Gulaš

Žale se vjerni čitatelji da je blog umrtvljen, da nema aktualnih komentara i analiza. Kao i svi ostali, i ja imam prečeg posla od zadovoljavanja tuđe znatiželje. Neki dan je u tramvaju jedna baka gospođi kraj koje se sjela pričala o vremenu i sličnim bezvezarijama, a onda se glasno požalila "ja pričam, a gospođa me ne sluša". Na to je dobila sasvim korektan odgovor "gospođo, imam ja svojih briga". 

***

Papa Franjo je poslao pismo američkim biskupima u kojemu kritizira Trumpa i njegovu politiku prema ilegalnim imigrantima. Čak je spomenuo i frazu "ordo amoris" koju je popularizirao potpredsjednik Vance. Nisam čitao Franjino pismo jer nemam više želuca za njegove izjave, ovo sam pokupio usput s Twittera. Kako je to jadno. Franjo bi bio neki svjetski lider, a postao je nevažniji od kakve pjevačice ili youtubera. On i njegovi pobočnici bi se kao fajtali s novom američkom upravom, a sam Vance bez muke rasturi agresivne liberalne američke novinare, gdje neće niskokapacitirane liberalne prelate koji žive zatvoreni u svom drugovatikanskom mjehuriću i jedinu moć koju još imaju drže zbog minimalnog autoriteta koji posjeduju parazitirajući na nauku i nekretninama koje su im predane. 

Kako žalosno. Možeš ponavljati spasonosni nauk Isusa Krista, možeš veličanstvenim bogoštovljem uzdizati duše Bogu, možeš ukazivati na predivne riječi i živote svetaca, a odlučiš biti još jedna nevladina udruga, ponavljati aktualne fraze blazirane elite koja te prezire, sakupljajući mrvice pozornosti. Možda idući papa nauči iz neuspjeha ovoga da nikoga zapravo ne zanima njegovo osobno mišljenje. Zanima ih što Gospodin govori i naučava. Koga briga da li sveti otac sam plaća svoje račune, u kakvom se autu vozi ili u kojoj hotelskoj sobi spava. 

Možemo se jedino nadati da, kako Franjo bude sve slabiji tijelom i duhom, degutantni likovi kojima se okružio neće pokušati trajnije ostaviti svoj ružni ljigavi trag na licu Crkve. 

***

Lokalna i puno nevažnija usporedba bili bi tragovi poput novorednih oltara u brojnim našim crkvama ili eklatantan noviji primjer, uništenje crkve Gospe Lurdske u Zagrebu. Koliko sam usput vidio prije više mjeseci (jer više ni ne ulazim onamo), kripta je uništena, tj. više nema oltara i ne namjeravaju je otvoriti za molitvu. Koristi se samo gornja crkva u kojoj nikad nisam bio jer mi je doslovno sotonski odbojno Rupnikovo djelo koje njome dominira. Netko će spomenuti da su misionari u Americi služili mise na mjestima gdje su se prije prinosile ljudske žrtve, ali vjerojatno su prije toga uklonili ili makar prekrili demonske prikaze. U svakom slučaju nisu dopustili da poganski svećenici svoje obrede ondje nastave služiti. Mislim da nisam preoštar jer su i same zlostavljane žene rekle da je Rupnikova umjetnost bitno svezana s njegovim blasfemijama poput orgija u kojima profanira najveće kršćanske svetinje. Navodno su besramni fratri koji su postavili njegovo djelo nakon što se već znalo da je zlostavljač, imali i svečano predstavljanje i tumačenje mozaika. 

***

Netko će reći da prosipam žuč, ali što ste tražili, to ste i dobili. Ako vam ne paše ni kad objavljujem poticajne svetačke misli ni kad kritiziram ono što mi se ne sviđa, što zapravo radite na ovom blogu? Uglavnom, kad već kritiziram, zašto ne istresti sve što mi pada na pamet. 

Jedna od stvari koje mi zaista odgovaraju i na tradicionalnoj misi u sv. Blažu i kod grkokatolika na Gornjem gradu je što je pjevanje a cappella. Koliko je ljepše. smirenije i poticajnije kad se ljudski glas podiže i spušta u tišini. Odurne orgulje i harmoniji služe samo da bi utopile glas, razlile se po svim mislima i zablokirale svako unutrašnje razmatranje. Orguljaši misle da služe crkvi i bogoslužju, a zapravo vrše nasilje nad vjernicima koji su došli na misu, a ne na njihov koncert. Netko će reći "nemoj tako oštro, Toma, orgulje nose slabije zborove i pomažu vjernicima koji se možda boje da se uključe u pjevanje". Ako su pjevači slabiji, onda trebaju pjevati jednostavnije napjeve, a ne utopiti se u bezumnom pištanju orgulja. I ne vjerujem da se više od par ljudi uključi u pjevanje zbog orgulja, a inače ne bi pjevalo. Ako vas to brine, par puta prije mise može zborovođa isprobati s narodom neke jednostavnije napjeve i dati im nekoliko natuknica kako bi ih ohrabrio (to, naravno, ne bi smjelo biti redovita pojava jer bi ometalo molitvenu sabranost prije mise).  Već čujem: "a procesije, zar nisu procesije veličanstvene uz zvuk orgulja"? Prvo, mislim da bi bile jednako lijepe i uz dobro odabranu pučku pjesmu, ali ako vam i priznam da može biti svečano kad orgulje sviraju za vrijeme ulazne ili izlazne procesije, gdje ste i kada vidjeli da se neki orguljaš uspio ograničiti na sviranje samo u tim momentima, a nije svojim umijećem pokušao zadiviti i maltretirati vjernike kad god je mogao ubiti par trenutaka tišine?

***

Srećom, pa se ne moram bojati da će moja mišljenja ikoga uvjeriti u išta, pa mogu dodati i sljedeće. Po meni bi u liturgiji, kako zvučna, tako i svjetlosna električna pomagala trebalo ograničiti samo na najnužnije. Da, dobro ste pročitali. Ako svećenik ima normalan glas, nema apsolutno nikakvog razloga da kod pjevanja liturgije koristi mikrofon. Dobro, ako je jadan boležljiv ili ima glasić kao neki siroti vrapčić kojega su braća gurnula iz gnijezda, onda neka pjeva i govori na mikrofon (pravilno namješten). Ali ako može dobro glasovno potegnuti (kao npr. jedan otac Ukrajinac kod grkokatolika), stvarno ne vidim razloga zašto ne bismo mogli čuti prirodan glas i riječi, pogotovo ako je crkva ili okupljena zajednica relativno mala. To je puno ugodnije i ljudskoj naravi bliže od razglasa. 

Isto tako, ako svećenik vidi što čita i ako se vjernici ne sapliću u mraku, nema potrebe koristiti reflektore i bliješteću električnu rasvjetu. No, ako već mislite koristiti dodatnu rasvjetu, dajte se barem potrudite da boja svjetlosti bude što žuća i tako bliža prirodnoj svjetlosti svijeća. Ako je moguće do 2200 K, a ako ne, onda barem ne više od 2700 K. I ne pretjerivati s lumenima. Ako ne znate o čemu govorim, usporedite svjetlost električnih "svijeća" i normalnih svijeća u nekoj starijoj crkvi (može i u sv. Blažu). 

***

Vidim da sam plačući nad promašenošću Franjina papinstva, potpuno skrenuo s teme koja je izazvala njegov izljev žuči,  a to je stroža američka politika prema ilegalnim imigrantima i zatvaranje novčane pipe kojekakvim udrugama koje su uz ostale zločeste stvari pomagale tim ilegalnim imigrantima da dođu u SAD. Među njima ima i puno fake katoličkih udruga, pa je jasno zašto su se i brojni američki biskupi digli na stražnje noge. No, i sami američki katolici koji još vjeruju, a ne nazivaju se vjernicima samo zato da i oni dobivaju novce preko neke od crkvenih organizacija, nisu zadovoljni ni Franjom ni većinom svojih biskupa. Tako da biskupima, ako žele pridobiti narod na svoju stranu, preostaje samo do sada neisprobana metoda uvjeravanja pomoću argumenata iz katoličkog nauka. A tu stvari ne stoje baš najbolje. Imaju oni puno više liberalnih apologeta nego mi (hrvatski isusovci poput Stanka Perice ili Tvrtka Baruna - plaču li i oni zbog USAID-a? - samo su blijede sjene zlokobnog Jamesa Martina), no nekako im ne ide. Zašto oni koji zaista žele useliti u Ameriku ili oni koji bježe od pravog progona ne bi išli legalnim putem useljenika ili azilanta? Zašto se one koji su počinili kazneno djelo ne bi smjelo deportirati u njihove domovine? Zar nije normalno da država najprije pomaže onima koji su njezini građani, a onda, koliko može i smatra korisnim, pomaže i drugim ljudima na svijetu? Normalna pitanja koja bi bila samorazumljiva svakom čovjeku kroz čitavu ljudsku povijest.

Uostalom, ako nekome nije jasno da nerođeno dijete ne bi trebalo ubijati ili da ljudima ne treba pomagati da psihičku smetnju ili bolest pretvore u iznakaženo tijelo, kako bi ih se moglo uvjeriti o prudencijalnim pitanjima poput modela i ograničenja imigracije. 

***

Kod nas migracija, koliko vidim, dobro napreduje. Svaka šupa i garaža pretvara se u smještaj za novodobne robove kojima se može dati manje, nego lokalnim radnicima. Ovi se ionako mogu baviti nečim profitabilnijim ili naprosto otići u inozemstvo. Nema više Židov, Grk, nama su svi ok. 

U šetnji više nije dosta jedan pesek, treba mu više braće i sestara da se lijepo druže. Imam dojam, nakon što sam prošlog ljeta bio u posjetu Italiji, da smo čak i njih prestigli brojem krznate djece, što dovoljno govori o izgledima za budućnost. 

***

Prošli vikend bio sam u Gradu mladih, ima zgodnih šetnica i dječjih igrališta sa spravama. Pri povratku sam primijetio da smo blizu kuće za koju se skupljaju sredstva kod FSSPX-a (poslao mi je netko fotografiju iz zadnjeg broja njihova časopisa, pa sam lako našao oglas i adresu). Moram priznati da baš i nije neka pozicija. Ulica je bez nogostupa, bus koji onuda prolazi nedjeljom ima polaske svakih sat vremena, a ne vidim baš ni puno mjesta za parkiranje onih koji dolaze autom. Uglavnom, dosta neimpresivno. Doduše, ako će tamo biti samo njihovi svećenici, a narod ide na mise gdje i do sada, onda ovi prigovori nisu posebno bitni. 

***

Na moju preporuku, bili ste s djecom u Pionirskom gradu. Djeca su oduševljena, nahranili ste ih i pročitali im neki poticajni duhovni tekst s ovoga bloga i pitate se što im dati da se još malo zabave, a ujedno razviju svoje moždane vijuge. Sve moje stare preporuke ste isprobali i, naravno, sve im je super, ali stalno vam dosađuju pitanjem "Je li striček Toma predložio kakvu novu igru?" Konačno im možete odgovoriti potvrdno.

Ove mogu igrati sami: 

• Rush Hour (uzmite deluxe izdanje)
• Super Slide
• Super Blocks
• Shut the Box (može i više osoba igrati)

Ove su za više osoba: 

• Alias Junior Party (pripazite da ima kotač, u njemu je dobar dio zabave)
• Catan ili Catan Junior
• Pictures
• Kingdomino
• Ticket to Ride: Europe 

Linkovi su samo da vidite o čemu se radi, svakako sami potražite najpovoljniju i najjednostavniju stranicu za naručiti što želite. 

***

Osim psećeg izmeta, po nogostupima u gradu sve češće primjećujem kvadratne pločice koje se nazivaju kamenom spoticanja. Čini mi se da ih sada već ima bar stotinjak. Služe da nas podsjete na žrtve nacista, ali kad smo već odlučili (bez da nas je itko o tome pitao) da grobljanske spomenike postavljamo po gradskim ulicama, možda bi bilo fer obilježiti nekakvim pločicama i ostale žrtve. Znamo da je i kod "oslobođenja" nastradalo puno ljudi od kojih nisu svi bili krivi ni osuđeni čak ni na montiranim procesima. Zar ne bi i oni mogli dobiti neki spomen ispred kuća gdje su živjeli. 

Mene svaka takva mjedena pločica podsjeti ne samo na konkretnu osobu za koju je postavljena, nego i na stotine osoba koje su prešućene kao i tisuće djece ubijene u majčinim utrobama. 

Pa se za sve njih kratko pomolim. 

***

U rubrici licemjernog postavljanja spomenika, nalazi se i najava da će kod zavoda Andrija Štampar podići spomenik žrtvama korone. Za to čak mislim da je dobra stvar. Treba podsjećati na koronu, treba posebno podsjećati na to tko je što govorio i radio za te histerije jer ti ljudi (za razliku od nekih njihovih žrtava) i danas hodaju među nama i spremni su sve to ponoviti ako im se ponovno dade prilika. Kao i Trg žrtava antifašizma, tako će nas i spomenik žrtvama ludila zvanog pandemija kovida, podsjećati na što su ljudi spremni. Uostalom, još trebamo puno detalja utvrditi, od toga tko je virus napravio, do toga tko je sve na njemu profitirao. 

***

Kako ne bih završio u negativnom tonu, evo i nekoliko književnih preporuka. Sve su kratke, pa ih lako možete pročitati: 

• A.M. Burrage, The Sweeper
• R. Aickman, Ringing the Changes
• G. Simenon, Les Caves du Majestic
• Poor Clares of Rockford Illinois, Blessed Marie Celine of the Presentation
• T.M. Aluko, One Man, One Matchet

***

U nedjelju je sedamdesetnica (1,2) kada se sjećamo i prve javne tradicionalne mise u crkvi sv. Martina. Hvala Bogu!

Nije lako

Umro je kardinal Pell. Počivao u miru! Nisam pozorno pratio sagu o optužbama, suđenju, osudi i kazni te njihovu poništenju, ali drago mi je da se na kraju uspio obraniti od lažnih svjedoka te krvožednog australskog medijskog i policijsko-sudskog aparata. Meni je njegov posjet Zagrebu 2015. kada je predvodio procesiju u čast Majke Božje od Kamenitih vrata ostao u lijepom sjećanju. Ta tri-četiri dana u Zagrebu je boravio i kardinalov tadašnji tajnik vlč. Mark Withoos koji je služio privatne mise, a budući da je i p. Królikowski u isto vrijeme bio u našem gradu, imali smo po dvije tradicionalne mise dnevno u crkvi sv. Martina. Bila je to velika duševna potpora i blagoslov u pustoši koja je nastala smrću preč. Vitkovića pola godine ranije. 

Možda ću vam za šest-sedam godina moći spomenuti i lijepe mise i kateheze koje smo imali tijekom nedavnih božićnih blagdana, ali do tada bolje da šutim jer ima, uz veliku većinu normalnih ljudi koji ovo čitaju, i par bolesnika koji bi jedva dočekali prijaviti, locirati, osuditi ili kako već ide onaj standardni niz. 

Prije tjedan dana proslavili smo i 14. godišnjicu pokretanja ovoga bloga. Produkcija i čitanost su se zadnjih godina smanjivale, ali ovo mjesto mi je i dalje korisno da podijelim svoja ili, češće, tuđa razmišljanja koja mi se učine vrijednima bilježenja i dijeljenja. U ova "olovna vremena" ne mogu baš više kao prije stavljati fotografije i izvještaje vezane uz crkvena događanja, ali barem još mogu (kakono se kaže) po svome reći popu pop i bobu bob. Inače, najvjerniji komentatori bloga (čije produkte gotovo nikad ne vidite) su jedan prosti pervertit i jedna frustrirana profesorica. Ne mogu reći da su posebno ugodni likovi, ali u današnje doba sveopće indiferentnosti i male znakove pažnje treba cijeniti. 

Priča o hrvatskim građanima koji su u Zambiji uhićeni zbog sumnje na trgovinu djece ima mnoštvo zanimljivih aspekata. Za medije to više nisu građani, nego Hrvati s kojima se trebamo solidarizirati. Hrvatska izvještajna novinska agencija i razne novine objavljuju iskustva posvojitelja koji su uspjeli spasiti dječicu iz afričke bijede. Država je potegnula svoje i eu veze kako bi zaštitila "naše ljude" i ne gleda se na troškove potrebne za njihovu obranu. Ne problematizira se da su dječicu od jedne do tri godine trgovci ljudima vjerojatno oteli ili kupili od njihovih roditelja u DR Kongu, ilegalno iznijeli iz zemlje i predali ljudima koji su ih naručili. Znam da je cinično, ali kad sam prvi put čuo da je među uhićenim Hrvatima i transdženderica, pomislio sam kako joj crno dijete nakon udruge za zaštitu lezbijki, udruge za zaštitu tansvestita, sada omogućava i prijavu za financiranje udruge za borbu protiv rasne diskriminacije. Od vrtića pa do fakulteta imala bi priliku svakodnevno duševno i materijalno profitirati na krivim riječima, pogledima i postupcima svojih Hrvata i Hrvatica. 

Moje vrlo kratko i površno iskustvo s jednom uređenijom afričkom zemljom od Zaira, ostavilo mi je dojam da se tamo može sve kupiti. Ja sam si u Africi kupio lijepe suvenire, a drugi si ondje kupe dijete. Sumnjam da će se ikada saznati tko je u financijskim transakcijama bio dovoljno nezadovoljan da baci klip u industriju posvajanja koja se razvila u tom dijelu svijeta. Pogotovo nećemo znati tko je sredio stvari na hrvatskim sudovima i koliko je puta već tako sređena stvar. Ako ima neki odvažniji hrvatski putopisac, zamislite koliko bi zanimljiva bila priča koja bi za neku od usvojene djece, malih crnih Hrvata, slijedila unazad rutu kojom su došla, sve do sirotišta ili čak obitelji iz kojih su odvedeni. 

Potaknule su me te vijesti da pročitam Danielsovu knjigu Zanzibar to Timbuktu. Standardno dobar Dalrymple s melankoličnim realizmom prožetim britanskim humorom. Mislim da je iduća na redu nešto teža knjiga King Leopold's Ghost: A Story of Greed, Terror, and Heroism in Colonial Africa. 

Ove godine rasizam je jedna od glavnih tema ekumenske osmine za dokona druženja. Dovoljna vam je ova rečenica skupine koja je pripremala woke materijale: "Sastanci za pripremu materijala održavani pomoću videolinkova postali su sveto i sigurno mjesto snage, podrške i molitve dok je skupina pratila napad na Kapitol Sjedinjenih Država, suđenje bivšem policajcu Dereku Chauvinu i godišnjicu ubojstva Georgea Floyda." Nažalost, performansi koji prate ovaj festival dosta su se srozali svojom kvalitetom i zahtjevnošću. Nema više zidanja zidova od kutija za cipele, sakupljanja šahtova, ovaj lanaca itd. Sada je "prva simbolička radnja: ulijevanje vode u krsni zdenac: Dok izgovara sljedeće Izaijine stihove predmolitelj uzima vrč s vodom i iz njega polako lijeva vodu u krsni zdenac". Usto, "svi prisutni, kada dolaze, trebaju dobiti po jedan kamen. [...] podijele svoje osobno iskustvo određenog oblika nepravde, ugnjetavanja, rasizma i slično, i također kako kršćani zajedno mogu pridonijeti prevladavanju nepravde. Nakon izgovorenog iskustva, govornik postavlja svoj kamen uz križ ili upaljenu uskrsnu svijeću." Možda se sa svojim iskustvom može putem videolinka javiti neki od Hrvata u Zambiji, a kamen umjesto njega/nje postaviti gradonačelnik ujedno kleknuvši u znak podrške Black Lives Matter pokretu. Nadam se da svjedočanstva "ugnjetavanja, rasizma i sličnog" neće previše raspaliti publiku jer bi inače moglo kamenje poletjeti prema bijelim muškarcima na poziciji moći. 

Tradicija se odbija podložiti arogantnoj tiraniji

Papa Bergoglio (tako da svi budu iziritirani) i dalje baljezga bez znakova usporavanja. Primjerice, u propovijedi za Svijećnicu: 

"vratiti se unatrag, zbog sigurnosti, zbog straha, zbog konzerviranja vjere, konzerviranja temeljne karizme. To je iskušenje. Napast da se vratimo i da ‘tradicije’ rigidno konzerviramo. Zapamtimo: rigidnost je perverzija, ispod svake rigidnosti kriju se ozbiljni problemi."

Sreća pa se barem ovaj puta suzdržao i nije okupljene redovnice upoznao s još kojom perverzijom poput koprofilije. 

Velika napast današnjeg svijeta, pa i Crkve je da tradicije želi rigidno konzervirati. Svi znamo koliko je to aktualna i proširena opasnost. 

Iz audijencije isti dan nešto ranije: 

Naime, općinstvo svetih ne odnosi se samo na braću i sestre koji su kraj mene u ovom povijesnom trenutku, već se odnosi i na one koji su završili svoje ovozemaljsko putovanje te su prešli prag smrti. I oni su u zajedništvu s nama. Zamislimo, draga braćo i sestre: u Kristu nas nitko ne može uistinu odvojiti od onih koje volimo jer je to egzistencijalna veza, snažna veza koja je u samoj našoj naravi; mijenja se samo način na koji smo sa svakim od njih, ali ništa i nitko ne može prekinuti tu vezu. „Ali, oče, pomislimo na one koji su se odrekli vjere, koji su otpali od vjere, koji progone Crkvu, koji su se odrekli svoga krštenja: zar su i oni u kući?“ Da, i oni, i bogohulitelji, svi. Svi smo braća: to je općinstvo svetih. Općinstvo svetih drži skupa zajednicu vjernikâ na zemlji i na Nebu.

Iz katekizma sv. Pija X.:

■ 224. P. Tko su oni koji ne pripadaju općinstvu svetih?

O. Općinstvu svetih ne pripadaju u drugom životu oni koji su osuđeni, a u ovom životu oni koji su izvan prave Crkve.

■ 225. P. Tko su oni koji su izvan prave Crkve?

O. Izvan prave Crkve su: nevjernici, Židovi, krivovjernici, odmetnici, raskolnici i izopćenici.

■ 228. P. Tko su krivovjernici?

O. Krivovjernici su oni krštenici, koji tvrdoglavo odbijaju vjerovati neke istine koje je Bog objavio i koje Katolička Crkva naređuje vjerovati. To su npr. arijevci, nestorijevci i razne protestantske sljedbe.

■ 229. P. Tko su odmetnici? 

O. Odmetnici su oni koji su se odrekli ili vanjskim činom odbacili katoličku vjeru koju su prije ispovijedali.

■ 230. P. Tko su raskolnici?

O. Raskolnici su kršćani koji ne odbacuju izričito nijednu dogmu, ali se hotimično odvajaju od Crkve Isusa Krista i njezinih zakonitih pastira.

■ 231. P. Tko su izopćenici?

O. Izopćenici su oni koji su zbog vrlo teških propusta kažnjeni izopćenjem od pape ili od biskupa pa su prema tome odvojeni od tijela Crkve kao nedostojni. No Crkva očekuje i želi njihovo obraćenje.

■ 234. P. Možemo li na neki način koristiti izopćenicima?

O. Možemo pomoći ne samo izopćenicima, nego i svima ostalima koji su izvan prave Crkve tako da im dajemo dobre savjete, za njih molimo, da im pomažemo dobrim djelima, te molimo Boga da im dade milost obraćenja na pravu vjeru, da i oni uđu u općinstvo svetih.

Na kraju iste audijencije Franjo je sa zadovoljstvom podsjetio na Drugi međunarodni dan ljudskog bratstva kojim se obilježava potpisivanje heretične izjave koja tvrdi da je Bog želio pluralizam i raznolikost religija (1,2,3). 

Iza toga je još zaželio kineskim organizatorima olimpijskih igara najbolji uspjeh ne spomenuvši ni riječju grozote koje komunistička partija provodi nad katolicima i drugim nepoćudnim ljudima u kineskom društvu. 

Sve to i još mnogo više u jednom jedinom danu. Pa tko bi ga mogao (ili želio) pratiti?!

***

Kardinal Cupich bio je u posjetu Hrvatskoj. Naravno da se svaki normalan Hrvat stidi što takva osoba ima veze s našom domovinom, a ne piše nam se dobro ni ako on nakon svojih posjeta bude šaputao papi koje biskupe da nam postavi. 

Čikaški kardinal koji je željeznom čizmom nagazio na tradicionaliste u svojoj nadbiskupiji (npr. zabranio je sve tradicionalne mise na prve nedjelje u mjesecu, Božić, Uskrs,...) dao je intervju za Laudato koji vrijedi pogledati da malo upoznate tog opasnog bezveznjaka. 

U Dubrovniku je "predvodio misu" i procesiju na blagdan sv. Blaža, pa se i pohvalio kako je propovijedao o važnosti Tradicije. Bilo bi to urnebesno smiješno da iza takvih kao Cupich ne ostaje trag razaranja, razrovanih polja apostolata i slomljenih mladica zvanja. Kao i iza ostalih trolova njegovih dimenzija kad šeću šumom. 

Nekoliko rečenica iz Amerikančeve propovijedi: 

Tradicija nas ne povezuje samo s prošlošću. Ona nam također pomaže razumjeti sadašnjost te nas nadahnjuje za budućnost. [...]

To znači biti vjeran kulturnoj tradiciji koju su nam predali naši predci, istinskoj katoličkoj tradiciji koja cijeni jedinstveno jedinstvo koje dolazi u različitosti. [...]

Američki teolog Luke Timothy Johnson je primijetio da kad izgovaramo Vjerovanje proširujemo svoje obzore izvan vlastitih interesa, preokupacija ili briga. U vremenu u kojem svijet – piše – »nagrađuje novost i kreativnost mi mi koristimo riječi zapisane prije skoro tisuću sedamsto (1700) godina; u društvu u kojem se prihvatljiva mudrost mijenja iz minute u minutu, mi naviještamo vječne istine toliko važne da ih moramo ponavljati iz tjedna u tjedan.« Povezivanje s prošlošću pomaže nam vidjeti veličinu naših života te nas potiče biti u doticaju s težnjama naših predaka kako bismo živjeli živote otvorene vječnosti i stvarima koje traju umjesto da im se dopusti da budu usko definirani onim što je danas popularno ili pomodno.

Potrebna je poniznost da bi se poštivala tradicija, da bismo ostali povezani s onima koji su otišli prije nas. Naš suvremeni svijet nastavlja ostvarivati sve vrste znanstvenog i tehnološkog napretka te možemo početi misliti da je sve što pripada prošlosti bezvrijedno ili u najmanju ruku nije vrijedno naše pozornosti. Počinjemo misliti kako imamo sve odgovore i da od prošlosti ništa ne možemo naučiti. Britanski pisac Gilbert Keith Chesterton jedanput je tradiciju nazvao demokracijom mrtvih. Citiram: »Tradicija znači davanje prava glasa najneprimjetnijoj od svih klasa: našim predcima. To je demokracija mrtvih. Tradicija se odbija podložiti arogantnoj tiraniji onih čija je jedina prednost u tome što su živi. Upravo kao što demokracija prigovara ako se čovjeka isključuje zbog njegovog rođenja; tradicija prigovara kada ga isključujemo zbog njegove smrti. Demokracija nam kaže da ne zanemarujemo mišljenje dobrog čovjeka, čak i ako nam je konjušar; tradicija traži od nas da ne zanemarujemo mišljenje dobrog čovjeka, čak i ako nam je otac.« [...]

No naši su predci također predali i kulturnu baštinu koja nas ujedinjuje kao braću i sestre koji se brinu jedni za druge [...] Sve što trebamo sada učiniti je slijediti njihov primjer i posvetiti se prenošenju ove tradicije vjere i kulture budućim naraštajima. 

***

P. James Mawdsley održao nam je prije dvije i pol godine vrlo poticajnu i proročansku duhovnu obnovu. Nakon toga proslijedili bi mi povremeno audio snimke njegovih kratkih razmatranja koja su mi se jako svidjela upravo zato što su bila vrlo kratka (možda minutu do dvije), a sadržajna. 

Pater je izgleda nedavno napustio FSSP kako bi zaštitio svoju dojučerašnju subraću od posljedica njegova otvorena i jasna govora o svjetovnoj i crkvenoj tiraniji. Nove p. Mawdsleyjeve nagovore možete pratiti preko njegova kanala na youtubeu. 

Ad te levavi

Kardinal Burke je bolestan, nalazi se na respiratoru u bolnici u SAD-u. Prognoza bolesti za ovog 73-godišnjaka koji ima covid nije dobra. Siguran sam da će se i brojni hrvatski katolici pomoliti za zdravlje i blagoslov ovog pobožnog i pravovjernog kardinala. I tijekom svoga kratkog posjeta Hrvatskoj prije pet godina ostavio je, u neugodnim okolnostima koje su ga dočekale, vrlo dobre utiske na sve s kojima se susretao. 

 *** 

Objavljena je prva od planirane tri epizode dokumentarne serije "Misa vjekova". Tradicionalna misa predstavljena je kroz kratka i neopterećujuća tumačenja stručnjaka te iskustva vjernika praćena prekrasnom vizualnom i glazbenom podlogom. Posebno se kroz epizodu provlači priča o ženi kojoj je muž umro od raka te sama odgaja četvero djece, a u misi je našla utjehu i oslonac. Drago mi je da su centralno mjesto u svjedočenju o tradicionalnoj misi imali svećenici na koje je ona ostavila posebno jak dojam. 

To je jedna od stvari koje uvijek treba naglašavati kada se priča o starom i novom obredu: koliko je nužno za svećenika da služi misu na pravi način i kako će u takvoj misi (pa i drugim činima poput krštenja) otkriti smisao svojeg svećeničkog poziva. Treba iskreno reći da će svećenika koji služi i novu i staru misu vući dvije različite, često suprotstavljene sile, ali bolje je da se makar kao utopljenik u rijeci prihvati te čvrste grane tradicije koja se pruža s obale spasenja, nego da se prepusti bujici modernističkog nehaja da ga odnese.

***

Neke od stvari koje ćete vidjeti u gore navedenom videu možda će vam izmamiti osmijeh na lice jer se radi o američkom stilu i pristupu. Svakako da i elementima okruženja treba dati dužno poštovanje, ali vjerujem da će većina od nas koji volimo tradicionalnu misu moći prepoznati i kao svoja razmišljanja koja se pojavljuju u videu. Uostalom, nemamo se pravo previše hvaliti svojom baštinom kad smo dopustili da iščezne ili se pretvori u povremene koncertne izvedbe i muzejske eksponate lišene ikoje važnije poveznice sa stvarnim životom. Folklorne priredbe se mogu otkazati kad se nekom ćefne, životno važne stvari se ne predaju baš tako lako. 

***

Apologetska udruga blaženi Ivan Merz koja vodi stranicu katolik.hr organizira 20. studenog ove godine konferenciju o duhovnoj krizi Crkve. U konferenciji koja će se održati na Jordanovcu u Zagrebu sudjelovat će biskup Athanasius Schneider koji vjerojatno od biskupa najotvorenije i najjasnije brani tradicionalni nauk i liturgiju Crkve. Predavanja će održati i vlč. Dariusz Oko kojega je njemački sud nedavno kaznio zbog stručnog članka o homoseksualnom lobiju u Crkvi. Među hrvatskim predavačima su msgr. Ratko Perić, vlč. Josip Mužić i drugi, pa vjerujem da će konferencija biti vrlo zanimljiva. Ja sam se već prijavio, a preporučujem i vama da to što prije učinite. 

Sve bolje od boljeg

Pastorica Evangeličke crkve u Rijeci, Melanie Ivančević, uručila je u četvrtak 15. travnja u Nadbiskupskom ordinarijatu u Rijeci rektoru katedrale sv. Vida i povjereniku za ekumenizam i dijalog Riječke nadbiskupije, mons. dr. Matiji Matičiću, prigodan dar u znak zahvale za prostor za bogoslužje koje je Evangeličkoj crkvi ustupila riječka prvostolnica.

Riječ je o katedralnom prostoru koji se nalazi u neposrednoj blizini riječke prvostolnice i kojega za potrebe nedjeljnih Euharistija već dvije godine koriste riječki evangelici.  (1)

Nemojte se zabuniti zbog maski, pastoricu ćete prepoznati po kolaru.

Baš je lijepo vidjeti da svoj svome pomaže, tužno je što braća (sestre) još vjerojatno ne mogu javno zajedno sasluživati "nedjeljne Euharistije". Zbog bigota, dakako. 

***

Zanima me je li Djevica Marija rađala u porođajnim mukama i bolima? 

Don Damir Stojić: "Evanđelja ne spominju podrobnije kako je Marija rodila Isusa i zato na tvoje pitanje ne mogu dati siguran i jednostavan odgovor, nego ponuditi samo teološku spekulaciju.

...

Kao što vidiš, radi se samo o teološkim razmišljanjima jer ne postoji službeni nauk o ovom pitanju. Iako je pitanje zanimljivo, ono nam nije presudno. Ono najvažnije u evanđeljima ipak je jasno spomenuto: Krist je rođen kao čovjek od Marije, umro je i uskrsnuo donoseći nam spasenje." (2) 

Da li p. Stojić na ovaj način obrazlaže i druga pitanja vezana uz našu vjeru, odnosno specifično Blaženu Djevicu Mariju? "Biblija ne spominje podrobnije", pa možemo teološki spekulirati. Je li to doprinos ekumenizmu sa "sola scriptura" protestantima? Mi katolici imamo i drugih izvora (v. npr.). 

***

Porečko-pulska, šibenska, splitsko-makarska, a vjerojatno i još neke biskupije odgađaju krizmu. 

Bila su to opuštenija, lakša vremena kad se krizma mogla dijeliti i na otvorenom.  

***

Najava osnivanja nogometne Superlige jedna je od rijetkih vijesti koja je u proteklih 14 mjeseci uspjela skrenuti pažnju europske javnosti s pandemije i svega što se događa oko nje. Nije ni čudo. Jer ako je uistinu riječ o “smrti nogometa”, kako je vrištalo s brojnih sportskih listova, onda se zasigurno nakon koronakrize nećemo vratiti u isti svijet u kojem smo ranije živjeli u „starom normalnom“. (3)

Ne, ukidanje javnih misa i podijeljivanja sakramenata, uklanjanje sakramentala, zabrana vjekovnog načina pričešćivanja na vjerskom polju ili pak ukidanje temeljnih građanskih sloboda, preslikavanje komunističkih modela nadzora i kažnjavanja te uništavanje ekonomske i socijalne egzistencije na svjetovnom nisu ono zbog čega nema povratka na "staro normalno". Pravi problem je u tome što će se još malo više komercijalizirati profesionalni nogomet. 

Reakcija cijele nogometne javnosti na osnivanje Superlige poput kakvog svjetovnog “sensus fideliuma” bila je gotovo jednoglasna osuda.

Navijačko-sportska kultura napravila je od sporta, a posebno nogometa, novu religiju. Autor članka tome još povlađuje svojim usporedbama. Sreća da ondje barem nema pape i biskupâ koje bi morao slušati ili braniti. 

Bilo je i reakcija onih koji su uz negativne osjećaje prema Superligi ustvrdili da se ona uza sav idealizam čini neizbježnom sudbinom, ako ne sada onda u narednih 10 godina. Ne znam jesu li u pravu, ali znam da bih pokušao pobjeći od naoružanog napadača premda sam siguran da ću jednog dana umrijeti i htio bih proživjeti što više dana života, premda znam da će mi jednom biti odbrojeni.

Aha, da, usporedba je fakat realistična i dobro objašnjava tjeskobu koju autor osjeća. 

Ipak, uvjeren sam da se u mnogim propovijedima, tekstovima i intervjuima koje je papa Franjo dijelio sa svijetom očitovala bojazan upravo od ovakvih tendencija kakve se nalaze u ideji Superlige i to na puno široj razini od one sportske. Iako ostavljam slobodu drugima da po ovom konkretnom pitanju drugačije vide stvari, uvjeren sam da bi bilo posve sterilizirajuće ostaviti riječi Svetog Oca “zaključane” u homilijama i ne pokušati o njima razmišljati u kontekstu stvarnosti koje se pred nama odvijaju pa i ako mogu ostati na određenoj razini spekulacije.

Ajde reci iskreno da si htio malo zajahati na valu aktualnih "prijelomnih" vijesti, pa si iznašao poveznicu koliko god bila nategnuta. Čini mi se da bi bilo bolje da si pitao za komentar direktno Franju, on voli pričati o takvim temama. Sigurno će prije odgovoriti na takvu dubiju, nego neke nebitne koje mu postavljaju dosadni kardinali. 

Navijači i strast za nogometom, faktor kojeg je očito bilo nemoguće do kraja predvidjeti, ovog su puta pobijedili. Ipak, ne treba sjediti nad lovorikama jer znamo da kada zloduh izađe pokuša doći nazad sa sedam drugih duhova. 

Ah da, kad već zna što bi Franjo rekao o osnivanju Superlige, kako neće znati i što bi nam sâm Gospodin poručio. 

S nestrpljenjem očekujem iduće ovakve izrazito relevantne i poučne teme. Nema veze što ste recimo previdjeli vijest o tome da je zabranjeno služenje nekoncelebriranih misa i onih na pokrajnjim oltarima u bazilici sv. Petra. De vi nama recite važne stvari. Kao npr. koji nogometni transferi su u skladu sa socijalnim naukom crkve ili zašto je scenarij posljednje sezone Igre prijestolja u kontinuitetu s papinskim katehezama, a posebno teologijom tijela. 

***

Ipak, možda je bolje da pišu o Franjinom učiteljstvu o Uefi i Superligi, nego daju priliku prof. dr.  Tončiju Matuliću da se opet blamira. 

Profesor ističe kako ovakva pitanja ["Jel' Papa katolik?"] nisu dobronamjerna, a uzrok tome vidi u tome što smo naviknuti na Pape europskog stila i mentaliteta pa ne znamo što bismo s Papom latinoameričkog stila i mentaliteta. (4)

I opet je Profesor briljantno pogodio srž problema. Budimo iskreni, problem je - a što drugo - rasizam. Neke kao Bergoglija koji nema nikakve veze s Europom ili pak amazonske kardinale poput Kaspera, Schönborna i Marxa se vrijeđa i ponižava budući da dolaze s periferija, a europskim prinčevima kapitala i glamura poput Saraha i Schneidera se povlađuje samo zato što su rođeni u zlatnoj kolijevci sa srebrnom žlicom u ustima. Uvijek se zadivim kakve uvide čovjek dobije čak i ovako skraćeno iz jedne Profesorove rečenice. Ja se i ne usudim gledati video snimku jer se bojim da bi mi od količine prosvjetljujućih uvida eksplodirao um. Ili barem neka čakra. 

Jedna zvijezda, jedna želja

Vatikanski dekret o zabrani “individualnih misa” u bazilici sv. Petra stupa na snagu na prvu godišnjicu zagrebačkog potresa. Takve podudarnosti lako pokrenu u čovjeku niz asocijacija. Ja sam se sjetio zagrebačke katedrale i svih onih napuštenih oltara u njoj. Desetljećima se ti oltari nisu koristili osim kao police za aranžmane cvijeća ili površine prikladne za prošetati po njima kada treba dosegnuti prašinu i paučinu kod čišćenja. 

“Nasilne” koncelebracije koje Državno tajništvo Svete stolice propisuje podsjetile su me na zgode kad mi je pokojni preč. Vitković znao reći kako se požurio u crkvicu sv. Martina na tradicionalnu misu u 11:30 nakon odslužene (nove) mise u 10 sati u katedrali, gdje je nerijetko imao i večernji termin zamjenjujući nekog kolegu. S ponešto gorčine bi dometnuo da je u isto vrijeme više svećenika svoju nedjeljnu misu koncelebrirano odradilo u sakristiji katedrale. Neki je komentator na nedavnu vijest iz Vatikana sasvim razumno upitao “zašto bi netko htio postati svećenik ako ne želi služiti sv. Misu”? 

Trebalo bi to možda upitati takve svećenike koji preferiraju redovitu koncelebraciju. Izgleda da im je sada za katedralu dovoljno velika i kapelica Ranjenog Isusa u neboderu na Trgu. Sjećam se kako smo se šalili u mojoj mladosti kad bi razgovarali kamo ćemo na nedjeljnu večernju misu, a netko bi predložio da odemo “kod p. Slavka” u “katedralu duha” prema pretencioznom naslovu jedne knjige (sad sam potražio, “Zvonar katedrale duha”, neki novinar piše o televiziji). Valjda je ilički neboder sada zaista katedrala duha premda priznajem da nisam išao onamo otkako je “pandemija” započela. 

Ponekad treba spomenuti i očite stvari čisto da ostanu zapisane. Zašto ne napisati da je ono što je prije godinu dana napravljeno s crkvene strane bilo potpuni promašaj. Sa svjetovne strane je bilo očito i prije godinu dana i prije pola godine, a bome i sada kakva se šteta radi udruženim zločinačkim poduhvatom medija, korisnih epidemiološko-znanstvenih budala i političara (podržanih od ustrašenih ženica). No tih se stvari na ovom blogu dotičemo samo rubno. Ono što pak slobodno mogu, je nasmijati se u lice (s propisane udaljenosti jer ta mi mjera nikad nije  bila problem) svakome zagovorniku obavezne pričesti na ruke, ukidanja javnih misa, a i “sitnica” poput uklanjanja blagoslovljene vode. Nekidan sam se osmjehnuo čitajući kako inače dosta razumna novus ordo vjernica poziva liturgičare da osmisle obred škropljenja blagoslovljenom vodom prije svete mise. Kad bi barem postojalo neko rješenje u predaji Crkve!

Navodno će ove subote biti održana procesija od katedrale (stare) preko Gornjeg grada do crkve sv. Roka povodom godišnjice potresa i “početka pandemije”. Koliko sam čuo, nosit će i neke relikvije. Lijepo da su se sjetili. Ne vjerujem da ću ići jer ne mislim nositi masku (ili kako neki tepaju “maskicu”), a nije mi do nepotrebnih konflikata. U svakom slučaju pohvalna inicijativa, ali pomalo me podsjeća na onu poučnu pričicu o svećeniku koji je ukorio vjernike jer su došli u crkvu na molitvu za kišu bez da su ponijeli sa sobom kišobrane. Tako i mi, sve nešto kao molimo za prestanak pandemije, ali, prosim lepo, pričest na dezinficirane ruke i maska preko labrta. Fides et ratio! 

Imao sam krajem ožujka prošle godine članak naslovljen “Što smo dosad naučili”, no otada je prošlo dosta vremena, pa možda vrijedi ponovno se vratiti na isto pitanje. Meni je razdoblje od oko mjesec dana kada nismo imali misa bilo korisno za staviti se u cipele onih koji puno duže ne mogu prisustvovati misi i primati sakramente jer su daleko od katoličkog svećenika i crkve ili pak iz razloga savjesti ne mogu ići na ono što se nudi. Barem sam vrlo djelomično i ograničeno shvatio one pouke svetaca koji nisu u određenom razdoblju svoga života mogli prisustvovati misi. Mi sa svoje strane trebamo napraviti što možemo, ali ako smo spriječeni jer smo npr. bolesni i nepokretni u krevetu ili su se primjerice kukavički biskupi i svećenici zaključali u svojim rupama, dragi Bog nam svoje milosti može i želi dati i preko toga što prihvaćamo takvu situaciju lišenosti predajući se s pouzdanjem Njegovoj svetoj volji. 

Usto sam shvatio da (za mene osobno) nema smisla ići na novus ordo mise. Znao sam ponekad preko tjedna otići u svoju župu ili neku drugu crkvu na misu, ali razdoblje u kojemu mi je to bilo uskraćeno me potaknulo da razmislim je li to zaista pravi poticaj pobožnosti i nije li bolje kad ponovno započnu mise ići samo nedjeljom i eventualno još koji dan kad mogu na pravu misu te pokušati više duhovnih dobara crpiti iz toga. Naravno da nikome ne namećem svoje izbore i odluke, ali smijem valjda na svom blogu napisati poneku svoju misao i zaključak. Jedan od njih, niti posebno nagao i silovit niti ogorčen, jest da je bolje da ne idem na novus ordo osim ako mi je to baš nužno za ispunjavanje nedjeljne obaveze. U tom smislu nije mi posebno važno što se događa s novus ordom kao takvim osim što se nadam da neće nekim drastičnim izmjenama postati nevaljan jer ipak dijelimo s njime crkve i svećenike. Jasno, žao mi je praktičnih vjernika katolika kojih valjda 99 % pohađa taj obred, ali truditi se “popravljati” tu patvorinu me zanima otprilike kao i podržavati širenje “Hrvatske pravoslavne crkve”. 

Vezano uz situaciju, za mene ipak rjeđih posjeta crkvi (ne mogu se trenutno čak ni pridružiti križnom putu jer ne nosim maskicu), znam kako  postoji opasnosti da duša ohladi ako se redovito ne moli, pa to svakako moram imati na umu. Jedna stvar za koju sam također uvidio kroz proteklo razdoblje da trebam na njoj poraditi je veća empatija prema bližnjima. Istina jest da kad vidim ljude u kvartu kako zamaskirani šeću po livadi  psa bez brnjice imam ponešto sućuti prema njima jer su očito previše pratili preporuke (nisam do prošle godine ni znao da postoje “preporuke” za koje te mogu po zakonu kazniti ako ih se ne pridržavaš). Ali moram se uvijek čuvati od toga da takve ljude u srcu prezrem i osudim. A koliko je to tek teže s onima koji su zagovarali sulude, bilo svjetovne bilo crkvene, mjere?! Kako je tek onim ljudima kojima je egzistencija ugrožena svim tim “mjerama”. Meni se zapravo život promijenio vrlo malo u odnosu na ono što podrugljivo zovu “staro normalno” te mi je puno veći stres izazvao zagrebački potres, nego bilo kakva odluka ili vijest Stožera. Ali ima ljudi koji zaista žive u pravoj tjeskobi zbog nepromišljenih odluka svjetskih i lokalnih moćnika. Ne smijem ni njih zaboraviti, barem u molitvi. 

Prije nego počnem naklapati o katoličkim influencericama (širiteljkama influence?) i intervjuu onih dvoje britanskih aristokrata (nikad ne znam koji je kraljičin unuk koji) o kojem sam vidio samo zgodne pošalice, završit ću kako sam i počeo. Ipak u anegdotici se spominje jedna zvijezda. 

Naime, nekoliko tjedana nakon zagrebačkog potresa, razgledavao sam vanjštinu katedrale i gledao koji bih si komadić otpalog materijala uzeo za uspomenu. Goleme hrpe šute (razbijenih cigala i sličnog) čekale su na odvoz smeća, a kako sam cipelom dotaknuo jednu takvu hrpu, pokazao se ovaj komad žbuke koji je očito potjecao sa svoda katedrale. 

Da sam došao drugi dan već bi taj otpad vjerojatno bio na Jakuševcu, a ovako mi ostaje lijepi podsjetnik na “nebo” koji se nadam jednom ugraditi u neku kapelicu ili u nišu uz poklonac. Pitam se jesu li si tako poneki vjernici nakon potresa 2. vatikanskog koncila čuvali komadiće razbijenih oltara. 

T-1000

Pribilježujem ovdje više sitnih komentara da moji čitatelji (barem oni koji ne koriste facebook) ne ostanu zakinuti za jedan stožić internetskog sijena. Prije nego počnem, palo mi je na pamet da pitam, planira li netko od vas blagoslov i paljenje ivanjskog krijesa u predvečerje svetčeva blagdana?

Fratellanza umana nastavlja svoju dosadnu agendu obrane sirotih ugroženih ideja modernističko-masonskog bratstva koje ima iza sebe jedino vrhušku crkvene, svjetovne i medijske moći. Uz njih se pojavio i nešto priprostiji projekt Katolik 2.0 kojemu naziv govori da je namijenjen mlađariji. Neka imena pojavljuju se na obje stranice, poput dobro nam znanog melankoličara vlč. Huljeva s Visa, Hvara ili kojeg već trenutno otoka, a obradovalo me da na Katoliku 2.0 vidim i članke p. Vlka. Iz naziva nove stranice na kojoj piše zaključujem da je još uvijek katolik što je vrlo pohvalno! Uz ove dvije stranice, fali još samo neki "gay katolički" blog i sveukupno ćemo imati novu verziju zaboravljenog portala "Križ života". Ako bih morao pogađati, rekao bih da će blog FU potrajati duže jer su biskupu Uziniću tek 52 godine, a njegova desna ruka je bar jedno petnaest godina mlađa.

Iz rubrike "ako se želite nasmijati" na portalu Vjera i djela naći ćete 37. nastavak serijala Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. sa besmrtnom zaključnom rečenicom "Tako se i ovdje pokazalo da je važeći misal vjerniji drevnoj tradiciji, nego prethodni." Ako vam se ne da čitati čitav ovaj članak (kao što se ni meni to nije dalo), pogledajte barem odjeljke 5.e) Za mnoge ili za sve? i 5.f) Poklik „Tvoju smrt, Gospodine naviještamo...“ da vidite kakve vratolomije autor izvodi kako bi opravdao svoju poziciju.

Portalu Vjera i djela zamjeram što uz poneke interesantne članke imaju i golemu produkciju beskorisnih tekstova (Propovijed za 57. nedjelju kroz godinu D kada je mjesec pun i Venera je u konjunkciji s Jupiterom). Također, koja im je fora s onemogućavanjem kopiranja teksta kad se to u doslovno dvije sekunde može zaobići. Djeluje pomalo pakosno.

Nakon što ste se nasmijali umotvorinama liturgičara Z.P., zaputite se na facebook profil p. Petra Nodila SJ i odskrolajte ispod dubokoumnog promišljanja o Orbanu i Putinu do naslova "bitno.net killer". Ondje zagovornik rada trgovina nedjeljom trijumfalno nabraja kako su se u bitno.netu, gdje je on urednik teoloških tema, već godinama hrabro borili s kojekakvim pretendentima koji ih ujedaju bilo slijeva bilo zdesna (a pretpostavljam i sazada) te postali i ostali najčitaniji kulturno-vjerski portal na hrvatskom jeziku. Ja doduše ne znam nijednu stranicu koja je zaista pokušala postati vjerski portal različit od IKA-e, ali isto tako moram priznati da su na bitno.netu ostali bez gotovo svih autora koji su me poticali da na njihove tekstove reagiram, što za one portala laudato ne činim. Nažalost, bojim se da je bitno.net na putu da postane hibrid rubrike vjera na dnevno.hr i što god se već nalazi na laudato.hr. Mislim, ako im ode i I.Dž. koji već dugo nije ništa dubokointelektualno prozborio o zdravorazumskom paradoksu poslušnosti ili nečem sličnom, što će mi uopće ostati za čitati na bitno.netu. Povremeno zrnce mudrosti nekog šizmatičkog stareca ili izvještaj s koncerta "Pjevaj srcem, slušaj bubrezima"?

Kad smo već kod veselih koncerata, na novom blogu Diva Grabovčeva naiđoh na ovaj, mogli bismo reći Šurkovac za mlade. Pjevaju mladi "moja duša zna", a ja bih dopunio "da se tako ne ponaša u crkvi pred Presvetim".

N.N. na svojoj facebook stranici donosi fotografiju s "tijelovske procesije" u Njemačkoj. Ne, ne ovu iz Münchena ili ovu iz Kölna, nego neku ovogodišnju iz Essena gdje gospođa u trenirci nosi prilično lijepu monstrancu. Tko je jednom vidio onu grozotu u Linzu od prije 11 godina, toga germanski običaji neće začuditi. Ali ajde nek mi netko kaže kako ne može zamisliti da recimo svećenik iz gore spomenute crkve sv. Antuna na zagrebačkom Svetom Duhu pošalje monstrancu da ide od ruke do ruke među mladima. Kome bi to bilo nezamislivo (osim vezano uz vrijednost tog liturgijskog predmeta). Ja mogu već vidjeti oduševljene komentare tipa:
"Isus je među nama, on želi dotaknuti sve mlade i dati im snage da ga slave i obožavaju."
"S ovakvom generacijom Hrvatska budućnost je naša za Krista."
"srce srce srce sklopljeneruke sklopljeneruke hrvatskazastava pljesak srce srce srce macasasrcem"

U toj istoj Njemačkoj biskupi ubrzano stvaraju superžupe kako bi nekolicina starih liberala i aktivnih baba mogla kontrolirati one svećenike koji su još ostali relativno normalni. Nemojmo misliti "ah, to je Njemačka". Sve to prije ili kasnije dođe i kod nas. Ili ste mislili prije trideset godina da će i laici dijeliti pričest u Hrvatskoj te da će biskupi zabraniti pričest na jezik?

Da ne završimo u negativnom raspoloženju, povodom 50 godišnjice kanonizacije sv. Nikole Tavelića koja se obilježava ovaj mjesec, svakako vam preporučujem da pročitate engleski prijevod izvještaja očevidca mučeništva sv. Nikole Tavelića, str. 6-9 u ovom časopisu. Nisam našao latinski izvornik ili hrvatski prijevod. Svećenicima koji će propovijedati o spomenutoj godišnjici može poslužiti i kratka knjižica na hrvatskom iz 1939., ali svakako bih vam preporučio da u potpunom izvještaju pročitate antimuhamedsku apologetiku naših svetaca koja i nakon više od šest stoljeća djeluje jednako suvremeno i primjenjivo.

Tikve sade

U magazinu Dom i Dizajn, prilogu današnjeg Jutarnjeg lista, nalazi se ova "priča iz života" o pet važnih predmeta neke gospođe bodibilderice:

Skrećem pozornost na predmet br. 4:

Ciborij s očitim križem ona koristi za čuvanje zemlje i papirića sa željama. Nadajmo se da je riječ o new ageu, a ne čistom sotonizmu.

***

Proslijeđen mi je neki hrvatski masonski časopis s datumom 19. ožujka 6018. godine istinske svjetlosti. Kaže wikipedija da treba oduzeti 4000 godina, pa izgleda da to izdanje baš i nije pretjerano novo. Pretpostavljam da javno pojavljivanje ima veze s nekim intervjuima i člancima koje sam rubno zapazio u novinama (1, 2, 3). Nisam nikoga prepoznao na fotografijama u tom časopisu što i nije čudno jer se ja ne krećem u utjecajnim društvima.

Samo sam preletio po navedenoj publikaciji i naiđoh na dva detalja koje ću s vama podijeliti.

Ovaj nas slobodnozidarski glasnik informira "Pod zaštitom Velikog Orijenta Hrvatske danas djeluju 4 Velike Lože i 16 Loža" te navodi imena loža među kojima se nalazi i Loža 12. Marko Marulić iz Splita, Loža 07. Ruđer Bošković iz Zagreba te Loža 11. Ivan Merz iz Zagreba. Da, dobro ste pročitali, masoni su jednu svoju ložu nazvali po blaženom Ivanu Merzu. Ne treba posebno naglašavati da je Merz bio protivnik framasona koje eksplicitno spominje primjerice kada piše o školstvu ili međunarodnim organizacijama. Izdvajam samo jedan zapis iz njegova dnevnika:

Beč, 31. III. 1919. 22 g. i 3. mj.

Srbi imaju snažnu masonsku organizaciju. Sav njihov život od Petra pa do zadnjega pobratima u službi je slobodnih zidara. Netko je na temelju dokumenata iznio stvari koje su nas zapravo trgnule. Zar smo mi svi spavali i nismo opazili što se oko nas zbiva? Jedina uzdanica Crkve u nas, naš đački pokret, razdijelio se … Zar su to sve slučajnosti? Nije li baklja nesloge namjerno bačena u naše redove?… Sva neprijateljska štampa je u rukama masona. Zadnji je čas da se organiziramo i započnemo borbu. Kršćanstvo kao zajednički temelj Srba i Hrvata za sada je skoro utopija, jer masoni pomažu pravoslavlje ukoliko je ono u opreci s katolicizmom. Ne znam hoće li biti moguće organizirati jedan dio srpske kršćanske inteligencije, pa da zajednički započnemo rad oko pridignuća kršćanske kulture. No, jao, držim da je prekasno; ne znam bi li se našao među svom srpskom inteligencijom i jedan jedini koji ne bi bio zadojen liberalizmom.

Neka nam pomogne dragi Isus da svladamo sotonu u samome sebi i da ljubimo našega Stvoritelja i našega bližnjega, pa da tako uzmognemo proslaviti i proširiti presvetu Crkvu.

O masonima možete čitati među ostalim u enciklici Humanum Genus ili ovom članku koji aktualizira problem masonerije.

Drugi detalj odnosi se na članak o akademskom slikaru J. F. Za tog se gospodina kaže da je iniciran 2017. godine, a o njegovu opusu navode "Ostvarenja koja su izuzetno zapažena su slike Križni put u Sesvetskom Kraljevcu, o kojem je objavljena i knjiga pod istim nazivom, te oltari Sv. Rok i Sv. Katarina u Petrinji". Interesantno da je u Sesvetskom Kraljevcu kroz osamnaest godina bio župnik budući biskup msgr. Josip Mrzljak. Ovdje se nalazi nekoliko fotografija crkve. Izdvajam prikaz(u) iznad svetohraništa iza oltara

i dvije postaje tog "zapaženog" križnog puta (nažalost, izrezane su iz puno veće fotografije, pa je razlučivost loša)

Kada sam prvi put zumirao fotografiju, malko me uznemirilo ovo oko. Ne u dobrom smislu.

Jedan mi poznanik kaže da je imao sliku spomenutog umjetnika. Bilo je to ulje na platnu s motivom crkve, a nakon što je samo od sebe dva puta palo sa zida, nisu ga više onamo vraćali.

***

Završimo kao i uvijek u pozitvnom tonu s prije citiranim poticajem bl. Ivana Merza: "Neka nam pomogne dragi Isus da svladamo sotonu u samome sebi i da ljubimo našega Stvoritelja i našega bližnjega, pa da tako uzmognemo proslaviti i proširiti presvetu Crkvu."

Ova pobudnica ipak nije pobludnica?

Oni koji su čitali najnoviju postsinodalnu pobudnicu kažu da Franjo ipak nije ukinuo celibat, a navodno osim velike njemačke razočaranosti i kod nas ima klerika koji su bijesni jer neće moći dobiti povrat novca za sale koje su već rezervirali. Poznata hrvatska katolička kolumnistica si čestita što je ispravno pročitala Franju kao "onoga za kojeg će maske pasti do kraja i za kojeg će vukovi stajati u lažnom uvjerenju da je njihov".

Benedikt i Sarah su se navodno više puta čuli na telefon (dok Gänswein nije bio doma) i osobno posjetili vezano uz neugodnu situaciju s knjigom o vrijednosti celibata. Pala je i koja suzica. Ako su pogurnuli Franju u pravom smjeru, siguran sam da će se složiti kako je vrijedilo znoja i suza.

I.Dž. intervjuira nekog gospodina koji je revno krenuo u provedbu Franjine već pomalo zaboravljene enciklike Laudato si' o pretjeranoj klimatizaciji pakla (šalim se, ne bavi se paklom). Kaže novinar da je Enciklika (njegovo veliko slovo) "od izuzetnog značaja za formiranje katoličkog pogleda na probleme današnjice". Pa zavirih na ondje navedenu stranicu projekta i naiđoh na važne upute za tekući mjesec poput "Prozore s južne strane vašega doma ne zaklanjajte" ili "Ne stavljajte zavjese ili namještaj preko radijatora". Doduše, ostao sam malo zbunjen je li to neka nova papina molitvena nakana ili je neko papinsko vijeće opet updatealo zapovijedi.

Izgleda da će netko doktorirati iz teologije s disertacijom naslovljenom "Teološko-pastoralne perspektive internetskog portala Bitno.net. Analiza sadržaja o papi Franji". Bolje da ne komentiram.

Za razliku od teologije radijatora i teologije internetskih portala, teologija tijela postala je već dobro prihvaćena i privlačna grana moderne teološke znanosti. Ne znam da li Verbum sprema neku novu knjigu o spolnosti, bitno.net serijal o "škakljivim" pitanjima u spavaćoj sobi ili su na redu nove kateheze za naše mlade, ali primijetio sam da je ovaj članak nedavno bio dosta čitan. Doduše, čitanost je strelovito pala nakon objave papine najnovije pobudnice, pa može biti da su se to samo bogoslovi i svećenici htjeli informirati dok se još govorkalo o ukidanju celibata.

Da ne ostane sve samo na ciničnim kritikama, evo dvije nonfiction knjige koje preporučujem: Bad Blood, Nothing to Envy i dvije neobične, ali također zanimljive: Radioactive, Bestiary.

Što je u imenu?

Znate onaj poznati Shakespeareom inspiriran citat o ruži koja bi i pod drugim imenom jednako lijepo mirisala? Nažalost, slična je stvar i s manje mirisnim stvarima poput političara. Ove nedjelje drugi je krug izbora za predsjednika Republike Hrvatske. Biskupi bi rekli "predsjednika/icu". Naš se kardinal posebno iskazao odvažnim čestitanjem Božića predsjednici četiri dana ranije nego je to inače činio ne bi li čestitka bila objavljena prije prvog kruga izbora. Ah, kako sitno. Prošli su dani renesansnih prinčeva, sada se stožernici igraju datumom na čestitci. E da mi je vidjeti taj smješak i stisnuti mu ruku ako Kolinda pobijedi.

*

Na Novu godinu, tj. osminu Božića, tradicionalni katolici slave Obrezanje Gospodinovo, a nedjelju iza toga (ili 2. siječnja ako nema nedjelje do Bogojavljenja) Presveto Ime Isusovo. Na oba blagdana čita se najkraće evanđelje u godini: "U ono vrijeme, kad se navršilo osam dana da obrežu Dijete, dadu mu ime Isus, kao što ga je anđeo bio nazvao prije njegova začeća." Kratko i jasno. Ne može mi nitko reći da nema dovoljno materijala za razmišljanje i razmatranje o ovom događaju i da treba novusordovski "podebljati" čitanje.

*

Tek sam ove godine slušajući evanđelje na Badnjak primijetio divni spoj triju svetih imena jer rečenica "Kad je Isusova majka Marija bila zaručena s Josipom, prije nego se nastaniše zajedno, nađe se da je začela po Duhu Svetomu" na latinskom glasi "Cum esset desponsáta mater Iesu María Ioseph, ántequam convenírent, invénta est in útero habens de Spíritu Sancto". "Jesu, Maria, Joseph", nisu li to riječi koje se svatko od nas nada izgovoriti svojim zadnjim dahom.

*

I tako ćemo na na blagdan Presvetog Imena imati izbore koji ponavljaju slične dvojbe s kojima smo se suočili i na prethodnima (vidi npr. ovo i ovo). Ne vidim kako bi neki katolik mogao mirne savjesti glasati za Milanovića, ali jasno mi je da se i pravi vjernici razilaze u shvaćanju je li bolje glasati za Grabar-"manje zlo"-Kitarović ili je bolje prekrižiti listić. Čini se da je to ipak legitimna procjena svakog od nas.

*

Izgleda da je s bitno.neta prvog dana nove godine otišao faktički glavni urednik Goran Andrijanić i jedna od najpopularnijih kolumnistica Nikolina Nakić. Mislim da možemo očekivati da se takvim promjenama taj vjerski (ne katolički!) portal približava stranicama poput Laudato.hr ili svojoj ženskoj verbumovskoj pandanki "Ženi vrsnoj". Nadam se da će me ipak bar povremeno inspirirati kao do sada. Puno sreće svima spomenutima (iskreno)!

*

Već godinama sastavljam letke za krštenje djece. Zapravo u šprancu s preglednim sažetkom tradicionalnog obreda krštenja ubacim na početku informacije o kršteniku i na kraju ponešto o svetcu zaštitniku čije ime dijete nosi. To se pokazalo zgodnim za ublažavanje anksioznosti kumova koji nisu bili na krštenju po tradicionalnom obredu (naravno, drugačijem od novog obreda), a ujedno je i uspomena gostima koji takav letak uzmu sa sobom.

Stari Zagreb od džepa do džepa

Probat ću potrpati u ovaj post sve nezanimljive sociopolitičke teme koje mi padaju na pamet.

***

Razmišljam tako u nedjelju navečer kuda bih se mogao prošetati s bratom i nećacima. Već je mrak i zemlja je još vlažna, pa priroda ne dolazi u obzir. Odlučismo se za Gornji grad tako da krenemo sa sjeverne strane i dotaknemo gornje rubove "Adventa u Zagrebu". To se pokazalo dobrim izborom jer sve do Strossmayerovog šetališta nema prevelike gužve, a kratkotrajno zadržavanje na Vranyczanyjevoj poljani je podnošljivo. Obodreni tim uspjehom, spustismo se do tunela ispod Griča koji je uglavnom neukrašen dok se u većoj prostoriji na sredini nalaze uobičajene "božićne dekoracije". Primjećujem da su ove godine najveće gužve uz kipove Orašara. Meni djeluju ružno s onim velikim zubima, ali objašnjeno mi je da tim zubima drobe ljudske glave, hoću reći orahe. Izgleda da su ti likovi postali zaštitni znak ovogodišnjeg zagrebačkog božićnog sajma. Pa dobro, ipak prikladnije nego Lepa Brena. U niže krugove kao što su Trg ili Zrinjevac nismo zalazili.

***

U subotu primijetih da se kopa u parku uz Savsku cestu kod zgrade SOA-e. Piše na tabli "Park 5. studenoga". Pogađamo Marko i ja što bi to moglo obilježavati. Ja kažem nešto iz Domovinskog rata, Marko veli da bi nam jedan poznanik sigurno mogao reći što se na taj dan važnoga dogodilo u Habsburškoj monarhiji. I odoh ja provjeriti te se začudih kad saznah da se radi o datumu Svjetskog dana romskog jezika. Na taj je dan ove godine saborski zastupnik iz redova romske manjine Veljko Kajtazi sa zagrebačkim gradonačelnikom Bandićem otvorio radove vrijedne 600 tisuća kuna na obnovi spomenutog novoimenovanog parka. A objašnjenje zašto je baš taj datum Svjetski dan romskog jezika je pomalo montipajtonovsko. Citiram: "Svjetski dan romskog jezika prvi je put obilježen 5. studenog 2009. godine u Zagrebu na inicijativu Udruge za promicanje obrazovanja Roma u RH. Kao datum obilježavanja izabran je 5. studeni u čast na dan na koji je 2008. godine objavljen prvi Romsko - hrvatski i hrvatsko - romski rječnik autora Veljka Kajtazija." Treba li spominjati da je Kajtazi u Bandićevom saborskom klubu.

Palo mi je na pamet da bi bilo zanimljivo, a vjerojatno bi se i dobro prodavalo kad bi netko ovakve sitne pričice sabrao u jednu knjigu i nazvao je primjerice Bandićevi štikleci. To bi mogla biti moderna verzija kratkih zagrebačkih priča Branimira Špoljarića što smo ih slušali na radio Sljemenu pod nazivom Zagreb od ugla do ugla.

***

Kada sam nešto tražio vezano uz tekst o štrajku nastavnika, naišao sam na vijest iz listopada kako je zagrebačka gradska skupština odbacila Strategiju demografskog razvoja Grada Zagreba za idućih desetak godina. Površno sam preletio članak i uočio da je osnovni razlog pada Bandićevog prijedloga bila "suzdržanost" HDZ-ovaca. A razlog koji su dali je "neusklađenost gradske i nacionalne demografske politike". Pa me zainteresiralo u čemu se očituje ta neusklađenost. I evo što HDZ-ovac Herman kaže:

[G]lavna [se] razlika nalazi u promišljanju predškolskog odgoja djece, odnosno koncepciji pojma roditelja-odgojitelja i mjestu koje ono ima u demografskoj politici.

U politici Vlade i njenim demografskim mjerama umjesto roditelja-odgojitelja zastupa se potreba povećanja vrtićkih kapaciteta te broja zaposlenih školovanih odgajatelja kako bi se u što skorije vrijeme, do 2030. dostigli tzv. barcelonski ciljevi, a koji govore o broju od 33 posto jasličke i 90 posto vrtićke dobi koje moraju biti obuhvaćene ranim i predškolskim odgojem i obrazovanjem.

Zagreb prednjači po obuhvatu djece uključene u predškolski odgoj, što se mjerom roditelj-odgojitelj dovodi u pitanje zbog činjenice što djeca takvih roditelja ne pohađaju predškolski sustav, izuzev posljednje godine polaska u školu, naglašava Herman.

Kao ogroman problem istaknuo je i jako dugo izbivanje roditelja-odgojitelja s tržišta rada, do 15 godina, što je najviše izražen kod ženske populacije koja i češće koristi mjeru.

Što reći osim da su brutalno iskreni? Cilj im je otimati što više djece iz obiteljskog okruženja, majke što prije poslati na tržište rada, a djecu staviti pod državni nadzor i odgoj. Ima li tko od naših biskupa da je komentirao ovu "nacionalnu demografsku politiku"? Ili im je to sasvim prihvatljivo.

***

Kardinal Bozanić je potpuno neumjesno unutar homilije podržao Kolindu nasuprot Škore. Time je valjda ispunio dio duga prema Plenkoviću. A prema Bandiću se pretpostavljam odužuje tako što dobro zatvori prozore i ne izlazi van za vrijeme adventskih događanja kako ne bi morao komentirati u što se pretvara grad u tjednima prije Božića. Nije ni njemu lako.

***

Ne gledam televiziju, pa sam tek danas saznao da predsjednica navodno puca po šavovima, psihički i fizički propada pod stresom, a možda i nekim gorim uzrocima. Kažu katolički komentatori kod kojih sam to pročitao da se treba pomoliti za nju, a to je uvijek dobar savjet!

***

Mislim da je to to, možemo se vratiti redovitom programu.

Radije preobraženje, nego preobrazba

Jako mi se svidjela poveznica između Preobraženja i idućih stihova vlč. Izidora Poljaka što sam ju čuo danas u propovijedi.

Kuda koracam,

Hoću da bacam

Snopove zlatne svjetlosti.

***

Danas sam bio na Zagrebačkoj gori i volio bih reći da je to planirano s obzirom na temu ovog blagdana, ali sinulo mi je to tek kad sam slušao prije spomenutu propovijed. No ipak:

Šetajući su mi spontano na um došli oni stihovi:

Ala je lep

Ovaj svet,

Onde potok,

Ovde cvet

***

I konačno jedna potpuno nevezana tema – Chesterton (osim možda što je i on napisao neke vesele pjesmice?).

Nisam posebno pratio njegovu kauzu svetosti (ili pokušaj da se pokrene), a nije mi baš ni jasno zašto bi on trebao biti proglašen svetim?! Ovaj kratki sažetak mi se čini prilično uvjerljiv.

No, neovisno od odluke mjesnog biskupa postoji vrlo jasan i normalan način na koji se potiče proglašenje neke osobe blaženom i svetom. Oni koji se za to zalažu trebaju se moliti kandidatu te tražiti njegov zagovor posebno u teškim situacijama čije bi rješenje (u iznimnim slučajevima) moglo biti čudesno. Dakle, ako vam je stalo da GKC bude proglašen svetim molite mu se i tražite od Boga uslišanja po njegovu zagovoru te svakako važnija uslišanja pismeno zabilježite. Meni to za konkretnu osobu djeluje smiješno, uopće mi se ne čini da bi Chestertona trebalo uzdići na čast oltara. Ali daleko od toga da sam ja arbitar. A ako je osoba poput Montinija kanonizirana, onda definitivno svatko danas ima šansu.

Na hrvatskom sam našao samo dosta čudnu verziju molitve na kraju ovog članka, ali ako neki od štovatelja Chestertona ima neku službeniju i prikladniju verziju, neka je slobodno ostavi u komentarima.

Uokolo

Učinilo mi se zgodnim staviti ovdje još nekoliko mojih razmišljanja i fotografija što su mi ostale iz Strasbourga i okolice. Kad sam drugi dan bacio pogled na ovaj svoj tekst, dobio sam dojam da je autor bio iz nekog razloga dosta ogorčen, pa ne preporučujem čitanje onima koje bi to moglo zasmetati.

Svašta

Danas je objavljen novi vatikanski dokument kojim se odbacuje misionarska djelatnost prema Židovima, naglašava da je za njih i dalje na snazi starozavjetni savez te da teološki pristup po kojemu je Crkva zauzela mjesto i obećanja koja je do novog saveza imala sinagoga treba isključiti.

Crkva i sinagoga s katedrale u Strassburgu iz 13. stoljeća

sinagoga i Crkva prikazane na skulpturi koju je nenajavljeno blagoslovio papa Franjo 

tijekom svoga posjeta Philadelphiji ove godine  

***

Godine 1966. biskup dr. Dragutin Nežić ustanovio je “Zajednicu župskih sestara” za Istru.

Iako ne nose šlajer...

Iako je očito da zajednica ide prema kraju, župske sestre u Istri ne očajavaju, nego i dalje revno mole za potrebe mjesne Crkve te ograničenim snagama pridonose župi u svojem susjedstvu budući da svećenik u Novake dolazi svake nedjelje iz Gologorice. »Bog zna zašto je ovako, mi redovito molimo i djelujemo koliko možemo. Ako je Bog htio da budemo samo za ovo proteklo vrijeme, mi smo puno napravile. Neka Bog učiniti svoje i ako želi da se zajednica dalje razvije, bit će tako. Mi se time ne opterećujemo. Svjesne smo da ni u drugim zajednicama nema zvanja.«

***

11.12.2015. u 15:20 - Zamoljen sam da uklonim ovu video snimku, pa ću radi mira među vjernicima privrženim tradicionalnoj misi i kao znak dobre volje to i učiniti.

Baš zanimljivo

No, moja misa izgleda u potpunosti jednako kao katolička. Doduše, na Drugom vatikanskom saboru protestantski teolozi utjecali su na razvoj mise, pozvani su da promijene način bogoslužja, pa je i ovo što se služi u katoličkoj crkvi zapravo naša misa. No, nećemo o tome, da se s nekim ne posvađam, a ne želim se svađati ni s kime, već približiti. Trebamo svi produbljivati ono što nam je zajedničko, zanemarivati ono u čemu se razlikujemo - navodi karlovački pastor.

(Nevjerojatna životna priča 'Nekad sam po stadionima mlatio policajce, a sad sam protestantski pastor u Karlovcu')

***

Sv. Josemarija odgovara na pitanja o braku:

Stara španjolska poslovica kaže: "Dobro njegovana žena drži svoga muža podalje od vrata." Zato se ne bojim reći da su žene odgovorne za 80% nevjera svojih muževa jer ne znaju kako ih osvojiti svaki dan i kako se nježno i brižno brinuti o njima.

***

U hrvatskom prijevodu Velikog katekizma svetog Pija X. nešto fali:

887. P. Što treba učiniti katolik, ako bi mu koji protestant ili koji povjerenik protestanata ponudio Bibliju?
O. Ako bi koji protestant, ili koji njihov povjerenik, ponudio nekom katoliku Bibliju, on bi je morao predati svom župniku.

Talijanski:

887 D. Che dovrebbe fare il cristiano se gli venisse offerta la Bibbia da un protestante o da qualche emissario dei protestanti?
R. Se ad un cristiano venisse offerta la Bibbia da un protestante, o da qualche emissario dei protestanti, egli dovrebbe rigettarla con orrore, perché proibita dalla Chiesa; che se l'avesse ricevuta senza badarvi, dovrebbe tosto gettarla alle fiamme, o consegnarla al proprio parroco.

Engleski:

32 Q. What should a Christian do who has been given a Bible by a Protestant or by an agent of the Protestants?
A. A Christian to whom a Bible has been offered by a Protestant or an agent of the Protestants should reject it with disgust, because it is forbidden by the Church. If it was accepted by inadvertence, it must be burnt as soon as possible or handed in to the Parish Priest.

Valjda nisu još ponegdje intervenirali.

***

Povodom blagdana Uzvišenja svetog Križa:

Ovo je križ oni slavni,
nad kin na sfit oružja ni,
nad ńim, znajte, ni sloboda,
ov križ svitu zdravje poda,
krstjanstvu je on dobitje,
on podaje rajsko bitje,
on je zlamen na nebesi,
on krajevstvo božje resi,
ovi veže, odvezuje,
sfakon, kogod ńega štuje;
drvo sluge nas učini,
ov križ službu sfu razčini,
ov križ podni sfu čast sfita
i trudnikon daje mita,
ovde visi zdravje naše,
koje na smrt sfej i staše,
Isus smrtju sfon pridobi
sfake smrtne naše zlobi;
za dobitje križ je sfakom,
križ nam poda zdravi zakon.

(iz Marin Gazarović, Prikazanje života i muke svetih Ciprijana i Justine)

Noge bose

Preko bloga iznebuha naiđoh na peticiju naslovljenu Do kada mislite dopuštati da fra Ante Kukavica izaziva sablazan s oltara splitskog svetišta Gospe od Pojišana?

Vlč. Anti Kukavici, franjevcu kapucinu koji je gvardijan u Splitu stavljaju anonimci na dušu razne prilično ozbiljne pogreške i grijehe. Čini mi se da je peticija na web stranici prilično neučinkovito sredstvo da se tog svećenika ukloni ako je uistinu krivac onoga za što ga optužuju. U više od tri mjeseca potpisalo ju je samo šest osoba, pa je takav akcijski plan možda čak i kontraproduktivan. Puno bi prikladnije i efikasnije bilo snimiti neki od njegovih ekscesa, a za ostale dobiti pismeno posvjedočenje barem dvaju osoba. Osoba kojoj je uskraćena pričest klečeći treba iznijeti samo činjenice (mjesto, vrijeme, eventualne svjedoke) i kratki dopis poslati provincijalu i biskupu (jasno, preporučeno s povratnicom!). Ako oni ne reagiraju kroz mjesec-dva, takav kratki dopis lako je prevesti i poslati u Rim. Sumnjam da će to puno koristiti, ali sudeći prema onome što sam čitao o vlč. Kukavici, on zasigurno ima i sebi nesklone osobe u vrhu crkvene hijerarhije ili barem one koji će njegovo premještanje/uklanjanje moći upisati kao plusić u svoju tekicu za napredovanja (osobito uz ovakvog nuncija). Jedan potpisani i osvjedočeni konkretni dopis (ako imate neki štambilj, lupite i njega), možda je baš ono što im treba da taj svećenik odleti sa župe.

***

Kroniku neokonzervativnog hrvatskog razočaranja papom Franjom možete pratiti u tekstovima koje jedan omiški vjeroučitelj piše za stranicu Vjera i djela. Pokušaj tumačenja Papinih riječi tako da budu u okviru paradigme drugovatikanske obnove Crkve dovodi do neobičnih mentalnih konfuzija. Nakon što dobro uočava probleme s darom koji je Sveti Otac primio u Sarajevu, pa i nekim Papinim izjavama, autor preuzima samouništavajuću retoriku koja je na zapadu već desetljećima ideološko opravdanje gubitka vjernika i svećenika: 

Tim važnim promjenama što dolaze i silinom osvajaju sve papa Franjo poravnava put i time pročišćava svoju Crkvu. Njegovo je postupanje na petrovskoj stolici primjer neočekivanosti i nepredvidivosti djelovanja Duha Svetoga u Crkvi. Zato tako često govori o potrebi da kršćani budu otvoreni iznenađenjima Duha. Određeni se broj katolika snebiva na pojedine postupke i riječi pape Franje, ali samo zato, jer nemaju odvažnosti postati dio Crkve, koja je malo vjerno stado bez utjecaja, siromašna, žalosna i krotka.

***

Za kraj, iz iste nadbiskupije donosim ovaj kuriozitet koji spada u rubriku "samo nek' nam nije dosadno na misi".

Uvodeći prisutne vjernike, koji su po nesnosnoj vrućini došli na Gospin Grad, u slavlje svete mise fra Ante im je nagovijestio da će u prvom čitanju čuti riječi koje je Mojsije čuo na Sinaju: Izuj obuću sa svojih nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo. (Izl 3, 5). Ovo mjesto je za nas sveto tlo pa zato „u ovom biblijskom tekstu i susretu Mojsija s Bogom možemo prepoznati i ono što se nas tiče“. Pozvao je vjernike koji hoće i koji mogu da izuju svoju obuću i da misu slave bosi, što je i sam učinio. „Kad smo bosi, onda nije teško kušati kako smo ranjivi. Ne bismo mogli trčati bosi po Gradu niti niz Grad. Ni Mojsije ne bi bio mogao trčati po Sinaju bos i pobjeći od Gospodina. Kad ga je Jahve pozvao da izuje obuću, onda je to činio iz više razloga. Jedan od njih, a upravo njega nam valja posvijestiti na početku mise, je ljudska slabost, izloženost, ranjivost koja se proteže po cijelom tijelu, a bosi je osjećamo u dodiru sa zemljom. Ali, upravo je ta ranjivost mjesto susreta s Bogom.