Nema potrebe da vam predstavljam autora teksta koji slijedi, on će to sam učiniti. Malo sam pomogao Vladimiru u prilagodbi teksta na hrvatski tako da za eventualne neskladnosti u tekstu možete okriviti mene. U nekim stvarima se ne bih izrazio poput njega, ali ovo je njegov tekst i nadam se da vjerno prenosi sve što je želio. Vjerujem da će vam biti zanimljiv kao što je i meni i očekujem da ćemo i u budućnosti surađivati.
Moj djed, Franjo Dujmović, napustio je hrvatsku zemlju 1944. g. s mojom bakom Marijom Dujmović. Pobjegavši od komunističke prijetnje, ostavio je rodbinu i imanje (poput mnogih ljudi u to vrijeme) te također posao u Hrvatskom novinarskom društvu. Nakon mnogih “lukavština” pomoću kojih su prošli komunističku kontrolu u Europi, namjeravajući da dođu do Argentine (kamo su mnogi Hrvati išli), on i moja baka stigli su u Rio de Janeiro 1945. g., a kasnije su otišli u Sao Paulo, točnije Sao Bernardo do Campo gdje su bili neki Hrvati koje su poznavali. U tom su gradu rođene moja mama i teta. Moja majka posjetila je Hrvatsku 1984. g. kako bi upoznala zemlju svojih roditelja. Ondje je, to jest u Banja Luci, upoznala moga oca. Ondje su se vjenčali i došli živjeti u Brazil. Moj otac ostavio je devetero braće i sestara za sobom… i tada započinje moja povijest.
Zovem se Vladimir Antonio Sesar, imam 22 godine i imam sestru Ivanu kojoj je 25. Naravno, odrastajući na pravom hrvatskom obiteljskom ustroju, ja i ne mogu biti ništa drugo doli katolik. Još sam kao djete išao na poduke za prvu pričest, i ne sluteći koliko su različita katolička poučavanja u Europi i Južnoj Americi. Znale su se događati neke stvari koje nisam razumio: Zašto moj otac nije htio pljeskati u crkvi poput svih ostalih? Zašto je moj otac kritizirao brojne ljude iz brazilskog klera? Nisam razumio, ali to me i nije zanimalo.
Dugo je trebalo da se malo više zainteresiram za katoličke stvari. Poput većine ljudi, u crkvu sam išao samo na Uskrs, Božić i možda kada bi netko umro. Moj je otac uvijek bio razočaran Crkvom ovdje, govorio je da je u Hercegovini, gdje je rođen, sve bilo u tim stvarima drugačije. A ja još nisam razumio…
Jednoga dana pozvan sam na “katolički” događaj koji je promicala karizmatska skupina. Bilo je fantastično! Prekretnica u mome obraćenju! Tako sam barem mislio… Nije trebalo proći puno vremena da uočim neke nedosljednosti, mnoge proturječne stvari koje su činili ljudi iz ove skupine, zapravo, iz svih karizmatskih skupina. Počeo sam se u to vrijeme baviti stanjem religije u Brazilu i došao sam do zaključka koji je bio očit: Tvrdnja da je “Brazil najveća katolička nacija na svijetu” je velika laž! Na misu ide vrlo malio udio ljudi, a protestantizam niče posvuda… crkve se otvaraju u kućnim garažama. A brazilski su biskupi na to gledali kao da je to normalno. Moj se otac uvijek jako ljutio na njih… i ja sam počeo shvaćati zašto. Teologija oslobođenja je imala jako uporište u Brazilu i većina biskupa bili su zatrovani komunizmom. Taj je “katolički” kler ovdje u Brazilu bio odgovoran za izbor našeg sadašnjeg predsjednika koji podupire pobačaj i druge strašne grijehe. Brazilska biskupska konferencija (CNBB) također je podupirala upadanje i zauzimanje privatnih posjeda!!! Što sam mogao očekivati od takve “katoličke” Crkve u Brazilu?
Takvo se stanje moglo vidjeti u Brazilu: biskupi i svećenici su skoro svi bili uronjeni u komunistički mentalitet. Ostatak je, gotovo u potpunosti, uključen u karizmatizam. I to su putovi koje je katolički narod slijedio, a većina se bavila i drugim religijama. Sasvim je normalno u Brazilu biti katolik i
kardecist (spiritist) ili se baviti nekom od brojnih religija poteklih iz Afrike. A izvan crkve, protestantizam se poput čudovišta, kako rekoh, širio po čitavoj državi.
Ali, kako nisam bio svjestan svega toga, činilo mi se da je karizmatski smjer najbolji! U njemu sam mogao vidjeti istinsku katoličku obnovu Duha Svetoga u tako teškim vremenima za Crkvu! RCC, tj. “Katolička karizmatska obnova” bila je rješenje za sve probleme Crkve! Zato sam počeo svaki tjedan ići na sastanke jedne karizmatske grupe mladih. Mislio sam da tako pomažem Crkvi. Bog u svojoj beskrajnoj milosti uvijek nas prati i koristi sve događaje za nas, čak i one loše. Nakon nekog vremena u toj grupi, postao sam njezin “koordinator”. Kako se sve to događalo, počeo sam puno proučavati katoličku apologetiku. Nisam mogao prihvatiti neke od stvari koje sam često viđao u toj grupi koja se nazivala “katoličkom”. Morao sam naći neke temelje za usporedbu, da vidim je li sve to stvarno ili nije… Ne znam da li vi, braćo moja u Hrvatskoj, znate kako je čudno i ludo karizmatsko okruženje, da li ste već čuli za “počinak u Duhu” (ljudi kao da su obuzeti Duhom Svetim padaju na tlo), “molitve u jezicima” (ljudi počinju nerazumljivo blebetati, kao na kuli babilonskoj, a to zovu darom!!!), sve stvari potpuno suprotne katoličkoj pobožnosti, naučavanju, evanđelju… kao da bi Duh Sveti djelovao na principu “dostave”… samo zatražite i darovi će vam biti ostavljeni pred vratima!
U ovoj sam fazi čitao mnogo o katoličkom nauku kako bih mogao oboriti sve protestantske i karizmatske argumente. Zahvaljujući svojim korijenima imao sam mnogo argumenata u svojoj krvi da odbijem teologiju oslobođenja, znajući od svog oca kakvo je trpljenje komunizam uzrokovao u Hrvatskoj i imajući, naravno, uzor u poštovanom i čašćenom kardinalu Stepincu. Zato mi barem komunistički biskupi nisu bili uzrok smutnje.
Čak i s katoličkim sakramentima, karizmatski se ljudi ponašaju baš kao protestanti. Oni i misle i djeluju poput njih (usput, broj katolika koji su bili karizmatici, a prešli su na protestantizam, je ogroman). Ali što mi je onda činiti? Nakon što sam proučavao apologetiku usmjerenu protiv karizmatskih ideja, u čemu su mi pomogle mnoge stranice na internetu, a posebno jedna koja se zove Monfort.org.br , imao sam sve argumente da pobijem neispravne ideje, ali još uvijek sam bio koordinator one karizmatske grupe. Započeo sam s malim promjenama, uz velike posljedice. Htio sam da molimo krunicu prije svakog našeg sastanka… zbog toga su mladi otišli… oni su željeli glazbu, pljeskanje, šale… ne krunicu… i, naravno, ja sam preuzeo odgovornost za ovo “čišćenje”… i onda sam javno izbačen iz zajednice, bez prethodnih upozorenja.
Bogu hvala!!! Nakon toga, počeo sam ići u tradicionalnu grupu u Sao Paulu, istu onu koja ima stranicu s koje sam proučavao mnoge tekstove, Monfortska kulturna udruga. Ova je udruga (sastavljena samo od laika) podupirala ustanovljenje Instituta dobrog Pastira (IBP), ovdje u Sao Paulu. Nažalost, pater Perrel je kasnije optužio ljude iz Monforta da žele kontrolirati institut u Sao Paulu kako bi pokorili insitut odatle. IBP je zatvorio svoja vrata ovdje u Brazilu i to je bilo veoma žalosno i katastrofa… Nakon te epizode, napustio sam ovu grupu, zajedno s drugim ljudima, a i paterom Renatom Leiteom koji je bio superior IBP-a u Brazilu. Hvala Bogu, imamo oko pet mjesta u Sao Paulu s nedjeljnim tridentskim misama. Imao sam kamo ići.
Sada bih trebao reći malo više o Hrvatima ovdje u Sao Paulu i njihovu odnosu s katoličkom vjerom. Vrlo važna činjenica koju bi trebalo zabilježiti je da je pater Renato kojeg sam već spomenuo uvijek puno pomagao hrvatskoj zajednici ovdje u Sao Paulu. Došao je u Hrvatski Dom kako bi ga blagoslovio povodom pedesete godišnjice utemeljenja (
slike). Čak je jednom mjesečno služio tridentsku misu kroz skoro čitavu godinu (2008. g.). Ali, nažalost, naši Hrvati ovdje u Sao Paulu nisu jako zainteresirani za svoju kulturu i religiju. Na tim misama skoro da i nismo mogli vidjeti ikojeg Hrvata osim mene, moga oca i moje kume Elze Pavičić. Mnogi ljudi samo imaju “ic” u prezimenu… a slabo poznaju hrvatsku kulturu, jezik i religiju…
Nakon te godine dana što su se služile mise u Croatia Sacra Paulistana, tajnica kluba koja ima određenu upraviteljsku moć rekla je da klub nema nikakve “religiozne ciljeve” i da ga ne bismo trebali koristiti za mise… da se molimo samo za “važne događaje”… Tužnog sam se srca pitao “Zašto onda riječ ‘sacra’ u imenu kluba?” koji također nosi ime Dom Kardinal Stepinac. Nakon toga više nismo imali tridentskih misa u našem Hrvatskom Domu. Tako da sam to ostavio u Božjim rukama.
I danas, naravno, nastavljam ići na tridentsku misu svake nedjelje i ostalim danima u tjednu kada nisam zauzet svojim obavezama na postdiplomskoj nastavi iz informatičkih sustava, te kad god dobijem slobodan dan u njemačkoj tvrtki za koju radim.
Nakon mnogih stvari kroz koje sam prošao, siguran sam da će biti još mnogo više toga i u današnje vrijeme se molim Bogu posebno da se vrati tridentska misa u moj hrvatski dom. Ali sada ne više u onaj Dom u Sao Paulu, nego u prvobitnu hrvatsku zemlju. I također, ako Bog hoće, da mi dopusti da se vratim onamo gdje su moji korijeni, da slušam tridentsku misu poput svojih predaka, sve do kraja.
Blaženi kardinale Stepinac, moli za nas!