Nastavlja se neumorno zasipanje izmišljotinama, zamućivanje konkretnih pitanja i pjesničko maltretiranje onih koji ne prihvaćaju svjetovnu ili crkvenu paradigmu ispravne reakcije na koronavirus. Iz civilnog područja me zanimaju samo konkretne odluke koje je vlast donijela, a kojekakva predviđanja, pogađanja i isprazna obraćanja javnosti aktivno izbjegavam. Odbojno mi je novinarsko izvještavanje o svemu povezanom sa zarazom, ali definitivno me ne zanimaju ni plitke teorije standardnih redikula. Volio bih da raznorazni statističari malo prošire svoje tablice rizičnih, oboljelih i umrlih izvan vrlo uske domene virusa SARS-CoV-2. Vjerujem da ćemo u narednim mjesecima imati priliku upoznati i te statistike. Dakako, iza svih tih brojeva su konkretni ljudi. Oni koji već dugo trpe razne kronične bolesti daleko od naše brige, starci napušteni u domovima koji bi u prijašnjim godinama bili prikladna reklama za potrebu uvođenja eutanazije, ljudi pritisnuti tiranijski nametnutim ekonomskim krahom kojima će se ponajprije nuditi eliminacija novih gladnih usta dok još ne provire iz majčine utrobe, frustrirani ljudi koji ne mogu više hraniti svoju obitelj pa će biti dobra ilustracija za planirani porast obiteljskog nasilja, zlostavljanja žena, bezizlaznosti koja potiče na samoubojstva itd.
S crkvene strane cijenim one rijetke
glasove koji su pokušali pristojno i utemeljeno obrazložiti zašto misle da su hrvatski biskupi mogli puno bolji reagirati na mjere ograničavanja javnog kulta. Lijepo je da njihovo mišljenje stoji zapisano za kronike, ali bojim se da je taj vlak odavno prošao. Na bitno.netu koji uzimam kao ogledni primjer jer mi se nalazi u agregatoru vijesti, jedva da prođe dan, a da se ne pojavi novi članak o poslušnosti koju smo dužni iskazati svojim biskupima i koja svojom hranidbenom vrijednošću može zamijeniti sve sakramentalne i javne stvarnosti Crkve, čak i samog Gospodina u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Bila ona
opusdeiovska, nabacano
kvaziduhovna,
pseudointelektualna,
docirajuća ili s bilo kojim drugim od svojih brojnih maskom zastrtih lica, poslušnost biskupima nudi nam se kao najizvrsniji put. Nema potrebe da svoje male i zbunjene umove opterećujemo onim što se u hercegovačkim, poljskim i nekim drugim biskupijama događa. Kako možeš sumnjati da tvoj biskup za tebe želi samo najbolje? Možda je nekada negdje i bilo loših biskupa, ali zar je to razlog da tako uporno zahtijevaš ono što sad nije baš tako potrebno?
Zašto ne
poslušaš jednog od naših najvećih teoloških umova, vrhunskog intelektualca koji je na
youtube dao uploadati na desetine sati svojih pouka tebi na izgradnju, čije
knjige nećeš uspjeti pročitati i shvatiti čak ni ako se ostvare zaštitne mjere najopreznijih epidemiologa?
Kad bismo doista prihvatili Krista Raspetoga u sili i snazi njegove otkupiteljske istine, onda bismo se barem na Veliki petak ustezali od skretanja pogleda s Raspetoga na monstrancu. Zvuči li to zajedljivo, možda bogohulno!? Posrijedi je svojevrsno anesteziranje vjere ljepšim, ugodnijim i svečanijim prizorom Presvetoga Oltarskoga Sakramenta u odnosu na izranjeno, savinuto, bespomoćno i umoreno tijelo raspetoga Sina Božjega na križu.
Ne, to zvuči dubokoumno i prodorno, baš da potrese našu tradicijsku vjeru. Znamo da su nam moderni teolozi tako često stavljali pred oči lik Raspetoga na križu, sigurno najdraži motiv današnjim liturgičarima i sakralnim umjetnicima. Naravno da je ipak ljepše gledati kako se s dubokim poštovanjem i pobožnošću svećenici danas odnose prema Presvetom Oltarskom Sakramentu, posebno u misi i pričesti, ali i u monstranci. Župe se natječu koja će nabaviti dragocjeniju monstrancu, koja će više okititi i okružiti ljepotom klanjanje pred Presvetim. A kad treba pogledati u raspelo na Veliki petak (jasno, bez klečanja i ljubljenja da se ne pravi nered ili prenosi infekcije), onda nikog nema na obredima?!
S time se aludira na vrijednost i moć duhovne pričesti, na sposobnost sjedinjenja s našim Gospodinom Isusom Kristom i onda kad ga ne možemo primiti u euharistijskoj pričesti.
Neke od najljepših molitava za duhovnu pričest naučio sam upravo od profesorâ s KBF-a.
Upućujem i na činjenicu Njegove realne prisutnosti u Božjoj riječi – Svetome pismu. A Crkva časti Sveto pismo kao i samo tijelo Gospodinovo.
Svakako. Tog se čašćenja i klanjanja pred Svetim pismom ne možemo odreći ni u ovo teško vrijeme kada u strogo limitiranom broju prisutnih na televizijskim misama uvijek treba sačuvati mjesta za barem dvije čitačice, makar morali isključiti i pokojeg trajnog đakona ili izvanrednog djelitelja pričesti.
Opet se i pored toga često žalimo neovisno od pandemije koronavirusa, ali ovisno o pandemiji pastoralne površnosti, da sveprisutnoj sakramentizaciji ne prethode ni temeljita evangelizacija ni sustavna katehizacija.
Vas se, profesore, ne može za to optužiti, rijetki su oni koji su vas samo vidjeli, a ne i čuli bogatu bujicu sustavne katehizacije.
O učincima takvoga pastorala suvišno je govoriti. Dovoljno je spomenuti fenomen doslovnog nestanka potvrđenika iz crkve, često i iz Crkve, nakon primanja sakramenta svete Potvrde.
Neki nastoje tome doskočiti pomičući dob u kojoj se prima krizma, možda nam i ova kriza u tome pomogne, ali jasno je da deset ili dvadeset godina netemeljite evangelizacije nije dovoljno da vratimo potvrđenike u crkve (naravno, ne sada, nego kada to bude na pastoralnom dnevnom redu).
Tako se pojedinačni i kritički glasovi o uskrati pričesti čine ako već ne promašenima, onda svakako neprimjerenima, jer ispada da “masovno pričešćivanje” automatski stvara obraćeno srce i donosi Božje kraljevstvo u svijet. Ali vidimo i znamo da tomu nije tako.
Ovaj mi redak nije sasvim jasan, sigurno da profesor nije mislio na situacije kada su potrebne sve ruke, bilo mehke pastirske, bilo uredske porezane papirima ili čak sa zguljenim lakom i kad cijela pastoralna ekipa marljivo prione poslu da svatko dobije ono bijelo.
Teološki izobražena osoba bi trebala iskoristiti ovo vrijeme, upravo kao vrijeme milosti i vrijeme spasa, i doprinijeti tome da vjernici prepoznaju i upoznaju koliko duhovnoga blaga inače propuštaju što ga Crkva skriva u svojim duhovnim tabernakulima, pritom polazeći dakako najprije od rasvjetljavanja i produbljivanja zahtjeva evangelizacije, a neka bude napisano takozvane nove evangelizacije, nastavljajući zatim na promišljeno i kvalitetno korištenje suvremenih komunikacijskih sredstava za obnovljenu i sustavnu katehizaciju i vjersku pouku u punome njihovom opsegu, dakle i u akademsko-teološkome, a što se i očekuje od akademski izobraženih teologa. I točka.
Točno tako, mi koji smo teleološki izobraženi trebali bi iz duhovnih tarabananula iznositi duhovno blago takozvanove nove evangelizacije nastavljajući zatim na promišljeno i kvalitetno korištenje suvremeni komunikacijaskih srecstava za obnovljenu novu i sustavnu novu kanalizacijsku i vjersku poduku u punome njihovom i akademsko-teološkom opsegu. I točka na i. Bravo!
Posrijedi stoga nisu drukčija mišljenja o odluci hijerarhije glede pastoralnoga djelovanja u vremenu pandemije, u smislu, neka mi nitko ne zamjeri, djetinjega zapomaganja za uskraćenom pričesti, nego o sposobnosti da se pandemiju prepozna kao istinski znak vremena i protumači u svjetlu evanđelja i Utjelovljene Riječi (usp. Gaudium et spes, 4; 44), a to najprije i elementarno znači hic et nunc prepoznati da se naš pastoral uglavnom i isključivo svodi na površnu i često “rutinsku” sakramentizaciju bez prethodne temeljite evangelizacije i sustavne katehizacije.
Ulazna pjesma Bijele nedjelje: Quasi modo géniti infántes, allelúia: rationábile, sine dolo lac concupíscite, allelúia, allelúia, allelúia. Profesor će superhic et nunc razumjeti, ali za ostale: Kao novorođena djeca, aleluja, čeznite za čistim duhovnim mlijekom, aleluja, aleluja, aleluja.
Eto, vidite zašto su neki ljudi briljantni teološki umovi, meni ni za tri godine karantene ne bi palo na pamet da je pandemija istinski znak vremena ili čak da je idem tumačiti u svjetlu evanđelja i Utjelovljene Riječi. Lijepo je biti svećenik hvarske biskupije jer ti je u blizini kolega koji čim ga zazoveš mam
navuče misnicu i pročita s nje neki dobar koncilski citat.
...kritike na račun hijerarhije i njezine odluke o obustavi liturgijskih sastanaka po crkvama, a koju odluku držim razboritom i mudrom i ne samo zato što čovjek nije stvoren radi subote, nego i zato što nitko od biskupa pa ni sama Crkva nije ovlaštena raspolagati individualnim ljudskim životom. Treba konačno povjerovati u riječi euharistijske pjesme: “… i kap njena može svijet da spasi cijel”, odnosno u moć i snagu Kristove krsne milosti te u moć i snagu pomazanja Duhom Svetim.
Točno tako, nitko od biskupa, pa ni sama Crkva (to je skoro pa ista stvarnost) nije ovlašten raspolagati individualnim (a ni kolektivnim?) ljudskim životom, pa tim ljudskim životima treba zabraniti dolazak na misu ili ispovijed.
Kako uvijek čovjek nešto novo nauči, ja sam otkad znam za sebe mislio da ova "kap" znači kap Krvi Kristove koju dobivamo u Pričesti kad nam nije uskraćena, a ne ovo drugo što velečasni spominje.
Vjernik je po svetim sakramentima primio toliko milosti da je teološki zabrinjavajuće i posve neutemeljeno kad ih se naknadno uvjerava da su zbog privremene uskrate euharistijske pričesti doslovno isključeni iz zajedništva života s Kristom. Da su ostavljeni kao siročad.
Neki su se dobro napapali milosti, a sad kažu da su gladni. E pa stvarno! Slažem se da nema govora o ostavljanju vjernika kao siročadi jer bi za to pastiri prvo morali biti očevi.
Kad se povjeruje u moć i snagu sakramenata spontano se prepoznaje da nam biskupi ništa nisu uskratili, a najmanje zabranili, nego kao da su nam poručili sljedeće: “Drage sestre i braćo, tamo vani postoji jedna ozbiljna prijetnja po vaše zdravlje i život. Držimo da se nije razborito izlagati, jer posrijedi nije prijetnja in odium fidei da biste time zaslužili kršćansko mučeništvo, nego biste se suvišnim izlaganjem pokazali kao nerazboriti ljudi, podjednako prema sebi i prema bližnjima. Stoga čuvajte svoje zdravlje i zdravlje svojih bližnjih, jer time čuvate svoj život i život svojih bližnjih, taj dragocjeni Božji dar s kojim se nikada ne smijemo neodgovorno ponašati i postupati. Stoga privremeno ostanite doma i zajedno molite, čitajte i razmatrajte Sveto pismo – Božju riječ, međusobno se pomažite koliko god možete. Duhovno se sjedinjujte s Crkvom. Duhovno se pričešćujte Gospodinom Isusom Kristom u zajedništvu kućne Crkve. Radite na svome osobnom obraćenju. Uzmite korisno duhovno i katehetsko štivo i poučavajte se u vjerskim i duhovnim stvarima da biste rasli u mudrosti i milosti vjere, nade i ljubavi.”
Prekrasno. Kad se idući put nađemo pred nekom poteškoćom dovoljno je da se zapitamo je li "in odium fidei". Ako nije, mani me se.
"Draga djeco, ne ići van! Budite dobri i poslušni, ostanite doma i radite ono za što vam mi ne trebamo! Vidimo se uskoro!"
neki svojim natpisima, osvrtima i kritikama na račun hijerarhije samo unose nepotrebne zabune među vjernike i štoviše podilaze im na način kako je to krivo i neprimjereno činio apostol Petar, odvraćajući Isusa od muke i smrti, a zbog čega ga je Isus strogo prekorio: „Otada poče Isus upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara
svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne. Petar ga uze na stranu i poče odvraćati: ‘Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!’; Isus se okrene i reče Petru. ‘Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!’“ (Mt 16, 21-23).
Petar je govorio da želi ići u Jeruzalem, a Gospodin ga je prekorio da bi tako nepotrebno ugrožavao ne samo svoj život, nego i drugih apostola, pa i samog Isusa. Poučio ga je da čuva svoj život i život svojih bližnjih, taj dragocjeni Božji dar s kojim se nikada ne smijemo neodgovorno ponašati i postupati.
kad već Raspetome neki hoće poručiti da mu je u njegovoj Crkvi bolje da i na samu svetkovinu njegove muke i smrti, na Veliki Petak, bude prikazan radije u dojmljivom i uglađenijem Presvetom Oltarskom Sakramentu, negoli da ga “pustimo na miru” u njegovom otkupiteljskom nemiru radi nas ljudi i radi našega spasenja, dakle u njegovoj muci i smrti na križu, onda nas ne trebaju iznenaditi suvišne i besplodne rasprave o jednoj prigodnoj odluci hijerarhije da se do daljnjega obustave misna slavlja s narodom radi opasnosti od zaraze koronavirusom i od širenja zaraze.
Najveći zahtjevi za euharistijskim klanjanjem i primanjem pričesti bili su baš na Veliki petak kada su pojedini svećenici morali zabarikadirati vrata crkve da mase koje nisu shvatile koji je dan ne provale i nasilno izvrše svoje euharistijske pobožnosti. Umjesto da su ti vjernici slijedili jednu od manje poznatih posljednjih riječi sa križa: "pusti me na miru".
Posrijedi je držimo razborita odluka. Razborita s obzirom na sadržaj, jer štiti zdravlje i život i to najugroženijih vjernika, jer su nam osobe starije životne dobi ipak najrevnije u crkvama, ali je držimo također i formalno razborita, jer su biskupi to učinili na vrijeme i s vlastitom pobudom, a ne pod pritiskom zdravoga razuma ili nekoga čimbenika iz svjetskoga foruma. Time se pokazalo da vjera i razum trebaju jedno drugo da bi se cjelovito izrazili. Time se pokazalo da Crkva nije tek jedan društveni sustav nadležan za sakralne stvari, nego da je Crkva Kristova doista temelj i smisao svekolikoga ljudskog života.
Biskupi su to učinili na vrijeme i s vlastitom pobudom?! Znači, da je vlast dopustila održavanje javnih misa uz neka ograničenja na broj ili razmak vjernika, episkopodemiolozi bi ih svejedno zabranili kao što su zabranili i ispovijedi i krštenja premda se njima ne krše odredbe vlasti? I time su pokazali da je "Crkva Kristova doista temelj i smisao svekolikoga ljudskog života"? A što bi, recimo, trebali napraviti da pokažu suprotno?
netko će se čudom čuditi zašto potpisani ovim natpisom brani hijerarhiju.
Ja sam doslovno, da prostite, pao na dupe od čuđenja kad sam pročitao da Tonči Matulić brani hijerarhiju. Čini mi se da nije bio potres. Možda me zaslijepila logika i argumentiranost stavova našeg briljantnog teologa.
