DARIUSZ OKO
S PAPOM PROTIV HOMOKRIVOVJERJA
"Već prije više tjedana javila se u Poljskoj diskusija o temi 'homoseksualnog podzemlja u Crkvi', izazvana izjavama svećenika Tadeusza Isakowicza-Zaleskog u njegovoj novoj knjizi 'Stalo mi je samo do istine'.[1] Drugi niječu da postoji takvo podzemlje šireći istodobno teze u dubokoj suprotnosti s naukom Crkve; oboje jasno odstupa od istine.[2] Problem je ipak od velike važnosti, stoga se osjećam obvezanim javiti
za riječ; jer i meni je do istine, prije svega do dobra, do fundamentalne dobrobiti čovjeka i Crkve koja je temeljna zajednica njegova života.
U svakoj se raspravi mora poći od aksiomatske pretpostavke da svaki od nas o bilo kojoj temi zna najviše jedan dio, a da je i taj k tomu vjerojatno dijelom pogrješan. Taj uvid treba voditi k tomu da vlastitu poziciju zastupamo ponizno i da pozorno slušamo argumente protivnika ili partnera. Na taj se način možemo međusobno obogatiti našim djelomičnim znanjem i korigirati ga. Radimo li tako, naše će znanje i dalje ostati nedovršeno, no bit će veće i u višem stupnju očišćeno od zabluda. Na tome počiva blagoslov iskrenog dijaloga i u tom duhu kanim raditi.
Moja obveza za zauzimanjem pozicije u svezi je s mojom zuzetošću za filozofijskom kritikom homoseksualne ideologije i propagande (skraćeno- homoideologije i homopropagande), čime se više godina bavim po nalogu i s ohrabrenjem mnogih kardinala i biskupa.[3] Tako sam prikupio vjerojatno jednu od najvećih knjižnica o ovoj temi, jednu od najvećih zbirki podataka. Pomoć su mi pružili brojni prijatelji i podupiratelji, kako laici tako svećenici, profesori, liječnici kao i mnogi koji su se zbog mojih izjava i čitajući moje članke osjećali potaknutima da dopune i korigiraju moje znanje. Tako su k meni pritjecale informacije, znanstvena otkrića i službeni dokumenti, kako iz Poljske tako i iz različitih dijelova svijeta, posebno Sjedinjenih Država, Velike Britanije, Irske, Njemačke, Austrije, Nizozemske, Italije i prije svega Svete Stolice. Moj je rad počeo kao zauzimanje za spas kršćanstva za koje sam mislio da mu prijeti smrtna opasnost izvana; međutim, postupno sam otkrio da stvar nije tako jednostavna. Neprijatelj nije samo izvan Crkve, nego unutar nje, često dobro maskiran poput trojanskoga konja. Problem homoideologije i homolobija ne postoji samo izvan Crkve, analogan problem postoji također unutar nje, tamo gdje homoideologija preuzima obličje homokrivovjerja. Ne treba čak ni proučavati arhive Instituta za nacionalno sjećanje, što je samo jedan od mnogih izvora. Te su činjenice očite i u onim zemljama koje i ne znaju za takvu ustanovu. Dovoljno je prikupiti vjerodostojne informacije iz svjetovnih i crkvenih medija zadnjih godina, razumjeti ljudsku narav, logički misliti, povezati činjenice i dokumentaciju koja predstavlja reakciju Crkve na te činjenice.
GLOBALNA NARAV FENOMENA
Najprije treba izložiti općenito raširenu medijsku laž. Mediji stalno govore o pedofiliji svećenika iako se ovdje radi većinom o efebofiliji, tj. izopačenju zrelih, odraslih, homoseksualnih muškaraca koje privlače ne djeca, nego dječaci u pubertetu i adolescenciji. To je tipična perverzija povezana s homoseksualnošću. Temeljna spoznaja o tom pitanju je u činjenici da su u više od 80% slučajeva spolnog zlostavljanja sa strane svećenika, koji su objavljeni u SAD-u, bili slučajevi efebofilije, a ne pedofilije![4] Ta činjenica se pažljivo skriva, izbjegava i prešućuje jer bi posebno dobro raskrinkala licemjerje kako svjetovnog tako i crkvenog homolobija.
U ostalim zemljama sitacija izgleda slično, tako da se mora poći odatle da su skandali spolnog zlostavljanja, koji su potresli Crkvu, bili pretežito djelo homoseksualnih svećenika. Zbog otkrića tih drastičnih zločina Crkva je platila vrlo bolnu cijenu, naime znatan gubitak na vjerodostojnosti. Donijela su sa sobom dramatične duhovne teškoće, u pojedinim biskupijama, redovima i sjemeništima i materijalne, kao i povećano pražnjenje crkava u čitavim crkvenim pokrajinama.[5] Procjenjuje se da je u procesu obeštećenja crkva u SAD-u morala isplatiti već više od jedne i pol milijarde dolara. Skandala ne bi bilo bez utjecajnog podzemlja od kojeg su tužiteljstva do sada otkrila samo jedan dio, samo vrh ledenog brijega.
Skandali su pogodili i najviše crkvene dostojanstvenike, npr. u Poljskoj poznańskoga nadbiskupa Juliusza Paetza koji je 2002. uklonjen sa svoje službe. U katoličkoj Irskoj, povijesno i duhovno sličnoj Poljskoj, zadnjih su godina također neki biskupi uklonjeni iz službe. Jedan je od njih bio John Magee, biskup Cloynea koji je lišen službe zbog optužbe za spolno zlostavljanje i prikrivanje zločina pedofilije i efebofilije devetnaestorice svećenika iz njegove dijeceze. I Paetz i Magee su ranije dugo vremena radili zajedno u Vatikanu, dugo godina su pripadali najužim i najutjecajnijim suradnicima triju uzastopnih papa.
Koliko su daleko militantni homoseksualci u svećeničkoj odjeći mogli ići, svjedoči ponašanje posebno 'liberalnoga' i 'otvorenoga' nadbiskupa Remberta Weaklanda koji je od 1977. do 2002. u SAD-u bio na čelu Biskupije Milwaukee. On je sam priznao da je homoseksualac i da je tijekom života s više partnera imao spolni odnos. Tijekom njegove službe koja je trajala dvadeset i pet godina, suprotstavljao se papi i Svetoj Stolici u više pitanja; posebno je kritizirao i negirao nauk crkvenoga Učiteljstva o homoseksualnosti. Aktivnim je homoseksualcima u svojoj dijecezi davao potporu i zaštitu, pomažući im da umaknu odgovornosti za svoje serijske seksualne zločine. Svoje je službovanje završio gigantskom pronevjerom- iz dijecezanske je blagajne otišlo pola milijuna dolara za uzdržavanje njegova bivšeg partnera.
Za jednog od najutjecajnijih ljudi Crkve svoga vremena, Marciala Maciela Degollada, utemeljitelja reda Kristovih legionara, pokazalo se da je bio biseksualac koji je počinio teške seksualne zločine nad svojom subraćom i maloljetnim učenicima svoga reda, čak nad svojim vlastitim sinom...
Iako su protiv te četvorice svećenika u Rim slane žalbe i optužbe, dugo vremena su ostajali potpuno nekažnjeni. Od pomoći je bio tek izravan kontakt sa Svetim Ocem ili objava u medijima. Na nižim stupnjevima hijerarhije, bilo lokalne bilo vatikanske, svi su napori ostajali blokirani. Slično je bilo u mnogim drugim slučajevima. Sljedeći su biskupi tek nakon mnogo godina bili uklonjeni iz svoje službe zbog aktivne homoseksualne pedofilije ili efebofilije: Patrick Ziemann iz Sante Rose u Kaliforniji (1999.), Juan Carlos Maccarone iz Santiaga del Estero u Argentini (2005.), Georg Müller iz Trondheima i Osla u Norveškoj (2009.), Roger Vangheluw iz Brüggea u Belgiji (2010.), John C. Favolara iz Miamija (2010.) i Anthony J. O'Connell iz Palm Beacha na Floridi (2010.). I s mnogim se drugim biskupima moralo slično postupiti zbog prikrivanja i zataškavanja spolnih zlostavljanja. Slično se zbilo i s mnogim vrlo utjecajnim svećenicima. Prema tomu, ne dokazuje samo broj teških seksualnih zločina snagu toga podzemlja, nego također- i to još više- stupanj poremećaja procesa izbora kandidata za biskupe; kako je 'uspon' u Crkvi moguć unatoč postupcima takve vrste, unatoč dvostrukom životu. Znak je te snage i uspješno prikrivanje i zataškavanje takvih slučajeva, unutarcrkvena, često nesavladiva blokada glede obrane oštećenih i prava na elementarnu istinu i pravednost. Kako je često teško povući prave konzekvencije prema jednom homoseksualcu, koliko je puno čudnih poteškoća pri tom nastalo da je uspjeh na tom području često ograničen, privremen ili polovičan. Kao posljedica toga dogodilo se nešto strašno, naime, da je dobrobit homoseksualnih zločinaca postala važnijom od sudbine djece i mladeži te sudbine Crkve u cjelini. Ako se to svjesno dogodilo, tada bi to bila crkvena veleizdaja, crkvena izdaja mladih ljudi!
Jedna vrsta potvrde ovdje bi bio jasan strah i zbunjenost svećenika, osobito u nekim dijecezama i redovima, kad ih se suoči s ovom temom. Čine se nesposobnima da artikuliraju temeljni nauk Crkve o ovom pitanju te bježe u šutnju. Čega se toliko boje? Otkuda dolazi strah u oči čitavih skupina zrelih, odraslih muškaraca? A odakle dolaze neuroze, srčana oboljenja i slični problemi kod svećenika koji se ipak pokušavaju suprotstaviti toj vrsti slučajeva, upravo kada se radi o zaštiti djece i mladeži? Očito se boje nekog utjecajnog lobija koji provodi moć, i kojemu je opasno stati na put.[7]
Da bi bilo moguće podnošenje i prikrivanje zla u toj mjeri, odlučne pozicije moraju zauzimati upućeni, ne smije se raditi samo o homolobiju, nego to mora biti homoklika, štoviše homomafija. U tom se smislu izrazio službujući poljski ministar pravosuđa Jarosław Gowin dok je bio u Senatu, o skandalu homoseksualnog zlostavljanja u Biskupiji Płock. Spomenuo je seksualno uznemiravanje mladih i klerika te zataškavanje činjenica. Za vrijeme njegove intervenicije kod Crkve u slučaju nadbiskupa Paetza, imao je dojam da ima posla s mafijom koja ne preza pred tim da brutalno negira neoboriva načela i očite činjenice.[8]
Mišljenje da se tu radi o jednoj vrsti homoseksualne mafije, izrazio je nedavno i svećenik Charles Scicluna, glavni zaduženi za rješavanje ovih pitanja u Crkvi. On nastupa kao, tako reći, 'tužitelj' Stegovnog odjela Kongregacije za nauk vjere. Tako je govorio na simpoziju 'K ozdravljenju i obnovi' koji je održan u veljači 2012. u Rimu s temom spolnog zlostavljanja u Crkvi.[9] U ime pape Benedikta XVI. odlučno je osudio ne samo same počinitelje, nego također crkvene poglavare koji su zataškavali njihove postupke. Pozvao je na odlučan otpor protiv takvog postupanja i na otvorenu suradnju s policijom. Pozvao je da se ide putem čišćenja koji je naznačila Sveta Stolica. Što su zločinci bolje organizirani i što uspješnije štite svoje interese, to uspješnije drugima nanose patnju i to uspješnije razaraju vjerodostojnost Crkve. Zato je prema mojem mišljenju posebno vrijedna izjava profesora o. Josefa Augustyna, SI koji je rekao: 'Prema mojem osjećaju ne leži problem 'kod njih', nego u našoj reakciji 'na njih'. Kako mi reagiramo, potpuno normalni svećenici i poglavari na takvo ponašanje? Damo li se zastrašiti, ustuknemo li, pozivamo li na šutnju, činimo li kao da nema problema? Ili se, naprotiv, suočavamo s tim, govorimo jasno o tomu, oduzimamo im utjecaj, uklanjamo ih s njihovih pozicija? Ne bi smjeli raditi u nijednom sjemeništu niti biti na kojoj poziciji. Ako postoji homoseksualni lobi i ako ima glasa u bilo kojoj crkvenoj strukturi, to je samo zato što im mi popuštamo, povlačimo se pred njima, činimo tako kao da ih nema. Sveta Stolica (...) dala je jasan znak kako treba riješiti probleme te vrste. Prikrivanje djela nečasnih osoba, koje se otkrije prije ili kasnije, diskreditira autoritet Crkve. Vjernici spontano pitaju o vjerodostojnosti crkvene zajednice koja tolerira takve okolnosti. Ako a priori prihvatimo da nema lobija homoseksualnih svećnika i da ga nije bilo, i da ga neće biti, tada time podupiremo taj fenomen. Tada taj lobi ostaje nekažnjen i postaje ozbiljna opasnost.'[10]
MEHANIZAM NASTANKA HOMOMILJEA
Kako spomenuti slučajevi pokazuju, moralo se biti zaista vrlo popustljivo kad su takvi slučajevi zlostavljanja bili mogući (i još su uvijek). No, normalna većina ne bi se trebala dati zastrašiti od jedne poremećene manjine. Zato treba dobro razumjeti mehanizam ekspanzije utjecaja tog lobija.
Sve počinje time da je kleriku s homoseksualnom sklonošću ili čak izgrađenom homoseksualnom orijentacijom, bitno teže postati pristojnim svećenikom. S jedne strane svećeništvo ima posebnu privlačnost, čini se idealnim staništem, jer u tom okružju može boraviti isključivo među muškarcima, a da ne mora objasniti izočnost žena u svom životu. Naprotiv, odricanje od braka (za koji i tako nije sposoban) smatra se velikom žrtvom za Kraljevstvo nebesko. Situacija se čini krajnje komfornom. Tako dolazi do toga da je u izvjesnim redovima i biskupijama postotak takvih klerika puno viši od prosjeka homoseksualaca u svijetu, dakle znatno viši od 1,5%.[11] Koliki točno, ovisi o tomu koliko je dominantna pozicija koju su postigli i u kojoj mjeri su drugi svećenici zaplašeni, ili čak nisu svjesni ozbiljnosti stanja. S druge strane, homoseksualnost djeluje kao rana na osobnost koja može naškoditi mnogim njenim funkcijama. Među ostalim, smeta odnosima kako prema muškarcima tako prema ženama i djeci; proizvodi naviku trajnog pretvaranja i prikrivanja bitnog područja vlastita života. Privikava se na izvjesnu igru koja sprječava otvorene, iskrene i duboke emocionalne odnose s kolegama i nastavnicima. Otežava i razumijevanje i poštovanje pred naravi ženstvenosti, također braka kao otajstva ljubavi muškarca i žene. Osim toga, ako homoseksualac osjeća sličnu želju prema muškarcima, kao neporemećen čovjek u tom pogledu prema ženama, te će želje biti trajno budne u njemu zbog neprestane, bliske, prisutnosti predmeta njegove želje. On se nalazi u situaciji usporedivoj s onom normalnoga muškarca koji godinama (ili čitav svoj život) svaki dan pod jednim krovom s mnogo zgodnih žena dijeli iste prostorije za spavanje i kupanje. Vjerojatnost da u takvim okolnostima živi čistoću, dramatično pada. Prema svakom čovjeku, pa tako i prema našoj braći homoseksualcima, moramo iskazivati razumijevanje i pažnju. Oni si često daju puno truda, i nekima od njih uspijeva, živjeti uzdržljivo ili čak sveto. Ali, objektivno gledano, pada im to puno teže i stoga im puno rjeđe uspijeva.
Ne ovladaju li vlastitim nagnućima i uspije li im provući se kroz mrežu unutarnje sjemenišne kontrole, tada jad počinje kad postanu konačno svećenici ili redovnici. Stalna blizina pretpostavljenih i njihovo kontroliranje nestaju, slobodni prostor postaje veći. Podlegnu li iskušenju i stupe li na put aktivne homoseksualnosti, njihova situacija postaje nepodnošljiva. S jedne strane, svakodnevno dijele sakramente, služe mise, u svojim rukama drže najvišu svetinju; s druge strane, neprestano čine nešto što je s tim u suprotnosti, nešto posebno dostojno prijekora. Na taj način postaju 'imuni' na više vrijednosti, na ono što je sveto. Njihov moralni život podliježe atrofiji, idući ravno prema padu. Kada u njima izumru više vrijednosti, ostaje više mjesta za niže; za požudu za materijalnim i senzualnim- za novcem, moći, karijerom, luksuzom, seksom. Zaista je teško pomoći im; što ih još može spasiti kad nisu uspjela najviša sredstva formacije, vjera i milost? Svjesni su opasnosti da budu demaskirani i otkriveni, stoga se žele osigurati tako da si međusobno pomažu. Stvaraju, dakle, neformalne saveze s obilježjem jedne klike ili mafije, i teže za tim da osvoje ključne pozicije na kojima se raspolaže s moći i novcem. Kad zauzmu jedno mjesto, tada se brinu za to da pomognu nekom iz vlastitih redova, ili makar nekomu koji je preslab da im se suprotstavi. Na taj način duboko ranjeni ljudi mogu postati glavarima u Crkvi. Nisu dorasli duhovnom nivou koji bi trebali utjeloviti; žive u licemjerju i na njih vrlo lako mogu utjecati neprijatelji kršćanstva. To su ljudi koji ne govore 'od srca', oni svoje srce ne mogu otvoriti jer znaju koliko bi se morali sramiti. Umjesto toga ponavljaju naučene fraze, kopiraju tekstove drugih. Katkad ih okružuje opipljiva atmosfera licemjerja i mlitavosti- farizejstvo u čistom obliku.[12] Ako i ne žive svoju homoseksualnost aktivno, u pravilu pokušavaju one koji to čine zaštititi i pomagati, solidarni su s njima i postojano su na njihovoj strani. Tako svoju dobrobit stavljaju iznad dobrobiti zajednice, prema motu: 'Čak i ako je Crkva izložena i ismijana, glavno da je meni i mojima dobro, glavno da imamo dovoljno'. 'Omerta' u čistoj formi. Na taj način mogu dominirati mnogim mjestima crkvene hijerarhije i držati uzde u rukama, izvršavajući na taj način, zapravo, veliki utjecaj na važna imenovanja i ukupno na život Crkve. Katkad se pokazuju presilnima za poštene, revne biskupe.[13]
Ostalim je svećenicima situacija onda strašna. Tada u sjemenište mogu biti primljene osobe koje su već mlađi partneri homosvećenika. Ukoliko rektor ili nadređeni pokuša takvoga izbaciti, može se dogoditi da sâm bude izbačen, a ne homoklerik. Ili, pokuša li vikar obraniti mlade od župnika koji ih zlostavlja, bit će šikaniran, discipliniran i premješten on, a ne župnik. Zbog hrabrog izvršavanja svoje temeljne dužnosti, život mu postane pakao. Događa se da se na njega izvrši pritisak planiranom akcijom i da ga u njegovoj župi ponižavaju i ocrnjuju njegova subraća. Kada je svećenik ili redovnik izložen spolnom zlostavljanju sa strane kolege ili pretpostavljenoga, i obrati se za pomoć i zaštitu višim nadređenima, ponekad naiđe na još moćnije homoseksualce.
Na taj način osvajaju članovi homoklike značajne pozicije i utjecaj, tako da se osjećaju sve moćnijima i sigurnijima.[14] Njihov život često postaje đavolskom karikaturom svećeništva, slično kao što je homopartnerstvo karikatura braka. Kako se u svakom slučaju iz medijâ zna, počinju se ponašati kao ovisnici o homoseksu; postaju sve besramniji, ne ustežući se ni od nasilja. Počinju zlostavljati maloljetnike i prisiljavati ih na seks. Tada dolazi do najgorih situacija sve do ubojstva i samoubojstva.
O problemu biskupa Paetza slučajno sam saznao od jednoga klerika koji mi je, dršćući od straha, ispričao kako ga je zlostavljao vlastiti biskup. Taj je mladić bio izložen opasnosti da izgubi ne samo svoju vjeru, nego i svoje duhovno i duševno zdravlje. Nije bilo jednostavno uvjeriti ga da takav jedan čovjek ne čini cijelu Crkvu, da je upravo zato vrijedno biti svećenik, da se upravo zato treba biti svećenik kako se nešto tako veliko i sveto kao svećeništvo ne prepusti takvim ljudima. Slične se priče mogu čuti na nacionalnim i međunarodnim znanstvenim simpozijima od svećenika iz Łomże i Poznańa (gdje je Paetz bio biskup). Pa ipak, naše su intervencije na različitim stupnjevima crkvene hijerarhije ostale neuspješne. U jednom tako jasnom slučaju naišle su na neprobojan zid. Da se radilo o vikaru ili katehetu, dostajala bi kratka informacija da dođe do reakcije. No, u ovom je slučaju bio potreban pritisak medija i intervencija samog Pape.
Ponovo pristaju riječi o. J. Augustyna, SI: 'Crkva ne generira homoseksualnost, ali postaje žrtva nečasnih ljudi s homoseksualnim sklonostima koji iskorištavaju crkvene strukture za svoje niske nagone. Aktivni, homoseksualni svećenici su u svakom slučaju majstori prerušavanja. Katkad ih se razotkrije slučajno (...) Pravu opasnost za Crkvu predstavljaju cinični homoseksualni svećenici koji iskorištavaju svoju poziciju za vlastite interese i to često čine izvanredno lukavo. Takve su situacije za Crkvu, za cijelu zajednicu svećenikâ i za pretpostavljene krajnje bolne. To je veliki problem koji je teško riješiti.'[15]
BITKA BENEDIKTA XVI.
Benedikt XVI. upoznao je dobro ovu vrstu svećenika tijekom svoga dugogodišnjeg rada u Vatikanu. Više je puta naglasio kako je to za njega bio šok kad je spoznao opseg zlostavljanja sa strane homoseksualnih svećenika i njihova podzemlja, kao i nemjerljivu patnju koju su izazvali mladima i cijeloj Crkvi. U knjizi intervjua 'Svjetlo svijeta' papa je rekao: 'Da, mora se reći da je to velika kriza. Za sve nas je bila šokantna. Odjednom toliko prljavštine. Bilo je zaista gotovo poput vulkanskog kratera iz kojeg je odjednom izišao silan oblak prljavštine koji je sve zamračio i zatamnio, tako da se prvenstveno svećeništvo pojavilo odjednom kao mjesto sramote i svaki je svećenik bio pod sumnjom da je i on takav.'[16]
O takvim je svećenicima govorio 2005. kao kardinal za vrijeme poznatog križnog puta u Koloseju, kratko prije smrti Ivana Pavla II. i prije preuzimanja Svete Stolice:
'Kako puno Krist mora trpjeti u svojoj Crkvi? (...) Kako se često zlostavlja Presveti Sakrament njegove prisutnosti, u kakvu prazninu i zloću srca često ulazi? Koliko često samo slavimo sami sebe i ne mislimo na njega! Koliko se često njegova riječ izvrće i zlorabi! Koliko je malo vjere u tolikim teorijama, koliko je puno praznoga govora! Koliko puno prljavštine ima u Crkvi i to upravo među onima koji bi mu u svećeništvu trebali potpuno pripadati! Koliko oholosti, koliko samodostatnosti! Možemo samo iz dubine duše vapiti k Njemu: Kyrie, eleison- Gospodine, spasi nas' (usp. Mt 8,25)! Također je ustvrdio: 'Najveći progon Crkve ne dolazi od vanjskih neprijatelja, nego raste iz grijeha u Crkvi.'[17] Bio je svjestan kakva zadaća pred njim stoji, zato je kod uvođenja u službu, 24. travnja 2005., rekao: 'Molite za me da ne pobjegnem od straha pred vukovima.'[18] Stoga je kao papa odmah počeo odlučno djelovati.
Čišćenje Crkve od homoseksualnog zlostavljanja i nedopuštanje takvih slučajeva u budućnosti, učinio je jednim od prioriteta svoga pontifikata. Počeo je kompromitirane svećenike razrješavati njihove službe. Već u prvim mjesecima nakon izbora, još 2005., izdao je naputak koji strogo zabranjuje neizliječene homoseksualce rediti za svećenike. Taj je naputak Sveta Stolica s popratnim pismom poslala svim biskupima svijeta s naredbom da se svećenici s homoseksualnim sklonostima hitno udalje sa svih mogućih odgojnih funkcija u sjemeništima.[19] Pismo Kongregacije za katolički odgoj iz 2008. zabranjuje da ih se uopće prima u sjemeništa. Nedvosmisleno piše da mogu biti primljeni tek nakon trajnog izlječenja.[20] Ta načela je za Nasljednika sv. Petra povrdila nota Rimskog vikarijata 2010. kao uzor za cijelu Crkvu.[21] Kako u takvim slučajevima treba djelovati opisuje Papino pastirsko pismo irskim katolicima iz 2010., naslovljeno: 'Teški grijesi protiv bespomoćne djece'.[22] Slično kao što je sadašnji njemački predsjednik pastor Joachim Gauck javnosti učinio dostupnima Stasijeve akte da se omogući proučavanje tamne povijesti DDR-a, tako njegov sunarodnjak u Vatikanu provodi solidno, savjesno i kršćansko čišćenje Crkve.[23] Papa skrbi također da se i u budućnosti spriječe katastrofe te vrste, time što odlučno zabranjuje ređenja sjemeništaraca s homoseksualnim sklonostima i čineći tako nemogućim obnovu toga miljea.
Nažalost, problem odnosa homoseksualnost-svećeništvo u poljskoj crkvi još nije dovoljno uočen. Izgleda da je prijelomna točka koju je postavio Benedikt XVI. i Sveta Stolica na Visli još uvijek malo poznata. Njegovi se rezultati daju sažeti u sljedećim točkama:
1.) Umjesto podjele na aktivnu i pasivnu homoseksualnost, Sveti Otac uveo je u službene dokumente podjelu na prolazne homoseksualne sklonosti koje se javljaju u pubertetu i na duboko ukorijenjene sklonosti. Oba oblika, aktivna i pasivna homoseksualnost, prepreka su koja kandidate isključuje od svećeničkog ređenja, tako da se ne zahtijeva samo (najčešće privremena) izočnost aktivne homoseksualnosti.
2.) Homoseksualnost nije spojiva sa svećeničkim zvanjem. Odatle slijedi stroga zabrana ređenja muškaraca s homoseksualnim sklonostima (također prolaznima), ne smije ih se niti primiti u sjemeništa.
3.) Prolazna homoseksualna sklonost mora se izliječiti još prije primanja na prvi studijski semestar ili u novicijat.
4.) Sjemeništa, redovi, župe i biskupska sjedišta moraju biti potpuno slobodna od bilo kakvog oblika homoseksualnosti.
5.) Muškarci s homoseksualnom sklonošću koji su već primili đakonski, svećenički ili biskupski red, zadržavaju njegovu valjanost, no pozivaju se da slijede sve zapovijedi Božje i crkvene propise. Kao i ostali svećenici moraju živjeti u čistoći i prestati s bilo kakvom aktivnošću koja je protiv dobra čovjeka i Crkve, osobito od bilo kakve pobune protiv Svetog Oca i Vatikana te bilo kakvog mafijaškog agitiranja.
6.) Svećenicima koji pate od takvih smetnja žurno se preporučuje da se što je prije moguće podvrgnu odgovarajućoj terapiji.[24]
U knjizi intervjua P. Seewalda s Benediktom XVI., 'Svjetlo svijeta', nalazimo enormno važnu izjavu o homoseksualnosti i svećeništvu. Te riječi Svetog Oca mogu se promatrati kao komentar ranijim dokumentima Svete Stolice. Riječi iz dubine srca i potpuno jednoznačne: 'Homoseksualnost nije spojiva sa svećeništvom. U suprotnom celibat kao odricanje gubi smisao. Bilo bi vrlo opasno da celibat postane povodom da se u svećeništvo uvode ljudi koji se i tako ne žele oženiti, jer im je konačno i njihov stav o muškarcu i ženi nekako promijenjen, iskrivljen, i u svakom slučaju ne stoji u smjeru stvaranja o čemu smo govorili.
Kongregacija za katolički odgoj prije nekoliko godina izdala je odredbu da homoseksualni kandidati ne mogu postati svećenici, jer ih njihova spolna orijentacija udaljuje od pravog očinstva, od nutarnje biti svećeništva. Izbor kandidata za svećeništvo zato mora biti vrlo pažljiv. Ovdje mora biti najveći oprez da ne dođe do zabune i da se na koncu svećenikovo beženstvo, tako reći, ne identificira s tendencijom prema homoseksualnosti.'[25]
Koliko je Papi i Svetoj Stolici to važno potvrđuje činjenica da usprkos velikom nedostatku svećenika i opadanju broja zvanja u Zapadnoj Europi i Americi, Crkva nije voljna primiti takve kandidate u svoja sjemeništa, jer su teške zloporabe homoseksualnih svećenika već prouzročile previše zla, previše katastrofa i previše su koštale.
HOMOKRIVOVJERJE U CRKVI
Međutim, nisu svi htjeli prihvatiti spomenuta načela. Papin nauk je naišao na otpor. Homoseksualni pokret unutar Crkve se opire i napada. On treba intelektualna oruđa, opravdanje, zato homoideologija u njihovim, mislima, ustima i spisima uzima oblik homohereze. Najširi i najotvoreniji revolt protiv Pape i Crkve vode neki isusovci iz Sjedinjenih Država. Provode otvoren ustanak i najavljuju da će i nadalje primati klerike s homoseksualnom sklonošću i da će ih čak pozivati s tom nakanom.[26] Tako oni održavaju svoju tradiciju jer godinama vrijede za bastion homoideologije i homohereze. Mnoge tvrdnje krivovjernog moralnog teologa i bivšeg svećenika Charlesa Currana kod njih nailaze na priznanje. Također se nalaze pod snažnim utjecajem svoga bivšeg subrata o. Johna McNeila SI, utemeljitelja prohomoseksualnog pokreta 'Dignity', koji je objavio knjigu 'Crkva i homoseksualac' u kojoj izravno odbacuje crkveni nauk i prihvaća homoideologiju. Ta je knjiga dobila imprimatur njegova provincijala iz New Yorka i usprkos zabrani Vatikana, izdana je više puta. Tako je postala nekom vrstom homoseksualne biblije američkih isusovaca. McNeil njima znači više nego Isus ili sv. Pavao, a sigurno više nego Papa.[27] Časopisi koje izdaju, kao što su 'Theological Studies' i 'America', sadržavaju kao i prije prohomoseksualne ideje i šire ih. Povezano s tim, procjenjuje se da su postigli najvišu zasićenost homoseksualcima- više od 30%! Homoseksualcima kod njih ide sve bolje, no sve gore ostalim svećenicima koji u takvoj specifičnoj atmosferi dolaze pod pritisak.[28]
Čini se da je tradicionalni četvrti isusovački zavjet poslušnosti papi, uklonjen zavjetom nadneposlušnosti. To nas ne treba posebno ni začuditi ni šokirati jer su i svećenici izloženi svim utjecajima ovoga vremena. Ako su intelektualno ili moralno slabi, tada su tim utjecajima ne samo izloženi, nego upravo postaju njima nadvladani. To je jedan od najvažnijih uzroka za nastanak krivovjerja u Crkvi, kojih je već mnogo bilo i koje je Crkva uvijek morala raskrinkati i nadvladati. U vrijeme dominacije fašističke ideologije i marksizma bilo je i u Crkvi svećenika fašista i svećenika marksista. Danas pod utjecajem homoseksualnog pokreta imamo dakako i u Crkvi homoideologe, a ponekad čak homoheretike.
U Poljskoj je njihov najpoznatiji predstavnik o. Jacek Prusak SI, kojeg su školovali upravo američki isusovci. Već je osam godina otkako je preuzeo ulogu glasnogovornika homolobija u Crkvi, beskompromisno se boreći u obrani njegovih interesa. Katkad se čini da su njegov rječnik i njegovi argumenti doslovni citati iz priručnika o homoideologiji, kopirani s gay internetskih stranica. Njegovi spisi trpe od brojnih mana, kako sadržajnih tako logičkih, no glavni im je cilj uvijek isti: krajnja apologija homoseksualnosti u cjelini, i homoseksualno svećeništvo napose- bez obzira koliko je manipulacije potrebno da se postigne taj cilj.[29] Kad god svećenik ili laik govori što Crkva naučava o homoseksualnosti, kad to brani i izlaže pozivajući da se to slijedi, treba očekivati smjesta brutalan napad o. Prusaka- katkad čak na stranicama posebno antikršćanskih novina. U toj velikoj borbi koju Crkva vodi protiv protiv homoideologije, on je eksplicitno zauzeo stranu s neprijateljem i ističe se u tomu. Ranije ga je podupirao o. Tadeusz Bartoś OP, iako je bio značajno manje agresivan. Otkad je o. Bartoś napustio svećeništvo i svoju kongregaciju 2007., ostao je sam u toj ulozi.[30] On je dežurni komentator u medijima koji su posebno neprijateljski prema Crkvi u tom pogledu. Tek što je 2005. objavljen naputak o zabrani ređenja homoseksualaca, o. Prusak je objavio poraznu kritiku u novinama čiji su izdavači poznati po svom fanatičnom propagiranju homoideologije.[31] Slično u svom članku 'Lavandina povijest Crkve' kontrira gore navedenim izjavama Učiteljstva tvrdeći da homoseksualna orijentacija nije zaprjeka kandidatu za svećeništvo. Stavlja u pitanje postojanje homolobija u Crkvi, iako su on i njegove aktivnosti posebno uvjerljiv dokaz za suprotno.[32] Tako se nastavlja tradicija svećenika koji iznose gledišta suprotna nauku Crkve zbog čega ih ističu u ljevičarskim, protukršćanskim medijima; o. Michał Czajkowski, bivši isusovac Stanisław Obirek i bivši dominikanac Tadeusz Bartoś.
Svatko to može jednostavno vidjeti, uspoređujući njegove izjave s onima Papinima gore citiranima i crkvenim dokumentima koji su ovdje spomenuti. Ne može se, međutim, dopustiti da svećenik homoideolog nastavlja svoje napade na nauk Crkve i na svećenike i laike koji brane taj nauk, da homoideologijska manjina dominira normalnom većinom. Način na koji se o. J. Prusak protivi Svetom Ocu je nedopustiv i skandalozan.
Tu se radi o opstojnosti same Crkve. Ideologija i manipulacija se moraju spriječiti u začetku, poraste li broj svećenika kao što je o. Prusak, moglo bi biti kasno. Crkva bi se mogla razoriti iznutra kao što se već dogodilo na mnogim mjestima na Zapadu. Crkva koja proturječi samoj sebi, odbacuje svoj nauk, postaje beskorisna i umire- kao crkva u Nizozemskoj. Što je u sebi kontradiktorno mora nestati. U tom surječju treba reći nekoliko riječi o redovničkoj provinciji o. Prusaka- isusovcima s juga Poljske. Kažem to s boli jer taj red dobro poznajem i imam tamo dosta prijatelja. No, ne može se više šutjeti jer o. Prusak na gore opisani način radi osam godina, i tako baca tamnu sjenu i na vlastitu ustanovu. Kroz to je vrijeme njegovim redovničkim vlastima bilo upućeno mnogo ograda i protesta, kritiziralo ga je mnogo biskupa, na čelu s predsjednikom Poljske biskupske konferencije nadbiskupom Józefom Michalikom.[33] Unatoč tomu, o. Prusak i dalje govori isto, ponaša se kao da se ništa nije dogodilo, još uvijek otvoreno pobija nauk Crkve na mnogim područjima. To se sve događa usprkos kritici koja ga pogađa i od mnogih najboljih, najobrazovanijih i uglednih isusovaca. Dakle, redovnički homolobi je još snažniji, ima više utjecaja? Ne postoji li ozbiljna opasnost da kako su američki isusovci na razini cijeloga svijeta postali najotvorenije središte bunta protiv Apostolske Stolice, centar homoseksualne pobune u Crkvi, da tako u Poljskoj središtem pobune postaje prevladavajući dio isusovaca iz malopoljske provincije? To dovodi do pitanja može li se u takvoj situaciji nadati da se u sjemenišnoj i redovničkoj formaciji obdržavaju načela iz dokumenata Apostolske Stolice iz 2005. i 2008. godine? Ne treba li upozorenje prije ulaska u taj novicijat i savjetovati da se izabere drugi? Nužnost toga pitanja boli to više kada se sjetimo koliko je divnih, svetih isusovaca formirao taj novicijat.
No, lažna teologija znači smrtnu opasnost za Crkvu. Nekompetentan teolog može razoriti vjeru, svesti teologiju i filozofiju na psihologiju, može inficirati organizam Crkve bolesnim virusima neprijateljskih ideologija, sama sebe i druge može zaraziti stranim bolestima. To je na primjer bio slučaj s njemačkim bivšim svećenikom Eugenom Drewermannom, koji je svoju djelatnost započeo kao profesor dogmatike u Paderbornu, ali je reducirajući teologiju na psihologiju završio na new ageu i budizmu. I za njega su Sigmund Freud i Carl Gustav Jung postali važniji od Isusa i sv. Pavla. Nije trebalo dugo čekati na posljedice.[34] Kada se šire takve teorije, njihove posljedice mogu biti destruktivne za čitavu Crkvu- kao u Nizozemskoj. Baš je tamo jedna takva bolesna teologija, kao ona Edwarda Schillebeecksa, pridonijela raspadanju i gotovo propasti prije izvanredno životne crkve. Dovela je dotle da je u nešto više od deset godina gotovo prestala postojati. Lažna teologija je bila poput mine postavljene pod zgradu. Protiv takve 'nizozemske teologije' treba se odlučno braniti. Tu se radi o biti ili ne biti Crkve. Ostave li se homolobistima slobodne ruke, u stanju su unutar nešto više od deset godina srušiti čitave redove i biskupije- kao u SAD-u gdje se svećenički poziv sve češće naziva gay profesijom (posebno u odnosu na američke isusovce), ili u Irskoj gdje se ljudi boje ući u sve praznija sjemeništa da ih se ne osumnjiči da su poremećeni.
Na neki je način situacija slična vremenu početka reformacije, kad su čitave zemlje i narodi otpali od Crkve, pri čemu je jedan od najvažnijih uzroka bio nečuveni moralni pad i nemoral nekih svećenika, uključujući papu Aleksandra VI. Onako kako je Tridentski koncil pokušao spasiti Crkvu preko obraćenja i postroženja stege, tako to pokušava i Benedikt XVI.; kako zabranom primanja homoseksualaca u svećenička sjemeništa i zabranom njihova ređenja, tako i preko maksimalnog ograničavanja područja utjecaja crkvenog homolobija. U tomu se ogleda njegov proročki i znanstveni genij, što naglašava njegovu važnost kao jednoga od najvećih teologa našeg vremena koji je istodobno sposoban za duhovni boj. To se može dobro vidjeti u široj vremenskoj perspektivi, kad se pomisli u kojoj su mjeri zabludjeli mnogi teolozi koji su flertovali s modernim ideologijama ili im čak podlegli. Teolog i biskup Ratzinger uvijek je tu bio realan i odlučan. Nije se dao zavesti takvim iluzijama, nije pao ni pod 'novinsku teologiju' ni pod 'postmodernu teologiju', koje su obje vrlo neodgovorne i naviještaju lake sadržaje koji su u suprotnosti s kršćanstvom. Zato sada nema razloga da bude posramljen. Upravo zbog te točnosti njegovih odluka toliko mu se protive, a neki ga članovi Crkve i mrze, prije svega homolobi koji spada u jezgru opozicije protiv Pape. Papina se veličina vidi i u njegovoj sposobnosti da to podnese, u njegovoj mirnoći i strpljivosti kad skromno i šutke prima čak najprimitivnije udarce- upravo iz 'vlastitih redova'. On se ne brani, njemu je jedino do Krista samoga i do ljudi. On je veliki znanstvenik i vjeran svjedok Objave. On je jedan od najvećih duhova sadašnjice i istodobno dobar pastir, koji kad vidi vuka ne ostavlja svoje ovce i ne bježi, nego polaže svoj život za svoje ovce (usp. Iv 10, 12-15).
No, sam ne može izaći na kraj sa situacijom. Treba svakog pojedinoga od nas. Treba potporu i zdravo propovijedanje u svakoj mjesnoj crkvi. To je stvar vjernosti savjesti: obrana istine o spasenju bez obzira na cijenu. U tom se surječju osobito dobro vidi veličina i svetost Crkve. Čini se da je homoideologija tako moćna, i jednako se agresivno širi kao nakoć marksizam i fašizam. Mnogima se čini da je njena pobjeda neizbježna (kao što je bio slučaj sa spomenutim ideologijama). U jednoj takvoj situaciji prvenstveno je Crkva ta koja brani elementarnu istinu i razum. Kada bjesne demoni ideologija, tada- paradoksalno- vjera preuzima ulogu braniteljice razuma. Crkva je već izišla na kraj s mnogo većim teškoćama, s mnogo većim krivovjerjima. Apsurd u konačnici mora propasti, iscrpiti se, sam se razoriti. Ne može bekonačno živjeti u proturječju. Ne može se vječno živjeti protiv razuma, protiv naravi, protiv zapovijedi, kao što se ne može neprestano stajati na glavi. Na koncu treba stati na noge ili pasti. Veličina se Crkve, među ostalim, nalazi u tome da može priznati pogrješku, priznati krivicu svojih članova, moliti za oproštenje i krenuti putem čišćenja i obraćenja. Drugi krugovi za to nisu sposobni ni kad su skrivili mnogo gore. Mediji, za koje se čini da su često središte agitacije protiv kršćana, predstavljaju situaciju kao da problem efebofilije pogađa samo svećenike, i kao da je svaki svećenik osumnjičenik. Na sličan je način u Hitlerovo vrijeme o svećnicima govorila Goebelsova propaganda. To je stara metoda generaliziranja pojedinačnih slučajeva. Svi su časni novinari, naprotiv, mišljenja da je Crkva jedina ustanova koja reagira na pedofiliju, koja je široko rasprostranjen fenomen svih miljea i odgojnih ustanova.[35]
Moglo bi se postaviti pitanje kada će novinari pod povećalo uzeti taj problem u vlastitim redovima, također među vlasnicima časopisa, onima koji u medijima daju ton za manipulacije i huškanje? To neće biti lako, na primjer u Belgiji ili Litvi gdje su i visoko rangirane osobe različitih područja upletene u pedofiliju- ali gdje je hrabrost i angažman novinara koji tako rado napadaju Crkvu? Vjerodostojne studije pokazuju da je razmjer toga problem u Katoličkoj crkvi još najuži. Zašto se onda poglavito govori o njoj? Prema istraživanjima, na tisuću pedofila ili efebofila samo je jedan iz sfere Katoličke crkve, u SAD-u na deset tisuća samo 3-5. Statistike su tu bitno poraznije, na primjer, za oženjene protestantske duhovnike i za učitelje- posebno učitelje športa.[36]
Protivno onom što neki misle, celibat tu nije ništa kriv. Na to je skrenuo pozornost kardinal Tarcisio Bertone (tako reći, broj dva u Vatikanu) kada je rekao da su 'mnogi psiholozi i psihijatri dokazali da nema povezanosti između celibata i pedofilije, ali ima između homoseksualnosti i pedofilije'. Uputio je na činjenicu da su '80% osuđenih pedofila u SAD-u homoseksualci. Među svećenicima osuđenim zbog pedofilije 90% je homoseksualaca.' Ta činjenica svjedoči o tomu 'da Crkva prije ima problem s homoseksualnošću, nego s pedofilijom'. U tom je naišao na potporu talijanskog sociologa Massima Introvignea koji je podsjetio da 'nema poveznice između celibata i pedofilije, jer među oženjenim (evangeličkim) duhovnicima ima više pedofila, nego među katoličkim svećenicima (...). U SAD-u je zbog spolnog zlostavljanja optuženo gotovo tisuću svećenika, ali osuđeno pedesetak. Međutim, zbog istog je zločina osuđeno 6000, uglavnom oženjenih, učitelja športa i trenera.'[37]
Kakva bi to bila tema za medije! Zašto se o tome skoro ništa ne govori? Očito im je do dobrobiti djece i mladih daleko manje, nego do uništenja Crkve. Kad bi imali časne nakane, napadali bi ponajprije one koji takve zločine najčešće čine. No, ovdje nedostaje 'pravednika', onih koji bi se usudili zauzeti, koji su spremni preuzeti rizik. Incidenti u vlastitim redovima se zataškavaju i puno ih se više opravdava, nego što se to događa u Crkvi (npr. ponašanje Romana Polanskog u Hollywoodu 1978., koje je kako se čini u tom miljeu bilo standard). Kao da kažu: 'Ako se radi o jednom od nas, onda se ne miješamo iako se zlostavljaju djeca. Ne tiče nas se, glavno da mi prolazimo dobro.' To je licemjerje i cinizam novinara i njihovih šefova.
NAŠA BORBA
Važno je shvatiti zašto se Crkva tako dugo nije mogla nositi s problemom homolobija. Ne radi se samo o utjecaju homolobija ili o tome što su žalbe na homoseksualce u sutani završavale na stolu drugog homoseksualca, a onda u košu za smeće, ili- što je još gore- u rukama samog optuženika tako da se otvoreno mogao osvetiti svojim žrtvama. Nije to samo jedna vrsta krive grupne solidarnosti po modelu 'braniti jednoga od nas' bez obzira koliko bio kriv.[38] Daljnji je razlog što nije postojala svijest o težini problema. Za normalnog je svećenika bilo nepredočivo da se jedno takvo zlo moglo raditi iza njegovih leđa. Osim toga, časni, angažirani, svećenici opterećeni su s puno posla pa se ne mogu baviti s još jednim problemom. Uostalom, tko bi se bez prijeke potrebe želio baviti takvom prljavštinom? Zato sve dok ne izbije neki zaista velik skandal, ljudi djeluju prema onoj: 'škripi, škripi, ali vozi.' Konačno, tu je bilo posla često s kriminalom, a crkva nema policiju ni sredstva da izađe na kraj s kriminalom. Ako svećenik prouzroči prometnu nesreću ili počini privredni delikt, onda u prvom redu mora imati posla s policijom ili tužiteljstvom, a ne s biskupom ili provincijalom. Čini pedofilije i efebofilije spadaju u najteže zločine protiv tijela i duše, protiv psihe djece i mladih. Koliko teško mora biti poremećen svećenik koji serijski vrši takva nedjela samo da na trenutak ima svoje zadovoljstvo! Takvi razaraju život svojih bližnjih. Isus je govorio upravo o pedofilima i efebofilima kad je kazao: 'jao onome'. Rekao je: 'tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku' (usp. Mt 18, 6-11 i Lk 17, 1-2). Učiniti dječaku takvo nasilje, odvratno je u najvećoj mjeri i ostavlja strašne rane kao da mu je ubijena duša. Često se događa da se žrtva efebofilije cijeloga života nije u stanju oporaviti od toga, gubi povjerenje u ljude, poštovanje prema sebi i prema moralnim normama. Kad to brutalno zlo počini jedan svećenik, tada je stvar to bolnija jer je zlo počinio netko tko naviješta uzvišene ideje, komu dječak vjeruje, od koga s pravom očekuje nešto dobro i plemenito. Zlostavljani dječaci tada kažu: 'Nikada više neću stupiti nogom u crkvu!'; 'Svi su svećenici zli podlaci'. Katkad potpuno gube svoju vjeru ili odlaze u razne sekte i zauvijek okreću leđa Crkvi. Dotle dolazi iako su pripadali mladima koji su na poseban način bili u blizini svećenika, osobito se snažno vjerski angažirali, potjecali iz vjerničkih obitelji, bili ministranti ili čitači, sudjelovali na ljetnim kampiranjima, duhovnim vježbama i hodočašćima. Oni su bili blago i budućnost Crkve. Veliki i brižljivi rad s takvim mladima koji je provodilo mnoštvo iskrenih roditelja, redovnica, kateheta, svećenika i biskupa, razori zločin šačice zlih ljudi. U takvoj situaciji žrtvi osobito može biti od pomoći ako joj obrana dođe od nekog drugog svećenika. To može voditi ponovnoj uspostavi povjerenja u Crkvu ako žrtvu drugi svećenik uzme u zaštitu od izopačenog kolege i s njom ode na policiju. U tome se sastoji vjernost prema ljudima i prema Kristu. To je nužno jer su čini pedofilije ili efebofilije obično dio čitave serije koja se neodložno mora prekinuti.
U takvom se slučaju ne smije oklijevati bez obzira koliko bio visok rizik, bez obzira u čiju ćemo nemilost pasti, bez obzira što možemo izgubiti. Onako kako je zadaća oca da stavi svoj život u opasnost za spas svoga sina, tako svećenik ima dužnost da svakog od malenih, koji su djeca Božja, uzme u zaštitu i ako je potrebno za njih umre. U Poljskoj je to opasnija situacija što stariji homoseksualci i efebofili u svećeničkoj odjeći mogu biti u kontaktu s nekadašnjim suradnicima tajne službe. Njih je bilo posebno lako ucijeniti, stoga su se mnogi od njih dali brzo regrutirati od suradnika tajne službe. Neki su do danas pod ucjenom. Kad njihovi zločini iziđu na svjetlo, tada službenici tajne službe gube materijal da ih teroriziraju, a time i redoviti izvor prihoda. Zato svećenik koji mlade uzme u zaštitu i suprotstavi se utjecajnom pedofilu ili efebofilu, može doista proći pakao. Odjednom se može ispostaviti da nije samo čitava lokalna homomafija protiv njega, nego i stare strukture tajne službe. One imaju iskustva kako zlostavljati i ubiti svećenike. Takva sudbina je prije nedugo vremena pogodila sada blaženog svećenika Jerzyja Popiełuszka, ali i druge svećenike poput Zycha, Niedzielskog, Suchowoleca, koje je također ubila poljska tajna policija.
Iz toga slijedi da se mora postupati vrlo profesionalno- kao odvjetnik ili časnik na bojnom polju. Treba uzeti u obzir da je protivnik, koji često desetljećima živi u grijehu i licemjerju, iznutra toliko degenerirao da je pao na razinu običnog kriminalca i da se za obranu vlastitih interesa, vlastite pozicije, neće ustezati od najgorih stvari- riječju i djelom. Treba biti spreman i ne treba se čuditi uvredama, svim mogućim pogrdama, klevetama i optužbama za najgora djela jer 'iz obilja srca usta govore' (usp. Mt 12, 34). Ako netko desetljećima čini velike zločine, spreman je za barem jednako teške stvari da sakrije zlo i da izbjegne odgovornosti. Mnogo jednostavnije od premlaćivanja ili ubojstva je lagati da se nešto tako dogodilo.
Važno je pronaći po mogućnosti veliku skupinu ljudi dobre volje koji štite i podupiru naše djelovanje.[39] U tu bi skupinu morali spadati svećenici koliko je moguće višeg ranga, eksperti u različitim područjima, arhivski stručnjaci, pravnici, policajci, novinari i što veća grupa vjernika. Kao protuteža globalnoj mreži homolobija i homomafije, mora postojati globalna mreža branitelja kršćanskih vrijednosti. Divno oruđe za to je internet koji omogućuje stvaranje svjetske zajednice ljudi zabrinutih za sudbinu Crkve, spremnih suprotstaviti se homoideologiji i homokrivovjerju. Što više znamo, više možemo učiniti. Trebamo zapamtiti da smo u tomu kao 'ovce među vukovima'. Tu vrijedi: 'bezazleni kao golubovi', ali također 'mudri kao zmije' (usp. Mt 10, 16). Sa zločincima se treba suočiti hrabro, kao Krist s farizejima svoga vremena. Ne smije se život graditi na slatkim iluzijama, 'istina će vas osloboditi' (Iv 8, 32). 'Jer nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora' (2 Tim 1, 7).
Sve se intervencije moraju učiniti s najvišom pažnjom i ljubavlju za svakog čovjeka, također za krivce. Biti kršćanstva pripada volja da se spasi svaku osobu, a osobito su najgori kriminalci u opasnosti da izgube svoj ovozemaljski kao i vječni život, zato trebaju posebno puno brige i molitve. Veličini i ljepoti kršćanstva pripada i to da Abel ovdje ne treba spasiti samo sebe, nego i sve druge, pa i Kajina.
LJUBAVI I ISTINA CRKVE
Kod naše borbe za Crkvu Isusa Krista ne smijemo se zavesti argumentima poput: 'Crkva je naša majka, o majci se ne priča loše'. Takve izreke rabe često upravo oni koji su toj Majci učinili najgore zlo, učinili je bolesnom i sada odbijaju provesti proces izlječenja. Čak ako se majka razboli, trebamo najbolju medicinu, najbolju moguću dijagnozu da uspješno provedemo terapiju. Zato treba bolest upoznati i o njoj govoriti. Ako Crkvi u Poljskoj sada dolaze lošija vremena, ako se mora spremiti na progone, ako se mora oduprijeti i boriti, onda njen organizam mora biti zdrav i jak te očišćen od gangrene. Savezni predsjednik Gauck upozorio je na to da su u bivšem DDR-u oni koji su se najjače suprotstavljali procesu čišćenja, bili oni čija je savjest bila najviše opterećena, koji su svojim sestrama i braći učinili najveću nepravdu- izdaju.
Sličan bi se prigovor o manjku lojalnosti mogao predbaciti evanđelistima kad izvješćuju o Judinoj izdaji, Petrovu zatajenju i kako ga je Krist ukorio, o Tominoj nevjeri i karijerističnom mentalitetu Jakova i Ivana. Mogli bismo se pitati zašto nisu sakrili te bolne istine- u vrijeme početka Crkve kad je još bila slaba, kad su učenici i kršćani bili krvavo progonjeni i ubijani? Slično bi se moglo prigovoriti konačno i Kristu, samom Gospodinu- zašto je tako radikalno kritizirao farizeje, zašto je pred širokom publikom raskrinkavao njihova sramotna djela, prijetvornost i lažljivost? Na taj je način napao tadašnju religijsku i nacionalnu elitu, javni oblik religije izabranog naroda. Evanđelisti su to sve zapisali i još više, opisali kako su veliki svećenici, saduceji i farizeji s Njim postupali u vrijeme Pashe. Kako su time snažno stavili u pitanje najviši religijski i moralni autoritet svoje nacije- i to u vrijeme tamne noći rimske okupacije!
Međutim, Isus je u borbi protiv društvenih struktura grijeha, protiv farizeja, vidio svoju važnu zadaću. U tomu ga trebamo nasljedovati- u njegovoj hrabrosti, u njegovoj odlučnosti, u preciznosti njegove argumentacije kod raskrinkavanja zlotvora. To što je Isus učinio vrijedi uvijek, za svako doba, kao primjer. No, da naša borba protiv zla bude uspješna, trebamo znanje. Stoga prema riječima: 'po njihovim ćete ih plodovima prepoznati' (Mt 7, 16); po javno poznatim događajima zadnjih četvrt stoljeća, reakciji Svete Stolice i dokumentima koje je objavila, treba jasno, razgovjetno i odlučno reći: da, u Katoličkoj crkvi (slično kao u drugim ustanovama) postoji jako homoseksualno podzemlje, koje se ovisno o razmjeru angažmana njegovi članova i njihovim riječima i djelima, može označiti kao homohereza, homolobi, homoklika ili kao homomafija.[40] Takvi krugovi u Crkvi nastupaju odlučno protiv istine, morala i Objave, surađuju s neprijateljima Crkve, raspiruju pobunu protiv Petra naših dana, protiv Svete Stolice i Crkve u cjelini. Članovi toga lobija, doduše, ne tvore u Crkvi nikakvu veliku skupinu, ali često drže ključna mjesta (koja ustrajno traže), čine gustu mrežu odnosa i međusobno se podupiru zbog čega su opasni. Prije svega su opasni za mlade koji su izloženi njihovu spolnom nasilju. Ali opasni su i za same sebe jer sve dublje tonu u zlo i mogu 'u grijesima svojim' (Iv 8, 24) umrijeti, kako upozorava Krist. Opasni su za laike i svećenike koji im se suprotstave. Konačno, opasni su za Crkvu u cjelini jer kad njihova sramota na koncu izađe na svjetlo, kad je mediji oglase na sva zvona, tada slabi, ili čak nestaje, vjera milijuna ljudi. Mnogi tada kažu: 'Ne, takvoj Crkvi neću pripadati, ni ja ni moja djeca, ni moji unuci'. Tako pokvarenjaci i homoseksualni zločinci postaju smetnja za milijune ljudi i velika zapreka na putu k vjeri, ka Kristu, k spasenju. I sve to za nekoliko desetljeća udobnoga života u grijehu. Crkva je stvorena kao najljepša i najdivnija zajednica, kao zajednica ljubavi i dobra među otkupljenima koji žive u prijateljstvu sa svojim Gospodinom i međusobno. Ne smijemo dopustiti uništenje našega najvećeg blaga. Budimo puni povjerenja i puni pouzdanja. Normalni i dobrohotni ljudi čine prevladavajuću većinu. Mora ih se samo na odgovarajući način informirati, mobilizirati i ujediniti u njihovu djelovanju.
Svaka istina, čak i najteža, treba nas voditi tomu da činimo dobro, da se borimo za dobrobit čovjeka i Crkve. Usprkos grijehu i slabosti, najbolje i najljepše što imamo još je uvijek Crkva. Zlo, uključujući homoseksualno zlo, nalazi se u puno većoj mjeri izvan Crkve, u drugim ustanovama. Oni koji nas kritiziraju često su poput licemjera koji 'brvna u oku svome' ne opaža (Mt 7, 1-5). Crkvu se i zato toliko mrzi i tako žestoko napada jer ona već samom svojom opstojnošću kod mnogih izaziva grižnju savjesti, zato što je stalnom opomenom za one koji žive u grijehu, a kojih je mnogo više od nekolicine onih u Crkvi. Sačuvajmo ispravne proporcije. U Crkvi je uvijek bilo, ima i bit će takvih krštenika koji žive kao Kajin ili Juda, ali ne smije se Abela osuditi zbog Kajina ili zbog Jude odbaciti ostalu jedanaestoricu apostola uključujući na koncu i Krista sama. To bi bila fundamentalna pogrješka, Juda predstavlja oko 8% od dvanaest apostola. No, ne smije se ni Judi dopustiti da dominira i ovlada Crkvom. Ne smije njegov utjecaj biti veći od Ivanova ili Pavlova. Petar naših dana je najvažnija osoba u Crkvi, njega moramo slušati. Benedikt XVI. je veliki dar Providnosti, slično kao njegov prethodnik Ivan Pavao II. Stanimo zajedno na stranu Benedikta XVI. kao što bismo stali na stranu blaženog Ivana Pavla Velikog. Oba su činila jedan tako mudar i hrabar duo. Njih dvojica su se slagala i podupirala i u ovom predmetu.[41]
Crkva je kao ljudi koji je čine, zato je uvijek grješna, ali također uvijek sveta. U toj Crkvi među više od milijardu članova ima tisuće zlotvora, ali i stotine milijuna vjernika koji teže svetosti. Više od polovice njih su žene koje su posebno osjetljive za dobro čovjeka, za sudbinu djece i mladih, za čistoću ljubavi. Na svijetu žive milijuni ljudi koji dan za danom na sebe preuzimaju napor rada, braka, obitelji, rađanja i odgajanja djece. Postoje tisuće misonarki i misionara (preko dvije tisuće samo iz Poljske) koji žrtvuju sav svoj život u krajnje teškim okolnostima i siromaštvu. Postoji 700 000 redovnica koje pune predanosti nastoje živjeti prema Evanđelju. Tu su majka Tereza i nekoliko tisuća njezinih sestara. Reći: 'Istupam iz Crkve jer je ta Crkva za mene pregrješna, previše zla'; to je kao kad bi se reklo: 'Ja sam predobar za nju', dakle 'bolji sam, vrjedniji čovjek od majke Tereze, od Majke Božje i samog Gospodina Isusa'. Za njih je ta Crkva usprkos svemu dovoljno dobra da u njoj ostanu, da je ljube i štite. Ta Crkva ima najviše od Boga, time posjeduje i najviše od istine, ljepote i dobrote. Zato samo ustrajući i razvijajući se u njoj, moguće je postići vrhunce kršćanstva i čovječnosti- kao blažena Majka Tereza iz Kalkute, kao blaženi Ivan Pavao Veliki, kao Benedikt XVI.- najljepši ljudi našeg vremena.
Svi smo pozvani da u Crkvi Isusa Krista po milosti i po vlastitom zalaganju postanemo sveti- neovisno o tome u kojoj se razvojnoj fazi i na kojem mjestu u Crkvi sada nalazimo. Treba ustati i ići (usp. Iv 14, 31)."
[1] Usp. o. T. ISAKOWICZ-ZALESKI, Chodzi mi tylko o prawdę [Stalo mi je samo do istine], Varšava, 2012., str. 114-119.
[2] o. J. PRUSAK, Lawendowa historia Kościoła [Lavandina povijest Crkve], „Rzeczpospolita”, 26 ožujka 2012.
[3] U svezi s tom zadaćom nastale su mnogobrojne moje publikacije: Dziesięć argumentów przeciw [Deset argumenata protiv], „Gazeta Wyborcza” 28-29.05.2005., str. 27 i 28; Godne ubolewania wypaczenie [Žalosno izopačenje], „Tygodnik Powszechny” 27 (2921) 2005., str. 6; Śmieci nie można zamiatać pod dywan [Smeće se ne smije pomesti pod tepih], „Rzeczpospolita” 54 (7651) 5.03.2007., str. 3; W tej walce trzeba zaryzykować wszystko [U ovoj se borbi mora sve riskirati], „Rzeczpospolita” 18.05.2007., str. 8A; Zmaganie z głębi wiary [Borba iz dubine vjere], Intervju s Katarzynom Strączek i Januszom Poniewierskim, „Znak” 11 (630) 2007., str. 16-33; O czym można dyskutować na uniwersytecie [O čemu se smije raspravljati na sveučilištu], „Rzeczpospolita” 8.05.2009., str. 2; Dezorientacja prawa [Dezorijentacija zakona], zajednička izjava s pučkim pravobraniteljem Januszom Kochanowskim u članku Przemysława Kucharczyka, „Gość Niedzielny” 24.05.2009. (56) 21, str. 38-39; Na celowniku homolobbystów [Na ciljniku homolobistâ], razgovor s Bartłomiejom Radziejewskim, „Fronda” 51 (2009.), str. 188-208; Homoseksualizm nie jest normą [Homoseksualnost nije norma], intervju s Bogumiłom Łozińskim, „Gość Niedzielny” 13.09.2009. (56) 37, str. 36-37; Dwugłos wobec homoideologii [Dvije izjave o homoideologiji], „Miłujcie się!” 4 (2009.), str. 38-41; Non possumus. Kościół wobec homoideologii [Non Possumus. Crkva i homoideologija], u: T. Mazan, K. Mazela, M. Walaszczyk (ur.), Rodzina wiosną dla Europy i świata. Wybór tekstów z IV Światowego Kongresu Rodzin 11.-13. svibnja, Varšava 2007. [Obitelj- proljeće Europe i svijeta. Izbor tekstova IV. svjetskog kongresa o obitelji, 11.-13. svibnja 2007., Varšava], Łomianki 2008., str. 355-361; paralelno k tomu: Homoideologia? Non possumus! [Homoideologija? Non Possumus!], „Głos dla życia” 4 (87) 07/08 2007., str. 12-14; „Non possumus.” Kościół wobec Homoideologii [Non Possumus. Crkva i homoideologija], „Materiały Homiletyczne” 236 (2007.), str. 5-19; Kościół wobec homoideologii [Crkva i homoideologija], „Miłujcie się!”, I. dio, 1 (2009.), str. 40-43, II. dio, 2(2009.), str. 41-44.
[4] Pravi rudnik znanja o toj temi je temeljni dokument Biskupske konferencije SAD-a, vrlo pouzdano izvješće sastavljeno na bazi detaljnog istraživanja provedenog u svim dijecezama SAD-a: The Nature and Scope of Sexual Abuse of Minors by Catholics Priests and Deacons in the United States 1950-2002, New York, 2004., poznato kao „John Jay Report 2004”, http://www.usccb.org/issues-and-action/child-and-youth-protection/upload/The-Nature-and-Scope-of-Sexual-Abuse-of-Minors-by-Catholic-Priests-and-Deacons-in-the-United-States-1950-2002.pdf . Usp. i R. Dreher, The Gay Question, „National Review”, 22. travnja 2002., i R. J. NEUHAUS, Rozejm roku 2005? [Primirje godine 2005?], „First Things. Edycja Polska” br. 1, jesen 2006., str. 13-19, 18.
[5] GEORGE WEIGEL opisuje tu situaciju kao i krivnju svećenika u svojoj knjizi Odwaga bycia katolikiem [The Courage to Be Catholic], prev. J. Franczak, Kraków, 2005.
[6] Usp. D. MICHALSKI, The Price of Priest Pederasty, “Crisis”, listopad 2001., str. 15-19.
[7] Čudno je da je Crkva s jedne strane priznala krivnju biskupa Paetza- inače ne bi bio razriješen svoje dužnosti- s druge strane, svećenici kojima treba zahvaliti i koji su imali hrabrosti uzeti žrtve u zaštitu, dijelom su do danas izloženi šikaniranju. Usp. W. CIESLA,
Pokuta [Pokora], http://religia.onet.pl/publicystyka,6/pokuta,35716,page1.html.
[8] J. GOWIN rekao je to 5. ožujka 2007 u emisiji Jana Pospieszalskoga 'Warto rozmawiać' na TVP2 koja je tematizirala homoseksualni skandal u Biskupiji Płock. Usp. A. ADAMKOWSKI, Dwaj duchowni do prokuratury [Dva svećenika pred Državnim odvjetništvom], „Gazeta Wyborcza” 3. ožujka 2007.
[9] Usp. T. BIELECKI, Kościół zmaga się z pedofilią. Nie hołdujmy zasadzie omerta! [Crkva se bori s pedofilijom. Ne prihvaćajmo načelo omerte!], “Gazeta Wyborcza”, 11.02.2012.
[10] Usp. J. AUGUSTYN, Bez oskarżeń i uogólnień [Bez okrivljavanja i generalizacija], intervju s T. Królakom o homoseksualnosti među svećenicima za KAI (Katoličku novinsku agenciju u Poljskoj) 23. ožujka, 2012.: http://ekai.pl/wydarzenia/temat_dnia/x52614/bez-oskarzen-i-uogolnien/?print=1
[11] HANS ZOLLNER SI, Dekan Instituta za psihologiju Papinskog gregorijanskog sveučilišta u Rimu kaže da je “u laičkim krugovima (...) veći broj zlostavljanih djevojčica, nego dječaka. Otkuda ta razlika? To očito upućuje da je postotak osoba s homoseksualnom orijentacijom među svećenicima, gdje su ustanovljeni brojni slučajevi zlostavljanja s homoseksualnom pozadinom, veći nego u društvu u cjelini. (o. J. AUGUSTYN SI, Kościelna omerta [Crkvena omerta], intervju s o. H. ZOLLNEROM SI, prev. o. B. STECZEK SI, „Rzeczpospolita”, 19.04.2012).
[12] To također djelomično objašnjava zašto su predstavnici tih skupina i moralno i intelektualno mediokriteti. Od enormne je važnosti tko vodi Crkvu; jesu li to biskupi kao Wojtyła, Wyszyński, Nagy, Jaworski, Nossol, Nowak, Pietraszko i Małysiak, ili takvi kao Paetz, Magee ili Weakland.
[13] Kad je postao varšavskim nadbiskupom, poljski primas Jozef Glemp rekao je: 'Kod preuzimanja ove dijeceze nisam očekivao da je homoseksualni lobi u Crkvi tako jak'. Usp. blog o. Wojciecha Lemańskoga: http://natemat.pl/5729,ks-lemanski-juz-prymas-glemp-mowil-o-silnym-lobby-homoseksualnym. Drugi je poljski kardinal rekao: 'Najteži je posao izaći na kraj s homolobijem'.
[14] Mehanizam nastanka takvih neformalnih homoseksualnih povezanosti, takvo međusobno piramidalno uspinjanje, u sociologiji se promatra kao tipično za 'uniformirane' službe gdje gotovo isključivo rade muškarci, koji jedni prema drugima stoje u strogoj hijerarhijskoj službenoj subordinaciji. Sličan se problem susreće u vojsci, policiji i zatvorskom sustavu. No, destruktivan je za svaku zajednicu- kad o tomu tko preuzima osobito važne zadaće ne odlučuje profesionalna kompetencija, osobni angažman ili dotadašnji uspjeh, nego homoseksualna sklonost. To je fundamentalna nepravda, diskriminacija normalne većine.
[15] J. AUGUSTYN SI, Bez oskarżeń i uogólnień, op. cit
[16] BENEDIKT XVI., Svjetlo svijeta. Papa, Crkva i znakovi vremena, prev. P. Napiwodzki, Kraków 2011., str. 35.
[17] Idem, str. 46 i 39.
[18] Idem, str. 33.
[19] Radi se o dokumentu 'Instruction Concerning the Criteria for the Discernment of Vocations with Regard to Persons with Homosexual Tendencies in View of Their Admission to the Seminary and to Holy Orders, Rim, 2005. Usp. komentar G. MANSINI, L. J. WELCH, W posłuszeństwie Chrystusowi [U poslušnosti Kristu], „First Things. Edycja polska”, 1/2006, str. 10-12. Osobito prikladna analiza naravi svećeništva Kristova kao suprotnosti prema homoseksualnom stavu.
[20] Dokument 'Guidelines for the Use of Psychology in the Admission and Formation f Candidates for the Priesthood, Rim, 2008.
[21] Usp. Nota del vicariato in merito all'articolo di „Panorama”, pubblicato il 23 luglio 2010, Rim, 2010. Nota je odgovor na članak talijanske „Panorame” koja zajedno s filmovima postavljenim na internetu, pokazuje seksualni razvrat i cinizam homosvećenika koji rade u Vatikanu. Usp. http://blog.panorama.it/italia/2010/07/22/le-notti-brave-dei-preti-gay-una-grande-inchiesta-in-edicola-venerdi-con-panorama/
[22] Usp. BENEDIKT XVI., op. cit., str. 193-195.
[23] S kakvom se odlučnošću Benedikt XVI. bori sa zarazom pedofilije i efebofilije u Crkvi, kako snažno primjenjuje načelo 'nulte tolerancije' pokazuje pregled o tomu što je učinio na tom području. Talijanski: http://paparatzinger6blograffaella.blogspot.it/2012/07/le-decisioni-e-lesempio-di-papa.html, http://benedettoxvielencospeciali.blogspot.com/2009/11/chiesa-e-pedofilia-la-tolleranza-zero.html, njemački: http://www.kath.net/detail.php?id=33076.
[24] Glede tih zaključaka; bilo bi dobro pogledati bilancu, kako su provedeni u Poljskoj, kako se na tom području ogleda naša vjernost Svetom Ocu i Svetoj Stolici. Imamo više od stotinu sjemeništa, bilo bi dobro organizirati simpozij koji bi poslužio razmjeni iskustava. Bilo bi dobro zapitati se kako izgleda prihvati kandidata u sjemenište. Kakav se postupak primjenjuje glede seksualne sklonosti? Potpisuju li kandidati neku izjavu o tomu? Jesu li podvrgnuti psihološkom ispitivanju, kako predviđa vatikanski dokument iz 2008.? Kakva je proširenost problema u poljskim sjemeništima? Kamo se šalju kandidati s prolaznim homoseksualnim tendencijama koje žele izliječiti prije ulaska u sjemenište? Postoji li potreba da se osnuje nacionalni centar za takvu terapiju? Kako je proveden naputak Svete Stolice iz 2005. koji kaže da se trebaju maknuti svi homoseksualni rektori i odgojitelji iz sjemeništâ? kod svih tih pitanja od velike pomoći može biti knjiga: RICHARD CROSS, Ph. D. (s podatcima istraživanja Daniela Thome, Ph. D.), The Collapse of Ascetical Discipline and Clerical Misconduct: Sex and Prayer , „Linacre Quarterly”, vol. 73, veljača 2006., br. 1, str. 1-114.
[25] BENEDIKT XVI., op. cit., str. 160 i dalje
[26] Usp. za primjer izjave dvojice isusovačkih provincijala u Sjedinjenim Državama, o. JOHNA WHITNEYA SI iz Oregona i o. GERALDA CHOJNACKOG SI iz New Yorka, objavljene i u poljskim novinama: M. Gadziński, Gej to nie ksiądz [Homoseksualac nije svećenik], „Gazeta Wyborcza”, 1-2.10.2005, str. 2. U Poljskoj je kao širitelj homoideologije poznat o. Jacek Prusak SI. Usp. J. PRUSAK, Inni inaczej. O prawie homoseksualistów do bycia zrozumianymi [Drugi su drugačiji. O pravu homoseksualaca da ih se razumije], „Tygodnik Powszechny” 25 (2919) 2005., s. 1 i 7; Instrukcja ma luki [Instrukcija ima rupe], intervju s K. Wiśniewskom, „Gazeta Wyborcza”, 30. studenog 2005., s. 11; Homofobia Camerona niebezpieczna, także dla Kościoła [Cameronova homofobija opasna i za Crkvu], intervju s K. Wiśniewskom, „Gazeta Wyborcza”, 19. 05. 2009.; O homoseksualizmie przed Mszą [O homoseksualnosti prije mise], intervju s R. Kowalskim, „Gazeta Wyborcza”, 28. 08. 2009.; Lawendowa historia Kościola [Lavandina povijest Crkve], op. cit.
Kako izgleda homoseksualna propaganda u njemačkoj crkvi posebno se dobro može vidjeti na primjeru dominikanskog samostana u Braunschweigu: http://www.dominikaner-braunschweig.de/Kloster/Homosex/Homosex.html
[27] Usp. J. McNEILL, The Church and the Homosexual, Kansas City, 1976.
[28] Usp. R. J. NEUHAUS, Rozejm roku 2005? [Primirje 2005. godine?], op. cit., str. 15.
[29] Usp. na primjer J. PRUSAK, Miłość czy potencja [Ljubav ili potencija], „Tygodnik Powszechny”, 24. 10. 2004.; Manifest teologiczny [Teološki manifest], „Tygodnik Powszechny”, 16. 12. 2005; Inni inaczej. O prawie homoseksualistów do bycia zrozumianymi [Drugi su drugačiji. O pravu homoseksualaca da ih se razumije], „Tygodnik Powszechny” 25 (2919) 2005., s. 1 i 7; Norma i kultura [Norma i kultura], „Tygodnik Powszechny”, 31. 01. 2012. Perfidno, opasno i obmanjivo je to što o. Prusak želi ostaviti dojam da jedino on u Crkvi najbolje razumije i ispravno prihvaća homoseksualce. Istina je, pak, da im jedino može pomoći suočenje s istinom i osiguranje terapeutske pomoći da prevladaju svoje sklonosti. To čine oni koji uistinu rade za njihovu dobrobit.
[30] Usp. J. Prusak, Inni inaczej, op. cit., Zgadzamy się nie zgadzać [Slažemo se da nema dogovora], „Tygodnik Powszechny”, 27 (2921) 2005., s. 6; Homofobia Camerona niebezpieczna, także dla Kościoła [Cameronova homofobija opasna i za Crkvu], intervju s K. Wiśniewskom, „Gazeta Wyborcza”, 19. 05. 2009.; O homoseksualizmie przed Mszą [O homoseksualnosti prije mise], intervju s R. Kowalskim, „Gazeta Wyborcza”, 28. 08. 2009.; Lawendowa historia Kościola [Lavandina povijest Crkve], op. cit. Također: T. BARTOŚ OP, Kościół gejów nie odrzuca [Crkva ne odbacuje homoseksualce], „Gazeta Wyborcza”, 11.-12. 06. 2005., str. 4. Homoseksualizm w publicznej debacie [Homoseksualnost u javnoj raspravi], „Gazeta Wyborcza”, 25.-26. 06. 2005., str. 29.
[31] Usp. intervju J. Prusaka s K. Wiśniewskom, Instrukcja ma luki [Instrukcija ima rupe], „Gazeta Wyborcza”, 30. studenog 2005., s. 11.
[32] Usp. J. Prusak SI, Lawendowa historia Kościoła, op. cit. str. 3.
[33] Nadbiskup Józef Michalik ovako je o o. Prusaku i njegovu redu rekao u vezi njegove kritike crkvenog nauka (ovaj put u pitanju etike bračnog života): 'Nije u redu ni red koji šuti na ovakvu publikaciju svoga subrata' (Zatroskani o Europę, „Niedziela”, 9. 11. 2008.). Svećenik Jan Szczurek, dekan teologije Papinskog sveučilišta Ivana Pavla II. u Krakovu opisao je Prusakovu poziciju kao 'blisku herezi' (isti, Milcząca schizma – tylko czyja?, „Tygodnik Powszechny”, 5. 10. 2008.). Osobito jaka kritika raznih elemenata crkvenog nauka nalazi se još u drugim Prusakovim publikacijama, npr.: Szkoła musi uczyć o antykoncepcji [Škola mora poučavati o kontracepciji], intervju s K. Wiśniewskom, „Gazeta Wyborcza”, 14. 06. 2008.; Strefa ducha [Zona duha], „Forum Polska”, 1, listopad 2008; Kościelne muzeum historyczne, intervju s P. Moskalewiczem, „Przekrój”, 18. 12. 2008., str. 50-52. U pitanju homoseksualnosti njegovo je stajalište još radikalnije, još više heretično, to mu je glavna tema. Na taj način o. Prusak pokušava u Poljsku prenijeti požar koji je već poharao velik dio kršćanstva na Zapadu.
[34] Usp. D. OKO, Wokół sprawy Drewermanna (razem z J. Bagrowiczem) [Oko Drewermannova pitanja (zajedno s J. Bagrowiczem)], „Ateneum Kapłańskie” 4 (500) 1992., str. 102-114; Sprawa Drewermanna czyli „Luter dwudziestego wieku” [Pitanje Drewermanna ili „Luther XX. st.”], „Tygodnik Powszechny” 51 (2267) 1992.; Fałszywy prorok. W odpowiedzi Tadeuszowi Zatorskiemu [Lažni prorok. Odgovor Tadeuszu Zatorskiemu], „Tygodnik Powszechny” 7 (2275) 1993.
[35] J. AUGUSTYN SI, Kościelna omerta, op. cit.
[36] BENEDIKT XVI., op. cit., str. 42.
[37] P. KOWALCZUK, Watykan: nie zawinił celibat [Vatikan: celibat nije kriv], „Rzeczpospolita”, 14.04.2010. Nakon rimskog simpozija 'K ozdravljenju i obnovi', delegat iz Poljske, biskup Marian Rojek iz Przemyśla, istaknuo je da 'što se tiče spolnog zlostavljanja maloljetnika u SAD-u, 0,05% svih slučajeva uključuje svećenike... Studije provedene u Italiji pokazuju slične postotke. U Njemačkoj je, pak, od 1995. do sredine 2012. prijavljeno 210 000 slučajeva zlostavljanja maloljetnika, od toga se na Katoličku crkvu odnose 94 slučaja. To znači da jedan slučaj na svakih dvije tisuće slučajeva u Njemačkoj uključuje svećenika'. To je razlog što Crkva 'neće šutjeti o iskrivljavanju ukupne slike pedofilije u svijetu' (M. MAJEWSKI, Prawda i miłość lekarstwem na nadużycia, intervju s biskupom Marianom Rojekom, „Uważam Rze”, 20. 02. 2012., str. 60-62, 61.). Usp. o. D. KOWALCZYK, Mówić prawdę o pedofilii [Govoriti istinu o pedofiliji], „Gość Niedzielny”, 19. 02. 2012., str. 28 i dalje.
[38] Tu treba dodati da je neuspjeh u discipliniranju svećenika koji žive nedoličnim životom, posebno ako drže važne pozicije, dio velikog problema u Crkvi, to je u biti slabost i grijeh strukture. Jednako nedostaje reakcija ako biskup podlegne alkoholu ili se počne ponašati kao fanatični agitator jedne stranke. Takvo stanje može potrajati desetljećima, ako se komfor jednog duhovnika stavi ispred duhovne dobrobiti milijuna vjernika, ako se za udobnost jedne osobe čitavo mnoštvo ljudi izloži riziku slabljenja ili gubitka vjere pred takvim strašnim skandalom. Isto vrijedi za župne svećenike koji žive u konkubinatu. Iako su činjenice poznate, prekršitelji ih i ne pokušavaju previše skriti, ništa se ne događa. Ponekad se njihovi glavari ispričavaju govoreći da nema nepobitna dokaza. Pa ipak, većina odluka o personalu ne temelji se na detaljnom sudskom postupku, nego na općem znanju koje se zna o nekoj osobi (osobito ako to znanje potvrđuju brojni pouzdani ljudi). U svakom slučaju, postoji žurna potreba da se razviju institucije koje se tiču stege svećeničkog života. Trebamo mnogo takvih ljudi kao što je o. Charles Scicluna i ureda kao što je njegov. Crkva koja postavlja tako visoke zahtjeve svijetu, mora ih prvenstveno tražiti od sebe i ispuniti ih. Ne smije se izvrgnuti ruglu. Izvori zla koje je tako veliko ne mogu se dugo trpjeti- osobito zato da se spriječe daljnja seksualna zlostavljanja. Petar naših dana, Benedikt XVI., mišljenja je da je jedan od glavnih izvora mora nepravde koje je poplavilo Crkvu u Irskoj, napuštanje kaznene funkcije kanonskog prava, jer je 'prestala postojati svijest o tome da kazna može biti čin ljubavi. To je dovelo do čudnog potamnjenja uma čak i kod vrlo dobrih ljudi' (BENEDIKT XVI., op. cit., str. 38).
[39] Kad se pomaže žrtvama spolnog zlostavljanja, treba osigurati dokaze, pobrinuti se da žrtvu pregleda liječnik, odmah snimiti svjedočanstvo žrtve i svjedoka. To je važno jer katkad i najviše oštećeni znaju povući svoje svjedočanstvo- zbog stida, oportunizma, straha od zlostavljača i njegovih saveznika od kojih na razne načine ovise ili su im podređeni. Kriminalne delikte treba prijaviti policiji i tužiteljstvu, a ne samo crkvenim institucijama. Druge slučajeve trebalo bi pokušati riješiti u mjesnoj crkvi. Ako je mjesna situacija vrlo loša, pomoć treba potražiti od Svete Stolice, ali pazeći da zahtjev primi prava osoba, od povjerenja- jedna od najboljih je o. Charles Scicluna. Pisati treba na talijanskom ili na engleskom, i provjeriti je li primio dokumente. On će znati što učiniti s problemom. Treba znati da je bilo kakav seksualni kontakt s maloljetnikom ispod 15 godina kažnjiv po poljskom zakonu i da se kazneno goni. U kanonskom pravu ta je granica još veća. Svako zlostavljanje svećenika učinjeno maloljetniku ispod 18 godina, mora se prijaviti Kongregaciji za nauk vjere.
[40] Treba naglasiti da ne pripada svaki svećenik s takvom sklonošću tom miljeu, neki od njih jako pate što njihova braća tako postupaju.
[41] Usp. dokument Kongregacije za nauk vjere iz 2003. 'Considerations Regarding Proposals to Give Legal Recognitions to Unions Between Homosexual Persons' gdje su Ivan Pavao II. i kardinal Ratzinger jednodušno upozorili da su se 'svi katolici dužni usprotiviti legalnom priznavanju homoseksualnih zajednica'(br. 10) i kritizirati ideologiju koja stoji iza takvih pokušaja. Usp. također IVAN PAVAO II., Pamięć i tożsamość [Sjećanje i identitet], Krakov, 2005., str. 20. Blaženi Ivan Pavao Veliki opetovano je osuđivao homoseksualnost nazivajući to 'devijantnim ponašanjem, nekonzistentnim s Božjom nakanom' (1994.), 'žalosnom perverzijom' (1999.); također je rekao da su 'homoseksualni čini protivni naravnom zakonu' (2005.).