Proslavili smo jučer spomendan blaženog Karla Velikog, pa ovaj post dolazi u zgodan trenutak. Vjerujem da će tekst koji slijedi izazvati polemike, a ja se možda uključim sa svojim mišljenjem u komentarima.
Ovaj članak odražava osobno mišljenje autora. Svaka sličnost sa tradicionalnim naučavanjem sv. Katoličke Crkve je namjerna.
Krenimo "u glavu", sa nekoliko hipoteza. Demokracija je loš sustav i nije najbolji koji je čovječanstvo imalo prilike upoznati. Demokracija kao sustav osuđena je na propast, ne može dugoročno opstati i nema nade u njezinu budućnost.
Apologeti demokracije najčešće imaju dva argumenta: (1) ne postoji bolje: iako nesavršeno, to je najbolje što imamo; (2) demokracija je dobra jer svim građanima omogućuje participaciju u javnoj vlasti (dakle, ona je svrha samoj sebi). Oba argumenta su lažna jer (1) postoji bolje; (2) svrha društvenog uređenja je postizanje pravednosti (pravednog društva), a ne da se svim građana omogući participacija u javnoj vlasti, kao da je to nešto samo po sebi dobro.
To da je demokracija loš i neodrživ sustav proizlazi iz jednog jedinog razloga: svatko ima pravo glasa. To znači da je pravo glasa nešto što proizlazi samo iz sebe i da ne postoje kriteriji tko smije, a tko ne smije glasovati. To pak znači da osoba koja gaji vrlinu (interes za dobro bližnjega i za opće društveno dobro) ima jednako pravo glasa kao i ona kojoj se živo fućka za dobro bližnjega i za opće dobro. Empirijska je činjenica (i posljedica Istočnoga grijeha) da broj onih koji gaje kreposti i vrline (i vode duhovni boj kako bi ih stekli) puno manji od broja onih koji za to ne mare. Većina ljudi je dakle bitno sebična i sklona glasovanju za one koji će zadovoljiti njihov osobni interes, a ne interes općeg dobra. Kakvi birači, takva i vlast. Glasači bez vrline izabrat će vlast bez vrline, što će rezultirati društvom koje ne mari za pravednost, već podilazi najnižim ljudskim strastima, omogućuje carevanje grijeha i tako nužno vodi u propast i samouništenje.
I ovo nije samo teorija, već empirijska činjenica! Dovoljno je pogledati današnje demokracije i sustav vrijednosti koji je iz njih proizišao. Najniže ljudske strasti (promiskuitet, pohlepa, shoppingmanija, hedonizam svake vrste, sloboda bez odgovornosti...) su na samom vrhu ljestvice svih ljudskih djelovanja i stremljenja. One ne samo da su prisutne, već su sustavno ohrabrivane, ljude se potiče na takvo ponašanje, a ismijava se svaki glas koji upozorava da je riječ o stvarima intrinsično zlima. Nadalje, na ljestvici općih društvenih vrijednosti na najvišem prijestolju nalazi se udobnost pojedinca (cijeli niz "prava" koja po zdravom razumu to ne mogu biti), a cilj prema kojemu je usmjereno opće društveno djelovanje je profit, tj. ekonomski prosperitet (a ne osoba kao takva). Konzekventno, djeca se općenito drže neprijateljima udobnosti, pristupa im se kao igračkama za odrasle, i zaboravlja se da je svaka osoba (pa i dijete, pa i nerođeno dijete) biće za sebe, a ne sredstvo da odrasli ostvare svoje želje i prohtjeve ("pravo" na dijete je jednako apsurdan koncept kao i "pravo" na pobačaj, jer oba dva gledaju na dijete kao sredstvo ostvarenja ambicije roditelja, a ne kao na biće za sebe). Društvo koje ima takav pogled na djecu nužno izumire - što je također empirijska činjenica, jer sve velike i napredne nacije sa dugogodišnjom demokracijom biološki izumiru (prosjek 1-2 djece po obitelji, što onda nužno uvjetuje imigraciju, što vodi do problema multikulturalizama, gubitka nacionalnog identiteta, itd.)
Ovdje moram reći i to da je demokracija kao sustav odgovorna za neposrednu smrt i likvidaciju milijuna nevinih ljudskih bića - nerođenih beba. Hitler je u pet godina dao pobiti oko 6 milijuna Židova. Napredne demokracije u jednoj jedinoj godini likvidiraju od prilike jednaki broj ljudskih bića - i tako već više od 30 godina! Hitler i Staljin združeni nisu uspjeli pobiti onoliko ljudi koje je pobila napredna demokracija. To je samo jedna stvar koja ide u prilog mojoj hipotezi. Danas se to uglavnom prešućuje, a one koji to kažu etiketira se kao "vjerske fundamentaliste" . Razlog više da se o tome što češće govori.
Sada kada smo to ustanovili, postavljaju se sljedeća pitanja: (1) Postoji li alternativa? (2) Postoji li sustav koji će za svoj cilj imati pravednost društva i dostojanstvo osobe, a da nije riječ o sanjarenju ili utopiji? [Inače, kao što je papa Ratzinger izvrsno uočio, problem svake utopije je isti: niječe ljudsku narav, tj. činjenicu da je svaki čovjek sklon grijehu i da ima slobodnu volju.] (3) Poznaje li povijest čovječanstva takav sustav?
Odgovor na sva tri pitanja je potvrdan. Da, postoji alternativa. Da, postoji sustav koji je po samoj svojoj biti usmjeren na pravednost i da, čovječanstvo ga je već imalo priliku iskusiti. Pogađate, riječ je o katoličkoj monarhiji.
Da sad ne ulazim u kompleksnu teoriju katoličke monarhije, pokušat ću ju opisati sa nekoliko rečenica. Riječ je o društvenom uređenju u kojem je sva vlast koja se tiče vremenitog uređenja društva dana jednoj osobi, katoličkom vladaru, i prenosi se naslijeđem. Država nije odvojena od Crkve, već jedna drugoj služi kao korektiv. Monarh vlada autoritativno, ali ne sam. Kao što je Mojsije odabrao među narodom sedamdesetoricu koji će suditi u njegovo ime (nakon što je godinama radio sve sam, shvatio je da jednostavno ne može sve stići), tako i vladar postavlja savjetnike i pomoćnike koji će vladati u njegovo ime: to može biti vlada, parlament ili što god vladar smatra dobrim i korisnim. On sam prima vlast od Boga i vlada u ime Isusa Krista, Kralja svega stvorenja. Kao takav, on nema ovlasti donositi zakone koji se protive dostojanstvu ljudske osobe i u tom smislu uvijek ima korektiv, a to je Crkva. S druge strane, vladar je dužan osigurati vremenito dobro države, što znači da će nekada on biti korektiv Crkvi, tj. kleru koji bi svoj položaj želio zloupotrijebiti za (de iure ili de facto) vršenje zemaljske vlasti. Takvo uređenje čini dobro i samoj Kristovoj Zaručnici, jer joj pomaže da vrši svoje poslanje i čuva od zastranjenja one kojima je Crkva povjerena.
Evo nekoliko razloga zašto je takvo uređenje nužno bolje od demokracije. Budući da je sva vlast dana u ruke kralju, onda cijelokupno vladanje ovisi o tome kakav je kralj. Ako je kralj dobar, vladanje će biti dobro. Ako je kralj loš, vladanje će biti loše. S druge strane, u demokraciji je nužno da vladanje bude loše jer ju biraju svi građani, od kojih većina ne razvija kreposti i vrline. Dobro, svima je jasno da je monarhija dobra ako je kralj dobar. Međutim, pitanje je što kada je kralj loš? Da li je bolje imati demokraciju ili katoličku monarhiju na čelu sa lošim kraljem?
Naravno, bolje je ovo drugo - iz više razloga. Kao prvo, loš kralj ne može djelovati loše bez granica (dok demokratski izabrana vlast to može, jer joj legitimitet daje samo većina glasova). Loš katolički vladar ne može nikada donijeti zakon koji bi legalizirao ubojstva nerođene djece, provodio rasističke zakone, pokretao konc-logore, gulage ili slične stvari. Korektiv Crkve uvijek jamči za to da legislatura bude u skladu s temeljnim načelima Božjeg zakona. Vladar koji bi pokušao u državno zakonodavstvo provesti zakon koji se protivi naravnom moralnom zakonu, izgubio bi legitimitet svoje vlasti ipso facto. Jer, za razliku od demokracije, njegova vlast dolazi od Boga i on je dužan i obvezan provoditi Božji zakon. Onog trena kada on to transparentno prestane činiti, on prestaje biti vladar. [U praksi je to obično bivalo tako da ga biskup najprije nekoliko puta upozori, zatim ga papa pozove na red, i u konačnici - ako se ništa ne promijeni - izrekne ekskomunikaciju čime kralj prestaje biti katolički vladar, gubi sve ovlasti koje je imao, i zamijenjuje ga netko drugi.]
Što dakle loš kralj može učiniti loše? Puno toga. Može voditi lošu gospodarsku politiku, može proglašavati nerealne i neprovodive zakone, može imati loše pravosuđe, može nametati nepotrebno visoke poreze, može pokretati ratove koji nisu nužni, može nepotrebno povećati ovlasti službi koje održavaju javni red i mir (policija, tajne službe), itd. Međutim, sve ovo nalazimo i u modernim demokracijama. Zamisliti da postoji ili da će postojati društvo koje će biti trajno oslobođeno ovih stvari je utopija. Takvim maštarijama bavila se tzv. teologija oslobođenja, koju je Crkva (za vrijeme dok je kard. Ratzinger bio prefekt Kongregacije za nauk vjere) osudila kao zabludu, krivovjerje i izopačenje razumnog nauka, uz nekoliko "čestitki" (excommunicatio) koje su tu osudu popratile.
Opet, sve ovo što sam napisao nije samo teorija, već empirijska činjenica. Katoličke monarhije na periode su bile jako dobro uređene (kada bi vladar bio svet), a nekada manje dobro. Bilo je propusta, bilo je nepravdi (toga će uvijek biti!). Međutim, nikada nije bilo ništa slično konc-logorima ili modernim logorima smrti koje se vode pod imenom raznoraznih klinika za kontrolu rađanja. Nikada se u katoličkoj monarhiji nije obrnula ljestvica vrijednosti tako da je na vrhu ljestvice udobnost i profit, a na dnu dostojanstvo ljudskog bića i usmjerenost na Boga kao na ishodište i cilj svakog čovjeka. Nikada se nije sebičnost veličala kao nešto dobro što se treba ohrabrivati (kao u današnjim reklamama: Misli na sebe! [Garnier] ili [L'Oreal] Jer ti to zaslužuješ!), niti se neuredno podilaženje najnižim nagonima smatralo nečim dobrim, poželjnim pa čak i neizbježnim.
Najčešći prigovor koji se odmah čuje iz ustiju apologeta demokracije je Inkvizicija. Kažu oni, katolička monarhija se pokazala kao loša jer je dozvoljavala Inkviziciju koja je palila ljude, zatirala vjerske slobode itd. Nema sumnje, Sveta Inkvizicija nije uvijek koristila moralno dopuštena sredstva, a mnogi katolički vladari nisu ništa učinili da to spriječe. Međutim, treba se sjetiti da utopija ne postoji i da će zla uvijek biti. Također, treba imati na umu da je zlo koje je počinila Sveta Inkvizicija koristeći moralno nedopuštena sredstva puno puno puno manje od zala koje danas svakodnevno susrećemo u modernima demokracijama (totalitarizme 20. stoljeća ne treba niti spominjati).
SAD, uz podršku cijelog svijeta (UN, EU) u jednom jedinom danu neke "oslobodilačke akcije" na istoku odnese više nevinih ljudskih života (kolateralne cilivne žrtve) nego što je Inkvizicija odnijela u 6 stoljeća svojega postojanja. A da i ne spominjem pobačaj, putem kojeg moderne demokracije u nekoliko sati likvidiraju više ljudi nego što je Inkvizicija likvidirala u cijelom svom postojanju. Dovoljno je pogledati realnu statistiku inkvizicije da stvar postane savršeno jasna.
Kao zaključak, rekao bih da se po svemu rečenom vidi da katolička monarhija prestavlja najbolje društveno uređenje poznato čovjeku. Ono nije utopija (zla će uvijek biti jer je čovjek sklon grijehu i ima slobodnu volju), ali je najbolje što je čovječanstvo ikada imalo i što ikada može imati. Ono je dar od Boga, čije je kraljevstvo i slava i vlast u vijeke vijekova. Amen.
La guerra giusta secondo la Chiesa. VIDEO
Prije 40 min