Zašto nam otimate oproste, o okrutni oci?

Sveti križni put za narod, Zagreb 1943.

13. U spomen Gospodinove muke i smrti
Podjeljuje se potpuni oprost vjerniku koji:
[...]
2° obavi pobožnost križnog puta [...]
Za zadobivanje potpunog oprosta vrijede ove odredbe:
1. Pobožnost treba obaviti pred zakonito postavljenim postajama križnog puta.
2. Za postavljanje križnog puta potrebno je četrnaest križeva, uz koje se obično zgodno dodaje jednak broj slika ili likova koji prikazuju postaje u Jeruzalemu.
[...]
(Priručnik o oprostima, Verbum, Split 2015.)


13 In memoria Passionis et Mortis Domini
Plenaria indulgentia conceditur christifideli qui
[...]
2° vel ipse pium exercitium Viae Crucis peregerit [...]
[...]
Ad indulgentiam plenariam assequendam quod attinet, haec statuuntur:
1. Pium exercitium peragi debet coram Viae Crucis stationibus legitime erectis.
2. Ad erigendam vero Viam Crucis requiruntur quattuordecim cruces, quibus utiliter adiungi solent totidem tabulae seu imagines, quae repraesentant stationes Hierosolymitanas.
(Enchiridion indulgentiarum quarto editur)

U 'mojoj' župnoj crkvi postavljen je prije nekoliko godina križni put. Autor je akademski kipar Damir Mataušić, a postaje su izvedene u poliranoj bronci i uvučene u zidu s pozadinskim osvjetljenjem. Koliko se sjećam svaka postaja je koštala tisuću ili dvije eura, znam da je bio neki okrugli broj. Spominjem to isključivo zato što mislim da se za te novce moglo nabaviti puno ljepši križni put, a ne zato što bih smatrao da je trošenje novca na opremanje crkve nešto loše, naprotiv!

Evo par postaja tog novog križnog puta, ostale možete vidjeti ovdje ili ovdje.

Ne ulazeći u raspravu o estetskoj vrijednosti ovog umjetničkog djela (meni je ružno), ono što me smeta je što se nije poštivalo propise koje sam naveo na početku ovog članka (ispustivši dijelove koji nisu izravno vezani uz ovu temu). Križni put čini prije svega četrnaest križeva. Često su ti križevi puno sitniji od pridodane slike ili kipa, ali oni su nužni za dobivanje potpunog oprosta! Mogao bi se netko javiti i reći da su ovi križni urezi koji se pojavljuju gore dovoljni za ispunjavanje nužnih uvjeta. No čak i uz tu minimalističku interpretaciju pojavljuje se problem prve postaje:

Tu se pak ni uz najveću dobru volju ne može pronaći križ.

Više puta sam sâm molio križni put pred tim postajama i nije me pretjerano pogodilo što nisam dobio potpuni oprost jer znam da za njega postoji puno teže ispunjiv uvjet nenavezanost na ijedan grijeh. Ali smeta mi ta, moglo bi se reći dijabolična inspiracija, da se ukloni i teoretska mogućnost dobivanja potpunog oprosta. Tijekom korizmenih petaka okupi se za javne molitve križnog puta puna crkva vjernika (hvala Bogu!). Možda među njima ima i nekoliko takvih koji imaju mogućnost dobiti potpuni oprost kao i nakanu da ga za sebe ili nekog pokojnika zadobiju. Zašto postaviti takav križni put koji im to onemogućuje?

Zanimljivo da su i u crkvi Kraljice svete Krunice na Koloniji dominikanci prije dvije godine stavili novi križni put. Premda su stare postaje bile neugledne, ispunjavale su propise. Novopostavljene su i ružne i nemaju križa (na nekim postajama ga također ne možete nigdje naći).

Da ne biste mislili kako ističem samo dominikance, našao sam na internetu i druge primjere novih križnih puteva gdje se također nije ni zavirilo u crkvene dokumente, npr. ovaj u Solinu.

***

Kad sam vas već upoznao s jednim umjetničkim djelom iz svoje župne crkve, zašto ne donijeti na ovom mjestu još nekoliko primjera. Ako tko hoće, rado ću ga kad je crkva otvorena provesti i ispričati mu svoja tumačenja pojedinih detalja u crkvi. Recimo samo da takvo turističko vođenje nećete često doživjeti :-)

Od istog autora je i oltar i "raspelo" u crkvi.

(stara slika prije novih stolica i "svijeća")

Moglo bi se tu na tanane raspredati o različitim elementima koje vidite, ali ovaj ću put samo plagirati sebe iz teksta od prije pet godina:

Trenutno raspelo funkcionira samo zato što parazitira na ostatku tradicionalne katoličke svijesti. Onaj tko nikad nije vidio normalno raspelo neće znati što predstavlja rupa u stiliziranoj križnoj plohi. To i jest jedini način na koji moderna teološka shvaćanja i sakralna umjetnost mogu donekle funkcionirati - kao parazit ili tumor na ostatcima tradicionalnog katoličkog nauka i sakralne umjetnosti iz kojih uzimaju ideje, simbole, izražaje i onda ih pervertiraju i ispražnjavaju od njihova sadržaja. 

No preostalo mi je još predstaviti dva kipa koji su upotpunili unutrašnje uređenje crkve, a postavljeni su u kolovozu i listopadu prošle godine. Prvi je kip bl. Augustina Kažotića, zaštitnika crkve i župe, a drugi je Gospin kip. Oba su djelo poznatog kipara Kuzme Kovačića, a toliko su ružni da je novi dominikanski provincijal tijekom blagoslova ovog drugog osjećao potrebu reći:

Mi ne častimo kip kao takav, jer je isprazno od drveta nadati se pomoći. Međutim, mi preko kipa častimo Onu koju on predstavlja. Kao što preko slika dragih nam osoba i kada nisu tjelesno s nama osjećamo njihovu blizinu, tako je i s Marijom. Nju nam je Isus s križa ostavio za Majku. Zato želimo njezinu sliku blizu sebe. Uz ovaj kip osjećamo njezinu nazočnost. Marijina neograničenost vremenom i prostorom, jer živi vječni danas, iziskuje i suvremeni izričaj njezina lika, kao što je uostalom bio suvremen u gotici, renesansi ili baroku. Kipovi koje vidimo u onodobnim crkvama ne odgovaraju Marijinom povijesnom liku, nego vremenu u kojemu su nastajali. Zadaća Crkve je utjeloviti Riječ Božju u svako vrijeme i svaki prostor. Naš Bog nije Bog mrtvih, nego živih. Svako vrijeme Božje je vrijeme.

Crkva to čini također kroz građevine i umjetnost koje prihvaćaju dosege vremena u kojemu nastaju. Stoga je i kip koji danas blagoslivljamo suvremen nama, a svojom ljepotom povezan s Bogom, izvorom sve ljepote.

Prvi kip blaženog Augustina Kažotića u našoj crkvi (ovdje su ga već skinuli s postolja prije uklanjanja, ali nije mi se dalo tražiti stariju sliku).

Novi kip bl. Augustina.

Prije postavljanja novog kipa Blažene Djevice Marije, u crkvu se godinama tijekom svibnja i listopada iznosio mali, ali lijepi kip Gospe Fatimske koji je donesen još iz stare kapelice, a koliko vidim iz povijesnog pregleda župe darovao ga je kardinal Šeper uz riječi: "Ovo je kip iz moje radne sobe." Prošlog listopada sam se zadnjeg dana prije otkrivanja novog kipa nešto duže zadržao pred tim kipom Gospe Fatimske (prikladno uklonjenim pred ovogodišnju obljetnicu). Vidjeli ste kako izgledaju likovi na križnom putu, na raspelu, na novom kipu bl. Augustina, a moglo se opravdano očekivati da ni novi Gospin kip neće biti ništa bolji. Znao sam da je to možda posljednji put da se u našoj crkvi pojavljuje svetačka slika s normalnim ljudskim obličjem. Od toga dana možete ljudsko lice vidjeti samo ako se zagledate u bližnjega ili svećenika na euharistijskim slavljenjima (to i jest jedna od nosivih ideja novus orda) ili ako si donesete svete sličice.

Evo i novog Gospinog kipa (ne znam bih li trebao pisati "Gospinog" kao kad govorimo o Međugorju).

Više fotografija možete pogledati ovdje, ovdje i ovdje.