Daleko nad našima

U rađanju se i odgoju djece očituje altruizam — ljubav prema bližnjemu. Ali je u toj ljubavi i puno egoizma — ljubavi prema samome sebi. Ta zar nije prirodno — zar ne traži ljubav prema samome sebi, da u svom djetetu gledaš nastavak svoga života, sebe pomlađena. A ipak se poratni neki svijet i toga altruizma boji. Ne će rađati djece. Ako je i rodi, ona su mu teret. A teret su, jer takav čovjek ne pozna osnova i volje Božje. Ne! On pozna samo sebe i vlastiti užitak. Prijašnje su generacije rado i spremno rađale i odgajale djecu, i tako razvijale bar ovaj egoistični altruizam, ako već nijesu mogle, ili nijesu dospjele, da u većem stepenu razvijaju pravi altruizam. I tu su mrtve generacije — Bog im duše pomilovao — bile daleko nad našima!

(izvor)

Ništa nije tako lijepo na svijetu

Charles Péguy

Misterij nevine djece

Ništa nije lijepo kao dijete koje zaspi moleći se, kaže Bog.
Kažem vam, ništa nije tako lijepo na svijetu.
Nikada ne vidjeh nešto tako lijepo na svijetu.
A ipak se nagledah ljepota na svijetu
i razumijem se u njih. Moje stvaranje obiluje ljepotama.
Moje stvaranje obiluje čudesima.
Ima ih toliko da ne znaš kamo s njima.
Vidjeh milijune i milijune zvijezda što se kotrljaju pod mojim stopalima
kao morski pijesak.
Vidjeh kao plamen žarke obdanice.
Ljetne dane u lipnju, srpnju i kolovozu.
Vidjeh zimske večeri prebačene kao plašt.
Vidjeh ljetne večeri tihe i blage poput rajskog sutona
načičkane zvijezdama.
Vidjeh one brežuljke uz Meuseu i crkve koje su moje vlastite kuće.
I Pariz i Reims i Rouen i katedrale koje su moje vlastite palače i moji dvorci.
Tako lijepi da ću ih sačuvati na nebu.
Vidjeh prijestolnicu kraljevstva i Rim prijestolnicu kršćanstva.
Čuh pjevanu misu i dične večernice.
I vidjeh one francuske ravnice i valovite dolce
koji su ljepši od svega.
Vidjeh duboko more i duboku šumu i duboko srce čovjekovo.
Vidjeh srca što ih je proždirala ljubav
tijekom cijelog života.
Utonula u milosrđe.
Gdje gore kao plamen.
Vidjeh mučenike tako nadahnute vjerom
kako prkose kao stijene na konju mučilu,
pod željeznim zupcima.
(Kao vojnik koji bi posve sam prkosio cio život
iz vjernosti
prema svojem (prividno) odsutnom generalu.)
Vidjeh mučenike gdje plamte kao baklje
namjenjujući sebi vječno zelene palmine grančice.
I vidjeh kako pod željeznim pandžama kapaju
kapi krvi koje blistahu kao dijamanti.
I vidjeh kako kapaju suze ljubavi
koje će trajati duže od zvijezda na nebu.
I vidjeh poglede u molitvi, poglede nježnosti,
utonule u milosrđe
koje će vjekomice sjati u noćima i noćima.
I vidjeh cijele cjelcate živote od rođenja do smrti,
od krštenja do posljednje pomasti,
gdje se odmotavaju kao lijepo klupko vune.
No kažem ti, veli Bog, ne znam ništa tako lijepo na cijelome svijetu
kao malo dijete koje zaspi moleći se
pod krilom svojeg anđela čuvara
i koje se smije anđelima tonući u san.
I koje već sve zajedno miješa i više ništa ne razumije
i koje riječi Očenaša trpa nasumce bez reda u riječi Zdravomarije
dok se na njegove vjeđe već spušta koprena,
koprena noći na njegov pogled i njegov glas.
Vidjeh najveće svece, veli Bog. A ipak vam to kažem.
Nikada ne vidjeh nešto tako smiješno i prema tome ne znam
ništa tako lijepo na svijetu
kao to dijete koje zaspi moleći se
(kao to malo biće koje zaspi u povjerenju)
i koje brka svoj Očenaš sa svojom Zdravomarijom.
Ništa nije tako lijepo i to je čak stvar
o kojoj Djeva Marija misli isto što i ja.
I doista mogu reći da je to jedina stvar o kojoj mi mislimo
isto. Jer obično mislimo suprotno.
Zato što je ona za milosrđe.
A ja sam, kao što i treba, za pravdu.

            "Marulić" 5, 1994.; ulomak izabrala i prevela Višnja Machiedo 

Don Bosko govori – Kazna kao odgojno sredstvo

Iznijet ćemo nekoliko misli o kaznama, što ih je don Bosko u obliku savjeta dao svojim sinovima salezijancima.

Moj prvi hod protiv ubijanja beba

Nisam do sada sudjelovao u Hodu za život iako, naravno, podržavam ideje koje stoje u njegovim temeljima. Naprosto nisam ljubitelj parada i puno mi je draže hodati primjerice u procesiji Majci Božjoj od Kamenitih vrata ili za Tijelovo, nego biti u nekom protestnom maršu. Ipak, prije par dana je zagrebački gradonačelnik objasnio da su njega i suradnike građani izabrali na osnovi otvoreno propagirane ideologije koja uključuje borbu za ubijanje neželjenih beba. Ako, dakle, oni mogu tako jasno naviještati svoju poruku sebičnosti i beznađa, učinilo mi se glupim da barem na ovaj sitan način ne podržim one koji se zaista žrtvuju i bore za dječicu. Istina, nisam ljubitelj gungule, ali ako na lijepi svibanjski dan ne mogu odvojiti sat-dva i prošetati se par tisuća koraka po centru Zagreba s tako vrijednim povodom, što onda uopće mogu "žrtvovati" od svog komoditeta? 

Tako sam danas došao do HNK i pričekao početak hoda. U međuvremenu sam susreo mnoge poznanike s tradicionalne mise u crkvi sv. Blaža, a pojavio se i župnik koji je vjerni podržavatelj te manifestacije. 

Umjesto zastava Hoda za život koje je gradonačelnik zabranio, na jarbolima kazališnog trga vijorile su se zastave s križevima. Prigodno crvenima jer nas ta boja krvi podsjeća na strašna krvoprolića koja se svakodnevno odvijaju u utrobama žena koje svojoj djeci ne žele biti majke. Ondje je i utješni prizor sv. Jurja koji zaista siječe zmaja, a ne dijalogizira s njime kao onaj na vrhu Radićeve ulice. 

Kada je započeo hod, slučajno sam se našao odmah kod bubnjara i prije nego sam ih pustio da odu naprijed, slušao sam to bučno bubnjanje. Na prvu mi se učinilo neprimjerenim jer uznemiruje mlađu djecu, ali onda sam pomislio da podsjeća na tolika srca beba (koja kucaju već mjesec dana nakon začeća) koja su stala, rastrgana rukama onih koji su im trebali pomoći da dođu na svijet. 

Iz tih depresivnih razmišljanja trgnuo me pogled na jedan oronuli grafit na kojemu je pisalo "sve je moguč(e)". Iako izgleda da su se sve političke, ekonomske, kulturne, medijske i druge elite okrenule promicanju smrti i degeneracije te su za to pridobile veliko mnoštvo ljudi, ipak je uz Božju pomoć moguće te procese zaustaviti i okrenuti. Svako je dijete koje preživi trudnoću znak te nade. Da, to je teška, krvava borba, u kojoj je bilo i bit će mnogo nevinih žrtava i uništenih života. Ali možemo se nadati i smijemo vjerovati da je Božja milost jača od svake sile i da će Marijino Bezgrešno Srce, srce majke koja razumije bol i žalost, na koncu pobijediti. 

Priznajem, nisam odmah pogodio čija je. 

Kako moraju roditelji dicu svoju učiti?

Za Nedilju I. posli Tri Kralja. 

Isus napridovaše mudrostju, i vrimenom, i milostju kod Boga i Ijudih. Luk. 2. 52. 

O dabi Bog dao, da bi i mi reći mogli od kerstjanske mladeži, od ditce sadašnjih kerstjanskih Roditeljah, što Evanđelje od malena Isusa svidoči, da Isus napridovaše tako u vrimenu, kako u mudrosti, i milosti kod Boga, i ljudih. Ali sad sve suprotivno nalazimo. Oh žalosti! sadašnja kerstjanska ditca kako u vrimenu tako zajedno i u zloći, i razpuštenosti napriduju: jedva počmu dobro od zla razlučivati, već pravednost njihova u pogibeli jest, i na kocki stoji: već života pervine oskvernjuju grisima, i svaki dan napridovanje ne malo u razpuštenostima čine. Odkuda je ovo rano pokvarenje mladeži? ne od drugda, nego od pomanjkanja dobrog odranjenja kerstjanskoga. 

... 

Roditelji kerstjanski! ova promislivši, spomenite se također i na to, da Bog neda vami zato ditcu, da se ljudi razplode: da Varoši napune i da ime vaše na svitu ostane, nego da se sluge Božji, Isusovi učenici, neba pribivaoci uzmlože. Ne za vašu, i ovoga svita korist morate odraniti dicu vašu, nego na slavu Božju. 

... 

Ali kako moraju Roditelji ditcu svoju učiti? nejma stanovite međe duhovni nauk, od oneg okatrenutja, u koje se počima pokazivati u ditci mali razum, nastojati moraju Roditelji, da po mogućnosti svojoj učine s njom poznati Svemogućega Boga veličanstvo, dobrotu, da serca njiovog pervo nagnutje bude neizmirna ljubav prama Bogu, odmah onda prignutje na pobožnost, na službu Božju u serce nje neka se ulije, da pervo pametno govorenje bude: Isus, Maria, Josip, (na pobožno izustenje ričih ovih neka rano priviknu) i pervo mudro dilo neka bude prikerstiti se: onda: vire naše temelje, duboko otajstvo prisvetoga Troistva, Sina Božjega čudnovato uputjenje, i njegovu podnešenu smert za spasenje ljudih neka znadu, i poznadu: od ovih prisvetih otajstvah i viru neka izveršuju, budući da na ova su dužna, dok počmu u razum dohoditi, i s njime se služiti.

Kako većja bude mudrost ditce, većji mora biti i nauk, zatim učiti njih valja, oče naš, pozdravljene Anđeosko, virovanje, nike jutarnje, i večernje molitvice, Božje, i cerkvene zapovidi, način slušati S. Missu, i dostojno primanje SS. Sakramenatah, sverhu sviu bižanje od griha. Strah Božji duboko valja u serce nje uvertiti. O dabi kerstjanski Roditelji često one riči ditci svojoj govorili, koje je govorila Blanka kraljica Francuska Sinu svojemu Ludviku, među poljubljenjima. Dragi Sinko! ove biahu njezine riči, premda te iz Serca ljubim, još bi većma želila, da nebudeš Kralj, pače da umreš, nego da Boga jednim samo grihom uvridiš. Ovako bogobojaznog i stalnog serca biaše ona Makabejska žena, koja volila je sedam sinovah svojih tešku smert viditi, nego potlačenje zakona. I Tobia Sina svoga ovako je često opominjao: Sinko! u siromaštvu živimo, ali biti ćemo bogati, ako strah Božji uzčuvamo. 

O kako bi lipa, i koristna stvar bila, kad bi kerstjanski Otac, ili Mati ovi izgled naslidujući, višje putah propetje u ruke uzeli, i rekli: hodite dragi sinovi, i kćere! evo pogledajte na Isukersta, odkupitelja vašega: vidite, kako je propet bio na ružno dervo križa za nas: uzrok ovoga biaše grih: bižite indi od griha, kako od jidovite zmije, koja bi vas svojom otrovom hotila otrovati: uklanjajte se od izpraznosti svita, od serditosti, od osvete, od svadnjah, od proklinjanjah, psovkah, kletvah, krađe, lažih, i nepoštenih ričih. Učite se od meštra vašega, koji nas s križa uči, kako moramo jedan dugoga ljubiti: kako valja zimu, i vrućinu, glad, i žeđu, bolest, i nevolje, kojima nas Bog pohađa, usterpljivo, i dragovoljno podnositi, i terpiti. Učite se od njega krotkost, poniznost, i druge svete kriposti. Virujte draga ditco moja! da vas sve ljubim, kako mene, ali hiljadu putah bi volio vas ukopati, nego samo u jedan smertni grih viditi upasti: jer ovi ubija dušu našu, i Isukersta na novo propinja. 

Kad bi se ovako s ditcom svojom Otac, ili Mati razgovarala, rano bi se u njoj ukorenila kerstjanska kripost, i strah Božji. 

(izvor)

Pregaraj u žiću mnogo

TEGOBE

»Ja hoću da budem vrtlar«, reče Mišo, kad mu je bilo 14 godina i kad je trebalo u zanat. »Krasota je živjeti uvijek među zelenim biljem i miomirisnim cvijećem«. Prošlo neko vrijeme. Mišo se vratio kući, pak se tuži, kako mora vazda da se prigiba k zemlji i po njoj puže, pa ga bole leđa i koljena i zato se okanio vrtlarstva.

Iza toga htjede da bude lovac. »Ah, kako je krasan život u zelenoj, sjenatoj šumi!« Ali i opet se naskoro vratio i tužio se, kako mu je teško podnositi u ranu zoru hladni, vlažni, magloviti, a često i prestudeni uzduh.

Htjelo mu se da bude ribar. »To mora da je veseo život, kad po valovima bistroga, sjajnog jezerca ili rijeke ploviš lakim čamcem, pa hvataš pune mreže riba,« govori sam sebi. No i ta radost uminu doskora. »To je mokar i vlažan zanat, sit sam već te hladne vode.«

Najposlije se nakani, da bude kuhar, Ta njemu moraju da služe vrtlar, lovac i ribar sa svom svojom marljivošću, pak mu nikad ne manjka dobra zalogajca. I opet se vrati pun jada kući. »Sve bi bilo dobro«, reče on, »samo da nije vatre. Kad ovako stojim kod ognjišta, mislim, da ću se rastopiti od silne vrućine.«

Otac mu ovaj put nije više dopustio, da promijeni zanat. Sasvim mu ozbiljno prozbori: »Ako želiš da zadovoljno živiš, moraš naučiti da muževno i strpljivo podnosiš sve tegobe svoga života. Tko hoće da izbjegne svim neugodnostima ovoga svijeta, taj ne smije da bude na ovoj zemlji. Misli samo uvijek na dobro, što ti tvoje sadašnje zvanje pruža, pa ćeš zacijelo zaboraviti sve tegobe.«

Mišo posluša oca. Kad bi mu se poslije drugi ljudi tužili na tegobe u životu, znao bi im reći:

»Uživaj, što ti daje Bogo, 

I pregaraj u žiću mnogo! 

Svaki stalež dvoje ima: 

Slast i muke daje svima.«

(izvor)

Duša jednog djeteta sveobuhvatni je svijet nevinosti kojemu treba iskazati poštovanje dostojno njegove veličine.

A to (kakva zauzetost), ponavljam, pri tom obredu za mrtve, prema čemu je sve usmjereno. 

Kamo se sve kreće. Obred za mrtve kod pokapanja djeteta. Svećenik oblači bijelu roketu i bijelu štolu. 

I kao na dan krštenja on ide 

Po dijete sve do praga crkve, 

A to je prag moje kuće. 

I isto tako prag Kuće njegova Oca. 

Tako na dan tog pokopa, doći će 

po dijete u župu sve do Kuće njegova oca. 

Sve do praga kuće njegova oca. 

I sam križ ide nošen ispred tog djeteta 

koje je umrlo u župi. 

Pa kad povorka dođe k crkvi 

Križ ide nošen ispred. 

Križ i svećenik i pjevač i ministranti idu naprijed. 

I glavnom ulicom sela, čitavo selo. 

Cijela župa slijedi, 

Muškarci i žene i djeca. 

I žene plaču i sve je bijelo. 

I svećenik pjeva 

stari psalam kralja Davida 

Beati immaculati in via. 

Blaženi bez ljage na putu. 

 

Blaženi neokaljani na putu. 

Beati immaculati in via. 

Zar će biti, kaže Bog, toliko svetih i toliko mučenika. 

Jedini koji će biti stvarno bijeli. 

Stvarno čisti. 

Jedini koji će biti stvarno bez ljage, bit će 

Ona nesretna djeca koju Herodovi vojnici 

Poklaše u naručju njihove majke...« 

(iz disertacije Ivana Merza prema Charles Péguy, Le mystère des saints innocents)

Odgajanje i obučavanje

Slika o opljačkanoj i okovanoj slobodi vidi se osobito u otimačini roditeljskih prava. Prvo je kraljevstvo obitelj! Otac je rođeni vladar, i po razumu i po Bibliji! Najvažniji odsjek te po Bogu postavljene vladavine je odgajanje i obučavanje. Ženidba je prvo učiteljsko i učiteljičko sjemenište! Svaki je otac po službi učitelj! Svaka majka po zvanju učiteljica! Kad je Bog ustanovio prvu obitelj, osnovao je prvu pučku školu. To su naravnopravne početne istine. Prvi školski zakon. 

Iz toga ovo izlazi. Ne može li otac da zbog kojeg razloga vrši učiteljsku službu ili je ne može da dovoljno izvršuje, tad treba da se pobrine za zamjenika. Svako izvan obitelji državno učiteljsko lice ima po prirodnom pravu samo toliko pravo da odgaja i obučava, koliko mu je dano od oca. Pravo i ovlaštenje za učiteljsku službu daje otac. Učitelji i učiteljice imaju vlast nad djecom samo kao njegovi zamjenici i zastupnici. Oni su obiteljski namještenici. 

Dalje otud izlazi. Pravo učitelje birati je neotuđivo obiteljsko pravo. Otac bira. Otac treba da ima povjerenje u učitelja, koji daje potpuno jamstvo, da će nastaviti odgajanje u obiteljskom duhu. Prema tome je otac i rođeni prvi školski nadzornik. To je osnovni nacrt svakoga školskog prava. A temelj mu je: najsvetije od svih roditeljskih prava, najuzvišenija od svih sloboda pored religijske slobode, sloboda odgoja i obuke. 

A sad, gdje je očeva sloboda? Gdje su ti moderni školski zakoni, koji bi svoje ovlaštenje izvodili od obitelji? Gdje je pravo birati učitelje, gdje slobodan izbor škole, gdje se daje pravo da roditelji određuju školski duh i odgoj? Prvo, najstarije i najčasnije kraljevstvo svijeta, obitelj opljačkala je liberalna i socijalistička državna svemogućnost. 

Otac još ima pravo da od zore do mraka radi, svoju djecu hrani i odijeva, plaća poreze i da se pokorava stotinama zakona i naredaba. Ali on je s obzirom na svoje dijete od njegove 6. do 14. godine bez vlasti i prava. Otac je kralj bez vlade i to u najvažnijoj stvari: u odgoju i obuci. Dijete je postalo državno vlasništvo, a učitelj od namještenika obiteljskog državni. Obitelj došla je među razbojnike, koji je svukoše i izraniše i ostaviše napo mrtvu. 

Došlo je još i do gorega. Pošto je država postala kao bog, hoće da osnuje i religiju. Nije bila zadovoljna da samo uči čitati, pisati i računati. Htjela je biti i profesor bogoslovlja. Predavala je dogmatiku, moralku, crkvenu povijest i crkveno pravo. Silila je nasilnim sredstvima djecu da čitaju knjige i slušaju učitelje, koji vrijeđaju i tlače savjest i vjeru. Postala je Herod, a njezino bezvjersko školovanje novi betlehemski pokolj djece, od kojega je tek malo roditelja moglo pobjeći sa svojom djecom u Egipat. 

Silništvo je tako veliko u mnogim državama, te zakon zabranjuje da tko bez oblasne dozvole uči djecu čitati, pisati, računati i nešto katekizma. Cilj je evropskoj školskoj politici bezvjerska prisilna škola! Osam godina ropstva! 

Dopuštam, da i moderna državna škola ima učitelja, kojima priznajemo dobru volju i plemenitost. Ali ne radi se o tom, da li mogu vrijedne osobe i u najtežim prilikama dobro činiti, već se radi o cijeloj unutarnjoj biti moderne škole. Ona je silništvo države prema roditeljima, djetetu i Crkvi. Ona je napadaj na putu od Jerusalema prema Jerihu. Ona je dokaz, da je sloboda odgoja i obuke, iako još nije mrtva, ipak teško izranjena i opljačkana. 

Bit će još gore. Silništvo i ropstvo nijesu najnedostojnije stvari za čovjeka, već onaj opći nehaj, kad narod, kome su ruke i noge okovane, više ne osjeća svojih veriga i okova. To je duhovno stanje, u kojem se nalaze današnji evropski narodi.

(Izvor: Robert Mäder, Misli natražnjaka, Zagreb 1928.; Gedanken eines Reaktionärs, Mainz 1921.)

Iz tvojih te usta sudim

Europski parlament želi pobačaj proglasiti "ljudskim pravom"

Potpišite peticiju protiv izvještaja koji nosi naslov “Situacija seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava u EU u okviru ženskog zdravlja”. U Europskom parlamentu žele pobačaj proglasiti "ljudskim pravom" i zalažu se za pobačaj bez ikakvih ograničenja. Svaki Hrvat i Hrvatica trebali bi potpisati ovu peticiju posebno zbog toga što je glavni izvjestitelj besramnog izvještaja došao iz Hrvatske. Trebamo se barem simbolički ograditi od sotonskih sila koje stoje iza tog hrvatskog eurozastupnika i onih koji ga podržavaju. 

Peticija

Nije tako teško reći "da, za zabranu sam ubijanja nerođenog djeteta"

Ne čini mi se posebno teško pitanje: Jesi li za zabranu pobačaja? 

Jedini razlog zašto pobačaj postoji je jer se žena, a često i njezina okolina, želi riješiti bebe prije nego se rodi i zakomplicira im život. Svakako da zajednica treba učiniti dolazak novog života na svijet što podnošljivijim ako već ne i lakšim. Zna se koje mjere idu u tom smjeru i vjerojatno se dobar dio društva još uvijek može ujediniti u uvođenju i promicanju takvih zakona, pokreta i institucija. Ali ono prvo pitanje ostaje s razlogom prvo i neizbježno. 

Ako sam dobro shvatio društvene mreže, jedan zastupnik Hrvatskog sabora iz rubne desne stranke predložio je zakon o zabrani pobačaja i pozvao kolege zastupnike da podrže takvu inicijativu. Desetak zastupnika je stalo iza takvog prijedloga, a neki od kojih se to očekivalo ogradili su se jer je čitav postupak napravljen po njihovom sudu pravno i PR nevješto te s ciljem provokacije, odnosno samopromocije.  

Ne vidim točno u čemu je problem reći: "da, pobačaj treba zakonom zabraniti". Pretpostavljam da je kod nekih poput zastupničkog bračnog para riječ o prevelikom intelektualiziranju i ljudskim obzirima. Drugi, koji bi htjeli biti jako fini nakon što su munjevito na krilima samopromocije uletjeli iz preuskih majica u salone za pse saborskih zastupnika, odavno su se izjasnili poznatom frazom "u zabrane ne vjerujem, vjerujem u edukaciju u rad s našim vjernicima koji će shvatiti vrijednost života". Naravno, dovoljno je to ponoviti za bilo koje zlodjelo koje je zakonom kriminalizirano, pa će svatko normalan uvidjeti ispraznost takve argumentacije. 

Jedan pak svećenik iznosi o ovome svoj nadasve balansirani stav: 

Politika bi tu tek imala što reći u zakonodavnom smislu kad javna rasprava jednom završi. Crkva i druge vjerske zajednice na poseban bi se način u ovom pitanju morale čuvati korištenja političkih poluga. To bi se Crkvi prije ili kasnije obilo o glavu. Pitanje je koliko je (ne)opravdana praksa prosvjeda, peticija ili molitvenih okupljanja ispred bolnica. Tako nastupati znači vlastito uvjerenje ili samu molitvu koristiti kao sredstvo pritiska na druge i drugačije. Pitanje je bi li to bilo instrumentaliziranje molitve. Bilo bi to isto kao da se netko okuplja i moli ispred lokalne birtije gdje se psuje… Uostalom, kad su sustavno uništavane tvornice i radna mjesta u pljačkaškoj privatizaciji u Hrvatskoj, nitko se nije okupljao na molitvu ispred sjedišta velikih političkih stranaka koje su tu pljačku blagoslovile… I kad su radnice „Kamenskog“ ili „Uzora“ ostavljene na cesti, nitko se nije okupljao ispred ureda onih koji su ih opljačkali i molio… Tada nije bilo poziva na borbu, referendume ili promjenu nekog zakona. Nije bilo spomena ženskih prava. Tada su svi šutjeli. Uostalom, bilo koji zakon može biti i donesen, ali kod nas ga se ne drže ni političari koji ga izglasuju. Zapravo, u tom smislu ne pristajem na to da bilo koja grupa ljudi čini pritisak na bilo koja u ime vjere koju i sam vjerujem. Vjera je nešto što se ne nameće… Barem bi to trebala biti. 

Pitanje izmjene zakona o pobačaju, na koji se pozivaju neki od predizbornih protagonista, ne bi ništa riješilo. Stvar bi se samo zakomplicirala. Procvjetao bi posao pobačaja na crno, a susjedne su zemljice svakoj građanki ove naše Lijepe Uboge dovoljno blizu da bilo koja može otići preko granice ukoliko želi pobaciti. A da i ne spominjemo nadriliječnike koji bi nestručnim zahvatima ugrožavali zdravlje i života žena. 

Ah, jadni mi kad nam ovakvi žele biti novi Sbutega ili Grubišić. Pa evo, da mu objasnim. Molitelji se okupljaju ispred bolnica i mole ondje jer im je to preostalo kao jedino i zadnje sredstvo da sklone majku, liječnika i babicu da ne ubiju nerođeno dijete. Nemaju više nikakvih ljudskih mogućnosti i svoje pouzdanje stavljaju u Boga nadajući se da će po njima, njihovoj prisutnosti i molitvi, milost pronaći pukotinu u srcima tih ljudi koji su se odlučili za strašno zlo. Svakako da je potrebno svojom molitvom pratiti i političare i ljude u teškoj ekonomskoj potrebi, ali te situacije su neusporedive s prije navedenom jer se radi o odraslim ljudima, ne postoji ta neposredna hitnost, a postoje i različiti drugi načini za djelovanje u tim slučajevima. Kao svećenik morao bi biti za to da se učini pritisak te se primjerice bogopsovka na javnom mjestu zabrani i kazni. Ali on vjerojatno i ne razumije što priča. Zar bi inače spominjao ovaj besramni argument "ako se zabrani, morali bi ubijati djecu na crno"?!

Spomenuo sam nedavno jednoj osobi o čemu se radi u tekstu koji sam namjeravao objaviti u skoroj budućnosti. Pokušala me odgovoriti od takvog članka zbog neugodnih opisa. Meni se ipak čini da je tekst vrlo prikladan uz ovu temu, pa ću ga, suprotno redovitoj praksi, objaviti odmah ispod ovoga.

Gostujući autor - Ljudožderi

Ljudožderstvo je definirano kao čin u kojem neki čovjek konzumira ljudsko meso ili organe. Wikipedija navodi kako se od 17. do 19. stoljeća prakticiralo medicinsko ljudožderstvo, odnosno uživanje krvi, ljudskih organa i drugih dijelova ljudskog tijela u medicinske svrhe. Wikipedija propušta spomenuti kako je ta praksa opće prihvaćena i u bezbožnom društvu današnjice.

U filmu “Ljudožder vegetarijanac” protagonist je ginekolog koji ne jede životinjsko meso. Taj ugledni pripadnik medicinske struke zarađuje za život kao aborter, komadajući nerođenu djecu za novac. Takvih je uglednih stručnjaka stvarnost puna, ali poslovno su daleko sposobniji od našeg ljudoždera vegetarijanca. Oni ne dopuštaju da išta od raskomadanog djeteta propadne i prodaju ljudske ostatke ljudožderima znanstvenicima. Ljudožderi znanstvenici pak na tim ljudskim ostatcima vrše eksperimente i razvijaju razne pripravke. U slučaju uspješnih eksperimenata ljudožderi farmaceuti u suradnji s ljudožderima medicinarima distribuiraju ono što su razvili ljudožderima pacijentima, koji od toga budu manje bolesni (barem na papiru). Gotovo svi u lancu dobivaju nešto: neki novac, neki profesionalno priznanje, a neki produljenje ili poboljšanu kakvoću života. Svi osim raskomadanog djeteta i Boga koji je tvorac i svrha života.

Kontrolavirus i cjepivo

Kongregacija za nauk vjere (CDF) izdala je 17. prosinca 2020. godine “Bilješku o moralnosti upotrebe nekih cjepiva protiv Covid-19”.

Spasitelja za nas prosi, Kog na rukam nevinim, Već na zemlji držao si

Gospodine Isuse Kriste, ti si malene, koje su ti donosili i koji su k tebi dolazili, grlio, stavljao ruke na njih, blagosivao ih i rekao si: „Pustite malene da dođu k meni i nemojte im braniti, jer takvima pripada kraljevstvo nebesko", i „anđeli njihovi vazda gledaju lice Oca mojega". Pogledaj, molimo, nevinost ove djece i pobožnost njihovih roditelja i blago+slovi ih danas milostivo po slugi svojem, da vazda napreduju u tvojoj milosti i milosrđu, tebe znaju, tebe ljube, tebe se boje i drže tvoje zapovijedi, te sretno dođu k žuđenoj svrsi. Po tebi, Spasitelju svijeta, koji s Ocem i Duhom Svetim živiš i kraljuješ Bog u vijeke vjekova.
Amen.

(iz blagoslova djece prema Rimskom obredniku iz 1929.)

Bože, Stvoritelju i Uzdržavatelju ljudskoga roda, ljubitelju svete čistoće, djelitelju duhovne milosti i davaoče vječnoga spasenja, blago+slovi svetim blagoslovom svojim ove ljiljane, koje ti u zahvalu na čast svetomu Antunu ispovijedaocu tvojemu danas ponizno prikazujemo i za koje molimo, da ih blagosloviš. Izlij na njih po spasonosnom znaku presvetoga kri+ža nebesku rosu. Ti najdobrostiviji, koji si ih dao ljudima za porabu, da ugodno mirišu i odgone nemoći, napuni ih i pokrijepi takvom snagom, da za koje god bolesti posluže, ili se postave u kuće i mjesta ili se budu pobožno nosili, po zagovoru istoga sluge tvoga Antuna odgone zle duhove, potiču na spasonosnu uzdržljivost, suzbijaju slabosti i podaju mir i milost službenicima tvojim. Po Kristu Gospodinu našem.
Amen.

(iz blagoslova ljiljana na blagdan sv. Antuna Padovskoga ispovjedaoca)

Knjižice i igračke za djecu

Bliži se vrijeme božićnih blagdana, pa mi se učinilo prikladnim skupiti na jedno mjesto neke od zanimljivijih igračaka i knjiga/slikovnica/radnih listića s kojima sam se susreo proteklih godina. Neću pisati procjenu dobi iako su svi artikli prikladni za predškolsku djecu. Poveznice koje stavljam su tu samo da pogledate i malo bolje procijenite o čemu se radi. Ako mislite kupovati nešto od navedenoga, svakako sami potražite može li se naći kvalitetnija i jeftinija varijanta na drugom mjestu.

***

"Čudesne" bojanke prikladne za malu djecu i roditelje kojima se ne da previše čistiti. Dijete kistom namočenim u vodu malja po stranici s crno-bijelom slikom i pojavljuju se lijepe boje. Na primjer:
Under the Sea Magic Painting
Jungle Magic Painting Book
Christmas Magic Painting Book

Bojanka za slikanje prstima, najbolje koristiti tijekom ljeta prije odlaska u more: Fingerprint Activities. Jeftinija, ali možda čak i zabavnija opcija je naprosto na plažu ponijeti vodene boje i slikati po oblutcima.

Različite knjižice s naljepnicama. Primjerice, meni su se svidjele:
Houses Through Time Sticker Book
First Sticker Book Building Sites
Big Machines Sticker Book
Ma pochette d’autocollants - Animaux
Sticker Atlas of the World

Knjige s preklopima, prozorčićima, kotačićima i dijelovima koji se mogu izvlačiti, npr. Vozila, strojevi i druga prijevozna sredstva

Poznata "gdje je Wally/Waldo?" franšiza. Knjige u kojima se nešto traži na slikama uvijek su popularne, a razglednice s Wallyjem su zgodne jer ih je lako nositi sa sobom i dozirati. Ipak, prije davanja djeci, bacite pogled na njih jer se na nekim (rijetkim) slikama pojavljuju poneke neprikladne situacije (npr. vampiri).
Where's Wally? The Phenomenal Postcard Book
Where's Wally? The Phenomenal Postcard Book Two

Vrlo detaljni i bogati crteži u kojima treba naći prolaz kroz labirint prikriven unutar odgovarajuće scene:
Pierre the Maze Detective: The Search for the Stolen Maze Stone
Pierre The Maze Detective: The Mystery of the Empire Maze Tower

Dvije goleme knjige s vrlo lijepim klasičnim ilustracijama i opisima:
Dinosaurium
Animalium (srpski prijevod)

Serijal malih slikovnica o simpatičnoj koali i njezinoj obitelji: Bébé Koala.

Pedagoški dobro osmišljene i prikladno ilustrirane vježbenice Emila Kamenova:
Dječja matematika
Predškolska matematika
Upoznavanje okoliša


Jedna od najboljih igrački za djecu su raznobojne slamčice koje se spajaju različitim spojnicama. Mala djeca veselo će napraviti jednostavnije oblike, a velika mogu napraviti čitave građevine. Primjer: Connecta Straws Tub

Šareni zupčanici koji se spajaju i okreću, kome se to ne bi svidjelo: Georello Kaleidogears

Sigurno ste se igrali Brio prugama i vlakovima ili jeftinijim varijantama iz Lidla ili Ikee koje su kompatibilne s njima (a, b, c).

Puzzle za učenje brojeva: Puzzles chiffres en coffret

Igra prepoznavanja mirisa zabavna je za sve uzraste: Loto des odeurs

Vjerojatno najraznovrsnije, a ipak djeci vrlo privlačne igre mogu se igrati s običnim štipalicama. Pri tome je dobro ako imate kvačice iz više setova tako da su različitih veličina, boja i oblika. Što raznolikije, to bolje. Mala djeca mogu razvrstavati štipalice po boji ili veličini te graditi od njih putove i ceste. Veća mogu kombinirati štipalice sa kartonom u različite građevine kao što su garaže ili kule. Štipalice se mogu skrivati ispod drugih predmeta ili vješati za odjeću djeci i odraslima. Jedna od najpopularnijih upotreba je naprosto porazbacati štipalice po podu, a djeci koja su na kauču (ili stoje na podmetačima za sjedenje) dati u ruke špagu kojoj je na kraju pričvršćen mali magnetić. Onda djeca s broda pecaju te ribe i skupljaju ih u svoje posude te poslije "ispeku". Posebna je prednost što oživljene štipaljke mogu i ugristi, a takav dodatni element opasnosti u igri je uvijek plus.

***

Ako imate kakvih preporuka, napišite ih u komentarima.

Pauk i muha

THE SPIDER AND THE FLY

Tantrum

Donosili mu dječicu da ih se dotakne, a učenici im branili. Opazivši to, Isus se ozlovolji i reče im: »Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.« Nato ih zagrli pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke. (Mk 10,13-16)

»Jer misli vaše nisu moje mislii púti moji nisu vaši púti«, riječ je Jahvina. »Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova,i misli moje iznad vaših misli.« (Iz 55, 8-10)

Premda je inače vrlo umiljato dijete, moj mlađi sin (dvije i pol godine) ponekad ima ono što se na engleskom naziva tantrum. Prijevod «nastup gnjeva» ne dočarava baš precizno o čemu se radi. Dijete koje je inače dobro i poslušno zbog neke sitnice ili čak i bez vidljivog povoda počne se ljutiti. Ono što tantrum razlikuje od obične dječje ljutnje jest da u jednom trenutku, nakon minute ili dvije, taj bijes i ljutnja prelazi u fazu potpunog «zamračenja». U toj fazi gotovo je nemoguće doprijeti do njega i na bilo kakve riječi ili aktivnosti dijete jednostavno regira negacijom. Ponekad (ako se zanemari vrištanje, bacanje po podu i općenito osjećaj neuspjeha u roditeljstvu :) to bude čak i simpatično jer dijete djeluje kao da se ispred bilo kojeg izraza stavi minus. Ovo je na primjer stvarni «razgovor» kod približavanja takvom stanju.

«Idemo staviti cipele»
«NEĆU STAVITI CIPELE»
«Ok, nećemo staviti cipele»
«HOĆU STAVITI CIPELE»
«Cipele»
«NE CIPELE»
«Hoćemo»
«NEĆEMO»
«Nećemo staviti»
«HOĆEMO STAVITI»
«Znači ako sam te dobro razumio 'ne cipele nećemo hoćemo staviti'?»
«NEEEEEEEE»

Nakon toga slijedi samo plakanje i vrištanje.
Vrlo je teško prekinuti takvo stanje jer dijete u načelu blokira sve senzorne signale te zatvara oči i glasnim plakanjem smanjuje mogućnost zvučne komunikacije te se bacaka kada ga se pokuša dotaknuti. Čak sam jednom probao i s bombonom budući je sin što bi se reklo slatkohran. Vjerojatno jedini put u životu je pljunuo bombon.

Znači, ovdje je potrebno ponoviti – ne govorimo o stanju uobičajene ljutnje gdje se skretanjem pozornosti, umirivanjem, prijetnjama ili kaznom može dijete smiriti.

Takvi tantrumi su najteži kada se dogode preko noći jer mali budi sve ostale, a usto njega je samoga teže izvući iz tantruma budući je u nekakvom polusnu.

Jedino što tada donekle «funkcionira» je primiti dijete čvrsto, ali naravno pazeći da ga se ne stišće previše i ponavljati mu neku umirujuću frazu ponovo i ponovo. Nama recimo funkcionira «tata je tu». Nakon određenog vremena, sin prestane plakati i umiri se. Poslije toga obično sam potpuno racionalno kaže «smilio sam se»

I kao da ništa nije bilo.

Budući je ovo tradicionalni katolički blog moram napomenuti: naravno da sin moli prije spavanja, prekrižimo ga s vodom blagoslovljenom po tradicionalnom obredu, ima relikvije pored kreveta, slike svetaca, često zaspe s krunicom... Uz samo odrastanje i povećanje samokontrole, molitva krunice se pokazala kao najučinkovitija u smanjivanju pojavljivanja tantruma.

Naravno, ako želite reći kratku Zdravo Mariju za njegov miran san, svakako ste dobrodošli :)

E sad – kakve veze ovaj uvod ima sa gornjim izvatkom iz Evanđelja. Pa eto – razmišljao sam danas potaknut jednom osobom, o oholosti. Svi smo mi više ili manje, u različitim situacijama oholi. Evo što Wikiquote kaže za definiciju oholosti:

«Oholost (također arogancija) je ljudski stav kojeg karakterizira prenaglašena samouvjerenost i isticanje vlastitih vrijednosti.”

Svi smo ponekad barem malo pre-samouvjereni ili ističemo vlastite vrijednosti.

Oholost je najgori od sedam smrtnih grijeha jer većina drugih grijeha iz njega izvire, a zbog same prirode oholosti, čovjeku je najteže spoznati da griješi.

Oholost izobličuje ono što je dobro i pretvara ga u suprotnost. Baš kao što je zbog svoje oholosti sotona, najviši od anđela, bačen u najveće dubine pakla, tako i oholost najviše uništava i «zatvara» one koji su po ljudskim kriterijima najizvrsniji.

Tako posebno privlačne osobe zbog oholosti postaju «zatvorene» u svojoj narcisoidnosti, smatrajući da su im svi koji ih pokušavaju upozoriti ustvari zavidni. Posebno inteligentne osobe zbog oholosti se zatvaraju u svoja «umovanja», kroz neprekidne labirinte diskusija i nadmudrivanja neprestano potvrđujući sebi da su u pravu. Iznimno uspješne osobe zbog oholosti počnu smatrati sve druge samo sredstvom za postizanje svoga cilja, pravdajući to prirodnim pravom da «najsposobniji» vladaju.

Jedini koji mi se čine cijepljeni od oholosti su mala djeca. Već s tri, četiri godine i neka djeca počnu pokazivati znakove razmaženosti koja bi, ako se ne tretira, mogla prerasti u oholost. Ali djeca do te dobi jednostavno su iskrena, direktna i u svojoj nutrini dobra iako naravno ranjena istočnim grijehom. Ona nisu svjesna još svojih vrlina ili mana i ne uspoređuju se s drugima.

I zato je prva reakcija većine ljudi kad vide takvu malu djecu od godinu, dvije, slična Isusovoj rekaciji – da ih zagrle i «blagoslivljaju» ih.

Ok – tantrum, oholost, ali zašto i citat iz knjige proroko Izaije?

Pa to je barem jednostavno – kao što je djeci nekada jako teško ili nemoguće razumjeti postupke, riječi i zapovijedi njihovih roditelja, tako je i nama odraslima nekada teško ili nemoguće razumjeti postupke Oca našeg na nebesima. Nekima će na ovo automatski iskočiti «osip» jer je usporedba djeteta i oca da se dočara neshvaćanje Božjeg plana već toliko puta ponovljena i ne odgovara njihovoj definiciji odgovora na pitanje Božje volje.

Nemam namjeru ići u neke daljnje razrade osim da se razmisli kakav bi točno odgovor bio odgovarajući. Po samoj definiciji Boga, nemoguće je da stvorenje shvati Stvoritelja.

I da zaključim ono svoje razmišljanje s početka ovog teksta.

Ponekad kod ljudi oholost djeluje kao tantrum. Zatvaraju oči, deru se i bacakaju, govoreći uvijek suprotno od onoga što im Otac u duši poručuje. U takvome stanju vrlo je teško doprijeti do njih. Ne vrijede ni uvjeravanja, ni objašnjenja, ni darovi.

-->
Jedino što se može je čvrsto ih primiti i tiho ponavljati «tata je tu».*

* Ne zagovaram doslovno hvatanje ljudi i šaputanje u uho. Plus, krunica dokazano djeluje.

Jedan problem

Abortirani glasači. Život dječice je važan

Dame i gospodo, pozdrav od Michaela Matta iz Remnantova podzemlja! Porazgovarajmo večeras o tzv. jednoproblemskoj politici. Znam, ne smijemo se nikad srozati na nju, moramo biti, je li, otvoreniji, profinjeniji, a ne se baviti samo jednim problemom. Ne, mi to ne radimo, mi smo zbilja otvorena duha. Međutim smatram da jednoproblemskoj politici treba pokloniti malo više pažnje, jer u većoj ili manjoj mjeri ionako je svi prakticiraju. Formalno uzevši, riječ je o nekoj vrsti lakmusova papira, kao što je npr. abortus, oporezivanje, životinjska prava, oružje itd. Pokret za život, u SAD-u, primjer je vrlo značajnoga jednoproblemskoga glasačkog bloka, o čemu bih danas želio govoriti. Ti siroti ljudi, začudo, na neki način dobivaju po glavi od sviju strana. Naravno, vrlo je šik biti zabrinut za polarne medvjede i štakore i mačke i slonove, ali baš i ne za živote nerođenih, ustvari prava si seljačina ako se angažiraš za život. Tako je to, znamo, već neko vrijeme. Stoga i predstavnici konzervativaca redovito kore našu sirotu braću borce za život da su jednoproblemski glasači. "Mi smo profinjeni, ne želimo da nas se doživljava kao gomilu pobožnjakovića, lažnih svetaca koji svima nasmrt dodijavaju propovijedanjem o abortusu; nas zanima oporezivanje, ekonomija i stvaranje radnih mjesta, sve takve stvari: pravi problemi koji motiviraju i zaokupljaju stvarne ljude u stvarnom svijetu."

Na istoku kršćane, na zapadu bebe

Pater Miranda: „Nad kršćanima u Siriji vrši se pravi genocid“

Kratko i nejasno

Na blogu Christus Rex objavljen je danas članak naslovljen Povremena uzdržljivost i regulacija začeća (arhiv). Većina stvari koje se ondje iznose su mi poznate, ali ipak imaju dvije točke koje bi možda trebalo razjasniti.

[...] Pio XII. utvrđuje pobliže da bračni drugovi mogu biti ispričani od obveze rađanja potomstva iz vrlo ozbiljnih razloga medicinske, eugeničke, gospodarske ili društvene vrste.
[...] Ali u području razmnožavanja se Božja volja bračnim drugovima očituje kroz sve okolnosti kućnog života, koje se prepoznaju kroz teškoće medicinske ili gospodarske naravi. Sve dok te okolnosti, koje ispričavaju od novog poroda, traju, smiju bračni drugovi u slijedu rađanja držati razmak, budući da im Bog kroz to pokazuje da novi porod sada nije Njegova volja.

Mislim da bi ove ozbiljne razloge trebalo detaljnije razložiti. Primjerice, p. Jordan Kuničić u članku Bračna plodnost i agenezijanska metoda objašnjava da to moraju biti zaista važniji razlozi, pa je bitno da se supružnicima ta ozbiljnost naglasi i pojasni:

Roditelji mogu upotrijebiti svoju roditeljsko-stvaralačku snagu samo u doba fiziološkog steriliteta ako za to imaju dovoljna razloga. Vrijeme naime, u koje će se oni poslužiti svojim pravom nije im određeno. Postupak roditelja u tom slučaju ne zadire u »opus naturae«. Potrebno je međutim da i »onus personae« bude ispravan. Moraju imati čistu nakanu, dovoljne razloge. Ne bi bio dovoljan razlog taj da neće iskrivljivati prirodni čin te da će pokazati spremnim primiti dijete ako dođe do začeća. Traži se više. Razlog mora biti izvana, tako važan da čovječanstvo ne bi od pojedinih roditelja tražilo da preuzmu na sebe dužnost rađanja djece.

Činjenica je da Ogino-Knausova metoda zaustavlja širenje ljudskog roda. Činjenica je da je teško pretpostavljati da bračni drugovi mogu objektivno izvagnuti razloge radi kojih im može biti dopušteno služiti se tom metodom. Nije dovoljno reći da opstoje indikacije. Potrebno je ispraviti nakanu. Potrebno je da te indikacije budu stvaran, izvanjski razlog, neovisan o raspoloženju bračnih drugova, a nikako plod njihove samovolje.

Shvaćamo kako je ta metoda za neke moraliste »male sonans«. Häring uzima slučaj kada roditelji pribjegavaju toj metodi iz straha pred djecom pa je naziva »zatrovanim izvorom protuprirodnih postupaka«. Uostalom, naturalisti ubrajaju tu metodu jednostavno među kontracepcijska sredstva. Neki teolozi govore da tu metodu treba predlagati »caute, valde caute« a Noldin je smatrao da se nikad ne bi mogla preporučiti kroz čitav život.

Uvaženi moralisti izvode iz ovoga zaključak. Metoda se može »caute insinuare«, oprezno natuknuti, i to samo u pojedinim slučajevima. Tako je odgovorila sv. Penitencijarija 16. VI 1880. Metoda se ne smije širiti, piše Noldin. Opravdano Nola: »Kolikogod je ova metoda dozvoljena, ona ostaje uvijek kao jedno iznimno sredstvo, a ne redoviti postupak.« [...]

Druga, problematičnija, točka u članku odnosi se na ove rečenice:

Uvijek je dopušteno uzeti razmak od 2-3 godine između rađanja; potom izbjeći sljedeći porod je laki grijeh, koji može postati smrtnim grijehom kada se prirodne metode još duže koriste bez opravdanog razloga.

Kada pak roditelji već imaju 5-6 djece, može se promatrati da su ispunili svoju obvezu naspram društva i Crkve.

Može li mi itko dati neke službenije reference (teološki priručnici ili slično) u kojima se navode ove brojke koje nisam nikada prije susreo. Znači li to da roditelji sa šestero djece smiju do kraja života koristiti periodičnu uzdržljivost?

Herodov grijeh

S užasom sjeća se čovječanstvo kralja Heroda, koji dade poubijati nevinu dječicu. Poubijao ih je jednostavno zato, što se bojao za svoj udoban i rasipan život. Kako je grdan i ružan taj grijeh Herodov! I umro je zato u strahovitim mukama; crvi ga živa rastočiše. Herod je umro, ali njegov grijeh još živi. Živi i sad po gradovima i selima. Svuda hodaju majke na kojima su kaplje krvi nevine dječice, koju one poubijaše. Današnji svijet gotovo da se više i ne zgraža nad tim, ali ipak Bog to osuđuje isto tako kao i pokolj Herodov u Betlehemu. I još je grozniji ovaj grijeh od Herodovog. jer Herod nije bio otac ni majka one dječice, ali danas vlastiti roditelji to čine i to posve svijesno i proračunano: »Imam ih dvoje, troje — a ti četvrto, peto moraš pod nož...«

Još ne možemo da zaboravimo onih užasnih žrtava svjetskog rata, onih 10 milijuna mrtvaca, u cvijetu svoje mladosti ugašenih života. Čovjek zadršće. Pa ipak, šta je taj broj u usporedbi s onim brojem žrtava nevine djece, što ih poubijaju moderne majke, koje su izgubile vjeru i strah Božji! Broje neki na čitave milijune ovako poubijane djece u modernoj Evropi.

Poznata je činjenica i u Francuskoj i kod nas: oni krajevi, u kojima je živa vjera u Boga i vječni život i gdje ljudi idu u crkvu, tamo ima djece, ali gdje je zamrla vjera, tamo ili zaprečuju da i ne dođe do začeća ili kad dođe onda majka ubija.

Imaš li kod kuće djece? Na primjer jedno takovo od 6 ili 7 godina, umiljato, veselo i dobro dijete. Metni ga, majko, sebi na krilo i pogledaj duboko u njegove mile oči. Kakova uzvišena ljepota i kakova nadnaravna toplina izbija iz njih i uzdiže tebe! Ćutiš, kako ti s neopisivom ljubavlju ovija svoje ručice oko vrata. A sad: da uzmeš veliki kuhinjski nož te prerežeš nevinom djetetu i milom čedu vrat...?! Da, draga majko! Ti se zgražaš, i ja se zgražam, kad pomislim na onolike majke, koje umoriše svoju dječicu još prije nego su i krštena, i još prije nego su s njihovih usana mogle čuti slatku riječ: »Mama!« »Majko!«

Groza nas hvata i kod pomisli, kad se na sudnjem danu pojave sve ove male ljepušne glavice nevine dječice, poubijane prije sv. krštenja, i kad proplaču ona dječja lišća, što ne će nikada licem u lice pogledati Boga, a to samo zato, jer im majke zakrenuše vratom prije nego ugledaše Božje svijetlo. Zato, majke, natrag Bogu i natrag vjeri otaca naših, pa će nestati tih strašnih modernih grijeha iz našeg naroda.

Nikola Buljan (sastavio), Katolička djevojka i Katolička majka, Zagreb 1938.