Velečasni, želim postati katolkinja

(preuzeto sa stranice Schola Sainte Cécile o tradicionalnoj sakralnoj glazbi i liturgiji)

Iz 3. poglavlja knjige Mariage de Judith (Judithin brak) autora vlč. Briana Houghtona s podnaslovom: Povijest braka djevojke koja se obratila i našla suočena s Crkvom u krizi i svijetom neprijateljski raspoloženom prema evanđeoskim zahtjevima

Krajem 50.-ih je godina Judith, mlada studentica na Oxfordu, porijeklom iz protestantske obitelji koja je izgubila vjeru, upoznala Edwarda Roughama, koji je bio iz katoličke obitelji. Nakon što je igrom slučaja kupila staro raspelo koje je pripadalo Edwardovoj obitelji, odlučila je otići na katoličku misu.

U nastavku donosimo 3. poglavlje knjige Judithin brak, koje na divan – i originalan! – način objašnjava što je misa.

***

3. Misa

U subotu je Judith provela veći dio dana promatrajući svoje raspelo. Bila je hipnotizirana. Nije smjela pustiti da na nju utječu slučajnosti. One se događaju. Ništa ne znače. Da, ali ako ništa drugo, bilo je čudno da studira povijest srednjeg vijeka, a da nikada nije bila na misi. Uostalom, izuzev nekoliko spomenika koji se više-manje raspadaju, nema više nijednog živog svjedoka koji je preživio čitavo vrijeme od doba carskog Rima do danas. To je jedinstven povijesni fenomen. Ona je mogla napisati dobar diplomski rad o vjerskoj povijesti XII. stoljeća u Velikoj Britaniji, ali nikada nije otišla pogledati jedno od autentičnih djela koja su joj bila pod nosom. To nije imalo nikakve veze s Edwardom. Bila je objektivna. Pomoglo bi joj da razumije povijest. Potražila je raspored misa u crkvi sv. Alojzija za sutrašnji dan.

Kao studentica povijesti i obrazovana osoba, Judith je poznavala katoličanstvo: nepogrešivost pape, kardinalske kape, stvarna prisutnost, ispovijed, oprosti, itd., sve stvari za koje se činilo da nemaju nikakve veze sa stvarnošću. No u svakodnevnom životu to znanje nije služilo ničemu. Za početak je, kako nije imala naviku ići u crkvu, došla puno prerano. Nije bilo nikoga koga bi mogla oponašati. Što da učini s blagoslovljenom vodom? Umočila je prst s rukavicom na ruci, a zatim procijenila da je rukavica višak. Zatim je stavila golu ruku u posudu s vodom razmišljajući kako nema maramicu. Otresla je prste pa su se osušili. Pred svetohraništem je trebalo kleknuti. To barem nije bilo teško. A, ne. Je li trebalo kleknuti desnim ili lijevim koljenom? Nakon što je razmislila, učinila je to s jednim pa s drugim. Zatim se suočila s nepremostivom poteškoćom: kamo ići? U dnu pune crkve prošla bi neopažena, ali crkva je bila prazna. Da ostane stajati, privlačila bi pažnju. Nije bilo stupa iza kojeg bi se sakrila u toj nesretnoj zgradi. Sjesti? Ali kamo? Možda je bilo mjesta rezerviranih za nekatolike. Dok se spremala otići, najednom ju je svojom bukom prekinula neka obitelj. Roditelji su starijoj djeci dali kovanice, a mlađoj bombone. Iza njih je u malom dvorištu ispred crkve stajala čudna skupina ljudi. Judith je među njima prepoznala jednu djevojku iz Sommervillea koju je zdušno prezirala, što ju je spriječilo od bijega jer nije htjela s njom razgovarati. Slijedila je bučnu obitelj i sjela točno iza njih.

Ono što se kasnije pokazalo kao samo polovica pratnje ušlo je na zvuk zvonca. Sitno dijete pojavilo se s desne strane, a slijedio ga je svećenik. Judith je već bila vidjela crkvena ruha, na Rubensovim slikama, i birete, na bakrorezima iz XVII. stoljeća. No nije bila pripravna na neodoljiv dojam koji su na nju ostavili dok ih je nosio izrazito suhonjav vlč. MacEnery iz Družbe Isusove. Svećenik je dao kapu sitnom djetetu, stavio svoje stvari na oltar, okrenuo leđa okupljenima i velikom brzinom počeo recitirati nerazumljive latinske izraze.

Judith je pretpostavljala da katolici imaju posebnu milost, karizmu – ili kako se to već zove – koja im je omogućavala da razumiju latinski. Ako su je imali, dobro su je skrivali. Nitko nije mario za svećenika, a ni on se uopće nije bavio prisutnima.

Pred njom, starija djeca bučne obitelji koturala su kovanice po podu dok su mlađa papirićima od bombona sustavno punila torbu svoje majke, barem ona koja nisu radila akrobacije na naslonu klupe. Roditelji se nisu zanimali za njih. Najmlađi je ipak uspio privući pažnju: bacio je jednu kovanicu preko ramena svoga oca i dobio dobru pljusku. Otac i majka bili su jako zauzeti: on je premještao bezbroj sličica po svom misalu, a ona je prebirala krunicu u neprestanom žamoru, prekidajući molitvu kada bi se mahnito prekrižila. I posvuda oko Judith, koliko je mogla vidjeti, bilo je tako.

No činilo se da ti čestiti ljudi imaju nekog pojma o onome što se događalo jer su se svi lupali o prsa, križali, ustajali i klecali iznenađujuće ujednačeno. Nakon pet minuta te svete gimnastike, umorni su klonuli na klupe dok je svećenik ponovno stavio kapu penjući se na propovjedaonicu. Judith se pripremila da će morati slušati propovijed, što joj je u školi uvijek bilo mrsko. Ali nije bilo mjesta za zabrinutost.

Iako je, očito, bila na engleskom, bila je dio liturgije. Nabrajanje svečanosti na koje nitko nije mogao željeti ići, ozbiljna molba da se uplati novac i beskonačan popis nepoznatih pokojnika za koje je trebalo moliti. Kada je završio, svećenik se vratio za oltar, a prije toga nije zaboravio vratiti kapu sitnom dječaku.

Onda su stvari postale ozbiljne. Svećenik je u tišini premetao po svojim stvarima. Svako neposlušno dijete dobilo je, kad je došao red na njega, dobru pljusku. A onda je uslijedio novi pokret. Zahvaljujući studiju srednjeg vijeka, Judith je prepoznala sanctus. Svi su pali na koljena; čula je kako krckaju stari zglobovi. Na novi zvuk zvonca najmlađe dijete brzo se spustilo ispod klupe. Tijekom podizanja izredalo se šest zvonaca: Judith je znala da to označava posvetu, stvarnu Prisutnost. Nastala je tišina. Tišina usporediva s onom iskonskom, kakva je vladala prije nego što je svijet nastao. To je bilo kolosalno.

I dalje je sve nastavljalo, posve nesvakidašnje, bez ičega ljudskog. Dosta prije kraja ljudi su počeli odlaziti. Možda je postojalo pravilo da je svećenik prvi i zadnji na palubi, kao zapovjednik na brodu. Ali Judith nije otišla. Na kraju, svećenik je pospremio svoje instrumente, ponovno stavio svoju kapu i, pustivši ispred sebe sitnog dječaka, nestao kao što je i došao. Brojni članovi obitelji koja je sjedila ispred nje pokupili su svoje stvari veselo čavrljajući. Otišli su. Judith je ostala.

To je, dakle, bila misa. Nije imala ništa zajedničko s onim što je mislila da bi religijski obred trebao biti. To ni po čemu nije bila zajednička služba – izgledalo je da svatko radi što mu je drago. Nije bila riječ o tome da se bilo tko "učini boljim". Nije bila riječ ni o toliko naivnim molitvama koje su je izluđivale u osnovnoj školi.

Još ih je mogla čuti: "Molimo za Ujedinjene narode i sve one koji rade za mir", "Molimo za rasnu pravdu u Južnoj Africi", "Molimo da se za sukobe u industriji pronađe kršćansko rješenje", itd. Te su molitve doprinijele da Judith postane indiferentna prema vjeri barem jednako koliko i utjecaj njezina oca. No na misi nije bila riječ o tome da se moli za nešto ili nekoga, osim za nekoliko nepoznatih kojima je taj dan bila godišnjica smrti. Zapravo ne, to nije posve točno: na kraju, kada su ljudi počeli odlaziti, svećenik je izmolio nekoliko zdravomarija i nakon toga nekoliko nerazumljivih molitava.

Dakle, TO je bila misa: iskonsko kršćanstvo. Judith je ponovno sjela, potresena. Tisuće i tisuće ljudi umrle su za TO ili borivši se protiv TOGA.

Vjerski ratovi uvijek su joj se činili nerazumljivima. Kako smo se mogli međusobno ubijati zbog apstraktnih pitanja o ulozi milosti i djela? No sada je shvaćala. Nije bila riječ o apstrakciji, milosti ni djelima, nego o TOME. Ljudi su se borili, davali svoj život za TO. Ostalo je bila samo racionalizacija.

Rasvijetljena jasnim svjetlom prve spoznaje, Judith je vidjela čitav problem. To nije bilo pitanje teološke kontroverze. Trebalo je znati imaju li život i smrt smisao, temelji li se život na čovjeku ili na Bogu. Pretresala je tu misao u glavi pokušavajući je ispravno formulirati. Je li život antropocentričan ili teocentričan? Je li temeljni čin vjere klanjanje ili traženje da nam se nešto da? Misa je davala nepobitan odgovor: to je čin klanjanja.

Svi ti čestiti ljudi, pa tako i obitelj s glasnom dječurlijom, nije tražila ni mir ni pravdu, nego se nastojala klanjati – možda i nesvjesno. A čemu su se klanjali bilo je savršeno jasno: stvarnoj Prisutnosti.

Očiglednost stvarnosti te Prisutnosti bila je šok za Juditu. U životu je, dakako, susrela katolike koji su izgledali razumno. Ali nije ni na trenutak pomislila da zaista vjeruju u stvarnu Prisutnost. To je u njihovim očima sigurno bila neka vrsta najvišeg simbola, ili još bolje simboličke stvarnosti. A bez sumnje je isto vrijedilo i za famoznu pretvorbu. Za razumnog katolika to je sigurno značilo da se događa promjena krajnjeg značenja kruha i vina, neka vrsta pretvorbe značenja. Ali iz ovog iskustva bilo joj je jasno da ne. Stav tih pobožnih papista – od žamora krunica, preko dječjih bombona do sličica iz misala – jasno je pokazivao da su apsolutno vjerovali u veoma zastrašujuću Prisutnost.

Mala svećenikova važnost također ju je prilično začudila. Mislila je da je katoličanstvo vrlo klerikalno. Primijetila je da je svećenik samo akter čija je osobnost imala mnogo manje važnosti od one kapelana njezine škole. Da budemo posve iskreni, pojavio se kao vodoinstalater sa svojim pomoćnikom. Kada je spojio vodu, odnosno otvorio slavinu Vječnog života, otišao je odnijevši sa sobom svoj alat.

Judith tada primijeti da je crkva prazna. Ostao je samo svećenik. Nekoliko trenutaka ranije bio je prekriven svilom i zlatom. Sada je, kao neznatna sjena, klečao pred pričesnom ogradom. Da, Judith je shvaćala: odigrao je svoju ulogu, lijepi leptir koji je veselo lepršao oko Svjetlosti svijeta. Dakako, izgorjela su mu krila i sada je bio samo neugledna gusjenica.

Trebalo joj je mnogo hrabrosti. Približila mu se i rekla: "Velečasni, želim postati katolkinja".

Glas Koncila objašnjava...

...zašto je važna liturgija na narodnom jeziku:

Mea culpa – Meho kupa

Banjolučki biskup Alfred Pichler, prvi pisac rubrike, mnogo se zauzimao u provedbi liturgijske obnove, posebno oko prevođenja liturgijskih knjiga: misala, lekcionara i obrednika na hrvatski jezik. Bio je i član saborske komisije za liturgijsku konstituciju Sacrosanctum Concilium, a papa Pavao VI. ga je imenovao i članom Vijeća za provedbu te konstitucije.

Upravo jedna zgoda opisana u knjizi S Banjalučkih strana o. Jurice Šalića govori o važnosti održavanja službe na narodnome jeziku... Biskup Pichler je još kao župnik u Novoj Topoli 25 mjeseci proveo u zatvoru bez suđenja, a dijelio je ćeliju s muslimanom iz Bihaća. On je znao da je Pichler katolički svećenik i uočio je da nešto posebno radi, čudno moli. Molio je iz časoslova na latinskome jeziku: »Introibo ad altare Dei... Mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa...« Musliman je o tome razmišljao, a kasnije u društvu komentirao: »Hajde! Nekako sam razumio ono prvo: >Idi Ibro, alata peri!< Ali nikako ne razumijem ono drugo ponavljanje: >Meho kupa, Meho kupa, Meho Maksima kupa!< Zašto ga mora toliko prati?«

Pa ovakvim argumentima sa stranica lista koji se "izrodio iz jednog od najvećih i najznačajnijih crkvenih saborovanja" teško da se može išta prigovoriti.

Gostujući autor - Moj put k Tradiciji

Baka mi je pružila prvi primjer vjere, bez mnogo riječi, s krunicom u ruci, vodeći me na misu. Njezino : „Ideš li sa mnom na misu?“ bilo je dovoljno da naslutim kako je to nešto veliko i važno.

U srednjoškolskoj dobi udaljila sam se od Crkve uz omiljenu ispriku : „Zašto bih išla kad oni koji su na misi nisu ništa bolji od mene?“ Ono što me vratilo bila je zaljubljenost u mladića kojeg sam viđala samo vikendom, tako da smo zajedno provodili i vrijeme na misi.

Kada sam pred maturu imala težu saobraćajnu nesreću počela sam ozbiljno razmišljati o onom što dolazi poslije smrti. I bila sam sigurna da sam dobila još jednu priliku. No, nisam znala kako se približiti Bogu i doživjeti ga onako kako sam slutila da je to moguće. Bog je milosrdan i u knjizi Rajka Bundala „Ljubav nikad ne prestaje“ našla sam potvrdu da je to moguće, pa sam počela svakodnevno ići na misu. Novi župmik mi je pomogao shvatiti kako je Božja ljubav ne može biti zaslužena, što sam pokušavala, nego ju samo trebam prihvatiti. I zaista, doživjela sam tu bezuvjetnu Božju ljubav. To me iskustvo odvelo u karizmatsku zajednicu. Željela sam biti što bliže Bogu, doživljavati njegovu ljubav uvijek iznova. Knjige koje sam gutala, uglavnom protestantskih autora, bile su pune takvih isustava. Sve je bilo jednostavno, bila sam „novi čovjek“, „spašena“, sigurna na putu u raj... U tom traganju za intenzivnim iskustvima bila sam i vrlo blizu odlaska iz Katoličke crkve jer su me učili da su Crkva svi koji vjeruju u Isusa i koji su mu „predali svoj život“. Mnogi moji prijatelji, uključujući i najbolju prijateljicu, napustili su Crkvu, otišli u razne fundamentalističke vjerske zajednice i postali veliki protivnici katoličanstva.

Bog ima smisao za humor, pa je ponovo iskoristio moju slabost da mi preko osobe koja mi se sviđa otkrije Mariju, za koju do tad nisam imala mjesta u životu. On mi je dao knjigu „Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji“ sv. Ljudevita Monfortskog i tu sam našla odgovore na svoje pitanje zašto je Marija važna u vjerničkom životu. Vjerujem da me je ona sačuvala u Katoličkoj crkvi, a isto tako i pomogla da se zbližim s tom osobom, tako da smo ušli u brak. Osim ljubavi prema Mariji, zajednička nam je bila i ljubav prema naviještanju vjere. Koristili smo svaku priliku da s ljudima s kojima bi došli u kontakt razgovaramo o vjeri. I sve nam se češće događalo da naiđemo na ljude koji su napadali Crkvu, izokretali razna učenja Crkve, a mi nismo znali kako im odgovoriti. Bili smo primorani bolje upoznati nauk Crkve i počeli smo čitati apologetske knjige. Ujedno smo sve više počeli primjećivati da se naše nove spoznaje ne uklapaju u karizmatsku duhovnost, koja je na protestantskim temeljima, naročito u zajednici u kojoj smo bili. Otkrili smo razliku između protestantskog nauka o spasenju i katoličkog nauka o otkupljenju. Učenje o trpljenju, zaslugama, pologu vjere, čistilištu, zagovoru svetaca, borbi s vlastitom palom naravi i nastojanju oko rasta u krepostima bilo je sasvim izostavljeno, ili tek uzgred spomenuto. Svoje smo nove spoznaje pokušali podijeliti s ostalim članovima zajednice, ali nismo naišli na razumjevanje, uglavnom uz riječi: „Ma to nije tako važno, samo je Isus bitan“. Konačan raskid sa zajednicom bio je vrlo bolno iskustvo jer smo proveli godine u njoj (ja više od deset) i neko vrijeme sam se osjećala kao izgubljena. Tek sad kada gledam unatrag shvaćam da bih bez tog bolnog reza ostala na infantilnoj razini vjere jer je sve te godine mukotrpan rad na vlastitom karakteru bio sasvim u drugom planu. Meni je posebno bilo teško jer sam odjednom uvidjela besmislenost vlastitog „trčanja za pomazanjem“, za intenzivnijim osjećajem Božje blizine. Bilo mi je teško moliti, još teže čitati Bibliju koja mi je do tad bila izvor „Božjih obećanja za moj život“. Osjećala sam nostalgiju za silnim emocijama koje su me godinama nosile.

Suprug je nastojao sa mnom podijeliti neke nove spoznaje iz povijesti Crkve, tradicije, uglavnom neuspješno. Ostala je samo nedjeljna misa i brinulo me što je njemu sve više smetalo poigravanje s liturgijskim molitvama i razni dodaci u misi, koje ja nisam niti primjećivala. Počeo je sve više govoriti i o latinskoj misi, a kad je predložio da posjetimo jednog svećenika koji je uzeo godinu odmora i služi 'predkoncilske' mise bila sam se prilično uplašila za njega. No, tad sam pročitala jednu rečenicu pape Benedikta XVI. u kojoj govori o opasnosti da se organski razvoj liturgije koji je trajao stoljećima zamijeni umjetno stvorenom liturgijom i to me potaklo na razmišljanje. Polako sam počela shvaćati sve ono što sam do tada čula. Žrtveni karakter mise, na primjer, mi je bio potpuno nepoznat. Za mene je misa bila slavlje Isusove pobjede, uvijek samo s pogledom na Uskrsnuće, nikad na križ, na kojem je stvarna žrtva. Meni je „novo lice Crkve“, ono postkoncilsko, ekumensko, koje je svatko tumačio na svoj način, donijelo zbunjenost i sakrilo ljepotu i bogatstvo Tradicije koju još uvijek otkrivam. Potraživši malo dublje od onoga što je postkoncilsko lice otkrivalo, pronašla sam napokon čvrst i jasan nauk po kojem mogu živjeti i koji se ne oslanja samo na doživljaje vjere i emocije kao što je to bilo prije, dok sam bila u karizmatskim krugovima. Borba za promjenu vlastite sebične naravi postala mi je važan dio svakodnevnog života, a razmatranje Isusove žrtve glavno oružje u toj borbi. Zbog toga mi je još više žao kad vidim koliko se malo danas na misama daje mjesta tom razmatranju, koliko malo ga se uopće spominje. Nadu da će predkoncilska tradicija više doći do izražaja u Crkvi budi mi svaka izjava Pape koja ukazuje kako Drugi vatikanski koncil ne smije biti promatran kao drastični rez u Crkvenoj povijesti i da ga se može razumjeti tek kad se uvaže i svi prethodni koncili. Očekujem da će bezvremensko lice Crkve biti sve očitije među onima koji žele živjeti vjeru.

S. Š.

Nekoliko redaka

Iz nevolje podiže ubogog i obitelji k'o stada umnoži. Videć' to, čestiti neka se raduju, a zloća neka sebi usta začepi! Tko je mudar nek' o svemu tom razmišlja i nek' uvidi dobrotu Gospodnju! (Ps 107(106), 41-43)

(Link po preporuci jednog čitatelja.)

Gostujući autor - Rim iz druge perspektive

Rim iz druge perspektive – izvještaj s hrvatskog zavjetnog hodočašća

Kao jedan usporedni prikaz na izvještaj o tradicionalnom hodočašću u Rim koje je Toma napravio, nudim svoj kratki osvrt na vlastiti pohod Rimu koji sam upriličio netom poslije. Prikazat ću ga otprilike u dva dijela – u prvome ću pokušati istaknuti znamenitosti grada Rima zbog kojih bi svatko trebao posjetiti središte kršćanstva, a u drugom ću se osvrnuti na kritične točke koje zaslužuju pažnju s obzirom na današnje stanje Crkve, poglavito u kontekstu rasprava o obljetnici početka Drugog vatikanskog sabora (koje se i ovdje vrlo dobro potiču).

Zašto vrijedi hodočastiti u Rim, i štoviše – zašto bi to trebala biti moralna obveza svakog katolika (slično kao što je hadž za muslimane)? Naravno, ponajprije jer se radi o centru i 'prijestolnici' Crkve, zaručnice našeg božanskog Otkupitelja, gdje prebiva njegov zemaljski namjesnik. Rim se ponosi grobovima apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla na kojima su izgrađene i dvije velebne bazilike, ali i bezbrojnih mučenika iz prvih kršćanskih vremena, kao i moćima svetaca iz kasnijeg doba. Ako izuzmemo Svetu zemlju gdje su tragovi samog našeg Gospodina, očito je da nema jedinstvenog mjesta na zemlji koje bi se odlikovalo takvim svetačkim i duhovnim monumentima a onda i silnim plodovima koji iz njih proizlaze. Tako da se na njega može s pravom primijeniti onaj Jakovljev usklik koji stoji na brojnim našim crkvama: ,,Quam terribilis est, locus iste! Non est hic aliud nisi domus Dei et porta coeli’’ (Post 28,17). Uistinu nešto jedinstveno, veličanstveno i neizrecivo!

U sklopu programa posjetili smo i imali bogoslužje u sve četiri velike papinske bazilike. To su: bazilika sv. Petra, sv. Pavla izvan zidina, lateranska bazilika, i sv. Marije Velike. Zaista zastaje dah kad se uđe u bilo koju od njih – kao da prolazimo kroz čitavu slavnu povijest Katoličke crkve, koju su posvetili toliki velikani vjere – mučenici, ispovjednici, djevice, vrhovni svećenici. Svijest da se nalaziš pred grobovima onih koji su osobno poznavali Gospodina i na kojima je on utemeljio svoju Crkvu, nešto je što se ne može ni sa čime usporediti niti nadomjestiti. Zatim smo posjetili Kalistove katakombe. Tu bih najprije istaknuo našeg (hrvatskog) vodiča koji to čini po službi, jednog osebujnog salezijanskog svećenika (morat ćete ipak osobno saznati po čemu!), koji nas je upoznao s činjenicom da je u tim, najvećim katakombama, pokopano skoro 500 tisuća kršćana, od čega blizu 350 tisuća mučenika (!!!), među kojima 26 (?) papa. Nema drugo, nego zastati i diviti se u velikom strahopoštovanju zbog ove neizmjerne i neizrecive slave koju je smrtni čovjek prinio svemogućem Bogu. U blizini katakombi nalazi se i crkva 'quo vadis' koja je sagrađena na mjestu gdje se dogodio znamenit susret sv. Petra s Gospodinom kada je onaj izgovorio te riječi. Potom, imali smo prilike posjetiti i bivši Panteon koji je pretvoren u kršćanski crkvu BDM od mučenika – još jedan simbol duhovne pobjede kršćanstva nad poganstvom. U blizini nje nalazi se i isusovačka crkva Il Gesu gdje su pohranjena tjelesa sv. Ignacija i Roberta Bellarmina, zatim smo posjetili hrvatski Zavod sv. Jeronima koji je za naše svećenike s boravištem u Rimu osnovao papa Siksto V. (koji i sam ima naše korijene), a u blizini njega nalazi se crkva sv. Augustina u kojoj je grob sv. Monike, te poznato učilište Santa Croce koje vodi Opus Dei.

Ovih nekoliko dana bilo je definitivno premalo da bi se razgledale sve sakralne znamenitosti zato ovaj opis donosi samo neke najvažnije, a za temeljitije hodočasničko razgledavanje trebalo bi puno više vremena jer se u Rimu nalazi jedno neiscrpivo bogatstvo za hranjenje naše vjere i pobožnosti, no nadam se da će i ovo moći biti jedan poticaj za odluku da se i sami zaputite na hodočašće kod apostolskih prvaka.

A sada moram iznijeti, nažalost, i neke sjene koje se zakrivale ovaj cijeli pohod, a čine to i s obzirom na naše mjesne Crkve te čitavu Crkvu. Naravno, govorim o svim modernističkim konsekvencama koje su uočljive u našoj crkvenoj stvarnosti kao sastavni i nerazdvojni dijelovi novus-ordovskog, postkoncilskog ambijenta. Tako smo umjesto svećenika u reverendama na tradicionalnom hodočašću o kojemu nam je Toma pisao, ovdje u središtu Katoličke crkve i na grobovima apostolskih prvaka i mučenika, mogli vidjeti svećenike u trapericama i civilnoj odjeći, ali i laike u neprikladnim 'casual' nošnjama kako ulaze u svetište u službi 'čitača i čitačica'. I to ne po nekoj proizvoljnosti, nego pod dirigentskom palicom našeg 'tima liturgičara' koji na najvišoj liturgijskoj razini – u pontifikalnim misama koje prezentiraju čitav naš hrvatski katolički puk, smatraju prikladnim njihovo španciranje po oltarnom prostoru. Isto tako, u s. Maria Maggiore umjesto Slave čuli smo popijevku 'Svim na zemlji mir veselje', u svakoj misi imali smo minimalno 3 propovijedi, sedes (narod treba vidjeti i treba biti viđen, to je za nas najvažnije!) ispred oltara (važno spomenuti - koji je ipak bio uređen u Benediktovom stilu 'reforme reforme' – 6 svijeća i križ prema celebrantu) itd. Sve očito uz izričito ili prešutno odobravanje našeg episkopata, za koji su ta važna liturgijska pitanja prilično irelevantna stvar. Sigurno bi se apostolski prvaci i svi koji su posvetili vječni grad ponosili takvim ne samo protestantiziranim i banaliziranim (u odnosu na trad. misu) liturgijama, nego i očitim devijacijama od nekakvog 'idealnog novus orda'!

A kad spominjem zastiranje opće Crkve, jedna slika koja govori više od tisuću riječi:

Jedna od modernih crkvi s koncilskim duhom zadahnutog zapada? Ne, nego velika kapelica iz papinske Bogoslovije u Lateranu (ovdje bi se sv. Pio X. koji ju je osnovao ponosio!), koja se diči jednim od prvih 'versus populum' oltara (tabernakul se u obliku metalne kutije nalazi sa strane i nevidljiv je pri ulasku u kapelu). Pa kad vam netko idući put kaže da liturgijska revolucija nije potekla uz odobrenje i blagoslov iz Rima, slobodno mu gurnite nos u ovu sliku.

Eto to bi bili ukratko od mene, pa ako niste bili, sada je red na vama da se zaputite ad limina apostolorum i osobno iskusite značaj tog hodočašća!

Intervju sa Spaemannom

Spomenuo sam jučer intervju Roberta Spaemanna za Die Welt u kojem govori o 2. vatikanskom saboru i onome što je za njim slijedilo. Jedan naš čitatelj dobro je uočio da se ovaj članak uklapa u tematski okvir koji sam nagovijestio u jednom od prethodnih postova. Hvala tom čitatelju za prijevod!

Prije 50 godina, u listopadu 1962., započeo je II. vatikanski koncil o kojem se kaže da je katolicizmu prokrčio put u modernu. Filozof Robert Spaemann gledajući na to vrijeme došao je do vrlo kritičnoga vrednovanja tadašnjega događaja u Rimu.

- Bili ste u Rimu na svečanostima povodom jubileja II. vatikanskog koncila. Postoji li za Vas osobno razlog za slavlje?

Zapravo ne. Ponajprije se mora otvoreno reći da je došlo do epohe pada. Jubilejsko slavlje ne može ništa učiniti pred činjenicom da su tisuće svećenika, već za vrijeme Koncila, napustile svoju službu.

- Što Koncil ima s tim?

On je bio dijelom jednoga pokreta koji je zahvatio cijeli zapadni svijet, dio kulturalne revolucije. Papa Ivan XXIII. u ono je doba rekao da je cilj Koncila 'aggiornamento' Crkve. To su mnogi bili preveli prilagođavanjem, prilagođavanjem svijetu. No, to je bilo pogrešno shvaćanje. 'Aggiornamento' znači: u naše vrijeme aktualizirati proturječje Crkve prema svijetu, koje je uvijek postojalo i koje uvijek mora postojati. To je suprotno od prilagođavanja.

- Ali, Ivan XXIII. je u govoru kojim je otvorio Koncil sam pobudio očekivanja da se radi o prilagođavanju.

Tako je. Ivan XXIII. je bio duboko pobožan čovjek, ali bio je obilježen jednim optimizmom koji bismo mogli nazvati gotovo nesmiljenim. Taj optimizam nije bio opravdan. Uostalom, prema Novom zavjetu, kršćanska povijesna perspektiva glasi: na koncu će biti veliki otpad i povijest ide prema Antikristu. No, o tomu na Koncilu nije bilo govora. Sve do pjesmarica uklonjeno je sve što je ukazivalo na prijepor i na konflikt. Htjelo se blagosloviti emancipatorski i kulturalnorevolucionarni duh vremena.

- Kad, kao u Njemačkoj početkom godine, sud presudi da se Katoličku crkvu nekažnjeno smije nazivati "***" (sektom zlostavljača djece, op. prev.), nitko ne protestira. Ima li i to nešto s duhom II. vatikanskog koncila?

Da, Koncil je katolike učinio mlitavima. Crkva se uvijek nalazila u borbi, duhovnoj borbi, ne vojnoj, ali u borbi. Apostol Pavao govori o oružju svjetla, kacigi vjere itd. Danas je riječ 'neprijatelj' postala nepristojnom. Zapovijed 'ljubite neprijatelje' više se ne može ispunjavati jer više ne smijemo imati neprijatelja. Zapravo, za tzv. napredne katolike postoji još samo jedna slika neprijatelja; to su tradicionalisti. I to je nasljeđe Koncila. Mi kršćani, zasigurno, ne smijemo protiv vrijeđanja svoje vjere i Crkve primijeniti nasilje, no prosvjedovati bi se smjelo.

- Testovi koje je Koncil ostavio nakon dugogodišnjih diskusija su slabi kompromisi. Pa tko je onda tada pobijedio, reformatori ili tradicionalisti?

Ni jedni ni drugi. Obje su strane na Koncilu često djelovale poput političara. To prvenstveno vrijedi za progresivnu stranu. Kad bi predvidjeli da neće moći imati većinu za neku odluku, ugradili bi neke općenite klauzule u tekst za koje su znali da bi nakon Koncila mogle biti ublažene. Često su djelovali upravo konspirativno, a do danas imaju prvenstvo u tumačenju Vaticanuma. Postupno se ustalilo novo shvaćanje. Lagano se prestalo sebi lagati. Sve je postalo oslabljeno: Ljudi koji niječu uskrsnuće Kristovo mogu ostati profesori teologije i kao svećenici propovijedati za vrijeme mise. Ljudi koji neće plaćati crkveni porez, lete van iz Crkve. Tu sigurno nešto ne štima.

- Što mislite time da novotari imaju prvenstvo u tumačenju Vaticanuma?

Navest ću Vam tri primjera. Danas se često kaže da je Koncil za dlaku ukinuo celibat; trebalo je samo tadašnje nagovještaje dovesti do kraja. Ali, ni jedan Koncil prije nije tako izrazito branio celibat. Drugi primjer; njemački su biskupi u tzv. königsteinskoj izjavi proglasili da nauk crkve o 'piluli' nije obvezujući. No, Koncil je rekao upravio suprotno, naime da nauk Crkve u tom pitanju obvezuje katolike u savjesti. Ili, treći primjer; svatko zna da je Koncil dopustio pučke jezike u bogoslužju. Jedva da netko zna da je Koncil prije svega ustanovio da je vlastiti liturgijski jezik zapadne Crkve latinski i da to ostaje. Sâm papa Ivan XXIII. napisao je encikliku o značenju latinskoga za zapadnu Crkvu.

- Što Vam najviše smeta?

Ne mislim na pojedinačne odluke. Danas se prvenstveno radi o tomu što je od Koncila učinjeno. Možda će se opet početi čitati originalni tekstovi. Već pretkraj Koncila nadvilo se, kako piše J. Ratzinger, nešto poput sablasti što je nazvano 'duhom Koncila' i što samo uvjetno ima nešto sa stvarnim zaključcima Koncila. Duh Koncila znači: volja novotara. Do danas se tzv. reformatori kod svih mogućih reformskih ideja pozivaju na duh Koncila, misleći pri tom na prilagođavanje. No, danas trebamo suprotno od 'posvjetovljene Crkve', na što se još Luther žalio. Trebamo ono što Papa zove 'odsvjetovljenje' ['Entweltlichung'].

- Napisali ste: 'Pravi napredak katkad zahtijeva ispravke smjera, a prema okolnostima također korake natrag.' Kako se Crkva mora okrenuti?

Ona mora činiti u biti ono što je uvijek činila; mora se uvijek obraćati. Crkva živi od svetaca koji su uzori obraćenja. Nije u redu kad Crkva u Njemačkoj, kojoj pripada Weltbildverlag, godinama zarađuje od prodaje pornografije. Deset su godina katolici na to upozoravali biskupe, a ništa se nije događalo. Sada, kad je sve izašlo na vidjelo, tajnik biskupske konferencije te vjernike izvrgava ruglu kao fundamentaliste. Očito je da to što je takva trgovačka praksa sada prekinuta, malo što ima s obraćenjem.

Robert Spaemann - Evropska kultura i banalni nihilizam

Vjerujem da će i vas zanimati ovaj članak koji je u prijevodu prof. dr. Krešimira Veselića objavljen 2006. g. u književnoj reviji Marulić. Radi se o govoru velikog njemačkog filozofa Roberta Spaemanna kojeg je izrekao u Rimu 1991. godine. Spaemann je i danas, iako već u poodmakloj dobi, aktivan, pa sam primjerice prije nekoliko dana zapazio intervju s njime povodom 50. obljetnice 2. vatikanskog sabora.

Evropska kultura i banalni nihilizam

ili: Jedinstvo mita, kulta i etosa

od Roberta Spaemanna

Iz Rima

Moje putovanje u Rim trajalo je tek nešto više od tri dana, a svrha mu je bila (za slučaj da ste prvi put na ovom blogu) hodočašće zahvale Svetom Ocu Benediktu XVI. za motuproprij Summorum Pontificum kojim je oslobodio tradicionalnu misu od velikog broja birokratskih okova i potvrdio da ta misa nije nikada ukinuta.

Poslužit ću se brojnim slikama od kojih je samo nekoliko mojih, a neke sam posudio s drugih stranica koje su navedene u imenu fotografije. Većina slika pripada drugom hrvatskom hodočasniku, Igoru, koji je sa suprugom putovao u drugačijem aranžmanu nego ja, ali smo se vidjeli nakon misa 2. i 3. studenog. Zahvaljujem mu na tim, vidjet ćete, lijepim fotografijama. Za sve rimske znamenitosti koje spominjem lako ćete naći na internetu na stotine kvalitetnih fotografija.

Krenuo sam nakon naše tradicionalne mise u crkvi svetog Martina na blagdan Svih svetih. Naše mise zasigurno ne bi bilo da nije papinog dokumenta, pa je početak putovanja bio vrlo prigodan. Kašnjenje aviona u polasku i presjedanje u Splitu (izlazak iz aviona, prolazak granične kontrole i ponovno ulazak) sigurno da me malo iziritiralo, ali raspoloženje mi je popravilo lijepo vrijeme u Splitu, a još više to što nije padala kiša u Rimu. Dobio sam informacije iz Rima dan prije da je lijevalo kao iz kabla (što sam vidio kasnije na vodostaju Tibera), a i prognoze nisu bile obećavajuće. Stigavši vlakom i metroom do svoje rezidencije, ostao sam ugodno iznenađen ljubaznošću časnih sestara čija je to kuća i prostranom novoobnovljenom sobom.

Odmah nakon raspakiravanja otiđoh se prošetati do Vatikana. Lako sam se snašao s ulicama, pa mi karta i nije bila nužna, a namjerno sam odlučio ne koristiti Via della Conciliazione nego jednu manju ulicu južnije kako bih barem djelomično doživio Berninijev izvorni koncept neočekivanog otvaranja prostranog Trga svetog Petra nakon tumaranja tipičnim Rimskim uličicama. Trg i bazilika bili su vrlo lijepi u polumraku jer je zrak bio čist od nedavnih kiša (počelo je sipiti dok sam se približavao, ali je ubrzo i prestalo), a i turista je bilo znatno manje nego što bi čovjek očekivao. Napravio sam krug po trgu i zastao par trenutaka promatrajući papine osvijetljene prozore, a onda se polako vratio nazad kupivši usput komad precijenjene pizze (€ 3.40 ako se ne varam). Stigao sam do svoje rezidencije dobrano prije 23 sata kada se zaključavaju vrata. Moram još spomenuti da je ugodna kapelica dostupna 24 sata na dan, pa je to još jedan plus za sestre u usporedbi s hotelom ili hostelom. Ovo zaključavanje 23-6 je također plus za većinu nas je to znači da divlji gosti neće navaliti u sobe recimo u 3 u noći, nego eventualno u 23, pa bar neće probuditi većinu normalnih gostiju (u koje ubrajam i sebe). Sviđa mi se i položaj smještaja, do Trga sv. Petra se dođe za 10-15 minuta, a do Anđeoske tvrđave (Castel Sant'Angelo) za manje od 10. Metro je udaljen možda minutu. Doručak je pristojan. Sigurno se već pitate kada će ovaj konačno početi pisati o samom hodočašću, umrijet ćemo čekajući. Nećete biti prvi, a vjerojatno ni posljednji koji mi kažu da previše ulazim u detalje. Ako vam se ne da čitati, preskočite svaki drugi red ili tehnikom brzog čitanja preskenirajte sve za nekoliko sekundi.

Nisam imao puno planova za ovo putovanje, jedino što sam htio je posjetiti vatikanske muzeje i obavezno pribivati tradicionalnoj misi u subotu u bazilici sv. Petra. No kad sam vidio kako je lijepo u petak granulo sunce, odlučio sam se dodati još neke šetnje i posjete. U petak ujutro otišao sam na misu kod franjevaca od Bezgrješne u crkvu Navještenja Marijina. Bila je to tiha rekvijemska misa, samo desetak ljudi, a od toga dvojica tih plavih franjevaca i pet časnih sestara koje pripadaju istom redu. Malo sam se namrštio vidjevši greškice ministranta poput ljubljenja ampulica, ali dobro, ne bih se ni ja vjerojatno sjetio svih sitnih razlika u odnosu na uobičajeno ministriranje.

Nakon doručka posjetih Anđeosku tvrđavu iz koje samo jedna fotografija.

Poslije tvrđave prošetah se Via Giuliom sve do kraja te nazad paralelnim ulicama skrećući povremeno da promotrim ili uđem u crkve na putu. Kao što možete pretpostaviti, kad sam se vratio preko Tibera, bio sam gladan, pa sam ručao u jednoj od brojnih pizzerija na Borgo Pio i zatim se zaputio prema vatikanskim muzejima. Znao sam da će biti ljudi jer je dan prije bio neradni, a slijedio je vikend, ali nadao sam se da je točna informacija koju pročitah na internetu da je najbolje doći poslije podne jer većina ljudi ni ne zna za produženo radno vrijeme muzeja od prije nekoliko godina. Oh koliko sam se prevario. Nisam se mogao tješiti da ću brzo stići na red jer sam znao kako izgledaju zidine Vatikana uz koje se prolazi. No, odlučio sam posjetiti Rafaelove sobe i Pinakoteku i ništa me nije moglo zaustaviti. Ni geganje od skoro dva sata do ulaza ni očekivane gužve u muzeju, a sasvim sigurno ne dosadni prodavači kojekakvih gluposti (razglednice, privjesci, ljigave kugle koje se skupe nakon što ih tresnete o pod), a ni još dosadniji vodiči  sa svojim: "preskočite red, preskočite red, ..., zašto ne želite preskočiti red?" Neki Ameri su jednomu dobro rekli: "Mi volimo čekati." Šutke je potražio druge žrtve.

Nakon što sam konačno ušao i kupio kartu, nastavio sam se probijati kroz ljudsku masu u raznim dijelovima koje nisam htio gledati. Već sam jednom bio u ovim muzejima i znao sam što me zanima te da ne želim koncentraciju potrošiti na druge stvari. Rafaelove sobe sam pogledao nošen rijekom ljudi, ali dobro, vidio sam što sam htio, a onda se trebalo vratiti na početak. Naravno, za to se mora proći kroz Sikstinsku kapelu koja je osnovni cilj valjda 90% posjetitelja. A prije nje treba proći kroz dio s modernom umjetnošću. Doslovno sam gledao u svoje cipele da ne vidim strahote kojih se još sjećam iz prvog posjeta prije pet-šest godina i da si ne zgadim doživljaj prekrasne prave umjetnosti. Čekajući da se red konačno počne kretati razmišljao sam kako je tek jadnim dušama u čistilištu (bio je to Dušni dan). Slika čistilišta: čekati u redu da uđeš u Sikstinsku kapelu dok si zapeo među umjetničkim grozotama po ukusu pape Pavla VI. U kapeli koja je bila puna kao šipak sam zastao samo da se pomolim za papu i kardinale i onda se nastavio (nešto lakše) probijati dalje. Pinakoteka je bila pravi užitak i za kraj sam se još zabavio u podrumskom muzeju s prometalima u kojima su se vozili pape, od nosiljki preko kočija do raznovrsnih automobila.

Stigao sam pogledati sve što sam htio, a nisam još bio mrtav umoran, pa sam se presvukao i krenuo na pontifikalni rekvijem u Santissima Trinità dei Pellegrini, crkvu u kojoj je središte personalne župe koja pod vodstvom FSSP-a okuplja vjernike privržene tradicionalnom obredu. Stigao sam točno na početak, ali bilo je još mjesta u dnu crkve (doduše ne za sjediti) što me malo razočaralo. Nadao sam se da ću se morati gurati da nađem mjesto. Ispred svetišta bio je golemi impresivni katafalk.

Misu je služio biskup Sciacca, glavni tajnik Guvernorata (Uprave?) države Vatikanskog grada i od početka je bilo jasno da se nije dobro pripremio. Mogu oprostiti male greške, uostalom čovjek ne celebrira po starom obredu redovito, a i to je pontifikalna misa, pa je nešto kompliciranija. Zato su tu đakon, podđakon, ceremonijar itd. da mu pomognu i blago ga podsjete. Podsjete, naravno, ako je uopće već znao. Ali brate, ili bolje rečeno, preuzvišeni gospodine, ako ja u zadnjem redu čujem kanon, onda to nije mala greška, pogotovo ako ustraje u takvim stvarima i nakon što su ga sigurno upozorili. Vidjelo se po tim i nekim drugim stvarima da je biskup svojeglav (npr. sam je držao mikrofon za vrijeme propovijedi na latinskom - nakon mise - iako mu ga je ceremonijar blago pokušao oteti više puta jer ga je rukom zaklanjao i slabo se čulo). Mislim da je bolje ne imati pontifikalnu misu, nego imati s loše pripremljenim biskupom. To me malo ražalostilo, da tradicionalisti u Rimu ne mogu imati jednog biskupa koji zna i hoće služiti redovito misu. Utješila me činjenica da je neki svećenik neprimjetno došao na pokrajnji oltar koji mi je bio blizu i ondje jednu za drugom služio svoje tri tihe mise koje su, dakako, bile gotove prije mise na glavnom oltaru.

(pjevanje evanđelja)

(confiteor prije pričesti)

(propovijed)

Nakon mise su bile molitve za pokojne uz obilno kađenje i škropljenje katafalka. Unatoč gornjim primjedbama, ostat će mi u sjećanju meni najdraži dio mise zadušnice - pjevanje posljednice Dies irae. Po završetku svih obreda već sam jedva stajao, ali morao sam pozdraviti Father Z-ja kojeg sam primijetio pred crkvom jer sam znao da mi Marko ne bi oprostio da nisam. Vrlo kratko smo popričali, a onda me čekao jedan susret koji nije za blog, ali me vrlo obradovao. Vrativši se 'kući' zaspao sam kao zaklan.

Probudio sam se živ i odmoran, nažalost ne i potpuno zdrav jer me strugalo u grlu i tjeralo na kašalj, a to je posebno nezgodno bilo na misi popodne. Krenuo sam na drugi sastanak koji isto nije za blog, ali me također razveselio. Usput smo posjetili crkvu Sacro Cuore del Suffragio koja je neobična za Rim zbog neogotičkog stila u kojem je izgrađena, ali još i više zbog malog muzeja duša u čistilištu u kojem su izloženi i opisani predmeti na kojima su neke duše ostavile znakove kako bi zatražile da se za njih služe svete mise zadušnice i tako se oslobode čistilišnih muka. Nakon šetnje i razgledavanja još nekih crkava, uputili smo se prema svetom Petru, a usput smo jeli u ovom restoranu (unutra):

Ja sam, ne želeći se usvinjiti uzeo njoke s nekim bijelim umakom (dvostruka sigurnost!), ali su stigli njoki s crvenim umakom, pa sam se odlučio za manje zlo, tj. špagete s nekim bijelim umakom (s bosiljkom) koje je uzeo moj sustolnik, te smo se zamijenili. Naravno da sam se uspio pošpricati, ali barem se nije jako vidjelo. Bilo je ukusno, pa preporučujem i vama da navratite kad budete u Rimu.

Dobro je da smo ranije krenuli prema bazilici jer je red za "sigurnosnu provjeru" bio dosta dug (ako zamislite Trg svetog Petra kao sat, s ulazom u baziliku u 12 sati i kretanjem uz rub u pozitivnom smislu, tj. suprotno od smjera kazaljke, red je počinjao oko 8). Pomolio sam se barem nakratko pred svim vidljivim tijelima i relikvijama svetaca koje sam prošao. Uslikao sam novo počivalište tijela blaženog Ivana Pavla II., ali znam da će se većini čitatelja svidjeti ova fotografija koju prilažem.

Dok smo se mi molili u bazilici, procesija je krenula iz crkve San Salvatore in Lauro. Putem su pjevali.

Kada su došli do sv. Petra, priključio sam im se u dnu crkve i pošli smo do oltara katedre svetog Petra. Ispričavam se ako fotografije u nastavku nisu sve u ispravnom poretku.

 
Prije mise pročitana je na tri jezika generička poruka koju je u ime pape potpisao kardinal Bertone.

Kardinal Cañizares lijepo je služio zavjetnu misu Bezgrješnog srca Marijina i za vrijeme mise je održao propovijed na talijanskom iz koje izdvajam misao iz prvog dijela o tome kako nam je Isus davši nam Mariju za Majku dao sve pri tome se referirajući na evanđelje o Mariji i Ivanu pod Isusovim križem. Vrlo je prikladno povezao i kako smo se okupili u čas Isusove smrti i našeg otkupljenja (misa je započela u 15 sati). U drugom dijelu propovijedi kardinal je govorio o Summorum Pontificumu i ostalo mi je u sjećanju da je citirao papinu rečenicu francuskim biskupima upravo iz odlomka u kojem je papa spominjao motuproprij: U Crkvi nitko nije višak. Svatko, bez iznimke, trebao bi se moći osjećati kao kod kuće i nikad odbačen. (Nul n'est de trop dans l'Église. Chacun, sans exception, doit pouvoir s'y sentir chez lui, et jamais rejeté.)

(Nadbiskup Di Noia, druga po važnosti crkvena ličnost na misi.)

Nakon mise pozdravio sam se s nekim ljudima, a onda sam produžio na predavanje koje je započelo u 17:30 u ruskom ekumenskom centru (knjižari s knjigama o istočnom kršćanstvu i ikonama). Tema je bila 'Život u iščekivanju Summorum Pontificuma' - konferencija na čast uzoritog g. Alfonsa kardinala Sticklera (1910-2007) i g. Michaela Daviesa (1936-2004), a organizator je Centro Culturale Lepanto.

Predsjednik Foederatio Internationalis Una Voce (FIUV) Leo Darroch (koji je bio smješten u istoj rezidenciji kao i ja) govorio je na engleskom o pokojnom Michaelu Daviesu dotaknuvši se, s obzirom na raspoloživo vrijeme, samo općih crta i to vrlo pohvalnim riječima. Darroch nije ublažio svoj govor, a na žalost morao ga je iscjepkati radi neočekivanog simultanog prevođenja na talijanski koje je stvar previše odužilo. Kardinal Farina je potom održao predavanje o kardinalu Stickleru, vrlo zanimljivoj ličnosti o kojoj se moram u budućnosti više informirati. Bila su još dva predavanja, jedno o kardinalu Stickleru koje je u ime mons. Barreira pročitao jedan mlađi svećenik i završno Thomasa Murphyja o FIUV-u. Bilo bi bolje da se Murphy odlučio za jedan od tri jezika na kojima je držao predavanje.

U nedjelju sam se spakirao i otišao u crkvu Gesù e Maria gdje misu drže svećenici Instituta Krista Kralja (ICRSP). Misa je bila potpuno točna rubrikalno i savršeno usklađena, prava milina. Služio ju je neki monsinjor iz Vatikana, a đakon i subđakon su bili, čini mi se, od instituta. Pročitao sam na Messa in latino prije polaska u Rim da imaju velikih problema s augustinskim redovnicima koji upravljaju crkvom. Svakakve ružne spačke im rade, te su im npr. zaključali ulaz u kor, pa je i ove nedjelje pjevanje bilo bez ikakve pratnje orgulja. Žao mi je što su im domaćini tako zločesti, ali mi nije žao što je pjevanje bilo a capella, naprotiv! Propovijedao je svećenik koji je služio kao đakon, rekao je da mora kratko propovijedati da bi na vrijeme završili s ovom svečanom liturgijom. Odmah nakon mise trebalo je maknuti tragove naše mise i ugurati novi oltar u svetište. Tijekom mise nije se skupljala lemojzina, pretpostavljam kao neki znak protesta.

Poslije mise prošetao sam se po gornjem dijelu trozupca, napio se i čudotvorne vode u crkvi Santa Maria in Via i ručao negdje u blizini Fontane di Trevi. Uz neimpresivne španjolske stube vratio sam se po prtljagu i nakon putovanja evo me nazad u Zagrebu.

Sve u svemu, bilo je lijepo, poticajno i duhovno. Bilo je stvari koje mi se nisu svidjele (npr. prikriveni i ne tako prikriveni animozitet među različitim tradicionalističkim grupama, prvenstveno na relaciji FSSP - ICRSP), ali je bilo i prekrasnih stvari poput prolaska kroz baziliku svetog Petra pjevajući latinski te svečanih svetih Misa koje su, dakako, vrhunac posjeta. Drago mi je i što sam vidio neke stare i upoznao nove ljude, a i stavio pojedine stvari u jasniju perspektivu.

Za kraj pogled s moga prozora (prvo jutro) te iz te iste crkve jedna slika za don Jorgea i dvije za preč. Vitkovića.

Neki linkovi s još slika i prigodnih tekstova:

• službene stranice hodočašća
• papina poruka prema Osservatore Romano
• Rorate Caeli
• Novine The Remnant - fotografije
• Father Z.: rekvijem, procesija i misa
• Rinascimento Sacro - puno fotografija
• Le forum catholique
• Chiesa e postconcilio
• Messa in latino
• Nowy Ruch Liturgiczny
• Vatican Insider o predavanju

Deo gratias!