Praktična ateistkinja, koja nije htjela ni čuti o vjerskim dužnostima na času smrti

[...]

Napokon je ipak bio pozvan u kuću teško bolesnoj gospođi svećenik, za koga je unaprijed kazala, da će ga baciti napolje, ako dođe. 

Pozvan došao sam. Kada sam čuo, da me zovu u kuću dra. Hinkovića, bilo mi je teško. Poznao sam ga tek iz javnosti i to kao spiritista i protivnika Crkve. Došao sam u kuću, a u susret mi izađe sav satrt i žalostan dr. Hinković. Predstavismo se jedan drugomu, a on izjavi, da mu je supruga teško bolesna, na umoru, pa on želi, da umre kao katolkinja. Upitao sam ga, gdje leži bolesnica, a on mi reče snuždeno, da ona nije zvala svećenika, pače da ga odbija. 

Pustili su me sama ka gospođi, a ukućani su ostali u predsoblju. Na ulazu u sobu dođe mi jasna misao, kako da započnem s njom nepoznatom neugodan joj razgovor: započni s pokojnim biskupom Langom i ići će. Bolovala je od raka, a kad sam je zagledao, na prvi sam pogled razabrao, da su joj to zaista posljednji dani života. Ušao sam tiho, a bolesnica je drijemala. Približio sam se krevetu, da me nije ni čula ni vidjela. Za čas otvori ona oči i zapazi svećenika. Iznenađena, otvori jasnije oči i stade me začuđeno promatrati. Ljubazno sam se prignuo, milo je pozdravio i predstavio joj se kao čuvar groba svetoga biskupa Langa. Bila je osupnuta prisutnošću, iznenađena pripovijedanjem, te joj od svega ostalo tek jedno: misao na biskupa Langa, i reče mi: 

— Biskupa, svetoga biskupa Langa?  

— Da, uvjeren sam, da ste ga mnogo štovali.  

— Jednom sam ga u životu vidjela, odgovori mi.  

— Da, ali onda ste vidjeli sveca.  

— Sveca!?  

Mala pauza, a nakon toga mi ponudi: "Izvolite sjesti." I sjeo sam i razvio se kratak, ali srdačan i povjerljiv razgovor, koji sam prekinuo molitvom za teško bolesnu. Sve većma postajala je srdačna, iskrena, dok joj nisam konačno ponudio i svetu pričest.  

— Svetu pričest?  

— Da, ne mislim danas, već sutra. Danas bismo mogli tek urediti račune s Bogom.  

Pristala je posve rado i uredili smo časno račune njezine savjesti. Sa znatiželjom i napetošću očekivao je dr. Hinković s ukućanima u predsoblju moj povratak. Došao sam nakon duge, duge pauze i zamolio ih, da odrede u koji čas sutra da donesem svetu pričest. Čudom se čudio dr. Hinković i reče: "Pa zar se ona ispovjedila?"  

Privolom same bolesnice i ukućana uglavljeno je bilo vrijeme sutrašnjoj svetoj pričesti. Sutradan sam došao s Presvetim na vrijeme. Časna je sestra, kao privatna bolničarka, sve lijepo priredila. Jedno me iznenadilo: u visokom naslonjaču kraj glave bolesnice sjedio je dr. Hinko. Bolesnica primila je svetu pričest s najvećom pobožnošću i srdačno se sa mnom zahvaljivala nakon pričesti.  

Iza toga sjetio sam je, kako je Spasitelj za teško bolesne naredio posebni sveti sakrament, svetu pomast, pa je sada najzgodniji čas, da primi i taj sveti sakrament.  

Izjavila je, da želi primiti, a i papinski blagoslov, kada sam je poučio i ponudio joj ga. Sve je ovo potresno djelovalo na prisutnoga Hinka i on je od ganuća plakao.  

Iskoristio sam taj čas za nedužnu šalu. Prignem se bolesnici, vrhunaravno veseloj, te joj rečem:  

— Eto vidite, milostiva gospođo, kako ste sada sretna. Vaša je duša spremna za put u vječnost. Vašoj se sreći veseli i gospodin suprug i eto plače od ganuća i radosti. Ovako ćete i vi plakati od radosti za nekoliko dana, kada gospodin suprug primi svetu pričest.  

Ona se od srca nasmijala i pogledala ga smirenim i velikim okom; kimnula mu glavom, kao da veli: "Da, da, učini i ti tako."  

Izišao sam nakon podijeljenih svetih sakramenata iz sobe bolesničine, a za mnom i dr. Hinko. Sav tronut reče mi:  

— "Ovo je čudo, što se danas dogodilo u mojoj kući. Ovo je početak mojeg obraćenja."  

Isti je dan iza podne nastala agonija, koja je potrajala dva dana. Spokojno u prisutstvu svećenika izdahnula je izmučena bolesnica, a njena je smrt uistinu bila početak pravoga obraćenja dra. Hinka Hinkovića. Primila je zaista — po sudu samoga dra. Hinkovića — vanrednu milost, a po njoj još i veću njezin suprug. Pomogao je biskup dr. Lang.

(M. Beluhan, Obraćenje dra. H. Hinkovića)

Ne, ipak... treba.

Anton Pavlovič Čehov 

PISMO

Paroh o. Fjodor Orlov, ugodne vanjštine, dobro uhranjen muškarac pedesetih godina, kao i uvijek služben i strog, s uobičajenim izrazom dostojanstva, što mu nikad nije silazio s lica, ali do krajnosti umoran, hodaše iz kuta u kut po svom malom salonu i napregnuto mišljaše o jednome: kada će, napokon, otići njegov gost? Ta ga je misao mučila i nije ga ostavljala ni na časak. Gost, otac Anastasij, svećenik jednoga prigradskog sela, pred tri sata došao mu po svom poslu, vrlo neprijatnu i dosadnu, zasjeo i sada, nalaktivši se na debelu računsku knjigu, sjeđaše u kutu za okruglim stolićem i očito nije mislio odlaziti, makar je već bilo devet navečer.

O da, samo moraš onako živjeti, kao što su sveci živjeli. Sve čini za Boga i samo za Boga!

Nebeska sreća je tako velika [...] tamo nema nikakovih muka ni suza, nikakve žalosti, nikakve tužbe, nikakve boli, nego samo radost i sreća. Tamo ćemo živjeti u društvu anđela, osobito u društvu našeg svetog Anđela Čuvara, u društvu naše drage Majke Marije, svetog Josipa, naših svetih zaštitnika, naših svetih roditelja i rođaka, prijatelja i znanaca. I sve će to uvijek trajati. O kako će to biti lijep i sretan život. Hoću li i ja sigurno u nebo doći?

(izvor)

Dobri Čovjekoljupče Kralju

 

Na blagdan Gospodnji što prispije, proslavit ćemo danas Krista Boga koji posvjedoči dobru ispovijed: Ja sam Kralj. Opjevat ćemo danas Kralja našega, koji zauvijek sjedi uz Oca. Primit ćemo danas besmrtnoga Kralja koji kraljuje u Presvetoj Tajni, poklonit ćemo se pred njim priklonivši koljena.

Gospod Isus Krist Bogočovjek po biću je svome kralj, jer je sjaj slave Očeve. Kralj je po nasljednu pravu, onaj koji sve narode ima u nasljedstvu i sve zemaljske kraljeve ima u vlasti. Kralj je radi našeg spasenja, koji nas spašava po cijenu svojega života. Kralj je naš izabrani u čije se kraljevstvo dragovoljno uključismo krštenjem. Njemu se poklonimo priklonivši duhovna i tjelesna koljena.

Kriste koji dolaziš s neba, Kralju nad svime: nad svakom vlasti, poglavarstvom, moći, gospodstvom i nad svime što se imenom imenuje, ne samo u vijeku ovome nego i u budućem. O, kako napreduje veličina tvoje moći i vlasti. Stoga, pokoravajući se žezlu tvojega kraljevstva, jednodušno ti kličemo: „Kralju svemoćni, slava svemoći tvojoj.“

Kralj se nebeski zbog čovjekoljublja pojavio na zemlji i s ljudima poživje. Od čiste Djevice primio je put, rodivši se od nje s božanskom naravi. Jedini je Sin dvostruke naravi, ali jedna osoba. Stoga uistinu propovijedajući savršena Boga i savršena čovjeka, ispovijedamo Krista našega Kralja. Njega moli, Majko bezgrješna, da se smiluje našim dušama.

(Iz stihira na Gospode zazvah)

Ne zaboravite izmoliti posvetnu molitvu Srcu Isusovu!

Deset godina od smrti preč. Stanislava Vitkovića

Prije točno deset godina umro je preč. g. Stanislav Vitković koji je po odluci tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa služio tradicionalnu latinsku misu u crkvi sv. Martina od 2011. do 2014. godine. Koliko znam, danas u Zagrebu nema tradicionalne mise na kojoj bi se mogli za njega pomoliti. No, u 18 sati je u crkvi sv. Ćirila i Metoda na Gornjem gradu redovna božanska liturgija. S obzirom da je preč. Vitković redovito služio mise i po bizantskom obredu, mislim da je prikladno da se oni koji mogu okupe ondje i pomole za pokoj njegove duše. 

Rekvijemska misa 21.10.2014.

Mjesto za duhovna brbljanja

Par mi je osoba već prigovorilo da na blogu sve rjeđe objavljujem, a kad i objavim, uglavnom se radi o nekim citatima s Internet Archivea (jamačno poticajnim, no ipak!). Archive je nedostupan već više od tjedan dana, po mom im je to kazna za zločesti čin brisanja velikog dijela zbirke g. Kušnjačića, ali ako i nije tako, trenutno je neupotrebljiv. 

Na ovaj me tekst potaknula jedna kratka objava bivšeg urednika bitno.neta za čijeg urednikovanja je barem imalo smisla "polemizirati" s bitnonetovcima. Dakako, uvijek bez odgovora jer im nisu interesantni oni s manjim brojem čitatelja od njih, ali za utjehu nama slaboutjecajnicima sada više ni nema kod njih ičega o čemu bi se vrijedilo "svađati", makar i sa samim sobom. 

Uglavnom, podsjetila me ta kratka i neobrazložena kritika s Facebooka kako mi je prije par dana majka donijela jedan papirić. Već mi je spominjala da joj jedna od pobožnih gospođa (da ne kažem baba) koje idu na misu u župu stalno preporučuje da sluša i moli preko nekog radija ili web stranice. Budući da je mama rekla kako je zaboravila naziv koji joj je ova kazala, ovaj puta se ta gospođa dosjetila pa joj je napisala naziv na papirić. Pisalo je nešto tipa "orla bora točka", što nije na prvu dalo rezultate. Mislio sam da tražim neku gospođu Orelu Boru koja bi valjda vodila tu zajednicu, ali ubrzo sam uz ključnu riječ "Međugorje" došao do stranice oraetlabora.eu i vezanog youtube kanala Oraetlabora Međugorje. 

Autor te stranice i kanala je "dr. sc. Vladimir Grebenar, MBA, bacc. theol., PMP, BSMP, KPIP". Da, kopirao sam sa same web stranice i ne zvuči mi to baš pozitivno. Kad se netko tako kiti titulama, to je obično znak da želi impresionirati čitatelje i slušatelje koji ne kuže da sve to skupa i nije nešto. Je li baš normalno stavljati, i to uz svaki post koji objavljuješ, pa i onaj o devetnici Gospi od Dobrog uspjeha, da si završio neki desetodnevni tečaj Balanced Scorecard Master Professional, što god to bilo. 

No dobro, brzo sam stvorio neke predrasude o tom g. Grebenaru, ali kao iznimno objektivnoj i nepristranoj osobi to mi nije smetalo da ih stavim sa strane i posvetim još koju minutu dostupnom sadržaju ne bih li eventualno savjetovao majku kako da se obrani od dosadne evangelizatorice iz župe. To da je Grebenar međugorski fanatik kamo se s obitelji i preselio, nije danas ništa neobično niti vrijedno sumnjičenja. Više bi me začudilo da je popularan, a kritičan prema tom fenomenu. Počeo sam gledati neki njegov video, ali kad je krenuo uzimati vlast da zaveže demone gdje god bili, otpisao sam ga kao još jednog tipičnog karizmatika. Uglavnom, složili smo se majka i ja da je najbolja obrana jednostavno reći da nema vremena slušati trosatne videe koje taj čovjek svaki dan proizvodi.

No, danas sam odlučio malo detaljnije istražiti o čemu se ovdje radi. Nabasao sam na Facebooku i na post onog nekog megapopularnog svećenika koji je samo usmjerio svoje pratitelje na prije spomenutu objavu. U komentarima je nastala prava gungula. Branitelji lika i djela g. Grebenara složno su se podigli u njegovu zaštitu, ali nažalost ni iz njihovih obrana ni iz eventualnih kritika nije bilo jasno o čemu se tu zapravo radi. Od sadržajnijih komentara, jedan kritičar je napisao da Grebenar ne voli Tolkiena, a branitelj je replicirao da je ovaj krivo shvatio i da se radi o Harryju Potteru. Većina komentara je bila poput ovih koje citiram: "Ja ga pratim, niti jednom nisam u srcu osjetila da je nešto krivo rekao" ili "Ja sam pokusala slusati objave Vladimira s obzirom na pozitivna iskustva ljudi, no meni iz ne znam kog razloga neke njegove izjave bas izazivaju jak nemir u dusi, dok nakon slusanja nekih drugih npr. Danijela Covica, Stjepana Brcine osjecam mir, radost i nadahnuce", uz kontriranje treće "A meni baš obratno." Ne zna čovjek pričaju li gospođe o prosudbi pravovjerja ili o tome koja hrana im teško pada na želudac. 

Nepristran kakav jesam, odvojio sam pola sata svog dragocjenog vremena (navio alarm) da pregledam i poslušam što više o g. Grebenaru. Nažalost, njegovi videi nemaju transkripte uz koje bih se mogao fokusirati na ključne dijelove, tako da sam morao slušati u 2x brzini uz stalno prematanje unaprijed. Prva snimka koju sam poslušao je iz emisije za Radio Međugorje u kojoj on i žena pričaju kako je rasla njihova vjera i kako su se sa sedmero djece preselili u Međugorje. Pobožni vjernici, vrlo pohvalna otvorenost životu, svakodnevnoj molitvi i misi. To što mi pada na pamet da je odlučio sa svojim marketinškim znanjem i karizmatskim darovima otvoriti vjerski biznis i zato preselio na mjesto gdje je to najisplativije, više govori o meni, nego o njemu, nemam ništa protiv takvog prigovora. Ako vam je draže misliti da je to napravio zato da može ići svaki dan na misu i pobožnosti, to je sasvim legitiman dojam. Uostalom, primijetio sam da ljubiteljima Međugorja mnogo znači da tamo redovito odlaze i da bi dosta njih voljelo i živjeti u tom duhovnom Edenu. Ono što me malo više zainteresiralo je kad su supružnici počeli pričati kako oni u molitvi osluškuju Božji glas i onda kad im Bog nešto kaže, onda oni tako poslušaju i naprave. Mislim da je gospođa Grebenar spomenula kako je najbolje da svako od njih zasebno dobije od Boga odgovor na isto pitanje, pa onda kad se poklapa znaju da je to zaista Božja volja kao što je za njih bilo preseljenje u Međugorje. Čini mi se da katolička vjera nije prije učila da mi trebamo očekivati na svoja pitanja eksplicitne Božje odgovore, pogotovo ne redovito, ali možda se varam, a i tko zna što se sve zadnjih desetljeća otkrilo novoga u vjerskom nauku. 

No, odlučio sam konačno proći i jedan video s kanala samog gospodina dr. sc. Vladimira Grebenara, MBA, bacc. theol., PMP, BSMP, KPIP. Rekoh, ajde da i ja budem otvoren nadahnućima, kliknut ću na prvo što mi google izbaci. Drugog izbora baš i nisam imao jer su trenutno na 290. videu, a kako rekoh, to su snimke koje traju i po više od tri sata. I otvorio se video 280. Evanđelje dana iz Međugorja - Kako pripremiti vlastitu arku za vrijeme koje dolazi?! Naravno, ni uz prebacivanja i ubrzavanja nisam uspio poslušati čitavu snimku, ali molitve poput Krunice Pobjede (nikad čuo za takva otajstva, ali tko zna što sve ima u novusordo i karizmatskom svijetu), mogao sam preskočiti. I eto me oko 59. minute, na dijelu koji se naziva "Tumačenje Svete Riječi!". 

A kad tamo tema duhovno krštenje pobačene duše. Kaže g. Grebenar da trebamo "krstiti pobačene duše" za koje mu je Isus još 2010. kad je bio potres na Haitiju pokazao da trpe strašnu bol. Dakle, duše ubijene namjernim pobačajem ili one koje su stradale spontanim pobačajem trebamo mi (pogotovo roditelji) krstiti koristeći svetu vodu i križ ili krunicu, dajući im ime i govoreći "Ja te krstim u ime Boga Oca, Boga Sina, Boga Duha Svetoga!" Kaže da ne sumnja da Bog sve te duše spašava, ali njemu je ovo Isus pokazao prije nego je papa Benedikt ukinuo limb i nije valjda Crkva bila u zabludi tisućama godina dok je vjerovala u limb nerođene djece. U dijalogu s Isusom, Gospodin mu je rekao da krštenjem tih pobačenih duša, njihov život dobiva smisao i onda one mogu ući u svjetlost kako je i autor svjedočio. Treba napomenuti da se i neke pobačene duše izravno obraćaju g. Grebenaru. Usto i on i neki svećenici imaju iskustvo snažne zagovorne molitve nerođenih kojima se treba utjecati. Jer, kad ih se ovako duhovno krsti, njihova krv koja je prolivena, postaje mučenička, sveta krv. Time za tu dušu započinje duhovno iscjeljenje, ali i dalje treba za nju moliti, pripovjedač to uspoređuje sa zlostavljanim djetetom čije rane se ne mogu samo tako odjednom izliječiti. Poslušajte i sami viđenja koja autor prepričava. Onima koji kažu da ne treba krstiti takve duše jer su one krštene u svojoj krvi, Grebenar odgovara "A je li? Zaista? Vidio si to? Ja ne sumnjam da Bog te duše spašava. Ali jesi li iskusio jednu sekundu boli tih duša? Onda nešto reci. Kad mi molimo te duše da one zagovaraju za nas, njihov život nije uzaludan, nego dobiva smisao i one ozdravljaju." Usput, g. Grebenar napominje da kad se žena odluči na pobačaj, legije demona pokušavaju u njoj učiniti spontani pobačaj kako se majka ne bi predomislila. Slika toga je Vukovar koji je pao nakon 84 dana (12 tjedana). Paralelu između ubijanja ljudi na Ovčari i ubijanja djece u utrobi, autor detaljnije razlaže, pa mislim da je bolje da to sami poslušate.

Meni je ovaj bućkuriš i više nego dovoljan za stvoriti vlastiti sud. O limbu djece ne bih ponovno jer smo o tome već na ovom blogu raspravljali (1, 2, 3). Uopće me ne čudi da jedan današnji bakalar teologije ni ne zna što je limb nekrštene djece jer su se i puno obrazovaniji od njega o tome krivo izražavali. Ali da misli kako može krstiti duše umrlih i to još izlijevanjem svete vode i izgovaranjem (neispravne!) forme, da takve duše koje su onda postale mučeničke još trebaju "smisao života" koji bi im pomogao da odu u svjetlost, to izgleda kao da si je autor sam izmaštao svoju teologiju. S obzirom da o viđenjima priča kao drugi o šetnji po parku, ne znam bih li zaključio kako se autor naprosto svojim mentalnim silama i karizmatskim zabludama toga domislio ili je već i pod utjecajem kojekakvih duhova. Uvijek su privatne objave bile vrlo sklisko i opasno područje, a danas, u vrijeme općeg kaosa u Crkvi, postale su gotovo siguran znak zabluda. Ako sam ja u jednom dijelu samo jedne snimke naišao na ovako grube greške protivne katoličkoj vjeri, onda, priznajući g. Grebenaru da je i pobožan i dobrohotan i pun dobrih djela, ipak smatram kako nikako ne bi smio voditi ovakve emisije i samozvano poučavati očito sve veći broj hrvatskih katolika. 

Gasi svaku pobožnost

Svećenik koji ne vjeruje u Sakrament Euharistije uvrijedio bi Boga, ali onaj koji vjeruje u njega uvrijedio bi ga još više ako ga ne bi tretirao s odgovarajućim poštovanjem; jer bi time uništio vjeru u onih koji ga gledaju kako slavi s tako malo poštovanja. Židovi su poštovali Isusa Krista na početku njegove misije, ali kad su vidjeli da ga svećenici preziru, izgubili su svako poštovanje prema njemu, te su na kraju jednoglasno, zajedno sa svećenicima, povikali: „Tolle, tolle, crucifige eum“ (Ukloni ga, ukloni, raspni ga). I tako, kad vjernici vide kako svećenici služe misu s nepoštovanjem i nemarom, gube svako poštovanje i uvažavanje prema njoj. Kao što je već rečeno, kada se misa služi s pobožnošću, ona pobuđuje pobožnost; dok, naprotiv, kad se slavi s nepoštovanjem, gasi svaku pobožnost kod onih koji prisustvuju, pa gotovo i njihovu vjeru.

(izvor)

O Marijo! istinite su Tvoje riječi: »Ko štuje mene, posjedovati će život vječni.«

Glede ruzarija pisao je svećenik Lesquen biskupu Rennesa ovako: "Vrlo je utješljivo vidjeti vjeru i pobožnost naših bretonskih vojnika. Jučer sam vršio svoju službu u blizini njemačkih rovova. Zapovjednik videć jednoga našega vojnika gdje moli ruzarij, ovako ga upita: »Je li Ti iz straha moliš ruzarij?« »Ne, gospodine, nego da mi ruzarij dostigne milost da postanem bolji.« »Dobro, hajde izmolimo ga zajedno!« Zapovjednik izvadi krunicu i počme moliti zajedno s vojnikom. Taj primjer bio je škola, Jedan po jedan počeše moliti svi vojnici u rovovima." — Kad se je u našim obiteljima molio ruzarij, onda su i bili naši roditelji pravi kršćani, a djeca puna straha Božjega — društvo je bilo bolje. Sad je nestalo ruzarija, a s njim je nestalo sreće i zadovoljstva i mira.

(izvor)

***

Gospodin Milan Kušnjačić već godinama na archive.org stavlja knjige i druge sadržaje vjerske, povijesne i poučne tematike iz kojih i ja često donosim poticajne citate na ovom blogu. Nažalost, obavijestio me da su mu nedavno iz archive.org bez ikakvog obrazloženja obrisali pet tisuća knjiga. Budući da se radi o starijim knjigama različitih autora, očito je da nije problem samo u copyrightu. Ova me vijest ražalostila jer sam se nadao da će barem taj arhiv ostati nešto dostupniji od tolikih komercijalnih mjesta koja su se ugasila po internetu i odnijela sa sobom bezbrojne korisne materijale. 

G. Kušnjačić najavio je da više neće uploadati knjige na archive.org, ali će s vremenom pokušati bogatu biblioteku koju je sakupio i skenirao postaviti na Library Genesis. Stavljam poveznicu na Wikipediju jer ćete ondje najlakše naći adrese LibGena koje su u tom trenutku aktivne. 

Još jednom zahvaljujem na golemom trudu i nesebičnoj žrtvi koju je g. Milan uložio do sada i neka ga Blažena Djevica Marija Kraljica svete Krunice ohrabri svojim majčinskim zagovorom da ne sustane u tom vrlo korisnom poslu. 

Ovo je arhanđeo Mihovio, vojskovođa anđeoske vojske, na čiju se molitvu ulazi u kraljevstvo nebesko

Sv. Mihovio vodi duše u nebo. Kad ga je Bog učinio zaštitnikom cijele Crkve, povjerio mu je i duše svih vjernika. Stoga i upravlja danas sv. Crkva u ime Božje na nj riječi: »Arhanđele Mihovile, postavio sam te za poglavicu nad svim dušama, koje se imadu primiti u nebo.« Osobito je lijepo ta istina izražena u slici, kako se obično slika sv. Mihovio. On drži u ruci vagu (tezulju) i mjeri duše, koje se rastanu s tijelom. One duše, čiji grijesi pritegnu na vagi, baca u pakao, a one, kojih dobra djela pritegnu na vagi, vodi u raj.

Zamislimo se, predragi, u značenje ove slike. Pitajmo se već sada: što će pritegnuti u našoj duši na vagi sv. Mihovila, kad k njemu iza smrti dođemo? Hoće li pritegnuti grijesi ili dobra djela? Dosljedno tome: Hoćemo li od sv. Mihovila biti bačeni u pakao ili odvedeni u raj?

Molimo se ovom svetom i moćnom Arhanđelu, da nam isprosi od Boga milost, da se čuvamo grijeha i da činimo dobro, pak da umremo u milosti Božjoj i tako se spasimo.

(izvor)

Kao što je u Lurdu Gospa potvrdila dogmu o Bezgrešnom začeću, tako je...

Pluralizam i raznolikost religija, boja, spolova, rasa i jezika jest mudra božanska volja po kojoj je Bog stvorio ljudska bića. Ova božanska Mudrost je izvor iz kojeg proizlazi pravo na slobodu vjerovanja i slobodu biti drugačiji.

(papa Franjo u Dokumentu o ljudskom bratstvu)

***

Sve religije su put da se dođe do Boga. One su kao različiti jezici kojima se dolazi do Boga, ali Bog je Bog za sve. 

Ali moj Bog je važniji od tvog Boga, je li to istina?

Samo je jedan Bog i svatko od nas ima jezik kojim dolazi do Boga. Sikh, musliman, hinduist, kršćanin, to su različiti putevi.

(papa Franjo u Singapuru)

***

„Jesu li sve vjere dobre? Jesu li sve vjere iste?”

“Ukazanje” odgovara: “Sve su vjere pred Bogom iste. Bog njima vlada kao vladar u svome kraljevstvu… U svijetu sve vjere nisu iste, jer se ljudi ne pokoravaju Božjim zapovijedima, već ih odbacuju i kvare”.

[...]

“Vidjelica” njemu odgovara: “Da ste me pitali tumačenje odmah, bilo bi jasnije. Nakon više godina, ne usuđujem se tumačiti sama od sebe. Ja to prepuštam teolozima. Ja ću moliti da oni imaju svjetla. Gospa mi je rekla da su sve religije jednake pred Bogom, tj. svi su ljudi jednaki pred Bogom, i nije podjele učinio Bog, nego ljudi.”

(iz knjige Ogledalo pravde)

U Mariju Bistricu po ... put

Silne kiše posljednjih dana podsjetile su me da bih barem iz zahvalnosti za dobro vrijeme trebao pribilježiti par crtica o ovogodišnjem zagrebačkom hodočašću u Mariju Bistricu. 

Ostatak

Nisam se javljao na blogu jer se blagoslov svakodnevnih tradicionalnih misa i pobožnosti produžio, pa sam radije u to uložio svoje vrijeme. 

Da nastavim gdje sam stao, od ponedjeljka 26. do srijede 28. kolovoza, prije mise u crkvi sv. Roka održavala su se vjeronaučna predavanja. 

Ako još uvijek niste bili, evo novih poticaja

U subotu ujutro, na blagdan sv. Bartola, celebrirao je p. Sumić pjevanu misu u crkvi sv. Roka.

Ohrabrite se i dođite

Jedna poticajna misao 

Ne obeshrabriti se nikada. Teže je osloboditi se obeshrabrenosti nego grijeha. Ne uznemiravati se ako se ne vidi duhovni napredak. Bog to dopušta da se oslobodimo oholosti. On vidi naš napredak i svaki naš trud! 

(sv. Elizabeta od Presvetog Trojstva)

i jedna poticajna fotografija

Misa u crkvi sv. Roka u Zagrebu kojom je započeo ljetni program FSSP-a. 

Ostatak programa: 

Kovčeg posvećenja tvojeg

U Psalmu 131. čitamo: „Ustani, Gospodine, k pokoju svojem, ti i kovčeg posvećenja tvojeg.“ (Ps. 131. 8.) Sveti Oci i tumači sv. Pisma tvrde, da se u ovim riječima imade pod kovčegom ili škrinjom razumijevati B. D. Marija. Tako da je smisao tih riječi ovaj: Nije dolikovalo, da presveto tijelo dragoga Spasitelja ostane u grobu i da sagnjije, nego da uskrsne slavno. Nije takodjer dolikovalo, da istruhne i raspadne se tijelo Marijino, taj kovčeg zavjetni, koji je čovjeka s Bogom sdružio, taj živi hram Višnjega, u kojem se je vječna Riječ ujedinila s naravlju čovječanskom i postala tijelom. Taj kovčeg posvećenja svojega dolikovalo je, da uskrisi Gospodin, Sin njezin, i da ga uznese u nebeske visine. Ustao je Gospodin k pokoju svojemu t. j. u kraljevstvo nebesko, pa je ustao i kovčeg posvećenja njegova.

(izvor)

Hvala što ste se potrudili

Prišao sam papinskoj palači. Ulaz je kroz brončana vrata ispod kolonade s desne strane. Tamo sam zatekao Švicarsku gardu pod zapovjedništvom višeg dočasnika, koja više nije bila samo slikovita pojava, već je bila iznimno zainteresirana za svakoga tko bi se približio. Ovo je mjesto, ako igdje, gdje bi se pojavili oni koji se predstavljaju kao Atila ili Luther, ili oni koji su željeli preobratiti Papu. Koliko god to zvučalo nevjerojatno, to se dogodilo više puta tijekom osamnaestog stoljeća. Najuporniji misionar bio je škotski pastor koji je bio uvjeren da je ‘babilonska bludnica’ iz Otkrivenja upravo Papa, te da je njegova dužnost otići u Rim i pridobiti ga za prezbiterijanizam. Uspio se približiti Papi tijekom ceremonije u bazilici svetog Petra i, prišavši mu, povikao je snažnim glasom: ‘O ti zvijeri prirode sa sedam glava i deset rogova! ti majko bludnica, odjevena u purpur i grimiz, ukrašena zlatom i dragim kamenjem i biserima! odbaci zlatnu čašu gnusoba i nečistoće svoje bludnosti!’

Švicarska garda preuzela je kontrolu nad njim, i bio bi poslan na galije da nije bilo intervencije Klementa XIV. koji se činio manje šokiranim od svih ostalih. Papa je platio njegovo putovanje natrag u Škotsku i primijetio da mu je ‘zahvalan na njegovim dobrim namjerama i na poduzimanju tako dugog putovanja s ciljem da učini dobro’.

(H.V.Morton, A Traveller in Rome)

Prolazio onuda vitez u bijeloj odori

[...] Zabilježeno je da je Augustin g. 1286. bio na putovanju u Pariz, »grad filozofa«, kako ga je bio nazvao sv. Albert Veliki. 

Iz Rima je krenuo prema sjeveru sa suučenikom fra Giacomom Orsinijem, sinovcem kardinala De Rossi-Orsinija. Moralo je to biti u školskim praznicima, vjerojatno već u mjesecu kolovozu. Na papinskoj je stolici sjedio Honorije IV. (1285—1287), a dominikanskim je Redom kao magister generalis upravljao Munio Zamora (1285—1291).

S pismenim dopuštanjem generala išli su mladi studenti bez novaca od jednoga do drugoga samostana. Zadržali su se i u Bolonji, koja je bila važna za dominikanski Red ne samo zbog svoga sveučilišta, nego i zbog grobnice sv. Dominika, koju je bio do godine 1266, izradio kipar Nikola Pizanski uz pomoć nekih drugih umjetnika, a 1267. bijaše preneseno u nju svečevo tijelo uz velike svečanosti. Procesiju je vodio nadbiskup iz Ravene uz asistenciju više biskupa dominikanaca i pet stotina dominikanskih svećenika, koji su se sakupili na opći zbor Reda. U procesiji velikoga broja vjernika nalazio se i načelnik grada Bolonje s drugim odličnicima.

Pomolivši se na grobu patrijarke, krenuli su fra Augustin Kažotić i fra Giacomo Orsini dalje. U molitvi, u pobožnim razmatranjima i u razgovorima o Bogu i svecima prošli su kroz Modenu, Parmu i Piačencu. Prešavši rijeku Po približavali su se gradu Paviji, kad ih je iznenada zadesila nesreća.

Nijesu znali, da ih već od Rima slijede dva neprijatelja. Obitelj rimskih knezova Orsinija živjela je u krvavoj zavadi s rimskom kneževskom obitelji di Kazate. Orsini su otrovali jednoga rođaka knezova di Kazate, zato su se knezovi di Kazate zakleli na krvnu osvetu. Žrtva je imao biti fra Giacomo Orsini, koji je bio najmanje kriv i najmanje zaštićen.

Budući da su fra Giacomo (Ursius) i fra Augustin Kažotić čitav dan pješke putovali, bili su pred večer umorni. Sjeli su na obalu rijeke Ticina, da se odmore. Dok su pobožno molili, nasrnuše na njih dvojica zlikovaca, koji su, kako se kasnije saznalo, bili najmljeni od knezova di Kazate (Casate). Zlikovci »se baciše na njih kao dvije zvijeri na nedužne ovce, koje ne mogu da se obrane. Fra Giacomo Orsini, koji je bio prvi napadnut, proboden je bodežima, dok je njegov drug zadobio više teških rana. Kada su to izvršili, ubojice udariše kukavički u bijeg...«

Takva su krvava obračunavanja u 13. stoljeću bila u Italiji dosta česta. Da doskoči tomu zlu, osnovao je g. 1233. dominikanac fra Bartolomej iz Vičence svjetovnjački »Red braće vitezova Slavne Blažene Djevice Marije«. Red se brzo raširio u Bolonji, Mantovi, Modeni, Trevizu i u nekim drugim gradovima. Odobrio ga je papa Urban IV. 23. prosinca 1261. Članovi Reda, koje je narod kasnije prozvao veselom braćom (frati allegri ili frati gaudenti), imali su zadaću da stišavaju razmirice među krvno zavađenim obiteljima i da priskaču u pomoć u gradu i na javnim cestama onima, kojima je život bio u opasnosti. 

Tako je u času, kad su u blizini Pavije najmljeni razbojnici ubili fra Giacoma Orsinija i ostavili na cesti izranjena fra Augustina Kažotića, prolazio onuda, vitez u bijeloj odori sa sivim plaštem, na kojem je bio izvezen crveni križ. Ime je vitezu bilo Pagano di Pietrasanta. 

Vitez je uzeo Augustina Kažotića sa sobom u svoj zamak, gdje ga je liječio i izliječio, a Orsinija je dostojno pokopao. Ozdravivši, nastavio je Augustin Kažotić put u Pariz.

(izvor: Petar Grgec, Blaženi Augustin Kažotić i njegovo doba, preporučujem!)

Nema tradicionalne mise u sv. Blažu 4.8.2024.

U nedjelju 4. kolovoza neće biti tradicionalne latinske mise u crkvi sv. Blaža u Zagrebu zbog odsutnosti celebranta. 

***

Gospodine Isuse, 

Umnoži broj svećenika svoje Crkve.

Dovoljno je vidio

— Panfilo nam je svojim kazivanjem pokazao da Božja dobrostivost ne gleda na naše zablude, kad one proishode iz onoga što ne možemo vidjeti; a ja sam vam naumila pokazati kako ta ista dobrostivost strpljivo podnosi mane onih koji su dužni o njoj i riječju i djelom istinito svjedočanstvo davati, a rade protivno, te nam po sebi pruža neoboriv dokaz istine, kako bismo ono u što vjerujemo s više duševne čvrstoće slijedili. Kako jednom, dražesne gospe, slušah kazivati, u Parizu živio neki veliki trgovac i dobar čovjek koji se zvao Giannotto di Civigni veoma pošten i pravičan, i s velikom trgovinom skupocjenih tkanina; a bijaše prisan prijatelj s jednim veoma bogatim Židovom, po imenu Abrahamom, koji isto tako bijaše trgovac i veoma pravičan i pošten čovjek. Kad vidje njegovu pravičnost i njegovo poštenje, Giannottu se dade nažao što će tako valjan i uman i dobar čovjek izgubiti dušu zbog krive vjere. I stoga ga prijateljski poče moliti da se okani zabluda židovskoga zakona, i da se obrati na kršćansku istinu koja je, kako i sam mogaše vidjeti, sve više napredovala i cvjetala, jer je sveta i dobra; naprotiv, mogao je vidjeti da njegova sve više propada i nestaje. 

Židov je odgovarao da njemu ni jedna nije ni sveta ni dobra osim židovske i da se u toj vjeri rodio pa u njoj kani i živjeti i umrijeti i da ga nikada ništa neće od toga odvratiti. Giannotto se nije skanjivao da mu, kad prođe nekoliko dana, opet uputi iste riječi, dokazujući mu, onako grubo kako to trgovci većinom znaju, zašto je naša bolja od židovske. I premda je Židov bio vrlo učen u židovskom zakonu, ipak mu se Giannottovi dokazi počeše sviđati, bilo da ga je dirnulo veliko prijateljstvo što ga je prema Giannottu osjećao, bilo da su to učinile riječi kojima je Duh Sveti odriješio jezik neuku čovjeku; ali je ipak tvrdoglavo ustrajao u svojoj vjeri i nije se dao obratiti. 

Ali kao što je on bio postojano uporan, tako ga ni Giannotto nije prestajao salijetati, dok Židov, svladan tim trajnim navaljivanjem, ne reče: »Eto, Giannotto, ti bi volio da ja postanem kršćanin, i ja sam spreman to učiniti, uz uvjet da prije odem u Rim, da tamo vidim onoga koga ti nazivaš Božjim namjesnikom na zemlji, i da upoznam njegovo življenje i njegovo vladanje, a isto tako i njegove braće kardinala; pa ako mi se učine takvima da budem mogao, što iz tvojih riječi što iz njihova vladanja, spoznati da je vaša vjera bolja nego moja, kao što si se ti trudio dokazati mi, učinit ću to što ti rekoh; ne bude li tako, ostat ću Židov kao što i jesam.« 

Kad Giannotto ču ovo, veoma se ražali te u sebi reče: »Propade mi sav trud koji mi se učini izvrsno uloženim, vjerujući da sam ovoga obratio; jer ako ode na rimski dvor, i vidi opak i gnusan život popova, ne samo da od Židova neće kršćaninom postati, nego da se i bio pokrstio, nema dvojbe da bi se na židovstvo vratio.« I obrativši se Abrahamu reče: »Ah, prijatelju moj, zašto hoćeš da se upuštaš u taj trud i tako velik trošak pa da odavde ideš do Rima? A da i ne govorimo kolike pogibli vrebaju, i na moru i na kopnu, bogata čovjeka kao što si ti. Zar misliš da nećeš ovdje nikoga naći tko bi te krstio? A ako te more kakve sumnje u pogledu vjere koju ti tumačim, gdje li ćeš naći boljih učitelja i mudrijih ljudi od ovih naših ovdje, da ti objasne sve što budeš želio ili pitao? Stoga je po mom mišljenju ovaj tvoj put suvišan. Pomisli da su tamo isti takvi prelati kakve si i ovdje mogao vidjeti, i još toliko bolji koliko su bliži vrhovnom pastiru. I zato će ti taj trud, po mom savjetu, koristiti drugi put o kakvu oprostu, kada ću ti možda i ja društvo činiti.« 

Njemu Židov odgovori: »Vjerujem, Giannotto, da je tako kako mi veliš, ali skupivši mnogo riječi u jednu, čvrsto sam odlučio (ako želiš da učinim ono za što si me toliko molio) tamo otputovati, a inače nikada ništa od toga neću učiniti.« 

Giannotto, videći tu njegovu želju, reče: »A ti pođi sa srećom!« i u sebi pomisli kako se taj nikada neće pokrstiti, ako bude rimsku kuriju vidio; ali kako više ništa nije mogao, suzdrža se. 

Židov uzjaha na konja, i što hitrije mogaše odjezdi na dvor u Rim gdje ga, kad stiže, njegovi Židovi s velikim počastima primiše. I boraveći tamo, ne kazujući nikomu zbog čega bješe došao, oprezno poče promatrati kako žive papa, i kardinali, i drugi prelati, i svi dvorani; i po onomu što je sam kao pronicav čovjek zamijetio, i po onomu što je od drugih dočuo, zaključi da od najvišega do najnižega svi redom na najnečasniji način griješe bludno, i ne samo na naravni način, nego i sodomski, posvema neobuzdano bez ikakve grižnje savjesti ili srama, tako da moć bludnica i dječaka u posredovanju kod ne znam kako znatnih poslova bijaše nemale snage. Osim toga, dobi očit dokaz da svi općenito bijahu sladokusci, ispičuture i pijanice, i da uz blud, baš kao divlje životinje, više služahu trbuhu nego duhu. I, promatrajući dalje, vidje da su svi toliko bili škrti i pohlepni na novac da jednako ljudsku krv, čak i kršćansku, i crkveno blago, kakvo god ono bilo, pripadalo zavjetima ili nadarbinama, za novac prodavahu i kupovahu, i da im trgovina bijaše tako razgranata, i da više mešetara imahu nego trgovci skupim tkaninama ili čime drugim u Parizu, otvoreno nazivajući simoniju »skrbništvom«, a proždrljivost »okrepom«, kao da Bog ne poznaje namjere okorjelih duša kao i značenje riječi, pa da se dopušta zavaravati nazivima stvari kao ljudi. Sve to, i još mnogo štošta o čemu je bolje šutjeti, bijaše Židovu, kao trijeznu i skromnu čovjeku, vrlo zazorno pa se, pošto mu se činilo da je dovoljno vidio, odluči vratiti u Pariz, i tako učini. 

Kad Giannotto dozna da se vratio, nadajući se svemu prije nego tomu da će se ovaj pokrstiti, ode k njemu te se zajedno silno proveseliše; i, pošto se nekoliko dana odmarao, Giannotto ga upita što sudi o Svetom Ocu, i o kardinalima, i o drugim dvoranima. Židov mu spremno odgovori: »Sudim loše, Bog ih pokarao svekolike; i pravo da ti kažem, ako sam dobro razumio, među svim tim popovima ni truna svetosti, ni pobožnosti, ni dobročinstva, ili primjerna života, ili čega drugoga čini mi se da ne vidjeh; ali blud, lakomost i proždrljivost, velika zavist i oholost, i slični i još gori poroci (ako gorih i u koga može biti) učini mi se da bijahu u tolikoj milosti kod svih, da ja ono smatram prije kovačnicom vražjih nego božjih djela. A po onom kako ja prosuđujem, čini mi se da se svom pomnjom i svim nastojanjem i svim umijećem vaš pastir i s njim svi ostali trude da unište i prognaju sa svijeta kršćansku vjeru, dok bi joj baš oni morali biti temelj i oslonac. Pa budući da vidim kako se ne zbiva ono o čemu se oni trude, nego se vaša vjera neprestano širi i postaje sve sjajnija i jasnija, zaista mislim da joj je Duh Sveti, kao istinitijoj i svetijoj od svake druge, temelj i oslonac. Stoga, iako bijah tvrd i neumoljiv na tvoje nagovaranje, i ne htjedoh se pokrstiti, sada ti otvoreno velim da ni za što na svijetu ne bih propustio pokrštenje. Pođimo dakle u crkvu i ondje, po dužnom obredu vaše svete vjere, daj da me pokrste.« 

Kad je Giannotto, koji je očekivao upravo suprotan svršetak, čuo da tako govori, bio je najzadovoljniji čovjek na svijetu. I pošavši s njim u crkvu Naše Gospe pariške zamoli tamošnje svećenike da krste Abrahama. Oni, čuvši što ih on moli, spravno to učiniše; i Giannotto ga držaše na krstu, i nadjene mu ime Giovanni; a poslije pozva najspremnije ljude da ga temeljito pouče u našoj vjeri, koju on brzo nauči, i otada bijaše dobar i vrijedan čovjek, i sveta života. 

(Boccaccio, Dekameron; prvi dan, druga novela; preveli J. Belan i M. Maras)

Crkva svete Marije na Škrilinah kraj Berma

Crkvu svete Marije kraj Berma u Istri oslikao je u 15. stoljeću Vincent iz Kastva. Najpoznatije zidne slike ove grobljanske crkve prikazuju ples mrtvaca. 

Dok čekamo gospođu s ključevima, prošećimo se oko crkve. 

Teško će biti naći iskrenih kršćana koji ne bi dragocjenu krv Jaganjca Božjega od srca častili i slavili

Velika štovateljica krvi Isusove bijaše sv. Katarina Sienska. Bijaše to jedna od najvećih žena svojega doba, koja je bila u kontaktu s kraljevima i papama te veoma snažno utjecala na razvitak crkvenih događaja u ondašnje doba, dakako na korist sv. Crkvi i Apostolskoj Stolici. Ona je mnogo pisala i biskupima i kardinalima i papama, ali bi vazda počinjala riječima: "Ja vama pišem u predragocjenoj krvi Isusa Krista". Tako se ta, po naravi plaha, ali, kad se radilo za Božju stvar, neustrašiva djevica i kršćanska junakinja u svemu pouzdavala u moć presvete krvi Isusove. 

Uvelike je poštivala presvetu krv Kristovu druga glasovita žena u crkvenoj povijesti, sv. Marija Magdalena Pazijska. Ona bi u danu po pedeset puta prikazala krv Isusovu Ocu nebeskom za spasenje živih i mrtvih i na taj bi način veoma mnogo duša spasila. 

Velik je štovatelj presvete krvi bio svete uspomene Pijo IX. On je naredio da se svetkovina dragocjene krvi Kristove ima slaviti svake godine u čitavoj katoličkoj Crkvi i to početkom mjeseca srpnja. Dekret, kojim to naređuje, počinje riječima: "Mi smo otkupljeni predragocjenom krvlju Isusa Krista". To podsjeća na onaj događaj u povijesti izraelskoj, kad je po naredbi Božjoj išao anđeo osvetnik da pobije sve prvijence osim Izraelaca koji su krvlju vazmenoga janjeta namazali pragove svojih kuća; ali koliko će više onda, kako lijepo uči i sv. Ivan Zlatousti, krv Jaganjca Božjega štititi od gnjeva Božjega i od napasti sotonskih sve one koji na osobit način poštivaju ovu dragocjenu krv Spasiteljevu. 

(izvor)

Petrovsko

Danas nosimo ime Petrovsko, a stoljećima se mjesto zvalo Konoba. Tragičan 28. studenoga 1943. kao da je izbrisao naše sjećanje na prošlost. U požaru su spaljena 94 domaćinstva, a ujedno su u spaljenom župnom dvoru nestali dokumenti i knjige koje su govorile o nama. Postali smo ne samo pogorelci, nego i ljudi bez prošlosti. Predanim radom, posebno franjevca i svećenika oca Paškala Cvekana prikupljeni su i sažeti mnogi povijesni podaci. [...] Razlog da se Petrovsko izvorno zvalo Konoba treba tražiti u inače poznatoj činjenici iz povijesti krapinskog kraja da su plemići iz Krapine i Kostela na području današnjeg Petrovskog na svojim posjedima imali vinograde, a uz njih i svoje ladanjske kurije, gdje se u podrumima čuvalo i dozrijevalo vino. Više takvih prostorija konoba na Petrovskom brijegu bile su i posebno poznate konobe pa je i taj prikladan brijeg zvan Konoba.

Konoba se spominje 1334.g. u najstarijem sačuvanom popisu župnih crkava u Zagrebačkoj biskupiji. Mjesto se svakako spominje i prije jer inače Arhiđakon Gorički Ivan ne bi u svojoj knjizi Statuta 1334.g. mogao zapisati: “ITEM ECCLESIA SANCTI PETRI DE CONOBA”. Na žalost, arhivska građa ne postoji za Konobu sve do 17.st.

Na današnjem mjestu u samom Petrovskom sagrađena je župna crkva u čast svetog Petra, a po nekim značajkama građena je u stilu gotike. Od 1661.g. se uz crkvu spominje i župni dvor. Nedaleko od same župne crkve na brdu iznad mjesnog groblja koje je na toj lokaciji od 1710-1730 g. nalazi se kapela svetog Benedikta, a sagrađena je između 1749. i 1758.g. U široj okolici nalazi se još nekoliko manje važnih kapelica.

[...] Pod konac 19. st. osnovana je općina Konoba sa sjedištem u Krapini. Dugo se vodila borba da Konoba postane samostalna općina sa sjedištem u Konobi, odnosno Petrovskom. Do odcjepljenja je došlo 1904. g. i u novooblikovanoj općini prvi načelnik je bio Mijo Hršak. Prijelomna je godina 1943. kada je u požaru spaljena i općinska zgrada, a općina je formalno dokinuta 1956. g. Općina Petrovsko je ponovno ustrojena 20. travnja 1993. g. u slobodnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj kao dio Krapinsko-zagorske županije.

(izvor)

Vijesti iz svijeta 1856.

Iz Irske. "Rheinisches Kirchenblatt" izbraja petnaest raznih društava koja nastoje irske katolike premamiti na protestantizam. U Dublinu i drugim dijelovima Irske, Englezi troše do pola milijuna talira u tu svrhu; međutim, nije tako lako promijeniti vjeru Iraca, kao što je lako kupiti njihovo zemljište.

Iz Alžira. Ima tome više vremena, pišu alžirske novine "L’Akhbar", kako se na ovdašnjem trgu vidio čovjek, u siromašne haljine zaogrnut, s duboko na čelo navučenim šeširom, spokojno se po trgu šetajući i ne mareći za poglede prolaznika. Njegovo osobito ponašanje pobudi opću znatiželju, dok se napokon nije saznalo da je taj stranac Mardochaeus, bivši veliki rabin u Jeruzalemu. Duboko proučivši svete knjige, uvjeri se on da je Spasitelj, kao što uče kršćani, već morao doći. Svoje uvjerenje izjavi i drugima, na što bude tako zlostavljan od židova, da je skoro oslijepio. Uslijed toga, odreče se svoje službe, ode iz Jeruzalema i dođe u Alžir. Ovdašnji Židovi nudili su mu novac ako napusti grad, no on to odbije, nastani se na javnoj ulici, budući uvjeren da Bog njega, koji samo svoje osvjedočenje slijedi, neće ostaviti. Jedan ubogi ptičar dijelio je s njim svoj suhi kruh, da ne pogine od gladi. Napokon htjede Mardochaeus postati kršćanin; stoga se obrati jednom protestantskom propovjedniku. Ovaj bi ga rado krstio, ali čim se povede razgovor o Bogorodici, Židov se ne mogne složiti s propovjednikom, te ga ostavi. Sada odluči otići do katoličkog biskupa, no biskupov ga sluga ne pusti k njemu, dok se kasnije ne upozna s nekoliko članova društva sv. Vinka, putem kojih biskup bi obaviješten o njegovoj namjeri. Odmah posla kanonika Banvoya, koji je vješt u arapskom jeziku, k Mardochaeusu, te ovaj bude prošlog mjeseca studenoga pod imenom Pavla Marije kršten i svečano primljen u krilo katoličke crkve.

Iz Sirije. Dne 23. srpnja prošle godine, prešao je u katoličku crkvu jakobitski nadbiskup iz Jeruzalema, a odmah za njim poveo se i jakobitski biskup iz Homsa. Isto tako i nadbiskup Bahsoni, koji je bio jakobitski, te porodice iz Mardua i Dierbekira, izvan toga župnik iz Suerega s dvadeset i pet, a župnik iz Alepa s petnaest porodica povratiše se u krilo katoličke crkve. Antiohijskom nadbiskupu Samchiri, koji po Europi skuplja milostinju za podizanje svoje stolice, pišu iz njegovog zavičaja, da izvan rečenih još drugih 1500 osoba, među njima dva jakobitska đakona i tri župnika, to isto uskoro namjeravaju učiniti; a na to se sprema i biskup iz Kelletha s 24 porodice, a inače se općenito među jakobitima opaža velika sklonost povratku u katoličku crkvu.

Iz Afrike. Iz jednoga dopisa iz unutarnje Afrike, poslanog 12. kolovoza u Beč, doznajemo da su između tamošnjih misionara opet dvojica mjeseca siječnja preselila se u vječnost, i to svećenik Rainer i jedan svjetovnjak; svi ostali mnogo su od vrućice stradali, no sada se već svi oporavljaju. Između svih misionara, jedino je svećenik Lap, rodom Kranjac, neprestano zdrav, budući da je kao homeopat vrlo štedljivo živio i veoma pazio na sebe, no i njega napokon svlada afrička vrućica, te je noću između 11. i 12. ožujka preminuo. Novi stan gosp. misionara Možgana, također Slovenca, u sv. Križu, dobro napreduje. Scikovi, među kojima se nalazi, dobri su i mirni ljudi. Oni ljube svoga vjerovjesnika, te oko njegove kolibe sagradiše svoje. Škola mu se sastoji od 55 djece, što su oduzeta trgovcima, koji robove kupuju. Tuzemci bi mu rado predali svu svoju djecu, samo da ih ima kamo smjestiti i čime hraniti. Za krštenje bi ih bilo mnogo, no g. Možgan čeka dok budu u vjeri bolje poučeni i utvrđeni. I ove godine izbiše krvave razmirice između trgovaca i crnaca. Trgovina s robovima službeno je zabranjena, ali se time živahnije vodi u tajnosti, zbog čega je i cijena robova znatno porasla. Misionari ne mogu zasad nikakvu djecu kupovati, da se ne čini kao da sami podržavaju trgovanje koje je vlada zabranila.

Iz Amerike. Možda nikada još u većini sjeverno-američkih biskupija nije toliko svećenika ređeno, toliko vjernika krizmano, toliko crkava sagrađeno, kao lani. To bi moglo svim neprijateljima katoličke crkve poslužiti kao pouka da joj svojim progonima tim više dobra čine, čim joj više zla nanijeti namjeravaju.

(Izvor: Zagrebački katolički list, 1856.; Obrada: ChatGPT)

Nemojte se samospaljivati

Kada sam jutros pročitao vijest da se na Trgu sv. Marka neki čovjek polio zapaljivom tekućinom i zapalio, nije mi, kao mnogima, na pamet pao češki student Jan Palach, nego jedan budistički monah koji je to učinio prije njega. Godine 1963. Thich Quang Duc samozapalio se u Sajgonu kao protest protiv politike predsjednika Ngo Dinh Diema, katolika koji je "ugnjetavao budizam", kako kaže Wikipedija. 

Očito je i nesretni muškarac s Markovog trga bio pod utjecajem tog čina vijetnamskog budista jer je svoje samospaljivanje izvršio upravo 11. lipnja na godišnjicu događaja iz 1963. Mediji tu znakovitu činjenicu, koliko sam vidio, još uvijek nisu objavili. 

Kako sam uopće pomislio na tog Vijetnamca koji nema valjda nikakve veze sa Zagrebom ili Hrvatskom? Već nekoliko godina promatram pri prolasku kroz pješački pothodnik ispod željezničke postaje Maksimir mural koji prikazuje upravo čin samospaljivanja Thich Quang Duca. Nasuprot slike na kojoj su krugovi različitih veličina i boja uz prozirnu, ali bezazlenu poruku "svi su različiti, ali imaju nešto zajedničko  opseg/promjer =  3.1415926535 8979323846...", nekom pametnjakoviću učinilo se prikladnim postaviti grafički prikaz brutalnog samoubojstva (da li zato da se napadne Katolička Crkva, jer druga poveznica s nama mi ne pada na pamet?) 

Meni je to isto kao da su par metara više, na samom željezničkom peronu nacrtali Anu Karenjinu kako skače pod vlak. Večeras sam čuo i zlokobnu činjenicu da je muškarac koji je već umro od pretrpljenih opeklina bio strojovođa. Je li slučajno vidio i mural na toj prometnoj zagrebačkoj željezničkoj stanici? Pretpostavljam da nikad nećemo znati. Kažu da je taj čovjek, Bog neka mu se smiluje, imao problema i s kockom. No u našem društvu tu ovisnost promiču čak i slavne i inače pozitivne ličnosti poput Luke Modrića, te se i mladima i starima servira na svakom koraku od 0 do 24 sata.

Očaj samospaljivanja po meni je jedan od jasnijih primjera potpunog beznađa. Hoće li poslužiti svećenicima da progovore koju riječ o opasnosti od različitih vrsta ovisnosti, smrtnom grijehu samoubojstva i potrebi da izbjegavamo sami i druge savjetujemo da izbjegnu sve što bi nas stavilo na put prema paklu?

Prilika za služenje Kristu i Crkvi

Petak 14.6.2024. drugi je petak u mjesecu, pa je kao i svakog mjeseca, prilika za sve vjernike vezane uz tradicionalnu misu u crkvi sv. Blaža da pomognu oko čišćenja crkve. Čišćenje počinje nakon večernje župne mise, tj. u 19 sati. 

Razočaralo me kada sam od majke koja ima više od 70 godina čuo da su prošli put na čišćenje došle samo četiri žene od toga jedna župljanka koja ni ne ide na tradicionalnu misu. Za ovaj petak su se prijavile samo dvije gospođe iako smo svi čuli kako je prije propovijedi vlč. Borna pozvao da se svi koji mogu odazovu. 

Na našu misu dolazi dosta mladića i djevojaka, pa i uzevši u obzir one koji su ispričani zbog neodgodivih obaveza ili zato što već na drugi način doprinose (članovi zbora, ministranti), svejedno mi nije jasno kako veliki broj vjernika ne vidi da im je ovo prilika za dati svoj doprinos nastavku služenja mise koja im nešto znači (inače valjda ne bi išli na nju nedjeljom u 16:45 u župu koja i nije njihova). 

Kažu da nekim ljudima danas treba nacrtati što trebaju učiniti jer suptilni migovi ne prolaze, pa evo: odvojite sat vremena mjesečno (ovaj petak 19-20) i dođite u crkvu sv. Blaža pomoći oko čišćenja podova i klupa koje i vi koristite kada dolazite na misu. 

Možda će se netko zapitati zašto ja sam ne idem pomoći čistiti. Mogao bih, no želim barem kroz ovu ne posebno zahtjevnu (ali vrijednu) zadaću dati priliku ostalim vjernicima koji dolaze na tradicionalnu misu da se uključe i osjete dijelom zajednice. Nije dobro da ljudi počnu osjećati da se oko mise (čišćenje, pjevanje, ministriranje, priprema druženja itd.) trebaju pobrinuti oni drugi koji to stalno rade, a ja ću kao nekakva pseudomagdalena "izabrati bolji dio" i doći na sve servirano te se poslužitelja možda eventualno sjetiti u molitvama.  

Ne sastoji se pobožnost samo u tome da se pristojno kleči, pravilno sklapa ruke ili dostojanstveno ponaša u crkvi. To je svakako potrebno, ali valjda možemo prinijeti i sitnu žrtvicu vremena i komoditeta koja nije nužno po vlastitom izboru. 

Živjelo tvoje presveto Srce

I u nas se, hvala Bogu, stala sve većma njegovati pobožnost prema presvetom Srcu Isusovu. Da ona urodi pravim plodom, naime kreposnim životom, životom po Srcu Isusovu, nije dovoljno, ako se njome djeluje pretežno samo na čuvstvo, već treba djelovati i na čovječje umne sile. Čuvstva, koja se ne osnivaju na dubokim spoznajama, od male su vrijednosti, pa makar se očitovala i jačim osjetnim pobudama. Mek čovjek će i plakati, kad u crkvi čuje govoriti o patnjama presvetog Srca Isusova, a za kratko vrijeme, još mu se možda nijesu suze pravo ni osušile, počinjat će ono, čime se ranjava presveto Srce. Uz druge je uzroke toj žalosnoj pojavi duševni uzrok i to, što znanje o životu i trpljenju Boga-Čovjeka ne lebdi trajno pred njegovim duševnim očima; a ne lebdi, jer se nije u njegovu dušu duboko zasjeklo, jer nije svojom jasnoćom i jakošću zagospodarilo njegovim duševnim životom.
[...]

Kad štujemo na primjer Srce Isusovo ili Krv Isusovu, štujemo zapravo osobu, jer osobu ide štovanje, a osoba je Isusova, kako znamo, Božanska. Premda spominjemo samo dio, ipak štovanje ide cijelosti, koja se u dijelu očituje i štuje. Ima posebnih razloga, da uprav Srce Isusovo više štujemo od ostalih njegovih tjelesnih česti, ili, da Isusovu osobu većma štujemo u njegovu Srcu nego u ostalim tjelesnim njegovim čestima. Jer je tjelesno srce organ tjelesnog života, do kojega stoji tjelesni život i djelovanje ostalih tjelesnih česti. U prenesenom smislu srce označuje ili cijelu dušu, ili volju ili osjetno teženje. Simbolički je pak tjelesno srce naravni znak ljubavi, s kojom je Sin Božji uzeo čovječju narav.

(izvor)

Ne ostavi nas nigdar, blagoslovi domovinu nam

Gostujući autor - Od Pariza do Chartresa

Hodočašće u Chartres - hodočašće na koje sam pošao iščekujući srednje napornu šetnjicu uz opušteno kampiranje i revne trojne mise uvelike je nadmašilo sva moja očekivanja.

I tak z dare Tve dobrote razveseli nas sirote

Hodi Duv Sveti pamet rasveti 
Reč Božju nam dej razmeti 
Dej stvorejnu Bože svomu 
Po putu oditi pravomu 
K Tebe Bogu dojti svomu. 

(izvor)

Mrav i golub

Žedan mrav pio je na jednom izvoru, pa se nekako omakne i dođe u veliku pogibao, da se utopi. Golub sjedeći blizu izvora na drvetu smotri to sažali mu se, pa baci s drveta jedan list, po kojem se mrav zbilja izbavi iz pogibelji.

Malo za tim dođe lovac i opaziv goluba, uzme ga na nišan, da ga pogodi. Mrav je sve to gledao, i da njegov izbavitelj ne zaglavi, ugrize lovca za nogu tako, da se onaj pomakne i promaši cilj. Na tu se buku golub prene i odleti.

(izvor)

Čudo

Bizantski obred slavi blagdan povezan s hramom u Frigiji, u zapadnoj središnjoj Maloj Aziji. U Koni, blizu grada Kolose (kršćani toga mjesta primili su pismo od svetog Pavla), sveti Mihovil se ukazao ocu nijeme djevojke, uputivši ga da odvede svoju kćer do obližnjeg izvora, gdje je ona čudesno progovorila. Crkva je potom izgrađena iznad izvora, što je privuklo mnoge kršćane i dovelo do brojnih obraćenja. Lokalni pogani pokušali su uništiti crkvu preusmjeravanjem dviju obližnjih rijeka prema njoj, ali je sveti Mihovil došao osobno braniti svoj hram. Kada je udario u obližnju stijenu, u njoj se otvorila pukotina koja je progutala navalu vode. Blagdan "Čudo svetog Mihovila Arkanđela u Koni" slavi se 6. rujna. Čudov samostan u Moskvi, nekada važan centar učenja, ali sada uništen, nazvan je po tom čudu.

(izvor)

Ipak sam ubrao cvieća i ako ga nisam imao u rukama! Ono bijaše ubrano u mojoj nutrini.

Razpeti u polju... 

Oblaci nabujali zaklanjaju brda, spustivši nizke poglede u dolinu. Vjetar me goni poljem, kojim dolaze mirisi kiše...! Klasje se leluja...! Idem brže... kosa mi vijori...! Na razkršću stoji Razpeti! ... Strši u svemir! Opet ga razpeše!
Zadnji trak sunca razli poljem boje. U zlatu žita pođe duga sjena Razpetoga Krista...! Grmljavina tuče nebom. Kiša poče da pada...! Vjetar je šarao tamne sjene mojih misli, koje me tjeraše poljem...!

(Branko Boranić, U suncu i sjeni planina, Sutoni)

Otkrit ću vam naše tajne

Sveti Franjo Ksaverski, koji je imao mnogo posla s njima i koji ih je toliko dobro poznavao, rekao je da kad ne bi bilo Brahmana, ne bi bilo ni jednog idolopoklonika u golemim regijama Indije. Autoritet i utjecaj koji imaju nad prinčevima, poštovanje koje im narod iskazuje, tisuće prijevara koje koriste kako bi se nametnuli narodnoj naivnosti, njihov ogroman broj, zajedništvo koju održavaju među sobom, njihovo sebično ponašanje, čine ih gotovo nepobjedivima, ali istodobno i najodlučnijim protivnicima kršćanstva. Goa ih je zapravo bila puna, ondje su otvoreno slavili svoje žrtve, ceremonije, vjenčanja i sprovode prema poganskim obredima - spaljivanje udovica s ostacima njihovih pokojnih muževa i izvođenje javnih svečanosti onako kako su željeli. Ukratko, rekao je da se na njih može primijeniti molitva koju je David uputio Bogu: "Od naroda bezbožnog i od čovjeka opakog i prijevarnog , izbavi me." Živjeli su na račun idola, gosteći se luksuznim jelima koja im se prinose, prodajući bajke kao otajstva i propovijedajući svaku besmislicu koja im padne na pamet, od kojih je jedna od glavnih bila uvjeriti ljude da pagode imaju apetite kao obični smrtnici, ili bolje rečeno, mnogo proždrljivije od običnih smrtnika; da upijaju esenciju postavljenih jela kroz mirisni medij, i da, iako meso ostaje navodno isto, zapravo je samo kora ili ljuska, ali budući da je posvećeno idolima, samo Brahmani smiju to konzumirati. Na temelju takvih bajki Brahmani i njihove obitelji održavaju se u luksuzu i udobnosti.

I dobar i koristan

Fra Šime Ančić, koga je fra Rufin Šilić 1950. god. ispitivao o fra Bariši Drmiću, reče za njega: "Bio je to čovjek velike molitve. Nikad mu nisam došao, da ga nisam našao u crkvi, gdje kleči. Kad god sam došao, morao sam mu naložiti vatru i skuhati ručak, jer niti je kuhao niti vatru ložio…"

[...]

"Posija sam žito – pripovijeda dalje Ante – na njivi od dva dana oranja još u ožujku. Bilo je lipo vrime. Kad sam sve završio, navečer nasta velika oluja i nevrime. Okolna brda je za kratko vrime prekrio snig. Uzorana njiva je isto bila prekrivena snigom. Poslije toga punuše velike bure, mrazevi se pojaviše. Skoro misec dana je to tako trajalo. Mislio sam da je sav moj trud bio uzalud. Počelo žito nicati ko pirika. Ljudi mi govorili da to priorem, ali ja nisam htio. Neka bude, što Bog da! Da kako ću pričati… Malo pomalo ugledalo se žito. Iz jednoga zrna po dvadeset drugih struka je raslo. Dobro žito bilo. Ali navalili vrapci. Po čitava jata su dolazili. Pogaziše i poidoše. Mećao sam i plašila i gledao sakriven. Ništa nije pomagalo. Oni idu čak na plašila. Nije mi drugo preostalo nego poći k fra Bariši. Bio je tada u Seonici. Sićam se ko danas. Poslao me da nalijem vode. Onda smo otišli u kapelicu. U kapelici oltarić, ja to sve stavio na oltarić. Fra Bariša uzeo neke knjige i počeo moliti. On je klekao i molio, molio. Meni dodije klečati, pa ustanem. Ne mogu od stida stajati, pa opet kleknem… A on. Bože moj, kao da je niko iz zemlje… Kad je završio, kaže mi: ‘Sinko, hajde pokupi ovo sve i pođi u miru!’ Reko mi je da idem naoposum okolo žita, da škropim blagoslovljenom vodom i molim Virovanje i Isusovu krunicu. Čim sam došao kući, to sam učinio. I gledao sam svojim očima kako jata vrebaca leteći žele pasti na žito, ali ni jedan ne pada, nego samo fijukne, pa odleti dalje. Nije mi od tog trenutka falilo ni jedno zrno."

Petar Filipović iznosi svoje mišljenje: "Fra Bariša je bio dobar. Osobito ga pamtim po tome što je molio na golim koljenima. Za nj se čulo po tome što je čudesa činio. Zato su dolazili k njemu sa svih strana. Evo, ispričat ću ti kako je bilo kad su u nas u Studenoj navalile gusjenice na kupus. Kupus dobar, ali i gusjenice uništiše sve za nekoliko dana. Otišli mi po fra Barišu. Došao fra Bare i molio, blagoslovio vodu i tom vodom blagoslovio kupus. Kad su gusjenice počele jedna za drugom ići, dođoše do vode i prestriješe vodu. To sam ja skupa s drugima gledao svojim očima. Nije se više ni jedna u kupusu pojavila."

(izvor)

Priznanje granica

Uopće uzevši primjećuje se kod svih ukazanja kako su apostoli vrlo polako i s primjesama sumnjičavosti dolazili do vjere. Za Ivana je napisano da je počeo vjerovati kad je vidio prazan grob. Ali to još nije bila potpuna vjera: »Još naime ne bijahu razumjeli pisma, da je trebalo da Isus uskrsne od mrtvih« (Iv 20, 9). Učenike iz Emausa morao je Uskrsnuli s naporom dovesti do razumijevanja Pisma (Lk 24, 25) Završetak Markova Evanđelja više puta naglašava, kako učenici nisu htjeli vjerovati različitim svjedocima (Mk 16, 9 i sl.). Lukino Evanđelje izričito ističe da su apostoli izvještaj žena o uskrsnuću držali izmišljotinom (Lk 24, 10). 

Tako se izvještaj o Tominoj sumnji sasvim uklapa u psihološko stanje ostalih apostola, dapače s psihološkim stanjem svakog pojedinog čovjeka, koji je suočen s takvim događajem koji se protivi svakom iskustvu, kao što je Kristovo uskrsnuće. Toma zahtijeva da, prije nego povjeruje, stavi svoje ruke na rane Uskrsnuloga. 

Osam dana nakon toga ponovno se javlja Isus apostolima, kad je bio prisutan i Toma. Uistinu je Isus ponudio Tomi da dotakne njegove rane. Toma je u isto vrijeme bio svjestan svoje ograničenosti; dok je Gospodin govorio o ograničenosti ljudske spoznaje Boga: »Blaženi, koji ne vide, a vjeruju«. To ujedno znači, da je čovjeku pogled u novi svijet, u koji je Isus ušao uskrsnućem, gledanje njegove božanske slave (Lk 24, 26) u ovozemaljskoj opstojnosti, ograničen. Ovdje na zemlji nam preostaje samo vjera, i to vjera u onoga koji se je svojoj »braći« (Mt 28, 10) javio kao uskrsnuti i živi. Nisu mogli potpuno shvatiti što je u biti činjenica uskrsnuća, nego da moraju vjerovati onima koji su do te vjere došli i tu vjeru svjedoče. 

Zato je ovaj evanđeoski izvještaj konačno za nas poziv na poniznost, na skromnost i priznanje granica, mogućnosti ograničenosti. Svijet će nam uvijek bivati veći. Sve više čovjek prodire u spoznaju divnog sklada i svrhovitosti svemira. Sve više spoznaje beskonačnost svemira, svoju nesposobnost da u sve prodre. Pošto za nas svijet postaje veći, još veći je za nas Bog. On će za nas sve više biti neobuhvatan i nedostižan. Ako uopće nešto možemo saznati, tada nam to mora biti objavljeno po samoj Božjoj objavi. Ali to što o Bogu znamo samo je početno spoznanje, kao sjene što padaju na izvor svjetla, koje nas toplim i svjetlećim zrakama podsjećaju, da sunce zaista postoji. Potpuna spoznaja Boga, gledanje Boga, biti jedno s Njim, to nam je obećano za vječnost. Na ovom se svijetu moramo zadovoljiti s onim što nam je Bog objavio o sebi. Ovdje trebamo samo vjerovati. Vjera nas potiče da budemo svjedoci evanđeoske vijesti osobito onima koji su daleko od Boga, da i oni doznaju za Božju objavu i da je dalje šire.

(izvor)