Najprije jedna napomena. U glavnoj tezi sljedećeg članka se potpuno slažem s autorom i to sam već, čini mi se, i spominjao usputno na ovom blogu. Mislim da nije osnovni cilj ovog teksta uvjeriti ikoga da se u Međugorju ukazuje đavao, a ne Gospa. Meni Međugorje ne predstavlja ništa u životu, ali oni kojima je bitniji dio življenja katoličke vjere teško da će promijeniti stav pročitavši članak na nekom blogu. Kako ja razumijem, autor želi naglasiti da se protivljenje međugorskom fenomenu ne može temeljiti samo na teorijama nekih čisto ljudskih zavjera: franjevci u stoljetnom sukobu s biskupima, pohlepa, duhovna oholost itd. To upozorenje je sasvim na mjestu i namjenjeno je prije svega onima koji su u pogledu Međugorja već skeptični ili ga negativno prosuđuju. (TB)
“(…) Što je vrijedilo za njih, vrijedi i danas kad smo gotovo pa uvjereni svi po redu da nema nečistih duhova. Počesto i sami pastiri – žeteoci Božji ne vjeruju da postoje takvi duhovi. Ili ih možda slabo prepoznaju i otkrivaju, te onda nisu od prave koristi svojemu puku. (…)”
Te riječi iz razmišljanja don Ivana Bodrožića koje su nedavno objavili neki portali padaju na pamet autoru ovoga teksta pošto je pročitao članak mr. Snježane Majdandžić-Gladić “O međugorskim zelotima…”. Članak je doista vrijedan hvale, zbog hrabrosti i sposobnosti autorice da neuvijeno kaže i bjelodano pokaže da se u Međugorju nikad nije ukazala Gospa, ali u tom tekstu kao da se uopće ne računa s mogućnošću da se ondje ukazao i ukazuje đavao. To pomalo podsjeća na čudno tumačenje koje o onom poznatom mjestu iz Poslanice Efežanima kako “nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego (…) protiv zlih duhova” možemo naći u knjizi Josepha Ratzingera “Isus iz Nazareta” (I., str. 186), a nije zanemariva ni činjenica da ćemo, recimo, u enciklikama Lava XIII., Pija IX., X., XI. i XII. spomen pakla i vražjeg djelovanja na ljude naći skoro pa nigdje. Prisjetimo se i poznatih amsterdamskih ukazanja takozvane Gospe Svih Naroda koja negda bijaše Marija: povjerenstvo koje ih je ispitalo bilo je zgroženo i zaključilo je da se ne radi o Gospinim ukazanjima, ali je pojavu pošto-poto htjelo svesti na naravne, ljudske uzroke, ne dopustivši mogućnost da su posrijedi mimonaravne, đavolske objave. Naposljetku je novi biskup ukazanje priznao. Kad se ustraje na tome da se ne ukazuje nitko, onda se ako se ispostavi da se netko ipak ukazuje zaključi da je taj netko zacijelo nebesnik.
“Sve sami izmišljaj i umišljaj!” kaže biskup Perić na jednome mjestu u svom nedavno objavljenom tekstu o međugorskim ukazanjima u prvih sedam dana. Ali što ako npr. nekom salezijancu u Kanadi zrnca međugorske krunice postanu zlatna, i neki se naš svećenik gledajući zanesenu međugorsku vidjelicu osvjedoči da sve ipak nije samo umišljaj i izmišljaj? Što se događa kad đavla “izbacimo iz jednadžbe”, pokazuje nam i jedan nedavno snimljen igrani film (“Sezona lova”), u kojem John Travolta (naime njegov lik, Srbin) Robertu De Niru (njegovu liku) priča kako se uvjerio u Božju opstojnost prisustvujući ljudskim zlodjelima prestrašnim a da bi mogla potjecati samo od čovjeka. “Travolta” je iz jednadžbe bio izbacio đavla, pa je naposljetku morao na njegovo mjesto ubaciti Boga, đavolske poticaje pripisati Bogu, đavla smatrati Bogom.
Ako đavla izuzmemo iz međugorske jednadžbe, na koncu ćemo božanskima početi smatrati npr. ekstaze međugorskih vidjelaca, međugorska sunca, pa i međugorski četvrtak jer štovatelju sunca Braci, o kojemu je nedavno film snimio autor igranog filma o Međugorju Jakov Sedlar, četvrtak je novi Dan Gospodnji, kao što je bio i Sai Babi, koji je o sebi rekao da je onaj isti koji se nalazi i u Međugorju…
Ovih dana aktualne su kod nas navodne Gospine objave predsjedniku Svećeničkoga marijanskog pokreta don Stefanu Gobbiju, čiji je nasljednik, don Laurent Larroque, uz pomoć vlč. Marinka Miličevića, bivšeg isusovca, a sada svjetovnog svećenika koji je kancelar Gospićko-senjske biskupije, duhovnik Zajednice Injigo i odgovorna osoba za Svećenički marijanski pokret u Hrvatskoj, 22. lipnja u Udbini posvetio hrvatski narod Bezgrešnom Srcu Marijinu. U jednom tekstu o tim objavama na početku se kaže:
“Navodna unutarnja čuvenja o. Stefana Gobbija prošarana su tako brojnim obmanama, doktrinarnim zabludama i lažnim proročanstvima te će biti dovoljno navesti tek nekoliko izvadaka iz Plave knjige da se jasno pokaže kako taj spis nije, kao što se tvrdi, božanski nadahnut, nego su posrijedi osobna razmišljanja o. Stefana Gobbija.” No može li itko povjerovati da se doista radi o pukim Gobbijevim osobnim razmišljanjima, izmišljanjima ili umišljanjma? Teško. Pa znači li to onda da su ipak posrijedi nebeske, Gospine objave? Nipošto. Zato se u tom članku ipak, hvala Bogu, dodaje:
“Ako pak o. Gobbi ustraje na tome da se ne radi o njegovim osobnim razmišljanjima, mora se zaključiti da su onda posrijedi đavolja duhovna očitovanja, jer neke od tih poruka oprečne su nauku Svete Crkve Katoličke.” (
http://www.catholicdoors.com/isit/isit01.htm)
Poznati egzorcist mons. Andrea Gemma na pitanje o međugorskim vidiocima: “A ako navodni vidioci stvarno vide Gospu?” odgovara: “Onda vide Sotonu koji se lažno predstavlja. Jer Sotoni je jako stalo da raskoli Crkvu, suprotstavi dvije struje jednu drugoj: za Međugorje i protiv Međugorja. (…)” (
http://unamsanctamcatholicam.blogspot.hr/2011/04/bishop-and-exorcist-andrea-gemma-on.html)
U “Ogledalu pravde”, na žalost, slabo se računa s tom mogućnošću. Ipak, na nekim je mjestima natuknuta. Na primjer:
“12. XI. 81: (…) Pod jednom od najsvetijih molitava Crkve, pod Vjerovanjem [i to na “rođen od Marije vazda Djevice”], pojava se ‘iz sveg grla’ smije. Tko će nas uvjeriti u ozbiljnost takve pojave i molitve? Da netko to sve ne ismijava?”
“8. XII: (…) ‘Ispod njezinih nogu i oko nje tama i dim tu se širili. (…)’ To se događa na svetkovinu Bezgrješnoga začeća! Dan Najčistije, bez iskonske ljage, a gle dima i tame! Tko to ubacuje tamu i dim oko najsvetije ljudske osobe?”
U “Međugorskim stranputicama”, članku biskupa Perića, možemo pročitati i ovo:
“(…) Ne čudimo se nekadašnjoj ‘međugorskoj djeci’ što svoje nesavršeno vjeronaučno znanje pripisuju Blaženoj Djevici Mariji, nego se čudimo tadašnjim svećenicima, župnim vikarima u Međugorju, fra Tomislavu Vlašiću (…) i fra Slavku Barbariću (…), kako su mogli upisivati takve upitne i heretične rečenice. Kao da su pretpostavljali da se radi o novim spoznajama koje će usvajati ne samo pojedinci i skupine vjernika, koji čeznu za ‘čudesima’ i ‘ozdravljenjima’, nego će i sama Crkva mijenjati svoj biblijski i učiteljski nauk!”
“Je li to samo psihogena proizvođevina dječje mašte i psihe? Ili je neka čudnovata sila uplela svoje prste u ovaj fenomen?”
Valja se upitati: Ako su fra Tomislav Vlašić i fra Slavko Barbarić zapisivali “Gospine” rečenice za koje su znali da su heretične, nije li to dokaz autentičnosti tih rečenica, dokaz da ih je prije će biti izrekla “neka čudnovata sila” nego smislili fratri ili djeca. I koja li bi to čudnovata sila bila? Zar nam je tako teško imenovati je, nazvati je đavlom? Očito jest.
A zapravo nam mnogošto postaje jasnije, pa i lakše, ako priznamo đavlovo postojanje i djelovanje na ljude. Zar nam nisu npr. Kuran i Muhamed jasniji i zar ne postajemo i sućutniji prema Muhamedu ako ne mislimo da je on smislio, nego da mu je đavao prerušen u anđela Gabriela objavio da Isus nije umro na križu, nije uskrsnuo, nije Božji Sin, nije Spasitelj i Otkupitelj, nije obećao poslati Duha Svetoga, nego Muhameda… Strašno je dopasti đavolovih kandža.
Oni koji brane istinu da se u Međugorju Gospa nikad nije ukazala u manjini su i plivaju protiv struje. Zaslužuju priznanje za hrabrost, pogotovo ako su iz Hrvatske. Njihov je put uzbrdast i trnovit, rekao bi biskup Žanić. Međutim istinu o međugorskom fenomenu cjelovitije bismo, suosjećajnije i djelotvornije branili kad bismo ozbiljnije uzimali u obzir mogućnost da međugorski vidioci doista vide, ali ne Gospu, nego đavla prerušenog u Gospu, i vjeruju da je to Gospa.
Molimo li se za njih? Njima je “Gospa” jednom rekla da se ne trebaju moliti za sebe, jer da ih je ona već najbolje nagradila. Ako se ni mi za njih ne molimo i zbog njih ne plačemo, na to nas je nagovorio đavao, a ne Gospa. O njemu znamo i da ga, kako kaže sv. Ivan od Križa u “Usponu na goru Karmel” (2. knjiga, 11. poglavlje), jako veseli čovjekova žudnja za privatnim objavama. U “Kršćanskom savršenstvu” (Živan Bezić, izd. 1986., str. 412) čitamo o karizmama da se tko ih ima nema čime dičiti, a tko ih nema, neka ih i ne želi, jer bi to mogao iskoristiti đavao da podmetne lažna viđenja i objave (ovo je, usput budi rečeno, sasvim dovoljan razlog za osudu karizmatskog pokreta, čim se taj pokret može zvati tako kako se zove). Znajući sve to, zar možemo ustrajati na tome da u Međugorju, kad je riječ o ukazanjima i objavama, nema ničega osim ljudskih izmišljotina i umišljaja?
