Pola stoljeća od početka Drugog vatikanskog sabora. Moje percepcije o doživljaju Koncila u Hrvatskoj.
U drugoj polovini 12. stoljeća u talijanskoj je pokrajini Kalabriji živio cistercitski redovnik Joakim. Bio je na glasu po izrazito isposničkom načinu života i izučavanju sv. Pisma, a potkraj života osnovao je samostan s novim, strožim ogrankom reda (priznatim od pape) u brdima Kalabrije na mjestu Fiore (tal. cvijet) zbog kojeg ga običavaju nazivati Joachim Florensis (Joakim Florski, Joakim iz Fiorea). U Kalabriji je godinama bio na glasu svetosti, a što se tiče sv. Pisma, ponajviše se bavio Otkrivenjem i odgonetanjem eventualnih proroštava skrivenih u mnoštvu brojeva i simbola te knjige. Joakim se uhvatio broja 1260 koji se spominje u recima Otk 11,3 i 12,6 kao broj dana koliko će Božji proroci prorokovati odnosno Žena provesti u pustinji bježeći pred Zmajem. Broj zapravo predstavlja tri i pol godine, tj. 42 mjeseca po 30 dana, a tri i pol je nesavršena polovina savršenog broja sedam. Joakim je dane pretvorio u godine zaključivši da će u godini Gospodnjoj 1260. nastupiti velika promjena: doći će doba Duha.
Po Joakimu, povijest bi bila podijeljena na tri dijela, doba Oca, koje odgovara Starom zavjetu tj. razdoblju do Utjelovljenja Krista, doba Sina koje odgovara Novom zavjetu, a trajalo bi 1260 godina, i na koncu doba Duha (Svetoga) koje bi bilo doba mira i sloge. Tek bi tada ljudi posve shvatili poruku Evanđelja i ne bi više bila potrebna hijerarhijska Crkva.
Nakon godina općeg oduševljenja Joakimom, novi papa Inocent III (upravo onaj slavni, moćni, protivnicima Crkve tako zloglasni) ga je pozvao da obrazloži svoje spise, no Joakim je predavši ih uskoro umro 1202. Neke Joakimove ideje o Trojstvu osudio je IV. lateranski koncil, a kasnije protiv njega pisao i Toma Akvinski. Ideja o tri doba povijesti imala je, dakako, dobar prijam kod kojekakvih zaluđenih pseudomistika i socijalističkih preteča, te su se počele pojavljivati daljnje razrade pogrešno pripisane njemu. Bilo je vrijeme da se Crkva pozabavi cjelokupnim njegovim djelom tako da je 1263. došlo do osude.
Nakon ovog dugog uvoda vratimo se u 1962. Znamo da doba Duha nije nastupilo 1260., ali vrlo je vjerojatno da se to dogodilo 1959. kad je sazvan II. vatikanski koncil (ako dodamo jedinicu broju 1959 dobijemo 1960, a to je 7*7*40, sve skroz savršeni brojevi) ili u nadolazećim godinama. Nastupilo je dakle doba Duha, i to Duha Superkoncila. Duh Superkoncila je zapravo jedan mentalni sklop koji je, može se slobodno reći, ukrao II. vatikanski koncil.
Nisam teološki obrazovan, bilo formalno, bilo da sam obrazovanje stekao čitajući brojne knjige i dokumente. S druge strane, u povijesti odnosno matematici i logici posjedujem znatno bolju naobrazbu, što formalnu, što onu skupljenu čitanjem brojnih knjiga. Moji zaključci će se temeljiti na logici, znanju povijesti, zdravom razumu i životnom iskustvu.
Navršilo se 11. dana listopada, godine Gospodinove 2012. pola stoljeća od početka rada 21. ekumenskog Sabora, II. vatikanskog. Sveti je otac Benedikt XVI. otvorio godinu vjere. Vjernici su pozvani da (pro)čitaju dokumente II. vatikanskog sabora, a također i Katekizam Katoličke crkve. Poziv koji vrijedi prihvatiti, jer mnogi se pozivaju na II. vatikanski koncil, a ono što govore nema s njime nikakve veze: sve što su ti ljudi čuli o Koncilu došlo je iz druge ili treće ruke, najčešće posredstvom Duha Superkoncila.
U Hrvatskoj su započeli prigodni simpoziji. Mi Hrvati smo, općenito vrlo prigodničarski nastrojen narod; volimo nazdravljati i obilježavati, pri čemu je samo okupljanje važnije od razloga zbog kojeg smo se okupili. Na simpozijima, od kojih su neki znanstveni, drugi stručni, treći stručno-popularni bez obzira na karakter možemo čuti svakakve nebuloze koje bez oklijevanja možemo nazvati lovačkim pričama. To su pričice u razini onih kojih se moja generacija, još uvijek Titova pionirska, sjeća iz priča o partizanima u drugom svjetskom ratu. U sebi sadrže desetinu istine, a ostalih devet desetina je nadodano u Duhu Superkoncila. Ne samo da ne valjaju fabula i kronologija; ne valjaju ni objašnjenja uzroka ni posljedica.
U Hrvatskoj je priča o Superkoncilu uvijek vezana uz „pobjedu narodnog jezika u liturgiji“. Kad čujem ovako epski odabir izraza odmah se sjetim nogometne Lige prvaka i slavnih finala Bayern-Manchester United iz 1999. i Milan-Liverpool iz 2005. (ljudima koji nisu ljubitelji nogometa samo ću kratko napomenuti da u finalima velikih natjecanja obično dobije momčad koja povede s 1:0; u ova dva slučaja bilo je drugačije: Bayern je vodio 1:0 skoro cijelu utakmicu da bi United u sudačkoj nadoknadi zabio dva gola za pobjedu 2:1, a Liverpool je na poluvremenu gubio 0:3, izjednačio i na koncu pobijedio na jedanaesterce). Pričica potom spomene glagoljaše, Grgura Ninskog, Bašćansku ploču pa onda i anegdotu da je narodni jezik „pobijedio“ zahvaljujući tome što je neki hrvatski biskup služio na Koncilu tridentinsku glagoljašku misu. Ostali koncilski oci ostali su toliko zadivljeni da je put narodnom jeziku bilo otvoren (a tri tisuće Nijemaca razbježalo se pred deset partizana). Prelazak na narodni jezik u Hrvatskoj je neizbježno povezan s tzv. novosadskim dogovorom iz 1954. iz kojeg je proizlazio pravopis koji je značajno približavao hrvatski i srpski standard te potom hrvatskom pretproljećarskom reakcijom na taj dogovor: Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz ožujka 1967. nakon koje su potpisnici koji su bili članovi Partije iz nje izbačeni, a Krleža je podnio ostavku na članstvo u Centralnom komitetu. Deklaracija je potpisana usred postkoncilskog razdoblja, a opće raspoloženje svakako je bilo takvo da je misa na hrvatskom dočekana kao demonstracija hrvatskog identiteta. Istodobno se 1968. pojavljuje i „Zagrebačka Biblija“. Jedna izdavačka kuća na rubu propasti iskoristila je političku situaciju da se spasi „poslom stoljeća“. Manje-više gotove prijevode teologa bibličara pregledali su i uredili vrhunski književnici i književni prevoditelji, tako da je sa stajališta jezika postignut uistinu velik rezultat. O sadržaju prijevoda odnosno semantici upućujem na tekst
http://www.fiuv.org/docs/FIUV_PP5_VulgateFinal.pdf.
Što je II. vatikanski koncil rekao o narodnom jeziku? Zapravo je bio vrlo oprezan i neodređen. U konstituciji o liturgiji
Sacrosanctum concilium (u nastavku SC) u članku 36., stavku 1. piše da
u latinskim obredima treba - uz obdržavanje povlastica posebnoga prava sačuvati uporabu latinskoga jezika (posebna prava odnose se, recimo, na hrvatsku glagoljašku misu). Što se tiče narodnih govorenih jezika valja im
dati šire mjesto, ponajprije u čitanjima i upozorenjima te u nekim molitvama i pjesmama, u skladu s propisima (SC 36, paragraf 2).
Mjerodavnoj crkvenoj teritorijalnoj vlasti pripada … da na temelju ovih propisa odredi način i uporabu narodnoga jezika (SC 36, paragraf 3). Na temelju prepričavanja starijih čuo sam da su reakcije na hrvatskom području bile različite: banjalučki biskup Pichler odmah je dao prevesti misu na hrvatski, dok je kardinal Šeper držao konzervativniji pristup. U proljeće 1969. uveden je novi red mise (kolokvijalno poznat kao
Novus ordo, budući da je na probnom preglednom izdanju pisalo
Novus ordo missae) i novi misal u skladu s njime, a misa se po tom redu služila od početka došašća 1969. (30. studenoga). Navodno su biskupske konferencije spomenute u SC 36(3) bile sve toliko decidirano za narodni jezik da Pavlu VI. (uz osobne rezerve) iz pastoralnih razloga nije preostalo drugo nego ostaviti SC 36(1) kao načelo na papiru, a misu potpuno prebaciti na narodne govorne jezike.
Nakon razmatranja o „pobjedi“ narodnog jezika vratimo se na današnju hrvatsku percepciju II. vatikanskog koncila. Nismo još ni objasnili zašto smo ga nazvali Superkoncilom, no i tome se bližimo. Prije Superkoncila, svećenici ne samo da su bajali nerazumljivim jezikom, nego su bili okrenuti od naroda. Kao okorjeli natražnjak koji svake nedjelje ide na tridentsku misu odat ću čitatelju namjerniku još jednu tajnu: ne samo da je jezik nerazumljivi latinski i da su okrenuti leđima prema narodu, nego najvažnije riječi, samu pretvorbu, izgovaraju… sablaznit će se, ali ću ipak reći… izgovaraju
potiho. Onda je došao II. vatikanski koncil, ispravio to i još mnogo toga drugoga. Iz njega je, reći će vam mnogi uvjereni pristaša Superkoncila, izašla nova Crkva.
Sada smo napokon došli do definicije Superkoncila. II. vatikanski koncil je 21. ekumenski (četiri su bila carigradska, dva nicejska, pet lateranskih, dva lionska, dva vatikanska, po jedan efeški, kalcedonski, u Vienni, u Konstanci, bazelsko-ferarsko-firentinski i tridentski). Iz svakog koncila Crkva izlazi ili bi trebala izaći obnovljena. Iz Superkoncila je, međutim, proizašla nova Crkva. Kako je skoro osam stoljeća prije Joakim Florski prorekao (prevarivši se samo u računu s godinama): nastupilo je doba Duha. Duh Sveti je, navodno, navalio na sve strane, rigidne su strukture popustile nakon dugog otpora koji je donio toliko suše, rigidnosti, klerikalizma. Dojenče eto, stoji uz lava i vuka i čita im Bibliju na narodnome jeziku. Nema više latinskog bajanja potiho, sada
puk gromoglasno
sudjeluje odgovarajući svećeniku. Prije je narodu bilo
zabranjeno čitati Bibliju, danas je čita svatko. Prije je bila rigidna vertikalna hijerahija, danas je sve horizontalno, uzajamno,
dijalog: nema više klerikalizma jer je laicima opet vraćeno ono neministerijalno svećeništvo koje ima svaki kršćanin. Prije smo ratovali s hereticima i nevjernicima, danas katolici svima nude
dijalog. Prije smo tvrdili da se može spasiti jedino katolik, danas opet znamo da
Boga, na svoj način, također štuju i druge religije, ne samo židovi i muslimani, nego i hindusi, budisti, animisti. Prije smo nasilno pokrštavali, sada vodimo
dijalog i poštujemo druge. Prije smo se panično bojali pakla, danas s pouzdanom nadom živimo za budućnost u zajedništvu s Bogom. Prije smo rigidno doživljavali
čistilište i pakao, fizički ih uspoređujući s
vatrom, danas znamo da se radi o
slikovitim prikazima. Prije smo mislili da je izvještaj o Adamu i Evi točan od riječi do riječi, danas znamo da se pod
istočnim grijehom zapravo opisuje
problem ljudske egzistencije i postojanja zla u svijetu. Prije smo mislili da su
Noa, Abraham, Melkisedek, Mojsije stvarne osobe, danas znamo da se radi o
personaliziranim iskustvenim doživljajima izraelskog naroda. Nakon stoljeća klerikalizma, zatrovanih odnosa još od vremena Konstantina i Teodozija, sramotnog
petljanja Crkve i države, vratili smo se u vrijeme apostola.
Ovo je otprilike doživljaj Superkoncila od strane ne odviše nadarenih obožavatelja progresivnog smjera. Ono Joakimovo doba Sina se u novoj verziji dijeli na prva tri „apostolska“ stoljeća, do Konstantina i prvog ekumenskog koncila (ili do Teodozija I. pola stoljeća kasnije) i preko šesnaest stoljeća koja smo, otriježnjeni, odbacili. Ovdje će imalo bistriji ateist pitati kakva je vjerodostojnost institucije koja ima tri zdrava i potom gotovo sedamnaest trulih stoljeća. Kakva je, primjerice, vjerodostojnost pape. On je, navodno, nepogrešiv, a sedamnaest stoljeća Crkva i pape griješe. Koji je uopće mentalni sklop ljudi kojima je trebalo šesnaest i pol stoljeća da shvate da su postupali pogrešno? Dakako, katolik s gore opisanim mentalnim sklopom nije u stanju objasniti što je to nezabludivost, a u dubini duše misli da je to prevladana kategorija koje se Superkoncil samo formalno nije odrekao zato jer konzervativci i tradicionalisti to nisu dopustili (pa eto im neka kost da je glođu). Eh da, još ona dogma o transsupstancijaciji. Sumnjam da ljubitelji Superkoncila vjeruju u nju, ali kako je to još jedan relikt starih vremena, oni progresivniji je potiho odbacuju, a oni dobronamjerni zamišljaju nekakvo magijsko pretvaranje.
Tradicionalisti često prigovaraju novoj liturgiji da je protestantizirana. Svećenik je okrenut puku, ljudi imaju dojam da je najvažniji njihov dijalog sa svećenikom, svećenici u obred upliću svoje riječi kako se tko sjeti pa se ima dojam da je svećenik uistinu predsjedatelj nekog skupa koji može govoriti manje ili više formalno, puk „kvalitetu“ mise ocjenjuje prema kvaliteti propovijedi.
Nisam kompetentan suditi o tome je li, primjerice, ofertorij tridentinske mise bolji ili lošiji od ofertorija nove mise. Međutim, ključna je činjenica da je misa
obred. Obred tijekom kojeg sam Bog postaje prisutan. Obred mora i kod klera i kod puka pobuditi osjećaj Božje uzvišenosti, koji dovodi do ona dva dara Duha Svetoga koje se zovu pobožnost i strah Božji. U središtu je obreda stvarno prisutni Bog, a ne svećenik, puk ili svećenik i puk u nekakvoj kombinaciji. Tridentinskom obredu prigovaralo se zbog rubrikalizma i previše nepotrebnih finesa, uključujući svećenikove geste. Međutim, upravo ti detalji, brojna križanja, poklecanja, spojeni palac i kažiprst (tijekom pretvorbe dogodi se da svećenik više ne drži kruh nego Tijelo Kristovo pa djelići Presvetoga ne smiju padati uokolo) daju puku osjećaj nečega velikog, što treba duboko štovati. Kad se, stoga, prigovara da nova misa ima protestantski karakter, rekao bih da se izgubio osjećaj da je ona obred. Duh Superkoncila je, naime, antiritualan.
Spomenuli smo prigovor reformi mise zbog (navodne) protestantizacije. Moje razumijevanje stavlja epitet protestantskog na drugo mjesto jer protestantizam je samo posljedica jednog mentalnog sklopa koji je primarni uzrok. Kad usporedimo okolnosti tzv. reformacije i društvenih tendencija sredinom dvadesetog stoljeća, situacija je, što se tiče primarnog uzroka, vrlo slična. U šesnaestome stoljeću vladari i knezovi željni su crkvenih posjeda, a rastuće građanstvo ima novce pa želi sebi ugađati na duhovnom planu. Vraćamo se na staru Protagorinu maksimu da je čovjek mjera svega. Reformatori zaključuju da je svaki pismeni čovjek (riječ je, u praksi, dakako, o imućnima) sposoban pročitati Bibliju ujedno sposoban i tumačiti je. Dakako da takva ideja podiže ego pojedinca. Potom slijede ideje da skupštine velikaša ili vijeća građana čine vijeća koja raspravljaju o doktrini, biraju biskupe, opate, župnike pa osim ega raste i stvarna moć. Ima li išta ljepše od predodžbe kršćanstva koja spaja ugodno i korisno? U Duhu Superkoncila slične tendencije: narod nije blesav; svaki čovjek treba sudjelovati, treba odgovarati, treba biti aktivan. Kler ne želi po rubrikama, želi biti kreativan. Na koncu, i Adamu i Evi bilo je dosadno pa su željeli po svome, zar ne? [Odgovor je ipak ne, jer Adam i Eva nisu povijesne osobe, osim ako niste toliko rigidni da pogrešno mislite da jesu.] U Duhu Superkoncila onda dolaze i druge tendencije viđene u 16. stoljeću. Progresivni katolici postaju autonomni tumači Pisma, Tradicije, dogmi: svaki zapravo postaje svoj vlastiti biskup ili papa (u stvari svoj osobni bog). Biskupe (ako još uopće trebaju sa stajališta hijerarhije, jer doktrinu ionako svatko definira sam) trebaju birati vjernici: neka se konačno napusti vatikanska diktatura. Duh Superkoncila zapravo kaže da svatko uzme stvari u svoje ruke i radi po svome osjećaju: sve to Bog dopušta i želi da bude tako. Mise postaju svećeničke predstave ili pak demonstracije ega i samozadovoljstva svećenikove klike laika bez imalo znakova da je tamo prisutan i Bog. Dakako, reći će se da je prije u življenju kršćanstva sve bilo zamućeno, a sada, nakon koncila sve je opet postalo jasno. Naravno da je postalo jasno, kad su ljudi postali svoji osobni bogovi.
Što je uzrokovalo Duh Superkoncila? Je li riječ bila o modernističkoj zavjeri? Je li koncil bio održan u krivo vrijeme? Među saborskim ocima bilo je progresivnih do te mjere da ih možemo nazvati modernistima, no činili su manjinu. Je li, možda, njihov utjecaj bio jači od njihovog broja? Revoluciju je često u stanju provesti manjina koja inertnu, šutljivu većinu usmjeri na par pojedinosti koje zbilja ne valjaju i obeća reformu. Reforma će biti reforma, nikako revolucija. Kad netko od dobronamjernih ipak namiriše određenu radikalnost, revolucionari ga (opet) usmjere na one pojedinosti koje zbilja ne valjaju, a istodobno mu objašnjavaju da je napredak, progres, povijest na njihovoj strani: toga je časa jedinstvena prilika, ne smije se ostati po strani, rigidno, uskogrudno, zatucano, ušančeno, pesimistično. Nije Luj XVI, pokoj mu duši, pogubljen 1789. i nije ga pogubio Robespierre. Nije ruski car Nikola II. srušen od komunista oktobarskom revolucijom: prije toga bila je februarska i vrlo dobronamjeran i nesposoban čovjek po imenu Kerenski. Moje mišljenje je da je većina otaca, uključujući i bl. Ivana XXIII., koji je i sazvao Koncil bila previše optimistična, vjerujući da će se stvari riješiti same od sebe, od puno dobrih želja i entuzijazma. Koncil je u previše pitanja ostao nedorečen. Može ovako, može onako, može onako kako odredi neka komisija koja će provesti reformu. Primjerice, ovo kaže SC 22(3):
Stoga neka uopće nitko drugi [osim Apostolske stolice, i, djelomično, lokalnih biskupa, koji jedini imaju prvo uređivati liturgiju],
pa bio to i svećenik, po svom nahođenju [misi i drugim obredima]
ništa ne dodaje, ne oduzima i ne mijenja. Onda potom SC 35(3)
Neka se na svaki način još izravnije i strogo naglasi liturgijska kateheza; a u samim obredima neka se predvide kratke napomene, ako su potrebne, koje će samo u prikladnijim trenutcima izreći svećenik ili mjerodavni služitelj propisanim ili sličnim riječima. Ove kateheze pretvaraju se u prave male propovijedi. Redovno su prazne fraze koje ne izriču ništa bitno. Svećenici osjećaju silnu potrebu da ih izreknu, a počesto se usred njih pogube. Poneki ispričaju i vic. Jasno, sve to izvan propovijedi. Čitatelju prepuštam da ocijeni jesu li kateheze na način bilo-kada-bilo-gdje dopuštene ili obična zlouporaba uzrokovana samodopadnošću. Prepuštam mu da ocijeni jesu li izjave 22(3) i 35(3) u kontradikciji, ili sve ovisi o interpretaciji. Općenito, u dokumentima II. vatikanskog koncila previše je irenizma, ali i previše dvosmislenosti odnosno mogućnosti da se izjava tumači na ovaj ili onaj način, međusobno kontradiktoran. Dakako, pravo da tumači izjave Koncila ima Petrova stolica i zbor biskupa s njom u zajedništvu (i nikada izvan njega). Međutim, dokumenti bi trebali biti sastavljeni jasno i razumljivo, u ime ljudskog razuma koji je stvorio Bog. Ako nisu jasni i razumljivi, Petrova stolica ih i dalje može, mora i treba tumačiti, ali sastavljačima dokumenata možemo dati pokudu zbog loše odrađenog posla.
Što prije shvatimo da II. vatikanski koncil nije Superkoncil nego samo posljednji u nizu od ukupno 21 koncila, postat će jasno da njime nije nastupilo doba Duha, niti nova Crkva već da od Duhova do drugog dolaska Spasiteljevog teče samo jedno doba, doba vojujuće, hodočasničke crkve. Za nekoliko stoljeća, osim ako Gospodin prije toga načini kraj vremenu, moći će se ocijeniti njegov značaj: je li bitan koliko i nicejski, kalcedonski, tridentski, irelevantan kao V. lateranski ili neuspješno proveden kao bazelsko-ferarsko-firentinski.
M.B.