subota, 16. ožujka 2024.

Ljudi traže kruha, a »duhovi« im daju kamen; ljudi mole ribu, a »duhovi« im daju zmiju


 

Kako se vidi, javljanje duša iz vječnosti — makar ono usliedilo na »molbu«, ali pod pogodbom: ako to Bog dopusti — nema ništa zajedničko sa »Spiritiziranjem«. Da se mogu javiti duše iz čistilišta ili iz stanja blaženstva, jasno je za onoga koji vjeruje, da uistinu postoji Bog. Bog može dopustiti ili naložiti, da se jave duše pokojnih. Naravski, nije lako imati sigurnu spoznaju o tom, da se ne radi o bilo kakvoj obmani, nego da uistinu stojimo u vezi s individualnom dušom izvjestnog pokojnika. Uostalom, nije ni lako znati, da li se kod pojedinih »čudesnih« ozdravljenja radi o pravom čudu; ali zato ipak može biti, a i ima slučajeva, u kojima sasvim sigurno znamo, da je izključeno svako naravno tumačenje, te prema tome da se radi o pravom čudu. Traži se, dakle, najveći mogući oprez, iskreno savjetovanje s izkustnim duhovnim vođom i stroga kritičnost u prosuđivanju pojedinih pojava. 

Možda će tko misliti, da se ne javljaju i niti ne mogu javljati duše pokojnih samo zato, što bi mu se inače sigurno već bio javio pokojni prijatelj ili tko drugi. Slično je mislio i sv. Augustin, kad je rekao bi mu se sigurno bila javila njegova pokojna majka, koja je s toliko ljubavi bila zabrinuta za njega i njegov spas. Međutim u toj stvari ne možemo ništa tražiti ili zahtievati. Kad ne znamo za uvjete koji su potrebni bilo sa strane Boga, bilo sa strane pokojnih, bilo sa strane nas živih — kako ćemo onda tražiti, da se stvar mora odvijati po našim zahtjevima i očekivanjima?

Sigurno je samo ovo:

Ako Bog dopusti, da nam se javi duša pokojnoga, onda on sigurno ima pred očima ili dobro te duše ili naše vlastito dobro; u svakom slučaju i ta pojava mora biti na izvanjsku slavu Božju.

Zapamtimo, da prema jednom dekretu Urbana VIII. i sama Crkva u ovoj stvari ostavlja vjernicima podpunu slobodu. Izvještaje o tom, da su se u određenim slučajevima javile duše iz čistilišta, kao i eventualna vlastita izkustva o takvim pojavama ne treba uzeti kao stvar, u koju se naprosto mora vjerovati zbog autoriteta Božjeg, nego ih treba izpitati i prosuđivati kao svaku drugu činjenicu, Mjerodavni su zakoni ljudske znanstvene spoznaje.

Ali zapamtimo i sliedeće. — Duše, koje još pate u čistilištu, u prijateljstvu su s Bogom: njima je vječno blaženstvo već osigurano, ne mogu ga više izgubiti, samo još moraju izdržati vremenitu kaznu. Smrću je za njih prestao »dan djelovanja«. Zato, ako se javi duša iz čistilišta, onda to mora biti s privolom Božjom; inače bi sliedilo, da duše u čistilištu mogu, ako ne sticati zasluge, a ono barem zaslužiti nove kazne. Ako je pak sigurno, da se duše iz čistilišta mogu javiti samo uz privolu Božju, onda je sigurno i to, da se one ne će javiti, da bi nas tjerale u strah ili da bi nam naškodile. Ako se one jave, onda se jave zato, da bi tražile našu pomoć ili da bi nam poručile nešto, što je nama u pomoć i na spas. 

U vezi s ovim primjetbama razumjet ćemo, da ne moraju biti prazne »pripoviesti« ili »izmišljotine« ili »obmane« svi oni slučajevi, u kojima se dogodi, da na pr. bez mehaničkog uzroka stane ura, i da poslije doznajemo, da je upravo u to isto vrieme umro neki naš rođak ili prijatelj; — da je pala slika sa zida, i da se baš u to isto vrieme dogodila nesreća jednom našem znancu, koji nam je iznenada došao u misli; — da smo iznenada vidjeli neku više ili manje određenu prikazu, koja je onda za tren oka opet nestala, i da je ova pojava naviestila smrtni slučaj itd.

Kažemo samo, da su to moguće stvari, ali se, dakako, svaki konkretni slučaj mora točno izpitati. U mnogim će slučajevima izvještaji biti tako neodređeni i podatci tako nejasni ili »nemogući«, da se ne će moći doći do pravog suda. Zato je promašeno, ako mislimo, da moramo za svaki pojedini slučaj naći pozitivno rješenje. Strogo uzevši nije ni potrebno, da imamo jasan i siguran odgovor za svaki konkretni slučaj; odgovor je uviek vezan na stanovitu mjeru uvjeta i podataka. Već je mnogo, ako barem donekle znamo za granice onoga, što je moguće, te ako barem u nekim slučajevima možemo doći do sigurnog suda. Ni najbolji liečnik ne može uviek i u svakom slučaju sa sigurnošću ustanoviti vrstu bolesti. Ipak smo zahvalni i sretni, što on barem u nekim slučajevima može sigurno znati, od čega bolujemo.

(izvor)

petak, 8. ožujka 2024.

Devetomjesečna devetnica Gospi Guadalupskoj


Molitva 

devetomjesečne devetnice Gospi Guadalupskoj

za svakodnevnu molitvu od 12. ožujka do 12. prosinca 2024. godine

 

O djevičanska Bogorodice, utječemo se pod tvoju obranu i molimo tvoj zagovor protiv tmine i grijeha koji sve više obavijaju svijet i prijete Crkvi. Tvoj Sin, naš Gospodin Isus Krist, tebe nam je dao za majku kad je umro na križu za naše spasenje. Tebe je također poslao 1531., kad su nas opsjedale tama i grijeh, kao Gospu Guadalupsku na Tepeyacu da nas vodiš k Njemu koji je jedini naše svjetlo i naše spasenje.

Po tvom ukazanju na Tepeyacu i po tvojoj trajnoj prisutnosti s nama na čudesnom ogrtaču svoga glasnika Ivana Didaka milijuni su se duša obratili vjeri u tvoga božanskoga Sina. Po ovoj devetnici i po našoj posveti tebi, ponizno zazivamo tvoj zagovor za svakodnevno obraćenje našega života Njemu i za obraćenje milijuna drugih koji još u Njega ne vjeruju. U našim domovima i u našem narodu vodi nas k Njemu koji jedini pobjeđuje grijeh i tamu u nama i u svijetu.

Ujedini naša srca sa svojim Bezgrješnim Srcem da bi naša srca pronašla svoj pravi i trajni dom u Presvetom Srcu Isusovu. Neprestavno nas na na našem životnom hodočašću upravljaj prema vječnom domu s Njime, tako da se naša srca, sjedinjena s tvojim, uvijek pouzdaju u Božje obećanje spasenja, u njegovo milosrđe koje nikada ne iznevjeruje one koji mu se obraćaju ponizna i skrušena srca. Po ovoj devetnici i našoj posveti tebi, o Djevice Guadalupska, vodi sve duše u Americi i širom svijeta k svomu božanskom Sinu u čije ime molimo. Amen.

 

Rajmund Lav kard. Burke

petak, 1. ožujka 2024.

Skvarenje na najvećem stupnju


Ma reći će tko: Ta vi, otče, jako umanjiste broj pravih krstjanah, kao da bi htjeli reći, da dobrih i svetih, koji bi podpuno zakon božji ovršivali, niti neima, što ipak mislim, da biti nemože. Ne, ne, bogoljubni krstjani, nemogu kazati, da neima dobrih i svetih krstjanah. Hvala neizmjernomu milosrdju božjemu, koje nikad sv. crkvu tako zapustiti neće, niti dopustiti, da se svi u njoj skvare! Bog naime, dragi moji! i u ovo vrieme, gdje je skvarenje na najvećem stupnju, kraljuje nad nami i bdije, te odabire mnogo svetih crkovnjakah i redovnikah obojega spola, mnogo bogoljubnih svjetovnjakah, koji iz svih silah nastoje volju božju izpuniti, te onako, kao što im zakon božji i sv. evangjelje zapovieda, žive. U zao čas dakako, da nikoga takovoga bilo nebi! Porad ovih Bog sviet ovaj jošte uzdržaje; jer mu molitvami svojimi srdjbu ublažuju. Sviet ovaj bi propasti i svršiti se morao, da nestane sasma pravih krstjanah. Ali porad svega toga nevaramo se, dragi krstjani! ako kažemo, da jako malo imade pravih krstjanah u razmjerju s onimi, koji, zametavajuć zakon božji, nehaju za dobro, već neprestano u griesih žive. Osim ono malo dobrih krstjanah, ostali nisu drugo, kao što govori Salvian, nego sklad svih zalah.

(izvor)

četvrtak, 22. veljače 2024.

Primorani smo boriti se


Susreti s profesorom Bileckim

Kada sam se god kasnije u životu sjetio dvomjesečnoga boravka u Judenburgu, uvijek su izbili u prvi red kao najsnažniji dojmovi: glad, studen i obračunavanje s naivnim sveslavenstvom.

Bilo je i opet jedno zuboboljno i reumatično veče.

Ja sam popio večernju vojničku crnu kavu i pojeo komad kukuruznoga kruha, koji mi je ostao od podne. Strpao sam u vojničku kabanicu tintarnicu, pero i blok papira za pisanje te sam s pismenim dopuštenjem, da mogu izostati u gradu do dvanaest sati u noći, izašao iz kasarne na ulicu.

petak, 16. veljače 2024.

Onda kada su u bijedi


Krug budućnosti Rusije proširuje se. Utemeljeno je načelo cijeloga novog svijeta, načelo kojemu je svrha obnova kršćanstva posredstvom sveslavenske pravoslavne ideje i uvođenje nove misli u čovječanstvo. To će se zbiti čim Zapad istrune, a istrunut će kad papa pošto konačno izobliči Krista – tim samim dozove ateizam u pokvareno zapadnjačko čovječanstvo.

Dostojevski u pismu Majkovu 15. svibnja 1869.

Sveti Otac posvetit će mi Rusiju, koja će se obratiti, pa će svijetu biti poklonjeno jedno razdoblje mira.

Gospa Fatimska 13. srpnja 1917.

* * *


Lik Tarasa Ševčenka nad Rusijom¹


srijeda, 14. veljače 2024.

Sveta Crkva u ime Božje kazuje ti i propovijeda sad u korizmi, da je sve, što je na zemlji, prolazno, i da su sve radosti na svijetu samo jedna taština.


Bog hoće, da se svi ljudi spase, da se svi griješnici na pokoru obrate. Ali bez milosti se Božje nitko ne može spasiti; bez milosti ne mogu nevjernici doći do spoznanja istine, ne mogu se ni griješnici obratiti na pravu pokoru, niti pravednici ustrajati u dobru do konca života. Te milosti Bog nam ne da bez molitve. Isus pak hoće, da molimo u Ime Njegovo, neka se zna, da nam je On zaslužio sve milosti. Bog nam, istina, daje prve milost i bez molitve, kao: poziv k vjeri, ili kad poziva griješnika na obraćenje, ili milost molitve. Ali drugih milosti, osobito milost ustrajnosti, po običnom redu stvari, ne daje nam nego po molitvi. Odatle i zaključuju sv. naučitelji, da je molitva svima, koji su došli k razumu, potrebita za spasenje. I to je članak naše sv. vjere, da se odrasli bez molitve ne mogu spasiti, jer bez molitve ne mogu dobiti milosti, što su nam za spasenje potrebite. 

A te milosti valja moliti u Ime Isusovo, neka se zna, da nam se sve milosti daju po zaslugama Isusovim. Zato i griješnici treba da se s pouzdanjem utiču k Isusu, jer se postignuće milosti ne oslanja na našim zaslugama, nego na milosrđu Božjem i zaslugama Isusovim. Zato naš Spasitelj i potiče svoje učenike neka sve mole Oca nebeskoga u Ime Njegovo: "Zaista, zaista vam kažem ako što uzištete u Oca u Ime moje, dat će vam. Do sada ne iskaste ništa u Ime moje. Ištite i primit ćete, da radost vaša bude potpuna."

(izvor)

utorak, 6. veljače 2024.

Obsluživati ne samo zapovijedi već i svjetovanja Gospodnja


[...] u zajedničkom dogovoru poslaše poruku Kati, da privede svog Antića iz Varcara u Jajce, neka bi se iz nejake dobi priviknuo u kući župskoj višoj bogomolji, i prisvojio si kojegod početke književnosti za buduću upravu njegova života. Vodi dakle Kata Antića, kao druga Anna svog Samuela, obučena bielim efodom skrovitog do tad ne očitovanog majčinog zavieta, da ga preda u ruke duhovnih otacah i žrtvuje na viek stanju redovničkom. Tiho tumače otci duhovni Kati nesmotrenost ovog zavieta, koja prieči u stanje redovničko jedinčad primati i majke lišavati u njihovoj starosti Bogom date si pomoći i podpore: nu junakinja Kata umiljeno moli otce duhovne, neka bi oni pomnjivo iskušali u Antiću pravo zvanje božje, a ne obzirali se na njezinu starost, koju sam, veli, čvrsto oslonila kad sam zaviet činila, na onoga koji je pravi jedini otac svih sirotah. Bože, Bože! koja sveta čuvstva obuzimahu nevino srdašce Antićevo, čujući ove razgovore! Mi bi rekli istinito, kad ga laskavo priupitkivaše majka i otci duhovni: želiš li biti redovnik? da su mu na vrhu jezika ostale neotrgnute rieči malog Samuela: ecce ego Domine, quia vocasti me.

nedjelja, 28. siječnja 2024.

Ne samo lijepe, nego i povoljne

S obzirom da smo danas proslavili sedamdesetnicu, a u petak je Svijećnica, većina čitatelja ovoga bloga vjerojatno pomalo započinje raskićivanje božićnih ukrasa. Sada je i zgodna prilika za razmisliti o tome što biste mogli napraviti bolje idućeg Božića. Na materijalnom području, jedna dobra ideja je nabaviti kvalitetnije i ljepše jaslice. U tom poduhvatu nećete naći prikladnija djela od onih koja izlaze iz radionice gospodina Ivana. Mi koji ga poznajemo, zovemo ga Majstor Ivan jer njegove rukotvorine izgledaju izvrsno. Moguće je dogovoriti brojne detalje, od dimenzija do pojedinih motiva u jaslicama, ali trebate na vrijeme rezervirati Majstorovo vrijeme kako biste stigli na red. 

(detalj jaslica koje je Majstor Ivan napravio za brata Marka)

Ako ste zainteresirani za više fotografija prošlih uradaka Majstora Ivana i želite da vam pošaljem njegove kontakt informacije, javite se na email adresu ovoga bloga tomablizanac@gmail.com 

petak, 26. siječnja 2024.

K don Boscu

Nakon što sam (zahvaljujući blogu Murus inexpugnabilis) objavio već tri članka za redom s citatima iz djela sv. Ivana Bosca, zaključio sam kako je krajnje vrijeme da ponovno posjetim toga svetca. Neću vas zasipati fotografijama jer većinu toga možete naći u mom opisu puta od prije devet godina (1, 2, 3), doduše u nešto lošijoj kvaliteti. Idući tjedan je blagdan don Bosca, pa sam kupio i nekoliko svetih sličica, koje sam položio blizu relikvija toga svetca, kako možete vidjeti na fotografiji: 

Pomolio sam se za sve čitatelje ovoga bloga. Ostavit ću ove nedjelje te sličice na stoliću gdje obično budu misalčići i letci za tradicionalnu misu,  pa ako želite (i stignete), slobodno se poslužite. Prvo sam namjeravao sakriti sličice ispod kutija s malim misalima tako da vidim koliko ljudi pozorno čita moje postove, ali učinilo mi se da bi to bilo predjetinjasto tako da će ipak biti na vidljivom mjestu. 

S obzirom da je moj posjet Torinu bio vrlo kratak, planirao sam samo dvije obavezne lokacije: svetište Gospe od Utjehe, gdje se nalazi meni jedan od najdražih likova Blažene Djevice Marije te baziliku Marije Pomoćnice u Valdoccu. Od muzeja sam se dvoumio između poznatog egipatskog muzeja koji je 2015. još bio zatvoren zbog obnove i galerije Sabauda u sklopu kraljevske palače. Iskreno sam si priznao da me za razliku od europske klasične umjetnosti, ona staroegipatska baš i ne zanima (što bih radije imao doma na zidu?), pa je odluka pala na savojsku galeriju iako sam kroz nju već jednom prošao.  Evo za kraj deset slika ili detalja po mom izboru iz te galerije. 










ponedjeljak, 22. siječnja 2024.

Kao što ono što je crno ne može biti bijelo, tama se ne naziva svjetlom; dan ne može biti noć; tako i kada je jedno vjerovanje u suprotnosti s drugim: ili jedno ili drugo mora se nalaziti u zabludi.


P. Postoje Židovi, muhamedanaci, raskolnici, protestanati, to jest kalvinisti, luterani i takozvani evangelici, odnosno širitelji krivotvorenih Biblija i evanđelja itd., a postoji i Rimokatolička Crkva: u kojem od ovih poglavitih društava možemo sa sigurnošću pronaći pravu religiju?

O. Pravu religiju možemo pronaći samo u Rimokatoličkoj Crkvi.

[...]

P.  Mogu li crkve valdenza i protestanata imati obilježja prave Crkve? 

O. Crkve valdenza, protestanata i svih drugih krivovjeraca ne mogu imati obilježja prave Crkve. 

1. One nisu Jedna, jer nemaju istu vjeru, ni isti nauk, ni istu glavu. Naprotiv, teško je pronaći dva službenika jedne te iste krivovjerne sekte koji se slažu u glavnim točkama njihova vjerovanja. Stoga, odatle nastaju stalne podjele u stvarima koje su bitne i od najveće važnosti. Sama je protestantska crkva nedugo nakon svojeg osnutka već bila podijeljena na više od dvjesto sekti. U njima neki priznaju Misu, a drugi je preziru; neki vjeruju u sedam sakramenata, drugi priznaju samo pet, neki tri, neki dva, neki nijedan. Gdje bi se usred tolikih i tako ogromnih proturječja moglo postići jedinstvo vjere? 

2. Nisu Svete, jer odbacuju sve ili dio sakramenata, iz kojih jedinih proizlazi prava svetost; ispovijedaju mnoge stvari protivne Evanđelju, koje su odvratne samom Bogu. U svim životima krivovjeraca, nevjernika, otpadnika, ne može se navesti nijedan svetac, pa čak nijedno čudo. Naprotiv, glavni pokretači sekti unakazili su se porocima i zločinima. Calvin i Luther tvrdili su u svojem vremenu da su katolici puno bolji od reformiranih. Pa i Erazmo, topli promicatelj protestantizma, morao je reći da svi slavni ljudi Reformacije: daleko od toga da čine čuda, nisu mogli izliječiti ni jednog šepavog konja. 

3. Nisu katoličke, jer su ograničene samo na neka mjesta, i u samim tim mjestima mijenjaju svoj nauk prema vremenima. Niti su katoličke s obzirom na vremensko razdoblje, jer u usporedbi s katoličkom vjerom broje tek nekoliko stoljeća postojanja. Prije Focija nije bio poznat grčki raskol; prije Henrika VIII. nije bilo govora o anglikanizmu; prije Petra Valdesa nitko nikada nije ni spomenuo valdenze; prije Calvina i Luthera nikada nije bilo spomena protestantizma ili reformacije, luteranizma ili kalvinizma. Općenito, sva su krivovjerja počela dobivati nazive ili postojati od vremena svojih osnivača; nijedno se ne proteže sve do Isusa Krista. 

4. Nisu apostolske, jer ne ispovijedaju, naprotiv, odbacuju mnoge stvari koje su apostoli vjerovali i naučavali. Nijedna od krivovjernih zajednica ne može se pohvaliti da ima niz nasljednika sve od apostola. 

Naposljetku, nisu sjedinjene s rimskim prvosvećenikom koji je nasljednik svetog Petra, glave i poglavara apostola. 

[...]

P. Zar se ne može dogoditi da Židovi, muhamedanci, raskolnici, valdenzi, protestanti, to jest kalvinisti i luterani, i slični, premda nisu u katoličkoj, apostolskoj, rimskoj Crkvi, ipak imaju pravu vjeru? 

O. Svi oni nemaju pravu vjeru, jer je ne primaju od Katoličke Crkve, jedine prave Crkve Isusa Krista, jedine čuvarice istine i zakonite tumačiteljice nauka svojega božanskog Učitelja. 

P. Koja je najveća zabluda Židova? 

O. Najveća zabluda Židova sadržana je u tome što oni, još uvijek čekajući dolazak Mesije, ne vjeruju u Isusa Krista ni u njegovo sveto Evanđelje. 

P. Što Židovi moraju učiniti kako bi se mogli spasiti? 

O. Kako bi se mogli spasiti, Židovi moraju priznati Isusa Krista kao Mesiju, primiti sveto krštenje, a zatim obdržavati Božje i crkvene zapovijedi. 

P. Tko je glava muhamedanske religije? 

O. Muhamed koji je širio svoje zablude početkom sedmog stoljeća kršćanske ere. Njegova religija je mješavina židovstva, kršćanstva i poganstva s dodacima, varijacijama i bajkama, koje se u praksi združuju da unište svako načelo zdravog morala. 

P. Tko je početnik grčkog raskola? 

O. Grčki raskolnici priznaju kao početnika svojeg raskola Focija, glasovitog carigradskog patrijarha, koji se u IX. stoljeću pobunio protiv rimskog prvosvećenika. 

P. Tko je glava valdenza, koji žive u velikom broju u dolini Luserna blizu Pinerola? 

O. Glava valdenza je Petar Valdes, trgovac iz Lyona. Svoj krivi nauk započeo je oko sredine trinaestog stoljeća. 

P. Je li istina da je nauk valdenza uvijek bio isti: od vremena apostola pa sve do naših vremena? 

O. To je izrazito krivo u svakom pogledu. Prije Petra Valdesa o tome nije bilo ni riječi na svijetu. Nakon Petra Valdesa, ponovno se promijenio [njihov nauk] usvojivši zablude Wycliffea i Husa. Zatim je u šesnaestom stoljeću degenerirao u kalvinizam, a u našim su danima takozvani valdenzi istinski protestanti, do te razine da se nazivaju evangelicima ili barbettima. 

P. Tko su glave protestanata? 

O. Glave protestanata su Calvin i Luther, koji su živjeli sredinom šesnaestog stoljeća. Calvin, simonijski klerik, osuđen je na strogu kaznu za sramotan zločin. Luther, fratar koji je napustio samostan, počinio je najteže nerede, među kojima i to da se oženio redovnicom vezanom zavjetima, dok je i on sam bio vezan svečanim i vječnim zavjetima. 

P. Jesu li ovi ljudi — Muhamed, Petar Valdes, Calvin i Luther — dali znakove da su poslani od Boga? 

O. To su bili ljudi koje nije poslao Bog; nisu učinili nijedno čudo, niti se na njima obistinilo ijedno proročanstvo. Širili su svoje zablude i praznovjerja nasiljem i razvratnošću. Njihova religija otpušta uzde svim opačinama, otvara put svim neredima. Tako da se može reći da su pozvani ne od Boga, nego od Sotone da propovijedaju i šire bezbožnost među ljudima. 

P. Dakle, oni nisu u Crkvi Isusa Krista? 

O. Budući da oni nemaju Isusa Krista kao svoju Glavu, ne mogu pripadati njegovoj Crkvi; nego, kako kaže sv. Jeronim, pripadaju sinagogi Antikrista, to jest jednoj crkvi koja je suprotstavljena Crkvi Isusa Krista. 

(sv. Ivan Bosco, izvor)

petak, 19. siječnja 2024.

Koliko bi duša išlo prema raju, a ovako su, naprotiv, zauvijek izgubljene u paklu


PETAK 

Vječnost kazni 

1. Uzmi u obzir, sine, da ako odeš u pakao, više nikada nećeš izaći. Tu se trpe sve kazne i sve su vječne. Proći će stotinu godina otkad si u paklu, proći će tisuću, a pakao će iznova počinjati: proći će sto tisuća, sto milijuna, tisuću milijuna godina i stoljeća, i pakao će opet počinjati. 

Kada bi anđeo donio vijest osuđenicima da ih Bog želi osloboditi od pakla kada prođe onoliko milijuna stoljeća koliko ima kapi vode, lišća na drveću i zrnaca pijeska u moru i na zemlji, ova bi vijest bila najveća utjeha za osuđenike, koji bi rekli: »Istina je da mora proći mnogo stoljeća, ali treba jednoga dana završiti.« No, proći će sva ova stoljeća i sva zamisliva vremena, a pakao će opet iznova počinjati. 

Svaki bi osuđenik htio s Bogom sklopiti ovaj ugovor: »Gospodine, povećaj koliko ti se sviđa ovu moju kaznu, pusti me da ostanem u ovim mukama koliko hoćeš, samo mi daj nadu da će jednom prestati.« Ali ne; ovaj kraj, ova nada, nikada neće doći. 

2. Kad bi se barem jadni osuđenik mogao varati i laskati sebi govoreći: »Tko zna, možda mi se jednog dana Bog smiluje, i izbavi me iz ovog ponora!« Ali ne, nikada neće imati ni ovo laskanje. Osuđenik će uvijek gledati na svojem licu ispisanu kaznu svoje nesretne vječnosti. »Dakle«, nastavit će on, »svim ovim bolovima, ovom ognju, ovim urlicima za mene više nema kraja?« Ne, bit će mu odgovoreno, ne, nikad više. »I hoće li uvijek trajati?« Uvijek, cijelu vječnost. Riječ uvijek vidjet će ispisanu na onim plamenovima koji ga muče; uvijek na vrhovima mačeva koji ga probadaju; uvijek na onim demonima koji ga muče; uvijek na onim vratima koja se više nikada neće otvoriti. O vječnosti! o bezdane bez dna! o more bez obale! o špiljo bez izlaza! Tko ne bi drhtao misleći na tebe? O prokleti grijehu! kakva strašna mučenja pripremaš onomu tko te počini! Ah! nikada više, nikada više grijesi u mojem životu. 

3. Ono što te onda mora ispuniti strahom jest pomisao da je i pod tvojim nogama otvorena ta užasna peć i da je dovoljan jedan jedini smrtni grijeh da u nju padneš. Razumiješ li, sine, što čitaš? Vječna kazna za jedan jedini smrtni grijeh, koji ti je tako lako učiniti. Jedna hula, jedno oskvrnuće blagdana, jedna krađa, jedna mržnja, jedno mrmljanje, jedan nečisti čin, riječ, misao dovoljni su da te osude na muke pakla. 

Ah, o sine! onda slušaj što ću ti reći: Ako imaš grižnju savjesti za neki grijeh, idi brzo na ispovijed da započneš dobar život; upotrijebi sva sredstva koja će ti ispovjednik predložiti; ako je potrebno, obavi opću ispovijed; obećaj da ćeš bježati od opasnih prigoda, zlih prijatelja; a ako te Bog zove i da napustiš svijet, brzo se tomu predaj. Što god netko učinio da pobjegne od vječnosti kazne malo je i nije ništa: Nulla nimia securitas ubi periclitatur aeternitas

O, koliki su u cvijetu svoje mladosti napustili svijet, domovinu, rodbinu, i otišli kako bi se zatvorili u špilje, u pustinje, Živeći samo o kruhu i vodi, doista ponekad samo o travi, i sve su to činili kako bi izbjegli pakao! A što ti radiš? Nakon što si toliko puta grijehom zaslužio pakao, što radiš? 

Stavi se pred noge svojega Boga i reci mu: Gospodine, evo spreman sam učiniti što god hoćeš; nikada više grijesi u mojem životu; već sam te previše puta uvrijedio; daj mi svaku kaznu u ovom životu samo da mogu spasiti svoju dušu. 

(sv. Ivan Bosco, izvor)

petak, 12. siječnja 2024.

Prisustvovati sv. Misi


Misa je Žrtva Tijela i Krvi Gospodina našega Isusa Krista, koja se prinosi Bogu na oltarima, pod prilikama posvećenog kruha i vina. 

Mladi, shvatite dobro da prisustvovanjem na svetoj Misi činite isto kao da pratite božanskog Spasitelja, kad je iz Jeruzalema izlazio noseći križ na goru Kalvariju, gdje je bio razapet doživjevši najsurovija mučenja, i prolio sve do posljednje kapi svoje krvi. 

Tu istu Žrtvu obnavlja svećenik dok slavi svetu Misu, uz ovu jedinu razliku: žrtva Kalvarije bila je bolna za Isusa i uz prolijevanje krvi, dok je Misa nekrvna žrtva, to jest bez prolijevanja krvi, i bez ikakve boli. 

Budući da se ne može zamisliti ništa svetije, dragocjenije od Tijela, Krvi, Duše i Božanstva Isusa Krista, tako sudjelovanjem na Misi činite djelo koje je najveće, najsvetije, najviše na slavu Božju, a najkorisnije za vašu dušu. Isus Krist dolazi sam osobno svakomu posebno primijeniti zasluge ove klanjanja najdostojnije Krvi, koju je za nas prolio na Kalvariji na križu. 

Ali, gledajući tolike mladiće kako su namjerno rastreseni dok ondje nepobožno stoje, bez čednosti, bez pažnje, bez poštovanja, ostajući na nogama, gledajući tamo ovamo, navodi nas da kažemo da oni ne prisustvuju božanskoj Žrtvi poput Marije i sv. Ivana, nego poput Židova, te mnogo puta obnavljaju patnje Kalvarije uz tešku sablazan svojim prijateljima i obeščašćenje naše svete vjere! 

Polazite, dakle, na sv. Misu, dragi moji mladi, ali polazite s raspoloženjem pravog kršćanina i predočite si da vidite Isusa Krista kako započinje svoju bolnu Muku, izložen najsurovijim mučenjima za naše spasenje. Za vrijeme Mise vladajte se sa čednošću i sabranošću, tako da vas ništa ne ometa. Neka vaš um, srce i svi vaši osjećaji ne budu ni na što drugo usmjereni nego na čašćenje Boga. 

(sv. Ivan Bosco, izvor)