Zdravo presveta, neoskvrnjena i prečista palačo previšnjega kralja, Boga

Pa ako je Eva, po vremenu prva žena, došla na ovaj svijet iz ruke Božje čista i bez grijeha, kako da ne dodje na svijet čista i neokaljana i druga po vremenu, ali prva po dostojanstvu Eva, Marija? Nije moguće, da u tom B. D. Marija bude manja od Eve, pa da nije začetak njezin bio bez ljage grijeha istočnoga, kad je Eva stvorena bez te ljage. Suviše crkveni učitelji drže, da je prorok Jeremija bio doduše začet u grijehu istočnom, ali da je bio još u utrobi materinoj očišćen od njega pak se rodio bez grijeha. Taj se nauk temelji na riječima sv. Pisma, koje reče Bog Jeremiji: „Prije nego si izišao iz utrobe, posvetio sam te“. (Jer. 1. 5.) I rodjenje Ivana Krstitelja bilo je sveto, bez grijeha. Ivan je naime bio takodjer odriješen od istočnoga grijeha već u utrobi matere svoje, kad ju posjeti presveta Djevica Marija. Jer „kad Elizabeta ču pozdrav Marijin, poskoči dijete u utrobi njezinoj i ona se napuni Duha Svetoga. (Luk. 1. 41.) No B. D. Marija svetija je od Jeremije proroka budući kraljica proročka; svetija je i od sv. Ivana Krstitelja budući kraljica svih svetih, pače svetija je i od svih andjela nebeskih i od samih heruba i serafa budući kraljica andjeoska. A ne bi bila svetija od svih andjela, kad bi samo za časak imala na sebi ljagu grijeha nasljednoga. Previšnje dostojanstvo Krista Boga čovjeka donosilo je, da bude čista, neoskvrnjena, bezgrješna ona, koja zavrijedi, da njega začne od Duha Svetoga i rodi. Dolikovalo je, da Mati Božja ne bude ni časak neprijateljica Bogu, i da kraljica nebeska ne bude ni tinji čas podložna djavolu ; a dok bi bila u grijehu, bila bi neprijateljica Božja i podložnica djavolova.

(izvor)

Približio se dan, jasni dan kršćanskog života, u protivnosti s prijašnjim životom u noći poganstva

»Približio se dan.« Sudnji dan. Svakim časom, svakim dahom približujemo mu se za jedan korak. Dan naše smrti bit će prvi sudnji dan. Tada ćemo biti spokojni i utješeni, ako se sada, danas odvažno prenemo oda sna, od svake mlitavosti i polovičnosti, te se povratimo k prvašnjoj revnosti. Može se dogoditi, da ne osjećamo čuvstvo revnosti, ali revnost volje nikad ne smije nestati ni u jednoličnosti duhovnog života, niti u napastima niti u poteškoćama; revnost volje čini, da budemo točni i savjesni i onda, kad nismo raspoloženi za molitvu ili spremni za nauke i dnevne križeve; i ondje, gdje ne uspijevamo, kad smo slabi ili umorni. Posjedujemo li revnost volje? Koliko smo se obukli u Gospodina Isusa Krista? Mi se mnogo molimo, dnevno razmatramo, i čitamo svoje duhovno štivo; dnevno prisustvujemo svetoj Misi i svaki dan primamo svetu pričest. Od Boga dobivamo toliko milosti i poticaja. A ipak, kako smo još daleko od toga, da budemo drugi Krist, da mislimo, ljubimo i živimo kao Krist Gospodin. Krajnje je vrijeme da se prenemo oda sna te iznova i ozbiljno nastojimo bolje živjeti.

(izvor)

Sve protukršćansko skupljeno u jednoj osobi — to je Antikrist

Apostol ga riše kao potpunog otpadnika od Boga, koji će za sebe svojatati Božju čast. Grijeh mu je pravi njegov djelokrug, za to se zove čovjek grijeha, protivnik svega Božjega i svetoga, sin skvarenja, koji ne samo da je sam za svoju osobu na vijeke izgubljen, nego će za sobom povući mnoge, koje će zavesti. On će se u svojoj gjavolskoj oholosti uzdići nada sve, što se Bog i svetost zove t. j. nad onoga, koga otkupljeno čovječanstvo kao svoga Boga štuje, i nada sve što je čovjeku sveto, tako da će sjesti u hram Božji proglasivši se Bogom. Pomoću vraga Antikrist će mnoga lažna čudesa činiti — apostol ih zove prodigia mendacia — jer su varka i obsjena, i nemaju druge svrhe, nego da prevare i zavedu ljude. On će svojim lažnim naukom zavesti na nevjeru i grijeh sve, koji su zatvorili Bogu, i za to svakoj spasonosnoj istini, svoje srce. Za kazan njihove tvrdoglave nevjere, dopušta Bog, da postanu žrtve sotonske, antikristove prevare (Math. 24. 24.). 

(I. Bujanović - Eshatologija, v. također)

Njemu katakombe nisu nepoznanica

Povodom konferencije "Duhovna kriza Crkve" Zagreb je ovaj vikend posjetio msgr. Athanasius Schneider. Nažalost, nisam mogao prisustvovati predavanju i misama ovog izvrsnog pastira, ali želim barem kroz par rečenica ostaviti trag o njegovu posjetu i ovdje na blogu. Hvala biskupu Schneideru kao i organizatorima njegova dolaska i boravka u Hrvatskoj. 

Za one koji su ih uveli i one koji ih podržavaju

Prokletstvo je ljubio, pa neka ga stigne; blagoslova ne htjede, daleko nek' je od njega!

Prokletstvom nek' se odjene kao haljinom, neka kao voda uđe u njega i kao ulje u kosti njegove.

Bilo mu haljinom kojom se pokriva, pojas kojim se svagda paše!

Neka Gospodin Bog dade snagu i sigurnost onima koji će zbog ovih nepravednih, nerazumnih i neljudskih mjera trpjeti, neka ih sačuva od ogorčenosti i beznađa, a progoniteljima i onima koji ih podržavaju neka prosvijeti pameti i srca da se obrate. 

Barem su slike lijepe

Izgleda da su i u Rimu odlučili nagaziti na tradicionaliste jer im je nepodnošljivo gledati ih da se još mole i druže kako su to katolici stoljećima činili. Papu Franju i njegov dvor obuzima sve više groznica mahnitosti jer znaju da su im dani odbrojani. Nikoga tko želi živjeti katolički ne zanimaju bajke o klimi, migrantima, rodnoj osviještenosti, spasonosnom cjepivu i sličnim budalaštinama koje čine tkanje sekularne religije današnjice. 

"Smatram providonosnim što je ova kapela [Ranjenog Isusa na početku Ilice] nakon potresa postala svojevrsna zamjenska katedrala. Čini mi se da je ona upravo ono što bi vjernik u naše vrijeme trebao biti", piše Ivo Džeba za bitno.net. 

Znači spali smo s katedrale u koju stane par tisuća ljudi na kapelicu u koju stane par desetaka, ali pretpostavljam da su po onom Ratzingerovom proroštvu ti ljudi za Džebu prava sol zemlje, istinski kršćani za razliku od običajne mase koja je hrlila u bivšu katedralu po navici. Ne samo da za to ne postoje nikakvi dokazi, nego je upitno je li uistinu pozitivno takvo jednostavno eliminiranje onih koji nisu mistici pa ih valjda i ne treba biti (kao kršćana). 

Drugo, direktnije tumačenje je da kršćani u svijetu trebaju biti nevidljivi i nebitni kao što je i ta kapela za život glavnoga grada. Autor si utvara da takvi nevidljivi kršćani koje priželjkuje, iznutra na duhovan način, uskvasuju društvo, ali moje iskustvo je da se tu radi o samoobmanama. Velika većina tih koji su ponizno neuočljivi naprosto se u svemu bitnome prilagodi svijetu. Oni intelektualniji si zamišljaju da kroz tobožnji "dijalog" sa svijetom unose kršćanska promišljanja na areopag današnjice, a zapravo najčešće djeluju kao apologeti svjetovnosti kojoj nude svoje usluge rastakanja ostataka kršćanske baštine i vjere u zamjenu za minornu prisutnost u javnosti. 

Čitajući pjesnička trabunjanja o tome kako je uzoran vjernik onaj koji

"stavlja važnost na zajednicu i blizinu drugih, ali je ne promatra kao čopor [...] spreman je susretati se uvijek s novim licima, cijeniti njihovu i svoju slobodu, ali i shvaćati da je središte slobode u predanju i usmjerenosti na vječno [...] ne zauzima zadane pozicije i ne koristi “svoj stečeni ugled u Crkvi” da na njih sjedne, [...] mlad je, ako ne tijelom onda duhom, i zna prepoznati da dobrota i istina danas u svijet ulaze kroz ljepotu"

zapitao sam se što se to toliko promijenilo u kapeli od razdoblja (u ovom tisućljeću) kada sam ja onamo išao pa da inspirira ovakve osjećaje. U moje vrijeme nije ta prostorija bila slika "uzornog vjernika", nego obična modernija gradska crkvica. S lijepim vitrajima koji su, nažalost, izmiještanjem svetohraništa i oltara te okretanjem svećenika narodu izgubili velik dio svoje originalne impresivnosti. Nedjeljom navečer je tamburao neki bend, a radnim danom na brzinskoj misi čuli su se često neprikladni zvuci s Trga. Hladno neonsko osvjetljenje nije stvaralo posebno mističnu atmosferu. Populacija je bila vrlo slična onoj koju biste zatekli npr. i u katedrali, crkvi sv. Marije na Dolcu ili Palmotićevoj. Definitivno je bilo puno redovitih starih lica koja su koristila, možda ne stečeni ugled, ali svakako oveću stražnjicu da zauzmu zadane pozicije.  

Kakve to fantazije autor projicira i kome takvo konfabuliranje može koristiti? Zar mu ne govori i Peterson koliko je važno stvarnost primiti onakvom kakva uistinu jest?

Nevjerojatno za tako kratak tekst, ali ima još jedna točka na koju se trebam osvrnuti. Kaže autor: 

Priznajem da mi malo nedostaju dominikanci ne samo zbog redovničkog duha koji su davali, nego i zbog savršenog osjećaja za vrijeme i ritam današnjeg života. Treba se vratiti natrag u svijet.

Ne znam kakva je sad situacija kada, pretpostavljam, kanonici i prebendari po čitav dan pjevaju mise i javno mole oficij, ali za vrijeme dominikanaca je tamo redovito od ulaska na misu do izlaska iz crkve trebalo manje od 15 minuta pri čemu se čak stiglo izreći i koju osobnu molitvicu nakon mise. Jedini put u životu kada sam bio na misi koja je trajala jednoznamenkasti broj minuta bilo je upravo u toj kapeli. Ne znam je li to taj savršeni osjećaj za vrijeme i ritam današnjeg života koji se spominje u navedenom članku. 

Usput, fotografije koje su razasute kroz ovaj tekst djelo su H.A. Milićevića, valjda mi neće zamjeriti što sam ih malo rezuckao.  Misa koja je na njima prikazana lijepo ilustrira kako nije cilj liturgije da završi prije nego nam dosadi (za što je novus ordu 10 minuta i više nego dovoljno), nego da nas prenese na nekoliko trenutaka iz ovoga protoka vremena što bliže nebeskoj stvarnosti koja je izvan vremena. 

Navodno se u Sloveniji osoba koja želi normalno pohoditi misu sada mora izjasniti kao jedanaestogodišnjak(inja) jer oni s više od 12 godina trebaju imati covid potvrde. To je još jedna kapitulacija slovenskog episkopata, no nismo ni mi daleko za njima. Znalo se od početka da se po blagoslovljenoj vodi ne širi famozni virus, ali našim biskupima je to potpuno nebitno. Naravno da se na uobičajenim misama ne širi zaraza, čak je i na novus ordu rijetko da se ljudi baš žele grliti i ljubiti (govorim o redovitim župnim misama, ne karizmatskim, neokatekumenskim i misomladničkim susretima). To je svakome s dva grama mozga bilo jasno. Ali ako agenda pritisne, imat ćemo i mi cirkus pred ulazom u crkve. Sreća da već odavno na modernim crkvama iznad ulaznih vrata ne stoji "Hic domus Dei est et porta coeli". To bi stvarno bila lakrdija. 

Ponekad smetnemo s uma, ali ova previranja, ovo razdijeljenje "otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve", očito ima i nadnaravnu dimenziju. Ako želimo da u našem društvu i obiteljima nadvlada Božji mir, moramo se za to moliti!

"Pax tecum. Et cum spiritu tuo."

Confiteor

Valjani kršćani idu nedjeljom popodne šetati na groblje

Stari je običaj, da je nasred groblja veliki križ ili kapelica. Raspelo predočuje Krista. U Krista su pokojnici za života vjerovali, od Krista se jednom nadaju blaženom uskrsnuću. Isto znamenovanje imadu i križevi na pojedinim grobovima. Na kršćanskim spomenicima ima i drugih simbola (znakova): sidro (ufanje), kruna (nagrada), palma (pobjeda), uljika (mir), vijenac (slava). 

Spomenici ne smiju pretstavljati očaj, na pr. žena raščupane kose, skelet smrt. Ne smiju se stavljati fotografije, koje pretstavljaju taštinu, već u položaju kako mirno spavaju. Ne smiju biti ni poganski natpisi, već kršćanski, pokoj vječni i slično. Valjani kršćani idu nedjeljom popodne šetati na groblje, gdje vide, da je sve taština pod suncem. Ondje će biti vijekovima i naše mjesto, dok ne zaori trublja, da svi mrtvi ustanu iz praha. Kod tih misli doći će nam na pamet: "Što ti koristi, čovječe, da si cijeli svijet zadobio, ako dušu izgubiš".

(Josip Tinodi: Liturgika)

Smije li katolik prijeći cestu ako je na semaforu upaljeno crveno svjetlo?

Gornje pitanje je zapravo naslov nekog starijeg i bezveznog članka o skrupuloznosti koji je nedavno ponovno linkan na facebook stranici bitno.neta te je tako poslužio kao prigoda njihovim pratiteljima da malo isprazne svoje frustracije kroz sprdnju s portalom. 

No, ja imam malo ozbiljnije pitanje: može li katolik bez teškoga grijeha nabaviti i koristiti krivotvorenu potvrdu o cijepljenju protiv covida? Odmah ću reći svoje mišljenje, ali slobodno se možete ne složiti, rado bih čuo vaše objašnjenje. Mislim da je upotreba takve potvrde u slučaju opravdanog razloga poput opasnosti od gubitka posla, posjete rodbini u bolnici ili putovanja koje nije čisto turističke prirode i slično dopuštena. Po mom sudu radi se o nepravednom zahtjevu koji zbog prirode te bolesti, dosadašnjih odluka svjetskih upravitelja, kao i načina na koji se razvilo i ispitalo cjepiva otvara mogućnost da se poslužimo takvim metodama. Jasno, savršenije bi bilo iskreno reći "ne, neću se cijepiti" i izgubiti posao te općenito pretrpjeti veće probleme u životu, ali razmišljajući realistično o ovome, svejedno ne vidim tako velike kontraindikacije u upotrebi manje savršene opcije. Naravno, lako je moguće da mi savjest nije sasvim dobro formirana i da to što meni izgleda kao izigravanje velikog komunističkog eksperimenta zapravo predstavlja izravno i svjesno kršenje 8. Božje zapovijedi. 

Znam za one hipotetske primjere gdje nacisti dođu na vrata i pitaju te ima li Židova u kući (koji se skrivaju na tavanu ili pod stolom), ali ja bih bez pardona rekao "nema" jer te osobe nemaju nikakvog prava tražiti od mene takvu informaciju koja povlači vrlo ozbiljne posljedice. Koliko se sjećam, moralnije rješenje bi bilo okrenuti stvar na šalu pa reći "da, da, eno ih pod stolom" nadajući se da će i progonitelj misliti kako se radi o šali. Po meni je to prilično slabašno rješenje, zamisli da taj esesovac pogleda pod stolnjak i vidi jadne ljude kako se tamo skrivaju te ih sve odvede ili ubije. Postoji i ona opcija da si tako protumačiš pitanje i svoj odgovor da mentalnom rezervacijom potpuno promijeniš smisao rečenicama. Npr. da niječni odgovor znači "nema (nijedne osobe za koju sam 100% siguran da je Židov jer nisam vidio njihovu matičnu knjigu u sinagogi)" ili "nema (u susjednoj kući)" ili nešto manje ili više zapetljano. Ali ta "jezuitska" doskočica ne čini mi se posebno korisna. Možda bi nekom hipotetskom skrupulozniku koji se boji prijeći cestu pomogla?

Četvrt stoljeća svećenik pod zaštitom presvetog Srca

Pater Robert Perišić, župnik župe Uzvišenja svetog Križa na Sigetu, proslavio je danas svečanom trojnom misom 25 godina svoga svećeništva. Dok sam prije početka procesije listao letak s tekstovima votivne mise Presvetog Srca Isusova, zapela mi je za oko rečenica iz Evanđelja "a bio je velik dan ona subota". Doista, i za ovu subotu možemo svi koji smo sudjelovali pri uzvišenoj misnoj žrtvi reći da je velik dan. U analima župe ostat će zapisano da je danas po prvi puta u crkvi služena svečana tradicionalna misa sa svetim služiteljima, a i za sve tradicionalne katolike značajno je što su, koliko je meni poznato, po prvi puta od liturgijske revolucije svi služitelji i poslužitelji na jednom ovakvom svečanom obredu bili Hrvati. 

Svi koji su na jedan ili drugi način pridonijeli ljepoti i dostojanstvu bogoštovlja kao i toplini druženja nakon njega, prinijeli su sa celebrantom na oltar svoj "oprosti" i "hvala" Bogu. Razmatrajući misne tekstove, slušajući lijepo pjevanje i sviranje te poticajnu propovijed slavljenikova školskog kolege i subrata, promatrajući ljepotu misnog ruha, liturgijskog pribora i kȃda koji se podiže prema nebu, prirodno se duh uzdiže prema višim stvarima. I ako smo svemu pristupili najiskrenije koliko to, slabi i krhki kakvi jesmo, možemo, onda su nas svi ti detalji, ujedinjeni u cjelinu prokušanu stoljećima, dobro pripravili na primanje našeg Spasitelja u Presvetom Sakramentu. A vjerujem da se čitav smisao današnjeg slavlja može za fra Roberta sažeti u popričesnim molitvama: 

Napunila nas, Gospodine Isuse, tvoja sveta otajstva božanskim žarom, da po njima, okusivši milinu tvoga slatkog Srca, naučimo prezirati zemaljsko a ljubiti nebesko. 

Svemogući vječni Bože, koji si htio da ja grješnik služim svetim oltarima i hvalim moć tvoga svetog imena, udijeli mi milostivo po otajstvu ovoga sakramenta oproštenje mojih grijeha, da zavrijedim dostojno služiti tvome veličanstvu. 

Neka nam dragi Bog po zagovoru Majke Božje sačuva i što duže poživi fra Roberta!

***

Podsjećam da su u nedjelju i ponedjeljak mise u sv. Blažu, a u utorak je misa navečer na Sigetu. Budući da su to blagdani Krista Kralja, Svih svetih i Dušni dan, sva tri dana planirane su pjevane mise. 

Prijavite se na konferenciju "Duhovna kriza Crkve" koja se održava u subotu 20.11.2021.

Prije više od dva mjeseca obavijestio sam vas o vrlo zanimljivoj konferenciji koju organizira Apologetska udruga blaženi Ivan Merz koja vodi stranicu katolik.hr. Ako to još niste učinili, svakako vas pozivam da se prijavite i uplatite kotizaciju za ovu jednodnevnu konferenciju. Program je neznatno izmijenjen (ispao msgr. Perić, upao msgr. Laun). Isusovci s Jordanovca su organizatore malo podškaljili, otkazali su im dvoranu koja je rezervirana i plaćena još u srpnju. No, njima na čast i uspomenu! Novo mjesto održavanja konferencije je hotel Phoenix, Sesvetska cesta 29, Sesvete. Lokacija nije zgodna kao prošla, ali nije ni kraj svijeta. U svakom slučaju, treba podržati i organizatore i uvažene predavače, a to najbolje možete napraviti svojom prisutnošću. 

Neću vas više nagovarati, došli vi, ne došli, vjerujem da će mi biti krasno slušati biskupa Schneidera kao što mi je bilo lijepo i prije pet godina kad nas je posjetio kardinal Burke. Interesantno da su i katedrala i bazilika u Palmotićevoj gdje kardinal nije mogao imati misu kao i crkva sv. Katarine gdje su ga tako hladno primili sada zatvorene. Nitko vam ne garantira da ćete imati ponovno ovakvu priliku!

Biskup A. Schneider u Sümegu

Spasimo ih tako

Doskora se tude bila pojavila protestantska propaganda preko nekoga Madžara Taborija, — tu se neke knjige prodavale, a napokon stigne i jedna Engleskinja po imenu miss Irby i napravi školu protestantsku, za koju uze kršćansku i hrišćansku djecu loviti i mećati u svoju školu, sa svim providjenjem nutrašnjim i hranom, dašto sve besplatno. To je bila engleska protestantska propaganda. Ujagme u tu školu i troje katoličke ženske djece; a u pomoć pristane i pruski konzul dr. Blau i dobavi neke dvije »diaconissae«, vrste naših milosrdnica, koje su one katoličke curice svake nedelje dovodile k meni u crkvu, pak naredile im, da ništa ne mole, niti kleče, nego da uspravno stoje u vrijeme svete mise i da se ne klanjaju svetim sakramentima. To meni dotuži i vidio, da je potreba dobavit naše milosrdnice suprot tom zavodu. Domalo to učinim, u sporazumljenju s biskupom, iz zagrebačkog manastira i poručim po roditelje onih triju curica, dvojih u Fojnici, a jednih u Konjicu. I dodju roditelji, a ja ih svjetujem, da djecu izvade iz onoga instituta, iz škole miss Irbyjeve. Pa da skinu njihove haljine, providim ja odijelo novo. Oni pristanu, a one curice se izbave — spasimo ih tako. 

Sutradan dodjem veziru. Kaže mi vezir: »Tužba je od strane engleskog konzulata, da si jučer po noći u dva sata ukrao dvije curice iz one škole, gdje su bile na izobrazbi«. Ja kažem: »Nijesam ukrao, niti je to u noći bilo, nego je došla baba iz Fojnice, i mati jedne djevojčice iz Konjica. »Otišle su poslije podne u školu, a djeca potužila im se, da hoće odavde, jerbo ne daju im Bogu moliti ni klanjati se svetom sakramentu, i još da im je reklo, da će doći nekakav »papa« i vodit ih u Zlatni Prag, dalje da proslijede školu. Zaplakale curice, a one žene izvedu ih«. To ja kažem veziru. Na to vezir kaže: »A ti meni pismeno podaj tvoje razloge«. »Velim ti, da ja ne priznajem nikakova autoriteta tomu institutu, jerbo to je nekakova privatna škola i kod naše vlade nema protestantizam priznanja na to, da se naša djeca love, jerbo se to opire dogmatima naše vjere«. — Još je zahtijevao konzul, da se one moraju natrag povratiti, ili troškove na njih potrošene vratiti. Napišem ja: »Ja ih neću povratiti: odijela što im je dao zavod, vraćena su, a ako su jele u zavodu, i služile su«. 

Iza toga na ispitima u toj miss Irbyjevoj školi, gdje su dolazili i konzuli, ugledaju pravoslavne gazde, koji su bili dali svoje kćeri onamo na odgoj, da je to sve protestantski; — otvore im se oči, pa i oni svoje djevojčice izvade. I tako miss Irbyjeva škola, koja i danas egzistira, ostane pusta, dok nije opet nekakove sirote namakla poslije okupacije. 

 (Fra Grgo Martić, Zapamćenja)

Iskustvo sinodalnosti

Što kad bi osjećaji imali osjećaje?

Zahuktavaju se pripreme za Sinodu o sinodalnosti. U Rimu, centru Katoličke crkve, usisavaju se tapisoni u nebrojenim dvoranama koje će primiti rijeke sinodalaca. U katoličkim obiteljima pitanje kako provoditi sinode izaziva žučljive prijepore te samo zajednička molitva i pjesma za uspjeh Sinode olakšava usijanu atmosferu. 

Učinilo mi se zato kako je pravo vrijeme da malo stanemo na loptu i uzmemo si par trenutaka da predahnemo. Mi u Zagrebačkoj nadbiskupiji već smo prekaljeni sinodalci i oni koji prvi puta ulaze u igru trebali bi pozorno poslušati naše savjete. Ponajprije, sinoda nije sprint, nego maraton. Prošlo je tek  20 godina od prve najave sinode Zagrebačke nadbiskupije koja je, dakako, i prije toga sazrijevala u našim srcima. Imali smo predpripreme za sinodu, pripreme za sinodu, zasjedanja 2016.-2017., a trenutno se pišu i zaključci. Prva naklada završnih dokumenata ide direktno u ojačanje temelja potresom oštećene katedrale, ali druga i iduće naklade čitat će se s pažnjom koja dolikuje takvom monumentalnom pothvatu. 

Jedan od najznačajnijih uspjeha i trajna uspomena zagrebačke sinode je podnevna misa u dvorani pored crkve u Palmotićevoj. Na postsinodalnoj raspravi je osim brojnih zauzetih vjernika klerika sudjelovala i črna mati zemla koju se u rimskom panteonu naziva Pačamama, pa je došlo do izmještanja katedrale u neboder na Trgu. Nisu ostvarene ideje o restoranu u tornju katedrale, ali sada je barem lakše dostupna pizza na komade.

No, pustit ću da o globalnom utjecaju naše sinode pišu korienskim pravopisom poznati zagrebački historičari i arhivisti, a ja ću se prisjetiti samo nekih svojih iskustava. Pozivaju nas ovih dana sa svih strana jer Crkva želi čuti svakoga od nas, ali u Zagrebu je to bilo aktualno još davno, davno prije. Sjećam se kad je jedan prošli župnik (nisam siguran koji) u mojoj župi organizirao predpredsinodalne rasprave pa smo se našli u podrumu i raspravljali. Ne sjećam se točno o čemu jer bilo je stvarno davno, ali na kraju je netko nešto napisao u formulare i to je, ako se ne varam, poslano negdje u neki ured. Siguran sam da se svi sudionici toga događanja naroda Božjeg s jednakim entuzijazmom prisjećaju tih lijepih trenutaka. Pitao bi ih da to potvrde, ali pogađate... Eh, starost. Vrijeme je da neke nove generacije dožive iskustvo sinode. 

Čini mi se da nas je posebno nadbiskup Uzinić pozvao da mu pišemo sa svojim mislima i prijedlozima za ukidanje tradicije koja nas guši. Nije da sam zaboravio što je govorio, nego me nešto gušilo pa ga nisam dobro razumio. Ali meni komunikacija s našim pastirima nije strana. Uvijek se sjetim kako srdačno mi je preuzvišeni N. D. Stol znao odgovoriti na moje mailove, preporučena pisma s povratnicom (više drugo, nego prvo), pa čak i telegram koji sam slao iz pošte u Branimirovoj. Tada su već prešli u HP-u s morseovog koda na modernije metode, ali je još uvijek trebalo pisati štampanim slovima da operaterka razumije poruku (znate ono "TRADICIONALNA MISA STOP ŠALJI ZAMJENSKOG SVEĆENIKA STOP OVE NEDJELJE STOP" itd.)

Neki bi rekli da je Sinoda o sinodi vrhunac autoreferencijalnosti, pojma suprotnog od "vonja po ovcama" (osim za ovce). No nemojte im vjerovati! Tako su neki zloguki proroci govorili loše i o Koncilu, pa evo, iduće godine slavimo 60-tu godišnjicu i još uvijek beremo plodove. Tko je mogao prije 20 godina kada se počela organizirati Sinoda zagrebačke nadbiskupije, a papa Ivan Pavao II. se ispričavao za pedofilske skandale i imenovao kardinale poput McCarricka znati kakve duboke i trajne tragove će taj zagrebački susret koji još traje ostaviti na našem gradu. A koliko se tek toga dogodilo u općoj Crkvi. Ne samo Ivan Pavao II., ne samo Ivan XXIII., nego i Pavao VI. postali su sveti, a uskoro će im se pridružiti i onaj jedan koji je kratko bio papa, ali mu se i danas brojne bake mole za svoju unučad. 

Dakle, ako želite da se vaš glas čuje, odvojite nekoliko minuta i napišite svome biskupu što vam je na srcu. On će to proslijediti papi Franji i možete biti sigurni da će kao na Sinodi o obitelji, Sinodi o mladima, Anketi o tradicionalistima itd. vaše mišljenje biti uvaženo. Jer svatko je našem Papi i njegovim prijateljima važan: bio muslimanski migrant ili transvestit, homojezuit ili stručnjak za kontrolu populacije, klimatologica kojoj su ukrali djetinjstvo ili političarka koja se brine da trudne osobe ne budu trudne — svi imaju svoje mjesto u toj velikoj slagalici koju i vaša kaplja pomaže tkati. 

Istina, i ovaj službeni logo sinode lijep je i moderan: 

Ali, malo mi fali onaj krasni detalj loga godine milosrđa gdje više osoba dijeli isto oko. Ako igdje, mislim da bi taj motiv zajedništva ovdje bio posebno uspješan. Mogli su uzeti i ovako nešto gdje je dodatni bonus sudjelovanje žena u sinodalnom putu:

Ne vidim zašto sinode, koncile ili kako ih već zovete ne bismo imali svakih šest mjeseci, kao booster doze da naša Crkva ostane zdrava i relevantna. A između zasjedanja stignu se obavljati periodička okupljanja biskupijskih sinoda, sjednice povjerenstava biskupskih konferencija i apostolske vizitacije. Novi pokreti spremni su dati svoj obol animacijom slavlja, prevođenjem u jezicima,  skrutinijskim konvivencijama i sličnim. Postoji silna zapretena energija u vjernicima i njihovim pastirima, oslobodimo je kroz različite vrste sastanaka komisija. To je ono što današnji čovjek nasušno treba!