Ufam se u Boga i ove ću večeri biti u nebeskom kraljevstvu

Propovjednik završi: »Ivano, idi u miru, Crkva te više ne može braniti i predaje te u svjetovne ruke.« Nepravedne li osude! Ivana je počela moliti: »Sv. Trojstvo, smiluj mi se! Isuse, smiluj mi se! Djevo Marijo, moli za me! Rajski Sveci, molite za me! Sv. Mihovile, moli za me! Sv. Katarino, sv. Margareto, pomozite mi!« Zatim se okrene prisutnicima i reče im: »Što sam učinila dobro ili zlo, na to me nije sklonio moj kralj… Bili Vi moje stranke ili druge, ponizno Vas molim za oproštenje. Opraštam Vam zlo što ste mi ga učinili, molite se za me… Svećenici, molim Vas, svaki mi poklonite jednu misu!« 

Nastade velika tišina. Sam kardinal Winchester je plakao, biskup Cauchon je plakao; sve je mnoštvo plakalo. Engleski vojnici htjeli su da se smiju, ali im to nije uspjelo jer su vidjeli kako ona junački ide u smrt. Cauchon reče: »U ime Našega Gospoda, amen. Mi Petar, po milosrđu Božjemu, biskup od Beauvaisa, proglašavamo da si ponovno pala u svoje stare zablude; proglašavamo te krivovjerkom i ponovno palom u grijeh. Mi odlučujemo i izjavljujemo, kao gnjili ud, moraš biti odbačena od jedinstva Crkve da ne bi zarazila ostale udove; trebaš biti odijeljena od njezina tijela i predana svjetovnoj vlasti…slijedi da te odcjepljujemo i njoj predajemo moleći da za te ublaži strogost pravednosti, ne osudivši te ni na smrt, ni na okljaštrenje.« 

No, Ivana je uvijek gledala na lomaču. »Hoću jedan križ«, reče. Napraviše joj jedan od dva štapića. Ona ga uze, žarko poljubi i postavi na svoje grudi. I zatim reče: »Hoću križ iz obližnje crkve, molim vas donesite mi ga! Ispravno ćete ga držati preda mnom sve dok ne budem mrtva. Hoću gledati križ na kojem je visio Bog, hoću gledati sve do svoje smrti.« Jedan ga svećenik donese iz crkve, a Ivana ga je dugo grlila. Englezi su izgubili strpljenje. »Popovi«, urlikali su oni, »zar ćemo mi ovdje objedovati?« I poletješe prema Ivani kao bjesni, te je odvukoše pred treću tribinu na kojoj je sjedio državni sudac. Ovaj je imao dužnost da izreče osudu, ali ovaj, ili je bio tako smeten, ili je držao da je svaki proces suvišan, to ni ne učini. Engleskim vojnicima reče: »Odvedite je«, a krvniku kaza: »Učini svoju službu.« 

Ljudi crkvenoga staleža moraše otići, to je zahtijevao zakon onoga vremena. Jedino je njezin ispovjednik, dominikanac Ladvenu ostao sve do kraja. Bilo je 11 i pol sati. Nisu je odnijeli na lomaču; ona je sama išla gore, neustrašiva kao i prije na juriš. Bila je žrtva koja se je prikazala. Njezine su oči bile pune suza, ali noge su njene bile čvrste. Pred njom je jedan svećenik držao križ, a ispovjednik se s njome popeo pomažući. Zadnji je išao krvnik. Mnoštvo je gledalo na sve ovo s užasom. Ona reče: »Rouen, strah me je da ćeš morati trpjeti radi moje smrti.« Ona uze ponovno križ i pritisnu ga na srce. Tako se oboružala za svoju posljednju borbu. Upališe lomaču. Mali se oblak dima napravi, vatra je postajala sve življa. Ona se poboja za ostale i reče obojici dominikanaca: »Udaljite se, udaljite se, ali visoko držite križ da ga vidim.« Najednom je ujede crvena vatra. »Blagoslovljene vode!«, poviče ona.

Doskora se nalazila u vatri. Nitko nije čuo tužbu. Jedino su odzvanjali njeni glasovi: »Isuse, Isuse, Isuse. Ja nisam ni heretik, ni shizmatik, nastavljaše ona…O Sveci Raja! Sv. Mihovile, sv. Katarino! Sv. Margareto!« Ovi su zazivi poput strijela letjeli prema Nebu. Napokon se začuje: »Moji Glasovi bijahu Božji; sve što sam činila bilo je na zapovijed Božju; moje objave dolažahu od Boga.«

Njezina je posljednja riječ bila: »Isuse!« Podne je prošlo; ona, koja je toliko trpjela, više nije bila među živim.

(izvor)

Tako im je govorila učiteljica Adela Engelhart

»Djeco, vi ste već sigurno čuli, kako netko psuje. Jao, Isuse moj, što se zbilo? Jedan reče: Moj tata psuje sveca i Boga. Drugi reče: I moj. Treći: Moj samo Majku Božju. i t. d. O, uboga moja dječice! Slušajte, djeco! Psovka je grijeh, i ovakova velika psovka je smrtni grijeh. Ako je tko tako psovao, mora kazati na sv. ispovijedi, što je kleo, i od prilike koliko puta. A u buduće, djeco moja, nesamo, da ne smije nitko od vas psovati, nego kad čuje, da drugi psuju onda će u sebi reći ovako: Isuse moj, što Te više drugi psuju, to Te više ja ljubim, a psovaču se Ti smiluj!«

»Maloga Branka nisam mogla nikako primiriti. O sveti anđele čuvaru njegov,  prišapni mi Ti što da činim. U taj čas evo mi misli: »Branko, pomisli na tvoju dragu mrtvu majku. Ti je više ne vidiš, ne možeš poljubiti, ali ona tebe gleda i ne zaboravlja. Branko, ona tebe neprestano ljubi, pa ako trpi u čistilištu, olakšaj joj muke. Šuti, slušaj, Isusu za ljubav i prikaži mu to za svoju majčicu. « Blijedo se njegovo lišce zarumenilo, oči orosile i Branko je postao dobar i poslušan. « Iz daljnih se zapisaka zapaža, da je mališ takav i ostao.

(izvor)

300

Jučer smo sudjelovali na zavjetnom hodočašću vjernika grada Zagreba Majci Božjoj Bistričkoj. Kažu da je to bilo okruglo tristoto hodočašće, ali pitanje je koliko su pažljivo brojali. Kako god, vrijeme je bilo izvrsno i hodočastilo je puno vjernika. 

S obzirom da je katedrala izvan funkcije (a tko zna i hoće li ikada biti obnovljena), na put se kreće nakon blagoslova u hangaru. 

Najintenzivniji dio puta je penjanje na Sljeme jer, uz pauze za molitvu postaja križnog puta, treba doći do vrha prije 9 sati kada je po rasporedu misa (koja ipak obično malo kasni).  

Odmor i okrepa standardno su uz župni dvor, a ove godine je sve bilo vrlo dobro organizirano. Kotluše sa čajem su stavili ispred kuće tako da se nije trebalo provlačiti kroz uska vrata i hodnik što je obično stvaralo gužve. 

Na putu do Gorščice puno prevaljenih stabala nije uklonjeno sa staze, pa se trebalo malo prigibati ili preskakati prepreke. Ništa posebno teško, ali uz veliki broj ljudi, stvaraju se dosadni zastoji. 

Mislim da sam već spominjao da mi je vjerojatno najljepši dio na ovoj stazi onaj po grebenu iza Križne Jelve, velikim dijelom i zbog lijepih ciklama uz put.  

Prije izlaska na cestu, konačno sam dvadesetak minuta mogao ispružiti noge malo bržim hodom. 

Ubrzo smo stigli i do Laza Bistričkog, a kod crkve sv. Andrije ugledao sam vlč. Kornelija kojega već godinama nisam ni čuo ni vidio. Uspio sam ga samo pozdraviti jer je uskoro počinjala ženidba koju je on trebao voditi. 

Od Laza do Bistrice vrijeme je najbolje prikratiti pjevanjem marijanskih pjesama. Nećete stići ispjevati ni pola marijanskih pjesama iz Malog misala prije nego dođete do kapele sv. Ladislava. Mi smo do kapele stigli točno u 18:30 kada je započinjala procesija koja svečano ulazi u Mariju Bistricu. 

Ispred nas je bio novi nadbiskup, msgr. Kutleša (na idućoj fotki vidi se njegov pileol). 

Nisam fotografirao u samoj crkvi, nego sam pjevao neke novonapisane stihove na melodiju poznate pjesme. I naravno, pomolio se obilazeći oko oltara. Zato prenosim screenshot whatsapp statusa preč. Borne koji je ipak usred brojnih župničkih obaveza ove godine uspio hodočastiti od katedrale do cilja. 

A danas je, uz župne mise, služio i pjevanu misu s kađenjem. Pa vi recite. 

Čak sam poslije mise dobio i majicu koju su jučer neki hitriji vjernici dobili na početku hodočašća. 

Brat Marko je rekao da njemu paše majica veličine L, a da meni dadu XL. Pomalo bezobrazno, no očekivano. 

Hvala Bogu i Majci Božjoj što smo im mogli još jednom zahvaliti na ovako lijepi način. Danas sam opet razmišljao o tome pa su me iznenadile riječi koje sam toliko puta čuo u misi "Vere dignum et justum est, aequum et salutare, nos tibi semper et ubique gratias agere". Cijeli onaj prelijepi dijalog predslovlja kanona smjera na to "da vazda i svagdje zahvaljujemo" Gospodinu. I da je to ono što je dostojno i pravedno. 

Pretpostavljam da nam i svako hodočašće treba tu činjenicu posvijestiti. Tako brzo i tako lako zaboravljamo. Valjda zato i moramo iz godine u godinu ponavljati gradivo. 

Nekoliko fotografija od proteklog tjedna

Prošloga tjedna bili smo blagoslovljeni svakodnevnim misama p. Jérômea i predavanjima bogoslovâ FSSP-a o stožernim krepostima. Zbog drugih obaveza mogao sam, nažalost, prisustvovati samo jednom predavanju, ali me ipak utješilo to što je većinu dana p. Jérôme održao kratku i sadržajnu propovijed. Nakon što je u srijedu lijepo govorio o sv. Ruži Limskoj i spomenuo da ima posebnu pobožnost prema toj svetici, pomalo u šali upitao sam ga idućega dana ima li i sa svetcem kojega smo tada slavili, sv. Rajmundom Nonnatusom (Nerođenim) također posebnu povezanost. Ispalo je da ima! 

Već se veselim idućim posjetima patera i bogoslova i nadam se da ću tada imati dovoljno vremena za pratiti čitav program. Evo samo nekoliko fotografija. 

FSSP s nama

Jučer je u Zagreb došao naš dugogodišnji prijatelj p. Jérôme Bücker, a s njime su i četvorica hrvatskih bogoslova koji se pripremaju na bogosloviji Svećeničkog bratstva sv. Petra. Danas je u redovitom terminu tradicionalne mise u crkvi sv. Blaža služena trojna misa. Uz celebranta p. Jérômea, djakonsku službu je obavljao i ujedno propovijedao p. Hrvoje Juko koji je ovih dana u posjetu Hrvatskoj iz Innsbrucka gdje je na doktorskom studiju filozofije. Poddjakonsku službu vršio je domaći sin, bogoslov Stjepan Androić. 

P. Jérôme je u Zagrebu do petka, svaki će dan služiti misu u crkvi sv. Blaža. Prije večernjih misa od ponedjeljka do četvrtka bogoslovi će držati kateheze o stožernim krepostima (razboritost, pravednost, jakost i umjerenost). Detaljniji raspored pronaći ćete ovdje.

Srce Marijino, pravilo svetosti, moli za nas!

Nitko me ne pita, što je to, te kršćanska srca toli silno vuče k Srcu Marijinu jer svaki to dobro znade. Prije svega je moć njezine molitve, koju za nas Bogu prinaša. Njezino je Srce i u tom slično Srcu njezinoga Sina, te, kako piše sv. Pavao, uvijek živi, da nas zagovara. Za majku koja se za svoje dijete moli, pisano je:

Najčišći glas, koj svijetom se širi 

Najčišći sjaj, koj k nebu se diže 

Najsvet'ji cvijet, koj ovdje nam cvate 

Najsvet'ji plam, koj ovdje nam plamti, 

Nać ćete nju, gdje pobožno moli 

Tihano vijek za djetešce svoje. 

I to čini Marija vazda, ona tiho moli za djecu svoju; a majčina molitva majčin je blagoslov, koji kod Boga vrijedi, ako je to djeci na spas. Da taj majčin blagoslov zadobiju, dolaze kršćani k Majci Božjoj, i svaki dan ju zato prose: Moli za nas! Još ima nešto u Marije, što dobre ljude toli ljubezno i silno k sebi vuče; a to je krasan i miomirisan vrt pun ruža u Srcu Njezinu, Njezina čistoća, Njezina poniznost, Njezina vjernost itd.; to je Njezino dijete, koje Ona na svom naručaju drži i koje je nas sviju Spas i Život i Bog i Sve. Ali osobito je, mislim, Njezina materinska ljubav k braći djeteta joj, što kršćane toli moćno i silno vuče.

(izvor)

Ja sjećam se te

Na brzinu sam danas nabacao u vrtu buketić i zaputio se na ručak na zapadnu stranu grada. 

Nakon ručka obavio sam minihodočašće do Stenjevca. Crkva je nažalost i dalje zatvorena zbog obnove. 

No u lijepom vrtu pored crkve moglo se pomoliti pred Gospinim kipom. 

To je jedna od rijetkih župa u gradu gdje ćete uz proštenje i dalje naći pravi vašar, kako i treba biti. 

Produžio sam do crkve sv. Blaža gdje je p. Robert celebrirao pjevanu svetu misu s kađenjem. Posljednju tradicionalnu misu prije odlaska u samostan u Cerniku.  Prije mise, župnik koji je skratio svoje odsustvo samo radi toga, zahvalio je p. Robertu, kako se ono kaže, biranim riječima. 

I u nedjelju i danas, p. Robert je imao krasne propovijedi, vjerujem da se snimke već dilaju na crnom tržištu. Meni je od svih poticajnih misli ostala u pameti ona kako je često naš najveći problem da zaboravljamo veličanstvena djela Božja. Tako nešto nam je i preč. Borna znao ponoviti, da đavao pokušava oteti nam iz sjećanja one trenutke kada nam je Bog posebno iskazao svoje milosti. 

Poslije mise je, naravno, bio tradicionalni blagoslov trava i cvijeća. 

Jedno od legendarnih tumačenja blagoslova trava i cvijeća kaže da je sv. Toma Apostol zakasnio na ispraćaj Majke Božje. Kako nije mogao povjerovati da tijelo Blažene Djevice Marije nije ostalo u grobu, otvorili su grob u kojemu su ugledali samo obilje mirisnih trava i cvjetova. To bi valjda bio jedan od težih slučajeva zaborava za apostola koji je primio onako snažnu pouku od Gospodina po Uskrsnuću. 

Velika Gospa je vjerojatno najutješniji blagdan za oprostiti se od nekoga. Meni će sigurno faliti onaj predah u tjednu koji je predstavljala večernja misa na Sigetu kao i sve one sitne stvari koje su je pratile poput bombona koje bi nam fra Robert dijelio na kratkom druženju. Obično bih s obitelji i rodbinom nastavio druženje u obližnjem McDonaldsu (znam da su neki tradicionalisti išli u KFC, ali to mi se čini kao plesanje po rubu modernizma). Sada će, poput javnih proslava Božića, i posjeti McD-u biti za mene potpuno komercijalizirani. Ozbiljnije govoreći, gubitke ćemo tek početi osjećati u narednim tjednima. 

Ali, barem se možemo sjećati.