Nisam do sada sudjelovao u Hodu za život iako, naravno, podržavam ideje koje stoje u njegovim temeljima. Naprosto nisam ljubitelj parada i puno mi je draže hodati primjerice u procesiji Majci Božjoj od Kamenitih vrata ili za Tijelovo, nego biti u nekom protestnom maršu. Ipak, prije par dana je zagrebački gradonačelnik objasnio da su njega i suradnike građani izabrali na osnovi otvoreno propagirane ideologije koja uključuje borbu za ubijanje neželjenih beba. Ako, dakle, oni mogu tako jasno naviještati svoju poruku sebičnosti i beznađa, učinilo mi se glupim da barem na ovaj sitan način ne podržim one koji se zaista žrtvuju i bore za dječicu. Istina, nisam ljubitelj gungule, ali ako na lijepi svibanjski dan ne mogu odvojiti sat-dva i prošetati se par tisuća koraka po centru Zagreba s tako vrijednim povodom, što onda uopće mogu "žrtvovati" od svog komoditeta?
Tako sam danas došao do HNK i pričekao početak hoda. U međuvremenu sam susreo mnoge poznanike s tradicionalne mise u crkvi sv. Blaža, a pojavio se i župnik koji je vjerni podržavatelj te manifestacije.
Umjesto zastava Hoda za život koje je gradonačelnik zabranio, na jarbolima kazališnog trga vijorile su se zastave s križevima. Prigodno crvenima jer nas ta boja krvi podsjeća na strašna krvoprolića koja se svakodnevno odvijaju u utrobama žena koje svojoj djeci ne žele biti majke. Ondje je i utješni prizor sv. Jurja koji zaista siječe zmaja, a ne dijalogizira s njime kao onaj na vrhu Radićeve ulice.
Kada je započeo hod, slučajno sam se našao odmah kod bubnjara i prije nego sam ih pustio da odu naprijed, slušao sam to bučno bubnjanje. Na prvu mi se učinilo neprimjerenim jer uznemiruje mlađu djecu, ali onda sam pomislio da podsjeća na tolika srca beba (koja kucaju već mjesec dana nakon začeća) koja su stala, rastrgana rukama onih koji su im trebali pomoći da dođu na svijet.
Iz tih depresivnih razmišljanja trgnuo me pogled na jedan oronuli grafit na kojemu je pisalo "sve je moguč(e)". Iako izgleda da su se sve političke, ekonomske, kulturne, medijske i druge elite okrenule promicanju smrti i degeneracije te su za to pridobile veliko mnoštvo ljudi, ipak je uz Božju pomoć moguće te procese zaustaviti i okrenuti. Svako je dijete koje preživi trudnoću znak te nade. Da, to je teška, krvava borba, u kojoj je bilo i bit će mnogo nevinih žrtava i uništenih života. Ali možemo se nadati i smijemo vjerovati da je Božja milost jača od svake sile i da će Marijino Bezgrešno Srce, srce majke koja razumije bol i žalost, na koncu pobijediti.
 |
| Priznajem, nisam odmah pogodio čija je. |
U novom broju Glasa Koncila objavljen je razgovor (arhiv) s vlč. Bornom Puškarićem, župnikom župe sv. Blaža i redovitim celebrantom tradicionalne mise, u kojemu objašnjava ružan događaj koji se odvijao proteklog tjedna. U kino dvorani koja je u vlasništvu župe, ali je već duži niz godina ugovorno koristi Kinoteka, prikazivali su se filmovi s takozvanog Queer festivala Zagreb.
Vjerojatno je uz sva kina koja su u vlasništvu grada ovaj protunaravni festival održan upravo u crkvenoj dvorani kao svojevrsna provokacija. Ipak, čini se da su se organizatori malo preračunali jer većini ljudi nakon dva potresa, dvije godine suludih restrikcija, ne tako udaljenog rata i divljanja cijena nije posebno interesantna borba za prava transvestita i drugih fetišističkih bolesnika. Ono malo aktivista što su imali trenutno je zauzeto krpanjem trulih cijevi i gradskog budžeta. Pohvaljujem to što su organizatori na plakat festivala stavili simbol onoga što promiču: jadnog čovjeka koji je činio takve perverzije (i to ne u prenesenom smislu) da bi se vjerojatno i papa Franjo zacrvenio čitajući njegovu wikipedijsku natuknicu (nemojte gledati ako imate slabiji želudac).
Treba nam u svakom trenutku biti jasno, ovo je borba za duše djece. Cilj je da im se u um ubace slike, snimke, riječi i glazba koji će klijati i donijeti plod posebno oko puberteta. Mnoge će zaista zbuniti i navesti na dualistički prezir prema tijelu koje se mijenja te povlađivanje emocijama koje često nisu pod kontrolom. Ne treba biti posebno pronicljiv da se primijete procesi koji vrlo skoro dolazi i nama, dovoljno je povremeno pročitati o zbivanjima u Americi (ja često preletim sažetke koje objavljuje blogerica Amy Welborn). Roditelji znaju što im je činiti: maksimalno ograničiti svojoj djeci pristup ekranima, ponuditi im prikladne fizičke, intelektualne i socijalne aktivnosti, omogućiti im pristup Bogu u dostojanstveno služenim sakramentima i moliti s njima i za njih. Svećenici mogu, koliko je do njih, pomoći uredivši crkve i svoje propovijedi tako da pružaju lijepo, dobro i istinito osjetilima i umu djece i mladih. Ako u crkvama imate amorfne i ružne skulpture koje bi trebale predstavljati Isusa i svetce, ako od liturgije stvarate lakrdiju, priliku za koju pošalicu i slatkastu glazbu, zašto se čuditi tome da neformirane osobe zaista pomisle kako je sve to nebitno, "ljubav je ljubav" i svatko ima svoj izbor koji treba tolerirati.
Naravno da će svaki roditelj sam procijeniti kada i kako upoznati dijete s moralno osjetljivim pitanjima, posebno onima vezanim uz spolnost. Pokušaji škola ili udruga da se miješaju u to su sasvim očito usmjereni uklanjanju stida kako bi se djecu pripremilo za raskalašeni život (i stoga ovisan o potvrđivanju mase i medija), ali ponekad i doslovno zlostavljanje. Ipak, ako roditelj procijeni da je dijete dovoljno zrelo i da se već susrelo s tim pitanjima u neprijateljskoj propagandi, onda prikladne fotografije i opisi mogu biti korisni. Kao što slike pobačenih beba ili lica ovisnika o drogama govore o paklu koji je prodro u živote milijuna ljudi, tako i fotografije poput one koju su organizatori zagrebačkog festivala stavili na svoj plakat pričaju žalosnu priču o tome što se događa kada povjerujemo zmiji. Svakako, tu priči nije kraj. Mi kršćani imamo prekrasne i životvorne riječi ohrabrenja koje nam je ostavio Spasitelj, prispodobe o razmetnome sinu, izgubljenoj i nađenoj ovci itd. Danas postoji već puno svjedočanstava onih koje je okolina gurala u trans perverzije. Treba svaku pouku, koliko god bila prožeta strašnom zbiljom završiti s nadom, ne u jeftino milosrđe, nego u Smisao koji i prevarenim ljudima koji su razorili svoje tijelo, psihu i okolinu daje mogućnost za obraćenje, pokoru i konačno spasenje.
Već dugo nisam ništa prenio od naših dragih pjevača i pjevačica koji pod imenom Schola Cantorum Sancti Blasii pjevaju misne i pučke pjesme na tradicionalnoj liturgiji u sv. Blažu. Poslušajte sve snimke koje su postavili na svoj kanal poteklih mjeseci, a ja prenosim samo jednu.
Premda je to korizmeni responzorij, i sada je aktualan jer se uvijek trebamo popravljati i težiti prema boljemu. U tom smislu evo nekoliko dobronamjernih napomena za sve nas koji redovito ili povremeno prisustvujemo tradicionalnoj svetoj misi u crkvi sv. Blaža:
Ako imate još koju prikladnu primjedbu, slobodno je ostavite u komentaru.
Kako se nitko ne bi ogorčio zbog ovih nekoliko praktičnih savjeta, završavam ovaj post kako sam i započeo, sa slatkim. Na početku je to bilo milozvučno pjevanje, a na kraju evo nekoliko fotografija sa lijepih misa kojima sam prisustvovao zadnjih nekoliko dana.
(kliknite na slike za veći prikaz)
 |
| Službeni vjesnik nadbiskupije zagrebačke, br. XI/1969., potpis Franjo Kuharić |
 |
| Službeni vjesnik nadbiskupije zagrebačke, br. I/1970., potpis Franjo Kuharić |
Predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bî pokopan i uskrišen treći dan po Pismima... Ili dakle ja ili oni [drugi apostoli]: tako propovijedamo, tako vjerujete.
S anđelima i s djecom nađimo se vjerni; slavodobitniku smrti kličući : Hosana u višnjih!
Izraelov ti si Kralj, i Davidov slavni rod koji dolaziš u ime Gospodnje, o blagoslovljeni Kralju.
Nu što nam kliču, što pripoviedaju žalostnom i pokajnom bojom zastrta propela? Opominju nas prije svega da moramo sada trpećeg i umirućeg Spasitelja više i željnije motriti duševnima očima nego tjelesnima, jer se sakri od Židovah. […] To tjelesno sakritje imadjaše Židovom značiti, da će se Gospodin i duševno sakriti pred njimi, da će im prestati govoriti, čuda tvoriti, da će im oduzeti svoju milost i istinu, da će je upustiti i predati ih sljepoti, u kojoj će se sunovratiti na dno svoje propasti. […] Tako, kao što se sluči s narodom židovskim, sgodit će se i s tobom, griešniče, neosjetiš li se za vremena, dok ti još sjaje sunce božanstvene milosti! Istina ta s neba donešena, istina križa i o križu, ta istina, nemožeš tajiti, doglašuje se tebi i javlja mnogo češće, duže i obćenitije, nego to biaše u Židovah. A ti, upravo kao Židovi za vrieme Isusa, neslušaš niti imaš ikakove vjere, hoću reći, vjere žive! Živiš tako, da (štono veli Apostol) opet Sina Božjega propinješ i izsmjehavaš. Ali znaj, da se i tebe tiče ono Isusovo: “Ti si od otca vraga i činiš volju njegovu!”; znaj da će se i na tebi spuniti grozeće Isusovo slovo: “Tražit ćeš me, a nećeš me naći, i umriet ćeš u svom griehu!” Ah, već mnogomu griešniku sakrio se je Gospodin do konca, do smrti; odnio mu svu svoju milost, svu svoju pomoć; odvratio odanj svoj obraz, odvinuo pomoćnicu ruku, a on se je dotamanio u glibu svojih griehah. U istinu, ono zastrto drvo sv. križa svakomu je griešniku strašna pretnja, što ga uzastopce prati; ali je i živa molba, da neotvrdnemo u svom griehu, da ostavimo put propasti i pogube, te unietiv u sebi ljubljen plam prama propetomu stupimo na stazu, koja, ako je i uzska i trnasta, vodi ipak jedina k drvu života, k drvu križa i po stupnjevih križa svedj k nebesam bliže.
Već misleć na to, ja se čudom čudim,
Što čeljad zemska tako malo ima
Razuma, da sv’jet grli željam ludim
Ko da će zemljom vladat vjekovima.
Udobno sjesti svak se trsi i mari,
Ko da i nema drugoga života;
Al ide Smrt, i razmeće i kvari
Snove mu, svog ih oko prsta mota.
Sveđ jedno vidi, kako drugo mrije
I da već nije, što je bilo prije;
Al ipak, svoju obuzdati volju
Ne znadu, jadni! A ja mnim, da ljudi
S gr’jeha su samo sl’jepi i tako ludi
Da žive kao ovnovi na polju.
