Marija je najbolji dio izabrala

»Kad iđahu (tim) putem i on uđe u jedno selo, a žena neka, po imenu Marta, primi ga u kuću svoju. I u nje bijaše sestra, po imenu Marija, koja i sjede kod nogu Gospodnjih i slušaše riječ njegovu. A Marta nastojaše, kako će ga lijepo podvoriti, i pristupivši reče: Gospodine, zar ti ne mariš, što me sestra moja ostavi samu da služim? Reci joj dakle, da mi pomože. I odgovarajući reče joj Gospodin: Marta, Marta, brineš se i trudiš za veoma mnogo. A samo je jedno potrebno. Marija je najbolji dio izabrala, koji se ne će uzeti od nje.«

[...] Marta se kao starija brinula za kuću i podvorbu. Marija pak kao vjerna učenica sjela je kod nogu Isusovih, kako je bio običaj učenika, da sluša riječi Hristove. Marta bijaše u velikom poslu, jer je željela da što bolji objed ugotovi Isusu i njegovim učenicima, te htjela 1 da joj Marija pomogne. Govori Isusu, jer Njegova riječ bit će Mariji zapovijed. Isus odgovori Marti ljubazno i opomene je, da se odviše ne brine za zemaljske stvari, što bi je moglo odvraćati od stvari nebeskih. Veću brigu treba imati za dušu i za drugi život, nego za tijelo i za ovaj život. Marija je ono prvo odabrala i to će joj se dati. To je ono »jedino potrebno«.

Dobra je stvar i ono, što je radila Marta, pa i briga za zemaljske stvari nije zabranjena, pače je nastojanje oko rada, da se steče što treba za život, djelo dobro i zaslužno, osobito kad se ima na umu pomoći potrebnima; ali je daleko pretežnija briga za nebeske stvari, nauk Božji, molitvu, razmišljanje. Zato ne valja prigovarati ljudima, koji se odriču briga zemaljskih, da mogu Bogu cijeli služiti, kao što su mnogi redovnici, koji se bave samo oko molitve i razmišljanja tajna Božjih.

Marija, Mati Isusova, brinula se i za život Isusov, i za to, da čuje i u srcu sahrani riječi Njegove; vršila je službu i Marte i Marije: i tako je dvostruko blažena. Zato se i ovo evanđelje čita na Uznesenje Marijino ili Veliku Gospu [do 1950. godine].

(izvor)

Kad svećenik zahiri

Razmišljao sam da li prenijeti ili ne ove izjave vlč. M.B. jer su sablažnjive. Ipak, budući je taj svećenik, kako sam na ovom blogu već negdje spomenuo, jedan od trenutno najvažnijih hrvatskih apologeta odluka i izjava pape Franje, a ujedno obavlja važne službe u svojoj nadbiskupiji, mislim da je bitno upozoriti vjernike koji će možda biti zavedeni njegovim obrazloženjima. Posebno stoga što kao i ostali neokonzervativci, on ne koristi revolucionarnu terminologiju crkvenih liberala, već sve novosti provlači kao prirodan kontinuitet nauka.

Evo što je taj svećenik javno i očito promišljeno napisao obraćajući se "tradicionalistima":

Iskreno, da je po vašoj duhovnosti ja bih bio sotonist. Radije bi se klanjao Vragu nego s vama dijelio ovo što vi mislite da je kršćanstvo.

Radije [bih] se klanjao Antikristu i Belzebulu i da me opsjednu sve legije demona nego da budem 'tradicionalist'.

Ja u životu ništa slično nisam čuo ni od laika, a kamo li pročitao od svećenika. Na vama je da odlučite hoćete li prihvaćati savjete i tumačenja o katoličkoj vjeri osobe koja može izjaviti ovakvo nešto.

Neću otvarati komentare na ovoj temi, bolje izmolite jednu zdravomariju za tog zabludjelog svećenika.

Teologija tijela

Iz knjige don Pietra Leonea "Obitelj na udaru" (2014.) http://www.traditionalcatholicpriest.com/wp-content/uploads/2014/12/Family_under_attack_leone.pdf

Tradicionalni katolički pogled na "teologiju tijela"

"Teologija tijela" naslov je koji je papa Ivan Pavao II. dao nizu predavanja održanih između rujna 1979. i studenog 1984. Kada taj nauk ocjenjujemo u svjetlu Tradicije, vidimo da u svojim načelnim stajalištima ne predstavlja razvoj katoličkog naučavanja (u smislu razjašnjavanja i produbljivanja tog naučavanja), nego raskid s njim, to će reći: nešto novo. Zato ga ne možemo označiti kao katolički nauk, nego kao niz osobnih razmišljanja tadašnjeg pape.

Bitno.net i kvadratura kruga

Zamjenik glavnog urednika bitno.neta Goran Andrijanić je objavio na toj stranici komentar naslovljen Papa Franjo i internetsko sektaštvo (arhiv1, arhiv2). Budući da je članak poprilično isprazan, ne namjeravam pisati zaokruženu kritiku. Donosim ovdje taj tekst uz moje komentare umetnute na pojedinim mjestima.

***

Ovih dana na društvenim mrežama svjedočimo žestokim raspravama zbog intervencija Kongregacije za nauk vjere i pape Franje u tekst Katekizma koji govori o smrtnoj kazni.
I to vas kao čudi? Papa koji pokušava promijeniti nezabludivi nauk Crkve direktnom intervencijom u katekizam čineći to u trenutku kada ta tema uopće nije hitna, a upravo dok se otkrivaju posljedice homoheretične kabale koja obuhvaća čak i najuvaženije papine suradnike. Hm, zaista neobično da takva situacija izaziva polemike.

Puno se vrijeđa one s kojima se polemizira, čak i više nego što je to uobičajeno na internetu koji, nažalost, ima tendenciju da u nekim situacijama izvlači ono najlošije iz nas. Puno se vrijeđa i Papu, kao i one koji ga brane od tih uvreda.
Gdje se to vrijeđa Franju i njegove branitelje, u komentarima pod člancima na bitno.netu ili na Jutarnjem/Indexu? Nisam siguran da ikog od ovih drugih zanima pitanje smrtne kazne osim iz kuta priče o Franji koji ruši stare crkvene bedeme i rastjeruje pohlepne popove. Tako nekako obično zvuče i komentari pod njihovim člancima. A na bitno.netu imate, koliko znam, cenzuru, što je dakako vaše pravo. Ili ste mislili na osobne stranice ljudi po Facebooku? No to bi bilo bespredmetno spominjati jer se na tim mjestima raspravlja na različitim razinama pristojnosti o svemu i ničemu. 

O štetnim ili korisnim posljedicama koje je internet imao po Crkvu, crkvenost i evangelizaciju napisan je veliki broj tekstova.

Potpisniku ovih redova čini se kako je, kada je o tim posljedicama riječ, najštetnija ipak ova…Iluzija zajednice koju internet daje i u kojoj mnogi pronalaze lažnu utjehu kao zamjenu za stvarni kršćanski kontakt i istinsku komunikaciju.
Stvarno, to je najštetnija posljedica interneta po Crkvu? To što ljudi koji iz različitih razloga ne mogu naći svoje istomišljenike ili barem one koje zanimaju iste teme nalaze na internetu mogućnost suradnje, komentiranja i raspravljanja. Možda ste rastući do desetaka ili stotina tisuća čitatelja izgubili osjećaj za realnost, ali za uspjeh vašeg portala u velikoj mjeri trebate biti zahvalni upravo tome što vjernici koji nisu imali mogućnost kršćanskog informiranja, pa i međusobnog kontaktiranja jer su u današnjem društvu u manjini, pronalaze druge koji su zainteresirani za te teme, dijele vaše sadržaje i o njima komuniciraju. Često ne nalaze takve mogućnosti na radnom mjestu, u obitelji, pa ni u župi te dolaze među ostalim i na vašu stranicu. A vi to debelo koristite kad vam treba, primjerice kada tražite novce preko kluba prijatelja bitno.neta. I onda se bez imalo srama žalite da se ljudi na internetu povezuju, da ono što im možda i bez njihove krivice fali u fizičkoj okolini pokušavaju nadomjestiti kontaktom preko interneta. 

Ta iluzija u kojoj, nažalost, mnogi katolici u Hrvatskoj, žive i djeluju ovih je dana ponovno pokazala svoje ružno lice.

Svaki kršćanin koji pokušava slijediti Krista osjetit će, prije ili kasnije, potrebu za communiom, za zajedništvom koje je upisano u samu bit kršćanskog predanja Bogu i bližnjemu. Kada tu zajednicu ne pronađe u stvarnom životu iz raznih razloga, pokušat će je naći na internetu – na društvenim mrežama, u raznim grupama, u publici raznih blogova….Tamo će naći istomišljenike, ljude koji će mu dati potporu i koji će učiniti da se osjeti važan, potreban, voljen, podupiran u svom duhovnom životu. Sve ono što nema u stvarnosti. To je ljudski.

Naravno, taj modus operandi posebno je čest kada su u pitanju, kako ih neki zovu, „tradicionalisti“. Riječ je o katolicima koji, kako osjećaju u većoj ili manjoj mjeri, vode sveti rat protiv krivovjerja koje je, misle, zavladalo Crkvom, i koji se najčešće osjećaju „isključeni“, drugačiji od ostalih katolika, a često su i u otvorenom sukobu s njima. Takvi su ili odbačeni iz zajedništva ili su se pak sami isključili iz njega i ne preostaje im ništa drugo nego da svoj širi communio (onaj uži imaju u obitelji) pronađu negdje drugdje. Na internetu.
Prvo kažete "to je ljudski", ali evo sada ipak otkrivate što vas žulja. A zašto mislite da su ti "tradicionalisti" marginalizirani, isključeni iz zajedništva? Možda zato što, gle čuda, na njihove uvjerljive i utemeljene prigovore nemate nijedan drugi odgovor osim "poslušnost". A kad ta batina ne upali, onda na scenu stupa ignoriranje.  

Međutim, to zajedništvo koje tamo nalaze nije i ne može biti cjelovito, ne može poticati njihov rast. U virtualnom svijetu vrijedi samo međusobno lajkanje, međusobno tapšanje po ramenu. Nesporazumi i konflikti završavaju međusobnim blokiranjem. Na internetu je lako prebrisati čovjeka koji ti ne odgovora, to nije kao u stvarnoj zajednici kada moraš sjediti pored čovjeka kojega očima ne možeš vidjeti i najradije bi pobjegao od njega. Na internetu nema potreba za razvijanjem krjeposti strpljivosti, razumijevanja ili opraštanja. Tamo vrijede drugačija, nemilosrdna, pravila.
Stvarno, tradicionalistima prigovarate da se međusobno lajkaju, tapšu po ramenu i neistomišljenike blokiraju? Bilo bi smiješno da nije toliko groteskno. Ako išta, katolicima koji žele slijediti liturgiju i nauk Crkve kako nam je predan kroz tisućljeća (i zato ih se naziva tradicionalistima, a što su onda oni drugi?) svojstveno je da imaju vrlo žustre polemike, često i međusobne. I u tim raspravama cijeni se razum i argumenti, uz potkrepljivanje svojih tvrdnji svetim pismom, tumačenjima svetaca i dokumentima crkvenog naučiteljstva. Tapšanje po ramenu sam susreo najviše kod vas konzervativaca dok vam se modernisti otvoreno smiju. Dovoljno je da vidite kako se to "brani" papu Franju na temi smrtne kazne, da ne idemo dalje u prošlost. 

Pogledajte koliko je npr. na ovom blogu bilo kritika onoga što objavljujete na bitno.netu. I tu mislim na ozbiljne primjere tekstova, a ne zafrkanciju o tome kako Verbum ima bitno.net da bi se reklamirao i bolje prodavao svoje knjige. Naravno da je vama ispod časti odgovoriti na te argumente i protuargumente jednako kao što je Franji ispod časti odgovoriti na jednostavne dubije ili tolike molbe za pojašnjenjem i korekcijom. I tko onda tu koga blokira i briše?

I to naposljetku čovjeka dovede do sektaštva – do stvaranja skupine istomišljenika koji su oko sebe postavili zidove izgrađene od nekoliko napamet naučenih slogana i fraza, uvijek učinkovitih u tome da ih odvoje od drugih i drugačijih. I zato su ti internetski sektaši uvijek posebno grubi, bezobzirni, skloni vrijeđanju i omalovažavanju. Nema ih, jednostavno, tko ukoriti. Nemaju zajednicu u kojoj mogu rasti u ljubavi i zajedništvu. Samo sektu gdje ih čekaju njihovi istomišljenici da im se dive, dok će svakoga koji se ne slaže s njima izbrisati, blokirati. Naravno da će u takvim uvjetima nakon nekog vremena biti sigurni da znaju sve o svemu, bolje i više od drugih. Prepušteni (zlo)duhu izolacije, bahatosti, nedodirljivosti i istodobne očajničke potrebe za stvarnim kontaktom koji im u životu nedostaje.
Nekoliko napamet naučenih slogana i fraza? Hahahaha. Pa to je sve što vi imate, vi ste na strani silnika i zato ste u pravu. Nema tko ukoriti pravovjerne katolike? Jeste li vi uopće slušali Franju, postoje čitave knjige uvreda koje im on upućuje. A znate i sami koji je vaš najjači adut: ignoriraj i izoliraj. Ako se žrtva pobuni i stane vikati, reci joj da je bahata i očajna. Ponavljaj do slamanja. 

I potpuno mi je jasno da su ti i takvi posebno iritirani papom Franjom.
Priznajem, iritira me Franjo jer pokušava uništiti Crkvu. Ali kad god pročitam reakcije poput ove vaše, jedino što mogu reći je "hvala Bogu na Franji". On je kazna koja otkriva trulež koja se desetljećima širi po čitavoj Crkvi (naravno, ljudskom elementu, jer božanski je uvijek svet i bez ljage). Vaša mantra "super koncil, zločesti liberali, super konzervativni pape, sve će biti super" ruši se pred vašim očima. Kao što je netko rekao: Franjo vam ostavlja sve sitnije rupice kontinuiteta, a ako se i uspijete provući kroz njih nikoga za to više nije briga. Nema kod Franje li-la kao kod vašeg voljenog Ivana Pavla II. Da se vratimo samo tom najnovijem primjeru, nema više nekih dvosmislenih formulacija ili gesta kakve je Wojtyla volio. I zato patite, pa se iskaljujete na tradicionalistima. Jer se sve što su govorili pokazuje bjelodanim.

Da razjasnimo, puno je onih koji ovih dana na društvenim mrežama Papu kritiziraju jer iskreno misle da time čine dobro Crkvi i vjeri svojih bližnjih.

Međutim, mogao bih staviti ruku u vatru da se kod mnogih od njih iza priče o nadahnutoj revnosti krije tek vrlo ljudski žal koji ne može podnijeti Papu čiji je pontifikat obilježen pozivom na upravo ono što njima nedostaje – duboko zajedništvo u vjeri – i koji nemaju izbora nego to pokušati nadoknaditi virtualnom zajednicom istomišljenika.
Je, vidimo kako je Franjo papa zajedništva. Čak je i sam rekao da će možda za njegovog pontifikata doći do raskola. Ali najbitnija mu je ipak agenda. "Duboko zajedništvo u vjeri", jeste li vi uopće pročitali što pišete?

A ta zajednica uvijek će ostati samo jedno – sekta. A u sektama nema Duha Svetoga.
Oho, pa jeste li vi čuli za ekumenizam, sjeme riječi itd.? "u sektama nema Duha Svetoga" Lijepo slijedite put koji su vam ucrtali Ivan Pavao II. u Asizu i Franjo u kojekakvim hramovima, da o kardinalima i biskupima i ne govorim. Već vidim što ćete staviti kao misao vodilju iduće molitvene osmine u siječnju. 

Pri tome, daleko je od istine da su za to i takvo stanje krivi samo oni. Jer ti su katolici nekada bili u situaciji kada su tražili razumijevanje, dijalog, strpljivost. A sve to im je bilo uskraćeno. Dakle, sama činjenica da takve „virtualne sekte“ postoje može govoriti puno u stanju u stvarnoj Crkvi. O svima nama, svećenicima i laicima, koji tu Crkvu čine.

Neka svatko od nas onda pokuša izvući pouku za sebe iz ovih valova mržnje, netrpeljivosti i frustracija koji se ovih dana prelijevaju internetom.
Hahaahah, pokušajmo biti još strpljiviji s ovim barbarima koji na nas slabe i nemoćne izlijevaju valove mržnje, netrpeljivosti i frustracija. To će nam se uračunati u pravednost. 

U prvom planu: uredništvo bitno.neta razmatra o novim napadima tradicionalista.
Iza njih zaposlenici smišljaju britak odgovor koji će iz pokore prešutjeti. 

Bolestan on, bolesni oni

Bitno.net je prenio tekst isusovca p. Ivana Ike Mandurića o papi Franji koji zavrjeđuje da ga se navede u cijelosti. Taj tekst je na neki način proglas i samog patera, ali i bitno.neta kako se nositi s poslijesaborskom krizom koja je svoju kulminaciju dosegla u Franji.

Od svih kreposti vrag najviše napada poslušnost. Na njoj nisu samo pali lucifer, Adam i Eva, nego i protestantizam, pravoslavlje, i sve šizme povijesti Crkve.

Moramo primjetititi da sve one nisu značile pad iz čistog bunta i zloće, nego su bile raspete između vijernosti nekom idealu "pravde" i "istine", te vijernosti materi Crkvi. Neshvatljivo je da u tim dvojbama Bog od nas traži da izaberemo ovo drugo. Ali traži. I to ima svoj nevidljivi ali nesagledivo duboki mistični smisao. U toj zavodljivosti nisu samo nastale sekte, nego i revolucije, kako ona Francuska, tako i Komunistička, ona Teologije oslobođenja, a jednako tako i onaj lefebrovski bunt i svi njemu slični.

Na poslušnosti padaju i krasna redovnička i svećenička zvanja inteligentni, plemenitih i nadarenih, u suretu s nerazumnim poglavarima i biskupima. Ali uvijek i uvijek griješe. Imamo bezbroj takvih primjera.

Idealizam vjernika koji nisu spremni do smrti biti vjerni hijerarhiji Katoličke Crkve (a to je zbilja nešto najteže, jer traži da se pokoriš čovjeku grješniku koji ti se ponekad čini i luđi i gori i manje crkven od tebe), i danas je silno kušan preko pape Franje.

Ma što god bilo i ma kako on upravljao, i ma što tko privatno mislio o njegovim odlukama, ako dopusti da u njemu ponestane poštovanja ili spremnosti da ga sluša, pa i brani i istinski voli kao svog od Boga poslanog poglavara, te prestane paziti na njegov ulged da ga slučajno ne bi javno narušio - toga je već vrag osamio i ima spremnog da mu dušu vucara po nepreglednim stranputicama pitanja vjere.

Poslušnost traži umiranje sebi i svom ponosu do smrti, do samoponištenja. Ona je nalik svezanosti i izdanosti Kristovoj i njegovoj raspetosti na križ do smrti. Ali, jednako tako slično njegovoj proslavljenosti, kristovska poslušnost i nas proslavljuje na neshvatljiv način. To je ono što promiče trijeznim i razboritim "logičarima." To traži vjeru iznad svake logike - osim logike ljubavi koja se oplijenjuje do smrti na križu.

Pripadnost Crkvu svoj temelj nema u vidljivoj logici i učinku, nego u ljubavlju motiviranoj riješenosti na vjernost do potpunog odreknuća čak od vlastite volje. "Ali ne moja, nego Tvoja volja..." ili, kako je sv. Ignacije molio: "Uzmi gospodine i primi svu moju slobodu, pamćenje, razum i svu moju volju..."

Kako neshvatljivo i strano jednom Lutheru! Teško je to! Zbilja prezahtjevno. Težega nema! Da, vrag to nije nikako mogao.

Svi oni koji pristanu na to da svoj odnos prema Papi i Crkvi grade na temelju svojih logičkih uvida, papirnati su brodići u vražjim neverama. Ljudska logika koja se prometnula ispred poslušnog vjerovanja, igrica je za zloga pa i kad se radi o najvećim teolozima povijesti Crkve. Svi takvi su pali i potonuli, nestali. A ostali su oni mali i neuki, i ispali mudriji od učenih i mudrih.

Na papi Franji će, i kušnji koju preko njega Bog danas stavlja, svi uznositi pasti. Karizmatizam, tradicionalizam, teologizam, liberalizam...

Tko će znati, možda je to baš ono što Crkvi treba? Ne znam.

Mi samo trebamo znati: Papa Franjo (tako ga treba oslovljavati, a ne Bergoljo, ili kako već), Božji je odabranik, i za njega Bog danas poručuje: "njega slušajte!"

Slušajte ga, ne budite ludi!

Podsjećam da smo prije tri dana proslavili Preobraženje Gospodinovo, kada smo u Evanđelju čuli: "I gle, iz oblaka se čuo glas: Ovo je moj ljubljeni Sin koji mi je po volji, njega slušajte!" Nije li ova očita usporedba koju p. Ike radi zapravo blasfemija, nešto što šizmatici kroz povijest predbacuju katolicima? A evo ovdje vidimo da jedan isusovac kaže baš to: kao što je Bog Otac posvjedočio prije dva tisućljeća za svoga Sina govoreći "njega slušajte", tako sada govori za Bergoglia "njega slušajte". Nije li p. Ike jednako rušitelj Crkve kao i njegov subrat p. James Martin? Jedan neometano propagira pederluk, a drugi ni jednom jedinom riječju ne spominje prevažnu ogradu "slušajte ga, osim u grijehu"! Na što su se primjerice utemeljitelj legionara zla Marcial Maciel ili kardinal McCarrick (obojica štićeni i promicani od velikog Ivana Pavla II.) pozivali kad su naređivali bogoslovima da legnu s njima u krevet? Na poslušnost! I kao što postoje tjelesni grijesi, tako postoje i duhovni grijesi u koje spada hereza. Primjerice, nitko nije dužan slušati Franju kada preko Scalfarija poruči da pakao ne postoji, već se duše zlikovaca naprosto anihiliraju. To je, naravno, samo jedan od bezbroj primjera.

Poslušnost je u zadnjih pedeset godina vjerojatno najzloupotrebljivanija krepost. Koriste je kao oružje, jasno, samo prema onima koji žele biti dobri pravovjerni katolici jer se oni drugi uopće ne smatraju njome vezanima. No ona nikad nije služila zato da podložnici što šire rastvore usta kako bi im se što više blata moglo onamo utrpati (i da još moraju reći "mmm, kako je fino"). Ne, poslušnost je prije svega tu zbog praktičnih pitanja, primjerice da se isusovcu koji je na trećoj probaciji naredi da se bavi svojim poslom i razmatranjima u tišini, a ne prosipajući svako malo nedomišljene mudrolije po Facebooku. Ili da vjernik (od običnog laika pa do Pape) spremno prihvati nauk Crkve čak i ako ga ne razumije ili mu se čini zastario bez potrebe da svoje vlastite agende trpa na mjesto toga nauka.

Misa na Veliku Gospu 15.8.2018. u 19 sati i jedna obavijest

Prenosim s google grupe Tradicionalna Misa.

Tradicionalna latinska misa na svetkovinu Velike Gospe, u srijedu 15. kolovoza 2018., bit će u crkvi Krista Kralja na Mirogoju služena iznimno navečer u 19 sati.

***

Dodajem ovdje i obavijest koju sam primio o jednom tradicionalnom hodočašću. Radi se o kraćem jednodnevnom hodočašću koje će se odvijati 15. rujna u Akvileji. Detaljnije informacije možete pročitati na slovenskom jeziku na blogu Ad Dominum.

Možeš što hoćeš, ali ne i dokle hoćeš!

Papa Franjo je dao naputak da se u (novom) katekizmu promijeni točka o smrtnoj kazni tako da odsada glasi:

Utjecanje smrtnoj kazni od strane legitimnih vlasti, nakon poštenog suđenja, dugo je vremena bilo smatrano prikladnim odgovorom na težinu pojedinih zločina i prihvatljivo, iako krajnje, sredstvo zaštite općeg dobra.

Danas je, međutim, porasla svijest o tome kako dostojanstvo osobe nije izgubljeno čak niti nakon što je ona počinila veoma ozbiljne zločine. Pored toga, pojavilo se novo razumijevanje važnosti kaznenih mjera koje propisuje država. Naposlijetku, danas su razvijeni učinkovitiji zatvorski sustavi, koji omogućuju nužnu zaštitu građana, ali istodobno ne lišava definitivno krivca mogućnosti iskupljenja.

Posljedično tome, Crkva u svjetlu Evanđelja naučava kako je ‘smrtna kazna nedopustiva jer je napad na neotuđivo dostojanstvo osobe’ i radi odlučno na njezinu ukidanju po cijelom svijetu.

Tako je Franjo napravio ono što se ni Ivan Pavao II. nije usudio, ustvrdio da je smrtna kazna uvijek nedopustiva. Hoćete li vjerovati konsenzusu svetog pisma, crkvenih otaca, naučitelja, teologa, papa kroz čitavu povijest Crkve do naših dana ili nekolicini postkoncilskih papa koji jedni druge beatificiraju i kanoniziraju, to ostavljam vama na izbor.

Donosim nekoliko resursa o dopuštenosti smrtne kazne.

***

Iz Velikog katekizma sv. Pija X.:
■ 413. P. Ima li slučajeva u kojima je dopušteno, ubiti bližnjega?
O. Dopušteno je ubiti bližnjega, kad se bori u pravednom ratu, kad se po naredbi najviše vlasti izvršava smrtna osuda zbog nekog zločina i, napokon, kad se radi o nužnoj i zakonitoj samoobrani života protiv nepravedna napadača.

***

Teološke cenzure tvrdnji izvađenih iz apostolske pobudnice Amoris laetitia
A) Krivovjerne tvrdnje
1) AL 83: "Crkva… odlučno odbacuje smrtnu kaznu." 

Ako se shvati u smislu da je smrtna kazna uvijek i svagdje nepravedna u sebi i stoga je država ne može s pravom dosuditi: I) Haeretica, sacrae Scripturae contraria. II) Perniciosa. 

Post 9,6: "Tko prolije krv čovjekovu, njegovu će krv čovjek proliti! Jer na sliku Božju stvoren je čovjek!" [3]

Vidi također: Lev 20-1; Pnz 13, 21-22; Mt 15,4; Mk 7,10; Iv 19,11; Rim 13,4; Heb 10,28; Inocent I., "Pismo Eksuperiju", PL 120: 499A-B; Innocent III., "Vjeroispovijed propisana valdenzima", DH 795 [4]; Pio V., "Katekizam Tridentskoga koncila", komentar o 5. zapovijedi; Papa Pio XII., "Nagovor Prvom Međunarodnom kongresu histopatologije živčanog sustava", AAS 44 (1952): 787; Ivan Pavao II., "Katekizam Katoličke Crkve", 2267.

***

Catholicism and Capital Punishment by Avery Cardinal Dulles

Smrtna kazna, Ivan Poljaković

***

By Man Shall His Blood Be Shed: A Catholic Defense of the Death Penalty by Edward Feser, Joseph Bessette
(knjiga dostupna na internetu na uobičajenim mjestima, pdf 2 MB)

***

Spomenimo da je i veliki naučitelj morala sv. Alfonz Liguori kojeg danas slavimo (novus ordo kalendar jučer) smatrao kako je smrtna kazna dopuštena u odgovarajućim okolnostima.

Gostujući autor - David Gréa

Nedavno je u medijima izašla vijest o tome da je David Gréa, nekadašnji župnik jedne katoličke župe u francuskom Lyonu, objavio knjigu pod naslovom „Une vie nouvelle“ (Novi život), na čijoj naslovnici stoji „Père David Gréa. Prêtre, marié, heureux“ (Otac David Gréa. Svećenik, oženjen, sretan).

Riječ je o osobi o kojoj se dosta pisalo po nekim katoličkim stranicama poput Riposte catholique zbog „inovativnih“ pastoralnih i liturgijskih praksa. Dok je bio župnik, David Gréa privlačio je ljude u svoju župnu crkvu misama slavljenim u obliku koncerata u mračnoj crkvi, s rock glazbom, ogromnim reflektorima postavljenima oko oltara, električnim gitarama i čudnim svjetlosnim instalacijama. Jednoga je Božića čak organizirao misu na klizalištu usred kojeg je postavljena pozornica sa sintesajzerom, mikrofonima, velikim križem i minijaturnim oltarom. Sve je bilo u mraku osim pozornice, što je odavalo dojam pravoga koncerta na koji je došlo čak 2500 vjernika, kako navode mediji.

U svojem radu David Gréa je kao svećenik tijesno surađivao s tzv. grupom za pop-slavljenje, Glorious, koja sebe opisuje kao grupa koja izvodi kršćanski pop i rock. Ta je grupa zajedno s lionskim nadbiskupom Philippeom Barbarinom osnovala pokret „Lyon Centre“ (Središnji Lyon) nadahnut američkim evangeličkim crkvama, a u sklopu kojega se više puta mjesečno u lionskim crkvama održavaju tzv. večeri slavljenja na koje dolazi i do tisuću osoba, napose mladih. Od kraja 2013. takve se večeri održavaju u Župi sv. Blandine, u kojoj je župnik donedavno bio upravo David Gréa. Od 2015. godine grupa Glorious jednom godišnje organizira i okupljanje tijekom kojeg župni timovi održavaju slavljenički program, a usporedno s time ugošćuju pozvane govornike, među kojima ima i pripadnika protestantskih zajednica jer se snažno promiče ekumenizam, kako sami navode na svojoj stranici na Wikipediji.

Na internetu postoje stotine članaka o ovome bivšem svećeniku, u kojima se navodi da je lokalni nadbiskup davao veliko povjerenje i njemu i njegovu modernom apostolatu.

U jednom od svojim intervjua David Gréa spominje da se kao svećenik posljednjih godina osjećao prilično usamljeno kada bi navečer dolazio kući. Kako sam tvrdi, godinama je živio u celibatu, dok jednom nije upoznao ženu koja je dolazila u njegovu crkvu i koja mu se s vremenom svidjela te su počeli održavati vezu. Znakovito je da je ta žena protestantkinja, a upoznali su se u katoličkoj župi kamo je redovito dolazila na susrete, vjerojatno i na mise.

Zbog svoje dobre suradnje s nadbiskupom Barbarinom David Gréa se nadao da će dobiti odobrenje za brak koji je htio sklopiti dok je još bio aktivan svećenik. Štoviše, očekivao je da će pokrenuti u Crkvi nešto novo, dakle praksu dopuštanja braka zaređenim svećenicima. Ipak, nadbiskup ga je maknuo sa svih funkcija i zamolio da se prije donošenja odluke o braku povuče i dobro razmisli, a čak ga je i dvaput slao na razgovor s papom Franjom. Unatoč nadbiskupovoj preporuci, David Gréa nije uzeo vremena za razmišljanje nego se odlučio brzo civilno vjenčati, a dan izabran za vjenčanje bio je dodatan šok za njegovu nadbiskupiju jer je sklopljen na Veliku subotu.

Nakon svih tih događaja David Gréa sa ženom se odselio iz Lyona i počeo raditi kao life coach, a u međuvremenu su dobili i sina. Nedavno je, kako je spomenuto u uvodu, objavio knjigu u kojoj odbacuje licemjerje kojim se u Crkvi niječe pravo svećenicima da se žene i zalaže se za ukidanje obveze celibata za svećeničko ređenje. Neki mediji izvješćuju o njegovoj želji da i dalje propovijeda u katoličkoj crkvi. Na njegovom Facebook profilu stoji „All you need is love“.

***

Iz ove životne priče vidimo, nažalost, da protestantiziranje liturgije i pastorala, čak i uz moguće (privremeno) povećanje broja dolazaka, mogu dovesti do opadanja discipline i napuštanja Crkvenoga nauka na brojim područjima te da ponekad vode i u pogubne inicijative.

Mislim da bi nam ova priča trebala dati poticaj da što više molimo za naše katoličke svećenike, pogotovo one koji zdvajaju, sumnjaju ili teško žive svoje zvanje, i da ih konkretno podržimo pružanjem pomoći u župi, ali i druženjem, primjerice pozivom na objed za blagdane, jer i oni znaju biti usamljeni.

Nedelja IX. po Trojakeh

Od Tirania Terzcev iz Cirkve.

Da Hiſa moja, Hiſa Molitve je. Luk. 19.

Kad bi bil Kristush Jeſush na Cvetnicu pribliſavalse k' Jeruzalemu Varashu, nad njim seje zplakal, i rekelje, dabi ti znal Varash kajse hoche z' tobum dogoditi, drugach bi mislil, ar hochesh od Nepriatelov porushen biti tako, date nebude mochi poznati, dasi Varash bil, kajti nechesh zpoznati Pohadjanje Zvelichitela tvojega. Potlamje vlezel vu Civkvu, i ondeje nashel kupujuche, i prodajuche, kojem Ztole je prevernul, z' Bichem zmlatil, i van iztiral govorechi. ,, Cirkva je Hiſa Boſja, i Hiſa Molitve. ,, viste pako nju vchinili Tolvajzku Zkrivalnicu.

Razdelenje.

Tiranje Terzcev iz Cirkve Jerozolimitanzke po Kristushu Jeſushu vchinjeno nazvescha nam, kak osebujno Poshtenje Cirkvi datise, i kak vu njoj derſatise mora, ar Cirkvaje
1. Hiſa Boſja, ar vu njoj G. Bog osebujno prebiva.
2. Hiſa Molitve, ar vu njoj osebito molitise mora.

Navuk.

Kakgoder negda Kristush Jeſush prodajuche, i kupujuche, vzemshi Bich; najpervlje Ztole njihove prevernulje, iz Cirkve van je ztiral govorechi: Cirkva je Hiſa Boſja, i Hiſa Molitve. viste nju vchinili Tolvajzku Zkrivalnicu, i Mezto Terguvanja. —— Tako izto, i Den deneshni Redovnikom, kakti Boſjem Nameztnikom od Kristusha Jeſusha danaje Oblazt vse one, kojise vu Cirkvi nedoztojno derſe najmre, koji vu Cirkvi pod Sluſbum Boſjum shepcheju, zpominjajuse, ogledavaju, zpavaju, ali druge prechiju, i zpachuju, opomenuti, i pokarati obchinzkem Nachinom, i ako za Opomenjek nebi marili, takaj po Cirkvenom Sluge iz Cirkve van iztirati. — kak takaj, i oni, koji vu Cirkvi z' raztreshenum Pametjum, i nechiztem Mishlenjem zaderſavajuse, z' Boſanzkem Bichem iz Cirkve gonijuse, kajti Cirkva je Hiſa Boſja, ar Bog vu njoj osebujno prebiva vu Oltarzkom Shakramentu z' Telom, i Dushum pod Prilikum Kruha, i Vina. — Je takaj Hiſa Molitve, kajti akoprem Bog vu vſakom Meztu molitise mora, vendar Cirkva osebito za ovo odredjenaje, dase Ljudztvo z' vekshem Brojem vu nju zpravi, i ondese z' jedinjenem Serdcem, i Glasom Bog moli, da nam Bog nashe Grehe oprozti, i kaj namje potrebno na ſivljenje duhovno, i telovno, podeli.

(Josef Gyurkovechki, Kratko-zpravek evangeliumov nedeljneh i svetechneh, Vu Peshti. 1820.)

Hvala!

Esto mihi in Deum protectórem, et in locum refúgii, ut salvum me fácias. Deus, in te sperávi: Dómine, non confúndar in aetérnum.

Budi mi Bog, branitelj i mjesto utočišta da me izbaviš. Bože, u tebe se uzdam, neću se smesti do vijeka.

(Gradual današnje 8. nedjelje po Duhovima)

***

(dodano 16.7.2018. u 22:10) Kad Plenković via Dolenčić nije htio ispoštovati eksplicitnu želju Dalića i reprezentacije koju je Modrić i na pozornici izrekao, neka bude barem ovdje...

Dođite, samo dođite

Papa Franjo pretvara Misu u političko oružje

Papa koji se kune da se neće miješati u konkretne nacionalne politike kad je riječ o abortusu i pederskoj "ženidbi", ne prestaje se u politiku miješati kad je posrijedi njegova obuzetost promicanjem masovnog priljeva muslimana u Europu. Tako je Vatikanski ured za tisak najavio da će 6. srpnja "Sveti Otac Franjo slaviti na katedarskom oltaru u bazilici svetog Petra Misu za migrante. Misa se vremenski podudara s petom obljetnicom posjeta Pape Franje Lampedusi (8. srpnja 2013.)."


Lampedusa je mjesto gdje je Franjo nametljivo proglasio sramotnim brodolom u kojem se uz obalu toga otoka blizu Sicilije utopilo mnogo migranata iz Afrike, mahom vojno sposobni muslimani. Kao da su talijanske vlasti krive što su trgovci ljudskim bićima imali neprikladno plovilo za svoj tovar nezakonitih useljenika!


Dana 14. lipnja, obraćajući se jednoj konferenciji o međunarodnom selilaštvu održanoj u Vatikanu, Franjo je zatražio "promjenu načina razmišljanja: da prestanemo druge smatrati prijetnjom svojoj udobnosti i vrednujemo ih kao osobe čije životno iskustvo i vrednote mogu pridonijeti obogaćenju našeg društva".


Nazor da masovno useljavanje muslimana u Italiju uz kršenje talijanskog zakona obogaćuje talijansko društvo sasvim je besmislen. I, kako su pokazali nedavni izbori u Italiji, talijanskom je narodu, koji je pretežno kršćanski barem po krštenju, ta besmislica dozlogrdila.


U proteklih pet godina Franjo je stalno omalovažavao kritičko razlikovanje između zakonitog i nezakonitog useljavanja, između pravih izbjeglica s dobronamjernim zahtjevom za azil i pukih ekonomskih migranata s nadom u korist od nezakonitog ulaska, između snažnih muškaraca i ranjivih žena i djece, između ljudi u bijegu pred ratovima ili katastrofama i naprosto prilagodljivih pojedinaca bez neodoljivih razloga za napuštanje domovine, između ljudi bez vještina koji mogu imati i kriminalne sklonosti i najboljih i najbistrijih ljudi iz drugih zemalja.


Sve su to pravne razlike koje su državne vlasti dužne uspostaviti prikladnim zakonodavstvom, uključujući i stroga ograničenja dopuštenog broja zakonitih useljenika, te ne isključujući ni potpunu obustavu useljavanja iz određenih mjesta ako se procijeni da to služi općem dobru građana. Donošenje tavih zakona i uredaba zapravo se Franje uopće ne tiče.


A ipak, 14. lipnja Franjo je nastavio s grubom demagogijom o useljavanju, tražeći da "srušimo zid udobnog i tihog sudioništva koje povećava njihovu [migrantsku] bespomoćnost, dok oni čekaju da im iskažemo brigu, sućut i privrženost". Kao da je zakonito nastojanje da se uvedu stroga ograničenja useljavanja nemoralno — ograničenja poput onoga koje je na snazi u vatikanskom gradu!


Spomenuta Misa zapravo je pretvaranje svete liturgije u političko oružje, uključujući i posebno sastavljenu molitvu, objavljenu od Vatikana, u kojoj se kaže: "O, Bože, Oče svih ljudi, Tebi nitko nije stranac, nitko nije isljučen iz Tvojeg očinstva..." — pa bi valjda isključenje nezakonitih useljenika bilo po sebi uvreda Bogu.


U istoj molitvi moli se da Bog "nama", tj., dakako, protivnicima otvorenih granica, "dade srce osjetljivo i velikodušno prema siromašnima i ugnjetavanima". Pitamo se kad će ovaj Papa imati Misu za nedužnu nerođenu djecu, koje pokolju na milijune svake godine, te kad će razglašeno izreći molitvu da pristašama ozakonjenog čedomorstva Bog "dade srce osjetljivo i velikodušno prema siromašnim i ugnjetavanim" žrtvama njihovih klaonica.


Međutim odgovor znamo: Vjerojatno nikad. I u tome je bit katastrofe ovog pontifikata.


Chris Ferrara

http://fatima.org/news-views/fatima-perspectives-1213/

Krvi Kristova, spasi nas

Neki su mjeseci u godini posebno obilježeni pojedinim pobožnostima. Tako se u ožujku više molimo svetom Josipu čiju svetkovinu tada slavimo, svibanj i listopad u znaku su pobožnosti Blaženoj Djevici Mariji, lipanj Presvetom Srcu Isusovu, a studeni molitvi za duše u čistilištu. U srpnju posebno razmatramo o Krvi Kristovoj, primjerice moleći češće istoimene litanije. Prvog srpnja slavimo blagdan Predragocjene Krvi Gospodina našega Isusa Krista.

U novus ordo kalendaru taj su blagdan ukinuli. Navodno su ga spojili s Tijelovom, ali od njega zapravo nije ništa ostalo. Čini se da je novorednom mentalitetu nepodnošljivo razmišljanje o Kristovoj Krvi. Zanimljivo da su i iz naslova osmine Božića, tj. Nove Godine, uklonili Obrezanje Gospodinovo kada je Isus prvi puta prolio svoju krv. Kako sv. Toma pjeva preko p. Milana Pavelića "I kap njena može svijet da spasi cijel". Izgleda da su modernisti pokušali ukloniti svaku kap koja bi zasmetala njihovom planu. Sliku kaleža s predragocjenom Krvlju zamijenila je slika čaše s "plodom trsa i rada ruku čovječjih". Čak i nakon riječi pretvorbe koje su beskrupulozno "obnovili" (jer što je koja tisuća godina predaje ako odlučimo mijenjati nešto što se smatralo najsvetijim dijelom mise), i tada to za njih postaje samo "piće duhovno". Nepodnošljive su tim modernim ekumenskim kršćanima riječi poput onih iz molitve blagdana Predragocjene Krvi koje podsjećaju da je Krv Kristova bila cijena našeg izmirenja s Bogom Ocem.

Možda je misao o Krvi Kristovoj uspjela preživjeti još samo u onome što je ostalo od pučke pobožnosti. Istjerana je iz liturgije i doktrine, ostala je skrivena ondje gdje se još pjevaju pjesme poput spomenutog himna svetog Tome te vezana uz određena mjesta i predmete kao što je torinsko platno ili kod nas ludbreško svetište. Snaga simbolike povezane uz Kristovu Krv ne može se tako lako izbrisati. Budući da je Predragocjena Krv u temelju našeg otkupljenja, ako se pokuša ukloniti iz službene Crkve  (pretvaranjem žrtvenika u stol, raspela i križnog puta u nekakve naivne prikaze uskrsnuća ili puta svjetla i sl.), prodrijet će poput bujice kroz neku drugu pukotinu. Tako mi se na primjer čini da je omiljenost krunice Božanskog milosrđa (što god o njoj mislili) velikim dijelom uvjetovana baš takvim nedostatcima u novoj liturgiji i naučavanju. Drugi zanimljiv primjer je Mel Gibsonova Pasija, film koji šokira, ali i privlači današnje vjernike, a obilježen je golemom količinom krvi, do te mjere da u nezaboravnoj sceni Gospa skuplja bijelim platnom presvetu krv s pločnika. Naravno, u ovom kontekstu mogu se spomenuti i stigme koje nam svetce poput Padre Pija ili Gemme Galgani čine još zanimljivijima.

Vjerojatno će netko prigovoriti da je sada mnogo proširenija pričest Presvetom Krvlju za laike zapadnog obreda. No, čak će i površan pogled na ono što se događa u većini crkvi gdje je ta praksa proširena, a još više u zajednicama poput neokatekumena koje je prakticiraju, pokazati da takvu pričest uglavnom promiču novotari koji žele naglasiti da je Misa gozba, a ne žrtva, uvesti što više laik(inj)a u svetište kao djelitelje pričesti i općenito uništiti poštovanje i pobožnost katolika prema Presvetoj Euharistiji. To što neki svećenici skloni tradiciji mogu ovdje-ondje umakanjem hostije u kalež pokušavati spriječiti pričest na ruke samo je pohvalna, ali statistički zanemariva pojava.

Da ne završimo na depresivnoj konstataciji stanja, reći ću kako smatram da je pobožnost i razmatranje Predragocjene Krvi Kristove zapravo vrlo utješna i ohrabrujuća stvar u današnje vrijeme kada vidimo da se mnoge stvari u Crkvi raspadaju i rasturaju. Kap Kristove Krvi može spasiti čitav svijet, očistiti naše osobne grijehe, ali i sva svetogrđa poput onih koja guraju njemački biskupi predvođeni papom Franjom. Od njihovih djela na koncu neće ostati više od onoga što ostane iza večernjih otisaka na plaži idućeg jutra. Koliko god situacija trenutno izgledala beznadno, bilo na nekoj našoj lokalnoj, bilo na globalnoj razini, jednom ćemo ipak ugledati svijet bez ljage, posve čist i bijel.