Pokoj mu duši

Kako sam obaviješten, ove nedjelje umro je vlč. Domagoj Vuletić. Više o ovom svećeniku koji je umro dosta mlad (rođen je 1975.) možete pročitati na stranicama zadnje župe gdje je bio na službi do bolesti (stranica, arhiv). Ja vlč. Vuletića nisam poznavao, ali sam s raznih strana kroz više godina čuo da je naklonjen tradiciji. Možda bi kolege svećenici, pogotovo oni koji celebriraju tradicionalnu misu, mogli za njega služiti misu (recimo, srijeda ovaj tjedan je liturgijski slobodan dan kada mogu uzeti rekvijemsku misu ako ne slave sv. Ladislava). Laici se mogu pridružiti molitvi za pokojnog vlč. Vuletića.

Rendićkine poučne priče

Kvalitetne kratke priče koje nekad zađu u pretjeranu sentimentalnost, ali budući je autorica u hrvatskim okvirima vrlo vješta spisateljica, ostaju zanimljive i životno sadržajne.

Mi, ovdje (1965.)

Crni šator (1967.)

Promjena termina tradicionalne mise

Prenosim s google grupe Tradicionalna Misa.

Od nedjelje 24. lipnja 2018. tradicionalna latinska misa služi se svake nedjelje i zapovijedanog blagdana u 11 sati u crkvi Krista Kralja na Mirogoju u Zagrebu.
Mise 17. lipnja 2018. i 1. srpnja 2018. će biti u 19 sati zbog spriječenosti celebranta.

Starting from Sunday 24 June 2018 Traditional Latin Mass is celebrated every Sunday and Holy Day of Obligation at 11 am in the church of Christ the King at Mirogoj cemetery in Zagreb.
Masses on 17 June 2018 and 1 July 2018 will be in the evening at 7 pm.

Aleluja s mise prošle nedjelje bila je posebno lijepa, poslušajte:

Pomagaj nam, pomagaj nam Marija s Jezušom

Na kraju današnje tradicionalne latinske mise u crkvi Krista Kralja, zbor je otpjevao vrlo lijepu marijansku pjesmu (zapravo dvije u jednoj). Čini mi se da će i posjetitelji ovog bloga koji nisu mogli prisustvovati misi htjeti čuti ovu krasnu pjesmu.

Presveto Srce Isusovo, smiluj nam se!

Presvijetli gospodin o. Šime Milinović, nadbiskup barski, napisao je o našem slavlju [posvete hrvatske mladeži Presvetom Srcu Isusovu 1900 g.]: „Dao dragi Bog, da sva naša vrla omladina složno i potpuno odgovori uzvišenoj želji i plemenitoj nakani, pak pristupi i svečano se pokloni Isusu Kristu, svome Spasu. Zatim da svojevoljno i jednodušno unigje u otvoreno i Presveto Srce Isusovo, i ondje da se čistom i pravom njegovom ljubavi spoji, i nju raznese megju svoj narod, da iz njega otrijebi strasti, mržnje i nesloge, a posije sklad, mir i ljubav Kristovu, koja samo prinosi sreću svakom pojedincu, i skupa svemu narodu.“

Pax et bonum

U emisiji Mir i dobro emitiran je jučer, 3. lipnja 2018. i prilog o tradicionalnoj misi u crkvi Krista Kralja na Mirogoju. Mislim da je kratka reportaža korektno odrađena, original možete pogledati od otprilike 24-te minute na HRTi, a dolje prenosim samo spomenuti isječak ako se ne želite ili ne možete ulogiravati na HTV-ov servis.

Nadam se da me nitko neće maltretirati oko copyrighta. Ako oni mogu mene i familiju (čak i maloljetnike!) snimati bez pitanja, valjda im neće smetati što prenosim prilog ovdje.

Netko će sigurno u komentarima spomenuti članak (arhiv) koji je danas izašao na blogu Katolička Tradicija, pa bolje da to odmah riješim. Najprije, drago mi je da je ovaj tekst puno razumnije i staloženije pisan od prošlog. Skoro sve bih potpisao, ipak uz neke ograde koje je, mislim, važno naglasiti.

Lako moguće da je jedna od važnijih ideja vodilja u određivanju redovitog služenja stare mise na Mirogoju bilo da se omogući vjernicima da ne idu na mise u kapelicu FSSPX-a u Dugavama. Ali ne smijemo zaboraviti da je misa u sv. Martinu uvedana prije nego je je Bratstvo sv. Pija X. imalo ikakvu prisutnost u Hrvatskoj i da se zajednica okupljena oko sv. Martina održala unatoč znatnim poteškoćama tijekom tri i pol godine bez svećenika. Svaki razborit pastir bi imao na umu takvu, premda malu, ipak poprilično živu i mladu zajednicu. Drago mi je da mogu reći da nisam nikoga vrbovao ili naređivao idi ovdje, idi ondje. Ako išta, znao sam reći nešto tipa "idi sam, provjeri i prosudi". Zapravo, nikad nisam čuo da je netko prvo išao na mise Bratstva, pa se onda predomislio i krenuo u crkvu sv. Martina ili Krista Kralja. Može biti da ima takvih slučajeva, ali ja ih ne poznajem. Obratni smjer je puno, puno zastupljeniji, tj. vjernici koji su kod nas upoznali i zavoljeli tradicionalnu misu, a onda su odlučili češće ili isključivo ići u kapelice Bratstva. Ne kažem da nam treba graditi spomenike za to, jedno promrmljano "hvala" bit će dovoljno. Također, ponovit ću se već po tko zna koji put, ali ako kažemo da nam je želja da se tradicionalna misa vrati u sve crkve, kako bi nam moglo smetati da se u jednom velikom gradu poput Zagreba služi redovita nedjeljna misa na dvije lokacije? To bi bilo automatsko potpisivanje kapitulacije.

Što se tiče promicanja prave vjere, istina je da svećenici Bratstva sv. Pija X. i svećenici koji služe staru misu u okviru biskupija ili Ecclesia Dei zajednica imaju drugačiji stil i naglaske u svojim propovijedima. Ali ja, hvala Bogu, još nisam prisustvovao heretičnoj propovijedi na tradicionalnoj misi. Mislim, takve propovijedi su bile rijetke i na puno brojnijim novus ordo misama kojima sam nazočio. Preč. Vitković je bio izvrstan propovjednik, gostujući svećenici u Martinčeku su odreda bili vrlo dobri, recimo p. Krolikowski je znao biti vrlo oštar prema negativnostima u crkvi, a propovijedi p. Bueckera su duboko duhovne i istovremno praktične. Preč. Kurečić je nastavio niz vrlo kvalitetnih propovjednika. Tko god je, primjerice, slušao propovijed na Tijelovo čuo je vrlo jasno i bistro rastumačen ne samo katolički nauk o Euharistiji, nego i u čemu su protestantski odmetnici zabludili. Ne mogu se požaliti ni na propovijedi koje sam slušao od FSSPX-ovih svećenika. Oni obično duže propovijedaju i više ističu katastrofičnost stanja u Crkvi nakon 2. vatikanskog koncila, ali to mi se čini potpuno prirodno. Primjerice, još i danas se sjećam kako je p. Vidko Podržaj pričao jednu poticajnu anegdotu iz španjolskog građanskog rata, doslovno se moglo osjetiti koliko proživljeno govori o strašnim progonima katolika.

Uglavnom, da skratim priču, nikome ne namećem svoj stav, uzimam u obzir različite valjane argumente, ali ne treba pretjerivati s pričama o kompromiserstvu i sličnome. Stanje na terenu nije tako jednostavno kako se nekima čini ili kako žele prikazati. Često se radi o nekim osobnim sukobima, problemima, odlukama,... Svakome tko bi se htio uključiti u diskusiju o ovim pitanjima najprije bih savjetovao da većinu energije uloži u promicanje tradicionalne vjere i mise. Možda nije loš ispit savjesti da se svatko od nas povremeno priupita: jesam li svaki puta kad sam mogao išao na staru misu i tražio druge sakramente i sakramentale po starom obredniku, jesam li mogao odvojiti više novaca i vremena za promicanje katoličke tradicije. O dubljim pitanjima kao što je prihvaćanje Božjeg poziva ili otvorenosti životu da i ne pričam.

Od grehov čisti i suzdržava

V Turingije išal je jedan redovnik stanovitoga betežnika pričeščat: tada nekoja bludnica ne daleko od puta vidla ga je iz svoje kurvalnice idućega i jela je sama u sebe ova misliti, da ako je vera kršćanska prava, da je ov pravi odkupitelj sveta, kojega sada ov redovnik k betežniku nosi i kako ja smem pred njim i očima njegovemi tulika zla i tulike grehe odurne i nečiste činiti, koji je tulike i tako nezgovorne muke za odkupljenje moje i vseh ljudi pretrpel. I pokajajuči se za svoje zločinjenje, stekla je van iz hiže svoje i drčala je po velikom blatu za redovnikom, kričeči za njim. Počakajte, gospone, počakajte! Koji kada bi ju bil počekal, pokleknula je u blato pred sveti šakramentum tela Krištuševa, ovako govoreći: Gospodine Ježuše Krištuše, ako si ti on, koji si se za odkupljenje naše rodil od Device Marije i koji si muku britku pretrpel, vmrl, pokopan, z mrtvih gore vstal, zastupil na nebo i sediš na desnice Boga Otca i hočeš dojti sudit žive i mrtve i ako te takovoga ov redovnik sada nosi, prosim te po tvojoj neizrečenoj milosrdnosti, oprosti mi, oprosti grehe moje. I odgovoril je Krištuš iz one svete hoštije dijački: Ego ignosco tibi peccata tua; t. j. Ja ti opraščam grehe tvoje. Na to ona reče: Gospodine, ne znam dijački. I onda je nazopet rekal Krištuš nemški: Ego recipiam te in gratiam meam. Ja te hoču prijeti u milošču moju. Na koje Krištuševe reči ona je odgovorila: I ti gospodine, Bog moj, prijimlješ mene u milošču tvoju, koja sem vnogemi puti i nezgovornem modušem tebe zbantuvala nečisto živuč. Hvalu ti dajem, Gospodine Ježuše Krištuše. I potlam je lepo u velike pokore živuč sveto umrla. Ne li ada, о krščenici, istina, što zgora veljahi, da presveto telo Krištuševo čisti i suzdržava od grehov? To to ada more nas genuti i vužgati, da je zaradi toga gustokrat ter pobožno prijimljemo.

(Ivan Belostenec, Deset propovijedi o Euharistiji)

Duhovi nisu gotovi

Nemojte zaboraviti da smo u duhovskoj osmini, da posebno razmišljamo i molimo Duha Svetog za prosvjetljenje.

U tome nam najviše pomaže Bogorodica. Ona je od svih ljudi najbolje osjetila što znači djelovanje Duha Svetoga koji ju je neprekidno pratio. O Bezgrešnom Začeću, Kristovu utjelovljenju, silasku plamenih jezika i Uznesenju na nebo mi možemo samo razmatrati, ali u svakodnevnom, "običnom", neopisanom Gospinom životu, a to je 99,9% Njezinih dana na zemlji, možemo se truditi nasljedovati ju.

Kako je lijepo Crkva osmislila sadržaj za naše dane: ovaj tjedan još nam u ušima odzvanjaju prekrasna posljednica i himan Duhu Svetom. Pred očima nam je crvena boja misnog ruha. Kvatre nas opominju na ozbiljnost i trezvenost, molitvu za plodove zemlje i nova svećenička zvanja. Uz to svibanjskim pobožnostima častimo Zaručnicu Duha Svetog.

Nije li to temelj na kojemu bismo trebali stabilizirati svoj život, više ili manje ispraviti svoj životni put orijentirajući se pomoću tih znakova prema vječnosti. A ne kojekakve novotarije, ljudske izmišljotine koje nisu prošle test vremena ili se pokazalo da već par desetljeća kasnije izgledaju otrcano i odbojno. Ne sastoji se novost Duha Svetoga u tome da prilagođujemo Crkvu ovome svijetu i našim prohtjevima. Nisu se apostoli napili i počeli blebetati sav-la sav da bi što lakše progovorili drugim jezicima. Nisu se bacali po podu i zavijali ili udarali po bubnjevima pjevajući najnovije napjeve što su ih putnici donijeli u Jeruzalem. Vjerujem da su zajedno s Marijom molili i pjevali uobičajene molitve i pjesme. Poslušni Kristovoj zapovijedi ostali su u Jeruzalemu, a nisu rekli: ja nosim Jeruzalem u svom srcu, pa mogu otići i doma moliti.

Izvanredne darove Duha Svetog ne može se iznuditi dovođenjem svoje psihe u stanja bliska transu ili traženjem ukazanja i poruka s Neba. Također, pogodovanje paloj ljudskoj naravi izlikom "takvog te Bog stvorio i želi da budeš takav", daleko od toga da je novi vjetar Duha Svetoga, takvo opravdavanje je dodavanje svetogrđa povrh grijeha.

***

Možemo danas posebno moliti za to da se na referendumu u Irskoj ne dopusti uvođenje abortusa u tu nekad poznatu katoličku zemlju. Pri kraju su i inicijative za raspisivanje dvaju referenduma u Hrvatskoj. Ako među čitateljstvom bloga ima onih koji nisu dali potpis za te inicijative, zapitajte se u svojoj dobro formiranoj savjesti: ako vam je teško i ne želite odvojiti pola minute s takvom svrhom, što ste vi uopće spremni još danas učiniti za domovinu i hrvatski narod?

To je Duh

Bog Duh Sveti

Nismo još svršili naše traženje Intimnoga Božjeg života, jer ako je Bog vrelo čitava života, istine i dobrote svijeta, mora imati osim intelekta i Volju, osim Misli i Ljubav, Prirodni je zakon, da svako biće ljubi svoje savršenstvo. Savršenstvo je našeg oka u razlikovanju boje i zato oko ljubi ljepotu sunca, koje zalazi. Savršenstvo je našega uha hvatati zvukove, i uho ljubi harmoniju jedne Beethovenove sinfonije ili Chopinove sonate.

Postoje dva termina u ljubavi. Onaj koji ljubi i onaj koji je ljubljen. U ljubavi ta su dva termina recipročna. Ja ljubim i ja sam ljubljen. Između mene i onoga, koga ljubim postoji uska veza. Nije moja ljubav, nije njegova ljubav, to je naša ljubav: tajni sastav dvaju afekata, veza što spaja, što stavlja u lance, zagrljaj u kome dva srca kipe u istoj sreći. Otac ljubi Sina, Sliku svoga savršenstva, a Sin ljubi Oca.

Ljubav nije samo u Ocu, a nije samo u Sinu. Postoji, da tako kažemo, nešto između njih. Otac ljubi Sina, koga On rađa. Sin ljubi Oca koji ga rađa. Oni se promatraju uzajamno, oni se ljube uzajamno, spajaju se u tako snažnoj i savršenoj ljubavi, da tvore između sebe životnu vezu. Njihova je ljubav tako neizmjerna, da se ne može iskazati već samo u jednoj osobi, koja je Ljubav, kao što se istina izražava u stvaranju jedne potpune osobnosti. Ljubav ne govori, ne plače, ne izražava se riječima ili pjesmama. Izražava se kao što se mi izražavamo u nekim časovima, u načinu, koji označava neizmjeran trud, da se potpuno preda: uzdah, dah; evo zašto se treća osoba Presv. Trojstva naziva Duh Sveti.

Taj dah ljubavi nije efemeran kao naš, već je jedan vječni Duh. Ne znam kako se sve to zbiva, ali po svjedočanstvu Boga objavitelja znam, da je taj isti Duh Sveti pokrio svojom sjenom Bl. Dj. Mariju i da je Onaj, koji je od Nje rođen, prozvan Sinom Božjim. To je Duh o kojemu je Isus govorio Nikodemu, kad mu je rekao, da se treba preporoditi vodom i Duhom Svetim. To je Duh, koga je naš Gospodin dao svojim apostolima riječima: "Primite Duha Svetoga, bit će oprošteni grijesi onima, kojima ih budete opraštali." To je Duh, o kojemu je naš Gospodin govorio na Zadnjoj večeri: On će me proslaviti, jer će primiti od mojega i objavit će vama. Sve ono što ima Otac moje je.

U tom zadnjem odlomku Krist kaže svojim učenicima, da će Duh Sveti prigodom svog dolaska dati do znanja o Bogu ono, što im je bilo saopćeno Njegovim proizlaženjem od Oca i Sina. To je Duh, koji je sišao nad apostole na dan Duhova i koji je postao duša Crkve ispunjajući obećanje Kristovo: "Kada dođe Duh Istine, On će vas naučiti istinu". Moje je duboko uvjerenje, da je neprestani redoslijed istine, što ju je Krist dao svojoj Crkvi, došao do nas, ne po snazi ljudske organizacije Crkve, koja se služi nesavršenim sredstvima, već po izobilju Duha ljubavi i istine, što se nalazi u Kristovom zamjeniku i u svima onima, koji pripadaju mističnom tijelu Kristovom, a to je Njegova Crkva.

(Fulton Sheen, Božanska avantura)

Dva teksta o posveti Rusije

Posveta Rusije. Zahtjev našega Gospodina i raščlamba toga zahtjeva

Dana 13. lipnja 1929., dok je sestra Lucija bila u novicijatu sestara dorotejki u Tuyu u Španjolskoj, Gospa je ispunila Svoje obećanje od 13. srpnja 1917.: "Doći ću tražiti posvetu Rusije..." Sestra Lucija piše [1] da se molila sama u samostanskoj kapelici u pola noći, uz upaljeno samo Vječno svjetlo pri Svetohraništu, kad:

Najednom se sva kapelica ispuni nadnaravnom svjetlošću, a na oltaru se ukaže križ od svjetla koji se dizao do stropa. Na gornjem dijelu križa, u još jačem svjetlu, vidio se lik čovjeka od struka naviše, na grudima Mu golub, a na križ pribijeno tijelo drugog čovjeka. Malo ispod struka toga drugog čovjeka [Krista na križu] lebdio je kalež, a nad njim velika Hostija, na koju su padale kaplje krvi što su klizile s obraza i iz rane na grudima Raspetoga. Oblijevajući Hostiju, te su kaplje padale u kalež.

Ispod desnoga kraka križa nalazila se Gospa. (Pojavila se kao Gospa Fatimska, sa Svojim Bezgrješnim Srcem u lijevoj ruci, bez mača i ruža, ali ovijenim trnovom krunom i plamenovima.) Pod lijevim krakom križa velikim je slovima, nalik na kristalnu vodu koja teče ponad oltara, pisalo: MILOST I MILOSRĐE. Shvatila sam da mi se pokazalo otajstvo Presvetog Trojstva, i primila sam o tom otajstvu neka rasvjetljenja koja mi nije dopušteno otkriti.

Tada Gospa reče sestri Luciji:

Došao je trenutak u kojem Bog traži od Svetog Oca da, u zajedništvu sa svim biskupima svijeta, obavi posvetu Rusije Mojemu Bezgrješnom Srcu. On obećava da će ju time spasiti. Vrlo su brojne duše koje Božja pravda osuđuje zbog njihovih grijeha protiv Mene, stoga dolazim tražiti zadovoljštinu. Žrtvuj se na tu nakanu i moli! [2]

Gostujući autor - Ekskluzivni izvještaj s današnje krizme

Najprije je biskup Tissier de Mallerais održao nagovor. Sedam darova Duha Svetoga usporedio je sa sedam jedara. Krizmanici će postati svjedoci i vojnici Kristovi, to se treba odražavati i u njihovu odijevanju da očuvaju krepost čistoće. Za to je potrebna jakost da Hrvatska ostane kršćanska zemlja u kojoj vlada Krist nad društvom. Za primjer jakosti uzeo je sv. Josea Sancheza del Ria koji se sa samo četrnaest godina borio protiv masona. I ukratko je prepričao njegov život i mučeništvo. I, otprilike navodim, istaknuo potrebu da imamo jakosti u naše vrijeme kad i biskupi govore stvari protivne vjeri, da ne prihvatimo krivi nauk II. Vatikanskog koncila. Naša je misija da se krste nevjernici i obrate. Da uđu u Katoličku Crkvu jer izvan nje nema spasenja.

Bilo je oko 100 ljudi. Dvoje je snimalo kamerom i jedan fotograf je obilazio i blicao. Ako je bilo novinara, sigurno će izdvojiti dio na koji bi prigovorili borci za prava životinja jer je spominjući Sanchezovu revnost za dostojanstvo doma Božjega spomenuo da je u svetom gnjevu zakrenuo vratom nekim životinjama koje su protivnici cristerosa zatvorili u crkvu u kojoj je bio zatočen.

(od anonimnog izvjestitelja koji je riskirao ekskomunikaciju za čitatelje bloga TBiBM)

Desponsamus te, mare, in signum veri perpetuique domini

Na samo Spasovo god. 998. ustalo je rano ujutro gotovo cijelo gradjanstvo mletačko. Narod je grnuo prema stolnoj crkvi sv. Petra, Tu su se uz dužda Petra II. Orseola našle sve oblasti, svećenstvo, vojska, mornarica i mnogo naroda. Svečanu službu božju obavio je biskup Dominik. Poslije dovršene službe molio je biskup glasno posebnu molitvu, da bi Bog pomogao Mletčanima pobijediti Hrvate, a narod je molitvu ponavljao. Na to je biskup predao duždu stijeg pobjede!

Još isti dan odplovilo je mletačko brodovlje pod vodstvom samoga dužda. Bez ikakove zapreke plovio je dužd uz istarsku obalu i uz otoke do Zadra. Svuda je bio dapače svečano dočekan. Ta bilo je već sve pripravljeno! U Zadru je bila prava slava. Tamo su mu se poklonili zastupnici svih dalmatinskih gradova, a na čelu im biskupi. Svi položiše zakletvu vjernosti. Grad Biograd, koji bijaše hrvatski grad, spremio se najprije na odpor. Nu budući da bijaše posada u gradu gotovo neznatna prema velikoj sili mletačkoj, a dužd se k tomu strašno grozio gradjanima, ako se ne predadu, to je grad klonuo i predao se. Došavši do Trogira doživio dužd ponovno slavlje. Tu ga je dočekao i poklonio mu se brat kralja Držislava Svetoslav Surinja. Položivši zakletvu vjernosti preda Svetoslav svoga sina Stjepana duždu za taoca. Svetoslav je imao svoju stranku, s kojom se je poklonio duždu. To je žalostan čas u povjesti hrvatskoj, gdje kralja hrvatskoga izdaje njegovi vlastiti brat. Držislav nije mogao poći proti duždu, jer je morao kod kuće ostati, da se brani od izdajstva bratova. Dužd je medjutim dalje išao. Na ozbiljan odpor je naišao kod Lastova. Grad Lastovo ne htjede se ni pod koju cijenu predati. Mletčani ga obsjednuše sa sviju strana. Gradjani su se branili na život i smrt. Nu napokon osvojiše Mletčani grad, te ga svega razoriše, a gradjanima pokloniše život.

Na to se je dužd vratio kući. Kod kuće ga dočekaše s neopisivim veseljem i slavljem. On si je nadjenuo naslov "vojvoda Dalmacije". Nu dužd nije na cijeloj vojni svojoj ni malo ulazio u nutarnjost hrvatske države, te se nije gotovo ni dotaknuo čisto hrvatskoga teritorija, već je osvojio samo onu Dalmaciju, koja je formalno pripadala bizantskomu caru i koju je on zaposjeo dozvolom gospodarevom. U samim gradovima nije se poslije ove vojne ustav ni malo promijenio. Dužd je bio zadovoljan, da su mu odsele gradovi njeki danak plaćali i da su uvijek iza imena bizantskoga cara spominjali ime njegovo. Hrvatskomu kralju nisu dakako više danka plaćali ni dalmatinski gradovi, a ni Mletčani. To je bila želja Mletaka. Zato su oni slavili onaj sretni dan, kad je dužd pošao na tu vojnu. Kroz cijeli srednji i novi vijek slavili su Mletčani Spasov dan svake godine. Oni su govorili, da su se Mletci na taj dan zaručili s Jadranskim morem. Za to je svake godine bila na taj dan velika svečanost u Mletcima, pri kojoj je dužd bacao uvijek veliki zlatni prsten u more u znak, da se republika zaručuje s Jadranskim morem.

(Mato Segher, Hrvatski narodni vladari od god. 620.-1102., Mitrovica 1903.)