U Hrvatskoj prije 50 godina

»GDJE SMO? — KAMO IDEMO?«

Svijet se vratolomno brzo mijenja, a Crkva u tom svijetu još i brže. Gdje je sada i kamo ide Crkva u Hrvatskoj — kod nas? Kakova će izgledati za pet, za deset godina? Ne bi li trebalo najozbiljnije razmotriti sadašnje stanje, događaje ovih dana i donijeti odmah odluke? Na ovogodišnjem tjednu svećenika koncem siječnja u Zagrebu, nadbiskup Kuharić je kod izglasavanja rezolucija rekao da je ovo historijski momenat. Tako jest! 

U Crkvi u svijetu, a tako i kod nas, formirale su se su dvije struje: tradicionalisti i modernisti-progresisti. Nisu svi tradicionalisti jednaki, a niti svi modernisti. U jednoj i drugoj struji ima ideja umjerenih i ekstremnih, kod modernista najviše neodređenih i mutnih. Ekstremniji modernisti vode otvorenu ili katkada taktički kamufliranu borbu protiv posluha hijerarhiji, protiv celibata, protiv sjemeništa... O njima papa kaže da 'diraju vjersku nauku o Trojedinom Bogu, o Kristu, o Euharistiji... o molitvi i sakramentima...', dokazuju da nema pakla, nedostojno govore o Bl. Djevici, kažu mladeži da se ne treba ispovijedati, a tjeraju ih na pričest, govore da samozadovoljavanje nije grijeh, ni odnošaj s djevojkom, pa ni preljub da nije grijeh, već samo nepravda prema bračnom drugu, a za sve Isusove riječi kažu da su samo simbolični govor za ono vrijeme. Manje takvih zabluda pišu u štampi, više govore na konferencijama, a najviše u ličnim kontaktima. 

Modernisti su uzeli etiketu II. vatikanskog sabora, etiketu napretka, slobode, budućnosti koja neminovno dolazi, i sva druga lijepa imena. Tradicionalisti imaju dojam da se nešto strašna događa čemu se više ne može opirati i da je već i opasno deklarirati se tradicionalistom. Sve se jasnije vidi da su progresisti živi, aktivni, žilavi i uporni, pa bi poželjno bilo da svi budemo progresisti gledajući samo s tog stanovišta, samo kad oni ne bi bili nosioci i vrlo opasnih ideja. Ideolozi i vođe progresista znaju što hoće, a jedan dio ih slijedi ne domišljajući se kamo ih vode. — Poslije II. vatikanskog sabora Crkva se našla pred mnoštvom problema unutar i izvan Crkve. Tradicionalisti se uglavnom povlače u sebe, ili se muče da provedu istinske ideje II. vatikanskog sabora prema shvaćanju Pavla VI. Progresisti su jače zagrizli u probleme i rješavaju ih na svoj način, slijede čas više čas manje, Holandiju i katolički Zapad.

'Kršćanska sadašnjost' (očito modernističko-progresistička u općem smislu riječi) danas je veliko radilište, skup vrijednih ljudi koji rade bez predaha i bez odmora, pa tko može zanijekati da mnogo toga rade vrlo dobro, odlično!? Oni su postali idejna i financijska velesila u Hrvatskoj. Imaju ljude, program rada, znaju što hoće i s tog stanovišta svaka im čast! — Jednaka je situacija i s grupom oko 'Glasa koncila'; istog su smjera, jednakog elana za posao, jednako na liniji modernističko-progresističkoj. Tko bi se usudio zanijekati veliku pozitivnu ulogu koju je 'Glas koncila' odigrao kod nas? Ali tamo od onih prikaza o sastanku u Churu pa dalje, sve je očitija linija, odnosno skretanje GK ('Glasa Koncila') za kojega sada već mnogi svećenici kažu da bi ga trebalo vraćati i nikako ne primati, jer je počeo čak negativno djelovati. Pročitajte GK br. 2/71 o pismu Pavla VI biskupima. Kako drsko falsificiraju papine misli e da bi opravdali svoju liniju! Ako su kadri izvrtati riječi koje nam još zvuče u ušima, kako neće samovoljno tumačiti riječ sv. Pisma koja je napisana prije dvije tisuće godina? A do nedavno je glavni urednik GK bio nadbiskup Mons. Kuharić koji se nije nikada distancirao od te linije. Bilo bi doista netaktično da KS i GK otvoreno pišu protiv dogmi i jasnih moralnih zasada, ili protiv celibata. Linija se provodi taktički i zaobilazno, a ima tu i straha pred kard. Šeperom! Vođe su oprezniji, sljedbenici otvoreniji. Nije slučajno da je jedan iz 'zadarske grupe', i to baš Kolanović, najzagriženiji anticelibater, na sastanku svećenika u Zagrebu bio predsjednik radne grupe koja je imala raspravljati i donositi najvažnije rezolucije: o tipovima svećenikova služenja za današnje vrijeme. — Na sastanku je radilo osam radnih grupa s različitim programima o životu i radu svećenika danas, no nijedna nije bila posvećena svećenikovoj molitvi i duhovnom životu, nijedna razmatranju o kaosu u koji tonemo, o sofizmima 'teologije'! 'Zadarska grupa' je proturala među svećenike tečaja letak protiv celibata, a prodavali su i brošuru protiv celibata. Letak nije dobro prošao. 'Ništa, biva, ove ćemo godine proturiti rezoluciju da se oženjene ljude redi za svećenike, i da se svećenike koji su zbog ženidbe napustili prezbitersku službu prihvati i uključi u život kršćanske zajednice', a u razgovorima je rečeno: da im se dopusti da mogu katehizirati i propovijedati. — Kako je to vješto proračunato! Mnogi se nisu domislili da se time zapravo glasa protiv celibata. Jer, budemo li imali svećenike koji su otpali zbog ženidbe pa opet u Crkvi propovijedaju, i još svećenike koji su zaređeni kao oženjeni, odviše je naivno misliti da možemo i dalje odgajati svećenika za celibat. Zato nije ni krivo ni uveličano što je Mons. Kuharić rekao da je momenat glasanja za spomenutu rezoluciju historijski momenat. Premda svećenici na spomenutom sastanku nisu oficijelno predstavljali kler naše domovine, ova rezolucija ima veliku važnost. Celibatu je zadan težak udarac. 

Svima je poznato što je za 'okruglim stolom' rečeno protiv autoriteta u Crkvi i protiv sjemeništa. I kao da je to bilo malo, dobri p. Duda (Što li se s njim događa?) reče nam na svećeničkom sastanku da je sjemenište najveća zapreka formiranju normalnog svećenika. Dragi p. Duda, vi rušite kuću zato što bi u njoj trebalo štogod popraviti, a niste sigurni da li možete drugu sagraditi... Među moderne progresiste ubrojio se i naš obljubljeni mons. Mijo Škvorc. Kako smo ga rado slušali na duhovnim vježbama, konferencijama, propovijedima... Još je uvijek vitalan, pun dobre volje, ali njegove izjave protiv autoriteta i oko celibata upravo nas plaše. Kažu: To ti je pjesnička duša kao i Chardin, ne valja mu svaku zamjeriti. — Najdalje su otišli neki mladi dominikanci. To su naši 'Holanđani'! Oni su otvoreni protivnici posluha u Crkvi, protiv su celibata, a više ne znamo u koju još dogmu vjeruju... Ali oni rade, govore, pišu i stvaraju svoje grupe u kojima nalaze svoje pristaše zanesenjake. Da li se dobri o. Drago, njihov provincijal, slaže s njima ili je nemoćan pred njima? — U svakoj se biskupiji polako pojavljuju mladi modernisti, sastaju se s onima iz drugih biskupija, trude se uz ostalo kako bi koju dogmu oborili, a i kako bi se oženili. Ne mole časoslov i ne ispovijedaju se. 

Gledajući u budućnost realno, ne pesimistički, moramo zaključiti: bude li celibat dokinut, sigurno bi vrlo brzo nestalo i redovništva. Jer mladi redovnici kažu: 'Čim se svećenicima dozvoli ženidba, odosmo mi svi u svjetovne svećenike.' O duhovnom nivou takovih svećenika ne bismo htjeli ni misliti. Gledajući pošteno,  pred Bogom, barem 80 posto naših najboljih vjernika bi nas prezrelo i odbacilo, a aplaudiralo bi samo ono što bi jedva dočekalo taj čas kao znak raspadanja i slabosti Crkve. Čovjek mora zaplakati kad pomisli na takvu razvalinu 'Jeruzalema'... To je kaos koji razjeda katolički Zapad i Ameriku. Sjemeništa bi odgajala športaše i mladoženje. — Da li je naš Episkopat već zakasnio? Nije li već davno trebalo reći odlučnu i jasnu riječ i probuditi sve one koji hoće slijediti PAVLA VI? — Zaklinjemo naše biskupe da uzmu kormilo u svoje ruke. VIDEANT CONSULES! — želimo znati imamo li vođe ili ih nemamo, možemo li još spasiti situaciju, ili smo već osuđeni na samolikvidaciju, na kaos, na rasap sjemeništa i novicijata i prezir vjernika. 

Braćo 'progresisti', oprostite ako smo vas ovim možda povrijedili, svaka vam čast za vašu radinost, ali možda ni vi ne vidite kamo vode ideje progresista koje slijedite. — Braćo 'tradicionalisti', probudite se iz depresije i letargije, još nije prekasno. OCI BISKUPI, čekamo Vaš glas!

Zagreb, početkom korizme 1971. 

Grupa svećenika

(iz knjige Ćiril Petešić: Što se događa u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj?, Stvarnost, Zagreb 1972.)

Radostan dan

Danas se vjenčalo dvoje vjernika iz naše zajednice, dvoje dragih prijatelja tradicionalista. Slobodanu i Zrinki želim u životu koji je pred njima Božji blagoslov i zaštitu Bogorodice sa svima svecima. Možda im se neće svidjeti što ovako javno prenosim ovu vijest jer su skromni ljudi, ali imam ispriku mimo toga što smatram da ovakve događaje ipak treba pribilježiti. Naime, pozivam vas, dobronamjerne čitatelje ovoga bloga, da izmolite odmah barem jednu zdravomariju za novi bračni par i obitelj koju su danas zasnovali. 

Ženidbu je blagoslovio i misu za mladence pjevao p. Hrvoje Juko, mladi isusovac na službi u Osijeku. Naš zbor je bio standardno vrlo dobar. Kao što vidite na fotografiji, u ministriranju se pridružio i bogoslov Stjepan koji je na dvostruko domaćem terenu, dakako zbog mise za koju uči u Wigratzbadu u Njemačkoj, ali i zbog župe sv. Blaža iz koje je krenuo u svijet. 

Misa za zaručnika i zaručnicu sadrži dodatne blagoslovne molitve nakon Očenaša i prije završnog blagoslova. Meni uvijek posebno impresivno djeluju riječi iz duže molitve za mladu u kojoj se podsjeća da "ova od početka ustanovljena zajednica dariva onim blagoslovom, kojeg jedinog nije digla kazna istočnoga grijeha ni osuda potopom".  Odnosi se to, jasno, na Božje riječi "Plodite se, i množite!"

U bilješci od Uskrsa spomenuo sam da se sada za mise u sv. Blažu koriste obnovljene originalne oltarne pločice koje pripadaju toj župi. Nove umetke s tekstom i grafikom dizajnirao je isti stručnjak koji je grafički uredio i Mali misal (koji je, čini mi se, danas prvi puta korišten kod obreda ženidbe).  I jedno i drugo prošlo je test s najboljim ocjenama. 

Propovijedao je naš dragi franjevac p. Robert Perišić koji nas je nakratko proveo kroz povijest spasenja počevši od stvaranja svijeta i rajskog vrta sve do naših dana. Jednostavno i nadahnuto potaknuo je mladi bračni par, uz obećanje Božjeg blagoslova i potpore, na obaveze koje pred njih stavlja sakrament koji su upravo sklopili. Te su obaveze izražene riječima sv. Pavla "žene neka se pokoravaju svojim muževima kao Gospodinu, jer je muž glava ženi kao što je Krist glava Crkvi" i onima koje ih prate "Muževi, ljubite svoje žene, kao što je Krist ljubio Crkvu i samoga sebe predao za nju". Kao što je propovjednik točno primijetio, možda čak i među uzvanicima ima onih koji će se naljutiti na tu riječ, ali "to je jedina istina" i ako su žene i muževi spremni živjeti onako kako govori sv. Pavao, "onda je sigurno da će brakovi opstajati, da će brakovi biti blagoslovljeni, i da će naš narod i svi narodi ovoga svijeta imati budućnost". Jer "ako zatvorimo svoja srca Božjoj milosti, onda neće biti ničega osim pustoši i propasti". 

Završit ću riječima upućenim mladencima u propovijedi, a toj se poruci i mi ostali kojima su Slobodan i Zrinka dragi možemo pridružiti: "svi mi koji smo danas ovdje prisutni ostajemo i dalje uz vas i blizu vas, a vi u našim srcima i u našim molitvama, mi ćemo za vas moliti, mi ćemo vas blagoslivljati, ne samo da ćemo danas poželjeti svako dobro i čestitati, nego ćemo zaista kao vjernička zajednica, kao katolici vjernici biti uz vas i podržavati vas, i radovati se svemu onome dobrome što će Bog iz vas proizvesti i suosjećati s vama u svakoj tuzi i nevolji koje nije pošteđen nijedan ljudski život."

Osjećali smo tijekom obreda i kada smo se poslije okupili ispred crkve duhovnu prisutnost našeg pastira vlč. Borne Puškarića koji nam se zbog korone nije mogao fizički pridružiti. Pomolite se i za njega te za sve časne sestre na župi koje su bolesne. 

Vjerujem da će kroz dogledno vrijeme biti dostupne i prave fotografije s ove svečanosti, pa ću neku od njih možda podijeliti i s vama. 

***

Dodano 11.4.2021. u 13 sati. Evo i nekoliko profesionalnih fotografija (naravno, u smanjenoj rezoluciji). 

Veliki tjedan 2021.

 Zabilježimo da se podsjetimo. 

Pokazuješ mi stazu života, ispunjaš me radošću

"neka cijeli svijet osjeti i vidi da se oboreno diže, ostarjelo obnavlja i da se vraća sve na cjelovitost po onome od koga primi početak"

Proplaka nada mnom sva zemlja

Tolika dobra djela, reče, učinih vam, za koje od ovih hoćete me ubiti? Ustrpljiv je bio sa svim bolesnicima njihovim, liječio je sve nemoćnike njihove, propovijedao je kraljevstvo nebesko; nije premučao mane njihove, da im radije one omrznu, a ne liječnik, koji ih ozdravljaše. Neharni za sva ova liječenja, kakono mahniti od silne ognjice, bijesneći na liječnika, koji ih bješe došao liječiti, naumiše da ga pogube: kao da su time htjeli kušati, da li je uprav čovjek, koji može umrijeti, ili je nešto više od čovjeka, te ne može umrijeti.

(Iz Razlaganja sv. Augustina Biskupa o Psalmima, O Psalmu 63.)

Strip "Upoznaj svoju misu"

Upoznaj svoju misu 

Društvo za promicanje tradicionalne Mise "Benedictus", Zagreb 2021.; 96 str. 

Nedugo nakon Malog misala, u nakladi Društva Benedictus izašla je još jedna knjiga koja će zasigurno postati uspješnica. Radi se o hrvatskom prijevodu stripa koji je u nastavcima izlazio u SAD-u 1954. godine, a tema mu je sveta misa. Dakako, ona koju su u to vrijeme pohađali katolici rimskog obreda, a koju danas zbog razlikovanja od postkoncilskog sklepanog obreda nazivamo tradicionalnom latinskom misom. 

Ova je knjiga zaista lijepo i kvalitetno opremljena, od korica sa širokim klapnama, preko glatkog i čvrstog bijelog papira pa do živih i jasnih boja na crtežima. Budući da je izdavač nabavio očišćenu digitaliziranu verziju stripa i još ju dodatno uredio, na slikama nema ni traga mrljama, točkama, prekidima i neujednačenostima koje bi čitatelj očekivao s obzirom na starost originala. Korišteni font je jednostavan i lako čitljiv što je s obzirom na količinu teksta vrlo važno. 

Što se tiče sadržaja, dovoljno je reći da autori prolaze kroz čitavu misu počevši sa simpatičnom pričom o pospanom dječaku kojemu anđeo čuvar dolazi objasniti važnost odlaska na nedjeljnu misu. Svi predmeti, tekstovi i geste vezani uz svetu misu razjašnjeni su kako u teološkom, tako i u povijesnom značenju na razini koja je prikladna za sva godišta. Pri tome ne mislim samo na djecu i mlade, nego i na odrasle katolike kao i one koji će katolici, nadamo se i molimo, tek postati. Svaki će vjernik, pa i onaj najbolje poučen, ostati zadivljen sadržajnošću tumačenja te mnogo toga naučiti ili barem staviti u kontekst. Objašnjenja jesu jednostavna, ali nema preskakanja ili pogrešnog simplificiranja. Ako želite primjer, pogledajte samo na kolike i koje načine se obrazlaže prisutnost Presvetoga Trojstva u svetoj misnoj žrtvi ili pak kako se objašnjava transsupstancijacija. 

Nema nikakvog razloga da ne odvojite pola sata ili sat vremena i pročitate ovu lijepo ilustriranu i informativnu knjigu o misi. Čak i ako zbog okolnosti ili izbora idete samo na novu misu, kroz ovo djelo upoznat ćete koja je struktura mise te zašto svećenik i vjernici čine što čine i mole što mole, a to vam u konačnici može samo pomoći da upoznate i uzljubite Onoga koji nam je darovao svetu misu i koji se u njoj daruje. Za vjernike koji su zavoljeli pravu misu i za one koji je tek otkrivaju, nabavljanje, čitanje i poklanjanje ove knjige je sasvim očito potrebno. Društvo Benedictus i ovaj puta nam je u tome izašlo u susret vrlo povoljnom cijenom: 50 kuna na lokacijama gdje se služi misa (sv. Blaž, Siget, ali i kapele FSSPX-a), a po redovnoj cijeni od 65 kuna moći će se nabaviti preko jednog web shopa u skoroj budućnosti. 

Kao i inače u ovim prilikama, naglašavam da moje fotografije ne dočaravaju dovoljno dobro kvalitetu ovog izdanja. Pogledajte ga sami uživo i ostanite zadivljeni. 

Izraelov ti si Kralj, i Davidov slavni rod

Volio bih da mogu reći da se radujem što smo došli na obrede i misu Cvjetnice u tolikom broju ... i, za razliku od nekih, zaista to mogu reći. 

Kako kaže završetak poslanice kod obreda blagoslova grana "Večeras ćete znati, da vas je Gospodin izveo iz egipatske zemlje, a sutra ćete vidjeti slavu Gospodnju". 

Cijeli je taj obred kao i misa obilježen raznovrsnim izlaženjem iz staroga grijeha i sužanjstva te ulaskom u Božji blagoslov kao što kaže jedna od molitava: "kako si u prilici Crkve uzmnožio Nou, kad je izlazio iz korablje i Mojsija, kad je izlazio iz Egipta sa sinovima Izraelovim: tako mi, noseći palme i maslinove grane, da izađemo s dobrim djelima u susret Kristu, i po njemu da uđemo u radost vječnu." 

U molitvama, antifonama i čitanjima pojavljuje se golubica koja se vraća u korablju s maslinovom granom u kljunu, Izraelci koji izlaze iz Egipta i idu kroz pustinju,  maslina koja raste, mnoštvo koje ide ususret Otkupitelju, a među njima posebno židovska djeca noseći maslinove grane te, naravno, Gospodin naš Isus Krist koji sjeda na oslića i tako ulazi u sveti grad. To je završna etapa njegova poslanja što predivno izriče sljedeća molitva: "Bože, koji si svoga Sina Isusa Krista Gospodina našega za naše spasenje na ovaj svijet poslao, da se snizi do nas, te nas prizove k tebi: pred kim kad iđaše u Jeruzalem, da ispuni Pismo, mnoštvo vjernog puka s najvjernijom bogoljubnošću prostiraše po putu svoje odjeće s granama palmi: podaj molimo, da njemu put vjere pripravimo, s kojega uklonivši kamen spoticanja i kamen smutnje, prolistaju pred tobom naša djela kićem pravde, da zaslužimo nasljedovati njegove stope."

Sve to kretanje izražava se na različite načine i u liturgiji, a na poseban način procesijom koja je ove godine u uvjetima kakvi jesu bila skromnija. No, svatko je u tom kretanju mogao sudjelovati, makar i poklecanjima: uz dva uobičajena, u vjerovanju i posljednjem evanđelju, kojima častimo Utjelovljenje, u Muci o spomenu Isusova izdahnuća štujemo Otkupljenje, a na riječi "da se na Isusovo ime prigne svako koljeno" u poslanici od Mise proslavu Isusova svetog djela spasenja.  

Nije to tako komplicirano

Proslavili smo u crkvi sv. Blaža blagdan sv. Josipa i nedjelju Glušnicu, a u crkvi Uzvišenja sv. Križa Blagovijest. Evo po jedna fotografija sa svake mise da nas koji smo bili podsjete, one koji nisu mogli doći utješe, a sve nas skupa potaknu da prisustvujemo i pobožno slušamo misu podsjećajući se kako je to najsavršenija molitva u kojoj možemo sudjelovati. 

Na Cvjetnicu je tradicionalna misa u sv. Blažu u 16:30 (nema jutarnje mise), a na Veliki utorak je misa u Sigetu u 19:30. Sjetite se da prije godinu dana niste mogli ići na misu i nemojte proćerdati milosti koje Bog želi dati kao blagoslov i potporu vama, ali i onima oko vas. Imate sigurno za što dragom Bogu pokloniti se, zahvaliti, zamoliti oproštenje i uputiti molbu. Tko zna hoćemo li sutra živi ustati i poći na počinak. Iskoristite priliku koja vam se pruža: skrušeno se i valjano ispovjediti, svetu misu slušati i dostojno se pričestiti. 

Bog nagrađuje dobro, a kažnjava zlo, kako je tko zaslužio; ako ne uvijek na ovom svijetu, a ono svakako na drugom. Bog je pravedan.

“Jednom riječi ispunilo se ono, što je rekao prorok: »Deserta est omnis laetitia, translatum est gaudium terrae! Ponestalo je svake radosti, otišlo je svako veselje!« (Iz 24, 11) Ali prorok Izaija, dok naviješta ono teško zlo, što je imalo doći na kraljevstvo židovsko i narod njegov, da ne bi možda njegovi sugrađani ostali u dvoumici, da ih je to zlo stiglo samo onako »slučajno« ili po nekim slijepom usudu, ne ostavlja ih ni malo u sumnji, već im navodi točno razlog: »Dissipatione dissipabitur terra et direptione depraedabitur; Dominus enim locutus est verbum hoc! (Iz 24, 3) Zemlja će biti opustošena i poharana, jer je Gospod izustio ovu riječ!«

Gostujući autor - Abyssus abyssum invocat

ABYSSUS ABYSSUM INVOCAT

Indiskrecije zmija u raju ili nemogućnost mozga da objasni samoga sebe

Nedugo nakon što je za generalnog direktora multinacionalne kompanije sa sjedištem u Rimu bio izabran argentinski neotupamaros, u sjevernom Trasteveru su počele prave brige. Rastući broj nezadovoljnika unutar poduzeća kao i u podružnicama diljem svijeta iz godine u godinu nadao se rješenju problema na prirodan način, primjerice, prilikom njegova putovanja u Tursku ili Irak. Međutim, notorna banalnost zla i neefikasnost sudbine dosad nisu ispunili nadanja i tako kompanjero i dalje, od megafona do mikrofona, od sakristije do kancelarije, od filijale do kurije, veći revolucionar od revolucije, pokusni reformator vremešne vječnosti, tješitelj potlačenih i šarmer moćnika, putuje kroz povijest kazuističkom pomirdbom nepomirljivog.

Jedna zvijezda, jedna želja

Vatikanski dekret o zabrani “individualnih misa” u bazilici sv. Petra stupa na snagu na prvu godišnjicu zagrebačkog potresa. Takve podudarnosti lako pokrenu u čovjeku niz asocijacija. Ja sam se sjetio zagrebačke katedrale i svih onih napuštenih oltara u njoj. Desetljećima se ti oltari nisu koristili osim kao police za aranžmane cvijeća ili površine prikladne za prošetati po njima kada treba dosegnuti prašinu i paučinu kod čišćenja. 

“Nasilne” koncelebracije koje Državno tajništvo Svete stolice propisuje podsjetile su me na zgode kad mi je pokojni preč. Vitković znao reći kako se požurio u crkvicu sv. Martina na tradicionalnu misu u 11:30 nakon odslužene (nove) mise u 10 sati u katedrali, gdje je nerijetko imao i večernji termin zamjenjujući nekog kolegu. S ponešto gorčine bi dometnuo da je u isto vrijeme više svećenika svoju nedjeljnu misu koncelebrirano odradilo u sakristiji katedrale. Neki je komentator na nedavnu vijest iz Vatikana sasvim razumno upitao “zašto bi netko htio postati svećenik ako ne želi služiti sv. Misu”? 

Trebalo bi to možda upitati takve svećenike koji preferiraju redovitu koncelebraciju. Izgleda da im je sada za katedralu dovoljno velika i kapelica Ranjenog Isusa u neboderu na Trgu. Sjećam se kako smo se šalili u mojoj mladosti kad bi razgovarali kamo ćemo na nedjeljnu večernju misu, a netko bi predložio da odemo “kod p. Slavka” u “katedralu duha” prema pretencioznom naslovu jedne knjige (sad sam potražio, “Zvonar katedrale duha”, neki novinar piše o televiziji). Valjda je ilički neboder sada zaista katedrala duha premda priznajem da nisam išao onamo otkako je “pandemija” započela. 

Ponekad treba spomenuti i očite stvari čisto da ostanu zapisane. Zašto ne napisati da je ono što je prije godinu dana napravljeno s crkvene strane bilo potpuni promašaj. Sa svjetovne strane je bilo očito i prije godinu dana i prije pola godine, a bome i sada kakva se šteta radi udruženim zločinačkim poduhvatom medija, korisnih epidemiološko-znanstvenih budala i političara (podržanih od ustrašenih ženica). No tih se stvari na ovom blogu dotičemo samo rubno. Ono što pak slobodno mogu, je nasmijati se u lice (s propisane udaljenosti jer ta mi mjera nikad nije  bila problem) svakome zagovorniku obavezne pričesti na ruke, ukidanja javnih misa, a i “sitnica” poput uklanjanja blagoslovljene vode. Nekidan sam se osmjehnuo čitajući kako inače dosta razumna novus ordo vjernica poziva liturgičare da osmisle obred škropljenja blagoslovljenom vodom prije svete mise. Kad bi barem postojalo neko rješenje u predaji Crkve!

Navodno će ove subote biti održana procesija od katedrale (stare) preko Gornjeg grada do crkve sv. Roka povodom godišnjice potresa i “početka pandemije”. Koliko sam čuo, nosit će i neke relikvije. Lijepo da su se sjetili. Ne vjerujem da ću ići jer ne mislim nositi masku (ili kako neki tepaju “maskicu”), a nije mi do nepotrebnih konflikata. U svakom slučaju pohvalna inicijativa, ali pomalo me podsjeća na onu poučnu pričicu o svećeniku koji je ukorio vjernike jer su došli u crkvu na molitvu za kišu bez da su ponijeli sa sobom kišobrane. Tako i mi, sve nešto kao molimo za prestanak pandemije, ali, prosim lepo, pričest na dezinficirane ruke i maska preko labrta. Fides et ratio! 

Imao sam krajem ožujka prošle godine članak naslovljen “Što smo dosad naučili”, no otada je prošlo dosta vremena, pa možda vrijedi ponovno se vratiti na isto pitanje. Meni je razdoblje od oko mjesec dana kada nismo imali misa bilo korisno za staviti se u cipele onih koji puno duže ne mogu prisustvovati misi i primati sakramente jer su daleko od katoličkog svećenika i crkve ili pak iz razloga savjesti ne mogu ići na ono što se nudi. Barem sam vrlo djelomično i ograničeno shvatio one pouke svetaca koji nisu u određenom razdoblju svoga života mogli prisustvovati misi. Mi sa svoje strane trebamo napraviti što možemo, ali ako smo spriječeni jer smo npr. bolesni i nepokretni u krevetu ili su se primjerice kukavički biskupi i svećenici zaključali u svojim rupama, dragi Bog nam svoje milosti može i želi dati i preko toga što prihvaćamo takvu situaciju lišenosti predajući se s pouzdanjem Njegovoj svetoj volji. 

Usto sam shvatio da (za mene osobno) nema smisla ići na novus ordo mise. Znao sam ponekad preko tjedna otići u svoju župu ili neku drugu crkvu na misu, ali razdoblje u kojemu mi je to bilo uskraćeno me potaknulo da razmislim je li to zaista pravi poticaj pobožnosti i nije li bolje kad ponovno započnu mise ići samo nedjeljom i eventualno još koji dan kad mogu na pravu misu te pokušati više duhovnih dobara crpiti iz toga. Naravno da nikome ne namećem svoje izbore i odluke, ali smijem valjda na svom blogu napisati poneku svoju misao i zaključak. Jedan od njih, niti posebno nagao i silovit niti ogorčen, jest da je bolje da ne idem na novus ordo osim ako mi je to baš nužno za ispunjavanje nedjeljne obaveze. U tom smislu nije mi posebno važno što se događa s novus ordom kao takvim osim što se nadam da neće nekim drastičnim izmjenama postati nevaljan jer ipak dijelimo s njime crkve i svećenike. Jasno, žao mi je praktičnih vjernika katolika kojih valjda 99 % pohađa taj obred, ali truditi se “popravljati” tu patvorinu me zanima otprilike kao i podržavati širenje “Hrvatske pravoslavne crkve”. 

Vezano uz situaciju, za mene ipak rjeđih posjeta crkvi (ne mogu se trenutno čak ni pridružiti križnom putu jer ne nosim maskicu), znam kako  postoji opasnosti da duša ohladi ako se redovito ne moli, pa to svakako moram imati na umu. Jedna stvar za koju sam također uvidio kroz proteklo razdoblje da trebam na njoj poraditi je veća empatija prema bližnjima. Istina jest da kad vidim ljude u kvartu kako zamaskirani šeću po livadi  psa bez brnjice imam ponešto sućuti prema njima jer su očito previše pratili preporuke (nisam do prošle godine ni znao da postoje “preporuke” za koje te mogu po zakonu kazniti ako ih se ne pridržavaš). Ali moram se uvijek čuvati od toga da takve ljude u srcu prezrem i osudim. A koliko je to tek teže s onima koji su zagovarali sulude, bilo svjetovne bilo crkvene, mjere?! Kako je tek onim ljudima kojima je egzistencija ugrožena svim tim “mjerama”. Meni se zapravo život promijenio vrlo malo u odnosu na ono što podrugljivo zovu “staro normalno” te mi je puno veći stres izazvao zagrebački potres, nego bilo kakva odluka ili vijest Stožera. Ali ima ljudi koji zaista žive u pravoj tjeskobi zbog nepromišljenih odluka svjetskih i lokalnih moćnika. Ne smijem ni njih zaboraviti, barem u molitvi. 

Prije nego počnem naklapati o katoličkim influencericama (širiteljkama influence?) i intervjuu onih dvoje britanskih aristokrata (nikad ne znam koji je kraljičin unuk koji) o kojem sam vidio samo zgodne pošalice, završit ću kako sam i počeo. Ipak u anegdotici se spominje jedna zvijezda. 

Naime, nekoliko tjedana nakon zagrebačkog potresa, razgledavao sam vanjštinu katedrale i gledao koji bih si komadić otpalog materijala uzeo za uspomenu. Goleme hrpe šute (razbijenih cigala i sličnog) čekale su na odvoz smeća, a kako sam cipelom dotaknuo jednu takvu hrpu, pokazao se ovaj komad žbuke koji je očito potjecao sa svoda katedrale. 

Da sam došao drugi dan već bi taj otpad vjerojatno bio na Jakuševcu, a ovako mi ostaje lijepi podsjetnik na “nebo” koji se nadam jednom ugraditi u neku kapelicu ili u nišu uz poklonac. Pitam se jesu li si tako poneki vjernici nakon potresa 2. vatikanskog koncila čuvali komadiće razbijenih oltara. 

Previše je to misâ

Dekret Državnog tajništva

Danas, na blagdan pape sv. Grgura Velikog i 1417-tu obljetnicu njegove smrti, objavilo je Državno tajništvo Svete stolice dekret kojim se efektivno ukida celebracija tradicionalne mise u bazilici sv. Petra u Rimu. To je misa koju neki kolokvijalno nazivaju gregorijanskom upravo po ovom svetom papi koji je kodificirao njezin kanon u 6. stoljeću (usp. zadnji redak u Malom misalu, str. 255), pa izbor datuma vjerojatno nije slučajan. Novom odlukom zabranjuju se u gornjem, glavnom prostoru bazilike sv. Petra sve privatne celebracije kojih je svakodnevno bilo na desetine, kako po tradicionalnom obredu, tako i po novus ordu. Svatko tko je posjetio baziliku u jutarnjim satima mogao je vidjeti kako se na brojnim oltarima služi sveta misa. Sada je svećenicima dopušteno priključiti se samo jednoj od koncelebriranih misa prema naznačenom rasporedu. Hodočasničke grupe vjernika smiju imati misu u kapelicama u kripti bazilike, a tradicionalnu misu mogu u jednoj vrijednoj, ali sitnoj kapelici u kripti služiti u četiri dopuštena termina samo svećenici koji imaju autorizaciju. 

Redovita jutarnja misa na oltaru sv. Mihovila.
Sv. Mihovile brani nas u boju!

Pretprošle godine bio sam zadnji put u Rimu povodom posjeta Svetim stubama te mi je, razumljivo, jedan od duhovno najkorisnijih i najupečatljivijih dijelova hodočašća bilo obilaženje bazilike gdje sam se mogao zaustaviti u molitvi sad ovdje, sad ondje, vrlo često uz privatnu misu kojeg francuskog, talijanskog, američkog... svećenika. Bolesnici iz Vatikana, kako ih drugačije nazvati kada su očito duhovno teško bolesni, odlučili su sada da to više ne smije biti dopušteno. Lik minornog poganskog božanstva može se na ramenima biskupâ nosati po tom svetom prostoru, ali privatni prinos svete misne žrtve (koji, dakako, nikad nije zaista privatan) postao je zabranjen. 

Istina je da nas mrze i žele nas zatrti, ali zato moramo još brižnije prionuti molitvi i djelima milosrđa. Hvala dragome Bogu, pa naše spasenje ne ovisi o njima. Kako je ovu vijest komentirao jedan klerik "Non praevalebunt!" Vrata paklena koja podižu neće nadvladati Crkvu Božju. 

Izvori: Rorate Caeli, Messainlatino.it