Don Elvir postao svećenik

Don Elvir Tabaković zaređen je za svećenika. Nekome tko ga ne zna, to je vjerojatno samo jedna lijepa, ali čak i uz pad broja svećeničkih zvanja u Hrvatskoj, obična vijest. Ako netko tko nije susreo našeg slavljenika čuje informaciju da je kardinal Müller doputovao u Zagreb rediti ga po starom pontifikalu koji se kod nas nije koristio već skoro 60 godina te da su na ređenje došli kako poglavar iz Tanzanije, tako i redovnička subraća Bavarci iz Teksasa te Portugalac i Brazilac uz koje su liturgijske funkcije imali i Mađar, Amerikanci, Talijani, Slovenci i dakako brojni Hrvati, a uz gregorijanske napjeve tijelovske osmine polifono su pjevani redoviti dijelovi mise, možda malo podigne obrve i kaže "a jel?" 

One koji su upoznali don Elvira takvi podaci neće jako iznenaditi. Spomenuo mi je jedan fotograf koji je slikao jučer na misi da mnogi njihovi kolege i poznanici iz starih dana prije obraćenja ne mogu razumjeti što se Elviru dogodilo i put kojim je krenuo. To me uopće ne čudi jer ga ne razumiju ni mnogi kojima obraćenje "nije trebalo" budući da su u vjeri cijeli život. Dragi Bog tako je uredio da sve one brojne darove koje je don Elviru dao usmjeri u svoju službu, a Elvira kroz duge godine iskušenja, neizvjesnosti i čekanja oblikuje blanjajući pomalo grublje plohe kakve svi imamo. 

Čestitam don Elviru što je postao svećenik Krista i Njegove Crkve! Ali možda čak i prije nego njemu, čestitke bih uputio njegovoj obitelji (posebno gospođi majci i mlađoj sestri) te redovničkoj braći don Johannesu i don Fabianu. Nije baš najjednostavnije prihvaćati Elvirovo veliko pouzdanje u Božju providnost kad te se neizvjesnost osobno tiče!

Danas je u 18 sati p. Elvirova prva misa, u sjemenišnoj crkvi na Šalati. U Osijeku će u nedjelju slaviti mladu misu. Na svetkovinu Presvetog Srca Isusova jutarnju misu će služiti na oltaru gdje se čuvaju ostatci betlehemskih jaslica u bazilici sv. Marije Velike u Rimu. Mislim da su godine i mudrost ipak učinile svoje jer bi prošli don Elvir vjerojatno u četvrtak i subotu već imao zakazane mise u nekim trećim i četvrtim državama. 

Jučerašnji obredi bili su bogati, lijepi i poticajni. Imam osjećaj da u jednoj takvoj misi čovjek doživi više nego da je u današnje doba otišao na neko egzotično putovanje. Što sam stariji, to mi sve više znači objektivnost liturgije. Raditi onako kako nam je predano. Najbolje što u nekom trenutku možemo. Uvijek nesavršeno jer smo ljudi, ali ne stalno gurati svoje riječi, svoje misli, svoju kreativnost. U "rigidnosti" rubrika i čitanju riječi koje su nam došle kroz stoljeća, a nije ih napisala stručna komisija, otvara se pravi prostor za zajedništvo, ali i individualne karakteristike svakog od uključenih sudionika. 

Sviđa mi se crkva na Šalati. Slike na pokrajnjim oltarima nisu nužno po mom ukusu, no slika Isusa s Presvetim Srcem na glavnom uopće nije loša. Svi oltari su kvalitetni mramorni i zaista su oživjeli dok su istovremeno služili za svete misne žrtve koje su prinosili gostujući svećenici. Svetište je prostrano i vidi se da je stvoreno imajući na umu ceremonije pontifikalne mise na tronu kakva je bila i jučerašnja. 

Ima mnoštvo detalja koji su mi privukli pažnju, od geometrijskih zadataka u prozorima crkve, preko ručne svijeće koja se rastapa i nestaje do slike kardinala Müllera koji nakon klečanja za vrijeme litanija  teško ustaje (oba koljena operirana) kako bi umetnuo trostruki rastući zaziv da se Bog udostoji Izabranika najprije blagosloviti, zatim blagosloviti i posvetiti i konačno blagosloviti, posvetiti i konsekrirati za svoju službu. Od brojnih svećenika s uzdignutim desnim dlanom nakon što su u tišini položili ruke na ređenika, preko ponjavca na kojemu je don Elvir ležao za litanija a koji bi ga valjda trebao podsjetiti odakle dolazi, brižnosti s kojom su žene prekrasno okitile crkvu bijelim cvijećem do pažljivosti obreda iskazane u tome da se usred pjevanog predslovlja ključne riječi sakramenta govore. 

Prava liturgija mora izazvati određenu zbunjenost, pa čak i ošamućenost jer radimo i neke stvari koje su nam predane premda ih ne razumijemo. Dobro je izvan liturgije pripremiti se ili podsjetiti se značenja nekih ceremonija, može vam za to poslužiti i ovaj zgodan sažetak. Ali čak i da poznajete povijest nekog liturgijskog detalja od praktičnog nastanka do mističnog tumačenja, najbitnije stvari nećete moći razumjeti. Zato se i zovu otajstva. Što to znači da je u don Elvirovu dušu sada utisnut neizbrisiv biljeg?! To je svakako dobro pitanje za razmatranje, ali s praktične, životne strane to povlači da mu sad možete dofurati nekoliko galona vode, par kila soli, krunicu na koju je ovješeno deset vrsta medaljica i dušu opterećenu grijesima i on će to sve po redu blagosloviti, odriješiti itd. kako već što treba i zahtijeva. 

Lijepo je imati pobožnog i raspoloživog svećenika u blizini. To katolik najbolje osjeti kad ga nema. Trebamo zato moliti za svećenike i podržati ih da postaju što svetiji. Ako ništa drugo, a onda iz vlastite koristi jer će i nama i našim bližnjima pomoći da dođemo u nebo. 

Ipak nešto bolje

Gradska procesija obavila se na nedjelju poslije Tielova. Vodio ju je gradski župnik, a prisustvovalo je gradsko zastupstvo, gospoda od magistrata i župljani. Od Kaptola nije bilo nikoga. Prva postaja bila je kod opatičke crkve, druga pred crkvom sv. Katarine, treća u kapucinskoj crkvi, a četvrta na Markovom trgu pred kipom bl. Djevice Marije.

Nekad nosili su nebnicu ili baldakin nad svetotajstvom gradski senatori. Malo po malo prepustili su oni taj častni posao gradskim zastupnikom, a ovi jednostavnim gradjanom. No i njim činila se ta služba tegotna, pa su i oni nerado dolazili, pače se je dogodilo, da su zvonari trkali po cielom trgu i molili gradjane, da dodju nositi baldakin. Isto bilo je s bakljonošami. Stari je bio običaj, da su gradjani zagrebački kod procesija, a takodjer na neke veće blagdane nosili baklje. I za tu službu su gradjani sada slabo marili, a oni koji su došli, bili su tako zamazani i slabo obučeni, da ih je bilo rugoba pogledati. Da se taj nered dokine, zaključilo je mješovito povjerenstvo na početku ovoga [19.] stoljeća, da se gradski senatori i zastupnici ne mogu siliti na taj posao, buduć su prvi većinom stari, boležljivi ljudi, a drugi više puta raznimi poslovi zapriečeni. Zato valja naložiti pod prietnjom kazne cehovskim majstorom, da oni tu službu vrše i da dolaze dostojnije odjeveni. Ako bi se opazilo, da ovi nerado i nemarno dolaze, neka moli gradski župnik djake, koji će taj posao obavljati sigurno s najvećim veseljem.

Bio je takodjer običaj, da su svećenici prigodom tielovske procesije nosili u zato priredjenih pokaznicah moći svetaca, koje su se čuvale u župnoj crkvi sv. Marka. Takovih pokaznica bilo je pet, razne veličine. Taj običaj dokinuo je car Josip II.

(izvor)

I jučer

Mnogo starija od ovoga kipa [na Markovom trgu] je kapelica Majke Božje kod Kamenih vrata. Pripoviedaju, da se ona grozna vatra god. 1674., koja je pretvorila u pepeo dobar dio Zagreba, zaustavila baš ovdje kod slike Majke Božje. Zagrebčani su toj kapelici od vajkada izkazivali veliku čast pa izkazuju i danas. Tu gore uljenice svaki dan i prolaznici rado se mole. Osobito za bolestnike davaju ovamo ulja, koje gori, da bi se izprosilo u bl. Dj. Marije ili ozdravljenje ili sretna smrt. Ta kapelica je zajedno sa kamenimi vratimi liep spomenik na nekadašnji Zagreb.

(izvor)

Kod svete Mise svećenik uči spoznavati euharistijske tajne posve drugačije, nego studiranjem i zaključivanjem

Možda se pitate, kakvu duhovnu pomoć daje svećeniku, koji prikazuje sv. Misu, dar jakosti?

Taj je dar potreban, radi velike vjere, koja se traži od svećenika, i radi napasti, kojima može biti izložen, protiv te kreposti. Svaki je čovjek izvrgnut napastima protiv vjere, ali svećenik naročito.

To vas možda iznenađuje? Evo razloga.

Kad vjernici vide hostiju, to biva u svečanom času podizanja, kad se cijela zajednice baca na koljena radi poklona, ili u pokaznici, gdje je okružena svijetlom i kadom tamjana, ili još u sabranosti sv. Pričesti. Ali vjernici se nikada ne mogu doticati svetih prilika. Nikad se oni ne nalaze u posve blizom odnosu s njome.

Svećenik je uvijek u neposrednom dodiru sa svetim prilikama, pod kojima se kao pod koprenom sakriva Krist. On izgovara riječi, što ih je izrekao Krist na Zadnjoj Večeri. Dotiče se sv. Hostije, lomi je, prenosi: ona je u njegovoj vlasti. Demon može iskoristiti tu neizrecivu Isusovu susretljivost, da bi kušao Kristova službenika. Ovome je tada potreban dar jakosti, da bi uvijek održao svoju vjeru na visini čina, što ga obavlja, da bi nadvladao svaku napast i da bi ga uvjerio, da se doista nalazi u prisutnosti svoga Spasitelja, kao da bi ga očima gledao.

(izvor)

Pred oltarom Njegovim

Maglilo mi se pred očima. Duge dane sam na putu. Oslabio sam i od groznice, i od napora, i od glada. Pa mi se evo i bicikl pokvario: pukla guma. Uz zid jedne porušene kolibe nastojim popraviti kotač, no ne ide. »Ruksak na leđa, pa guraj bicikl u ovoj vrućini.« Vjerujte mi, držale su me samo Vaše molitve. Par puta sam posrnuo. Oči gore. Jedan mi mladić pomagao. Sretno prispjeli u selo. Sruših se na rogožinu. Iz čitava tijela kao da iskre skaču. Polivam si glavu vodom. Dobri ljudi dali mi čašicu mlijeka. I o hrani govore, no jesti nisam mogao. Nakon kratke molitve otiđoh u našu malu kapelicu. Klekao sam pred oltar, no od silna umora mora da sam odmah zaspao. Probudilo me po noći zujanje komaraca. Ponoć je prošla. Naslonih se na mali zemljani oltar. Krasno mjesto za odmor svećeniku u umoru i groznici. Zapalih jednu voštanu svijeću na oltaru.

Misli lete daleko, daleko u djetinjstvo, u Metković, — gore na groblje sv. Ivana, k ocu, majci pod onim visokim čempresima, — u župnu crkvu, gdje sam toliko puta kao ministrant služio kod Mise. Pa onda oni sretni sjemenišni dani u Travniku i dani novicijata u Zagrebu, zadnji pozdrav domovini, poljubac Indiji, — svećeničko ređenje, tolike godine lutanja po tim selima za dušama. I umoran, i gladan, i dršćući od groznice, no uvijek tako sretan, jer je sve za Njega, za duše.

Mala voštanica treperi, i kao da se listovi života odvijaju pred mojim očima. Oči pale na slike Križnog Puta. Koja li utjeha. On je pred nama. S njim prema Kalvariji dnevnog života i apostolata. Šimun pomaže Isusu: koja li je sreća u tom križu, koja li privlačivost. Kroz 2000 godina novi Šimuni dolaze i idu put Kalvarije. Novi Šimuni, nove Veronike. I njegova je Majka tu: njegova i naša Majka, majka našeg svećeničkog,  kalvarijskog zvanja.

U našem misionarskom životu koliko li je takovih Šimuna i Veronika, koliko divnih majka, koje nas prate, pomažu, jačaju na ovom putu. [...]

I dogorjela mala voštanica na oltaru. Kao da sam joj zaviđao: gorjela i izgorjela na oltaru. O dobri Isuse, gorjeli i mi i izgorjeli na oltaru Tvome.

(izvor)

Vi ste istog duha kao apostoli

Dođite, štovatelji blagdana, veličajmo Svece, slavu slavenskih naroda, koji sjede na istom prijestolju s apostolima. Po njima smo, oslobodivši se đavolskoga lukavstva, primili svjetlo Kristovoga Evanđelja i spoznali vječnu Riječ izbavivši se iz tame grijeha.

Kod svake Mise stoji pod križem također i Marija

Kada biskup zaredi mladomisnike, tada im naređuje, da prve dane iza ređenja prikažu tri svete Mise: prvu na čast Duha Svetoga, drugu na čast Blažene Djevice Marije, a treću za sve duše u čistilištu. Time im jasno kaže: kao što se prvi svećenik utjelovio po sili Duha Svetoga iz Marije Djevice, tako svaki, kojega Bog odabere za tu službu, postane svećenik po Duhu Svetom i posredovanjem Kraljice svećenika zato, da spašava žive i mrtve.  

Marija stoji kod rođenja svakog svećeničkog zvanja. Stoji također i uz svakog svećenika, dokle god živi. Ta ona je pratila Isusa ne samo u Njegovome djetinjstvu i kroz Njegovu mladost, nego također na putevima preko Galileje i Judeje, pratila Ga je za vrijeme radosnih i žalosnih trenutaka, sve do konca, do Kalvarije. 

(izvor)

Preobilne milosti

Za nekoliko tjedana očekuju nas važni događaji za tradicionalni rimski obred u Hrvatskoj. Pred nama su dva svećenička ređenja Hrvata koji su rođeni i odrasli u Hrvatskoj, a sada su članovi dviju zajednica posvećenih isključivo starom obredu. 

***

Don Elvir Tabaković iz Misionara sv. Križa

• bit će zaređen od strane kardinala Gerharda Ludwiga Müllera u utorak 9.6. u 15 sati u crkvi međubiskupijskog sjemeništa na Šalati u Zagrebu,
• u istoj crkvi na Šalati celebrirat će svoju prvu svetu misu u srijedu 10.6. u 18 sati,
• u Osijeku će 14.6. u 15 sati u župnoj crkvi Preslavnog Imena Marijina slaviti svoju Mladu misu,
• u Kupresu će 2.8. u 11 sati u župnoj crkvi sv. Obitelji slaviti Mladu misu sekundiciju.

***

P. Stjepan Androić iz Svećeničkog bratstva sv. Petra

• bit će zaređen u subotu 20.6. u 9:30 u crkvi sv. Petra i Pavla u Lindenbergu u Njemačkoj po rukama biskupa Marca Ailleta,
• u opatiji Mehrerau u Austriji slavit će u nedjelju 21.6. u 9:30 svoju Mladu misu,
• u subotu 4.7. u 9:30 imat će Mladu misu u rodnoj župi sv. Blaža u Zagrebu,

***

Sve mise otvorena su za javnost i pozvani ste im prisustvovati te primiti mladomisnički blagoslov, potpuni oprost i brojne druge milosti!

Sjetite se Elvira i Stjepana barem s po jednim zrncem krunice svaki dan. Tko želi materijalno pomoći, neka se obrati izravno Društvu Benedictus. 

Kao što je pozvao Josipa da brižno čuva Mariju i Dijete Isusa

Mnoštvu i svojim učenicima Isus izjavljuje: „Vi imate samo jednoga Oca“ (Mt 23, 9). Doista, postoji samo jedno očinstvo: očinstvo Boga Oca, jedinoga Stvoritelja svega vidljivoga i nevidljivoga. Ipak, čovjeku, stvorenu na sliku Božju, dano je da sudjeluje u tom jedinom Božjem očinstvu (usp. Ef 3, 15). Sveti Josip to na dojmljiv način pokazuje, on koji je otac a da nije vršio tjelesno očinstvo. On nije Isusov biološki otac, kojemu je jedini Otac sam Bog, a ipak će vršiti očinstvo potpuno i cjelovito. Biti otac prije svega znači biti u službi života i rasta. Sveti Josip u tom je smislu pokazao veliku predanost. Zbog Krista iskusio je progonstvo, izgnanstvo i siromaštvo koje iz toga proizlazi. Morao se nastaniti izvan svoga rodnoga mjesta. Njegova je jedina nagrada bila to što je bio s Kristom. Ta raspoloživost zorno pokazuje riječi svetoga Pavla: „Gospodinu Kristu služite“ (Kol 3, 24).

Riječ je o tome da ne budemo beskorisni sluge, nego sluge „vjerni i razumni“. Spoj tih dvaju pridjeva nije slučajan: on pokazuje da su i razum bez vjernosti i vjernost bez mudrosti nedostatne osobine. Jedno bez drugoga ne dopušta nam da u punini preuzmemo odgovornost koju nam Bog povjerava.

[...]

„Neka onaj koji zapovijeda bude kao onaj koji služi“ (Lk 22, 26), kaže Isus. A Origen piše: „Josip je razumio da je Isus veći od njega premda mu je bio podložan; i, znajući uzvišenost onoga koji mu je bio podložan, Josip mu je zapovijedao sa strahopoštovanjem i mjerom. Neka svatko o tome razmisli: često se čovjek manje vrijednosti postavlja nad ljude bolje od njega, a katkada se dogodi da je onaj koji je niži vrjedniji od onoga koji mu, čini se, zapovijeda. Kad onaj koji je uzvišeniji po dostojanstvu to shvati, neće se uzoholiti zbog svoga višega položaja, nego će znati da njegov podređeni može biti bolji od njega, kao što je Isus bio podložan Josipu“.

(Iz govora pape Benedikta XVI. u Yaoundéu, 18. ožujka 2009.)

Uzet od ljudi

Kako je biti svećenik teško djelo, mučni rad, težina gotovo nepodnošljiva: sveta majka Crkva traži da se zarede za obavljanje svete tajne. Svećenici su stupovi Crkve. A stupovi nose težinu kuće. Anđeoska se ramena moraju bojati toga tereta. Najveći sveci su ispovijedali svoju nemoć, a mi slijepci kakvi jesmo, smo krhke trske koje se savijamo i na najmanji dašak vjetra. Ah, kako nam misnica, koju sada nosimo izgleda lagana, a kako je teška u Božjim očima. Na dan suda biti će mjerena težinom svetišta; tada ćemo spoznat, ali bit će prekasno.

[...]

Gospodin je rekao o bogatašima: Kako je teško ući u kraljevstvo nebesko. Može se reći i o našem zvanju, ali kod Gospodina je sve moguće.

Tražiti od Boga neprestano milosti da se te zadaće mogu vršiti. Vjernost Božjim milostima koje nam neće nikada uzmanjkati.

(sv. Ljudevit Montfortski, izvor)

Đurđevečki peski

Na Uskrsni ponedjeljak išli smo na izlet u Đurđevac. Gradić izgleda vrlo pristojno i uredno u usporedbi sa zapuštenim Zagrebom odakle smo došli. Jedino mi se nisu svidjele brojne vrane kojima valjda Đurđevčani kao ljubitelji prirode toleriraju gnijezda na svakom stablu. Skoro sve je bilo zatvoreno, uključujući i glavnu crkvu sv. Jurja koja me jako podsjetila na onu u Krašiću. Nije me iznenadilo kad sam pročitao da je za obje crkve zaslužan isti arhitekt Stjepan Podhorsky.

Prošetali smo se do starog grada i usput prisjetili legende o picokima koja se uz njega veže.  Ondje smo i ručali u pivnici/restoranu. Nedaleko od utvrde uređena je mala "farma" na kojoj uz domaće životinje ima i par deva i emua. Ipak, najviše smijeha izazvao je jedan agresivni gusak. 

Najzanimljiviji dio izleta bio je na kraju. Provezli smo se kroz grad i prošli pored nečega što je bilo okruženo visokim ogradama poput zatvora, ali se ispostavilo da je riječ samo o reciklažnom dvorištu. Uskoro nam se otkrio i mogući razlog takvog uređenja kada smo prošli kroz cigansko naselje. 

Još minutu vožnje i došli smo na lokalitet Đurđevački pijesci. To su ostatci ostataka nekada mnogo šireg pješčanog područja protiv kojeg se iz razumljivih poljoprivrednih razloga lokalno stanovništvo u prošlosti borilo, a sada je zaštićeno kao geografsko-botanički rezervat. 

I zaista je to područje vrijedno zaštite jer je ondje doživljaj dosta neobičan i odudara od onoga što čovjek očekuje i može vidjeti u krajolicima kopnene Hrvatske. 

Iako je to bio lijepi izlet, vjerojatno ne bih ništa o njemu stavljao na blog da Marko nije dok smo se ukrcavali u auto doslovno u manje od minute koristeći ChatGPT i Suno napravio ovu zgodnu pjesmu: 

Vrativši se kući, shvatio sam da na blogu nisam gotovo ništa pisao o umjetnoj inteligenciji, a posebno o LLM-ovim. 

Čini mi se da je ove godine radikalni napredak zaista vidljiv čak i na najjeftinijim plaćenim modelima. Iz svega što sam čitao, a i sam isprobao, imam osjećaj da je započela ogromna promjena kakvoj je teško i zamisliti razmjere. Iskreno rečeno, hvata me strah pred onim što dolazi jer se sada više ne radi o godinama, nego o razdobljima koja se mjere u mjesecima. Netko će mi možda savjetovati manje čitanja društvenih mreža i općenito interneta, ali čak i kad sam preispitujem svoja razmišljanja, nemam osjećaj da se tu radi o početku onoga što nazivaju AI psihozom. No, s obzirom da ne mislim ikoga uvjeravati u nešto što ionako nitko od nas ne može pospješiti ili spriječiti, nema posebnog smisla ulaziti detaljnije u ova crna predviđanja. 

Svakako je dobar i uvijek koristan savjet više se moliti. 

Skoro da Krist ovako govori: "Pozivam vas na svoj život."

 

Krist je učenike pozvao. Poučio ih, s njima živio na zemlji, trajno pred njihovim očima činio silna čudesa. Uskrsavao je i mrtve. Ipak nisu vjerovali da je u stanju uskrsnuti svoje tijelo.

Žene su došle na grob. Tijelo u njemu nisu našle. Od anđela su čule da je Krist uskrsnuo. Žene su javile muževima. I što piše? Što ste čuli? ,, To se njihovim očima pričinilo kao tlapnja“.

Ogromne li bijede ljudskoga usuda! Kada je Eva kazala što zmija reče, smjesta se čulo. Povjerovalo se ženi što laže i tako postasmo smrtni. Nije se povjerovalo ženama koje govorahu istinu da bismo živjeli. Ako nije trebalo vjerovati ženama, zbog čega je Adam povjerovao Evi? Ako se mora vjerovati ženama, zbog čega učenici nisu povjerovali svetim ženama?

U spomenutoj činjenici moramo vidjeti dobrotvornu providnost svoga Gospodina. Ima, naime, razloga zašto je Gospodin Isus Krist učino da najprije ženski rod objavi da je uskrsnuo. Po ženskome je rodu čovjek pao. I obnovljen je po ženskoj lozi. Krista je rodila Djevica, a žena je javila da je uskrsnuo. Tako je smrt po ženi, ali je i život po ženi. Međutim, učenici nisu povjerovali kako im rekoše žene. Smatrali su da luduju. Ipak su javljale istinito.

(izvor)