Nedjeljna blog preporuka 39

Vjerujem da ste novi nastavak serijala nedjeljnih preporuka blogova s nestrpljenjem iščekivali zadnjih... osam godina. I dočekali ste pravu bombu: Dnevnik seoskog župnika iz srca Mediterana – teologija, dijalog i zajedništvo. Sudeći po razvučenom naslovu i podnaslovu te vrlo dugim tekstovima, mogli biste na prvu pomisliti da se radi o još jednom postkoncilskom, danas bi se reklo sinodalnom, performansu kakvih smo se naslušali i nagledali od naših pastira u zadnjih šezdesetak godina. Vokabular i stil dijelom su tu, ali ispod haube krije se nešto zaista neočekivano: iskreno seciranje hrvatske crkvene stvarnosti i skandala o kojima možemo čitati i u medijima (1, 2). Autor koji je vrlo blisko upoznat s brojnim, veoma neugodnim aspektima pederskih i pedofilskih zlostavljanja te sodomitskih mreža i zataškavanja kojima obiluju ove tragične priče nikad ne skreće u bestidno opisivanje ili samopravednički bijes. Zapravo, čitajući neke od njegovih tekstova, morao sam se zapitati kako uspijeva iz anegdota koje izazivaju povraćanje izvući ne samo trezvenu prosudbu i pouku nego i utemeljeno teološko tumačenje. Čak i uzevši u obzir da je autor svećenik koji je morao iznaći neki način preživljavanja u okruženju tolike pokvarenosti, pa i sada svoj istinoljubiv govor mora zaodjenuti u donekle prihvatljivo ruho otvorenosti, parezije, sinodalnosti, koncilske obnove ili čega već ne, ipak moram priznati da mi je bilo vrlo neobično čitati fraze kakve obično povezujemo s crkvenim govorom suvremenih propovjednika koje obrubljuju opise događaja i prepiski između primjerice jednog bogoslova koji je pederski predator i transvestita koji opslužuje ljude iz političkog i crkvenog miljea. 

Možda si u ovom trenutku već govorite, Toma definitivno nije morao probuditi iz mrtvih ovu rubriku da bi nam preporučio takav sadržaj. No čak i ako smatrate da za vas nisu prikladna otvorena i iskrena promišljanja tog svećenika o vrlo teškim stvarima koje barem dijelom izlaze na svjetlo dana, naći ćete na tom blogu (možda više u prvom mjesecu njegova postojanja) različite zanimljive i vrlo sadržajne tekstove o temama koje se preklapaju s onima o kojima se pisalo i na ovom blogu. 

Spomenut ću još da sam se nasmijao prisjećajući se epizode s kombijem i tajnim praćenjem riječkih bogoslova  na prvu javnu tradicionalnu misu u Zagrebu 2011. godine. 

Vrhunac tadašnjega teškog „mračnjaštva i opskurantizma“ bio je bogoslovski zahtjev da se posudi kombi kako bismo otišli na prvu javnu tradicionalnu latinsku misu u Zagrebu. Otišao sam s oduševljenjem jer sam želio uživo vidjeti ono o čemu sam slušao i čitao kod Ratzingera. Poglavari su, međutim, kriomice došli za nama, pa smo ih ondje upitali zašto jednostavno nisu išli s nama kada je u kombiju bilo još mjesta. Uvjerljiv odgovor nismo dobili. Nakon svega [poglavar kodnog imena] Milo Pile pitalo je jednoga bogoslova: „Dobro, sad si tu bio i u čemu je ova misa bolja od naše mise?“ Bogoslov je odgovorio: „Ima više tišine, više sabranosti i manje svećenikovih upadica.“ Na to se Milo Pile razljutilo i odgovorilo: „Znači tebi je nova misa svećenikova upadica.“ Sve je to, naravno, moglo ući u karakteristike kao dokaz mračnjaštva i opskurantizma.

Mene je pak Milo Pile jednoga dana zaustavilo na hodniku i konstatiralo: „Dobro, jesi sad bio na toj misi. Što tu ima posebno, svećenik samo blebeće na latinskom i gleda u zid. Vidiš da je naša misa bolja.“ Shvatio sam da nema osobita smisla odgovarati, ali je kasnije ista osoba izgovorila nešto mnogo važnije, rečenicu koju bih nazvao hermeneutskim ključem čitave epizode: „Mi se ne bojimo te mise, nego teologije koja stoji iza nje.“ Upravo je ta rečenica otkrivala da se pravi prijepor nikada nije svodio samo na latinski jezik, smjer slavljenja, odjeću ili ukus. U pozadini je bilo pitanje teologije, a kada se otvori pitanje teologije, ubrzo se otvaraju i pitanja autoriteta, predaje, reforme, crkvenoga identiteta, a naposljetku i savjesti.

Nastavak i iznenađenje

Protrčat ćemo kroz ostala zbivanja u proteklim danima vezana uz posjet FSSP-a Zagrebu. 

Sv. Bartol i sv. Rok

Večeras je bogoslov Luka održao katehezu o velikodušnosti (magnanimitas), kreposti kojoj trebamo težiti izbjegavajući malodušnost s jedne strane i oholost s druge.. Iako je i Luka ilustrirao svoje izlaganje konkretnim primjerima, sutra ćemo od drugog bogoslova čuti nastavak još više fokusiran na praksu velikodušnosti. 

Don Ante Sumić je pjevao misu o blagdanu sv. Bartola. 

U propovijedi se p. Ante osvrnuo na Bartolomejeva putovanja kojima je izvršavao Gospodinovu zapovijed da učinimo sve narode njegovim učenicima. P. Ante se usredotočio na pitanje koje si svi vjernici postavljaju u izvršavanju Božje volje: "How much is too much or how little is too little?" Neću vam prepričati cijelu propovijed, već ću završiti s time da je spomenuo vagu na kojoj su na jednoj strani Kristova gorka muka i smrt za nas. Nadopunite sami. 

Bogoslov Vedran vrlo je vješto preveo propovjednikove riječi i ideje. 

Poslije smo se zadržali u druženju i razgovoru uz vodu i sokove koje je priredio odgovorni predstavnik Društva Benedictus. 

Nekoliko fotografija s današnje trojne mise

Ljetni posjet članova Svećeničkog bratstva sv. Petra započeo je u petak, a jučer i danas održane su i svečane pjevane mise. Uključite se u program naznačen na sljedećem posteru. 

Osmina Uznesenja Blažene Djevice Marije

Štujemo njezino tjelesno Srce, ali ne mrtvo i rastavljeno od njezinog svetog tijela, nego kao najplemenitiji dio njezina djevičanskog tijela, s osobitim obzirom na ono, što njezino Srce predstavlja, to jest: ljubav prema Bogu i prema ljudima, jer slikovito uzimamo Srce kao nosioca ljubavi.

Sveti je Ivan Eudes ovako označio predmet štovanja: „Prvo Srce Majke Božje jest tjelesno Srce, koje je u njezinim djevičanskim grudima. Drugo, to jest njezino duhovno Srce, jest Srce njezine duše, koje je označeno ovim riječima Duha Svetoga: Sva je slava kraljeve kćeri iznutra, to jest iz njezina Srca.

Sveti Ivan navodi pet razloga, koji nas mogu ponukati, da štujemo Srce Marijino:

1. To je srce počelo života Majke Božje.

2. Jer je ono pripravilo i dalo Krv, iz koje će snagom Duha Svetoga nastati čovječje tijelo utjelovljene Riječi Božje: ZAČET ĆEŠ I RODITI SINA.

3. Jer je ono počelo Boga Čovjeka.

4. Jer je Božanski Spasitelj na tom Srcu mnogo puta otpočinuo: JA SJEDIM U NJEGOVU HLADU... (Cant. 2,3)

5. Jer je Marijino Srce onaj žrtvenik, na kojem se Bogu prikazuje neprestana žrtva svih osjećaja, što imaju svoje središte u srcu. KLICAT ĆE SRCE MOJE... PJEVAT ĆU GOSPODINU, KOJI MI UČINI DOBRO. (Na step. – Ps 12,6).

(izvor)

Gospode velji, po Njoj što nebo krasi od vijeka u Tvojoj želji, čistoj ko ljiljan bijeli, Ti nas, Gospode, spasi!

Krist je uzašao na nebo
i prečistoj Majci Svojoj
pripravio mjesto besmrtnosti ; 
i ovo je sjajna ona svečanost, 
neusporediva sa blagdanima svetih,
u kojoj sva slavna i presretna
u višnje je dospjela odaje, —
gdje nikada ne zaboravlja one,
koji Nje se sjećaju.

Haha, mislite da smo već zaboravili?

(izvor)

Prilika

U subotu navečer, nakon povratka s jednog sprovoda, imali smo u crkvi sv. Roka u Zagrebu pjevanu rekvijemsku misu. Pjevao je voditelj naše Schole cantorum sancti Blasii, koja se ove godine iskazala na misama hrvatskih tradicionalističkih mladomisnika. Prisjetio sam se da sam Bernarda prvi put uočio kad se spontano i samoinicijativno pridružio pjevanju rekvijemske sekvence u crkvi Krista Kralja na Mirogoju. Bilo je to u doba kad je na našim tradicionalnim misama glavnu glazbenu riječ i notu vodila nezaboravna Ida. U subotu je uz Bernarda pjevao i Bruno, a u nedjelju mu se u crkvi sv. Blaža pridružio legendarni Ivan Kovačić, kojemu se među mnoge zasluge ubraja i pjevanje na prvoj misi u crkvi sv. Martina u veljači 2011. Toga se, zajedno sa suzama sv. Tome Akvinskog, sjetim kad god u letku za nedjelju sedamdesetnicu vidim tekst Media vita. 

Razmišljajući tako o prolaznosti i smrti, palo mi je na pamet da nikad nisam eksplicitno zapisao: bilo to sutra ili za 50 godina, kad ja umrem, želim da mi sprovod i misa budu isključivo po tradicionalnom ("pretkoncilskom") rimskom obredu! I bez ikakvih govora o pokojniku, ni kod mrtvačnice ni kod groba ni na misi. Najbolje bi bilo da se ne govori ništa što ne piše u obredniku (bilo općem bilo lokalnom) ili u misalu, ali ako moraju nešto reći, neka kažu: "Pokojnik je zamolio da se na sprovodu ništa ne propovijeda i ne govori izvan ceremonija koje su propisane!" Podrazumijeva se, naravno, da ćete moliti za moju dušu. Na karminama držite govore i pričajte o čemu god vas je volja. 

Eto tako, to je lijepo crno na bijelom zapisano, pa, ako treba, isprintajte prethodni odlomak i odnesite kome treba potvrda te pokojnikove posljednje i izričite želje. Ako nadređeni to ne budu mogli ispoštovati (kako se ovih dana veli na Kupresu "ne daju Sarajlije"), njima na savjest. Tko od vas bude živ, neka pročita/otpjeva tradicionalnu latinsku misu zadušnicu u kakvoj sobi iza zatvorenih vrata ili na kamenu usred šume. A laici mogu izmoliti Oficij za mrtve. Unaprijed puno hvala!

Vratimo se natrag u sadašnjicu. Jako mi je drago što sam mogao jutros prisustvovati pjevanoj misi o blagdanu blaženog Augustina Kažotića. Majku sam podsjetio da sigurno prije nije bila na misi na kojoj bi se u molitvama spominjao i Augustin Kažotić, koji je zaštitnik njezine (i moje) župe, ali i Našašće sv. Stjepana, koje je župni blagdan u dalmatinskom mjestu gdje inače u ovo doba godine boravi. Ministranti Frane, David i Danijel (uz Ivana u subotu) potrudili su se nabaviti sve što treba za pjevanu misu s kađenjem, a Bruno je lijepo pjevao. Teško da ima nešto bolje i poticajnije za započeti tjedan od ranojutarnje pjevane mise s kađenjem. 

Ako ste u Zagrebu ili okolici, imate priliku i sutra, u utorak. U crkvici sv. Roka u 7 ujutro će don Elvir imati pjevanu misu od dana, a nakon toga će u 8:30 vlč. Stjepan služiti pjevanu rekvijemsku misu. Zelenilo koje prekriva nekadašnje groblje, mir, cvrkut ptičica, niske sunčane zrake koje se probijaju kroz oblake tamjana (bez brige, otvorimo prozore), bezvremenska glazba gregorijanskog korala koja se skladno prožima s tihim molitvama svećenika i nečujnim vapajima skrušenog puka... Priliku za što? – pitaju se neki zbunjeni čitatelji. Pa što molite u petom otajstvu radosnom? "Koga si, Djevice, u hramu našla." Ako ga je Blažena Djevica našla u hramu, zašto i vi ne biste potražili Isusa ondje?

Ponešto iz Istanbula – 1. dio

Površinski rudnik bakra Asarel istočno od Sofije

Mise p. Stjepana

Dok sam razmišljao o tome kako najbolje zabilježiti mladu misu vlč. Stjepana u njegovoj rodnoj župi sv. Blaža, prisjetio sam se i gužve u svetištu i krasnog misnog ruha i propovijedi dragog p. Roberta i dirljive mladomisnikove zahvale Majci Božjoj pred njenim oltarom i uvijek poticajnih prizora kad mladomisnik blagoslivlja starije kolege svećenike, pa i vesele zabave uz tamburaše u restoranu, a i još puno detalja koji su ceremoniju i taj dan učinili posebno svečanima i lijepima. 

Crtice iz New Yorka

Već pri dolasku iskusili smo poznate čari njujorške podzemne željeznice. Srećom, bila je to samo vrišteća hispanoamerikanka, a ne poremećeni migrant s nožem. 

Bregenz

Kako sam većinu važnijih stvari o ređenju i prvoj misi patera Stjepana napisao u prošlim postovima, ovdje ću ostaviti samo par fotografija i nekoliko kratkih crtica o ostalim iskustvima na tom putovanju.