Staro gvožđe

O novom kipu prvog hrvatskog predsjednika kaže njegov sin Stjepan Tuđman: to nije moj otac! (1, 2)

Autor kipa je Kuzma Kovačić. Od istog autora su dominikanci u mojoj župi preklani naručili kipove Gospe i bl. Augustina Kažotića. (3)

Moja reakcija je bila: to nije naša Majka!

Usput, navodno je izvorni nacrt Gospinog kipa bio vraćen autoru na doradu jer nije izgledao prikladno. Možete si onda zamisliti kako je monstruozno ta prva ideja izgledala kad su nam dali ovakvu grozotu. Uvijek me začudi kad vidim ponekog vjernika da se ispod toga moli. Valjda su zato uklonili iz crkve svaki kip ili sliku koji bi mogli podsjećati da Krist i svetci imaju ljudski lik te tako odvlačiti pažnju s predslavitelja/propovjednika.

Masonska piramida premještena je u Novi Zagreb, a na njezino mjesto došla je još jedna neuspješna skulptura. U hrvatskim crkvama i dalje haraju modernisti nadahnuti masonskim idejama.

Hvaljeno budi sveto i neoskvrnjeno začeće blažene djevice Marije!

V. Slavimo radosno neoskvrnjeno začeće blažene djevice Marije,
R. Koja je satrla glavu paklenoj zmiji.

V. Tvoje prečisto začeće, o neoskvrnuta djevice i bogorodice Marijo,
R. Cijelom je svijetu radost donijelo!

Duhovna lirika utorkom 59

Stanko Dominić

PRVE ZORNICE

Z jutra raneg tatek budi
još za črne rane kmice:
stanite se draga deca,
denes prve su zornice.

Maker vani veter brije,
da zmrzava lice,
nič to njemu baš ne škodi,
gda se ide na zornice.

Lampuš svetli, snegek leti,
pil je tatek rakijice,
da ga greje čak vu peti,
— vesel ide na zornice!

Tresavci

Šejkersko iskustvo u Americi

Godine 1966. Thomas Merton je napisao: "Osobita blagodat šejkerske stolice potječe odatle što ju je načinio netko sposoban vjerovati da bi anđeo mogao doći i sjesti na nju." (...)

Pogled jednog otpadnika od sekte

Dan nakon što je Ann Lee puštena iz zatvora Valentine Rathbun, svećenik Odijeljenih baptista u Pittsfieldu (Massachusetts), dovršio je rukopis u kojem opisuje "sadržaj, oblik i običaje jedne nove i čudne religije, koja se u zadnje vrijeme udomaćila među mnogim ljudima u državama Massachusettsu i New Yorku". Taj njegov napis o šejkerima, koji je iz tiska izišao 1781., prvi je opširan objavljen izvještaj o djelovanju ove družbe u Americi. To je vrlo vrijedan suvremenički opis zasnovan djelomice na autorovu osobnom kontaktu s članovima družbe.

Rathbun je prigrlio šejkerski kredo 1780., nakon što je posjetio naselje Niskeyunu. Nekoliko članova njegove obitelji također se preobratilo. S vremenom međutim, kako piše, počele su ga uznemirivati "nedosljednosti i neistine" u šejkerizmu, a kad je to spomenuo, izazvao je protiv sebe "prosvjede, siktaje i galamu" šejkerâ. Utekavši se Bibliji, utvrdio je da su znakovi i proročanstva koji se vezuju uz družbu lažni, "da je duh koji vodi tu novu zamisao duh čarobnjaštva, i to moćniji od svih varki o kojima sam ikad čuo ili čitao". Napustivši grupu, odlučio je prokazati i uništiti družbu napadom na njezina vjerovanja i običaje te osporavanjem vjerodostojnosti njezinih članova, osobito vođa. Bez obzira na tu nakanu, Rathbunov izvještaj zaslužuje da ga potanko ispitaju povjesničari zainteresirani za razvoj ove sekte.

Kad je prvi put, tjedan nakon Mračnog dana, posjetio Niskeyunu, šejkera je među tamošnjim žiteljima bilo samo dvanaest: pet muških i sedam ženskih. Istraživači s područja Nove Engleske još se nisu bili skrasili. Rathbun se posebno osvrće na političke poglede ove male družine: "Europljani, dijelom iz Engleske", šejkeri nisu podržavali revolucionarno nastojanje. Ponavlja optužbe zbog kojih su bili utamničeni: njihov savjet "da je protuevanđeoski nositi oružje" i davati bilo kakvu podršku (glasanjem ili novcem) "obrani zemlje". U želji da šejkere prikaže kao opasne neprijatelje države on piše: "Čuo sam neke od njih kako govore da je svaka vlast, građanska i crkvena, iz pakla i da će u paklu završiti." Pri kraju rasprave usrdno moli "služitelje evanđelja" neka iskoriste svako raspoloživo sredstvo da osujete šejkerski naum. S njegova gledišta pripadnika Odijeljenih baptista koji je bivši šejker, vjerski običaji, učenja i obredi šejkerâ potvrđuju da je riječ o krajnjim zanesenjacima i opasnim sektašima.

Rathbuna je ljutio način na koji se šejkeri ponašaju prema posjetiteljima i znatiželjnicima koji su se raspitivali o njihovim vjerovanjima. Oni takve, piše, "dočekuju s mnoštvom osmijeha i prividnim velikim zadovoljstvom". Časte ih hranom i pjesmama, s gostoljubivošću koju Rathbun smatra hinjenom i obmanjivačkom. Kad čovjek pristane na pouku, šejkeri se okupe oko njega, "dodiruju ga prstima tu i tamo i potajno prekriže, vrlo mu nježno polože ruke na glavu, i onda počnu propovijedati svoj nauk". Ponekad se sa znatiželjnicima ophode "vrlo strogo", a ponekad "vrlo laskavo". Ako se muškarac želi pridružiti grupi, zahtijevaju da se ošiša na kratko, radije nego da nosi dugu kosu ili skupljenu u punđu. Tim postupcima, smatra Rathbun, nastoje kod svojih pristaša odnjegovati "potpunu ovisnost".

Nakon uvođenja u sektu slijedi upućivanje u nauk, piše Rathbun. Najprije "mnoštvo lijepih riječi", opće kršćanske opomene da "moramo mrziti grijeh, ljubiti Boga, uzeti svoj križ itd.". A onda ustvrde da je nova tisućljetna rasporedba počela u njihovoj družbi. Rathbun izvješćuje da "tri muškarca i dvije žene izjavljuju da su savršeni, da su postigli stanje savršenstva, a ostalih sedam kaže za sebe da još nisu savršeni, ali da su veoma uznapredovali". Šejkeri ističu svoje "apostolske darove" kao dokaz tvrdnji družbe. Sve druge crkvene zajednice širom svijeta smatraju protukršćanskima i lažnima. U ovoj novoj rasporedbi, tvrde, nema mjesta izvanjskim obredima krštenja i Gospodnje večere.

Samo ako potencijalne obraćenike ocijene spremnima, piše Rathbun, upućuju ih u tajnija šejkerska učenja, kao što je nužnost javne ispovijedi vođama, osuda braka kao grešnog, mogućnost komunikacije s anđelima i duhovima, nazor da je sud svijetu počeo, ideja napredovanja kroz stupnjeve kazne i pojmovi besmrtnosti i neosjetljivosti na patnju i napast. Koliko god ta vjerovanja bila Rathbunu odbojna, daleko su zaostajala za sablazni koju je za njega predstavljala žena što su je šejkeri zvali majkom. Ta žena "od kojih četrdeset godina", tvrdili su, "ona je o kojoj govori 6. poglavlje Ivanova Otkrivenja, da je odjevena u sunce, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda i zatrudnjela je i porodila muško dijete. Ta je žena, nadalje, majka svih izabranih i trudna je za cijeli svijet i nijedan čovjek ne može nikakav blagoslov dobiti osim po njoj i preko nje, i to tako da ona preuzme njegove grijehe, time da ih on jednog po jednog ispovjedi i za njih se pokaje, u skladu s njezinim naputkom." Neki šejkeri tvrdili su da Ann Lee ima u sebi "puninu božanstva" i nazivali je "kraljicom neba, Kristovom suprugom".

No za privlačenje prvih obraćenika učenja su vjerojatno bila manje važna od nekih simboličnih čina koji su stvarali snažan osjećaj zajedništva unutar družbe. Rathbun piše, na primjer, da su članovi sekte dijelili međusobno hranu i stan. Svi su govorili slično, bez tituliranja. Kratko ošišanom kosom izdvajali su se od okoline. Među sobom su se ponašali prisno i drugarski. Udruženo su javno svjedočili za svoja načela i zajedno trpjeli zbog tog svjedočenja. Te su ih zajedničke djelatnosti ujedinjavale.

Jednako privlačni novim obraćenicima bili su karizmatska moć i navodni apostolski znakovi kojih se u šejkerskih kvekera moglo vidjeti u izobilju. Njihov je obred uglavnom bio ekstatične naravi. "Ono što čine prilikom bogoštovlja", izvješćuje Rathbun, "u skladu je s duhom koji njima upravlja." Nije bilo javnih molitava ni propovijedi, a čitanja vrlo malo. Pjevanja, naprotiv, bilo je napretek; neke su pjesme imale tekst, neke nisu; neki su tekstovi bili poznati, neki nepoznati. U darove iz ove nove "duhovne rasporedbe" spadali su: tréšnja i pjevanje, skakanje i vrtnja, pušenje i trčanje, stenjanje i smijeh. Vjernici su sve to smatrali očitovanjima božanske sile i ujedinjenja s Bogom.

Neupućeni, među njima i Rathbun, u tom su duhom usmjeravanom ponašanju vidjeli samo strku i ludilo. Buka s noćnih sastanaka mogla se čuti u krugu od dvije milje, izvješćuje Rathbun. Članovi sekte izvodili su čudne stvari: hukali kao sove, kukurijekali kao pijetli, "siktali kao gusani", slijedili vlastitu ispruženu ruku, goli trčali kroz šumu. Ti čini, koje su promatrači ismijavali, nekim su novoobraćenicima pribavljali jedinstven osjećaj sigurnosti. Rathbun priznaje da su ga se ti znakovi isprva duboko dojmili. Slično tomu "izvanredna je i neobična sila" pratila šejkerske vođe u njihovu poučavanju. "Čudna zaluđenost koja nagoni um da povjeruje sve što učitelji kažu" prelazi i na znatiželjnike. Na tijelu, kaže on, ta se sila očituje "trzanjem, kao u živčanim grčevima". Rathbun je taj tjelesni učinak usporedio s "djelovanjem elektrizirajućeg stroja: osoba vjeruje da je to Božja sila, i stoga se ne usuđuje oduprijeti, nego se potpuno prepušta".

Jedan od obreda koje Rathbun opisuje posebno je dobar pokazatelj mentaliteta družbe u Niskeyuni. Sudionici "poliježu na tlo, iscrtaju prstom krug na zemlji, sjede u njemu, a onda naglo ustanu, stišću šaku prema njemu, otrče od njega, pa se opet vrate, prijete mu pogledom i držanjem tijela, i onda jurnu unutra i svega ga izgaze." Rathbun dodaje: "Tumače da to označava stara nebesa koja će minuti uz groznu buku." Tim su postupcima članovi dramatizirali svoju osudu svijeta i odlučnost da dokončaju njegov utjecaj na svoje živote. To ponašanje utjelovljivalo je sektaški duh ranih šejkera, koji su vjerovali da će uništenje svjetovnih utjecaja pripraviti put novoj rasporedbi.

Prevedeno iz knjige Stephena J. Steina "The Shaker Experience in America", Yale University Press, 1994.

Toliko o ljudskim sudovima!

"Ostavili ste me u čistilištu!"

Iz zapisaka don Giuseppea Tomasellija (1902. – 1989.)

U moralnoj bijedi ovoga života, da bismo opravdali svoje slabosti, znamo reći: "Moje su strasti tako jake da im se ne mogu uvijek oduprijeti. Ali nakon što sagriješim, jurim na ispovijed." Drugi kažu: "Ne činim teške grijehe. Stalno zakazujem u nekim malim stvarima, što je neizbježno. Mnogi griješe više nego ja i puno teže."

Kad netko umre, običavamo uskliknuti: "Kako je to bio svet čovjek! Učinio je toliko dobra! Sigurno je otišao u nebo!" Na nadgrobnim pločama varljivi i laskavi natpisi prikazuju drage pokojnike kao uzore kreposti.

Međutim ono smo što smo pred Bogom.

Čovjek sudi s ljudskog stajališta i često pogriješi. Božji su pak sudovi savršeno točni i valja nam se zamisliti nad njihovom strogoćom, kako bismo živjeli što svetijim životom i pomogli onima koji su napustili ovu dolinu suza te u čistilištu plaćaju za svoja loša djela počinjena na zemlji.

ČISTILIŠTE

Čeznuće!

Jedna starica od gotovo osamdeset godina umrla je 3. veljače 1944. Moja majka. Promatrao sam njezino mrtvo tijelo u grobljanskoj kapeli prije pogreba. Kao svećenik rekao sam u sebi: "Ti, ženo, koliko ja mogu suditi, nisi nikad teško prekršila nijednu Božju zapovijed!" U mislima sam preletio njezin život.

Stvarno, moja je majka bila velik uzor i svoj svećenički poziv dugujem ponajviše njoj. Svaki dan je išla na misu, čak i u starosti, okrunjena svojom djecom. Svakodnevno se pričešćivala. Nikad ne bi propustila krunicu. Bila je tako milosrdna da je čak izgubila oko zbog čina izvanredne ljubavi prema jednoj siromašnoj ženi. Bila je tako sjedinjena s voljom Božjom da me je dok je kod kuće ležalo mrtvo tijelo mog oca pitala: "Što mogu sad reći Isusu da bih Mu ugodila?"

- Gospodine, budi volja Tvoja!

Na samrtnoj postelji s čvrstom je vjerom primila popudbinu. Nekoliko sati prije izdahnuća, u teškim patnjama, ponavljala je: "Isuse, zamolila bih Te da mi ublažiš patnje. Ali ne želim se protiviti Tvojoj volji; neka bude Tvoja volja!" Tako je umrla žena koja me je donijela na svijet.

Imajući na umu Božju pravednost, a ne mareći puno za hvale što bi ih mogli izreći znanci i svećenici, pojačao sam svoje molitve za njezinu dušu: velik broj misa, brojna djela milosrđa, a gdje god sam propovijedao, potaknuo sam vjernike da svoje pričesti, molitve i dobra djela prikažu za njezinu dušu.

A onda je Bog dopustio mojoj majci da mi se ukaže. Ispitivao sam taj događaj, raspravljao s dobrim teolozima i zaključak je bio: Ukazanje je vjerodostojno!

Majka je bila umrla prije dvije godine. Iznenada se pojavila u mojoj sobi, u ljudskom obličju. Bila je jako tužna.

- Ostavili ste me u čistilištu!

- Kako dugo si bila u čistilištu?

- Još sam ondje! Duša mi je okružena tamom i ne mogu vidjeti Svjetlo – koje je Bog! Na pragu sam neba, blizu vječnog blaženstva, i žarko čeznem da uđem, ali ne mogu! Toliko sam puta rekla: "Kad bi moja djeca znala za moju strašnu muku, oh! Kako bi mi pohrlili u pomoć!"

- Zašto nam nisi prije došla reći?

- Nije bilo u mojoj moći.

- Dakle nisi još vidjela Gospodina?

- Čim sam izdahnula, vidjela sam Boga, ali ne svu Njegovu Svjetlost.

- Što možemo učiniti da te oslobodimo?

- Trebam samo jednu misu. Gospodin mi je dopustio da dođem i zamolim te.

- Čim budeš u nebu, dođi nam javiti!

- Ako Gospodin dopusti! Kakva li svjetla – kakva li sjaja! - To rekavši, viđenje nestade.

Odslužene su dvije mise. Sutradan se ponovno ukazala, rekavši: "U nebu sam!"

Nakon ovog o čemu sam izvijestio pomislih: Uzoran kršćanski život, velika količina molitava za njezinu dušu – i dvije i pol godine u čistilištu! Toliko o ljudskim sudovima!

(Izvadak iz "I nostri morti – La casa di tutti" don Giuseppea Tomasellija.)

https://cordialiter.blogspot.com/2018/11/mi-avete-lasciata-nel-purgatorio.html

https://rorate-caeli.blogspot.com/2018/11/you-have-abandoned-me-in-purgatory.html

Oni se moraju dati roditi od mene

Sljedeća u hit-paradi svetosti? Zaista?

Sandro Magister napisao je članak o uznemirujućoj mogućnosti proglašenja Chiare Lubich blaženom, koje možda predstoji. Lubich je utemeljiteljica Pokreta fokolara, utopističke sljedbe za jedinstven svijet i svevjersko bratstvo koja se, u biti, zasniva na njoj samoj i njezinoj "misli".

Svi tzv. fokolarini moraju predano štovati Chiaru Lubich, koja je umrla 2008. Magister citira početni odlomak njezina tipkopisa iz 1950., odlomak koji izražava bit problema. Nikada poreknut, trebao bi sam po sebi biti dovoljan da isključi svaku mogućnost "beatifikacije" ove žene:

"Svaka duša Fokolara ima biti izraz mene i ništa drugo. Moja Riječ sadržava riječi svih fokolarina. Ja ih sve u sebi sažimam. Stoga kad se pojavim, oni se moraju dati roditi od mene, imati dijela sa mnom. Poput Isusa, ja im također moram reći: 'I tko jede moje tijelo...'"

Ne bi trebalo biti nikakvo iznenađenje što je Chiara Lubich, voditeljica utopističke sljedbe i vjerska indiferentistica koja je zloupotrijebila ugled Crkve za svoj rad, dobila za svoje djelo gotovo sva najviša priznanja što ih svjetovnjačke vlasti mogu dodijeliti. Među tim je priznanjima i Templetonova nagrada za religijski napredak (1977.), UNESCO-ova nagrada za odgoj za mir (1996.) i Nagrada Vijeća Europe za ljudska prava (1998.), kako izvješćuje "Encyclopaedia britannica". A ipak je Ivan Pavao II. bio očaran njome, pa i svim "crkvenim pokretima", koje je smatrao znakovima života Crkve naveliko umrtvljene pogubnom koncilskom "obnovom", koju nikad nije prestao veličati.

Postupak za proglašenje Chiare Lubich blaženom – iznenađuje li to ikoga? – počeo je za sadašnjeg pontifikata (2015.), koji očito teži beatificirati ili kanonizirati sve i sva, dokle god se to može iskoristiti za "infalibilizaciju" "obnove" koja je opustošila velik dio crkvene zajednice u njezinu ljudskom elementu.

Ta "obnova", čega smo sad svjedoci, prerasla je u napad na osnove ćudoređa u ime "Boga iznenađenja". Iznenađenje! Javni preljubnici smiju dobiti svetu pričest, što nije moralno nedopušteno usprkos onom što Crkva oduvijek naučava, dok ubojice ne smiju dobiti smrtnu kaznu, koja jest moralno nedopuštena usprkos onom što Crkva oduvijek naučava.

Ako vjerujete u te "objave" "Boga iznenađenja", onda ćete vjerovati i u "blaženu" Chiaru Lubich, čiju će kauzu sigurno potkrijepiti "čuda" kakva bi lurdsko liječničko povjerenstvo ismijalo.

No bar postoje neki isusovci, ironično, koji predloženu beatifikaciju smatraju smiješnom i sablažnjivom. Jedan je od njih, kojeg Magister citira, Jean-Marie Hennaux, profesor briselskoga teološkog fakuteta Družbe Isusove i "autor najoštrije dosad objavljene kritike o teološkim pogledima Chiare Lubich, koje vidi sažete" u navedenom odlomku iz 1950. Hennaux, piše Magister, sastavio je "razoran prikaz Chiarine teologije", koji je predao Raffaellu Martinelliju, biskupu fraskatijskom, "koji ga je zatražio od njega malo prije nego što je, 27. siječnja 2015., službeno otvoren postupak za proglašenje utemeljiteljice Fokolara blaženom".

Hennauxova raščlamba, piše Magister, "dio je skupnog djela objavljenog 2017. u kojem se oštro kritiziraju 'sektaška nagnuća' ne samo Fokolara nego i drugih pokreta, poput Opusa Dei, Kristovih legionara i Neokatekumenskog puta, i koje je također poteklo iz isusovačkog legla". Knjiga je dostupna "i na francuskom i – u elektroničkom obliku – na talijanskom, a njezin je naslov 'Od zlouporabe do slobode. Sektaška nagnuća unutar Crkve. Svjedočanstva i promišljanja'". Bavi se dakle pojavom unutarcrkvenih sekta, uključujući i Chiarinu.

Čak i ultramodernist Carlo kard. Martini izrazio je rezerve prema Chiari Lubich i njezinu pokretu, kako, kaže Magister, izvješćuje bivša fokolarinka koja je napisala prikaz pokreta.

Jednostavno, "blažena" Chiara Lubich, ako to postane, bit će još jedan u nizu dokaza kvarenja postupka beatifikacije i kanonizacije, podrivenog u političke svrhe. Crkva nije nikad naučavala da su beatifikacije nezabludive, ali je opće mišljenje teologa još od srednjeg vijeka da kanonizacije to jesu, iako se Učiteljstvo nije o tome konačno izjasnilo. Može se reći da je ovo što se na području kanonizacije i beatifikacije sada zbiva novi izazov teolozima, s obzirom na okolnosti koje u srednjem vijeku nikad nisu morali uzeti u obzir niti su ih mogli sanjati i u najgorim noćnim morama.

Chris Ferrara

https://fatima.org/news-views/fatima-perspectives-1249/

Novi hrvatski član FSSPX-a

Budući da je postalo službeno (vidi 1, 2), mogu na blogu objaviti da je još jedan hrvatski svećenik u postupku pristupanja Svećeničkom bratstvu svetog Pija X. Uz p. Marka Tilošanca, sada je i p. Kornelije Grgić član tog svećeničkog bratstva. Vlč. Kornelija poznajem još od kada je bio župni vikar u Španskom, krstio je jednog od mojih nećaka. Želim vlč. Korneliju puno uspjeha u daljnoj svećeničkoj službi i vjerujem da će svojim trudom i zalaganjem obogatiti djelovanje FSSPX-a u Hrvatskoj. Jučer je p. Stefan Frey, poglavar austrijskog distrikta pod koji spada i Hrvatska, služio misu i održao predavanje u kapelici u Dugavama. Dobio sam i nekoliko lijepih fotografija na čemu zahvaljujem. Nadam se da će do njegovih idućih posjeta zajednica koja se ondje okuplja zajedničkim radom p. Marka i p. Kornelija imati ugodnu brigu traženja još većeg prostora. Pozivam sve čitatelje bloga da ovu dvojicu, kao i ostale hrvatske svećenike uključe u svoje molitve.

Sjećanja

Kaže IKA:

Papa Franjo je na Spomen svih vjernih mrtvih, 2. studenoga, tijekom mise zadušnice na groblju Laurentino na jugu Rima, preporučio vjernicima da se uvijek sjećaju mrtvih u svijetlu blaženstava kako ne bi skrenuli s puta nade. Tijekom svog pohoda kratko se zadržao i na dijelu groblja gdje su pokopana djeca i nakon što se pomolio nekoliko minuta položio je cvijeće na neke od grobova.

Papa se prema liturgijskim čitanjima osvrnuo na dimenzije sadašnjeg, prošlog i budućeg života. Primijetio je kako je „danas dan sjećanja” i priznao da to nije uvijek lako, ali je dolično. Sjećanje je ono što narod čini jakim, jer se osjeća ukorijenjenim u jedan hod, koji ima svoje korijene u jednoj povijesti, u jednom narodu. Sjećanje nam omogućuje shvatiti da nismo sami, već narod sa svojom poviješću i prošlošću, koja je živa. Sjećamo se mnogih koji su s nama dijelili ovozemaljsko putovanje a sada su ovdje. Sjećanje nije lako. Gledati unatrag i razmišljati o prošlim događanjima u vlastitom životu, obitelji i narodu često nas umara. Danas je međutim prigoda za sjećanje na ono što nas dovodi do naših korijena, do mojih korijena i do korijena mog naroda, istaknuo je Papa i dodao kako je sjećanje ujedno i nada za susret i ljubav s Onim koji nam je dao život. Nada za novo nebo i zemlju, za nebeski Jeruzalem, za zaručnicu okićenu za svog zaručnika. Čeka nas ljepota, rekao je Papa i naveo kako su sjećanje i nada bitni za susret i dolazak na mjesto ljubavi, koja nas je stvorila i koja nas čeka, a to je Ljubav Oca. Osvrćući se na treću dimenziju sadašnjosti, na put koji treba proći uz pomoć dobrog svijetla, Papa je primijetio kako su to svijetla blaženstava, koja nam pomažu da ne zalutamo na putu. To je, slikovito se izrazio Papa, „navigacija“ koju nam je Bog dao. Blagost, siromaštvo duha, milosrđe, čistoća srca su svijetla koja nas prate na putu sadašnjosti da ne krenemo krivim putem, objasnio je Papa i primijetio kako se i na ovom groblju vide tri životne dimenzije: sjećanje uklesano u grobove, nada koju slavimo u vjeri i put sadašnjosti popločen ljubavlju.[...]

Ja sam uvijek mislio da se mi katolici na Dušni dan trebamo ne samo sjećati svojih pokojnika, nego prvenstveno moliti za njih i za sve vjerne mrtve nadajući se da su po Božjem milosrđu smrću ušli u čistilište te da im naše molitve mogu pomoći da što prije dospiju u raj. Na to nas i Crkva posebno potiče taj dan misnim tekstovima te oprostima koje možemo namijeniti za pokojnike.

U gornjem sažetku papine propovijedi ne vidim da se ijednom riječju spominje potreba molitve za mrtve, a kamo li pojam čistilišta.

Još jedna stvar koja me "zbunjuje". Papa je izabrao na Dušni dan pomoliti se upravo na dijelu groblja gdje su pokopana nerođena djeca. Pretpostavljam da je to u skladu s temom "sjećanja" jer mi unutar katoličkog shvaćanja Dušnog dana ta gesta baš i nije jasna. O teškom pitanju sudbine umrle nerođene djece već smo na ovom blogu pisali ovdje i ovdje, ali ovaj put se ne bih upuštao u iste rasprave. Ono što me zanima je sljedeće: da li ima ijedna teološka struja, pozicija ili kako već hoćete, koja smatra da duše nerođene djece koja umru u majčinoj utrobi bilo prirodno bilo namjernim abortusom, mogu završiti u čistilištu i da stoga ima smisla moliti za njihov pokoj? Ja sam dosad susreo tradicionalni nauk o limbu (koji je dio pakla, ali bez muka osim uskrate blaženog gledanja Boga) te neke moderne katolike koji tvrde da takva djeca (npr. ako bi ih roditelji krstili da su to mogli učiniti) idu kao i krštena djeca u raj.

Ima li netko tko vjeruje da u čistilištu mogu biti duše koje ondje ispaštaju samo zbog istočnog grijeha, a bez ikakvih osobnih grijeha? Kako piše u onim oglasima: molim samo ozbiljne odgovore. Iskreno me zanima da li postoji netko s takvim teološkim stavovima ili se ovdje radi samo o "feel good" religiji gdje stvari radimo da se osjećamo bolje bez prevelikog osvrtanja na "teoriju".

Tjedan slavljenja na Mirogoju

Prošle smo nedjelje slavili blagdan naslovnika mirogojske crkve Krista Kralja. Tom prigodom bilo je prije pjevane mise klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom, a poslije blagoslov s Presvetim.

Danas smo imali pjevanu misu povodom svetkovine Svih svetih. Evo kratkog izvatka iz audio snimke koji sadrži dio ulazne pjesme i Kyrie.

Sutra ćemo, vrlo prigodno s obzirom na lokaciju, imati pjevani rekvijem u 11 sati. Ne zaboravite da dolaskom na misu na Mirogoj odmah možete ispuniti i uvjete potrebne za potpuni oprost primjenjiv za pokojne.

Dodano 3.11.2018.

Duh sekularizacije

Pedofilija u Crkvi i profanizacija

U nastavku slijedi odlična analiza vlč. Henrija Vallançona iz biskupije Coutances koja je objavljena u tjedniku La Manche libre 4. listopada ove godine:

„Crkva je danas ponovno umrljana skandalom brojnih svećenika diljem svijeta koji su prakticirali spolne čine s maloljetnicima.

Svakoga se puta ponavlja isti scenarij: katoličke vlasti daju izjave o sramu i kajanju, uz naglašenu notu suosjećanja sa žrtvama i obećanjima za reforme u budućnosti. Dakako, reakcija Crkve gubi na učinkovitosti dok prestrašeni slijedimo ritam koji nam se nameće – jer tek nakon što žrtve organiziraju vlastiti pravni odgovor mi izjavljujemo da smo postali svjesnima težine tih kriminalnih čina! Potreban nam je pritisak medija da bismo počeli pripremati neku vrstu reakcije. Nesposobna na vrijeme suditi krivcima i primijeniti na njih odgovarajuće kazne, institucija Crkve više se gotovo nimalo ne određuje polazeći od objektivnog suda o krivnjama sukladno kanonskom pravu i svom teološkom nauku i ne ide dalje od organiziranja kriznih stožera zajedno sa stručnjacima laicima.

Ruševina moralnoga autoriteta Crkve koja iz toga proizlazi uništava Crkvu iznutra: ona ne postoji ni za što drugo osim da bi bila vjerodostojan svjedok božanske objave. Mi, svećenici, koji živimo u kontaktu s ljudima, time smo pogođeni ravno u srce: ako izgubimo povjerenje ljudi, naša služba postaje nemoguća.

Ono što me posebno pogađa u službenim reakcijama njihova je nemoć da se izdignu iznad govora o emocijama i da prokažu uzroke zla. Pedofilija tih svećenika navodno proizlazi iz njihova „klerikalizma“ i njihova „odvajanja“, iz njihova pretjeranog distanciranja od drugih i slično. Time se maksimalno približavamo argumentima koji odgovaraju medijima kako bismo ispregovarali njihov oprost.

Osim činjenice da svi slučajevi s kojima sam upoznat proturječe ovim objašnjenjima, čini mi se da je temeljno pitanje sljedeće: kako je moguće da se savjest jednom svećeniku toliko pomrači da on počini takva strašna zlodjela?

Posljednjih nekoliko desetljeća klerom je zavladao duh koji teži za sekularizacijom svećenika. Razvilo se ozračje usmjereno protiv zakona i protiv nauka u korist samoprozvanih pastoralnih stavova, a napušteni su i vidljivi znakovi kojima su se svećenici razlikovali u odijelu i ponašanju. Nelagoda zbog pojmova zakona i dogme, brisanje ispravnih granica u ljudskim odnosima... Kako u tim uvjetima svećenik može održati savjest živom osim pomoću svećeničkoga pomazanja koje je primio na dan svoga ređenja, kojim je postao posvećeno biće, biće koje je Krist izdvojio od ostalih da bi u potpunosti bilo posvećeno Njegovoj službi? Malo pomalo sve se banalizira. Ako se profanira ono što je nasjvetije, ono najgore postaje bezazleno.

Već se prije nekoliko desetljeća iz vjeronauka, biskupijskih bogoslovija i propovijedi sasvim uklonilo spominjanje stvari koje oblikuju moralnu savjest, i to: jasne definicije istočnoga grijeha, zbog kojega se nitko ne može spasiti bez Božje milosti koja se na nas izlijeva u sakramentima; mogućnosti smrtnoga grijeha, čija je posljedica vječna osuda; postojanja čina koji su intrinzično perverzni, neovisno o namjeri onoga koji ih čini; nužnosti mrtvljenja i sakramenta ispovijedi radi borbe protiv zla; poslušnosti Božjoj volji i prihvaćanja svih žrtava kako nikada ne bismo radili protiv nje; središnje uloge kreposti čistoće u braku kao i u posvećenom celibatu; pozivanja na oprez prema svijetu i njegovim uvjeravanjima koja onečišćuju čistoću duše...

Dokle god Crkveni ljudi ne počnu ponovno propovijedati te evanđeoske istine, sami će dopustiti da ih iskvari zlo protiv kojega se više ne bore i sa sobom će na stranputicu povući i one kojima se obraćaju“.

De Mattei o postkoncilskom razdoblju

Povodom sramotne kanonizacije pape Pavla VI. prošle nedjelje, učinilo mi se prikladnim donijeti na blogu posljednje poglavlje knjige Roberta de Matteija o Drugom vatikanskom saboru. Ova vrlo dobra knjiga dostupna je uz talijanski original i na engleskom, francuskom, njemačkom te drugim jezicima. Zahvaljujem prevoditelju ovog poglavlja na hrvatski.

Papa koji je pokušao uništiti liturgijsku i druge važne tradicije katoličke Crkve ujedno je i Papa koji je predsjedao najvećem rasapu u vjerskom životu na svim razinama. Kažu da je plakao zbog teških problema u Crkvi za njegova pontifikata, ali iz njegovih riječi, djela i nedjelovanja je jasno da su to bile suze jer njegov projekt rušenja stare i porađanja nove crkve ne ide kako je on zamislio. Ako zaista moramo vjerovati da je Franjo koristio nezabludivi karakter papinskog autoriteta pri ovoj kanonizaciji, onda Pavla VI. možemo slijediti samo u njegovu pretpostavljenom predsmrtnom obraćenju, a u molitvi ga tek podsjetiti koliko je dužan vapiti Bogu zbog krize u Crkvi i njegovog sadašnjeg opakog nasljednika.

VII. Koncilska epoha (1965.-1978.)

docx / pdf

Gostujući autor - O zazivanju svetih

Još jedan korak naniže na žalosnom putu uništavanja Hrvatskog književnog društva sv. Jeronima (v. 1, 2, 3).

***

"S krivovjercem nakon prvoga i drugog upozorenja prekini..."

U uvodniku novog broja časopisa HKD-a sv. Jeronima urednici Stjepan Razum i Ante Kraljević pišu:

"Kada je govor o pobožnim štivima, bilo pjesničkim, bilo meditativnim, pozivamo sve pisce, neka pripaze na to, da se u svojim štivima ne obraćaju izravnim oblikom (ja – ti) nikom u onostranome Svietu, osim Živom i Svemogućemu Bogu. Kada pišemo o svetcima ili drugim mrtvim ljudima, onda nam je najbolje o njima pisati u trećoj osobi (ja – on ili ona). To je svakako u duhu svetopisamske objave, u kojoj nam Bog poručuje 'jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus, koji dade samo ga sebe kao odkup umjesto sviju' (1 Tim 2,5). Sam Krist Gospodin nas izravno poziva: 'Dođite k meni svi koji ste umorni i obterećeni, i ja ću vas okriepiti' (Mt 11,28). I objašnjava nam: 'I što god zamolite u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu' (Iv 14,13). Čuvajmo dakle Rieč Božju i ponašajmo se istinito prema njoj, pa se obraćajmo u svojim molbama, zahvalama, zazivima, klicanjima, slavljenjima i razmišljanjima Bogu Otcu u imenu Isusa Krista, jedinoga posrednika između Boga i nas ljudi. Svetce nam Crkva daje za uzor i primjer, pa kada smo nadahnuti njihovim životima, o njima možemo pisati i govoriti u trećoj osobi (on ili ona), jer nisu među nama živima na Zemlji; oni su u Bogu, i jedino Bogu možemo zahvaljivati za njihove svetačke ostvaraje." ("Urednička rieč", "Marulić" 4/2018., str. 4.)

Je li potrebno uopće napominjati da je navedeni stav pogrešan, štoviše: krivovjeran i bezbožan? O drskosti da i ne govorimo. Ja ću samo početi citirati iz jedne katehetske propovijedi, a ostatak crkvenog pobijanja Razumova i Kraljevićeva stava može se, dakako, naći u bilo kojem dobrom katekizmu i u bilo kojega dobrog svećenika.

Dakle:

"Što uči Katolička Crkva o zazivanju svetih? Ona uči 'da je dobro i korisno zazivati svece te ih moliti za zagovor i pomoć da od Boga po njegovu Sinu Isusu Kristu, koji je naš jedini Spasitelj i Otkupitelj, dobročinstva primimo; bezbožno pak da misle koji tvrde da svece, koji u nebu uživaju vječno blaženstvo, ne valja zazivati, ili da oni ne mole za ljude, ili da je njih zazivati idolopoklonstvo, ili da se protivi riječi Božjoj i da je protiv časti Jednoga Posrednika između Boga i ljudi' (Sabor tridentski, sjed. 25.). Taj nauk crkveni o zazivanju svetih, kao i razloge na kojima se temelji, razmotrit ćemo pobliže.

1. Ponajprije treba spomenuti da Crkva uči da je štovanje i zazivanje svetih samo dobro i korisno, a nipošto nužno. Zazivanje svetih nije dakle zapovjeđeno, tko to propušta, ne griješi, pod pretpostavkom da tomu nije razlog kakvo kažnjivo, vjeri protivno mnijenje. Zato veli neki glasoviti katolički učenjak: 'Mnogo ih ima u nebu koji nisu ni slika imali ni svetih štovali. To nije zapovijed, već samo savjet, da se ti uzdajući se u više prijatelja Božjih pred prijestolje Božjega milosrđa baciš te združen s njima lakše postigneš uslišanje negoli da sam moliš. No u tome imaš slobodu, stoga se njome posluži, ali drugoga ne osuđuj', koji svece zazivlje. Crkva dakle nije stare i nove krivovjerce zato osudila što svetaca ne zazivlju, već što su tvrdili da je nepravo i grješno zazivati ih. Ali ako Crkva i ne nalaže svece zazivati, ipak ne smijemo to propuštati, jer zazivanje svetaca, ako nije nužno za spasenje, ipak je korisno. Kršćanin koji je zauzet za spasenje svoje ne upotrebljava samo sredstva nužna već i ona koja Crkva kao korisna preporuča. (...)"
("Katehetičke propovijedi" Ivana Ev. Zollnera, 4. knjiga, str. 363., Zagreb, 1905.)