"Srce Isusovo, obrati bijedne psovače!" (Oprost 300 dana)

Ekspijacija je usko vezana s kultom Srca Isusova. Pače bit tog kulta mora se bazirati na ekspijaciji. To potvrđuje povijest i praksa, liturgija i sv. Oci. Isus govoreći sa svojom službenicom Marijom Margaritom isticao je „infinitatem suae caritatis”. I izrazivši svoju žalost i bol potuži se na uvrede i crnu nezahvalnost ljudi ovim riječima: ,,Evo ovo Srce, koje je toliko ljude ljubilo i napunilo ih je svim dobročinstvima; ali u zamjenu za svoju neizmjernu ljubav mjesto zahvalnosti susreta zaboravnost, ravnodušnost, uvrede, što mu često nanose i osobe, koje mu duguju posebnu ljubav.” I uprav da se repariraju ovi grijesi on između drugih preporuka istaknu ovu: da se vjernici s namjerom da repariraju za ove grijehe približe sv. Pričesti, „Communio reparatrix”, i da cijeli sat kleče i mole pred izloženim Svetotajstvom, „Hora sancta”. 

Reći će tkogod: onda Isus u raju nije blažen, ako mu je potrebna utjeha naše kukavne reparacije. Tima je već Augustin odgovorio: „da amantem et sentit. quod dico”. Treba ti u srcu imati ljubav, da shvatiš velike istine. Pravi ljubimac Isusov pomišlja na bol, muku Spasiteljevu za čovjeka. Opio se je krvlju i bolju „propter nos homines et propter nostram salutem”. Žalosti, uvrede, tjeskobe skršiše Boga-Čovjeka. Te svete istine uvijek promatraju pobožne duše: grijesi ljudi prije i poslije Muke prouzrokovali su Muku Isusovu. Svaki grijeh ponovno propinje Sina Božjega. Krist je trpio, silno trpio, jer je predvidio i naše grdne, smrtne grijehe. Predvidio je i akt naše reparacije: ona mu je bila Anđeo, koji Ga je tješio, kad se je krvlju znojio. Uprav zato mi moramo pokorom tješiti Presveto Srce. Grijesi Ga dnevno bodu — naša reparacija ima da Ga dnevno tješi. 

Usto, veli Augustin, Isus je trpio kao Poglavica Crkve. I Crkva mora da trpi, jer je tijelo Njegovo. U njoj trpi Krist. Zar Isus nije rekao Saulu, koji je progonio učenike Njegove: „Ja sam Krist, kojeg ti progoniš”. Progonitelji Crkve — Krista progone. Krist trpi u svojem mističnom tijelu. Hoće da mu se u trpljenju pridružimo. Hoće sa svojom i našu ekspijaciju. Kao članovi mističnog tijela Kristova moramo trpjeti s Njim.

(izvor)

Europski parlament želi pobačaj proglasiti "ljudskim pravom"

Potpišite peticiju protiv izvještaja koji nosi naslov “Situacija seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava u EU u okviru ženskog zdravlja”. U Europskom parlamentu žele pobačaj proglasiti "ljudskim pravom" i zalažu se za pobačaj bez ikakvih ograničenja. Svaki Hrvat i Hrvatica trebali bi potpisati ovu peticiju posebno zbog toga što je glavni izvjestitelj besramnog izvještaja došao iz Hrvatske. Trebamo se barem simbolički ograditi od sotonskih sila koje stoje iza tog hrvatskog eurozastupnika i onih koji ga podržavaju. 

Peticija

Kakvi su im planovi

I. nastavak 

(http://summorum-pontificum.de/themen/gemeinschaften/2029-was-kommt-da-auf-uns-zu.html)

Još nema pouzdanih informacija o "interpretacijama" motuproprija "Summorum pontificum" koje je Franjo najavio, ali postoje brojna nagađanja. Neka od njih treba shvatiti posve ozbiljno.

Možda najinteresantnije je sljedeće: budući da je riječ o "interpretaciji", sâm bi tekst motuproprija mogao ostati nedirnut - planirane bi se promjene ostvarile revidiranjem provedbenih odredaba dokumenta "Universae Ecclesiae" iz 2011. godine. Time duboki zahvati isprva ne bi bili potrebni - dakako, morala bi se prihvatiti izvjesna nesuglasja između motuproprija koji kao takav ima zakonsku snagu i provedbenih odredaba. Upravo se s time mora računati u pogledu prezira formalnoga zakona i njegovih normi koji se u Rimu sve više demonstrira.

Prema ustaljenom bi postupanju odgovaralo da se promjene shvate ne kao obvezujući propisi, nego - pod izlikom decentralizacije i jačanja biskupskoga auktoriteta - kao "proširene mogućnosti", ili "opcije", čije bi se provođenje u potpunosti ili dijelom stavilo na volju mjesnih biskupa. Očekivalo bi se kao sigurno da će mjesni ordinariji imati puni auktoritet u tom smislu hoće li i kada, i u kojem smislu, dijecezanski kler moći celebrirati po starom obredu. Ali i svećenici staroobrednih družbi mogli bi potpasti pod dijecezanske propise o celebracijama u crkvama dotične biskupije. S tim bi u svezi moglo doći do toga da se relativizira do sada vrijedeća zabrana "miješanja oblikâ", tako da bi se prema potrebi moglo računati s čitanjima po novom lekcionaru i kalendaru, ministranticama, izvanrednim djeliteljima pričesti i ostalim postignućima novog obreda. Pa i podjela sakramenata - posebno bi bila pogođena krštenja, ženidbe i potvrde - navodno bi bila još jače regulirana nego do sada. Ordinarijati već sada imaju zamjetne mogućnosti utjecaja glede unosa u crkvene knjige - sve dotle, primjerice, da podjelu potvrde učine nemogućom na svom području moći.

Postoje, ne samo u Njemačkoj, brojne dijeceze čiji biskupi pripadnicima svećeničkih družbi općenito ne daju dopuštenje za djelovanje na njihovu jurisdikcijskom području - što skreće pozornost na ozbiljne "mane pri rođenju" u dokumentima o osnutku tih skupina. Prema do sada vrijedećem motupropriju "Summorum pontificum", dijecezanski svećenici, koji su kao umirovljenici manje ovisni o dobrohotnosti biskupa, mogli su celebrirati za zainteresirane vjernike prema tradicionalnoj liturgiji. Prema novim pravilima koja se očekuju, mjesni bi ordinariji na svom području mogli potpuno spriječiti celebraciju svete mise i podjelu sakramenata prema tradicionalnom obredu te tako postići ideal "zona slobodnih od Tridenta" čemu teže brutalni reformatori.

Širenje biskupskih ovlasti, odnosno odgovarajuća ograničenja mogućnosti celebriranja svećenika, bila bi u središtu "nove interpretacije". Svakako bi bila zamisliva i očekivala bi se znatna ograničenja za svećeničke družbe tradicionalnog oblika, kako to već dugo zahtijevaju odgovarajući lobiji u Vatikanu. Vrlo je vjerojatno da bi kao zajednice bile potpuno podvrgnute Kongregaciji za redovnike. To bi onda pogodilo, da navedemo samo veće, Petrovo bratstvo, Institut Krista Kralja i Vrhovnog Svećenika, kao i Institut Dobrog Pastira te samostane i monaške redove tradicije. Kongregacija za nauk vjere, možda također Kongregacija za bogoštovlje, bila bi tada nadležna za reguliranje liturgijskih pitanja, a sve ostalo, posebno "zakonski i stegovni nadzor", bili bi u momčadi prokušanog razoritelja redova Braza de Aviza.

Tada ta trupa ne bi samo mogla postavljati povjerenike i posegnuti za imovinom družbi - kako je uzalud pokušala kod franjevaca Bezgrješne - nego bi nesumnjivo nadzirala i bogoslovije, formirala ih ili čak raspuštala, a bogoslove upućivala na dokazana dijecezanska učilišta. Tamo bi se već postojeće visokokvalificirano vodstvo studija i borbene feminističke redovnice u profesorskom zboru pobrinuli da osposobe kandidat(kinj)e za izgradnju Crkve toliko obećavanog svitanja novog proljeća.

Daljnji već postojeći stegovni element za "staroobredne" družbe, o kojem se uopće govori samo potajno, mogao bi se iskoristiti još oštrije: tim se zajednicama već desetljećima uskraćuje pravni oblik koji bi im dao "vlastite" biskupe. Dakle, za svećenička ređenja upućeni su na biskupe izvana, dijecezanske ili kurijalne koji su pozitivnog stajališta prema motupropriju "Summorum pontificum". Proteklih je već godina više puta biskupima koji su nastupili kao reditelji neformalno, pa time bez mogućnosti žalbe, priopćeno da se lijepo ograniče na ređenja svećeničkog podmlatka vlastitih dijeceza. Zamislivom bi legalizacijom te smjernice družbe vjerne Rimu efektivno bile ograničene ili čak posve blokirane u pogledu ređenja kandidata koji im obilno pritječu.

Takvim bi instrumentom militantni protivnici tradicionalne liturgije, koje bez grižnje savjesti možemo identificirati kao neprijatelje Crkve Kristove, mogli likvidirati unutar Crkve omražene relikte iz vremena i duha dvotisućljetne tradicije. Svećeničke i vjerničke tradicijske zajednice mogle bi djelovati samo tamo gdje im biskupi dopuste - sve dok se ne postavi biskupov naljednik koji bolje shvaća znake vremena. Tako bi u "tolerantnim i raznolikosti sklonim" dijecezama tjedno na dva mjesta bez spajanja na autocestu možda bila po jedna misa prema misalu Ivana XXIII., utorkom u 7:45 i petkom u 21:15. Nikako nedjeljom jer su tada dijecezanski svećenici potrebni u pastoralnim prostorima ili za koncelebracije u biskupskom sjedištu. Stvaranje tradicijske vjerničke zajednice djelotvorno bi bilo spriječeno. Atraktivnost družbi čije bogoslovije sada diljem svijeta godišnje bilježe preko 200 novih ulazaka, s nekoliko bi se poteza perom reducirala na nivo učilišta modernih biskupskih konferencija...

Nesumnjivo je da rimski krugovi koji stoje iza "nove interpretacije" motuproprija "Summorum pontificum" smjeraju upravo na to, a i da će im papa Franjo - kojem apostolski nauk znači malo, a crkvenopolitički snovi puno - usprkos ili upravo zbog svoje nezainteresiranosti za sve što je liturgijsko u konačnici udovoljiti. Za zajednice tradicionalnih vjernika i za tradicijske svećeničke družbe dolaze teška vremena i strašne kušnje. Tu nadu može dati samo pouzdanje u Božju pomoć i spremnost da se na sebe preuzme žrtva za očuvanje prave vjere i spas vlastite duše i svoje obitelji pred čim blijede napori prošlosti.

II. nastavak 

(http://summorum-pontificum.de/themen/gemeinschaften/2034-was-kommt-da-auf-uns-zu-ii.html)

Prema aktualnim informacijama i glasinama o predstojećim ograničenjima uporabe tradicionalne liturgije, Vatikan planira djelovati u dva koraka. U prvom, koji se očekuje prije za koji tjedan nego za koji mjesec, trebala bi biti sastavljena nova pravila za uporabu liturgije među dijecezanskim klerom i pod odgovornošću mjesnih biskupa. U drugom koraku, koji ne treba očekivati prije jeseni, trebalo bi snažno, a po potrebi i prisilno, pozvati svećeničke zajednice starog obreda da svoj pastoral, svoj svećenički život i svoju svećeničku formaciju usklade sa smjernicama II. vatikanskog koncila.

Takva podjela na dva koraka čini se logičnom i s crkvenopolitičkoga gledišta korisnom za snage koje žele potisnuti tradicionalni obred te tradicionalni nauk i duhovnost. Dokumenti od motuproprija "Summorum pontificum" - nakon samoga motuproprija to su popratno pismo biskupima i konačno s četiri godine zakašnjenja provedbene odredbe iz 2011. - bave se u bitnom pravilima za kler odnosno vjernicima u dijecezama, a samo izuzetno (npr. glede ređenja) pitanjima prakse u družbama koje možda nisu dovoljno pojašnjene u njihovim osnivačkim dokumentima.

Prednost takve podjele za kurijalni aparat bila bi prvenstveno u tomu što bi mogli rascjepkati prigovore i otpor koji se očekuju u pogledu zabrinutosti i interesne situacije te ih s vremenom u dužem razdoblju izgladiti.

Što se tiče očekivanih pravila za dijecezanski kler, osim onoga o čemu smo već ovdje izvještavali, nema bitno novih informacija. Biskupi dobivaju praktički punu vlast nad svojim svećenicima, kao i nad svojim dijecezanskim crkvama i vjerničkim zajednicama, u pogledu mjesta, vremena, broja i kruga sudionika te načina celebracije tradicionalne liturgije. Bilo kakva vlastita prava klera i vjernika, ili takva za koja bi mogli uložiti žalbu, čini se da nisu predviđena. Hoće li se - osim sv. mise - uopće još podjeljivati sakramenti prema tradicionalnom obliku, neizvjesno je - ključna riječ crkvene knjige - i ovisilo bi o dobrohotnosti mjesnog ordinarija.

U pogledu ophođenja sa svećeničkim družbama čija je posebna karizma tradicionalna liturgija, postoji malo informacija. Ugrubo se ocrtava sljedeća slika:

Kaže se da će poglavari družbi istodobno s promulgacijom novih dijecezanskih pravila dobiti pismo koje u bitnom ima dvije točke. Prva bi bila poziv da u potpunosti surađuju s biskupima kod provođenja očekivanih novih smjernica i da se ne upuštaju ni u kakve pokušaje njihova zaobilaženja ili suprotstavljanja.

Kao drugo, pismo bi trebalo sadržavati najavu ili poziv poglavarima na susret na jesen u Rimu, gdje bi im se dale nove upute za primjenu tradicionalne liturgije u pastoralu. U središtu bi bila stroga obveza pridržavanja zaključaka II. vatikanskoga koncila - ako je itko u Rimu u stanju iz mnogostruko višeznačnih i proturječnih tekstova destilirati jednoznačno "odluke", što nije uspjelo, kako je poznato, ni za više od 50 kaotičnih godina od završne ceremonije. Igrači skata znaju kako tako nešto završava: jača karta nadjačava slabiju. Zamislivo bi bilo da se prema novim pravilima očekivano "podzaposleni" svećenici družbi privuku u župno dušobrižništvo - vjerojatno u skladu s odredbama dotičnih liturgijskih odbora. Konačno, govori se i o tomu da će se na jesenskom sastanku najaviti vizitacije družbi s ciljem da se ispita vjernost Koncilu. Prema brojnim Papinim strjelicama protiv navodno rigidnih oblika pobožnosti i obrazovanja u bogoslovijama, i one bi mogle biti u središtu rimske pozornosti.

Tako kažu poslovično plodne rimske glasine. Ništa još nije službeno, ali i ovi pojedinačni orisi pokazuju potpuno uvjerljivu ukupnu sliku. Diskusija o tomu kako bi zajednice vjernika i svećeničke družbe trebale postupati s novim pravilima takve vrste ima smisla tek kada budu postojali dokumenti. Nasuprot tomu, već se sada može postaviti pitanje: kako to izvršitelji ovakvog povratka u vrijeme nevoljko danog indulta mogu i hoće pomiriti svoje postupke s činjenicom da su tradicijski orijentirane zajednice, prvenstveno u razvijenim zapadnim industrijskim zemljama, često jedini otoci rasta u pustinji poslijekoncilske zbrke? O tom su u planu novi nastavci.

Deset godina od posjeta Benedikta XVI.

Jučer smo imali u crkvi sv. Blaža lijepu pjevanu misu i nakon nje blagoslov s Presvetim oltarskim sakramentom. Ako ste iz Zagreba ili okolice valjda ste i vi bili, pa vam ne trebam posebno opisivati. 

Danas je točno deset godina od posjeta pape Benedikta Zagrebu. U tu subotu 4. lipnja 2011. ujutro don Ante Sumić je služio privatnu misu na Gospinom oltaru u bazilici Srca Isusova. Kasnije smo u tom kišnom danu čekali prolazak pape držeći natpis "Sveti Oče, hvala za Summorum Pontificum", dokument pomoću kojeg smo dobili misu u Zagrebu, a čije ukidanje se upravo ovih dana planira u Rimu. Navečer te subote Marko je sudjelovao u euharistijskom klanjanju mladih na Trgu bana Jelačića koje je ostavilo duboki utisak na njega. Ja nisam išao jer nisam više bio mlad. Idućeg dana, u nedjelju, papa je održao misu na hipodromu. Budući da su u gradu Zagrebu bile zabranjene prijepodnevne mise, morali smo tradicionalnu misu u crkvi sv. Martina imati u polutajnosti. Poslije redovite mise je i don Ante odslužio svoju privatnu misu. Izvatke iz govorâ koje je Benedikt održao tijekom svog posjeta kao i brojne fotografije možete pogledati u ovom postu. 

U sv. Blažu se postavlja i isprobava novi razglas koji trenutno nije spojen na zvučnike u sakristiji i hodniku iza nje. Ja sam jučer vršio službu kadioničara, pa tijekom propovijedi nisam skoro ništa čuo jer sam za to vrijeme čistio kadionicu i potpaljivao novi ugljen kako je i uobičajeno. Ipak, kad sam se na trenutak približio vratima iz sakristije u svetište, čuo sam da vlč. Borna govori kako moramo biti zahvalni. Među ostalim i za to što smo u proteklom razdoblju, usprkos poteškoćama, mogli prisustvovati svetoj misnoj žrtvi i pričešćivati se Presvetim Tijelom Isusovim. Ta je tema zahvalnosti Gospodinu jako bitna tako da mislim da sam ipak uhvatio najvažniji moment iz te propuštene propovijedi. Čini mi se da se često moramo podsjetiti biti zahvalni, ne samo zbog toga što je nezahvalnost izuzetno ružna, nego i zato što bez zahvalnosti teško da možemo imati nadu koja nam je i u osobnom i u zajedničkom životu presudno potrebna. 

Mi čekamo da s nama podijelite dar koji proglašavate tako neizmjerno vrijednim

Georges Bernanos

Propovijed jednog agnostika na spomendan svete Terezije od Djeteta Isusa*

Svijetu će suditi djeca. Duh djetinjstva sudit će svijetu!

Naravno, svetica iz Lisieuxa nikad nije napisala takvo što. Ona možda nikad nije imala sasvim jasnu predodžbu o proljeću kojega je vjesnicom. Teško da je naime mogla očekivati da će se ono jednog dana proširiti svijetom i prekriti svojom miomirisnom plimom i snježnobijelom pjenom gradove od čelika i armiranog betona, nevina polja ustravljena pred mehaničkim čudovištima, pa čak i crnu zemlju grobalja. “Poslat ću pljusak ruža”, rekla je dvadeset godina prije 1914.

Ali nije znala kojih ruža.

*

Ponekad zamišljam što bi kakav čestit agnostik prosječne inteligencije mogao govoriti kad bi mu na spomendan svete Terezije iz Lisieuxa kojim čudom jedno od onih nepodnošljivih blebetala nakratko ustupilo svoje mjesto na propovjedaonici. Primjerice:

Ne cveta cveće

Prema informacijama na stranicama Messa in Latino, Paix Liturgique i Rorate Caeli, papa Franjo je ovog ponedjeljka na zatvorenom dijelu zasjedanja talijanske biskupske konferencije najavio da će izdati dokument kojim se ograničavaju prava koja su potvrđena u motupropriju Summorum Pontificum Benedikta XVI. iz 2007. Tako bi se vratili u stanje prije liberalizacije služenja (i slušanja) mise po starom obredu te bi se za to tražilo dopuštenje mjesnog biskupa ili čak Vatikana. 

Za hrvatske vjernike privržene tradicionalnoj misi ne predviđam neke veće promjene. Ionako je jedina redovna dijecezanska misa ona koja se trenutno služi nedjeljom u crkvi sv. Blaža u Zagrebu kojoj možemo pridodati i misu (najčešće) utorkom u Sigetu. S obzirom da su se za te mise i kod pokretanja tražila i dobila milosrdna dopuštenja crkvene vlasti (formalno nepotrebna, ali faktički neizostavna), ne čini mi se izglednim da ih lokalni biskup ili oni koji ga savjetuju po izlasku Franjinih odredbi naprasno ukinu. S druge strane, u 14 godina od izlaska Benediktova motuproprija pokazalo se sasvim jasnim da biskupi koji ne žele imati javne tradicionalne mise u svojoj biskupiji to sasvim lagano mogu spriječiti bez obzira na eventualne pravne uredbe u široj Crkvi. 

Najveći problem predviđam za svećenike kojima će možebitna Franjina ograničenja otežati potpunu realizaciju njihova svećeničkog poziva. Jasno je da će modernistička struja ohrabrena ovakvim potezom tražiti nove ili barem efikasnije načine da uništi vjeru, a svećenici i vjernici koji žele djelovati unutar okvira "institucionalne" Crkve morat će se suočiti s još većim šikaniranjem te boriti protiv napasti ogorčenosti i defetizma. 

Zato je važno da svi vjernici kojima su tradicionalni katolički nauk i liturgija na srcu podrže one svećenike, redovnike i grupe koji se svojim radom i žrtvom suprotstavljaju nadirućoj modernističkoj močvari. U tom smislu treba razmišljati kako strukturirati svoj molitveni i vjerski život u promijenjenim okolnostima, a također i planirati na koji način organizirati materijalnu potporu otporu protiv agresije kako sekularne tako i drugovatikanske agende. Jasno da postoje grupe svećenika poput onih iz Bratstva sv. Pija X. koje su već dobro organizirane i nadolazeće oluje ih neće posebno uzdrmati. Ali, zainteresirani vjernici laici trebaju razmišljati i na vrlo praktičnoj razini kako bi primjerice primili i potpomogli "obične" svećenike koji žele nastaviti barem u tajnosti dijeliti sakramente po vjekovnom obredu. 

Naravno,  ogromnoj većini katolika ništa od ovoga ne predstavlja velik, a kamoli nepremostiv problem. Mnogi od njih su uostalom sasvim poslušno i dobronamjerno prihvatili obaveznu pričest na ruke (dakako, uz sve "starije" devijacije novus orda), pa čak i ukidanje misa ukoliko to zahtijeva veće dobro poput obećanog umanjenja brojeva pozitivnih testova na specijalnim uređajima punim znanosti. 

Kažu da Franjo kao pravi isusovac uopće nije zainteresiran za ikakvu liturgiju i to mogu lako povjerovati. Ali on je okružen ljudima sumnjivog morala i još sumnjivijeg svjetonazora koji uviđaju da je (poslužit ću se riječima kardinala Šepera) "tradicionalna misa stijeg" naše vjere oko kojeg se okupljamo u borbi protiv zla. Prvenstveno unutrašnjih napasti i padova koji nas žele odvući od Isusa, ali i od vanjskih napasnika koji uporno naturaju svoje iskvarene nazore. Takva bulumenta kojom se Franjo okružio i koja se već davno prije Franje proširila po svim katoličkim strukturama očito više nema strpljenja čekati da Ratzinger umre te smatra da je upravo sada zgodan čas da ponište vjerojatno najvažnije djelo prošloga pape. 

Kao i obično, dobro je završiti na optimističnoj noti, pa evo dvije-tri. 

Najprije, čestitam o. Mladenu na svećeničkom ređenju na Duhovski ponedjeljak u križevačkoj grkokatoličkoj katedrali. Prije mnogo godina znao je komentirati na ovom blogu. Naravno, to je bilo prije nego je prezreo zemaljsko i zaputio se potpuno za nebeskim. Preporučujem i sebe i vas u njegove molitve, a mi ćemo ga se, jasno, spominjati u svojima. 

Jako mi se svidjela kratka knjiga o životu svete Margarete od Castella čiju je ekvipolentnu kanonizaciju papa nedavno odobrio. Znam da postoji i film o svetici koji nisam gledao, ali siguran sam da je knjiga koju je napisao dominikanac Bonniwell puno bolja. Možete je posuditi ovdje ili "posuditi" ovdje. 

"Čitajte često, sinci, život Svetaca, slušajte riječ Božju, polazite sv. misu i ostale crkvene pobožnosti, jer su jako mile Božjem Veličanstvu." (sv. Filip Neri kojega danas slavimo)

"Ako na njegovu poruku gledate" žmireći na jedno oko i iz žablje perspektive, "onda bi i poziv na vodstvo trebali čitati kao njegov poziv da svi prihvate cjelinu crkvenog nauka."

Nisam namjeravao komentirati poruku biskupa Uzinića povodom "Međunarodnog dana borbe protiv homofobije, transfobije i bifobije" u kojoj je biskup potpuno izostavio, moglo bi se reći nepravedno diskriminirao, biseksualne, transrodne i interseksualne osobe. No, javio se svojim tekstom apologet neokonzervativnog opusovskog pogleda na Katoličku Crkvu, I.Dž. i ponovno pokušao zamutiti vodu. Budući da su komentari G.A. na portalu narod.hr i S.M-G. na stranici Vjera i djela sasvim prikladna reakcija na prvotni biskupov tekst, ne vidim potrebu da strukturirano i potpuno kritiziram bilo taj tekst bilo ovu najnoviju apologiju. Zadržat ću se na nekoliko izdvojenih točaka. 

U ključnom dijelu svoje poruke preuzvišeni gospodin Uzinić kaže 

"Od homoseksualnih osoba molim oproštenje što se zbog ovoga mogu i dalje osjećati odbačeni i od Crkve, ali i što oni i obitelji kojima pripadaju još uvijek u Crkvi, koja kao „obitelj obitelji“ treba biti obitelj za sve svoje članove, ne mogu dobiti ono obzirno pastoralno vodstvo koje im prema ‘Amoris laetitia’ treba biti zajamčeno."

Pod "ovoga" zbog kojeg se ispričava biskup spominje prije toga "diskriminaciju, agresiju i nasilje, uvrede i pogrdne komentare na račun homoseksualnih osoba".  Nije jasno zašto bi se biskup ispričavao za "agresiju, nasilje, uvrede i pogrdne komentare" koje, pretpostavljam, nije sam učinio ili izrekao. Izgleda kao da je to jedna od onih jeftinih isprika koje osobu ništa ne koštaju, a signaliziraju superiornost u odnosu na one koji su takvo nešto činili ili bi po sudu javnosti činili kad bi mogli i smjeli. Zanimljivija je ova "diskriminacija" koja se pojavljuje u trenutku njemačkih blagoslova homoparova, proguravanja na hrvatskim sudovima homootimanja djece i preuzimanja vlasti u glavnom gradu od strane "teoretičara lezbijskog sindikalizma". No meni je još zanimljivije da to govori novi nadbiskup grada u kojemu se odvio jedan sada već gotovo zaboravljeni skandal kada je uprava bogoslovije suočena s nepobitnim dokazima bila prisiljena otpustiti nekolicinu homoseksualnih bogoslova. Je li to signal da se pod novom upravom u ionako laksnoj mjesnoj crkvi neće više vršiti čak ni takva isforsirana diskriminacija? 

Prije deset godina u Rijeci se otkrivao gore spomenuti slučaj, a u Dubrovniku je za biskupa posvećen rektor druge bogoslovije, one splitske. Može li nam biskup Uzinić ili netko od njegovih suradnika koji s oduševljenjem prenose kako su svjetski mediji pronijeli biskupovu antihomofobnu poruku, pojasniti što je mons. Uzinić poduzeo kako bi osobe s homoseksualnim sklonostima u njegovoj biskupiji dobile "obzirno pastoralno vodstvo" koje spominje? Pretpostavljam da nije čekao do Franjinog dokumenta da započne takav rad, ali ako i jest, od te pobludnice (i izdajničkih sinoda koje su joj prethodile) prošlo je već više od pet godina. Jesu li osnovane grupe potpore poput onih u inozemstvu? Jesu li barem imenovani biskupijski egzorcisti? Jer ako biskup nije ništa konkretnoga napravio, onda je Džebin patetični vapaj o "grijesima propusta" kojim završava svoj komentar osuda upravo samog biskupa. Kratka bezvezna poruka na Facebooku je laka i korisna za skupljanje bergoglio-bodova, ali od osobe koja u rukama ima popriličnu moć upravljanja, očekuju se djela. 

Pita se komentator u svojim žalopojkama: "A od čega bi se to pastoralno vodstvo na koje biskup poziva sastojalo ako ne od vođenja pojedinca do prihvaćanja punine istine o ljudskoj spolnosti o kojoj Crkva naučava?" De postavi to pitanje samom biskupu. Neka ti on pokaže gdje je u svojim prijašnjim porukama spominjao makar onaj slabašni dio iz novog katekizma "da su homoseksualni čini u sebi neuredni. Protive se naravnom zakonu. Oni spolni čin zatvaraju daru života. Ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti. Ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni." U protivnom, možemo sasvim opravdano pretpostaviti da se pastoralno vodstvo može shvatiti i u germansko-jamesmartinovsko-mccarrickovskom duhu ili pak smislu sinoda koje su iznjedrile Amoris Laetitiju:

I nemojmo zaboraviti da je upravo papa Bergoglio pročitao i odobrio zloglasni "međuizvještaj" s Lažisinode 2014., u kojem čitamo da "homoseksualci imaju darove i odlike koje mogu ponuditi kršćanskoj zajednici", da Crkva mora biti "u stanju pobrinuti se za to, prihvaćajući i vrednujući njihovo spolno usmjerenje", te da "istospolne zajednice" proviđaju "uzajamnu pomoć sve do samožrtvovanja" koja znači "dragocjenu potporu u životu partnerâ". Sjetimo se također da je Franjo ustrajao na tome da se taj grozni spis, sramota za Kristovu Zaručnicu, uključi u rad sinode 2015. iako su sinodski oci dokument odbacili.

Kaže Džeba da "kritiku koja povezuje Uzinića s pobunom nekih njemačkih biskupa nije teško pobiti jer se Uzinić o tom pitanju već ranije očitovao, kazavši kako Crkva ne može blagosloviti 'nijednu vezu koja je neregularna i nije u skladu s njezinim učenjem'". No pogledajmo cijelu Uzinićevu izjavu: 

Katolička crkva nijednu vezu koja je neregularna i nije u skladu s njezinim učenjem ne može blagoslivljati, ali to ne znači da ne može blagoslivljati osobe. Stav znanosti prema pitanju homoseksualnosti se promijenio što znači da i Crkva mora promišljati svoje odnose i stavove u odnosu na tu pojavu no ne znači da može olako zaobilaziti svoje naučavanje i koje o tom pitanju nije diskriminatorno jer se isto odnosi na druge veze koje nisu usklađene s naučavanjem i praksom katoličke crkve, rekao je Uzinić.

Najprije, ovo je nabliže što je biskup došao do osude homoseksualnih grijeha. Tipično modernističko zamućivanje. Trebamo "promišljati svoje odnose i stavove u odnosu na tu pojavu" jer se "stav znanosti promijenio" (haha, otprilike kao što se mijenjao i oko covida) bez da "olako zaobilazimo svoje naučavanje" (a ako to učinimo oteško i s brigom na licu?). I sve to skupa nije diskriminatorno jer se isto odnosi i na "druge veze koje nisu usklađene s naučavanjem i praksom katoličke crkve". Postoji ipak poneka bitna razlika između muškarca i žene koji žive nevjenčano ili čak u "drugom braku" u odnosu na par u homoseksualnoj vezi. Prvi u načelu mogu svoju vezu regularizirati i dobiti blagoslov, a drugi ne mogu nikad i ni u kojim uvjetima nastaviti sa svojom vezom i odnosima ako žele živjeti u milosti i blagoslovu Božjem. Da ne spominjem još bazičniju razliku rađanja i odgoja djece. 

Treba, naravno, eksplicitno reći za one koji možda nisu shvatili, da to što se Uzinić ili Džeba zakrivaju iza pobludnice Amoris Laetitia ili nekih drugih slabašnih rečenica iz modernih crkvenih dokumenata ništa ne govori o snazi njihovih argumenata ili utemeljenosti u katoličkom vjerskom i moralnom nauku. Biskup Uzinić očito i besramno šalje signale kojima poručuje da je na Franjinoj liniji i da je spreman preuzeti veće odgovornosti ako ga zadesi ta teška zadaća. Njegovo napredovanje do riječke nadbiskupije pokazuje da je dobro procijenio situaciju i prikladno se integrirao sa svjetovnim medijima i drugim Crkvi nesklonim elementima. Ostaje vidjeti hoće li mu se i dalje isplatiti takva igra i hoće li nam ga Franjo prebaciti u Zagreb. Više bih volio da si ga uzme u Rim, ali za sad mi se to ne čini izglednim. 

U međuvremenu će i Džeba i Uzinić trpjeti nerazumijevanja i vrijeđanja na Facebooku i drugim društvenim mrežama, ali ta strašna patnja učinit će da njihovi napori za drugačijom Crkvom, dijaloga i uvažavanja, poštivanja i empatije, zasjaju još jače na medijskom i influenserskom nebu. 

A tek kad se proširi spoznaja da je nakon notorne heretičarke, za ovogodišnju ljetnu školu nadbiskup Mate "nije mi drago što vas vidim u tolikom broju" Uzinić pozvao za predavačicu notornu antivaksericu, bit će mnoštvo prilika da se, što bi Džeba rekao "Crkva danas angažira". 

Nisu se u 50 godina puno promijenili ... osim što ih više baš i ne čitaju

[...] Ali su zato svi oni, koje katolički ljevičari svrstavaju među »tradicionaliste« i »integriste«, pred »Glasom Koncila« »vogelfrei«. Njihovo hodočašće, »pohod na Rim«, prispodablja on s onim »fašističkim«, ironizira ih, i kad mole, u Rimu, »za jedinstvo biskupa s Papom, za posluh vjernika Papi, za uspjeh Papina apela za mir«, govori posprdno o njihovim »komandosima« i njihovoj »tetki«. Potpuno se slaže sa opatom Franzonijem, da oni nijesu »tradicionalisti«: oni su naprosto »odsutni iz stvarnosti našega vremena«, govori o njihovu »agresivnom« i »brutalnom« načinu, ne vjeruje im, ni kad se pojavljuju u ruhu »pseudo-umjerenih pokreta«. 

Ne bira izraza, ne pazi na takt, ni kad se radi o kardinalima, živima ili mrtvima, ni kad se radi o čitavim »katolicizmima«, koji se još nijesu »posavremenili«. Kardinala Sirija, na primjer, tretira direktno hostilno, — morali smo tek iz »Glasa Koncila« doznati, da je i njegova nećakinja - gimnazijalka bila među omladincima i omladinkama, koje su bile osumnjičene za uživanje droga; — za pokojnog kardinala Browne-a piše u nekrologu, kako je pripadao »slavnoj manjini« na Koncilu i bio jedan od inspiratora integrističke organizacija »Fortes in fide«, kojoj je glavna zadaća »kočiti obnovu Crkve zacrtanu Koncilom«. 

Crkvi u Poljskoj i njezinu prvom čovjeku, pravom konfesoru i heroju vjere, kardinalu Wyszynskom, neštedice dijeli prijekore i cenzure kao krivcima »arhajičnosti i više socijalno-pučkoga nego intelektualnog značenja poljskog katolicizma«, koji se je sav utopio u »tradicionalnom pobožnom folkloru«, i nemogućnosti, da i poljska Crkva stupi »u tijek moderne katoličke misli«, izađe »iz bunkera arhajičkog klerikalizma«, »svjesno i hrabro depolitizirajući Crkvu«. »Herojska poljska Crkva naprosto se ne miče iz geta, stoji još uvijek u klimi bunkera, i to ne samo prema državi, nego i prema gibanjima Crkve u ostalom svijetu«. Svejedno, što su u njoj, i prema informacijama »Glasa Koncila«, »sjemeništa puna, novicijati puni, kriza svećeničkih i redovničkih zvanja nema«; svejedno što u njoj ima »14 tisuća župa, tisuću katehetskih centara, trideset i sedam tisuća svećenika, — gotovo dva puta više nego prije rata, — četrdesetak crkvenih listova —«. »Stoga se danas u Poljskoj već čuju glasovi da je glavna zapreka modernizaciji Crkve, pa u tom okviru i normalizaciji crkvenodržavnih odnosa, možda upravo kardinal prvostolnik«. Povlače i paralelu između njega i Gomulke: »neki ga već i zovu crnim Gomulkom«, jer je »tvrdoglav, autoritativan i zastario kao i Gomulka«. »Glas Koncila« pušta novinare, i to strance (Giorgio Fattori iz Turina), pa i one iz pokreta »mirotvornih svećenika« u Poljskoj, da mu, na stranicama »Glasa Koncila«, sude, što »pokušava zaustaviti proces obnove Crkve i tako izolirati katolike Poljske od općeg procesa obnove unutar svjetske Crkve«. Od svoje strane »Glas Koncila« sve to potpisuje zaključnom gnomom: »Postoji bojazan da će upravo zbog te herojske i zastarjele krutosti, crkvena obnova u Poljskoj biti još bolnija i napornija«. 

A slične bojazni pate »Glas Koncila« i za druge Crkve s onu stranu negdašnje željezne zavjese. I za Crkvu u Mađarskoj, i za Crkvu u Čehoslovačkoj. I one su u perpleksnoj situaciji »duge odsječenosti Crkve od savremenih struja crkvene misli«. A bilo je tako, dodaje »Glas Koncila«, »do nedavna i u nas«. Nema crkvene obnove zacrtane Koncilom, izlaska Crkve iz bunkera i geta, prestanka ozračja herojskog groblja u sjeni zastava križarskoga rata, deklerikalizacije i depolitizacije Crkve, preobrazbe »mentaliteta, kojemu je neuka pobožnost krepost a suvremena katolička informiranost napast«. 

»Glasu Koncila« je, eto, vidimo, centralni kriterij pri ocjenjivanju situacije u Crkvi uvijek samo jedan: koliko je u njoj prevladan svaki oblik »konstantinizma«, »kojim je Crkva dobila slobodu vjeroispovijedanja i javnog djelovanja, i ujedno se zaputila putem sprege s državnom vlašću, što je onda trajalo 11 stoljeća«, odnosno, koliko su u njoj prevladani »totalitaristički, ideologizirani, iracionalni, kompleksuozni, kondicionirani oblici religioznosti«, a u korist »oblika religioznosti oslobođenih u odgovornosti racionalne svijesti«. »Duhovnost vjernika u svijetu ne može biti kopija stare monaške duhovnosti, kako neki i u Crkvi još i danas misle«. Tko toga ne usvaja, svrstava se odmah među ljude »traumatičnih trijumfaliziranja«, »nekrofilije«, »sanfedizma« i među nosioce »terora u Crkvi groblja na kojemu gore lomače, i na kojemu je Crkva svedena na kraljevsku sjenu što plače nad svojim vlastitim grobom«.

  

(Izvor: Čedomil Čekada, Proigrana šansa, Đakovo 1971., str. 45-47;  radi bolje čitljivosti tekst je podijeljen u odlomke i ispuštene su brojne reference na članke iz Glasa Koncila)

Isto će tako sići kao što ste vidjeli da uzlazi

Zanimljiva je podudarnost da ove godine Spasovo pada upravo na blagdan Gospe Fatimske. I ne samo to, nego isti dan muslimani slave svoj ramazanski bajram kojim završavaju mjesec dana "posta" u kojemu preko dana nisu ništa ni jeli ni pili da bi to po noći nadoknadili. 

Budući da je Fatima po predaji bila najdraža Muhamedova kći, prirodno je da Blaženu Djevicu Mariju na ovaj dan molimo i za one koji još stenju pod jarmom sotonske objave toga lažnog proroka. Riječima posvetne molitve Srcu Isusovu molimo Sina Djevičina: "Kralj budi svim onima, koji se još u tami krivoboštva ili islama nalaze, i ne krati se privesti ih u svjetlo i kraljevstvo svoje." 

Naš Kralj uzašao je na nebo da nam pripravi mjesto u domu Oca svojega i našega. A njihov prorok ih upućuje da se mogu zbog svoga ramazanskog odricanja nadati beskrajnoj raskalašenoj orgiji koju on naziva rajem, no svatko tko ima i najmanje duhovnog instinkta prije bi ju prispodobio paklu. 

Gospa nam u Fatimi preko pastirića kaže da više duša ide u pakao zbog grijeha tijela nego ijednog drugog razloga, a grijesi tijela su upravo ono što Muhamed obećava svojim sljedbenicima u "raju". Toliko toga izobličenog u toj religiji zavšava najgorom od svih inverzija, dolje postaje gore! 

Na nekim slikama Isusa koji uzlazi na nebo oblaci su već gotovo cijelog sakrili te mu vidimo samo noge koje su koračale jedino za spasenje ljudsko. Na tim nogama su proslavljeni tragovi čavala koje Muhamed kao i toliki heretici prije i poslije njega negira. Ne žele prihvatiti da se Bog "udostojao postati dionikom našega čovještva", pa onda ne mogu ni vjerovati da se "uzdigao na nebo, da nas učini dionicima svoga božanstva". Zato jedino i znaju obećavati prolazne tjelesne naslade. 

Podaj, molimo, svemogući Bože, da mi koji vjerujemo da je tvoj Jedinorođenac, naš Otkupitelj, na današnji dan uzašao na nebesa i sami budemo duhom uvijek u nebeskim stvarima.

Samo polovično

Bog bolje pamti i zna bolje cijeniti veličinu naše žrtve nego bilo koji čovjek.

Prema tome ne smeta što su tvoje mogućnosti male, glavno je da imaš veliko srce. Zato Isus veli da je ona udovica s ona dva sitna novčića više učinila Bogu nego bogataš darivajući velike svote. Ne hvali Isus onu udovicu radi ona dva novčića koja je darovala, nego je hvali zbog njezine ljubavi prema Bogu. Dva novčića su sitnica, ali je velika i silna ljubav prema Bogu koju je pokazala svojim činom. Bogu je drag njezin dar, ne zato što je darovala Bogu dva novčića nego što je sebe Bogu darovala.

Mnogi su kršćani slični udovici, ali samo polovično. Daju ponajviše sitniš. Imaju malo srce, pa i mali dar. U nje je bio mali dar, ali veliko srce.

(izvor)  

Duhovna lirika utorkom 71

Fran Krsto Frankapan

ZORNICA NA DOBRO OPOMINJAJUĆ

Svitla zora jur ishodi,
žarko sunce dohodi
dati radost, veselje,
vsem stvorenju živlenje;
za milošću tak veliku
dajte, oh, Višnjem diku!

Jur ptice povsud pievaju,
cvitja lipo cvitaju,
još i zdenci tekući,
polja, loze blišćući,
Bogu hvalu nazvestuju,
dično skupa raduju.

Vse ribe v morskih glubinah,
vse zvirje u planinah,
kaj godre hrani vedrina,
vsega svita širina,
Stvoritelja ispoznaju,
slavu mogućnu daju.

Sam človik v grihu prebiva
ter Boga ne hvaliva,
nit zna grišnik promislit
da mora spet preminit
u zemlju, odkud je rojen,
u blatu, kak i stvoren.

Neg se listor posmihuje,
dok vura prebližuje
skradnje tuge i nevolje,
pijuć, jiduć, dobre volje;
kako milo po tom tuži
koji Bogu ne služi.

Digni v nebo tvoje oči,
gdi su ufat pomoći,
onde dobro je terpeće,
na zemlji premineće;
ovde jesu čalarnosti,
v nebu pak nasladnosti.

Imadu se čuvati

Teme propovijedi neka u svojoj biti budu sakralne. Ako propovjednik bude htio propovijedati o drugim temama koje nisu strogo sakralne, no ipak prikladne domu Božjemu, mora zatražiti i dobiti dozvolu lokalnog ordinarija koji neka je nikada ne izdaje bez prethodnog zrelog promišljanja i uz jasno prepoznavanje potrebe. Svim pak propovjednicima potpuno je i apsolutno zabranjeno govoriti o političkim stvarima u crkvama.

Argumenta concionum sint essentialiter sacra (Cod. can. 1347). Quod si concionator alia argumenta tractare voluerit non stricte sacra, semper tamen domui Dei convenientia, facultatem a loci Ordinario petere et obtinere debebit; qui quidem Ordinarius eam numquam concedet nisi re mature considerata eiusque necessitate perspecta. Concionatoribus tamen omnibus de re politica in ecclesiis agere omnino et absolute sit vetitum.

(Sacra Congregatio Consistorialis, Normae pro sacra praedicatione, Caput III. Quid in sacra praedicatione servandum sit vel vitandum, AAS 1917, str. 331-332)

Predmet i način propovijedanja. — U propovijedima se ima tumačiti u prvom redu što je vjernicima potrebito vjerovati i djelovati za spasenje. Propovjednici se imadu čuvati od necrkvenih i visokih predmeta, koji nadilaze opće shvaćanje slušatelja; a evanđeosku službu imadu vršiti ne isticanjem ljudske mudrosti niti iznašanjem svjetovne slavohlepne i zavodljive govorničke vještine, nego u pokazivanju duha i istine, propovijedajući ne same sebe, nego Krista propetoga. Ako bi, što ne daj Bože, propovjednik sijao zablude ili sablazni, neka se primijeni kan. 2317; ako krivovjerstva, nek se protiv njega postupa prema propisu prava (k. 1347 §§ 1-3; gore br. 832, niže br. 1317-1319).

(A. Crnica, Priručnik kanonskog prava Katoličke Crkve, Zagreb, 1945., § 846)