Pred oltarom Njegovim

Maglilo mi se pred očima. Duge dane sam na putu. Oslabio sam i od groznice, i od napora, i od glada. Pa mi se evo i bicikl pokvario: pukla guma. Uz zid jedne porušene kolibe nastojim popraviti kotač, no ne ide. »Ruksak na leđa, pa guraj bicikl u ovoj vrućini.« Vjerujte mi, držale su me samo Vaše molitve. Par puta sam posrnuo. Oči gore. Jedan mi mladić pomagao. Sretno prispjeli u selo. Sruših se na rogožinu. Iz čitava tijela kao da iskre skaču. Polivam si glavu vodom. Dobri ljudi dali mi čašicu mlijeka. I o hrani govore, no jesti nisam mogao. Nakon kratke molitve otiđoh u našu malu kapelicu. Klekao sam pred oltar, no od silna umora mora da sam odmah zaspao. Probudilo me po noći zujanje komaraca. Ponoć je prošla. Naslonih se na mali zemljani oltar. Krasno mjesto za odmor svećeniku u umoru i groznici. Zapalih jednu voštanu svijeću na oltaru.

Misli lete daleko, daleko u djetinjstvo, u Metković, — gore na groblje sv. Ivana, k ocu, majci pod onim visokim čempresima, — u župnu crkvu, gdje sam toliko puta kao ministrant služio kod Mise. Pa onda oni sretni sjemenišni dani u Travniku i dani novicijata u Zagrebu, zadnji pozdrav domovini, poljubac Indiji, — svećeničko ređenje, tolike godine lutanja po tim selima za dušama. I umoran, i gladan, i dršćući od groznice, no uvijek tako sretan, jer je sve za Njega, za duše.

Mala voštanica treperi, i kao da se listovi života odvijaju pred mojim očima. Oči pale na slike Križnog Puta. Koja li utjeha. On je pred nama. S njim prema Kalvariji dnevnog života i apostolata. Šimun pomaže Isusu: koja li je sreća u tom križu, koja li privlačivost. Kroz 2000 godina novi Šimuni dolaze i idu put Kalvarije. Novi Šimuni, nove Veronike. I njegova je Majka tu: njegova i naša Majka, majka našeg svećeničkog,  kalvarijskog zvanja.

U našem misionarskom životu koliko li je takovih Šimuna i Veronika, koliko divnih majka, koje nas prate, pomažu, jačaju na ovom putu. [...]

I dogorjela mala voštanica na oltaru. Kao da sam joj zaviđao: gorjela i izgorjela na oltaru. O dobri Isuse, gorjeli i mi i izgorjeli na oltaru Tvome.

(izvor)

Vi ste istog duha kao apostoli

Dođite, štovatelji blagdana, veličajmo Svece, slavu slavenskih naroda, koji sjede na istom prijestolju s apostolima. Po njima smo, oslobodivši se đavolskoga lukavstva, primili svjetlo Kristovoga Evanđelja i spoznali vječnu Riječ izbavivši se iz tame grijeha.

Kod svake Mise stoji pod križem također i Marija

Kada biskup zaredi mladomisnike, tada im naređuje, da prve dane iza ređenja prikažu tri svete Mise: prvu na čast Duha Svetoga, drugu na čast Blažene Djevice Marije, a treću za sve duše u čistilištu. Time im jasno kaže: kao što se prvi svećenik utjelovio po sili Duha Svetoga iz Marije Djevice, tako svaki, kojega Bog odabere za tu službu, postane svećenik po Duhu Svetom i posredovanjem Kraljice svećenika zato, da spašava žive i mrtve.  

Marija stoji kod rođenja svakog svećeničkog zvanja. Stoji također i uz svakog svećenika, dokle god živi. Ta ona je pratila Isusa ne samo u Njegovome djetinjstvu i kroz Njegovu mladost, nego također na putevima preko Galileje i Judeje, pratila Ga je za vrijeme radosnih i žalosnih trenutaka, sve do konca, do Kalvarije. 

(izvor)

Preobilne milosti

Za nekoliko tjedana očekuju nas važni događaji za tradicionalni rimski obred u Hrvatskoj. Pred nama su dva svećenička ređenja Hrvata koji su rođeni i odrasli u Hrvatskoj, a sada su članovi dviju zajednica posvećenih isključivo starom obredu. 

***

Don Elvir Tabaković iz Misionara sv. Križa

• bit će zaređen od strane kardinala Gerharda Ludwiga Müllera u utorak 9.6. u 15 sati u crkvi međubiskupijskog sjemeništa na Šalati u Zagrebu,
• u istoj crkvi na Šalati celebrirat će svoju prvu svetu misu u srijedu 10.6. u 18 sati,
• u Osijeku će 14.6. u 15 sati u župnoj crkvi Preslavnog Imena Marijina slaviti svoju Mladu misu,
• u Kupresu će 2.8. u 11 sati u župnoj crkvi sv. Obitelji slaviti Mladu misu sekundiciju.

***

P. Stjepan Androić iz Svećeničkog bratstva sv. Petra

• bit će zaređen u subotu 20.6. u 9:30 u crkvi sv. Petra i Pavla u Lindenbergu u Njemačkoj po rukama biskupa Marca Ailleta,
• u opatiji Mehrerau u Austriji slavit će u nedjelju 21.6. u 9:30 svoju Mladu misu,
• u subotu 4.7. u 9:30 imat će Mladu misu u rodnoj župi sv. Blaža u Zagrebu,

***

Sve mise otvorena su za javnost i pozvani ste im prisustvovati te primiti mladomisnički blagoslov, potpuni oprost i brojne druge milosti!

Sjetite se Elvira i Stjepana barem s po jednim zrncem krunice svaki dan. Tko želi materijalno pomoći, neka se obrati izravno Društvu Benedictus. 

Kao što je pozvao Josipa da brižno čuva Mariju i Dijete Isusa

Mnoštvu i svojim učenicima Isus izjavljuje: „Vi imate samo jednoga Oca“ (Mt 23, 9). Doista, postoji samo jedno očinstvo: očinstvo Boga Oca, jedinoga Stvoritelja svega vidljivoga i nevidljivoga. Ipak, čovjeku, stvorenu na sliku Božju, dano je da sudjeluje u tom jedinom Božjem očinstvu (usp. Ef 3, 15). Sveti Josip to na dojmljiv način pokazuje, on koji je otac a da nije vršio tjelesno očinstvo. On nije Isusov biološki otac, kojemu je jedini Otac sam Bog, a ipak će vršiti očinstvo potpuno i cjelovito. Biti otac prije svega znači biti u službi života i rasta. Sveti Josip u tom je smislu pokazao veliku predanost. Zbog Krista iskusio je progonstvo, izgnanstvo i siromaštvo koje iz toga proizlazi. Morao se nastaniti izvan svoga rodnoga mjesta. Njegova je jedina nagrada bila to što je bio s Kristom. Ta raspoloživost zorno pokazuje riječi svetoga Pavla: „Gospodinu Kristu služite“ (Kol 3, 24).

Riječ je o tome da ne budemo beskorisni sluge, nego sluge „vjerni i razumni“. Spoj tih dvaju pridjeva nije slučajan: on pokazuje da su i razum bez vjernosti i vjernost bez mudrosti nedostatne osobine. Jedno bez drugoga ne dopušta nam da u punini preuzmemo odgovornost koju nam Bog povjerava.

[...]

„Neka onaj koji zapovijeda bude kao onaj koji služi“ (Lk 22, 26), kaže Isus. A Origen piše: „Josip je razumio da je Isus veći od njega premda mu je bio podložan; i, znajući uzvišenost onoga koji mu je bio podložan, Josip mu je zapovijedao sa strahopoštovanjem i mjerom. Neka svatko o tome razmisli: često se čovjek manje vrijednosti postavlja nad ljude bolje od njega, a katkada se dogodi da je onaj koji je niži vrjedniji od onoga koji mu, čini se, zapovijeda. Kad onaj koji je uzvišeniji po dostojanstvu to shvati, neće se uzoholiti zbog svoga višega položaja, nego će znati da njegov podređeni može biti bolji od njega, kao što je Isus bio podložan Josipu“.

(Iz govora pape Benedikta XVI. u Yaoundéu, 18. ožujka 2009.)

Uzet od ljudi

Kako je biti svećenik teško djelo, mučni rad, težina gotovo nepodnošljiva: sveta majka Crkva traži da se zarede za obavljanje svete tajne. Svećenici su stupovi Crkve. A stupovi nose težinu kuće. Anđeoska se ramena moraju bojati toga tereta. Najveći sveci su ispovijedali svoju nemoć, a mi slijepci kakvi jesmo, smo krhke trske koje se savijamo i na najmanji dašak vjetra. Ah, kako nam misnica, koju sada nosimo izgleda lagana, a kako je teška u Božjim očima. Na dan suda biti će mjerena težinom svetišta; tada ćemo spoznat, ali bit će prekasno.

[...]

Gospodin je rekao o bogatašima: Kako je teško ući u kraljevstvo nebesko. Može se reći i o našem zvanju, ali kod Gospodina je sve moguće.

Tražiti od Boga neprestano milosti da se te zadaće mogu vršiti. Vjernost Božjim milostima koje nam neće nikada uzmanjkati.

(sv. Ljudevit Montfortski, izvor)

Đurđevečki peski

Na Uskrsni ponedjeljak išli smo na izlet u Đurđevac. Gradić izgleda vrlo pristojno i uredno u usporedbi sa zapuštenim Zagrebom odakle smo došli. Jedino mi se nisu svidjele brojne vrane kojima valjda Đurđevčani kao ljubitelji prirode toleriraju gnijezda na svakom stablu. Skoro sve je bilo zatvoreno, uključujući i glavnu crkvu sv. Jurja koja me jako podsjetila na onu u Krašiću. Nije me iznenadilo kad sam pročitao da je za obje crkve zaslužan isti arhitekt Stjepan Podhorsky.

Prošetali smo se do starog grada i usput prisjetili legende o picokima koja se uz njega veže.  Ondje smo i ručali u pivnici/restoranu. Nedaleko od utvrde uređena je mala "farma" na kojoj uz domaće životinje ima i par deva i emua. Ipak, najviše smijeha izazvao je jedan agresivni gusak. 

Najzanimljiviji dio izleta bio je na kraju. Provezli smo se kroz grad i prošli pored nečega što je bilo okruženo visokim ogradama poput zatvora, ali se ispostavilo da je riječ samo o reciklažnom dvorištu. Uskoro nam se otkrio i mogući razlog takvog uređenja kada smo prošli kroz cigansko naselje. 

Još minutu vožnje i došli smo na lokalitet Đurđevački pijesci. To su ostatci ostataka nekada mnogo šireg pješčanog područja protiv kojeg se iz razumljivih poljoprivrednih razloga lokalno stanovništvo u prošlosti borilo, a sada je zaštićeno kao geografsko-botanički rezervat. 

I zaista je to područje vrijedno zaštite jer je ondje doživljaj dosta neobičan i odudara od onoga što čovjek očekuje i može vidjeti u krajolicima kopnene Hrvatske. 

Iako je to bio lijepi izlet, vjerojatno ne bih ništa o njemu stavljao na blog da Marko nije dok smo se ukrcavali u auto doslovno u manje od minute koristeći ChatGPT i Suno napravio ovu zgodnu pjesmu: 

Vrativši se kući, shvatio sam da na blogu nisam gotovo ništa pisao o umjetnoj inteligenciji, a posebno o LLM-ovim. 

Čini mi se da je ove godine radikalni napredak zaista vidljiv čak i na najjeftinijim plaćenim modelima. Iz svega što sam čitao, a i sam isprobao, imam osjećaj da je započela ogromna promjena kakvoj je teško i zamisliti razmjere. Iskreno rečeno, hvata me strah pred onim što dolazi jer se sada više ne radi o godinama, nego o razdobljima koja se mjere u mjesecima. Netko će mi možda savjetovati manje čitanja društvenih mreža i općenito interneta, ali čak i kad sam preispitujem svoja razmišljanja, nemam osjećaj da se tu radi o početku onoga što nazivaju AI psihozom. No, s obzirom da ne mislim ikoga uvjeravati u nešto što ionako nitko od nas ne može pospješiti ili spriječiti, nema posebnog smisla ulaziti detaljnije u ova crna predviđanja. 

Svakako je dobar i uvijek koristan savjet više se moliti. 

Skoro da Krist ovako govori: "Pozivam vas na svoj život."

 

Krist je učenike pozvao. Poučio ih, s njima živio na zemlji, trajno pred njihovim očima činio silna čudesa. Uskrsavao je i mrtve. Ipak nisu vjerovali da je u stanju uskrsnuti svoje tijelo.

Žene su došle na grob. Tijelo u njemu nisu našle. Od anđela su čule da je Krist uskrsnuo. Žene su javile muževima. I što piše? Što ste čuli? ,, To se njihovim očima pričinilo kao tlapnja“.

Ogromne li bijede ljudskoga usuda! Kada je Eva kazala što zmija reče, smjesta se čulo. Povjerovalo se ženi što laže i tako postasmo smrtni. Nije se povjerovalo ženama koje govorahu istinu da bismo živjeli. Ako nije trebalo vjerovati ženama, zbog čega je Adam povjerovao Evi? Ako se mora vjerovati ženama, zbog čega učenici nisu povjerovali svetim ženama?

U spomenutoj činjenici moramo vidjeti dobrotvornu providnost svoga Gospodina. Ima, naime, razloga zašto je Gospodin Isus Krist učino da najprije ženski rod objavi da je uskrsnuo. Po ženskome je rodu čovjek pao. I obnovljen je po ženskoj lozi. Krista je rodila Djevica, a žena je javila da je uskrsnuo. Tako je smrt po ženi, ali je i život po ženi. Međutim, učenici nisu povjerovali kako im rekoše žene. Smatrali su da luduju. Ipak su javljale istinito.

(izvor)

Na tornju mome sva zamuknuše zvona

Krist postade za nas poslušan do smrti, smrti na križu.

Pogledaj, molimo, Gospodine, na ovu obitelj svoju za koju Gospodin naš Isus Krist nije oklijevao predati se u ruke zločinaca i podnijeti muku križa.

Dobar primjer

Dugo vremena nije bilo mlade mise u Tinjanu. Zato se onamo iz svih sela one župe i iz mnogih drugih župa zgrnulo mnoštvo ljudi, da pribivaju sv. činu. Svi se bez iznimke veselili, kad su vidjeli, da jedan mladić njihove krvi i iz njihove župe stupa svečano u misničkom odijelu u procesiji iz župne kuće u župnu crkvu uz skladno slavljenje zvona i gruvanje mužara. Onog dana mnogo se govorilo o mladomisniku Dobrili, o njegovoj marljivosti, o njegovim lijepim sposobnostima i njegovom uzornom vladanju. Mnogi se čudili, kako je Dobrila junački svladao sve poteškoće te se sretno dovinuo do uzvišene časti svećeničke, koja je onda bila više cijenjena i štovana nego li u današnje vrijeme, koje gazi najsvetije ideale a misli samo zemaljski.

Onog dana, kad je naime Dobrila promisio, vraćala se poslije podne iz Tinjana u selo Munci jedna žena po imenu Tonka sa svojim sinom, komu bijaše onda trinaest godina. Dječak bio vanredno zamišljen, a to palo materi u oči pa ga radi toga upita:

— Sinko moj! Reci mi po istini, zašto si danas tako zamišljen?!

— Majko mila! odvrati dječak Matej, recite momu ćaći, da me dadne u školu, jer je i mene snašla želja, da postanem popom kao Dobrila.

— Aj! sinko dragi, a otkuda novaca? — Ubogi smo, primijeti majka. 

— Mladomisnikovi roditelji veći su siromasi od nas, pa — eno — imaju sada sina svećenika. Bog, koji je njemu pomogao, pomoći će Vama i meni. Majčice draga — ne zaboravite na ove moje riječi! Spomenite tu moju želju mome ocu. Dokle budem živ, molit ću za vas i ostat ću vam zahvalan do smrti!

Tonka obeća sinu, da će mu želju ispuniti pa doista spomenu još one iste večeri sinovljevu želju svome suprugu. Taj se isprva branio i nije htjeo o tome ni da čuje, ali kad su molbe učestale, te kad je opazio, da mu sin Mate bez prekida jadikuje, popusti te ga dade u školu. Petnaest godina kasnije promisio i Mate Ujčić-Heljar iz sela Munci u staropazinskoj župi ili kako u Istri vele plovaniji. Mate Ujčić živio je većinom u gradu Trstu kao vjeroučitelj na nekojim građanskim školama. Bio je uzor-svećenik i vrlo zaslužan za vjeru i za narod u Istri. Dobrila kao biskup uvelike ga štovao, te si ga, kad je došao u Trst, odabrao za ispovjednika. Pomenuti M. Ujčić umro je u 57. godini svoga vijeka naime dne 14. aprila 1881., devet mjeseci prije biskupa Dobrile.

(Biskup dr. Juraj Dobrila. Spomen knjiga stogodišnjice njegova rođenja)

Često je naglašavao spoznaju da je »sve milost i dar Božji«

Pripovijedao je glasoviti zagrebački liječnik dr. Lujo Thaller sam, kako je dulje vremena bio podalje od vjere te imao raznih teškoća. Ipak jednoć dođe k o. Vaninu. Nakon nekoliko razgovora zaželi da se ispovjedi. O. Vanino ga upita: »Kada ste posljednji put bili na ispovijedi?« — »Bit će oko 20 godina«. — »Pa kud ste već navalili?« — »Ta šaljivost i vedrina pobudila je u meni toliko snage, da sam lako i bez smetnje izvršio ispovijed«. Nakon toga se često ispovijedao, i na prvi petak u mjesecu primao sv. pričest. Dolazio je o. Vaninu i svakih mu osam dana polagao računa o načinu života, a taj je npr. svjetovao neka svaki dan barem jedan sat šeta, što je dr. Thaller slušao. Trpio je dr. Thaller od angine pectoris, pa sam sebi za srčanog napada davao injekciju dok jednoć nije podlegao. O. Vanino je bio na njegovu sprovodu. Uvečer je zajednici pripovijedao da je kod govora nad grobom htio izići i reći kako govornici ne iznose baš ono najljepše i najuzvišenije kod pokojnika: »On je živio životom vjere i sakramenata. A o tome nitko ni riječi« — znak u čemu je živio, kako je osjećao i što je držao važnim sam o. Vanino.

...

Iza 80. godine života nije više mogao pravo intelektualno raditi, posljednjih godina ostavljalo ga je pamćenje. Nije se mogao sjetiti najobičnijih imena iz prošlosti, pa ni subraće s kojom je živio. Nije mogao izlaziti ni u grad do omiljelih povijesnih postaja, što je bolno osjećao. I druge staračke nemoći napadale su ga. Onaj snažni i odlučni Vanino priznao je: »Gospodin me je duboko ponizio«. Primao je sve odano, i najljepše je to da se nije nikad neraspoloženo ili jetko potužio. Sve je primao u natprirodnom duhu i mnogo molio: bilo na koru u crkvi, bilo u vrtu u blizini kipa Bezgrješnoga Začeća ili po hodnicima, najčešće s krunicom u ruci ili izgovarajući pobožne molitve. Nekoliko dana prije smrti upita ga poglavar da li mu što treba, a on će blago smiješeći se, dostojno svećenika velikih težnja: »Da, treba mi svetosti«.

(izvor)

Djela p. Miroslava Vanina na archive.org

Istom nakon duljeg vremena

Izvanje i općenito javno štovanje sv. Josipa nije se odmah od početka kršćanstva razvilo zbog vanjskih okolnosti. Razlog je ponajprije bio taj, što je trebalo da u dušu i srce duševno i ćudoredno iskvarenog svijeta uđe najprije ispravna spoznaja božanskog Spasitelja. Isticati u tim okolnostima štovanje sv. Josipa u mnogom bi pogledu oteščalo nastojanje da svijet u potpunoj veličini i dostojanstvu zagleda lik božanskog Spasitelja i njegove djevičanske majke. Drugi je razlog bio u tome, što su prvi vjekovi kršćanstva bila ispunjena krvavim borbama za čast i proširenje Kristova imena, pa je razumljivo da su pred oči vjernika jače iskočili uzvišeni likovi apostola i prvih mučenika, nego li, uzvišena doduše, ali tiha i skromna pojava sv. Josipa. No čim si je kršćanstvo jače učvrstilo korijen, odmah se javlja, osobito na istoku, štovanje sv. Josipa.

(S. Bakšić, Sv. Josip)