Da ti vjerno i nesebično služi do kraja

Jučer smo bili kod Majke Božje u Mariji Bistrici. Meni je to bio posljednji put... Ivica je služio svetu Misu na Gospinu oltaru. Svi smo primili svetu pričest. Naš mladomisnik služi svetu Tajnu baš onako, kako je odlučio: on se ne žuri, kretnje su mu dostojne, ni spore niti odveć nagle, očiju ne diže, kad govori »Dominus vobiscum« ili kad blagosliva narod Božji, a hvala Bogu nema ni onog ružnog običaja, da bi gledao po crkvi držeći u ruci sveto Tijelo i govoreći: »Evo Jaganjac Božji,« kad će dijeliti svetu pričest.

Ja sam tako žarko zahvaljivala Majci nebeskoj, što je uslišala moje molitve i dovela Ivicu do oltara božanskog joj Sina. Iz dubine srca preporučila sam mladog svećenika Njezinoj moćnoj zaštiti: neka ga vodi sunčanom stazom, neka ga čuva dobra i sveta, neka prati njegov svećenički rad svojim materinskim blagoslovom, da mnogo uradi za carstvo Isusovo u poniznosti i nesebičnoj ljubavi. 

 (Miroslav Vanino, Sunčanom stazom – povijest jedne sreće)

Misa u bazilici sv. Marije Velike

P. Robertova propovijed na mladoj misi don Elvira

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Draga braćo i sestre u Kristu, prečasni i velečasni oci, i na poseban način, vi, dragi mladomisniče, brate svećeniče Boga Svevišnjega!

Velik je i silan ovaj dan. Nalazimo se pred otajstvom koje nadilazi ljudski razum i anđeosku spoznaju. Danas se na ovom oltaru slavi Mlada Misa – prva beskrvna žrtva Novoga Saveza koju prinose ruke ovog mladog svećenika.

Kao članu zajednice Misionara svetoga Križa, vaš je pogled, don Elvire, bio i ostaje uprt u ono drvo spasa s kojeg je potekla otkupiteljska Krv. Vaše svećeničko geslo, uzeto iz svetog Evanđelja po Ivanu, glasi: „I Riječ tijelom postade” (Verbum caro factum est). U tim riječima sažeta je čitava povijest spasenja, a ujedno i čitava bit vašega novog, vječnog identiteta. Identiteta kojega niti smrt ne briše, jer: "Dovijeka ti si svećenik po redu Melkisedekovu."

Dragi mladomisniče, dopustite da se s nekoliko riječi obratim vama. Od jučerašnjeg trenutka kad su ruke njegove uzoritosti Gerharda kardinala Müllera položene na vašu glavu, vi više ne pripadate sebi. Vi ste, kako uči Katekizam i predaja Crkve, postali Alter Christus – drugi Krist. I kad god budete pristupali k Božjem žrtveniku, nećete nastupati u svoje ime. Vi ste posvećeni da djelujete in persona Christi Capitis – u osobi Krista Glave, a svako stajanje u podnožju oltara i izgovaranje pristupnih molitava učit će vas i učvršćivati u kreposti poniznosti i spoznaji svećeničke malenosti u odnosu na veličinu Gospodinove žrtve i ljubav koju nam u sv. Misi daruje.

Sveti Ivan Zlatousti, crkveni naučitelj, u svom poznatom djelu O svećeništvu zapisao je potresne riječi: „Svećenička služba vrši se na zemlji, ali ona spada u nebeske stvarnosti. Kada promatrate Gospodina žrtvovanog i u grob položenog, i svećenika kako stoji iznad žrtve i moli, i sve prisutne obasjane onom dragocjenom Krvlju, mislite li da ste još uvijek među ljudima i da stojite na zemlji?“

Više je nego jasno da je sveta Misa nebeska stvarnost i da se nad svetim oltarom uvijek otvaraju vrata neba i da nas ono privlači sebi.

To je, dragi mladomisniče, vaša stvarnost od danas pa do vječnosti. Vaše, već spomenuto geslo „I Riječ tijelom postade” odzvanjat će u svakoj vašoj Misi. Kada izgovorite svete riječi pretvorbe nad prilikama kruha i vina, snaga Duha Svetoga po vašim će ustima izvršiti isto ono čudo koje se dogodilo u krilu Blažene Djevice Marije. Riječ će ponovno, na otajstven i beskrvan način, postati Tijelom i nastaniti se među nama na oltaru i ostati poslije u svetohraništu da nam bude utjeha, nada i popudbina.

Kao Misionar svetoga Križa, nikada nemojte zaboraviti da su oltar i križ jedno te isto mjesto. Ne možete prinositi Krista, ako s Njime ne prinosite i samoga sebe. Vaša posvećenost Kristu mora biti potpuna, bez pridržaja. Vaši zavjeti i vjernost vjekovnom nauku Crkve jesu vaš štit i vaša snaga. Budite vjerni predaji otaca. Čuvajte bogoslužje čistim, uzvišenim i usmjerenim prema Bogu (ad Orientem), jer usmjerenost prema Bogu spašava ljudske duše od površnosti svijeta. Služite Božjem narodu donoseći im i dajući Boga, a ne sebe. Hranite ih istinom koja ne prolazi i sakramentima koji otvaraju vrata raja.

Dragi vjernici, dragi puče Božji, dopustite da se obratim i vama, koji sa strahopoštovanjem pratite ovu prvu svetu Misu našeg mladomisnika don Elvira. Danas svjedočite nečemu što nadilazi svaku ljudsku svečanost. Čuli smo u današnjoj poslanici svetoga Pavla Korinćanima ozbiljno i strogo upozorenje. Apostol naroda nas podsjeća na onu noć kad je Gospodin bio predan i kada je ustanovio presvetu Euharistiju. No, on ne staje samo na opisu te večere.

Sveti Apostol izriče riječi koje moderni svijet često prešućuje: „Zato, tkogod bude jeo nedostojno ovaj kruh ili pio Gospodnji kalež nedostojno, bit će krivac Tijela i Krvi Gospodnje. Neka se zato svaki čovjek ispita... Jer tko jede i pije nedostojno, jede i pije sebi osudu, što ne razlikuje Tijela Gospodnjega.“

Ovo je vjekovni nauk Crkve, nepromjenjiv i vječan. Sveta pričest nije običan ritual okupljene zajednice, niti običan komad kruha koji se dijeli svima bez razlike. U svetoj pričesti krije se živi Bog! Evanđelje po Ivanu koje smo upravo čuli, potvrđuje ovu neshvatljivu stvarnost. Isus kaže: „Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ostaje u meni i ja u njemu.” Židovi su se zgražali nad ovim riječima, jer su ih shvaćali tjelesno.

No, crkveni oci, poput svetog Augustina, objašnjavaju nam duboki duhovni smisao:

„Nitko ne smije jesti to Tijelo ako mu se prije nije poklonio... Ne samo da ne griješimo ako mu se klanjamo, nego griješimo ako mu se ne klanjamo.“

Zato vas pozivam, dragi vjernici, obnovite u svojim srcima sveto strahopoštovanje prema Presvetom Sakramentu. Pristupajte svetoj pričesti samo onda kada vam je duša očišćena u sakramentu svete ispovijedi. Nemojte dopustiti da suvremeni duh relativizma umanji vašu vjeru u stvarnu Prisutnost Isusa Krista u svetoj Hostiji. Kada se pred oltarom kleči, ne kleči se pred čovjekom, niti pred tradicijom radi tradicije – kleči se pred Kraljem kraljeva koji je radi nas postao čovjekom, radi nas pretrpio Križ i pod prilikama kruha ostao s nama do svršetka svijeta. On je onaj kralj radi kojega su toliki mučenici radosno i mirno odlazili u smrt s usklikom hvale na usnama "Živio Krist Kralj!".

I još nešto, dragi vjernici, sjetimo se da svećeništvo nije ništa drugo nego ljubav Presvetog Srca Isusova. Kako je to predivno rekao sveti Ivan Vianney: „Svećeništvo je ljubav Presvetog Srca.” Upravo iz tog ranjenog Srca, probodenog na Križu, potekle su sveta Misa i svi sakramenti.

Neka ova Mlada Misa bude duboki poziv svima nama, a napose našem mladomisniku, da živimo u ljubavi Presvetog Srca Isusova. Neka njegova svećenička služba uvijek u tom Božanskom Srcu pronalazi vrhunski uzor pastirske ljubavi, žrtve i beskrajnog milosrđa. A vi, dragi vjernici, pronađite u tom istom Srcu svoje utočište, svoju snagu, svoju radost, svoju ljubav i, nadasve, izvor svake svetosti.

Često čujemo riječ da Božji narod treba svete svećenike, a svećenik treba vaše molitve. Danas, dok gledate ovog mladog čovjeka odjevenog u misno ruho, znajte da je on uzet od ljudi i postavljen za ljude u onome što se odnosi na Boga. On će u vaše ime prinositi molitve, on će nad vašom djecom izgovarati riječi krštenja, on će nad vašim grijesima dizati ruku odrješenja, i on će ispraćati vaše pokojne s nadom u uskrsnuće.

Molite za njega. Molite da ostane čvrst u olujama našega vremena. Svijet će od njega tražiti kompromise, tražit će da ublaži istinu Evanđelja, da prilagodi vjeru suvremenom dobu, da se okrene prema svijetu. No, njegova je zadaća, usprkos svih protivština naviještati Krista raspetoga, koji je Židovima sablazan, a poganima ludost, nama pak – Božja sila i Božja mudrost.

Zbog svega ovoga, dragi mladomisniče, neka vas na putu svećeništva prati Blažena Djevica Marija, Regina Apostolorum – Kraljica apostola, koja je stajala pod Križem i prva u svom krilu iskusila tajnu da je Riječ tijelom postala. Neka vas štiti sveti Josip, zaštitnik Svete Crkve i naše domovine, i svi sveti crkveni oci koji su svojom krvlju i naukom branili vjeru koja nam je predana.

Neka vaše ruke uvijek ostanu čiste za prinošenje ove najsvetije Žrtve, a vi, dragi Božji narode, budite mu potpora i živo kamenje od kojega je sazdana jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva.

Sveta majka Crkva nas uči i mi vjerujemo: Krist, naš Gospodin je uistinu prisutan u Presvetom sakramentu oltara. Neka ova prva sveta Misa našeg mladomisnika urodi obilnim plodovima obraćenja, ustrajnosti u pravoj vjeri i vječnoga spasenja za sve nas.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

1,2,...

U četvrtak je crkva Presvetog Srca Isusova na Šalati bila pri maksimalnom duhovnom kapacitetu: na svih pet oltara istodobno se prikazivala sveta misna žrtva. Budući da sam u to vrijeme kod glavnog oltara slušao misu po dominikanskom obredu, nemam fotografija tog lijepog trenutka. 

(Dodano 12.6. u 15:45: zahvaljujem gospodinu koji mi je poslao sljedeću snimku:) 

Kasnije je uz još samo pet osoba u crkvi i sam mladomisnik čitao misu. Evo nekoliko fotografija tog događaja. 

Prva misa don Elvira

Nakon mise ređenja koja je bila obilježena naglašenom dostojanstvenošću, pa čak i veličanstvenošću, prva misa don Elvira odisala je prijateljskim i ugodnim ozračjem. Tome je pridonijelo što smo se već dosta upoznali i što su se danas u koru pojavila uglavnom poznata, draga lica. Posebno obilježje svakako je davao dolazak p. Roberta koji je održao poticajnu propovijed. U prvom dijelu, upravljenom prvenstveno mladomisniku, pozvao ga je da ljudima donosi Krista, a ne sebe, a u drugom dijelu nagovora namijenjenom puku tražio je od nas da čuvamo dostojanstvenu liturgiju te tradiciju koja nam je predana. Na mene je čak i više od riječi djelovao prizor p. Roberta na propovjedaonici koji nas je mnoge podsjetio na legendarni prizor sa svečane mise u crkvi sv. Katarine. U jednom trenutku kada je govorio o nebu, p. Robert je podigao kažiprst i ta slika, kojoj su, iz moje perspektive pozadinu činili prozori ispunjeni zalazećim suncem urezala mi se u pamćenje. Pišući ovaj post, razjasnilo mi se i zašto, pred očima mi se pojavio lik sv. Vinka Ferrera kako ga često prikazuju. 

Neobično mi je to reći, ali svečana trojna misa uz iskusne klerike koji su i danas bili pred oltarom, djelovala je gotovo jednostavno i tekla posve prirodno. Imao sam vjerojatno jednu od najboljih pozicija da promatram što se događa na oltaru. Ne želeći povrijediti intimnost tih prizora (ima razloga zašto svečana ruha i šapat zaklanjaju ono što se zbiva na oltarnom kamenu), moram reći da su me pomoć kojom su sveti služitelji okružili don Elvira i njegovo ponekad malo zastajkujuće, ali ipak uporno i silovito probijanje kroz obred, podsjetili na roditelje koji uče vrlo motivirano dijete da vozi bicikl bez pomoćnih kotačića. 

Kako zahvaliti Bogu na svim milostima kojima nas je obasuo ovih dana? Kako zahvaliti Blaženoj Djevici Mariji, sv. Josipu i drugim svetciima koji su nas zagovarali pred Presvetim Isusovim Srcem? Vjerojatno za početak najbolje tako da to Srce mislima, riječima i djelima na vrijeđamo, nego štujemo. 

Don Elvir postao svećenik

Don Elvir Tabaković zaređen je za svećenika. Nekome tko ga ne zna, to je vjerojatno samo jedna lijepa, ali čak i uz pad broja svećeničkih zvanja u Hrvatskoj, obična vijest. Ako netko tko nije susreo našeg slavljenika čuje informacije da je kardinal Müller doputovao u Zagreb rediti ga po starom pontifikalu koji se kod nas nije koristio već skoro 60 godina te da su na ređenje došli kako poglavar iz Tanzanije, tako i redovnička subraća Bavarci iz Teksasa te Portugalac i Brazilac uz koje su liturgijske funkcije imali i Mađar, Amerikanci, Talijani, Slovenci i dakako brojni Hrvati, a uz gregorijanske napjeve tijelovske osmine polifono su pjevani redoviti dijelovi mise, možda malo podigne obrve i kaže "a jel?" 

One koji su upoznali don Elvira takvi podaci neće jako iznenaditi. Spomenuo mi je jedan fotograf koji je slikao jučer na misi da mnogi njihovi kolege i poznanici iz starih dana prije obraćenja ne mogu razumjeti što se Elviru dogodilo i kojim putem je krenuo. To me uopće ne čudi jer ga ne razumiju ni mnogi kojima obraćenje "nije trebalo" budući da su u vjeri cijeli život. Dragi Bog tako je uredio da sve one brojne darove koje je don Elviru dao usmjeri u svoju službu, a Elvira kroz duge godine iskušenja, neizvjesnosti i čekanja oblikuje blanjajući pomalo grublje plohe kakve svi imamo. 

Čestitam don Elviru što je postao svećenik Krista i Njegove Crkve! Ali možda čak i prije nego njemu, čestitke bih uputio njegovoj obitelji (posebno gospođi majci i mlađoj sestri) te redovničkoj braći don Johannesu i don Fabianu. Nije baš najjednostavnije prihvaćati Elvirovo veliko pouzdanje u Božju providnost kad te se neizvjesnost osobno tiče!

Danas je u 18 sati p. Elvirova prva misa, u sjemenišnoj crkvi na Šalati. U Osijeku će u nedjelju slaviti mladu misu. Na svetkovinu Presvetog Srca Isusova jutarnju misu će služiti na oltaru gdje se čuvaju ostatci betlehemskih jaslica u bazilici sv. Marije Velike u Rimu. Mislim da su godine i mudrost ipak učinile svoje jer bi prošli don Elvir vjerojatno u četvrtak i subotu već imao zakazane mise u nekim trećim i četvrtim državama. 

Jučerašnji obredi bili su bogati, lijepi i poticajni. Imam osjećaj da u jednoj takvoj misi čovjek doživi više nego da je u današnje doba otišao na neko egzotično putovanje. Što sam stariji, to mi sve više znači objektivnost liturgije. Raditi onako kako nam je predano. Najbolje što u nekom trenutku možemo. Uvijek nesavršeno jer smo ljudi, ali ne stalno gurati svoje riječi, svoje misli, svoju kreativnost. U "rigidnosti" rubrika i čitanju riječi koje su nam došle kroz stoljeća, a nije ih napisala stručna komisija, otvara se pravi prostor za zajedništvo, ali i individualne karakteristike svakog od uključenih sudionika. 

Sviđa mi se crkva na Šalati. Slike na pokrajnjim oltarima nisu nužno po mom ukusu, no slika Isusa s Presvetim Srcem na glavnom uopće nije loša. Svi oltari su kvalitetni mramorni i zaista su oživjeli dok su istovremeno služili za svete misne žrtve koje su prinosili gostujući svećenici. Svetište je prostrano i vidi se da je stvoreno imajući na umu ceremonije pontifikalne mise na tronu kakva je bila i jučerašnja. 

Ima mnoštvo detalja koji su mi privukli pažnju, od geometrijskih zadataka u prozorima crkve, preko ručne svijeće koja se rastapa i nestaje do slike kardinala Müllera koji nakon klečanja za vrijeme litanija  teško ustaje (oba koljena operirana) kako bi umetnuo trostruki rastući zaziv da se Bog udostoji Izabranika najprije blagosloviti, zatim blagosloviti i posvetiti i konačno blagosloviti, posvetiti i konsekrirati za svoju službu. Od brojnih svećenika s uzdignutim desnim dlanom nakon što su u tišini položili ruke na ređenika, preko ponjavca na kojemu je don Elvir ležao za litanija a koji bi ga valjda trebao podsjetiti odakle dolazi, brižnosti s kojom su žene prekrasno okitile crkvu bijelim cvijećem do pažljivosti obreda iskazane u tome da se usred pjevanog predslovlja ključne riječi sakramenta govore. 

Prava liturgija mora izazvati određenu zbunjenost, pa čak i ošamućenost jer radimo i neke stvari koje su nam predane premda ih ne razumijemo. Dobro je izvan liturgije pripremiti se ili podsjetiti se značenja nekih ceremonija, može vam za to poslužiti i ovaj zgodan sažetak. Ali čak i da poznajete povijest nekog liturgijskog detalja od praktičnog nastanka do mističnog tumačenja, najbitnije stvari nećete moći razumjeti. Zato se i zovu otajstva. Što to znači da je u don Elvirovu dušu sada utisnut neizbrisiv biljeg?! To je svakako dobro pitanje za razmatranje, ali s praktične, životne strane to povlači da mu sad možete dofurati nekoliko galona vode, par kila soli, krunicu na koju je ovješeno deset vrsta medaljica i dušu opterećenu grijesima i on će to sve po redu blagosloviti, odriješiti itd. kako već što treba i zahtijeva. 

Lijepo je imati pobožnog i raspoloživog svećenika u blizini. To katolik najbolje osjeti kad ga nema. Trebamo zato moliti za svećenike i podržati ih da postaju što svetiji. Ako ništa drugo, a onda iz vlastite koristi jer će i nama i našim bližnjima pomoći da dođemo u nebo. 

Ipak nešto bolje

Gradska procesija obavila se na nedjelju poslije Tielova. Vodio ju je gradski župnik, a prisustvovalo je gradsko zastupstvo, gospoda od magistrata i župljani. Od Kaptola nije bilo nikoga. Prva postaja bila je kod opatičke crkve, druga pred crkvom sv. Katarine, treća u kapucinskoj crkvi, a četvrta na Markovom trgu pred kipom bl. Djevice Marije.

Nekad nosili su nebnicu ili baldakin nad svetotajstvom gradski senatori. Malo po malo prepustili su oni taj častni posao gradskim zastupnikom, a ovi jednostavnim gradjanom. No i njim činila se ta služba tegotna, pa su i oni nerado dolazili, pače se je dogodilo, da su zvonari trkali po cielom trgu i molili gradjane, da dodju nositi baldakin. Isto bilo je s bakljonošami. Stari je bio običaj, da su gradjani zagrebački kod procesija, a takodjer na neke veće blagdane nosili baklje. I za tu službu su gradjani sada slabo marili, a oni koji su došli, bili su tako zamazani i slabo obučeni, da ih je bilo rugoba pogledati. Da se taj nered dokine, zaključilo je mješovito povjerenstvo na početku ovoga [19.] stoljeća, da se gradski senatori i zastupnici ne mogu siliti na taj posao, buduć su prvi većinom stari, boležljivi ljudi, a drugi više puta raznimi poslovi zapriečeni. Zato valja naložiti pod prietnjom kazne cehovskim majstorom, da oni tu službu vrše i da dolaze dostojnije odjeveni. Ako bi se opazilo, da ovi nerado i nemarno dolaze, neka moli gradski župnik djake, koji će taj posao obavljati sigurno s najvećim veseljem.

Bio je takodjer običaj, da su svećenici prigodom tielovske procesije nosili u zato priredjenih pokaznicah moći svetaca, koje su se čuvale u župnoj crkvi sv. Marka. Takovih pokaznica bilo je pet, razne veličine. Taj običaj dokinuo je car Josip II.

(izvor)

I jučer

Mnogo starija od ovoga kipa [na Markovom trgu] je kapelica Majke Božje kod Kamenih vrata. Pripoviedaju, da se ona grozna vatra god. 1674., koja je pretvorila u pepeo dobar dio Zagreba, zaustavila baš ovdje kod slike Majke Božje. Zagrebčani su toj kapelici od vajkada izkazivali veliku čast pa izkazuju i danas. Tu gore uljenice svaki dan i prolaznici rado se mole. Osobito za bolestnike davaju ovamo ulja, koje gori, da bi se izprosilo u bl. Dj. Marije ili ozdravljenje ili sretna smrt. Ta kapelica je zajedno sa kamenimi vratimi liep spomenik na nekadašnji Zagreb.

(izvor)