Puno bolje

Prije godinu dana napisao sam na ovom blogu tekst povodom samoubojstva čovjeka koji se zapalio na Trgu sv. Marka u Zagrebu. Tom prilikom upozorio sam na potpuno neprimjeren mural u pothodniku ispod željezničke stanice Maksimir. 

Izuzetno me iznenadilo i obradovalo kada sam jučer prolazeći tim pothodnikom primijetio da je na mjestu tog gadnog murala sada jedna puno primjerenija i pozitivnija slika. 

Kratko pretraživanje dovelo me do ove vijesti iz 1962. godine. 

Tu je vijest iz svoje arhive prošle godine izvukao Večernji list, pa je možete pročitati na njihovim stranicama (arhiv). Ovo je prijepis originala (bez pomoći ChatGPT-a jer je on isfantazirao novu priču).

 Bravo, Zlatko!

Petnaestogodišnji Zlatko Bastalec spasio iz požara troje djece

Zagreb, 6. travnja — Kada je jučer oko 9 sati 40-godišnja domaćica Dragica Martinčević iz Plevljanske ulice 20 otišla u susjedstvo, nije ni slutila što će se, za dvadesetak minuta, dogoditi njenoj djeci, 4-godišnjem Marijanu, 3-godišnjem Zlatku i malom Zdravku, kojemu je devet mjeseci. Djeca su ostala sama u kuhinji. Čim su vrata kuhinje zaključana, jedan od mališana prišao je štednjaku i na lopatici donio žeravicu na dječji krevetić.

Posteljina se zapalila i dim se počeo širiti zatvorenom kuhinjom. Djeca nisu osjećala opasnost. Sa zanimanjem su promatrala širenje požara. Uskoro je dim pokuljao na hodnik. Tada su požar primijetili stanari, no nitko nije odmah znao gdje gori. Trebalo je vremena da se ustanovi da je požar izbio u stanu Dragice Martinčević. Zaključana vrata nitko nije u prvi mah htio razbijati, niti se tko sjetio da s vanjske strane kroz prozor pokuša spasiti djecu. 

Gust dim počeo je nadirati kroz pukotine zatvorenog prozora kuhinje. 

— Toga jutra, — rekao nam je petnaestogodišnji Zlatko Bastalec — kada sam se vraćao iz mljekarstva, primijetio sam u Plevljanskoj ulici, kojom sam prolazio, metež. Ljudi su se muvali oko zgrade, s prozora koje je kuljao dim. Odmah sam pošao tamo. Majka djece izbezumljena je trčala po dvorištu, a ostali su stajali nemoćno pokraj postavljenih ljestava. Nitko se nije usudio popeti da pokuša kroz prozor izvući ugroženu djecu, jer je dim sve više izbijao iz kuhinje. Ne razmišljajući mnogo popeo sam se na ljestve, da pokušam spasiti djecu. 

Dječak je razbio staklo na prozoru kuhinje u kojoj su se nalazila djeca i odvažno ušao u prostoriju punu dima, iz koje se više nije čuo dječji plač i vrisak. 

— Kada sam ušao u kuhinju, — priča nam spasilac — vidio sam u gustom dimu Marijana kako leži u nesvijesti na podu. Iako me gušilo, prihvatio sam ga i nekako ga donio do prozora, i dao ga ljudima koji su stajali na ljestvama. To me toliko uzbudilo da sam počeo plakati. Sve me jače gušilo, ali sam uspio pronaći i Zlatka onesviještenog u kutu prostorije. S dječjeg krevetića neprestano se dimilo, a zapalili su se već i drugi predmeti u kuhinji. Do malog Zdravka nisam mogao doći. Međutim tada su i stanari otvorili vrata kuhinje. Počeo sam bacati namještaj kroz prozor. 

Dok se dječak borio za spas mališana stigli su i vatrogasci. Djeca su prevezena u bolnicu. 

Nepažnja roditelja, koji ostavljaju djecu bez nadzora, često se već osvećivala. Nerazjašnjivo je, međutim, u ovom slučaju — kada je moglo smrtno stradati troje djece — da kraj odraslih ljudi koji stoje i promatraju događaj, mora intervenirati dječak i spasavati živote troje mališana.  

(M. Stražimir)

Čestitam i pohvaljujem one koji su smislili i realizirali ovu ideju. Čini mi se puno poticajnije pred prolaznike tog pothodnika staviti sliku dječaka iz susjedstva koji je nesebično riskirao svoj život da spasi iz vatre troje dječice, nego budističkog redovnika s drugog kraja svijeta koji je iz političkog protesta sam sebe spalio. 

Sveta je Kristova krv ugasila onaj ognjeni mač koji je zatvarao predio života

Parafraza

Ovdje imaš posvetnu molitvu koju će se danas moliti ( https://hkm.hr/vjera/molitva-posvete-hrvatskog-naroda-i-domovine-presvetom-srcu-isusovu/ ). 

Iz molitve izvuci, sažmi i preoblikuj samo rečenice/izraze/misli koje su potpuno u skladu s tradicionalnim načinom izražavanja i molitve katoličke Crkve i vjere prije drugovatikanskih i postkoncilskih promjena. Možeš usporediti primjerice s Pomirnom molitvom na čast Presvetog Srca Isusova ( https://tomablizanac.blogspot.com/2015/06/izmolite-kao-zadovoljstinu-presvetom.html ) i Posvetnom molitvom Srcu Isusovu koj se moli se na blagdan Krista Kralja ( https://tomablizanac.blogspot.com/2013/10/posvetna-molitva-srcu-isusovu.html ). Dakle, bez ekoloških, sinodalnih, ekumenskih i drugih razvodnjenih i razvučenih fraza, a pogotovo bez modernističkih gluposti ili hereza. Duboko promisli, detaljno pretraži i pripazi jer neki koji će ovo čitati već vjeruju da si ti, tj. umjetna inteligencija, od nečastivog, pa se potrudi da ih razuvjeriš. Piši kao da ćeš morati svaku svoju riječ opravdati pred komisijom inkvizicijskog suda (naravno, to je pozitivno).

 

Gospodine Isuse Kriste,
Tvoje Presveto Srce objavljuje nam savršenstvo Tvoje božanske ljubavi – one ljubavi koja nas je tražila, spasila i do kraja se za nas predala.
Ponizno ti zahvaljujemo što si nam darovao svoje Srce – izvor života, vjere, istine i smisla.

Isuse, blaga i ponizna Srca, učini srca naša po Srcu svome.
Molimo Te: obdari nas milošću da budemo osjetljivi na poticaje Tvojega Duha, otvoreni Tvojoj blizini, spremni učiti od Tebe, jer Tvoj je jaram sladak i breme lako.
Ne dopusti da naša srca postanu tvrda ili ravnodušna, nego ih oblikuj po uzoru na Tvoje Srce – da budu puna blizine, dobrote i istine.

Gospodine, zahvaljujemo Ti za sve koji su u našem narodu bili nadahnuti žarom Tvoga Srca:
Za svete i pravedne, za roditelje i djedove koji su prenosili vjeru,
Za redovnike i redovnice, svećenike i mučenike koji su živjeli i umirali u Tvome Imenu.
Zahvaljujemo Ti za sve koji su u ljubavi prema Tebi branili život, služili bližnjima, govorili istinu i činili djela pravde.

Presveto Srce Isusovo, danas Ti posvećujemo sebe, svoju obitelj, svoju domovinu i čitav hrvatski narod.
Obnovi nas snagom svoga Duha, učini da Te vjerno slijedimo i u najmanjima prepoznajemo Tebe – gladna nahranimo, žedna napojimo, stranca primimo, bolesna pohodimo, zatvorenoga utješimo.

Isuse, Kralju ljubavi,
posvećujemo Ti naše brakove i obitelji – učini ih kućnim Crkvama, rasadištima života i ljubavi.
Daj da roditelji budu postojani u vjernosti i darivanju, da djeca rastu u kršćanskim krepostima, a mladi ostanu Tvoji prijatelji.
Utješi bolesne i osamljene, ohrabri starije, učvrsti umorne.

Tvoje Srce neka bude naš zaklon i naša nada.
U njemu neka i oni koji su se udaljili od Tebe pronađu put povratka u Očev dom.
Očisti nas od grijeha, zapali u nama oganj milosrđa,
da naše srce uvijek kuca u skladu s otkucajima Tvojega Srca.

Ti koji si s križa izlio krv i vodu za spasenje svijeta,
učini da iz Tvoga Srca teku rijeke žive vode, koje će iscijeliti rane našega naroda i obnoviti nas u ljubavi.
Dok blagujemo Tebe, Kruh Života, nauči nas sebe darivati drugima,
i vodi nas prema nebeskoj gozbi, gdje Otac ispunja našu čežnju za puninom radosti.

Presveto Srce Isusovo, u Tebe se uzdamo.
Budi Kralj naših srdaca, naših obitelji i naše domovine.
Amen.

Gratias agamus Domino Deo nostro

Tijelovo je, i svaki katolik koji može, gleda gdje bi se pridružio tijelovskoj procesiji. Zahvaljujući isusovcima iz Palmotićeve, mi u Zagrebu možemo, hvala Bogu, sudjelovati u već uobičajenoj procesiji donjim gradom.

Mislio sam da će misa trajati barem sat vremena, pa sam malo zakasnio na početak ovogodišnje procesije. Tješim se da je to zato što sam doma otpjevao posljednicu Lauda Sion Salvatorem prateći audio snimku koju mi je iz Beča poslao jedan vrli, ali nažalost već duže vremena umirovljeni katolički bloger. Naravno, to što sam prije pjevanja par sati zakrnjio, nije imalo veze s kašnjenjem.

Bilo kako bilo, cestom su već išli auti, ali mi je trag latica govorio da sam na dobrom putu. Požurio sam i dostigao vjernike netom prije nego su došli do prve postaje, na Zrinjevcu preko puta zgrade akademije. 

Nisam više fotografirao jer su mi išli na živce brojni uzdignuti mobiteli. Izgleda da velik broj ljudi više ne može doživljavati javna događanja bez ekrana između zbivanja i svoga lica. Pretpostavljam da svi želimo biti relevantni. Došlo mi je da priđem jednoj gospođi koja je svojim mobitelom stalno snimala i kažem joj da je imenujem službenim izvjestiteljem s toga ophoda za ovaj blog. Tako bi barem imala neki razlog da se bavi fotoreporterskim poslom. 

Druga je gospođa u naručju nosila peseka, što mi je, jasno, odmah u pamet dozvalo stih "non mittendus canibus". Primijetio sam i par tradicionalističkih poznanika, ali kako se priliči, nisam ih išao pozdravljati. 

Znam, znam što sigurno mislite. Pa zar nije licemjerno od tebe, Toma, da se ti baviš glupostima poput toga je li neki novusordo molitveni zaziv bio u aoristu kako si ga čuo od čitača ili imperativu kako su ga ponavljali vjernici (Čudesima svojim spomen postavi(,) Gospodin(e)), a drugima prigovaraš zbog nedostatka pažnje prema Onome tko je u čitavoj toj priči bitan. Imajte ipak na umu da su mi sva ova opažanja prošla kroz glavu u nekoliko sekundi, tako da sam imao dovoljno vremena posvetiti se revijalnoj glazbi limenog orkestra ZET-a, hoću reći molitvi i klanjanju!

Ozbiljnije govoreći, čini mi se da je u ovogodišnjoj tijelovskoj procesiji sudjelovao manji broj ljudi i sve je nekako bilo brže gotovo. Primjerice, na Trg kralja Tomislava nismo ni išli jer je povelika masa ljudi polegnuta po zelenoj travi čekala. Ne pet kruhova i dvije ribice, nego početak nekog koncerta. No, i u tim skromnijim uvjetima bilo je lijepo moći zahvaliti Gospodinu na svim darovima kojima nas je blagoslovio od prošlog Tijelova i općenito u životu. Pretpostavljam da vjernici vole sudjelovati u procesijama i hodočašćima ne samo zbog znatiželje i raznolikosti, nego i jer je to ipak ljudskiji način da nešto napravimo, barem malo iskrenije kažemo Bogu "hvala". I u međuljudskoj komunikaciji, možemo drugoj osobi poslati poruku "hvala" i staviti smješka ili palac gore, ali ipak je ljepše i vrednije, ponijeti nešto za pojesti ili popiti i reći hvala stisnuvši ruku ili zagrlivši tu osobu. Nitko ne voli "jeftinu" zahvalu, koja baš ništa ne zahtijeva od zahvalitelja, čak ni prirodni smiješak. 

Dok smo hodali cestom, u procesiji mi je netko dvaput zaredom dobro nagazio na petu i već sam mislio ukoriti dotičnu osobu. Pretpostavljao sam da je riječ o gospođi u zrelijim godinama, znate kako neke od njih vole u redovima se doslovno nabiti na osobu ispred sebe, a kad red polako gmiže, zaustavljaju se kao vagoni koji udaraju u odbojnike pred sobom. No, okrenuvši se, vidio sam da je iza mene mladi kršćanin s teškoćama, pa me odmah prošla želja da prigovaram. Nastavivši hodati, sjetio sam se pomalo tragikomične činjenice koje sam postao svjestan ove korizme na liturgijama kod grkokatolika. Naime, u korizmi ili kako oni kažu Velikom postu, jedna od karakterističnih gesta je veliki poklon. To je pokornički čin u kojem se klekne i čelom dotakne pod. Tijekom večernje i liturgije pretposvećenih darova, više se puta čini te metanije, a kako bi sve bilo usklađeno i u pravom duhu, svećenik prije svakog poklona pročita jedan dio molitve sv. Efrema Sirskog. Zadnji dio te molitve koji se moli prije trećeg poklona glasi: "Da, Gospode i Kralju, podaj mi uvidjeti svoje grijehe i ne osuđivati brata svoga, jer si blagoslovljen u vijeke vjekova. Amin." Nažalost, puno puta sam se uhvatio da čak i slušajući tu molitvu, imam u pameti neku, ako ne osudu, onda kritiku bližnjega. Što reći, osim, Bože, milostiv budi meni grešnome!

Vratimo se na tijelovsku procesiju. Evo još jedne fotografije da si možete zamisliti kako je otprilike izgledala. 

(naravno da sam se pitao zašto mi idemo u drugom smjeru) 

Došli smo do prostora iza bazilike na kojoj još traju radovi i tamo je održan uobičajeni završetak. Čini mi se da je nakon izmoljenih Pohvala Božjem imenu, svećenik koji je sve vodio zaboravo da je Isus u monstranci i dalje na oltaru/stolu jer je razvezao o kojekakvim obavijestima (tko će doći koji dan devetnice, zahvale bez kraja i konca itd.) Uglavnom, nisam vidio kakve to veze ima s pobožnošću Presvetom Oltarskom Sakramentu, pa sam se pokupio i otišao. Nikad ne shvaćam zašto se u crkvi mora svima poimenično zahvaljivati (čak i neovisno od ovog slučaja gdje je to bilo pred izloženim Presvetim). Zar se ne može jednostavno reći "hvala svima koji su pomogli da se ova procesija/događaj dostojno održi". Sigurno ćeš zaboraviti osobu koja je pograbljala travu, poredala stolce ili odnijela ruho u kemijsku čistionicu. S materijalne strane, možeš organizirati neku posebnu zahvalu (recimo zakusku za volontere par puta godišnje ili mise/hodočašća baš za njih), a s duhovne, valjda te osobe očekuju uzdarje od Boga, a ne par pohvalnih fraza od svećenika koji se ne može kontrolirati za ambonom. 

Sve u svemu, hvala Gospodinu na još jednom ophodu u čast Presvetom Oltarskom Sakramentu. Hvala i svima koji su pomogli da se ova procesija dostojno održi. 

O Bože moj, Presveto Trojstvo kojem se klanjam

Treba da i posebnim pobožnim činima, napose poniznom molitvom, iskazujemo čast presv. Trojstvu.

Veliki sv. Augustin često je preko dana ponavljao strjelovitu molitvu: »O moja ljubavi, moja radosti, presveto Trojstvo«. To je ponavljao napose pri teškom poslu i to ga je krijepilo. 

I sv. Franjo Ksaverski pri dnevnim poteškoćama i patnjama u misionarskom radu oko obraćenja pogana u dalekoj Indiji krepio se čestim uzdahom: »O presveto Trojstvo, Tebi za ljubav, na čast i na hvalu!« 

Sv. Bonifacij, apostol Njemačke, kad god je osjećao kakovu poteškoću u svom apostolskom radu govorio je: »Neka bude za ljubav trojednome Bogu!« 

 

Sv. Gertruda je često i pobožno molila: »Primi me, trojedni Bože, pod svoju obranu i zaštitu, da bude tvoja volja u nama i oko nasl« 

Sv. djevica Klara od Monte Falco nalazila je svoju najveću nasladu u promatranju ovog uzvišenog otajstva, a za sv. Idu kažu njezini suvremenici, kad je jednoć molila i razmišljala o presv. Trojstvu, da je bila obasjana trostrukim suncem u znak da je glavni predmet njezina razmatranja bilo otajstvo presv. Trojstva.

Sv. Beda, toliko slavan sa svoje duboke učenosti kao i sa svoje velike svetosti, ne bi propustio ni jednoga dana a da ne bi više puta pozdravio presv. Trojstvo sa »Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu«. Pače i obnoć, kad bi se probudio, to bi više puta pobožno ponovio.

(izvor)

Dođe božanski oganj, koji ne sažiže, nego rasvjetljuje, koji ne uništava, nego svijetli, i nađe u srcima učenika čiste posude. I udijeli im milosne darove.

(Propovijed sv. Leona). Predragi! Srca svih katolika osjećaju, da treba današnji blagdan proslaviti na osobito svečan način. Vi znadete, koliko treba častiti ovaj dan, koji je Duh Sveti posvetio najuzvišenijim čudom svoga dara. Kao što je naime nekoć izraelski narod pedeseti dan poslije oslobođenja iz Egipta i poslije žrtvovanja vazmenoga janjeta, primio Zakon na gori Sinaju, tako je poslije muke, u kojoj je bio ubijen pravi Jaganjac Božji, pedeseti dan od njegova uskrsnuća sišao Duh Sveti na Apostole i vjernike. 

To se zato tako dogodilo, da revan kršćanin lako upozna, kako sklapanje Zavjeta na Sinaju predočuje kršćanske Duhove, jer isti Duh Sveti, koji je ustanovio Stari Zavjet, sklopio je i Novi Zavjet. Od toga dana zaorila je po svem svijetu trublja evanđeoskog propovijedanja. Od toga dana natapaju kiše milosti i rijeke blagoslova svaku pustinju i svu suhu zemlju, jer Duh je Božji lebdio nad vodama, da obnovi lice zemlje. 

I da se rasprše tmine prošlih vremena, zasjale su na nebu munje novoga svijetla. U sjaju ognjenih jezika zaorila je sjajna i žarka Gospodnja riječ, koja ima u sebi snagu, da stvara spoznaju, uništava grijehe, prosvjetljuje razum i raspaljuje srce.

(izvor)

Majko Božja od Kamenitih vrata, moli za nas, a posebno za novog đakona Stjepana

Nakon što je u veljači ove godine primio red subđakonata, bogoslov Stjepan je danas u Bavarskoj zaređen za đakona. Čestitam Stjepanu i svima koji su ga materijalno i duhovno pratili na njegovu dosadašnjemu putu. Pozivam sve čitatelje ovog bloga da ga se spomenu u svojim molitvama. 

Večeras je održana procesija u čast Majci Božjoj od Kamenitih vrata koju je predvodio umirovljeni zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić. 

Ima, vatro, ima i vrh tebe gazda, 
ne možeš, što hoćeš, činit svud i vazda. 
Požarom si htjela Grič oborit nice, 
purgarske si kuće žgala nemilice,
Bilo ti je malo, pa si pošla dalje; 
Josipov su zavod proždrle ti ralje. 
Kamenita vrata još si sorit htjela, 
k slici Majke Božje drsko si se pela. 
Harajući ljuto morala si stati,
jer je tako htjela dobra Božja Mati, 
Majka Božja zlata
od Kamenih vrata.

Čudo nam se zbilo! Vatra utrnuta! 
Slika Majke Božje pepelom zasuta.
Slika pocrnjela, pepelom zasuta 
ostala nam cijela, zdrava, netaknuta. 

(...)

Povrh svijeća, 
nakita i cvijeća
Gospa traži
uzdarja još veća: 
Majka Božja od Kamenih vrata 
traži srca zagrebačka zlata.
Što će Gospi onaj mramor hladni,
što će ona željezna ograda,
kad smo tako nevrijedni i jadni, 
puni grijeha, nedaće i gada. 
Vene cvijeće,
trnu naše svijeće
od hladnoće,
našeg srca zloće.
Svud je studen i pustoš i tama, 
jer ne živi Isus Bog u nama.

(izvor)

Kroz Križ do Vida

Kad već više nemam volje pisati dulje izvještaje sa svojih putovanja (slike iz Italije čekaju skoro godinu dana bez teksta), mogu barem zabilježiti povremeni kratki izlet. 

Ako ikako možeš

Malim prijateljima

Ovu sedmicu morate i vi, draga djeco, dobro iskoristiti. U nedjelju dobro zapamtite što nas Spasitelj uči da sve moramo moliti u Njegovo ime! Zato onaj obični završetak svih crkvenih molitava »Po Gospodinu našem Isusu Kristu...« naučite točno napamet i molite ga skupa sa sv. Crkvom, a i na koncu svojih molitava, jer samo onda će Bog uslišati vaše molitve. 

U prosne dane ćete se sigurno svi priključiti procesiji da preporučite sve svoje potrebe i izručite sve svoje molbe Isusu, koji odlazi na nebo. Dajte, djeco, ako vam što leži na srcu, recite kroz ove dane Isusu, vidjet ćete da će vas sigurno uslišati ako je po volji Božjoj i za vaše spasenje. U ponedjeljak možete moliti za sebe, da dođete i vi u nebo, da ne padate u grijeh, da budete zdravi i uopće za sve svoje duhovne i tjelesne potrebe. U utorak preporučite Isusu sve svoje drage, svoje roditelje, braću i sestre, prijatelje i drugove, učitelje i dobročinitelje! U srijedu pak molite za velike potrebe sv. Crkve, t. j. za slogu i mir među kršćanima, za raširenje sv. vjere, za sjedinjenje rastavljene braće, za sv. Oca Papu, za biskupe i svećenike!

Spasovo proživite misleći na Isusa i na nebo! Po nekim našim krajevima dobri roditelji govore djeci da će na taj dan vidjeti Isusa kako uzlazi na nebo, samo ako budu dobra. Istina, svojim zemaljskim očima mi ne možemo da vidimo Isusa, ali On je sigurno uzašao na nebo i za Njim će sigurno uzaći i oni koji Mu budu slični, koji budu kršćanski proživjeli svoj vijek na zemlji.

U petak počinje devetnica Duhu Svetomu. Isus je naredio apostolima neka ne odlaze iz Jeruzalema dok Duh Sveti ne sađe na njih. Zato s Maslinske gore pođoše oni natrag u dvoranu zadnje večere te se skupa s Bl. Djevicom Marijom postom i molitvom pripravljahu na dolazak Duha Svetoga. I na nas će skoro o Duhovima saći Duh Sveti, iako na nevidljiv način, a neki će od vas ove godine sigurno primiti sv. potvrdu, sakramenat Duha Svetoga, ali zato se moramo svi pripraviti, da nas Duh Sveti nađe očišćene i pripravljene. Po našim se crkvama obavlja zajednička devetnica. Ako ikako možeš, idi svake večeri.

(izvor)

Za umetanje u vaš molitvenik, misalčić, brevijar, menologij, efemeride itd.

Društvo za promicanje tradicionalne Mise "Benedictus" izdalo je sličice s fotografijom, sažetim podatcima i molitvom na latinskom i hrvatskom za papu Lava XIV. Sličica je sličnog formata kao i one za prethodnu dvojicu papa, ali debljina papira slijedi srednji put, pa nije ni rigidna kao Franjina ni fleksibilna kao Benediktova. 

Ugrabite svoj primjerak sličica prvom prilikom dok ste na tradicionalnoj misi u crkvi sv. Blaža. Količine nisu neograničene. Pohvala odgovornima iz Benedictusa!

Ideže nest bolezni, pečalej i vozdihanija

Anton Pavlovič Čehov 

PANIHIDA

U crkvi Bogorodice Odigitrije, u selu Gornje Zaprude, služba se upravo svršila. Narod se pokrenuo, pokuljao iz crkve. Ne miče se samo trgovčić Andrej Andrejič, gornjozaprudski inteligent i starosjedilac. Naslonio se laktom na pregradu desnoga klirosa i čeka. Njegovo obrijano, tusto lice s tragovima mladenačkih prišteva odrazuje ovaj put dva suprotna čuvstva: poniznost pred nedokučivim sudbinama i tupu, beskrajnu oholost pred kaftanima i šarenim rupcima, koji prolažahu kraj njega. Povodom Uskrsa odjeven je kao gizdelin. Na njemu je suknen ogrtač sa žutim koštanim pucetima, na njemu su plave hlače do cipela, a na nogama mu čvrste kaljače, upravo onakve goleme, nezgrapne kaljače, kakve vidimo samo na nogama ljudi pozitivnih, razumnih, s vjerskim uvjerenjem.

Njegove razlivene, lijene oči uperene su u ikonostas. On vidi odavna poznate svece, čuvara Matveja, koji je, nadunuvši obraze, gasio svijeće, potamnjele kapke na prozorima, otrcani sag, crkvenjaka Lopuhova gdje juri iz oltara i nosi ktitoru prosforu. Sve je to već davno vidio i više nego vidio, kao pet vlastitih prstiju... Ponešto je čudnovato i neobično samo jedno: kod sjevernih vrata stoji otac Grigorij, koji još nije bio skinuo ornat i koji je srdito migao gustim obrvama.

»Kome on to miga, dao mu Bog zdravlja? — misli trgovac. — Ah, i prstom je dao znak! I nogom je zatoptao, reci, molim te... Kakav slučaj, mati-carice? Kome on to?«

Andrej Andrejič se osvrće i vidi, da je crkva već posve prazna. Kod vrata se skupilo desetak ljudi, a i oni stoje okrenuti leđima oltaru.

— Ta idi, kad te zovu! Što stojiš kao kip? — čuje on srditi glas oca Grigorija. — Tebe zovem!

Trgovčić gleda crveno, razljućeno lice oca Grigorija i sad istom razumije, da se ono miganje obrvama i micanje prstom odnosi možda na njega. On se trza, odjeljuje se od klirosa i neodlučno, lupajući svojim čvrstim kaljačama, ide prema oltaru.

— Andreju Andrejiču, to si ti naručio proskomidiju za pokojnu Mariju? — pita pop bacajući srdite poglede na njegovo debelo, uzrujano lice.

— Da, tako je.

— Ti si to, dakle, napisao? Ti?

I otac Grigorij srdito mu tura pred oči ceduljicu. A na toj ceduljici, što ju je predao Andrej Andrejič za proskomidiju zajedno s prosforom, krupnim je, klimavim slovima napisano:

»Za pokoj duše službenice Božje bludnice Marije«.

— Kako si se usudio napisati ovo? — otegnuto šapće pop. U njegovu sipljivom šaptu osjeća se gnjev i zaprepaštenost.

Trgovčić ga gleda s tupim čuđenjem. Ne razumije i sam se plaši: nikad još otac Grigorij nije govorio takvim tonom s gornjozaprudskim inteligentima! Obojica stajahu časak šuteći i gledajući jedan drugome u oči. Nedoumica trgovčeva tako je velika, da mu se tusto lice raspuzlo na sve strane — kao razliveno tijesto.

— Kako si se usudio? — ponavlja pop.

— Ko-koga... koga? — čudi se Andrej Andrejič.

— Ne razumiješ?! — šapće otac Grigorij i stupi u čudu korak natrag, pljesnuvši rukama. — A što ti je na ramenima: glava ili drugi neki predmet? Predaješ ceduljicu na oltar, a napisao si na njoj riječ, kakvu je i na ulici nepristojno izgovoriti! Što si izbuljio oči? Zar ne znaš smisla toj riječi?

— A, vi to o bludnici? — mrmlja trgovčić crveneći se i trepćući obrvama. — No ipak je Gospod, po milosrđu svojemu, ovaj... to jest... oprostio bludnici... mjesto joj pripravio, pa i iz žitija prepodobne Marije Egipatske razabiremo smisao te riječi, oprostite...

Trgovčić hoće da navede za svoje opravdanje još koji argument, ali se sapleće i otire usnice rukavom.

— Gle, kako ti to razumiješ! — plješče rukama otac Grigorij. — No Gospod je ipak oprostio — razumiješ? — oprostio, a ti osuđuješ, pogrđuješ, nepristojan naziv daješ, pa još kome! Rođenoj pokojnoj kćeri. Takva grijeha ne ćeš pročitati ni u svjetovnom, a kamo li duhovnom štivu! Ponavljam ti, Andreju: ne treba mudrovati! Da, mudrovati, brate, ne treba! Ako ti je Bog dao razum koji istražuje, i ako ti ne znaš upravljati njime, bolje je da ne ispituješ... Ne ispituj i šuti!

— Ali ona je, ovaj... oprostite, bila glumica! — govori omamljeni Andrej Andrejič.

— Glumica! Pa bila ona što mu drago, poslije njezine smrti treba da zaboraviš, a ne da ovako pišeš na ceduljicama!

— To je istina... — saglasuje se trgovčić.

— Trebalo bi da platiš crkvenu kaznu, — javi se basom đakon iza oltara gledajući na zbunjeno lice Andreja Andrejiča, — pa bi prestao umovati! Kći ti je bila poznata glumica. O njezinoj su smrti i novine pisale... Filozof!

— Pa, dakako, zaista... — mrmlja trgovčić, — riječ nije na mjestu, ali ja nisam htio da osuđujem, oče Grigoriju, htio sam po božjemu... da bi bilo jasnije za koga treba moliti. Ta u kalendaru se nalaze različiti nazivi, na primjer djetešce Ivan, utopljenica Pelageja, Jegor ratnik, ubijeni Pavao i tako dalje. Tako sam i ja želio.

— Nerazumno, Andreju! Bog će ti oprostiti, no drugi put se čuvaj i, što je glavno, ne mudruj, nego misli kao i ostali ljudi. Izvrši deset poklona i idi.

— Hoću, — govori trgovčić radujući se, što je opomena prošla i praveći opet važno i dostojanstveno lice. — Deset poklona? Veoma dobro, hoću. A sad, batjuško, dopustite da vas zamolim... Kako sam joj ipak otac... znate i sami, i kako je ona, bila kakva bila, ipak moja kći, ja... ovaj... oprostite, spreman sam da vas zamolim, da danas odslužite panihidu. Dopustite, da i vas zamolim, oče đakone! 

— E, to je dobro! — govori otac Grigorij skidajući ornat. — To je pohvalno. Možemo pristati na to... No, idi. Mi ćemo odmah izići. 

Andrej Andrejič čvrstim korakom odlazi od oltara i zaustavlja se, crven, sa svečano-panihidnim izrazom na licu, usred crkve. Čuvar Matvej stavlja preda nj stolić s koljivom. 

U crkvi vlada tišina. Čuje se samo metalni zvuk kadila i otegnuto pjevanje... Kraj Andreja Andrejiča stoje čuvar Matvej, primalja Makarjevna i njezin sinak Mitjka, dječak s usahlom rukom. Više nikoga nema. Crkvenjak pjeva loše, neugodnim, muklim basom, no melodija i riječi tako su tužne, da se u trgovčića malo po malo gubi izražaj dostojanstva. Utonuo je u tugu i sjeća se svoje Mašutke... Sjeća se, da mu se rodila, kad je još služio kao lakaj kod gornjozaprudske gospode. Zbog svoje lakajske taštine nije ni opažao kako raste njegova djevojčica. To dugo razdoblje, kad se ona razvijala u ljupko biće sa svijetlom glavicom i sa zamišljenim očima velikim kao kopjejka, prošlo je za nj neopaženo. Odgajali su je, kao i svu djecu lakaja-miljenika, pažljivo, u društvu gospođica. Gospoda je, iz dosade, naučiše čitati, pisati, plesati, a on se u njezin odgoj nije miješao. Samo bi se rijetko kada, susrevši se s njom slučajno gdjegod kod vrata ili na stepeništu, sjetio, da mu je ona kći, pa bi je, koliko bi mu dopuštala dokolica, učio molitve i crkvenu povijest. O, i tada je već slovio kao poznavatelj tipika i Svetoga pisma! Kako god bilo mrko i ukočeno očevo lice, djevojčica ga je rado slušala. Molitve je ponavljala za njim zijevajući, ali bi zato napregnula sluh, kad bi joj on stao, zapinjući i nastojeći da se izražava malo kićenije, pripovijedati događaje. Ezavljeva leća, propast Sodome i patnje maloga dječaka Josipa nagonile su je da blijedi i da širom otvara plave oči.

Kad je onda napustio lakajstvo i ušteđenim novcem kupio u selu dućančić, Mašutka je otišla s gospodom u Moskvu.

Tri godine prije svoje smrti doputovala je k ocu. On ju je jedva prepoznao. Bila je to mlada, vitka žena s držanjem gospođe i gospodski odjevena. Govorila je učeno, kao iz knjige, pušila je i spavala do podneva. Kad ju je Andrej Andrejič upitao čime se bavi, ona mu je, gledajući mu smiono ravno u oči, odgovorila: »Ja sam glumica!« Takva otvorenost učinila se bivšemu lakaju vrhunac cinizma. Mašutka se bila već počela hvaliti svojim uspjesima i glumačkim životom, ali je ušutjela vidjevši, da se otac samo crveni i da samo širi ruke.

I tako su oni šutjeli, ne gledajući jedno drugo, još koje dvije nedjelje, sve do odlaska. Prije odlaska ona je zamolila oca, da pođe s njom na šetnju po obali. Koliko mu je god bilo neugodno da šeće usred bijela dana, pred očima cijeloga čestitog svijeta sa kćerkom-glumicom, on nije odolio njezinim molbama...

— Kako divnih mjesta ima u vas! — zanosila se ona šećući. — Kakvi jarci i močvare! Bože, kako je lijep moj zavičaj!

I ona je zaplakala.

»Ta mjesta samo zauzimaju mjesto... — mislio je Andrej Andrejič gledajući tupo u jarke i ne razumijevajući kćerina zanosa. — Od njih je korist kao od jarčeva mlijeka.«

A ona je plakala, plakala i požudno disala punim plućima, upravo kao da osjeća, da neće više dugo disati...

Andrej Andrejič trese glavom kao konj, kojega je ubolo i počinje se brzo krstiti, da zagluši teške uspomene...

— Smiluj se, Gospode, — šapće on, — preminuloj službenici svojoj bludnici Mariji i oprosti joj grijehe hotimične i nehotične...

Nepristojna riječ opet mu se omakla, no on to ne opaža: što je čvrsto zasjelo u svijest, to ne ćeš izbiti ni klinom, a kamo li poukama oca Grigorija! Makarjevna uzdiše i šapće nešto uvlačeći u sebe zrak, a Mitjka s usahlom rukom nešto se zamislio...

— ... gdje nema bolesti ni žalosti, ni uzdisanja... — tuli crkvenjak pokrivajući rukom desni obraz.

Iz kadila struji plavkast dim i kupa se u širokoj, kosoj zraci, što presijeca mračnu, beživotnu prazninu crkve. I čini se, da se u zraci, zajedno s dimom, diže i pokojničina duša. Tanke struje dima, nalik na dječje uvojke, viju se gore prema prozoru, upravo kao da se klone tuge i jada, što ispunja tu jadnu dušu.

Oremus pro pontifice nostro Leone

Pozitivno: slijedio je tradiciju uzevši lijepo ime nekog prijašnjeg pape (i to ne Franje ili Pavla) i obukavši odjeću koja je pripremljena (moceta), pozdravio zaželjevši mir, a ne dobru večer(u), uputio razumnu poruku jedinstva, dobro izgovarao latinski i pristojno se ponašao; završio je preddiplomski studij matematike i doktorirao kanonsko pravo.

Negativno: kardinal Čupić i homoisusovac James Martin su oduševljeni, navodno im je on bio prvi izbor; važna mu je sinodalnost, zalaže se za migracije, tijekom teološkog studija u Americi i biskupovanja u Peruu bio je uronjen u liberalnu i teologiju oslobođenja, postoje pitanja oko mogućeg zataškavanja zlostavljanja. 

Kako za smrt pape Franje, tako i za izbor novog pape saznao sam za vrijeme božanske liturgije. Ovoga sam puta tijekom pjevanja kerubinske pjesme postao svjestan da crkvena zvona zvone i ne prestaju. Mislio sam si da tako brzi izbor nije dobar nagovještaj, a pomisao na Parolina, Taglea i još gore malo me izdeprimirala. No, kada smo došli do dijela "Vsjakuju ninje žitejskuju otložim pečal", kao i puno puta dotad, prisjetio sam se da bih brige trebao prepustiti dragom Bogu i usredotočiti se na svetu službu koja se upravo odvijala. Poslije liturgije, prolazio sam Trgom i začuo uobičajenog dosadnog protestantskog propovjednika koji je, danas pred Namom, histerično vikao da dolazi svršetak svijeta. Na tramvajskoj je stanici čovjek koji je svirao sintesajzer prešao iz vesele u tužnjikavu melodiju. U tramvaju je neki lik zapuštenog ciganskog izgleda uz gitaru zapjevao "odem li, uvenuću, ostanem li, poludjeću". Nešto kasnije, počeo je svojoj družici glasno govoriti "Lav, Lav, da, Lav". Srednjoškolac je srednjoškolkama uzbuđeno objašnjavao da je neki njihov drug predvidio Trumpa, a sad i papu. 

Svakako, molit ćemo se za Leona XIV., kao što smo i za Franju. Sad, u početku pontifikata, nešto jače, da ga pogurnemo, da se zakotrlja u pravom smjeru. A više nemam ni puno izlika za odgađanje, morat ću početi čitati enciklike Leona XIII.