Dospjet će u najodličniju slobodu

Danas se čuje, kako mnogi ljudi, ne samo takozvani školovani, već i prosti, napadaju našu sv. Crkvu: da je ona zastarjela, da je neprijateljica slobode i napretka ljudskog duha, jer da se njezina nauka, one vječne istine, koje ona čuva i naviješta ne mogu u sklad dovesti, s današnjom znanošću, da čovjeka ponizuje tražeći, da istine, koje ne shvaća, vjeruje, - i slično. Ima bezbroj predmeta, po kojima se, kao po veoma plodnom polju, može oštri ljudski duh kretati istražujući i proučavajući prirodne istine i zakone. To ne samo da je dopušteno, nego to i sama njegova narav traži. Ali velika je preuzetnost, da, upravo drskost i opačina, ustati proti ugledu Gospodina Isusa, jedinog i istinitog Učitelja čovječanstva, Nauka, o kojoj svima ovisi vječno spasenje, sva je gotovo o Bogu i o božanskim stvarima. A te nauke nije izumio čovjek, nije ju otkrila ljudska mudrost, već ju je sam Sin Božji crpio i primio, a nama objavio, od samoga Oca svoga, "Riječi što si mi dao, dao sam njima."  Zato ona mora da puno toga sadržaje, ne što se protivi razumu, jer to ne može nikako da bude, već što je tako duboko, te ne možemo isto tako doseći, kao što ne možemo ni shvatiti, kakav je Bog u sebi. Pa ako ima toliko stvari skrovitih i od same naravi zavijenih, što ih ne može ni jedna ljudska pamet da protumači, a o njima opet nitko pametan ne može da podvoji, onda će biti zloraba slobode, ne podnositi ono, što je daleko iznad sve naravi, jer se ne može da shvati, što je u sebi. Ima se dakle podvrći um ljudski ponizno i bezuvjetno u pokornost Isusu Kristu sve dotle, dok kao zarobljen ne bude Njegovu Božanstvu i vlasti:  Zarobljujući svaki razum u pokornost Kristu!

Takovu potpunu pokornost zahtijeva Bog i Spasitelj naš Isus, jer On jedini ima vrhovnu vlast nad razumom i voljom našom. A kad se mi pokorimo i služimo svojim razumom Isusu, to nipošto ne činimo ropski, već posve u skladu i s razumom i sa svojim prirođenim dostojanstvom, jer se ne podvrgavamo kakovom čovjeku, nego Bogu Stvoritelju i početniku svega, kojemu smo po naravnom zakonu podvrgnuti: niti pristajemo uz mišljenje kojega čovjeka učitelja, nego uz vječnu i nepromjenljivu Istinu. Tako postizava čovjek i naravno dobro razuma i ujedno slobodu. Istina naime koja izlazi iz božanskoga nauka Isusova, rasvjetljuje i razbistruje svaku stvar, kakova je ona u sebi i koliko vrijedi. A kad čovjek to upozna te se pokori svrhunaravnoj istini, onda će podvrgnuti ne sebe stvarima, već stvari sebi, niti razum pohoti, već pohotu razumu, i otresavši se najgorega ropstva grijeha i zabluda, dospjet će u najodličniju slobodu. "Upoznat ćete istinu, a istina će vas osloboditi."

Jasno je dakle, da oni ljudi, koji svoj um neće da podvrgnu vlasti Isusa Krista, ustaju drsko i tvrdokorno proti Bogu. A kad izmaknu vlasti Božjoj, neće zato biti slobodni, kako oni misle, nego past će u koju ljudsku vlast. Jer kako to biva, izabrat će kakovog učitelja, koga će slušati, kojemu će se pokoravati, koga će slijediti. Uz to razum svoj, isključen od zajedništva božanskih stvari, stežu u uži krug znanja, pa će tako postati manje sposobni, da dopru i do onoga, što se razumom spoznaje. Ima u naravi više toga, što da se shvati i protumači, puno doista doprinosi svjetlo božanskog nauka. A često puta Bog, da kazni ljudsku oholost, pripušta, da oni ne vide istine da u čemu griješe, u tom budu i kažnjeni. Iz oba ta uzroka zato često možemo vidjeti, kako premnogi, neobičnim umom obdareni i duboke učenosti, ipak u samom istraživanju naravi dolaze do takovih bezumlja, da ne bi nitko gore zabludio. 

(iz korizmena okružnica 1935. fr. Joze Garića, biskupa banjalučkog)

S onim istim, što i onako činimo

Pita se vrlo često, osobito za duhovnih razgovora, kad se približava koje sveto vrijeme, kao Korizma, Došašće, Duhovi ili obnova zavjeta, koja će nam sredstva pomoći, da se pripravimo za ovu obnovu ili za ovu Korizmu, ili da primimo Duha Svetoga ili novorođeno Djetešce Isusa. I čut ćeš, gdje ti se predlažu mnoga sredstva i mnoga razmišljanja, i to je sve dobro; ali glavno sredstvo, kod koga moramo ostati, jest ovo, o kom baš raspravljamo, naime da se usavršujemo u onom, što obično činimo. — Ostavi se pogrješaka i nesavršenosti, što ih činiš u običnim i svagdanjim stvarima, i nastoj, da ih svaki dan činiš bolje i s manje pogrješaka; i to će biti vrlo dobra priprava ili najbolja za sve, što ćeš htjeti. Na to svraćaj osobito oči; a sva druga sredstva i razmišljanja neka ti služe u tu svrhu.

(izvor)

Pa dobro što vi radite za fašnik?

Zadnjih dana primijetio sam više statusa i tekstova na društvenim mrežama koji nas upozoravaju na opasnosti poklada. Nemam, naravno, ništa protiv poziva na molitvu, klanjanje pred Presvetim, pokoru i slično. Ali imam osjećaj kao da živim u nekom drugom svijetu od onog u kojem žive te zabrinute duše. U mom je okruženju fašnik bio vrijeme kada su se djeca maskirala i takva obilazila susjedstvom pjevajući neku pjesmicu i očekujući kakvu god nagradu. Maske su bile relativno obične, a ne morbidne kao za novokomponiranu noć vještica. Jeli smo krafne i to je otprilike bilo to. Zar neki normalni ljudi zaista podivljaju u te dane i od trezvenih kršćana postanu neobuzdani raskalašenjaci koji orgijaju na gozbama u čast Bakha i Pana, pa da ih je potrebno na to upozoravati?! Meni se čini da su upozorenja na karneval koja nam današnji duhovni pastiri i pastirice prenose iz nekih prošlih stoljeća poprilično izgubila na snazi. 

Pa danas se prosječna žena i djevojka pod normalno oblači na načine kojih bi se u ta stara doba i prostitutka zastidjela. U školama stručnjaci uče djecu stvari kakve su prije zapisivali samo perverznjaci zreli za zatvor. Bake se brinu, ali ne za dobar glas svojih unuka, nego da su unuke u konkubinatu na kontracepciji barem dok ne završe fakultet i zaposle se. Goli ljudi reklamiraju proizvode, na televiziji se za zabavu gleda nemoral, a iz svakog ekrana viri pornografija na doslovno dva klika. Tko se u odgovarajuće doba dana provoza tramvajom, čut će kakve odvratnosti srednjoškolci i srednjoškolke pričaju sasvim prirodno i bez srama. U nešto konzervativnijim sredinama gdje za LGBTQ+ dijete još uvijek roditeljima nije samo "najvažnije da si ti sretan", čuje se bogopsovka kao poštapalica koju nitko ne ispravlja. 

Na jednoj stranici žale se da Valentinovo kao "dan zaljubljenih" nema nikakve veze s našom tradicijom. Ok, slažem se da je to uvozna izmišljotina, iako nije tako daleko od narodne ideje iz ovih krajeva da se tada "ftičeki ženiju". Ali nema ništa loše da zaljubljeni odu taj dan u šetnju ili na večeru. Problematičnije je što ih nitko, pa čak ni mnogi svećenici neće upozoriti da moraju prije crkvene ženidbe živjeti odvojeno, u čistoći, ispovjediti se i pokajati za grijehe. 

A s druge strane, dolaze valovi stranaca kojima apsolutno ništa ne znače neke hrvatske nacionalne ili katoličke vjerske tradicije. Oni su ovdje radnici i konzumenti, a i mi Hrvati pokušavamo biti isto. Po mogućnosti više konzumenti, a manje radnici.

Što briga mlade koji blebeću na engleskom je li sv. Valentina Crkva izbrisala iz kalendara, što su to kvarantore i missa coram sanctissimo (koja je isto ukinuta)? Uz novus ordo, Amoris laetitia, Fiducia supplicans i kreativce poput Uzinića, očekujem da ćemo u idućim godinama i mi gledati kojekakve zanimljive kombinacije za blagoslov, možda za početak single žene s krznatim bebama, ali uskoro tatu i tatu sa surogat bebom. Od smeđe poplave s istoka i dugine sa zapada, može nas sačuvati samo dragi Bog. 

Nadam se da ćemo se svi u ovoj korizmi usredotočiti na ono bitno. 

PS. Danas i u četvrtak je u konkatedralnoj crkvi sv. Ćirila i Metoda pokajni kanon sv. Andrije Kretskog u 18 sati. Iako bi meni sebično bilo draže da je manje ljudi tako da se mogu lijepo opružiti, vaša će vam duša biti zahvalna ako dođete. 

Bilo je među onim mnoštvom mnogo onih, koji su imali oči otvorene, ali Isukrsta nijesu vidjeli, nijesu Ga priznavali Spasiteljem

Ali ima, moja draga braćo, i nekih slijepaca, za koje bi se reklo da vide, i koji sami drže, da dobro vide. A vide samo malo ili ništa. Nažalost u današnjem društvu ima takovih dosta veliki broj: susrećete ih ne samo pred vratima gradskim nego i po ulicama i trgovima gradskim, i po svim javnim mjestima kao i u zabitnim kućama. Ima među njima i bogatih ljudi, koji bi se stidili prositi a i ne treba im, da prose. Ima ih, koji stavljaju naočale na svoje oči, da bolje vide, a ima ih, kojima i ne trebaju naočali; oči su im sasvim zdrave.

A ipak, moja draga braćo, to su u neku ruku slijepci slični onome slijepom Bartimeju u današnjem Evanđelju, oni vide malo ili ništa. Vide doduše toliko toga što ne bi trebalo vidjeti, i što se ne smije gledati; a ne vide onoga, što treba vidjeti i što je potrebno gledati. Oni vide put, kojim se ide po zemlji, a ne vide puta, kojim se ide u nebo. Vide u izlozima gradskih dućana svakojake predmete bespotrebne i beskorisne, a ne vide u crkvama Božjim svete obrede potrebne i korisne za duševno spasenje. Vide u kinematografima i kazalištima svakojake pa i sablažnjive prizore, a ne vide u životima svetih ljudi divne izglede pobožnosti i pokore. Vide tolike slike svjetovnih osoba, koje im srce zavode, a ne vide slike Svetaca i Svetica, koji ih na krepostan život potiču. Vide što je zlo i za njim idu, a ne vide što je dobro i ne mare za nj.

To su, moja draga braćo, slijepci naših dana: slijepci sažaljenja vrjedniji nego li onaj negdašnji slijepac pred vratima jerihonskim. Jer on je ipak spoznao svoju sljepoću, svoje jadno stanje; spoznao je, da mu nema pomoći ni otkud osim od Isusa, zato je živom vjerom, jakim pouzdanjem i dubokom poniznosti vapio k Njemu: "Isuse, sine Davidov, smiluj se meni!" A ovi moderni slijepci neće da spoznadu svoju sljepoću, ne će da se ponize i Isusa zaprose za svjetlost. Za to i ostaju u svojoj sljepoći. Jer, moja mila i draga braćo, nitko se prosvijetliti ne može, koga ne obasja svjetlost Kristova; On je svjetlost svijeta. I nitko neka ne misli, da vidi ako gleda ovaj svijet i stvari svjetske drugim očima, nego ih gleda oko rasvijetljeno vjerom Kristovom. I nitko neka ne misli, da ide sigurnim putem, ako ga ne prati svjetlost Kristova, svjetlost Njegove božanske muke, po kojoj se jedino možemo spasiti.

(izvor)

Ne govorim ništa neobično niti tvrdim nešto neprimjereno

I nemoj se čuditi da čovjek može biti Božjim nasljedovateljem. Ako hoće, on to i može. Ta nije blaženstvo u gospodovanju nad bližnjima, ni u želji imati više od onih nižih, ni u bogaćenju i tlačenju slabijih. Time nitko ne može nasljedovati Boga, nego je sve to daleko od njegova veličanstva. Nego tko breme bližnjega uzima na sebe, tko slabijemu hoće iskazati dobročinstvo u onome u čemu ga nadmašuje, tko ono što je od Boga primio daje potrebitima, primateljima je kao Bog, taj je nasljedovatelj Božji.

(Pismo Diognetu X, 4-6) 

Ne

Prije par tjedana ulazeći kroz vrata pri kraju tramvaja primijetio sam negdje naprijed ljubičasti poster. Samo sam ga letimično pogledao i učinilo mi se da je to reklama za recikliranje kakvima nas zadnjih par godina zasipaju. Uz uklanjanje kanti za smeće, zaključavanje kontejnera za papir i plastiku, otežavanje odvoženja glomaznog otpada i odlaganja otpada u reciklažnim dvorištima, skupljanja otpada svakog petog petka u mjesecu i slično, mislio sam da je to vjerojatno još jedna od tih taktika kako bi ljude naveli da jednostavno iskipaju smeće negdje uz cestu, u šumu, u neku rupu itd. 

Ipak, vjerojatno mi je bilo čudno zašto se muhe skupljaju nad tim smećem, a to je uz dojam riječi "jesi kako danas?" dalo alternativno nesvjesno tumačenje da se možda radi o osvješćivanju vlasnika pasa da pokupe kakicu za ljubimcima kojima su nogostupi i zelene površine našeg grada postale goleme sraone. 

Vidjeh, arhivirah pod "Možemo" i zaboravih. Sve dok prošli tjedan nisam slučajno sjeo upravo pred jedan takav plakat. 

I onda sam shvatio da se tu zapravo radi o slici mozga. Mozga koji ima nekakve lezije po sebi, ali se ipak smiješi. Sad mi se malo razjasnila i ona simbolika. Vjerojatno su mozak prikazali kao vreću smeća nad kojom lete srcolike muhe zato što se ljudi u depresiji koju valjda simbolizira ova ljubičasta boja osjećaju "kao smeće". 

Nije mi bio jasan podnaslov "Tu sam kada me trebaš." Tvoj mozak je tu za tebe kad ga trebaš? A inače? Grad Zagreb je tu za moj mozak kad ga treba? Da li se mozak obraća Zagrebu ili Zagreb mozgu? Sve solucije bile su zbunjujuće, a neke od njih pomalo i jezive. Uostalom, ovakvi izdvojeni mozgovi koji iz svoje staklenke nešto rade obično se pojavljuju u filmovima strave. 

Onda sam konačno malo bolje promotrio što taj mozak na slici radi. I stvar je postala još gora. On izvodi neke istočnjačke fore, spojio je palac i kažiprst, zatvorio "oči" i izgleda da levitira. Znači, nećemo liječiti psihičke probleme normalnom katoličkom molitvom, to je fuj fuj, ali možemo promovirati istočnjačke religiozne tehnike kao službenu, znanstvenu i prihvaćenu terapiju, koronaškim bi se rječnikom reklo "preporuku stručnjaka". 

Nemojte mi samo početi pisati da se teže psihičke bolesti ne liječe molitvom, nego odgovarajućim lijekovima. Prihvaćam da se radi o poremećenoj kemiji mozga, o genetskim predispozicijama itd. Ali ako nećeš liječiti molitvom, zašto si onda stavio istočnjačku meditaciju. Ako mozak na slici ne smije na koljenima moliti krunicu, zašto onda spaja prste, smiruje čakre i vjerojatno mantra neke gluposti?  Ako želimo biti znanstveni i sekularni, zašto mozak uz sebe nema bočicu tableta? Ili ako bi to bilo premorbidno, zašto se ne šeće kroz šumu, miriše cvijet, pjeva pjesmu...  Zašto se nije uhvatio u kolo i zaplesao s drugim mozgovima, zar mu takva fizička aktivnost i druženje ne bi pomogli više od zatvaranja u sebe, razmišljanja o svojim problemima ili pak pokušaja pražnjenja svoje osobnosti i poništavanja sebstva. 

Ako vaš mozak ima težih mentalno-zdravstvenih problema, svakako se obratite liječnicima. Ali ako je samo umoran, iscrpljen i tužan, možda može doći (uz vašu pomoć, nemojte ga slati samog) na misu. Sutra je sedamdesetnica tako da će na tradicionalnoj misi vidjeti ljubičastu boju. Boju pokore i obraćenja. To vam, za razliku od mantranja i joge, može pomoći.

Zajedno

Namistnik imenom Aspasij dade drva naslagati i zapaliti, te nad njima postavi svetu Agnezu. Silna se vatra podiže, a posrid nje sveta divica uzdignutim rukama Bogu se moli, i vatra se od nje odbija. Ona ostade neozlegjena, dočim je mnogo od poganskih gledalaca od nje izgorilo. Napokon vatra se ugasi, a Agneza zdrava Bogu Svemogućemu hvale uzdiže. Pogani tada još i žešće stadoše vikati i urlikati; i zato je Aspasij dade mačem pogubiti. Tako je, na veliko čudo i samih pogana zadobila krunu mučenika i vikovitu slavu. Sveti Jerolim kaže: I pismom, i ričju, svi narodi a navlastito po crkvama, proslaviše život svete Agneze, koja je i nejakost svoje mladosti kao i tiranina nadvladala i pridobila, ter je mučeništvom posvetila bilig čistoće i divičanstva.

Bijaše sahranjena na Nomentanskom putu; nad njezinim grobom bijaše za vladanja cesara Konstantina Velikoga sagragjena lipa crkva, koju je sedmoga vika ponapravio sveti otac papa Honorij prvi. U njoj su sahranjeni njezini ostanci zajedno sa onima svete Emerencijane, i nalaze se u krasnoj raci. 

U Rimu sveta Emerencijana, divica i mučenica. Ona bijaše dojna sestre svete Agneze, i katehumena jošte, to jest u viri pripravnica. Pogje jednom, da se na grobu svoje sestre svete Agneze Bogu pomoli, a pogani je odmah nad grobom kamenovaše, i tako je u krvi svojoj primila sveto krštenje.

(izvor)

Koga biste uzeli da vam uredi stan, Pišekicu ili bosanske fratre?

Naišao sam danas na vijest da Nikolina Pišek prodaje svoju vilu u Zagrebu. O gospođi ne znam gotovo ništa, ali odlučio sam baciti pogled na arhitekturu i unutrašnje uređenje kuće. Nemamo sličan ukus, no to nisam ni očekivao. Pomalo me razočaralo kakve nakaradne goleme portrete je stavila na zidove: 

Još jedno Bogojavljenje

Najprije par misli koje su vezane uz Bogojavljenje, a pale su mi na pamet kad sam se jutros probudio.

Bog nam je omogućio da mu se približimo na različite načine. 

Kao sveti kraljevi  proučavajući prirodu oko sebe. Danas bi rekli znanošću. To je dosta pogibeljan i težak način jer zahtijeva puno truda u putovanju. Da ne zalutamo u oholost i ispraznost poput Heroda i njegovih pametnjakovića, potreban je nadnaravni pogled, rekli bismo zvijezda vodilja. 

Kao pokornici koji su se okupljali oko Ivana Krstitelja i imali milost prisustvovati Gospodinovu krštenju i svjedočanstvu Presvetoga Trojstva. Jasno, ni taj direktni znak ne bi nam ništa značio ako ne bi vršili djela dostojna svoga obraćenja. 

U svakodnevnim brigama poput onih koje su imali mladenci i organizatori svadbe kad im je ponestalo vina. Ako se potrudimo da Isusa primimo u svoj dom i ako smo u dobrim odnosima s Njegovom svetom Majkom, smijemo se nadati njihovoj pomoći. 

Ono što je zajedničko za sva tri načina je molitva, a to je otvorenost Bogu. Makar i nesavršena jer krećemo na put vođeni nekom maglovitom idejom ili idemo iz radoznalosti vidjeti tko je taj koji viče u pustinji. Ili barem spremnost da učinimo nešto malo i nevažno, što nam se na prvi pogled čini besmislenim, a možda i opasnim za našu reputaciju, napuniti posude vodom i onda tu vodu nositi uglednom gospodinu da je kuša. 

***

Danas je i 17 godina otkako je započeo blog koji čitate. Kroz godine smo na njemu diskutirali mnoge stvari koje su mi bile više ili manje interesantne. Opstao je najviše zato što sam htio imati mjesto gdje mogu slobodno objaviti ono što želim reći ili pokazati. Nije bilo puno negativnih posljedica mojih, ponekad ne baš svima ugodnih razmišljanja: par pokušaja cenzure i prijetnji interdiktom, nekoliko prezrivih pogleda, grubih riječi i puno ignoriranja. S druge strane, upoznao sam dosta kvalitetnih ljudi od kojih su mi neki čak i danas prijatelji (nevjerojatno, zar ne). Neke od onih koji su pisali na blogu nisam ni susreo, a druge sam vidio svega par puta u životu. Čak i gospodina koji mi je poslao daleko najviše priloga za objavu na ovom blogu nisam, koliko sam svjestan, uživo sreo. Ali to nije problem, neka doza misterija mora postojati u životu. Zato se nikad nisam posebno domišljao tko je primjerice Katolik s dna kace ili časni Murus inexpugnabilis aka Antemurale Christianitatis. Naravno da bih jednima da ih sretnem stisnuo ruke, drugome poljubio prsten, ali lijepo je da nas i ovako svojim samozatajnim radom informiraju i potiču na dobro. 

Pretpostavljam da bih uz zahvalu svima onima koji su na bilo koji način pomogli opstanku ovog bloga i još puno važnije mom opstanku u tom razdoblju, trebao uputiti i riječi isprike onima koje sam povrijedio. Pa evo, žao mi je što ste se uvrijedili čitajući moje tekstove. Ozbiljnije govoreći, uvijek mi je bilo odbojno javno priznavanje svojih grijeha i mana. Čak i više nego kad ljudi sami sebe hvale iako ni to nije najugodnije slušati. Javne ispovijedi najčešće ostavljaju dojam neiskrenosti komunističkih samokritika i egzibicionističkog privlačenja pažnje. Zar nije bolje naprosto šutjeti o sebi i ako baš smatraš da trebaš, nositi cilicij i umjereno se bičevati?

Umjesto takvih teških pokora, uvijek sam bio spreman odvojiti uživo pet minuta da poslušam one koji se nisu slagali s mojim mišljenjem ili su smatrali da ih nepravedno osuđujem. Ako ste i vi među njima, čak ću vam dati i Mozart kuglu ako se unaprijed najavite za razgovor (doduše, Fürst kuglicu možete dobiti samo ako sam vam napravio neko zaista opako zlodjelo). 

Jučer sam slučajno kod roditelja naišao na svećenika u blagoslovu stana. Mislio sam da je već otišao, ali očito mu je bilo ugodno pa se dulje zadržao. To je jedan celebrity svećenik par excellence s desetinama, ako ne i stotinama tisuća pratitelja. Malo je neobičan, ali relativno simpatičan. Uglavnom, popričali smo o svetcima i obredima, a u jednom me trenutku upitao za moj Instagram nadimak ili kako to već mladi zovu. Dobro sam se nasmijao, ali  danas sam pomislio što bih ja objavljivao na Instagramu da ga imam. Bez brige, uopće me ne privlači prisutnost na toj društvenoj mreži, no odlučio sam završiti ovaj post s nekoliko fotki kakve bih onamo stavljao (jasno, osim milijuna fotki s putovanja). 

***

Pogled s prozora (s pažljivim kadriranjem da se ne vide električni kabeli)

Provjera koliko grana još može izdržati snijega prije nego ga strese

Jedan od kipova Majke Božje

Moja ikona sv. Mihovila (primijetite da i unutar nje ima ikona istog arkanđela, volim zamišljati da se to rekurzivno ponavlja u beskonačnost)

Radna ploča u kuhinji, jedina stvar koju ne smijete kritizirati je moj izbor granita

Jedan dio police s knjigama

Moj omiljeni dodekaedar

Ormarić s pićima za odrasle i igrama za djecu (bez brige, nije se još nitko zabunio)

Dio opsežnih priprema za pisanje ovog posta. 

Staro, a novo

Evo nas u novoj godini, a ostao mi je jedan kratki izvještaj iz stare. 

Čovjeka pitaš kako se Bog rodio

Tko će to dokučiti? Tko iskazati? Tko će, dakle, izreći i to Kristovo rođenje? Čija je pamet dostatna da shvati i jezik da izrekne da Riječ — nemajući nikakav početak rađanja te bijaše u početku — postade tijelo, odabra djevicu i sebi je učini majkom? Riječ je majkom učinila ženu koju je sačuvala djevicom.

(sv. Augustin, Propovijedi o Vjerovanju)

Isus je sam uzeo ruku Tominu i metnuo mu prst u rane svoje i otud je Toma toliko svjetla i ljubavi primio, te je svom oduševljenju usklikom oduška dao.

Divi se neizmjernoj dobroti Isusovoj! Ljubezno traži izgubljenu ovčicu svoju; donese joj mir, otkrije svojim sveznanstvom rane Tomine, pozove ga, neka dođe i metne prste svoje u probotke čavala, i ruku u rebra njegova. Tako iscijeli Isus rane Tomine, izbavi ga od nevjerstva i tako od propasti; učini od njega stup žive vjere. Vjera je korijen i početak opravdanja, kako uči sv. sabor tridentski. Budi zato često djela vjere, ufanja i ljubavi prema Bogu.

(izvor)