Gospode velji, po Njoj što nebo krasi od vijeka u Tvojoj želji, čistoj ko ljiljan bijeli, Ti nas, Gospode, spasi!

Krist je uzašao na nebo
i prečistoj Majci Svojoj
pripravio mjesto besmrtnosti ; 
i ovo je sjajna ona svečanost, 
neusporediva sa blagdanima svetih,
u kojoj sva slavna i presretna
u višnje je dospjela odaje, —
gdje nikada ne zaboravlja one,
koji Nje se sjećaju.

Haha, mislite da smo već zaboravili?

(izvor)

Prilika

U subotu navečer, nakon povratka s jednog sprovoda, imali smo u crkvi sv. Roka u Zagrebu pjevanu rekvijemsku misu. Pjevao je voditelj naše Schole cantorum sancti Blasii, koja se ove godine iskazala na misama hrvatskih tradicionalističkih mladomisnika. Prisjetio sam se da sam Bernarda prvi put uočio kad se spontano i samoinicijativno pridružio pjevanju rekvijemske sekvence u crkvi Krista Kralja na Mirogoju. Bilo je to u doba kad je na našim tradicionalnim misama glavnu glazbenu riječ i notu vodila nezaboravna Ida. U subotu je uz Bernarda pjevao i Bruno, a u nedjelju mu se u crkvi sv. Blaža pridružio legendarni Ivan Kovačić, kojemu se među mnoge zasluge ubraja i pjevanje na prvoj misi u crkvi sv. Martina u veljači 2011. Toga se, zajedno sa suzama sv. Tome Akvinskog, sjetim kad god u letku za nedjelju sedamdesetnicu vidim tekst Media vita. 

Razmišljajući tako o prolaznosti i smrti, palo mi je na pamet da nikad nisam eksplicitno zapisao: bilo to sutra ili za 50 godina, kad ja umrem, želim da mi sprovod i misa budu isključivo po tradicionalnom ("pretkoncilskom") rimskom obredu! I bez ikakvih govora o pokojniku, ni kod mrtvačnice ni kod groba ni na misi. Najbolje bi bilo da se ne govori ništa što ne piše u obredniku (bilo općem bilo lokalnom) ili u misalu, ali ako moraju nešto reći, neka kažu: "Pokojnik je zamolio da se na sprovodu ništa ne propovijeda i ne govori izvan ceremonija koje su propisane!" Podrazumijeva se, naravno, da ćete moliti za moju dušu. Na karminama držite govore i pričajte o čemu god vas je volja. 

Eto tako, to je lijepo crno na bijelom zapisano, pa, ako treba, isprintajte prethodni odlomak i odnesite kome treba potvrda te pokojnikove posljednje i izričite želje. Ako nadređeni to ne budu mogli ispoštovati (kako se ovih dana veli na Kupresu "ne daju Sarajlije"), njima na savjest. Tko od vas bude živ, neka pročita/otpjeva tradicionalnu latinsku misu zadušnicu u kakvoj sobi iza zatvorenih vrata ili na kamenu usred šume. A laici mogu izmoliti Oficij za mrtve. Unaprijed puno hvala!

Vratimo se natrag u sadašnjicu. Jako mi je drago što sam mogao jutros prisustvovati pjevanoj misi o blagdanu blaženog Augustina Kažotića. Majku sam podsjetio da sigurno prije nije bila na misi na kojoj bi se u molitvama spominjao i Augustin Kažotić, koji je zaštitnik njezine (i moje) župe, ali i Našašće sv. Stjepana, koje je župni blagdan u dalmatinskom mjestu gdje inače u ovo doba godine boravi. Ministranti Frane, David i Danijel (uz Ivana u subotu) potrudili su se nabaviti sve što treba za pjevanu misu s kađenjem, a Bruno je lijepo pjevao. Teško da ima nešto bolje i poticajnije za započeti tjedan od ranojutarnje pjevane mise s kađenjem. 

Ako ste u Zagrebu ili okolici, imate priliku i sutra, u utorak. U crkvici sv. Roka u 7 ujutro će don Elvir imati pjevanu misu od dana, a nakon toga će u 8:30 vlč. Stjepan služiti pjevanu rekvijemsku misu. Zelenilo koje prekriva nekadašnje groblje, mir, cvrkut ptičica, niske sunčane zrake koje se probijaju kroz oblake tamjana (bez brige, otvorimo prozore), bezvremenska glazba gregorijanskog korala koja se skladno prožima s tihim molitvama svećenika i nečujnim vapajima skrušenog puka... Priliku za što? – pitaju se neki zbunjeni čitatelji. Pa što molite u petom otajstvu radosnom? "Koga si, Djevice, u hramu našla." Ako ga je Blažena Djevica našla u hramu, zašto i vi ne biste potražili Isusa ondje?

Ponešto iz Istanbula – 1. dio

Površinski rudnik bakra Asarel istočno od Sofije

Mise p. Stjepana

Dok sam razmišljao o tome kako najbolje zabilježiti mladu misu vlč. Stjepana u njegovoj rodnoj župi sv. Blaža, prisjetio sam se i gužve u svetištu i krasnog misnog ruha i propovijedi dragog p. Roberta i dirljive mladomisnikove zahvale Majci Božjoj pred njenim oltarom i uvijek poticajnih prizora kad mladomisnik blagoslivlja starije kolege svećenike, pa i vesele zabave uz tamburaše u restoranu, a i još puno detalja koji su ceremoniju i taj dan učinili posebno svečanima i lijepima. 

Crtice iz New Yorka

Već pri dolasku iskusili smo poznate čari njujorške podzemne željeznice. Srećom, bila je to samo vrišteća hispanoamerikanka, a ne poremećeni migrant s nožem. 

Bregenz

Kako sam većinu važnijih stvari o ređenju i prvoj misi patera Stjepana napisao u prošlim postovima, ovdje ću ostaviti samo par fotografija i nekoliko kratkih crtica o ostalim iskustvima na tom putovanju.

Istu Krv Isusovu

»Da svi budu jedno« molio je Božanski Spasitelj svoga nebeskoga Oca na posljednjoj večeri. I ta želja Božanskoga Spasitelja gori neprestano u srcu njegove Zaručnice svete Crkve. Već stoljeća i stoljeća moli ona svaki dan kod svete Mise na usta svećenika: »Tebe dakle, preblagi Oče, smjerno molimo ... da milostivo primiš i blagosloviš ove darove, ove poklone, ove svete neoskvrnjene Žrtve, koje ti prinosimo prije svega za tvoju svetu katoličku Crkvu, da je se dostojiš po svemu svijetu umiriti, zakriliti, ujediniti i upravljati« (kanon prije pretvorbe). Isto tako i prije svete pričesti moli svećenik nagnut nad svetom Hostijom: »Gospodine Isuse Kriste ... ne gledaj na moje grijehe nego na vjeru Crkve svoje i dostoj se njoj po volji svojoj darovati mir i jedinstvo.«

Prema tome želi Crkva od davnih vremena, da se u njoj ujedine svi rastavljeni kršćani, da se u njezinu materinskom krilu nađu svi ljudi, jer su svi otkupljeni Kristovom Krvlju, jer je Božanski Spasitelj osnovao svoju Crkvu za sve.

(izvor)

Prva misa p. Stjepana

Za razliku od puste samostanske crkve opatije Mehrerau koja je "obnovljena" za vrijeme zadnjeg koncila, školska kapela u kojoj je p. Stjepan služio prvu svetu misu vrlo je bogato oslikana u šarenom historicističkom stilu. 

Međunarodni karakter koji smo jučer iskusili na ređenju patera Stjepana  — on i dvanaestorica njegovih kolega različitih nacionalnosti (Hrvat, Francuzi, Česi, Portugalci, Šveđanin, Poljak, Talijan, Austrijanac, Mađar) — nastavio se i danas. Ne samo da su sveti služitelji, ministranti i gosti bili iz raznih država, nego su uz latinski ravnopravno bili zastupljeni njemački i hrvatski. Na ta je dva jezika svoju propovijed održao cistercitski domaćin p. Henrik Ivan Damjanović. Pri tome je pater prior svoje razmišljanje i poticaje zasnovao na vrlo prigodnom evanđelju današnje četvrte nedjelje po Duhovima  (Luka 5, 1-11) o obilnom ulovu riba te Isusovim i Petrovim riječima koje tako dobro otkrivaju poziv i izazove svećeničkog života. Moram priznati da sam se uz p. Henrikove očito proživljene riječi i sam osjećao kao da sam u lađici s Petrom i drugim učenicima. Tome je vjerojatno pridonijelo i neprekidno lagano podrhtavanje klupe na kojoj je uz nas sjedio jedan krupniji gospodin stvarajući dojam ljuljuškajuće barke. 

Meni su pak u ušima zazvučale riječi iz poslanice Rimljanima "et nos ipsi primitias spiritus habentes" ( i mi koji imamo prvine Duha), uz njemački naziv Primiz za mladu misu (i u hrvatskom nekad primicija). Razmišljao sam o tome kako je ne samo ova misa prvi prinos koji novi svećenik prikazuje Bogu, nego je i sam p. Stjepan prinos, prvina koju Crkva od svojih članova posvećuje Bogu. 

Evo nekoliko slika da dobijete barem kakav-takav dojam. Puno bolje i brojnije možete očekivati kada don Elvir uploada svoje profesionalne fotografije. 

P. Stjepan

Danas je u župnoj crkvi svetih Petra i Pavla u bavarskom gradu Lindenbergu za svećenika zaređen đakon Stjepan Androić iz Svećeničkog bratstva sv. Petra. Trebalo bi opširnije opisati lijepu četiri sata dugu ceremoniju kao i poticajni nagovor ređenicima koji je izrekao biskup Marc Aillet, ali s obzirom da ovo tipkam na mobitelu u ne baš kooperativnoj platformi bloggera, a zbog drugih obaveza tek ću za desetak dana moći sjesti za računalo normalno pisati, odlučio sam s čitateljima bloga podijeliti samo nekoliko fotografija ovog značajnog događaja. Službene fotografije trebale bi se pojaviti na stranici bogoslovije  u Wigratzbadu.   

Da ti vjerno i nesebično služi do kraja

Jučer smo bili kod Majke Božje u Mariji Bistrici. Meni je to bio posljednji put... Ivica je služio svetu Misu na Gospinu oltaru. Svi smo primili svetu pričest. Naš mladomisnik služi svetu Tajnu baš onako, kako je odlučio: on se ne žuri, kretnje su mu dostojne, ni spore niti odveć nagle, očiju ne diže, kad govori »Dominus vobiscum« ili kad blagosliva narod Božji, a hvala Bogu nema ni onog ružnog običaja, da bi gledao po crkvi držeći u ruci sveto Tijelo i govoreći: »Evo Jaganjac Božji,« kad će dijeliti svetu pričest.

Ja sam tako žarko zahvaljivala Majci nebeskoj, što je uslišala moje molitve i dovela Ivicu do oltara božanskog joj Sina. Iz dubine srca preporučila sam mladog svećenika Njezinoj moćnoj zaštiti: neka ga vodi sunčanom stazom, neka ga čuva dobra i sveta, neka prati njegov svećenički rad svojim materinskim blagoslovom, da mnogo uradi za carstvo Isusovo u poniznosti i nesebičnoj ljubavi. 

 (Miroslav Vanino, Sunčanom stazom – povijest jedne sreće)

Misa u bazilici sv. Marije Velike