Srce Isusovo, kopljem probodeno, smiluj nam se

 

Don Bosko govori – Kazna kao odgojno sredstvo

Iznijet ćemo nekoliko misli o kaznama, što ih je don Bosko u obliku savjeta dao svojim sinovima salezijancima.

Kruh živi koji je s neba sišao

U crkvi sv. Blaža danas smo imali lijepu pjevanu misu. 

Neobičan poziv

Kao župnik svete Marije biskup Lang je često govorio o potrebi svete ispovijedi i Pričesti za bolesnike. Neka ukućani vode ozbiljnu brigu, da im bolesnici ne umru bez sv. sakramenata. 

Jednoga dana dođe neka gospođa u Župni ured sv. Marije i zamoli župnika, da posjeti njezinog sina, koji očekuje smrt. Lang je zapisao ulicu i broj kuće bolesnikove i obećao doći kroz jedan sat vremena. 

Lang je došao na označenu adresu. Pokuca na vrata. Ukućani otvore i prime ga, ali sa čuđenjem. Na Langovo pitanje: »zar nije u toj kući bolesnik«, dobiva odgovor, da je to sigurno zabuna. No, adresu nije pogriješio. »Dobro, presvijetli, a tko Vas je naručio?« Lang stane kružiti očima po ukućanima, no one gospođe koja ga je došla pozvati, ne nalazi. Ali, gle! Na zidu visi njezina velika slika. »Evo, veli Lang, ova gospođa bila je kod mene u Župnom uredu prije jednog sata«. Nastala je tišina, a jedan će od ukućana: »Presvijetli, to je moja majka. Umrla je pred godinu dana, a na samrti sam joj obećao, da ću se i ja prije smrti ispovijediti. Ja sam doduše sada zdrav, ali, kad ste već došli, molim Vas, da me ispovijedite«. Primio je, dakle, svete sakramente — i sutradan umro. 

(Iz knjige »Naš veliki Lang«)

In labore requies, in aestu temperies

Ovaj Duh božanskog djelovanja najprije potiče dušu da radi, da djeluje u svom duhovnom i kršćanskom životu slijedeći svoj ljudski način djelovanja. Ljudski način djelovanja je, da čovjek sam misli, razmišlja, i, držeći se načela razuma i vjere, zaključuje što treba da radi te konačno sam svojim razumom i voljom pokreće sama sebe, svoje moći, da rade, da davaju plod kršćanskog života. Duh Sveti je ovdje potpuno sakriven iza naših prirodnih moći narešenih nadnaravnim krepostima vjere, ufanja, ljubavi, razboritosti, uzdržljivosti i ostalima. U našem razumu zasađeno je svijetlo vjere, a u volji želja i ljubav za božanskim dobrom, iz tog izvora pod utjecajem obične milosti Duha treba da se sam čovjek svojim ličnim naporom i trudom nauči, kako da što bolje razmatra i donekle barem nešto bolje shvati otajstva naše svete vjere i da se sam odlučuje, kako da se vlada i bori u svom životu. 

Ali uzevši u obzir slabost naše naravi, taj bi napor ostao odviše suh i težak, a borba praktički na ljudsku govoreći, neizdrživa, jer čovjek ne može da dugo ustraje u suhoj borbi i napornom djelovanju. Zato se Duh Sveti ne zaustavlja svojom pomoću i djelatnošću na ovom skrivenom i ljudskom načinu djelovanja duše. On ide i dalje. I sada se očituje u svom vlastitom djelovanju u duši. Sada On podiže dušu, da ona djeluje ne više na sebi prirođeni način, već na nadljudski način, na način sličan Božjem djelovanju. Sada Duh Sveti ne daje samo neka općenita načela, pravila vjere, pustivši da duša svojim ličnim radom i naporom sve udešava; nego da sada sam Duh Sveti već pripravno pruža duši što i kako da radi. Sada joj on po unutrašnjem rasvjetljenju govori: ovo i ovako je dobro, ovo odgovara načelima vjere, ovo je meni drago da učiniš n. pr. da se u ovoj prigodi ponizim popuštanjem, da strpljivo pa čak i rado primim ovaj križ bolesti, progonstva, suhoće, da učinim ono djelo bratske ljubavi, da izvršim ovo ili ono djelo pobožnosti n. pr. jedan pohod Svetootajstvenom Isusu, primanje kojeg sakramenta ili češće ili još mnogo pobožnije nego do sada. A u isto vrijeme, dok ovako jasnim i određenim svjetlom rasvjetljuje razum, dotle istodobno ovaj Duh istine i ljubavi dira i slobodnu čovječju volju davajući joj sklonost prema tomu činu i obilnu jakost, da to izvrši usprkos svih poteškoća, na koje bi mogla naići. 

(iz D. Budrović: Utjecaj Duha Svetoga) 

O štovanju sv. slika, kipova i sv. moći

A. Svete slike i kipovi. 

1. Štovanje, što ga iskazujemo sv. slikama, ne valja razumjeti tako, kao da mi slikama (kipovima) pripisujemo nešto božansko ili kakovu posebnu tajnu moć, ili da na njih izravno upravljamo naše prošnje, ili u njih da stavljamo naše ufanje. Tako su mislili i činili ili još i sad misle i čine neznabošci. Oni ne poznaju pravoga Boga, a znadu da mora da ima više biće, pa drže, da je to više biće njihov kumir (kip, talisman, slika). Od ovoga onda očekuju oni, da će uslišati i ispuniti niihove molbe. 

Crkva uči, da i sv. slike (kipove, medalje) treba častiti. Ali za to, jer nam dozivlju u pamet ili predočuju, makar simbolički, što je u svezi s Bogom ili s njegovim ugodnicima. No nikako nije predmet našega čašćenja sama slika (kip i t. d.), već ono sveto, što predočuje ili na što nas sjeća ta slika (kip i t. d.). 

To dakle nije kult apsolutan, radi unutrašnjega svoga dostojanstva i svrhunaravske vrijednosti. To je kult relativan, jer je u nekoj svezi, makar reprezentativnoj ili simboličkoj spram nečega, što je sveto. Ali je relativan i u tom znamenovanju, što sliku, kip i t. d. ide čašćenje prema licu, s kojim je slika u svezi, koga predočuje ili na koga sjeća. Dakle je čašćenje postupno, na pr. više treba častiti sliku ili simbol, što predočuje Boga, Krista, Duha Sv. od slike Bl. Dj. Marije, ovu više od slike kojega drugog sveca i t. d. 

2. Sv. slike (kipove) treba u crkvama postavljati i postavljene čuvati, jer nam vjerna i ukusna slika ne rijetko dobro predočuje sveto lice ili koji nauk sv. vjere. Tako nas ona potiče na razmatranje, sjeća na dobročinstva i darove, što ih primamo od Gospoda, pobuduje nas, da nasljedujemo kreposni život svetaca, da se molimo Bogu i t. d. 

Ali, jer slike i kipovi mora da su i oblikom ures naših crkvi, oltara i svetih mjesta, određujemo: da župnici i ravnatelji crkvi izlažu u sv. mjestima na štovanje samo lijepe slike i kipove, po mogućnosti izrađene umjetnički, u nabožnom duhu i u skladu s crkvenom naukom. 

Radi li se o neobičnim slikama, ove se ne smiju izlagati bez prethodne Naše dozvole. Izrijekom pak zabranjujemo, da se u rečenim mjestima izlažu: 

a) slike, manje čedne i manje pristojne; 

b) slike, koje predočuju kakvi krivi nauk; 

c) slike, koje mogu da zavedu neuke i priproste u pogibeljnu zabludu. 

Da prigodom popravka ne stradaju dragocjene sv. slike i kipovi t. j. one, koje su na glasu poradi drevnosti, umjetničke vrijednosti ili štovanja: neka ih župnici dotično ravnatelji crkve ne daju u posao bez pismene Naše dozvole. 

Svečani blagoslov sv. slika vrši biskup ili po njemu ovlašteni svećenik. 

B. Svete moći. 

Sv. moći blago su Crkve. One sjećaju viernike na duh i djela onih, od kojih potječu, pobuđuju ih na štovanje dotičnih svetaca i na nasljedovanje njihova života. 

Sv. moćima zovemo u užem znamenovanju sve ono, što je od tjelesa svetih ostalo na zemlii (na pr. kosti); u širem znamenovanju ono, čime su se sveci služili, ili što ih se doticalo, pa tako na neki način postalo posvećeno, na pr. odjeća, pokućstvo, oruđe, kojim bijahu mučeni; sv. moćima zove se u najširem znamenovanju još i ono, što se samo njihovih ostanaka dotaknulo na pr. križići, slike i t. d. 

Kod sv. moći razlikujemo velike ili znamenite (reliquiae maiores, insignes) od malenih ili manje znamenitih (non insignes). U prve se ubraja oruđe muke Spasiteljeve, zatim, što je od sveca ostalo: cijelo tijelo, glava, podlaktica, nadlaktica, srce, jezik, ruka, noga, kao i onaj dio tijela, na kojemu je bio mučenik mučen, samo ako je čitav i ne sasvim malen. Ostale sv. moći zovu se male ili manje znamenite (non insignes). 

Kod sv. moći valja strogo paziti, da li su izvorne ili istinske. Zatim, da li im je zakonita oblast zajamčila pravost t. j. imadu li ispravu autentičnosti izdanu od kojeg kardinala, biskupa ili duhovnika, na to ovlaštenoga apostolskim indultom. Raspravu o autenciji sv. moći nije dopušteno voditi u propovijedima, nabožnim knjigama, časopisima: na temelju nagađanja ili vjerojatnih dokaza ili predrasuda; a pogotovo ne: na način podrugljiv i prijeziran. 

Štovanje, što ga dajemo sv. moćima je relativno (vidi Čl. A. toč. 1.), i u glavnom u tome, da im dajemo čast, da ih časno čuvamo, i sa počitanjem da s njima postupamo. Stoga određujemo: 

1. Da se znamenite ili velike moći (insignes) svetaca i blaženika imaju čuvati u crkvama i javnim kape lama. U privatnim zgradama i kapelama mogu se čuvati samo uz izričitu Našu dozvolu. 

Manje sv. moći mogu se uz dužno počitanje pohranjivati i u privatnim kućama, dapače ih vjernici mogu i da sa sobom nose, ali časno. 

2. Javnom čašćenju mogu se izlagati u crkvama, pa bile one i izuzete, samo takove sv. moći, kojih pravost dokazuje autentična isprava. Ako je isprava o pravosti sv. moći propala, neka se ne izlažu bez prethodne Naše odluke. Ipak starodrevne moći (antiquae) neka se čuvaju u dojakošnjoj časti, ako se za njih ne dokaže ne dvojbenim (certis) dokazima, da su neistinite ili podmetnute. Neistinske ili podmetnute moći valja prijaviti Nama, da ih uzmognemo ukloniti od štovanja vjernika. 

3. Kad se svete moći izlažu javnom štovanju treba da su u moćištima zatvorene i zapečaćene. Čestice sv. Križa mora da imadu za izlaganje posebno moćište, i ne smiju se izlagati zajedno sa drugim sv. moćima u istom moćištu. 

4. Neka dekani, župnici i ostali, kojima je povjerena duhovna pastva, budno paze, da se sv. moći, naročito sv. Križa, ne prodavaju i da ne prijeđu u ruke ne katolika. Osim toga treba da oni bdiju: 

a) da se sv. moći ni na kakav način ne obeščaste;
b) da ne propadnu nemarom ljudi;
c) da se ne čuvaju manje dostojno. 

(iz statutâ prve sinode Zagrebačke nadbiskupije)