Šteta što nije funkcioniralo

Pročitavši na uobičajenim mjestima preporuke mjesečnika na engleskom jeziku koji sadrži tekuće tekstove za tradicionalnu misu i prikladna razmatranja, odlučio sam naručiti dotični časopis i provjeriti je li zaista tako koristan kakvim ga opisuju. Učinilo mi se najzgodnijim ubiti dvije muhe jednim udarcem, pa sam pretplatio brata Marka kao poklon za njegov rođendan. Za međunarodno tržište je prvi broj izišao u studenom 2021.

Ime časopisa "Benedictus" besramno je ukradeno od našeg Društva za promicanje tradicionalne Mise, ali s obzirom da je publikacija ozbiljna, korisna i lijepo oblikovana, vjerujem da vodstvo Društva neće željeti pokretati pravne sankcije. 

Na skoro 400 stranica formata 12.6 x 17.3 cm nalaze se tekstovi za sve mise u dotičnom mjesecu pri čemu se za sve nedjeljne mise donosi čitav ordinarij i proprij dvojezično, a za ostale se navodi proprij samo na engleskom. Uz to su za svaki dan dane kratke jutarnje i večernje molitve te odgovarajuće razmatranje. Na početku knjižice su i osnovne molitve na oba jezika, a na kraju su propriji za neke češće zavjetne mise. Iza nedjeljnih razmatranja dodane su i nešto dulje pouke primjerene za razdoblje crkvene godine. Tako se u broju od studenog nalaze i tekstovi o četiri posljednje stvari, sprovodnim obredima, himnu Dies Irae, čistilištu i adventu. Kao što možete vidjeti na nekoliko slika koje prilažem uz ovaj post, oblikovanje teksta je prikladno i nenametljivo. 

Vjerojatno najveća zamjerka koju imam na samu knjižicu je što je papir ipak pretanak, pa se podosta proziru slova sa suprotne stranice što je iritantno i ometa čitanje. 

S obzirom da je moj dojam zapravo vrlo pozitivan, zašto onda tako defetistički naslov ovog osvrta. Zašto sam već nakon tri mjeseca otkazao ovaj časopis i tako prekinuo duhovni akvadukt žednome bratu Marku? Kod naručivanja je bilo nekih tehničkih problema koji su kroz mjesec-dva prepiske riješeni (formular je tražio upisivanje broja telefona za koji uopće nije postojalo odgovarajuće polje), pa to nije pravi razlog. 

Najprije, broj za studeni je stigao 8.11.2021. Očito to što američki izdavač šalje knjižicu desetak dana prije početka mjeseca nije dovoljno da pošiljka stigne na vrijeme. Ako publikaciju koja je namijenjena korištenju svaki dan u odgovarajućem mjesecu, ne možete najmanje prvi tjedan toga mjeseca uopće koristiti, to nije zanemarivo. Nadalje, cijena svakog broja za međunarodno tržište je 10 američkih dolara u što je uključena i poštarina. No, poštar je kod predaje časopisa šogorici naplatio carinu 62 kune što je gotovo jednako cijeni samog časopisa s poštarinom. Na moj upit, Hrvatska pošta je odgovorila:

[U]vidom u sustav carinske deklaracije, vidljivo je da  imate 22,00 USD + transportne troškove koji ulaze u osnovicu carinskih terećenja .

Pošiljka je ocarinjena prema podacima koji se nalaze na elektroničkoj carinskoj deklaraciji koju je popunio / deklarirao pošiljatelj .

To sam prenio izdavaču i zamolio ih da ubuduće pripaze da ta elektronička deklaracija bude ispravno popunjena (5 USD + poštarina ili 10 USD ukupno kako sam i plaćao). Nažalost, nisam mogao provjeriti je li se išta u tom smislu popravilo jer broj za prosinac uopće nije stigao, a isto se ponovilo i u siječnju. 

Otkazao sam pretplatu. Za razliku od časopisa Catholic koji Marku stiže "svake prijestupne",  iza ovog izdanja ne stoji tradicionalna redovnička zajednica na otočiću u Sjevernom moru, nego američka izdavačka kuća s kojom nemamo neku posebnu duhovnu povezanost. 

Ako živite u dijelu svijeta gdje imate normalne mogućnosti dostave i plaćanja, svakako bih vam preporučio da nabavite časopis Benedictus i provjerite odgovara li vašim duhovnim i intelektualnim afinitetima. 

Misa zadušnica

Sprovod profesora Marka Petraka održat će se u krugu obitelji, a sveta misa zadušnica (po novom obredu) bit će služena u ponedjeljak 24. siječnja u 14 sati u crkvi sv. Blaža u Zagrebu. 

U crkvama sv. Blaža i sv. Križa već su u utorak služene privatne tihe rekvijemske mise, a o eventualnim budućim javnim misama obavijestit ću vas kako saznam za njih. 

Počivao u miru Božjem

Sve nas je potresla vijest o iznenadnoj smrti profesora Marka Petraka u pedesetoj godini života. Bio je redoviti profesor u trajnom zvanju i predstojnik Katedre za rimsko pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu. O njegovim brojnim profesionalnim uspjesima i vrhunskoj znanstvenoj karijeri iscrpnije informacije lako ćete pronaći na drugim mjestima. Ovdje bih naveo samo par osobnih riječi kako bih vas pozvao na molitvu da ga Gospodin primi u svoje kraljevstvo te molitvenu potporu njegovoj supruzi sa dvoje male dječice. 

Marko je bio jedan od potpisnika peticije kojom smo 2009. tražili služenje redovite tradicionalne mise u Zagrebu. Od tada pa do danas podupirao je napore da se misa uvede, vrati i redovito celebrira. Od prve mise u crkvi sv. Martina pa sve do današnjih dana u sv. Blažu, bio je neizostavan član naše zajednice vjernika. I s obzirom na svoj akademski ugled i poznanstva, branio je legitimne težnje i prava vjernika na živu liturgijsku baštinu Latinske Crkve. Uvijek je bilo zanimljivo slušati njegove eruditske komentare trenutnih i povijesnih događaja često obojane ironičnim humorom. Kako je i uobičajeno za muškarce, nije govorio o svom duhovnom životu, ali mi je par puta kratko povjerio koliko mu je značila tradicionalna misa za rast u njegovu odnosu s Bogom. 

Absolve quaesumus, Domine, animam famuli tui Marci ab omni vinculo delictorum ut in resurrectionis gloria, inter sanctos et electos tuos resuscitatus respiret. Per Christum Dominum nostrum. Amen. 

Requiem aeternam dona ei, Domine, et lux perpetua luceat ei. Requiescat in pace. Amen.

"Vade retro" razumije

 

Pepek, ne boš jo tako zlahka zaklal.

U Sloveniji, nažalost, svi pokazatelji vjerskog života stoje još lošije nego kod nas. Usto su kažnjeni jako lošim biskupima i višim klerom koji aktivno onemogućuju preostale katolike da prakticiraju svoju vjeru. Preskočit ćemo ovaj puta covid idiotarije. Jedan od još jasnijih primjera takvih odnosa je dugogodišnje ugnjetavanje katolika privrženih tradicionalnoj liturgiji Crkve. Nedavno je objavljen monstruozni tekst tajnika liturgijske komisije pri slovenskoj biskupskoj konferenciji. Pročitajte ga barem letimično u slovenskom originalu ili engleskom prijevodu objavljenom na blogu Rorate Caeli. 

Nadam se da će doći vrijeme kada ćemo redovito i mi moći ići u Sloveniju (1,2,3,4) i oni u Hrvatsku (5) kako bismo gradili pravo jedinstvo ne poput ovih staljinističkih modela crkvenih modernista, nego  na onome što nas zaista ujedinjuje, vjekovnom pravilu molitve i klanjanja svemogućem Bogu. 

Vratite se

 

Uskoro počinje molitvena osmina za povratak odijeljenih vjernika u Katoličku Crkvu koju crkveni liberali i neokonzervativci obično nazivaju Molitvena osmina za jedinstvo kršćana. Uz taj događaj i ove je godine izdan odgovarajući priručnik koji donosi preporučeni program aktivnosti i molitava. Uvijek veselo iščekujem izlazak te knjižice jer obično uz molitve i čitanja budu uključene i neke paraliturgijske ekumenske ceremonije poput izgradnje zida od kutija za cipele ili korištenja željeznih i ljudskih lanaca. Nažalost, ove godine površnim pregledom priručnika nisam uočio nijednu zanimljivu aktivnost. S obzirom na temu "Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti", čovjek bi očekivao da će biti predložena neka aktualna i duboko simbolikom prožeta gesta kao što je izrada zvijezda od šprica ili putokaza od maskica.  

Tražeći informacije o ovogodišnjem ekumenskom druženju, naišao sam na članak u kojemu se uz standardno budalesanje ("Pažin naglašava kako Katolička Crkva nakon Drugog vatikanskog sabora više ne tvrdi da izvan nje nema spasenja") spominje i vrlo zanimljiva, meni dosad nepoznata činjenica da je "1928. u kapucinskoj crkvi sv. Jakova u Osijeku održano prvo ekumensko slavlje u ovom dijelu Europe". No, pogledavši još jednom u kronologiju "ekumenske baštine" pri kraju spomenutog priručnika, uvidio sam da se autor članka zbunio jer se u kronologiji navodi: 

"1927. U kronici osječkog kapucinskog samostana zabilježeno da je u samostanskoj crkvi održana “svjetska oktava molitvena pro unione omnium catholicorum et acatholicorum”, sukladno tadašnjim crkvenim zakonima i običajima (monokonfesionalne naravi)"

Dakle, ipak ništa od derneka patera, prote i pastorice kako danas obično zamišljamo "ekumenska slavlja".

Evo jednog lijepog sažetka razloga za svjetsku molitvenu oktavu: 

Gospodin naš Isus Krist osnovao je samo jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu, kako ispovijedamo u nicejsko-carigradskom vjerovanju. Ljudski grijesi i slaboće načinili su više puta u krilu Crkve raskole i krivovjerja. Oni raskolnici, koji su se pokorili pravorijeku Crkve, ostali su u njoj, koji se nisu pokorili, otpali su. Krivovjerci bili su od Crkve osuđeni. Pokorni su se vratili k pravoj nauci Crkve, a nepokorni su bili iz nje izopćeni. Neposlušni su osnovali svoje vjerske zajednice. Tako su nastale i odijeljene crkve i razne krivovjerne sljedbe. Pape su uvijek pozivali sve zalutale natrag u krilo svete Crkve. Bilo je i odziva, a bilo je i neuspjeha.

Kako moraju roditelji dicu svoju učiti?

Za Nedilju I. posli Tri Kralja. 

Isus napridovaše mudrostju, i vrimenom, i milostju kod Boga i Ijudih. Luk. 2. 52. 

O dabi Bog dao, da bi i mi reći mogli od kerstjanske mladeži, od ditce sadašnjih kerstjanskih Roditeljah, što Evanđelje od malena Isusa svidoči, da Isus napridovaše tako u vrimenu, kako u mudrosti, i milosti kod Boga, i ljudih. Ali sad sve suprotivno nalazimo. Oh žalosti! sadašnja kerstjanska ditca kako u vrimenu tako zajedno i u zloći, i razpuštenosti napriduju: jedva počmu dobro od zla razlučivati, već pravednost njihova u pogibeli jest, i na kocki stoji: već života pervine oskvernjuju grisima, i svaki dan napridovanje ne malo u razpuštenostima čine. Odkuda je ovo rano pokvarenje mladeži? ne od drugda, nego od pomanjkanja dobrog odranjenja kerstjanskoga. 

... 

Roditelji kerstjanski! ova promislivši, spomenite se također i na to, da Bog neda vami zato ditcu, da se ljudi razplode: da Varoši napune i da ime vaše na svitu ostane, nego da se sluge Božji, Isusovi učenici, neba pribivaoci uzmlože. Ne za vašu, i ovoga svita korist morate odraniti dicu vašu, nego na slavu Božju. 

... 

Ali kako moraju Roditelji ditcu svoju učiti? nejma stanovite međe duhovni nauk, od oneg okatrenutja, u koje se počima pokazivati u ditci mali razum, nastojati moraju Roditelji, da po mogućnosti svojoj učine s njom poznati Svemogućega Boga veličanstvo, dobrotu, da serca njiovog pervo nagnutje bude neizmirna ljubav prama Bogu, odmah onda prignutje na pobožnost, na službu Božju u serce nje neka se ulije, da pervo pametno govorenje bude: Isus, Maria, Josip, (na pobožno izustenje ričih ovih neka rano priviknu) i pervo mudro dilo neka bude prikerstiti se: onda: vire naše temelje, duboko otajstvo prisvetoga Troistva, Sina Božjega čudnovato uputjenje, i njegovu podnešenu smert za spasenje ljudih neka znadu, i poznadu: od ovih prisvetih otajstvah i viru neka izveršuju, budući da na ova su dužna, dok počmu u razum dohoditi, i s njime se služiti.

Kako većja bude mudrost ditce, većji mora biti i nauk, zatim učiti njih valja, oče naš, pozdravljene Anđeosko, virovanje, nike jutarnje, i večernje molitvice, Božje, i cerkvene zapovidi, način slušati S. Missu, i dostojno primanje SS. Sakramenatah, sverhu sviu bižanje od griha. Strah Božji duboko valja u serce nje uvertiti. O dabi kerstjanski Roditelji često one riči ditci svojoj govorili, koje je govorila Blanka kraljica Francuska Sinu svojemu Ludviku, među poljubljenjima. Dragi Sinko! ove biahu njezine riči, premda te iz Serca ljubim, još bi većma želila, da nebudeš Kralj, pače da umreš, nego da Boga jednim samo grihom uvridiš. Ovako bogobojaznog i stalnog serca biaše ona Makabejska žena, koja volila je sedam sinovah svojih tešku smert viditi, nego potlačenje zakona. I Tobia Sina svoga ovako je često opominjao: Sinko! u siromaštvu živimo, ali biti ćemo bogati, ako strah Božji uzčuvamo. 

O kako bi lipa, i koristna stvar bila, kad bi kerstjanski Otac, ili Mati ovi izgled naslidujući, višje putah propetje u ruke uzeli, i rekli: hodite dragi sinovi, i kćere! evo pogledajte na Isukersta, odkupitelja vašega: vidite, kako je propet bio na ružno dervo križa za nas: uzrok ovoga biaše grih: bižite indi od griha, kako od jidovite zmije, koja bi vas svojom otrovom hotila otrovati: uklanjajte se od izpraznosti svita, od serditosti, od osvete, od svadnjah, od proklinjanjah, psovkah, kletvah, krađe, lažih, i nepoštenih ričih. Učite se od meštra vašega, koji nas s križa uči, kako moramo jedan dugoga ljubiti: kako valja zimu, i vrućinu, glad, i žeđu, bolest, i nevolje, kojima nas Bog pohađa, usterpljivo, i dragovoljno podnositi, i terpiti. Učite se od njega krotkost, poniznost, i druge svete kriposti. Virujte draga ditco moja! da vas sve ljubim, kako mene, ali hiljadu putah bi volio vas ukopati, nego samo u jedan smertni grih viditi upasti: jer ovi ubija dušu našu, i Isukersta na novo propinja. 

Kad bi se ovako s ditcom svojom Otac, ili Mati razgovarala, rano bi se u njoj ukorenila kerstjanska kripost, i strah Božji. 

(izvor)

Zloporaba je da ispovijedaš bilo kakav grijeh, smrtni ili laki, a ne ćeš da ga se riješiš

Pokajanje je bol i žalost duše nad počinjenim griehom, skopčana s odlukom, da ne će više griešiti. 

Kao što vuk grabi ovcu za vrat da ne može blejati, pa je odnosi i proždire, tako čini i đavao s nekim dušama: uhvati ih za grlo da ne ispovjede svoje grijehe i tako ih bijedno vuče u Pakao.

Pater Augustin iz Fuzinjana pripovijeda jedan slučaj, koji se dogodio u njegovo vrijeme i on ga je promatrao. Neka je nesretna žena prešućivala u Ispovijedi i najteže grijehe. Usprkos propovijedima koje je slušala protiv ovog nesretnog stida; usprkos svim ljubaznim poticajima; usprkos najžešćoj grižnji savjesti, nije se znala odlučiti da se time okoristi. Bog je udari žestokom bolešću koja ju je dovela na rub života. Hitno su pozvali ispovjednika. Ali čim ga je nesretnica vidjela, povikala je: 

- Oče, stigli ste na vrijeme, da vidite kako lažljiva pokornica ide u Pakao. Često sam se ispovijedala, ali sam uvijek ispuštala najteže grijehe. 

- E pa dobro, ispovjedite se sada - odvrati ispovjednik. 

- Ne mogu, ne mogu - vikala je očajnica. Prošlo je vrijeme milosrđa, došao je čas pravde! 

Bijesno je mahnitala i previjala se te je izdahnula ostavivši najneugodniji i najstrašniji dojam. 

Sveti Alfons pripovijeda: Bio je neki gospodin, koji je prividno bio uzorna vladanja, ali se slabo ispovijedao. Kad je teško obolio, posjetio ga je župnik, koji ga je poticao da primi Sakramente. No bolesnik je odbijao ispovjediti se. 

- Pa zašto se, dragi gospodine, ne ćete ispovjediti? 

- Ah, jer sam osuđen! - odvrati bolesnik. Bog mi za kaznu mojih svetogrđa uskraćuje volju i snagu da to popravim. 

Izgovorivši to poče gristi jezik, očajnički lamatati rukama i vikati - Prokleti jezik, prokleta šutnja, prokleta svetogrđa! Nisu ga mogli umiriti. Konačno je bijedno preminuo. 

U: Oče, zašto ste maloprije rekli nijemi đavao? Što je to nijemi đavao? 

S: To je đavao nečistoće. Tako ga je nazvao i sam Isus u Evanđelju. 

U: Što je to nečistoća? 

S: To su svi grijesi, koje zabranjuje šesta i deveta zapovijed, tj. besramni čini, pogledi, razgovori, besramne želje, pa nevjera i zloba u braku. 

U: Dakle, nečistoća je vrlo težak grijeh? 

S: Ona je vrlo težak grijeh odvratan Bogu i ljudima. Snižava u red životinja onoga koji ga čini. Uzrok je mnogih drugih grijeha i izaziva najstrašnije kazne u ovom i u drugom životu. 

Sveto Pismo naziva nečisti grijeh najgadnijim imenima: najgori zločin, gnusoba, rugoba, opačina koju ne smijemo ni spominjati. 

U: Jadnih li nas! Moramo, dakle, biti oprezni. 

S: Jasno! Sveti se oci slažu te kažu da je bludnost grijeh, koji šalje najveći broj ljudi u Pakao. 

U: Istina? 

S: Upravo tako! Sveti Augustin tvrdi: kao što je oholost nastanila Pakao anđelima, tako ga bludnost puni ljudima. A sveti Alfons dodaje da su svi kršćani - koji propadaju - osuđeni zbog bludnosti ili bar ne bez nje. 

U: A koji je uzrok tome? 

S: Dva su osobita razloga: 1. Ljudi vrlo lako počine nečiste grijehe. 2. Vrlo ih teško isprave. 

Don Bosko engleskom ministru o uspješnom odgoju: "Moja tajna vam ne može poslužiti jer je to tajna katolika, a vi ste protestanti; moja je tajna česta Ispovijed, dapače i tjedna."

Što se tiče česte ispovijedi, ili »ispovijedi iz pobožnosti«, neka se svećenici ne usude vjernike od nje odvraćati. Pače, neka preporučuju njezine bogate plodove za kršćanski život i neka budu spremni takve ispovijedi saslušati uvijek kada to od njih vjernici opravdano zatraže. Svakako treba izbjegavati i to da se sakramentalna pojedinačna ispovijed ne bi pridržavala samo za teške grijehe, jer bi to vjernike lišilo najizvrsnijeg ploda ispovijedi, a štetilo bi i dobrom glasu onih koji pojedinačno pristupaju na sakramenat ispovijedi.

(Sveta kongregacija za nauk vjere, 16.6.1972.)

»Neka pogrešna nauka, veli Pio XII., uči da se ne treba često ispovijedati poradi lakih grijeha. Istina, dodaje Papa, postoji više hvalovrijednih načina, kojima se brišu sitni prestupci, kako vam je to, - časna braćo, poznato - ali, da bi se sa sve većim žarom napredovalo na putu istine, Mi vam želimo toplo preporučiti pobožan običaj česte ispovijedi uveden u Crkvu po nadahnuću Duha Svetoga. Česta upotreba ovog sakramenta povećava ispravno poznavanje sebe samoga, unapređuje i potkrepljuje kršćansku poniznost, potpomaže iskorjenjivanje zlih navika, suzbija duhovnu nemarnost i mlakost, pročišćava savjest, krijepi i jača volju, olakšava duhovno vodstvo, i ... umnaža milost. Neka znadu, napose oni iz redova mlađega klera, koji umanjuju i oslabljuju vrijednost česte svete ispovijedi, da rade protiv Kristova Duha i nanašaju štetu Otajstvenom Tijelu Spasitelja« (Pio XII. u Enciklici Mystici Corporis, AAS, 35, 1943, 235).

[...] odgovara na prigovore nekojih ispovjednika, koji tvrde, da je izgubljeno vrijeme, što se upotrijebi za Ispovijed djece, budući da još nijesu dosta zrela, te se okoriste onim, što im se kaže. Tako odmah iza Ispovijedi padaju u iste pogrješke, jedva što ih je čovjek opomenuo, da ih se ostave, i odmah se nanovo počinju svagjati i biti, kao da im se nije ni riječ rekla. Ali ako ne ćeš ispovijedati djece, odgovara Gerson, zato što brzo poprimaju svoje zle navike, onda se moraš takogjer ustezati da odrasle ispovijedaš. Jer i oni često padaju natrag u svoje grijehe, tek što su ostavili ispovjedaonicu. K tomu su još njihovi grijesi obično mnogo veći, nego li djece, koja redovito samo lahko griješe. To bi pak bilo, da otvoreno kažem, neobično postupanje, kad bi grješnike odbijao i ne bi ih htio ispovijedati s razloga, što odmah padaju u iste grijehe. Ne smijemo odbijati ni jednih ni drugih, dodaje on, ako imaju samo čvrstu volju, da se poprave. Da to razjasni, navodi on dvije vrlo zgodne prispodobe. »Da li onaj«, veli on, »koji izbacuje vodu iz broda, zato odustaje od svog posla, što toliko vode opet prodire unutra, koliko je izbacio?« Premda si ruke svaki dan zamažemo, ipak ih peremo. Jer ako se opet i zamažu, ipak ih se gad ne drži tako jako. Onaj mora neprestano grabiti, ako i vidi, da toliko vode opet prodire, koliko je izgrabio. Inače bi brod utonuo, a ovako se to zapriječi. Takogjer moramo često prati svoje ruke, akoprem se uvijek nanovo zamažu, da se barem gad tako jako ne prilijepi, te bi ga se poslije teško oslobodili. Isto tako ne smijemo prestati ispovijedati grješnika i pomagati im, da se podignu od svog pada, makar i odmah opet pali. To ih barem suzdržava, da se posvema ne podadu opačini. Tako ipak ima još uvijek nade, da će se spasti. Primjer našeg svetog Oca Ignacija može nam u tom služiti za pravilo. On se vježbao neprestano u različitim djelima ljubavi, nu osobiti je trud uložio u to, da pale žene otme njihovu nećudorednu življenju. U tu je svrhu podigao u Rimu kuću, u koju su se primale one, što su se htjele odreći te opačine. Bio je tamo dakako već samostan za pokornice. Taj je ipak bio samo za one odregjen, koje su htjele primiti svetu koprenu. Nu mnoge od tih žena, akoprem su imale veliku želju, da se izbave iz tog nesretnog stanja, u kom su se nahodile, nijesu htjele da za uvijek stupe u samostan, jer nijesu u sebi za to ćutile zvanja, ili to nijesu mogle, jer su bile udane. Da bi dakle jedne i druge imale utočište, dade sagraditi za njih kuću, koju je nazvao »samostan sv. Marte«. I jer nije nitko htio započeti tako sveto djelo, premda su se mnogi ponudili, da će sa svoje strane štogod doprinijeti, prihvati ga se on prvi i dade u tu svrhu sto rimskih talira, što ih je dobio za nekoliko ogromnih kamenova, koje je dao u tu svrhu prodati po kućnom upravitelju. To je učinio u vrijeme, kad je taj novac nužno trebao za svoju Družbu. Dapače ga ni služba generala nije zaustavljala, da se za tu stvar tako ne zauzme, te bi takove grješnice, što bi htjele promijeniti svoj nevaljali život, sam pratio rimskim ulicama i vodio ih u ovaj samostan sv. Marte ili u koju drugu poštenu kuću, gdje bi ih smjestio. Dakako da su mu njekoji prigovarali, da trati dragocjeno vrijeme, kada se trudi oko obraćenja stvorova, što će radi ukorijenjene navade prije ili poslije opet pasti u staru opačinu. Ali on odgovaraše, da će vrijeme dobro upotrijebiti i trud mu se dovoljno isplatiti, ako samo to postigne, te jedna jedina od onih grješnica odluči, da će se ma samo jedan dan čuvati onih strašnih grijeha, makar sigurno znao, da će iza toga opet započeti svoj stari opaki život. Ako smo dakle i čvrsto osvjedočeni, da će koji grješnik odmah nanovo pasti u svoje prijašnje grijehe, ipak moramo držati, da nam je trud dostatno okrunjen, ako samo jedan sat progje, da Boga ne uvrijedi ili barem smrtni grijeh ne učini. To znači u istinu revnovati za čast i slavu Božju. Tko traži blago, mora dugo kopati, prije nego što nagje. Pa ako tada nagje samo malo zlata, drži, da mu je sav trud naplaćen. 

(izvor)

Ali inače češća sveta ispovijed vrlo se preporučuje, bez obzira da li netko ima na duši lake ili teške grijehe. To je posve u duhu Crkve. Stoga treba nastojati, da osobito mladež i muževi redovito svake sedmice dolaze na svetu ispovijed. 

Tko se najmanje dvaput na mjesec ispovijeda, može bez ponovne ispovijedi dobiti sve oproste. Upravo ova olakšica za dobivanje oprosta pokazuje nam želju Crkve, da bi se vjernici češće puta, bar dvaput mjesečno, ispovijedali. To se također dosta jasno vidi iz crkvene naredbe za samostane i sjemeništa, da se tamo svake sedmice barem jedamput obavi sv. ispovijed. 

Nego može se dogoditi, da radi današnjeg pomanjkanja svećenika ili radi prevelikih župa sedmična ispovijed postane nemoguća. U ovakvom slučaju treba da se u prvom redu žene i djevojke zadovolje s nešto rjeđom ispovijeđu, na pr. svakih 14 dana ili u skrajnjoj nuždi svake treće ili četvrte sedmice. Ali nadasve moraju ženske na velikim ispovjednim danima dati prednost muškima, a ne da svojom sedmičnom ispovijeđu, koju obavljaju samo iz pobožnosti, onemogućuju pristup do ispovjedaonice muževima, koji možda već dugo vremena nisu bili na ispovijedi. 

Uopće bilo bi jako dobro, da se i u samoj ispovijedi ispusti sve ono, što nije potrebno, a oduzima vrijeme. Tako na pr. svaki pučki misionar, a i župnik za vrijeme uskrsnih ispovijedi, bit će veseo, ako počneš ispovijed bez ikakve duge ispovjedne molitve već samo sa riječima: »Ponizno i skrušeno ispovijedam, što sam sagriješio od... (na pr. posljednje subote)«. Ali nadasve važno je znati, da je doduše dobro, ali da nije nikako potrebno ispovijedati sve lake grijehe ili kazivati njihov broj, kako to treba činiti kod teških grijeha. 

(izvor)