Biskup Schneider ispravlja zablude pape Franje

Kršćanska je vjera jedina valjána i bogomželjena religija

Istina božanskog posinstva u Kristu, koja je po sebi nadnaravna, sinteza je svekolike božanske objave. Biti posvojen od Boga uvijek je nezaslužen dar milosti, najuzvišeniji Božji dar čovječanstvu. No postiže se samo osobnom vjerom u Krista i primanjem krštenja, kako sam Gospodin naučava: "Zaista, zaista, kažem ti: ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje. Što je od tijela rođeno, tijelo je; i što je od Duha rođeno, duh je. Ne čudi se što ti rekoh: Treba da se rodite nanovo, odozgor." (Iv 3,5–7)

Posljednjih desetljeća često su se, čak i od nekih predstavnika crkvene hijerarhije, čule izjave o teoriji "anonimnih kršćana". Ona kaže ovo: Poslanje Crkve sastoji se na kraju krajeva u buđenju svijesti koju svi ljudi zacijelo imaju o svom spasenju u Kristu i prema tome o svom posinjenju u Kristu. Naime, prema toj teoriji, svako ljudsko biće već je u dubinama svoje osobnosti Božje dijete. Međutim to izravno proturječi božanskoj objavi kako ju je Krist naučavao i Njegovi apostoli i Crkva dvije tisuće godina nepromjenjivo i bez ikakve sjene sumnje prenosili.

U svom ogledu "Crkva sastavljena od Židova i pogana" ("Die Kirche aus Juden und Heiden") Erik Peterson, poznati obraćenik i egzeget, odavno je (1933.) upozorio na opasnost takve teorije, ustvrdivši da biti kršćanin nije svedivo na naravni poredak, u kojem bi se plodovi otkupljenja što ga je postigao Isus Krist općenito pripisivali svakoj ljudskoj osobi kao neka vrsta nasljeđa, samo zato što ona dijeli ljudsku narav s utjelovljenom Riječju. Posvojenje u Kristu nije automatski ishod, zajamčen pripadnošću ljudskom rodu.

Sveti Atanazije (usp. "Oratio contra Arianos", II, 59) ostavio nam je jednostavno i u isti mah primjereno objašnjenje razlike između čovjekova naravnog stanja Božjeg stvorenja i slave božanskog posinstva u Kristu. Svoje objašnjenje izvodi iz riječi Evanđelja po Ivanu: "A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u Njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga." (Iv 1,12–13) Ivan upotrebljava izraz "koji su rođeni" da bi kazao da ljudi postaju djeca Božja ne po naravi, nego posvojenjem. To pokazuje Božju ljubav: Bog, koji je njihov Stvoritelj, postaje im zatim po milosti i Otac. To se događa kad, prema Apostolovim riječima, ljudi u svoja srca primaju Duha utjelovljenog Sina te taj Duh kliče u njima: "Abba, Oče!" Sveti Atanazije dalje objašnjava da ljudi, Božja stvorenja, ne mogu postati Božja djeca drukčije nego vjerom i krštenjem, kad primaju Duha naravnog i pravog Sina Božjeg. Upravo je zbog toga razloga Riječ postala tijelom: da ljude osposobi za primanje božanskog posvojenja i sudjelovanje u božanskoj naravi. Dakle po naravi Bog nije u pravom smislu Otac svih ljudskih bića. Samo onaj tko svjesno prihvati Krista i kršten je moći će klicati u istini: "Abba, Oče!" (Rim 8,15; Gal 4, 6)

U Crkvi se od početka tvrdilo, kako svjedoči Tertulijan: "Kršćaninom se ne rađa, nego se kršćaninom postaje." (Apol., 18, 5) A sveti Ciprijan iz Kartage prikladno je tu istinu izrazio riječima: "Ne može imati Boga za Oca tko nema Crkvu za majku." (De unit., 6)

Najpreča je zadaća Crkve u naše vrijeme da se pobrine za promjenu duhovne klime i duhovnu migraciju, naime da se klima nevjerovanja u Isusa Krista, klima odbacivanja Kristova kraljevstva promijeni u klimu izričite vjere u Isusa Krista, prihvaćanja Njegove kraljevske vlasti i da se ljudi presele iz bijede duhovnog robovanja bezvjerju u sreću božanskog sinovstva te iz grešnog života u stanje posvetne milosti. To su migranti za koje se hitno moramo pobrinuti.

Kršćanstvo je jedina religija koju Bog hoće. Zato ju nije moguće smjestiti komplementarno uz bok drugim vjerama. Oni koji tvrde da je raznolikost religijâ volja Božja povređuju istinu božanske objave, jasno potvrđenu u prvoj Božjoj zapovijedi. U skladu s voljom Isusa Krista vjera u Njega mora zamijeniti ostale religije, ali ne silom, nego uvjeravanjem punim ljubavi, kako to izražavaju riječi iz himna za blagdan Krista Kralja: "Non Ille regna cladibus, / non vi metuque subdidit: / alto levatus stipite, / amore traxit omnia." ("On sebi zemlju podloži / ne silom, strahom, porazom: / na drvo križa uzdignut / On privuče nas ljubavlju.")

Postoji samo jedan put Bogu, a to je Isus Krist, jer On sam rekao je: "Ja sam Put." (Iv 14,6) Postoji samo jedna istina, a to je Isus Krist, jer On sam rekao je: "Ja sam Istina." (Iv 14,6) Postojji samo jedan pravi nadnaravni život duše, a to je Isus Krist, jer On sam rekao je: Ja sam Život." (Iv 14,6)

Utjelovljeni Sin Božji naučavao je da izvan vjere u Njega ne može biti istinske i boguugodne religije: "Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se" (Iv 10,9). Bog zapovijeda svim ljudima, bez iznimke, da slušaju Njegova Sina: "Ovo je Sin Moj ljubljeni; Njega slušajte!" (Mk 9,7) Bog nije rekao: "Možete slušati Mojeg Sina ili druge utemeljitelje religija, jer Moja je volja da postoje razne religije." Zabranio nam je da priznamo religije drugih bogova: "Nemaj drugih bogova uz Mene" (Iz 20,3) i: "Kakvo zajedništvo ima svjetlo s tamom? Kakvu slogu Krist s Belijarom? Ili kakav dio vjernik s nevjernikom? Kakav sporazum hram Božji s idolima?" (2 Kor 6,14–16)

Ako bi i druge religije odgovarale volji Božjoj, onda ne bi u Mojsijevo vrijeme bila osuđena religija zlatnog teleta (usp. Iz 32,4–20); onda bi kršćani danas mogli nekažnjeno podržavati religiju novog zlatnog teleta, jer sve su religije, prema toj teoriji, boguugodni putovi.

Bog je dao apostolima i po njima Crkvi svih vremena svečani nalog da upućuju sve narode i sljedbenike svih religija u jedinu istinitu vjeru učeći ih obdržavati sve Njegove zapovijedi i krsteći ih (usp. Mt 28,19–20). Od propovijedanja apostolâ i prvog Pape, svetog Petra apostola, Crkva je uvijek navješćivala da ne postoji drugo ime, tj. druga religija pod nebom po kojoj bi se ljudi mogli spasiti, nego samo ime Isusa Krista i vjera u Njega (usp. Dj 4,12).

Ovo što kaže sveti Augustin naučavala je Crkva u sva vremena: "Kršćanska vjera jedina sadržava sveopći put spasenja duše, jer se nitko ne može spasiti nijednim drugim putom. Ona je, može se reći, kraljevski put, koji jedini vodi u kraljevstvo što se, za razliku od svih vremenitih dostojanstava, ne klima, nego je čvrsto utemeljeno u vječnosti." (De civitate Dei, 10, 32, 1)

Sljedeće riječi velikog pape Lava XIII. svjedoče o istom nepromijenjenom naučavanju Učiteljstva u svim vremenima: "Nazor da su sve religije slične sračunat je da uništi svaki oblik religije, a posebice katoličku vjeru, koju, budući da je jedina istinita, nije moguće smatrati jednakom drugim religijama a da joj se ne nanese velika nepravda." (Enciklika Humanum genus, 16)

U novije doba Učiteljstvo je u biti isto naučavanje izrazilo u spisu "Dominus Jesus" (6. kolovoza 2000.), iz kojeg navodimo ove važne tvrdnje:

"Bogoslovna vjera (prihvaćanje istine koju je objavio Jedan i Trojedini Bog) često se poistovjećuje s vjerovanjem u ostalim religijama, a njihovo vjerovanje religijsko je iskustvo još uvijek na putu traženja apsolutne istine te još uvijek bez pristanka uz Boga koji se objavljuje. To je jedan od razloga zašto se razlike između kršćanstva i ostalih religija nastoje umanjiti, katkad čak i potpuno ukloniti." (7) "Rješenja koja bi predlagala Božje spasenjsko djelovanje izvan jedincatoga Kristova posredništva bila bi u suprotnosti s kršćanskom i katoličkom vjerom." (14) "Nerijetko se predlaže da se u teologiji izbjegavaju izrazi poput 'jedincatosti', 'univerzalnosti', 'apsolutnosti', koji ostavljaju dojam pretjeranog isticanja značenja i vrijednosti spasenjskog događaja Isusa Krista u odnosu na ostale religije. Međutim takav govor zapravo samo izražava vjernost objavljenoj istini." (15) "Jasno je da bi bilo protivno katoličkoj vjeri smatrati Crkvu jednim od putova spasenja uz one u ostalim religijama, koje bi bile Crkvi komplementarne ili u biti čak istovrijedne, ukoliko su s njom zajedno usmjerene prema eshatološkome Božjem kraljevstvu." (21) "Vjera korjenito isključuje onaj mentalitet ravnodušnosti 'prožet vjerskim relativizmom koji vodi uvjerenju da jedna religija vrijedi koliko i druga' (Ivan Pavao II., enciklika 'Redemptoris missio', 36)." (22)

Apostoli i nebrojeni kršćanski mučenici iz svih razdoblja, a posebno oni iz prvih triju stoljeća, bili bi izbjegli mučeništvo da su rekli: "Poganska religija i njezino štovanje put su koji je također u skladu s Božjom voljom." Ne bi, na primjer, bilo kršćanske Francuske, "najstarije kćeri Crkve", da je sveti Remigije rekao Klodoviku, franačkom kralju: "Ne prezri svoju dosadašnju, pogansku religiju, a štuj Krista, kojeg si dosad progonio." Sveti biskup rekao je drukčije, i podosta oporo: "Štuj ono što si palio, a spali ono što si štovao!"

Istinsko sveopće bratstvo moguće je samo u Kristu, i to među krštenima. Potpuna slava Božje djece postići će se tek blaženim gledanjem Boga u nebu, kako nas uči Sveto Pismo: "Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo. A svijet nas ne poznaje zato što ne poznaje Njega. Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo Njemu slični jer vidjet ćemo ga kao što jest." (1 Iv 3,1–2)

Nijedna vlast na zemlji – pa ni vrhovna crkvena vlast – nema pravo ljude drugih vjera osloboditi od obveze izričitog vjerovanja u Isusa Krista, utjelovljenog Sina Božjeg i jedinog Spasitelja čovječanstva, uvjeravajući ih da razne religije kao takve sam Bog hoće. Neizbrisive – jer napisane prstom Božjim i kristalno jasnog značenja – jesu riječi Božjeg Sina: "Tko god vjeruje u Sina Božjeg, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije povjerovao u ime Jedinorođenca Božjega." (Iv 3,18) Ta je istina vrijedila do danas u svim kršćanskim naraštajima i vrijedit će do kraja vremena, bez obzira na to što neki ljudi u Crkvi našeg tako nestalnog, kukavičkog, senzacionalističkog i konformističkog doba tu istinu tumače u smislu suprotnom njezinu očitom značenju i time taj smisao prodaju pod kontinuitet u razvoju naučavanja.

Osim kršćanske vjere nijedna druga religija ne može biti pravi put, koji Bog želi, jer Njegova je izričita volja da svi ljudi vjeruju u Njegova Sina: "Da, to je volja Oca Mojega, da tko god vidi Sina i vjeruje u Njega, ima život vječni" (Iv 6,40). Osim kršćanske vjere nijedna druga religija nije u stanju prenijeti pravi nadnaravni život: "Ovo je vječni život: da upoznaju Tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista." (Iv 17,3)

8. veljače 2019.

+ Athanasius Schneider, pomoćni biskup nadbiskupije svete Marije u Astani

https://onepeterfive.com/schneider-christian-god-willed/