Ne cveta cveće

Prema informacijama na stranicama Messa in Latino, Paix Liturgique i Rorate Caeli, papa Franjo je ovog ponedjeljka na zatvorenom dijelu zasjedanja talijanske biskupske konferencije najavio da će izdati dokument kojim se ograničavaju prava koja su potvrđena u motupropriju Summorum Pontificum Benedikta XVI. iz 2007. Tako bi se vratili u stanje prije liberalizacije služenja (i slušanja) mise po starom obredu te bi se za to tražilo dopuštenje mjesnog biskupa ili čak Vatikana. 

Za hrvatske vjernike privržene tradicionalnoj misi ne predviđam neke veće promjene. Ionako je jedina redovna dijecezanska misa ona koja se trenutno služi nedjeljom u crkvi sv. Blaža u Zagrebu kojoj možemo pridodati i misu (najčešće) utorkom u Sigetu. S obzirom da su se za te mise i kod pokretanja tražila i dobila milosrdna dopuštenja crkvene vlasti (formalno nepotrebna, ali faktički neizostavna), ne čini mi se izglednim da ih lokalni biskup ili oni koji ga savjetuju po izlasku Franjinih odredbi naprasno ukinu. S druge strane, u 14 godina od izlaska Benediktova motuproprija pokazalo se sasvim jasnim da biskupi koji ne žele imati javne tradicionalne mise u svojoj biskupiji to sasvim lagano mogu spriječiti bez obzira na eventualne pravne uredbe u široj Crkvi. 

Najveći problem predviđam za svećenike kojima će možebitna Franjina ograničenja otežati potpunu realizaciju njihova svećeničkog poziva. Jasno je da će modernistička struja ohrabrena ovakvim potezom tražiti nove ili barem efikasnije načine da uništi vjeru, a svećenici i vjernici koji žele djelovati unutar okvira "institucionalne" Crkve morat će se suočiti s još većim šikaniranjem te boriti protiv napasti ogorčenosti i defetizma. 

Zato je važno da svi vjernici kojima su tradicionalni katolički nauk i liturgija na srcu podrže one svećenike, redovnike i grupe koji se svojim radom i žrtvom suprotstavljaju nadirućoj modernističkoj močvari. U tom smislu treba razmišljati kako strukturirati svoj molitveni i vjerski život u promijenjenim okolnostima, a također i planirati na koji način organizirati materijalnu potporu otporu protiv agresije kako sekularne tako i drugovatikanske agende. Jasno da postoje grupe svećenika poput onih iz Bratstva sv. Pija X. koje su već dobro organizirane i nadolazeće oluje ih neće posebno uzdrmati. Ali, zainteresirani vjernici laici trebaju razmišljati i na vrlo praktičnoj razini kako bi primjerice primili i potpomogli "obične" svećenike koji žele nastaviti barem u tajnosti dijeliti sakramente po vjekovnom obredu. 

Naravno,  ogromnoj većini katolika ništa od ovoga ne predstavlja velik, a kamoli nepremostiv problem. Mnogi od njih su uostalom sasvim poslušno i dobronamjerno prihvatili obaveznu pričest na ruke (dakako, uz sve "starije" devijacije novus orda), pa čak i ukidanje misa ukoliko to zahtijeva veće dobro poput obećanog umanjenja brojeva pozitivnih testova na specijalnim uređajima punim znanosti. 

Kažu da Franjo kao pravi isusovac uopće nije zainteresiran za ikakvu liturgiju i to mogu lako povjerovati. Ali on je okružen ljudima sumnjivog morala i još sumnjivijeg svjetonazora koji uviđaju da je (poslužit ću se riječima kardinala Šepera) "tradicionalna misa stijeg" naše vjere oko kojeg se okupljamo u borbi protiv zla. Prvenstveno unutrašnjih napasti i padova koji nas žele odvući od Isusa, ali i od vanjskih napasnika koji uporno naturaju svoje iskvarene nazore. Takva bulumenta kojom se Franjo okružio i koja se već davno prije Franje proširila po svim katoličkim strukturama očito više nema strpljenja čekati da Ratzinger umre te smatra da je upravo sada zgodan čas da ponište vjerojatno najvažnije djelo prošloga pape. 

Kao i obično, dobro je završiti na optimističnoj noti, pa evo dvije-tri. 

Najprije, čestitam o. Mladenu na svećeničkom ređenju na Duhovski ponedjeljak u križevačkoj grkokatoličkoj katedrali. Prije mnogo godina znao je komentirati na ovom blogu. Naravno, to je bilo prije nego je prezreo zemaljsko i zaputio se potpuno za nebeskim. Preporučujem i sebe i vas u njegove molitve, a mi ćemo ga se, jasno, spominjati u svojima. 

Jako mi se svidjela kratka knjiga o životu svete Margarete od Castella čiju je ekvipolentnu kanonizaciju papa nedavno odobrio. Znam da postoji i film o svetici koji nisam gledao, ali siguran sam da je knjiga koju je napisao dominikanac Bonniwell puno bolja. Možete je posuditi ovdje ili "posuditi" ovdje. 

"Čitajte često, sinci, život Svetaca, slušajte riječ Božju, polazite sv. misu i ostale crkvene pobožnosti, jer su jako mile Božjem Veličanstvu." (sv. Filip Neri kojega danas slavimo)

"Ako na njegovu poruku gledate" žmireći na jedno oko i iz žablje perspektive, "onda bi i poziv na vodstvo trebali čitati kao njegov poziv da svi prihvate cjelinu crkvenog nauka."

Nisam namjeravao komentirati poruku biskupa Uzinića povodom "Međunarodnog dana borbe protiv homofobije, transfobije i bifobije" u kojoj je biskup potpuno izostavio, moglo bi se reći nepravedno diskriminirao, biseksualne, transrodne i interseksualne osobe. No, javio se svojim tekstom apologet neokonzervativnog opusovskog pogleda na Katoličku Crkvu, I.Dž. i ponovno pokušao zamutiti vodu. Budući da su komentari G.A. na portalu narod.hr i S.M-G. na stranici Vjera i djela sasvim prikladna reakcija na prvotni biskupov tekst, ne vidim potrebu da strukturirano i potpuno kritiziram bilo taj tekst bilo ovu najnoviju apologiju. Zadržat ću se na nekoliko izdvojenih točaka. 

U ključnom dijelu svoje poruke preuzvišeni gospodin Uzinić kaže 

"Od homoseksualnih osoba molim oproštenje što se zbog ovoga mogu i dalje osjećati odbačeni i od Crkve, ali i što oni i obitelji kojima pripadaju još uvijek u Crkvi, koja kao „obitelj obitelji“ treba biti obitelj za sve svoje članove, ne mogu dobiti ono obzirno pastoralno vodstvo koje im prema ‘Amoris laetitia’ treba biti zajamčeno."

Pod "ovoga" zbog kojeg se ispričava biskup spominje prije toga "diskriminaciju, agresiju i nasilje, uvrede i pogrdne komentare na račun homoseksualnih osoba".  Nije jasno zašto bi se biskup ispričavao za "agresiju, nasilje, uvrede i pogrdne komentare" koje, pretpostavljam, nije sam učinio ili izrekao. Izgleda kao da je to jedna od onih jeftinih isprika koje osobu ništa ne koštaju, a signaliziraju superiornost u odnosu na one koji su takvo nešto činili ili bi po sudu javnosti činili kad bi mogli i smjeli. Zanimljivija je ova "diskriminacija" koja se pojavljuje u trenutku njemačkih blagoslova homoparova, proguravanja na hrvatskim sudovima homootimanja djece i preuzimanja vlasti u glavnom gradu od strane "teoretičara lezbijskog sindikalizma". No meni je još zanimljivije da to govori novi nadbiskup grada u kojemu se odvio jedan sada već gotovo zaboravljeni skandal kada je uprava bogoslovije suočena s nepobitnim dokazima bila prisiljena otpustiti nekolicinu homoseksualnih bogoslova. Je li to signal da se pod novom upravom u ionako laksnoj mjesnoj crkvi neće više vršiti čak ni takva isforsirana diskriminacija? 

Prije deset godina u Rijeci se otkrivao gore spomenuti slučaj, a u Dubrovniku je za biskupa posvećen rektor druge bogoslovije, one splitske. Može li nam biskup Uzinić ili netko od njegovih suradnika koji s oduševljenjem prenose kako su svjetski mediji pronijeli biskupovu antihomofobnu poruku, pojasniti što je mons. Uzinić poduzeo kako bi osobe s homoseksualnim sklonostima u njegovoj biskupiji dobile "obzirno pastoralno vodstvo" koje spominje? Pretpostavljam da nije čekao do Franjinog dokumenta da započne takav rad, ali ako i jest, od te pobludnice (i izdajničkih sinoda koje su joj prethodile) prošlo je već više od pet godina. Jesu li osnovane grupe potpore poput onih u inozemstvu? Jesu li barem imenovani biskupijski egzorcisti? Jer ako biskup nije ništa konkretnoga napravio, onda je Džebin patetični vapaj o "grijesima propusta" kojim završava svoj komentar osuda upravo samog biskupa. Kratka bezvezna poruka na Facebooku je laka i korisna za skupljanje bergoglio-bodova, ali od osobe koja u rukama ima popriličnu moć upravljanja, očekuju se djela. 

Pita se komentator u svojim žalopojkama: "A od čega bi se to pastoralno vodstvo na koje biskup poziva sastojalo ako ne od vođenja pojedinca do prihvaćanja punine istine o ljudskoj spolnosti o kojoj Crkva naučava?" De postavi to pitanje samom biskupu. Neka ti on pokaže gdje je u svojim prijašnjim porukama spominjao makar onaj slabašni dio iz novog katekizma "da su homoseksualni čini u sebi neuredni. Protive se naravnom zakonu. Oni spolni čin zatvaraju daru života. Ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti. Ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni." U protivnom, možemo sasvim opravdano pretpostaviti da se pastoralno vodstvo može shvatiti i u germansko-jamesmartinovsko-mccarrickovskom duhu ili pak smislu sinoda koje su iznjedrile Amoris Laetitiju:

I nemojmo zaboraviti da je upravo papa Bergoglio pročitao i odobrio zloglasni "međuizvještaj" s Lažisinode 2014., u kojem čitamo da "homoseksualci imaju darove i odlike koje mogu ponuditi kršćanskoj zajednici", da Crkva mora biti "u stanju pobrinuti se za to, prihvaćajući i vrednujući njihovo spolno usmjerenje", te da "istospolne zajednice" proviđaju "uzajamnu pomoć sve do samožrtvovanja" koja znači "dragocjenu potporu u životu partnerâ". Sjetimo se također da je Franjo ustrajao na tome da se taj grozni spis, sramota za Kristovu Zaručnicu, uključi u rad sinode 2015. iako su sinodski oci dokument odbacili.

Kaže Džeba da "kritiku koja povezuje Uzinića s pobunom nekih njemačkih biskupa nije teško pobiti jer se Uzinić o tom pitanju već ranije očitovao, kazavši kako Crkva ne može blagosloviti 'nijednu vezu koja je neregularna i nije u skladu s njezinim učenjem'". No pogledajmo cijelu Uzinićevu izjavu: 

Katolička crkva nijednu vezu koja je neregularna i nije u skladu s njezinim učenjem ne može blagoslivljati, ali to ne znači da ne može blagoslivljati osobe. Stav znanosti prema pitanju homoseksualnosti se promijenio što znači da i Crkva mora promišljati svoje odnose i stavove u odnosu na tu pojavu no ne znači da može olako zaobilaziti svoje naučavanje i koje o tom pitanju nije diskriminatorno jer se isto odnosi na druge veze koje nisu usklađene s naučavanjem i praksom katoličke crkve, rekao je Uzinić.

Najprije, ovo je nabliže što je biskup došao do osude homoseksualnih grijeha. Tipično modernističko zamućivanje. Trebamo "promišljati svoje odnose i stavove u odnosu na tu pojavu" jer se "stav znanosti promijenio" (haha, otprilike kao što se mijenjao i oko covida) bez da "olako zaobilazimo svoje naučavanje" (a ako to učinimo oteško i s brigom na licu?). I sve to skupa nije diskriminatorno jer se isto odnosi i na "druge veze koje nisu usklađene s naučavanjem i praksom katoličke crkve". Postoji ipak poneka bitna razlika između muškarca i žene koji žive nevjenčano ili čak u "drugom braku" u odnosu na par u homoseksualnoj vezi. Prvi u načelu mogu svoju vezu regularizirati i dobiti blagoslov, a drugi ne mogu nikad i ni u kojim uvjetima nastaviti sa svojom vezom i odnosima ako žele živjeti u milosti i blagoslovu Božjem. Da ne spominjem još bazičniju razliku rađanja i odgoja djece. 

Treba, naravno, eksplicitno reći za one koji možda nisu shvatili, da to što se Uzinić ili Džeba zakrivaju iza pobludnice Amoris Laetitia ili nekih drugih slabašnih rečenica iz modernih crkvenih dokumenata ništa ne govori o snazi njihovih argumenata ili utemeljenosti u katoličkom vjerskom i moralnom nauku. Biskup Uzinić očito i besramno šalje signale kojima poručuje da je na Franjinoj liniji i da je spreman preuzeti veće odgovornosti ako ga zadesi ta teška zadaća. Njegovo napredovanje do riječke nadbiskupije pokazuje da je dobro procijenio situaciju i prikladno se integrirao sa svjetovnim medijima i drugim Crkvi nesklonim elementima. Ostaje vidjeti hoće li mu se i dalje isplatiti takva igra i hoće li nam ga Franjo prebaciti u Zagreb. Više bih volio da si ga uzme u Rim, ali za sad mi se to ne čini izglednim. 

U međuvremenu će i Džeba i Uzinić trpjeti nerazumijevanja i vrijeđanja na Facebooku i drugim društvenim mrežama, ali ta strašna patnja učinit će da njihovi napori za drugačijom Crkvom, dijaloga i uvažavanja, poštivanja i empatije, zasjaju još jače na medijskom i influenserskom nebu. 

A tek kad se proširi spoznaja da je nakon notorne heretičarke, za ovogodišnju ljetnu školu nadbiskup Mate "nije mi drago što vas vidim u tolikom broju" Uzinić pozvao za predavačicu notornu antivaksericu, bit će mnoštvo prilika da se, što bi Džeba rekao "Crkva danas angažira". 

Nisu se u 50 godina puno promijenili ... osim što ih više baš i ne čitaju

[...] Ali su zato svi oni, koje katolički ljevičari svrstavaju među »tradicionaliste« i »integriste«, pred »Glasom Koncila« »vogelfrei«. Njihovo hodočašće, »pohod na Rim«, prispodablja on s onim »fašističkim«, ironizira ih, i kad mole, u Rimu, »za jedinstvo biskupa s Papom, za posluh vjernika Papi, za uspjeh Papina apela za mir«, govori posprdno o njihovim »komandosima« i njihovoj »tetki«. Potpuno se slaže sa opatom Franzonijem, da oni nijesu »tradicionalisti«: oni su naprosto »odsutni iz stvarnosti našega vremena«, govori o njihovu »agresivnom« i »brutalnom« načinu, ne vjeruje im, ni kad se pojavljuju u ruhu »pseudo-umjerenih pokreta«. 

Ne bira izraza, ne pazi na takt, ni kad se radi o kardinalima, živima ili mrtvima, ni kad se radi o čitavim »katolicizmima«, koji se još nijesu »posavremenili«. Kardinala Sirija, na primjer, tretira direktno hostilno, — morali smo tek iz »Glasa Koncila« doznati, da je i njegova nećakinja - gimnazijalka bila među omladincima i omladinkama, koje su bile osumnjičene za uživanje droga; — za pokojnog kardinala Browne-a piše u nekrologu, kako je pripadao »slavnoj manjini« na Koncilu i bio jedan od inspiratora integrističke organizacija »Fortes in fide«, kojoj je glavna zadaća »kočiti obnovu Crkve zacrtanu Koncilom«. 

Crkvi u Poljskoj i njezinu prvom čovjeku, pravom konfesoru i heroju vjere, kardinalu Wyszynskom, neštedice dijeli prijekore i cenzure kao krivcima »arhajičnosti i više socijalno-pučkoga nego intelektualnog značenja poljskog katolicizma«, koji se je sav utopio u »tradicionalnom pobožnom folkloru«, i nemogućnosti, da i poljska Crkva stupi »u tijek moderne katoličke misli«, izađe »iz bunkera arhajičkog klerikalizma«, »svjesno i hrabro depolitizirajući Crkvu«. »Herojska poljska Crkva naprosto se ne miče iz geta, stoji još uvijek u klimi bunkera, i to ne samo prema državi, nego i prema gibanjima Crkve u ostalom svijetu«. Svejedno, što su u njoj, i prema informacijama »Glasa Koncila«, »sjemeništa puna, novicijati puni, kriza svećeničkih i redovničkih zvanja nema«; svejedno što u njoj ima »14 tisuća župa, tisuću katehetskih centara, trideset i sedam tisuća svećenika, — gotovo dva puta više nego prije rata, — četrdesetak crkvenih listova —«. »Stoga se danas u Poljskoj već čuju glasovi da je glavna zapreka modernizaciji Crkve, pa u tom okviru i normalizaciji crkvenodržavnih odnosa, možda upravo kardinal prvostolnik«. Povlače i paralelu između njega i Gomulke: »neki ga već i zovu crnim Gomulkom«, jer je »tvrdoglav, autoritativan i zastario kao i Gomulka«. »Glas Koncila« pušta novinare, i to strance (Giorgio Fattori iz Turina), pa i one iz pokreta »mirotvornih svećenika« u Poljskoj, da mu, na stranicama »Glasa Koncila«, sude, što »pokušava zaustaviti proces obnove Crkve i tako izolirati katolike Poljske od općeg procesa obnove unutar svjetske Crkve«. Od svoje strane »Glas Koncila« sve to potpisuje zaključnom gnomom: »Postoji bojazan da će upravo zbog te herojske i zastarjele krutosti, crkvena obnova u Poljskoj biti još bolnija i napornija«. 

A slične bojazni pate »Glas Koncila« i za druge Crkve s onu stranu negdašnje željezne zavjese. I za Crkvu u Mađarskoj, i za Crkvu u Čehoslovačkoj. I one su u perpleksnoj situaciji »duge odsječenosti Crkve od savremenih struja crkvene misli«. A bilo je tako, dodaje »Glas Koncila«, »do nedavna i u nas«. Nema crkvene obnove zacrtane Koncilom, izlaska Crkve iz bunkera i geta, prestanka ozračja herojskog groblja u sjeni zastava križarskoga rata, deklerikalizacije i depolitizacije Crkve, preobrazbe »mentaliteta, kojemu je neuka pobožnost krepost a suvremena katolička informiranost napast«. 

»Glasu Koncila« je, eto, vidimo, centralni kriterij pri ocjenjivanju situacije u Crkvi uvijek samo jedan: koliko je u njoj prevladan svaki oblik »konstantinizma«, »kojim je Crkva dobila slobodu vjeroispovijedanja i javnog djelovanja, i ujedno se zaputila putem sprege s državnom vlašću, što je onda trajalo 11 stoljeća«, odnosno, koliko su u njoj prevladani »totalitaristički, ideologizirani, iracionalni, kompleksuozni, kondicionirani oblici religioznosti«, a u korist »oblika religioznosti oslobođenih u odgovornosti racionalne svijesti«. »Duhovnost vjernika u svijetu ne može biti kopija stare monaške duhovnosti, kako neki i u Crkvi još i danas misle«. Tko toga ne usvaja, svrstava se odmah među ljude »traumatičnih trijumfaliziranja«, »nekrofilije«, »sanfedizma« i među nosioce »terora u Crkvi groblja na kojemu gore lomače, i na kojemu je Crkva svedena na kraljevsku sjenu što plače nad svojim vlastitim grobom«.

  

(Izvor: Čedomil Čekada, Proigrana šansa, Đakovo 1971., str. 45-47;  radi bolje čitljivosti tekst je podijeljen u odlomke i ispuštene su brojne reference na članke iz Glasa Koncila)

Isto će tako sići kao što ste vidjeli da uzlazi

Zanimljiva je podudarnost da ove godine Spasovo pada upravo na blagdan Gospe Fatimske. I ne samo to, nego isti dan muslimani slave svoj ramazanski bajram kojim završavaju mjesec dana "posta" u kojemu preko dana nisu ništa ni jeli ni pili da bi to po noći nadoknadili. 

Budući da je Fatima po predaji bila najdraža Muhamedova kći, prirodno je da Blaženu Djevicu Mariju na ovaj dan molimo i za one koji još stenju pod jarmom sotonske objave toga lažnog proroka. Riječima posvetne molitve Srcu Isusovu molimo Sina Djevičina: "Kralj budi svim onima, koji se još u tami krivoboštva ili islama nalaze, i ne krati se privesti ih u svjetlo i kraljevstvo svoje." 

Naš Kralj uzašao je na nebo da nam pripravi mjesto u domu Oca svojega i našega. A njihov prorok ih upućuje da se mogu zbog svoga ramazanskog odricanja nadati beskrajnoj raskalašenoj orgiji koju on naziva rajem, no svatko tko ima i najmanje duhovnog instinkta prije bi ju prispodobio paklu. 

Gospa nam u Fatimi preko pastirića kaže da više duša ide u pakao zbog grijeha tijela nego ijednog drugog razloga, a grijesi tijela su upravo ono što Muhamed obećava svojim sljedbenicima u "raju". Toliko toga izobličenog u toj religiji zavšava najgorom od svih inverzija, dolje postaje gore! 

Na nekim slikama Isusa koji uzlazi na nebo oblaci su već gotovo cijelog sakrili te mu vidimo samo noge koje su koračale jedino za spasenje ljudsko. Na tim nogama su proslavljeni tragovi čavala koje Muhamed kao i toliki heretici prije i poslije njega negira. Ne žele prihvatiti da se Bog "udostojao postati dionikom našega čovještva", pa onda ne mogu ni vjerovati da se "uzdigao na nebo, da nas učini dionicima svoga božanstva". Zato jedino i znaju obećavati prolazne tjelesne naslade. 

Podaj, molimo, svemogući Bože, da mi koji vjerujemo da je tvoj Jedinorođenac, naš Otkupitelj, na današnji dan uzašao na nebesa i sami budemo duhom uvijek u nebeskim stvarima.

Samo polovično

Bog bolje pamti i zna bolje cijeniti veličinu naše žrtve nego bilo koji čovjek.

Prema tome ne smeta što su tvoje mogućnosti male, glavno je da imaš veliko srce. Zato Isus veli da je ona udovica s ona dva sitna novčića više učinila Bogu nego bogataš darivajući velike svote. Ne hvali Isus onu udovicu radi ona dva novčića koja je darovala, nego je hvali zbog njezine ljubavi prema Bogu. Dva novčića su sitnica, ali je velika i silna ljubav prema Bogu koju je pokazala svojim činom. Bogu je drag njezin dar, ne zato što je darovala Bogu dva novčića nego što je sebe Bogu darovala.

Mnogi su kršćani slični udovici, ali samo polovično. Daju ponajviše sitniš. Imaju malo srce, pa i mali dar. U nje je bio mali dar, ali veliko srce.

(izvor)  

Duhovna lirika utorkom 71

Fran Krsto Frankapan

ZORNICA NA DOBRO OPOMINJAJUĆ

Svitla zora jur ishodi,
žarko sunce dohodi
dati radost, veselje,
vsem stvorenju živlenje;
za milošću tak veliku
dajte, oh, Višnjem diku!

Jur ptice povsud pievaju,
cvitja lipo cvitaju,
još i zdenci tekući,
polja, loze blišćući,
Bogu hvalu nazvestuju,
dično skupa raduju.

Vse ribe v morskih glubinah,
vse zvirje u planinah,
kaj godre hrani vedrina,
vsega svita širina,
Stvoritelja ispoznaju,
slavu mogućnu daju.

Sam človik v grihu prebiva
ter Boga ne hvaliva,
nit zna grišnik promislit
da mora spet preminit
u zemlju, odkud je rojen,
u blatu, kak i stvoren.

Neg se listor posmihuje,
dok vura prebližuje
skradnje tuge i nevolje,
pijuć, jiduć, dobre volje;
kako milo po tom tuži
koji Bogu ne služi.

Digni v nebo tvoje oči,
gdi su ufat pomoći,
onde dobro je terpeće,
na zemlji premineće;
ovde jesu čalarnosti,
v nebu pak nasladnosti.