Što smo dosad naučili

"ali kajti niste od Boga, zatho niti Rechi Boſje slushate, niti meni verujete, zathosuse razlutili, i Kamenje popali, da budu na njega hitali, onseje pako zkril i iz Cirkve vun izishel" (Kratko-zpravek...)

Od ove nedjelje, Glušnice, pokrivaju se u crkvama slike i kipovi jer ulazimo u završni dio korizme kada smo lišeni čak i utjehe pogleda na lice Krista, Njegove Majke i svetaca. Prošlih godina objavljivao sam fotografije velom zastrtih raspela i slika, ali ove godine providnost nam je sama osigurala veo zaraze i potresa. U Zagrebu su uglavnom stradale crkve s najljepšom sakralnom umjetnošću, a dobro su se održale betonjare u kojima razdoblje zastrtosti i mrtvljenja pogleda traje čitavu godinu. Čitajući gornji citat iz pretiska knjige kratkih pouka župnika samaričkog izdane prije 200 godina, pomislio sam kako je prigodan završetak današnjeg evanđelja: "onseje pako zkril i iz Cirkve vun izishel". Doista, Krist se na neki način od nas sakrio, izišao je od nas. Razlog nam je naveden nekoliko riječi ranije: zato što ne slušamo Riječ Božju i ne vjerujemo Mu.

Istjerani smo sa svetih misa kao pređašnji javni grešnici na Pepelnicu, ali hoćemo li se pokajati i činiti pokoru? Hoće li nas biskupi povesti za ruku natrag k svetoj liturgiji makar to bilo i nakon Velikog četvrtka? Kojoj i kakvoj liturgiji? Onoj za koju jedan svećenik, kada ju je trebao sam slaviti pred kamerama, kaže: "osjećaj pred praznom crkvom... mislim da je to noćna mora svakog svećenika".

Nisam gledao predstavu koju je papa Franjo jučer izveo na Trgu svetog Petra. Fotografije su impresivno inscenirane, ali nisam pročitao da se Franjo pokajao i pozvao druge na kajanje za klanjanje pred Pačamamom u srcu Vatikana i bezbrojne druge grozote od kojih smo samo dio bilježili na ovom blogu. Je li uopće pozvao vjernike na pokoru za grijehe kojima vrijeđamo Boga ili je opet spominjao tantrume majke zemlje?

Razmišljao sam, dakako, ovih dana i o uskrati sakramenata. Dvije rečenice su mi često padale na pamet. Prva je "I svećenici su samo ljudi." Doista, oni su uzeti iz naroda i postavljeni kao pastiri. Premda smo možda ogorčeni, nemamo ih pravo osuđivati jer samo dragi Bog zna koliko njih se povuklo od svojih vjernika iz krivo shvaćene poslušnosti, koliko jer razborito vjeruju da tako štite svoje vjernike od bolesti i smrti tijela, a koliko iz vlastitog straha ili čak komoditeta. Druga rečenica, s prvom spojena, je ona biblijska "Proklet čovjek, koji se uzda u čovjeka". Ovi nas događaji, kako sebičnost na društvenom planu, tako i muk i zbunjenost pastira, poučavaju da svoje pouzdanje možemo imati samo u Bogu.

Znam da si čitatelji ovog bloga ne utvaraju kao jedan isusovac da je "u Zagrebu stasalo toliko puno hrabrih i autentičnih mladih svećenika, pokreta, molitava, aktivnosti, izuzetnih laika da bi i blaženi Merz i sveti Stepinac bili silno ponosni" te zato đavao "posljednjim trzajima repa hoće utjerati strah, pa napade crkve u kojima počivaju naši sveti blaženici". Uvjerljivije mi je objašnjenje da ipak još postoji nada, Bog vidi da još ima šanse da se obratimo i zato je dopustio ove nevolje. Možda još nismo kao grad i kao narod ispunili konačni broj grijeha kojim bi nam budućnost bila zapečaćena. Što bi rekao dobri starac "kajite se, dok imade dana, dok je doba, djeco, kajite se; kajite se, dok nije pozvana duša k onom koji nebom trese".

Kad ova pošast i diktatura koja ju prati prođu, neće iznenada spontano procvjetati vjera. Dio ljudi koji su u crkvu dolazili zbog druženja će otpasti, a čak će i bolji svećenici teško moći uvjeriti one neodlučne zašto bi uopće trebali ići na misu, posebno u doba kiše, snijega, vrućina, gripe itd. itd. Argumenti o molitvi doma, o ispovijedi svojih grijeha samo pred Bogom, o koristi gledanja misa na ekranu, pa čak i duhovnoj pričesti, sve će to što su govorili od Pape naniže ohrabriti one koje je možda držala samo navika da se uvjere kako nedjeljni odlazak na misu ionako nije baš tako važan. Koji će se svećenik usuditi bez da ponikne pogledom još ponavljati onu izreku pripisanu prvim kršćanima "Bez nedjeljne euharistije mi ne možemo živjeti"?

I sada se na ulicama Zagreba potpuno normalno psuje Boga, uz održavanje udaljenosti od 1 metar na otvorenom. Moja je župna crkva otvorena svaki dan od jutra do večeri (hvala oci dominikanci!). Ali zadnjih par dana (uključujući i ovu nedjelju) nisam vidio nikad više od jedne ili dvije osobe da se došla pomoliti pred Presvetim. Izgleda da nam je ipak još jako dobro.

Baština zla bit će skršena

Proslavljenja Marije poradi njezina Sina

Sestre i braćo, znamo da u naravnomu svijetu ništa nije suvišno, nepotpuno, niti stoji sámo po sebi, nego jedan dio odgovara drugomu i sve se pojedinosti stapaju uobličujući moćnu cjelinu. Sređenost i sklad među najvažnijim su savršenstvima koja razaznajemo u vidljivomu stvaranju, i što ga više istražujemo, to potpunije i točnije otkrivamo da mu pripadaju. „Sve je dvostruko,“ kaže Mudrac, „jedno prema drugome, i ništa nije stvorio nepotpuno.“ (Sir 42,24) Sam značaj i definicija „neba i zemlje“, u opreci s prazninom ili kaosom koji im je prethodio, jest da je sada sve podvrgnuto čvrstim zakonima, i svaki pokret, utjecaj i učinak mogu se obrazložiti, a kad bismo imali dovoljno znanja, mogli bismo ih i predvidjeti. S druge strane, jasno nam je da je ta istina očita samo razmjerno našemu zapažanju i istraživanju, jer iako se na prvi pogled čini da se mnogo toga odvija prema utvrđenomu, divnomu redu, u drugim slučajevima teško otkrivamo zakone kojima je podvrgnuto, pa da bismo izrazili svoje neznanje, rabimo riječi kao: „usud“, „slučajnost“ i „sreća“. U skladu s tim, možemo zamisliti kako brzopleti i nevjernički umovi, svakodnevno zaokupljeni ovosvjetskim poslovima, iznenada pogledaju u nebo, ili na zemlju, pa kritiziraju velikoga Arhitekta, tvrdeći da postoje stvorenja sirova i manjkava u svom ustrojstvu, i dokazujući svojim propitivanjem samo manjak vlastite znanstvene naobrazbe.

Isto se događa i glede nadosjetilnoga. Sve velike istine Objave međusobno su povezane u cjelinu. Svatko to može vidjeti u određenoj mjeri, čak i letimičnim pogledom, ali za razumijevanje pune dosljednosti i sklada katoličkoga učenja potrebno je proučavanje i razmatranje. Stoga, kao što se filozofi ovoga svijeta zakapaju u muzeje i laboratorije, silaze u rudnike, ili lutaju šumama i morskim žalom, tako proučavalac nebeskih istina boravi u ćeliji ili u molištu, pa izlijeva dušu u molitvu, sabire misli u meditaciji i razmatra o Isusu, Mariji, milosti, vječnosti, ili pak promišlja riječi svetih ljudi koji su živjeli prije njega, dok mu se pred duhovnim očima ne ukaže skrivena mudrost savršenstva „koju predodredi Bog prije vjekova za slavu našu“ (1 Kor 2,7) a nama „objavi po Duhu“. Pa kao što neznalice mogu osporavati ljepotu i sklad vidljivoga svijeta, tako i one koji su šest dana tjedno zaokupljeni ovosvjetskim trudom, koji žive za bogatstvo, za ime, za ugađanje svojim sklonostima, ili za svjetovno znanje, a na vjeru misle samo u trenutcima dokolice i nikad ne podignu duše k Bogu, ne traže Njegovu prosvjetljujuću milost, ne prekoravaju svoja srca i tijela, niti postojano razmatraju o člancima vjere, nego prosuđuju brzopleto i umišljeno bespogovorno, prema svojim osobnim pogledima, ili prema trenutnom hiru – takve ljude, kažem, lako, bolje reći nužno iznenade i zaprepaste neke objavljene istine, pa ih smatraju prezahtjevnim krajnostima, nedosljednostima i u cjelini ih ili djelomično odbacuju.

Zagreb earthquake

I was asked by some friends and acquaintances about the situation in Zagreb so I decided to write a report highlighting those things which an average Catholic traditionalist might find interesting.

Pratite nedjeljnu tradicionalnu misu iz Hrvatske

U vrijeme kada smo ostali bez mogućnosti prisustvovanja misi, zasipaju nas na društvenim mrežama i vjerskim portalima kojekakvi svećenici i đakoni savjetima zašto to ipak nije tako bitno. Trpaju u svoju vreću osuda i blagoslovljenu vodu i pričest na jezik i uopće želju odraslog katolika da prisustvuje svetoj misi. Umjesto da strpljivo i pastirski ispravljaju pogrešna shvaćanja (za koja su svojom nebrigom i nevjerom često i sami krivi), oni izvode krive paralele s prošlošću, pozivaju na poslušnost i udaraju na one koji primjećuju kako su tekući događaji pomalo svukli krinku s goleme jame nevjere koja zjapi u srcima mnogih klerika.

Hvala Bogu, ima i pozitivnih primjera koji po prirodi dobra najčešće nisu posebno eksponirani. Svećenici koji shvaćaju zašto su to postali i trude se strpljivo vršiti svoje požrtvovno služenje. Jedan od tih izvrsnih primjera je p. Robert Perišić, župnik u novozagrebačkoj župi Uzvišenja Svetog Križa na Sigetu. Neću ga posebno hvaliti jer ima onih koji jedva čekaju da unište makar i klice nade i dobra. Prije svega Sotona, a onda i oni koji mu svjesno ili nesvjesno služe.

Nedjeljom u 9 sati i utorkom u 19:30 sati prenosit će se tradicionalne latinske mise iz Sigeta izravno preko župnog youtube kanala. Hvala fra Robertu, a na vama je da ga podržite molitvom i pretplatom na taj kanal.

U redu, ostajem.

Sveti Josip, čovjek od Boga odabrani

Dan 19. ožujka blagdan je svetog Josipa. Zato ćemo sad provesti nekoliko minuta u razmatranju o velikom svetom Josipu, čovjeku kojeg je odvijeka Bog izabrao za supruga Blaženoj Djevici Mariji, za glavu Svetoj obitelji te kojega je sam naš Gospodin stvorio posebice da bude savršen primjer muževnosti u koji će se On, iako Utjelovljena Riječ, uglédati te najsavršeniji mogući ljudski zastupnik Njegova nebeskog Oca. Iza našega Gospodina i Blažene Djevice Marije nijedna čast, služba i dostojanstvo nisu usporedivi s onima svetog Josipa. Kao što kaže sveti Alfonz Liguori: "Dostojanstvo svetog Josipa iznad je dostojanstva svih drugih svetaca osim Djevičanske Bogomajke. Budući da je Bog odredio svetog Josipa za ispunjenje službe oca Utjelovljenoj Riječi, valja smatrati sigurnim da mu je dodijelio sve darove mudrosti i svetosti koji dolikuju takvoj službi." Govoreći o istom predmetu, sveti Jeronim tvrdi da sveti Josip posjeduje sve kreposti u punoj mjeri. Zapravo je opći nauk crkvenih naučitelja da nijedan dar udijeljen bilo kojem drugom svecu, izuzev Majku Božju, nije uskraćen svetom Josipu. Sveti Alfonz ističe tri najveća od tih darova svetom Josipu.

Jesmo li ostali bez misa za narod i ispovijedi?

Kyrie eleison

Izgleda da su i kod nas u Hrvatskoj odlučili (1, 2, 3) da više neće biti javnih misa. Naknadno su objavili da je to samo radna verzija dokumenta, a znajući komunikacijske sposobnosti naših biskupa i njihove konferencije, lako je moguće da se stvarno radi o pogreški, a ne puštanju probnog balona. Ipak, ostavit ću sljedeće linkove zlu ne trebalo.

***

Dakle, ako nemate nekog pouzdanog svećenika koji bi vas pustio da potajice slušate misu, preostaju vam osobne pobožnosti: brevijar (monaški), mali oficij i krunica Blažene Djevice Marije, križni put, različite litanije, čitanje Svetog pisma i života svetaca, korištenje blagoslovina poput vode, svijeća itd.

Misu uživo možete pratiti svaki dan preko stranice LiveMass iz više različitih FSSP-ovih apostolata (Fribourg, Warrington, Sarasota, Guadalajara, Los Angeles) te iz župe St-Eugene-Ste-Cecile (Pariz), FSSPX-ove crkve Saint-Nicolas du Chardonnet (Pariz), FSSP-ove župe Santissima Trinità dei Pellegrini (Rim), crkve Presvetog Srca Isusova pod upravom Instituta Krista Kralja (Limerick), FSSPX-ovih kapela u SAD-u, virtualna župa Instituta Dobrog Pastira...

Ovo je i izvrsna prilika za sve svećenike rimskog obreda da nauče služiti pravu misu i započnu je privatno celebrirati. Evo nekih početnih resursa: https://tradicionalnamisa.com/ (--> sve o tradicionalnomi rimskom obredu --> upute za svećenike) i Tradicionalna latinska misa te video snimke: a, b, c.

Čuvajte se od grijeha, posebno teškog! Iskoristite vrijeme za molitvu i duhovno štivo, a ne samo praćenje najnovijih vijesti. Dok nam ne zabrane izlazak, prošećite se po prirodi, a kasnije probajte pretvoriti svoj dom u monašku, a ne zatvorsku ćeliju.

Pokorničko hodočašće u Mariju Bistricu

Na prijedlog jednog vjernika iz zajednice tradicionalnih katolika, organizirao je naš pastir preč. Borna hodočašće u Mariju Bistricu. Kako je najavljeno na misi prošle nedjelje, hodočašće se održalo danas, u subotu 14.3.2020.

Pandemija

The chances of anything coming from Mars
Are a million to one, he said (ah, ah)
The chances of anything coming from Mars
Are a million to one, but still, they come

Danas je naš zagrebački nadbiskup Josip kardinal Bozanić, objavio Odredbe i upute o liturgijskim slavljima i okupljanjima vjernika (1, 2, 3). U njima nema mnogo novosti u odnosu na slične odredbe koje su već stupile na snagu u drugim biskupijama.

U prvoj se točki poziva bolesne i starije osobe te one koji su bili u žarištima zaraze ili u kontaktu sa zaraženima da se "suzdrže od dolaska na liturgijska slavlja i pobožnosti". Šteta što nadbiskup nije jednostavno udijelio dispenzaciju od nedjeljne obaveze svim rizičnim skupinama i onima koji zbog trenutne zaraze ne mogu ili ne žele doći na misu.

U drugoj točki traži se da škropionice budu prazne, tj. bez blagoslovljene vode. Očiti propust je što nije privemeno ukinuto prikupljanje milostinje u gotovini, posebice s obzirom na kasniju odredbu o načinu primanja pričesti.

U trećoj točki slijedi kriptična uputa "Neka se kao gesta pružanja mira u slavlju euharistije ili u službama Božje riječi ne koristi uobičajena gesta rukovanja." Pretpostavljam da to ne znači kako se možemo vratiti na drevnu praksu poljupca mira, ali bilo bi jasnije i praktičnije naprosto naputiti svećenike da ovu gestu (koja je i inače stavljena na slobodan izbor celebranta) ispuste.

U četvrtoj točki nalazi se varijanta standardne, ali ništa manje svetogrdne odluke o dijeljenju pričesti na ruke. "Primanje svete pričesti u redovitosti prilika poznaje dva oblika: na jezik ili na ruke. Sasvim je razumljivo da će u ovim neredovitim prilikama vjernici biti pričešćivani primanjem svete hostije na dlan jedne ruke, kako bi drugom rukom hostiju prinijeli svojim ustima. Neka i ta gesta u pobožnosti bude poticaj da živimo svjesni toga nebeskoga dara koji primamo."
Ovo "sasvim je razumljivo" pokazuje da onaj tko je sastavljao ovaj dekret shvaća kako ne može pravno propisati da se pričest mora primati na ruku jer je taj način primanja pričesti samo dopušten u onim zemljama gdje su biskupske konferencije to zatražile od Svete Stolice. S druge strane, pravo pričesnika da primi svetu pričest na redoviti način, tj. na jezik, potvrđeno je među ostalim u uputi Redemptionis Sacramentum. Kongregacija za bogoštovlje ponovila je istu stvar u odgovoru na upit vezan uz epidemiju gripe 2009. i slične mjere koje su neke biskupije tada donosile.

Nema potrebe da ponavljamo sve što je rečeno o izrazitoj opasnosti od profanacije Presvetog oltarskog sakramenta kod primanja na ruke niti o čisto naravnoj nerazboritosti jer su ruke često onečišćene zbog kontakta s kvakama, klupama, novcem itd.

Kako sam već primio neke upite, napominjem kakva je situacija vezano uz tradicionalnu latinsku misu. Budući da u našem obredu ne postoji (niti je predviđena, niti je dopuštena) mogućnost primanja pričesti na ruke, a kako je zabranjena pričest (na jedini ispravan način) na jezik, pričest se do daljnjega neće dijeliti vjernicima na tradicionalnim misama nedjeljom u crkvi sv. Katarine. Ovo, dakako, nisam ja ni izmislio ni odlučio, nego sam se raspitao kod rektora crkve Krista Kralja na Mirogoju preč. g. mr. Borne Puškarića kojemu je povjerena pastoralna skrb za vjernike koji pohode tradicionalnu latinsku misu u Zagrebu i kojemu zahvaljujem na trudu koji u to ulaže.

Siguran sam da vjernici koji redovito slušaju tradicionalnu misu razumiju kako u misi mogu sudjelovati i bez primanja pričesti, a vjerojatno su naučili i neki od obrazaca duhovne pričest (npr. kratki opusdeiovski: Želim Te primiti, Gospodine, onom čistoćom, poniznošću i pobožnošću kojom Te je primila tvoja Presveta Majka, duhom i žarom svetaca.)

U skladu s Gospodinovom uputom da budemo "mudri kao zmije i bezazleni kao golubovi", prenosim kratki izvadak iz starog Rimskog obrednika o tome kako se pričest dijeli izvan mise (što je bilo i uobičajeno kroz stoljeća): docx, pdf.

Nema smisla da se previše uznemirujete oko onoga što ne možete promijeniti. Milošću Božjom nitko nas ne može natjerati na svetogrđe. Ako trebamo štogod pretrpjeti kao kaznu za svoje grijehe, grijehe svojih sunarodnjaka i subraće u vjeri, nemamo se prava na to tužiti (koliko god svi mi padamo u toj stvari). Zahvalimo Bogu na svemu dobrom što nam je dao, molimo zagovor Blažene Djevice Marije da se povuku bičevi gnjeva Božjeg te da se naši pastiri i braća vrate pravoj vjeri.

U doba pravih nevolja