Papa Franjo: „Manje raskola, sukoba, nesuglasica“, ali...

„Raskoli, sukobi, nesuglasice“ – Papa koji me zbunjuje i čini jako zabrinutim

Ne čitam bezbrojne izjave pape Franje, i to zbog raznoraznih razloga.

Prvo, jer ih ima toliko puno da mi je to jednostavno nemoguće. Uopće nemam namjeru provesti život čitajući Papu. To od mene moja vjera ne zahtijeva. Ako bi on jednog dana želio nešto proglasiti ex cathedra, to će opet potpuno privući moju pažnju.

Drugo, da ne budem povrijeđen u onome što su moja crkvena uvjerenja. Njih na koncu nisam ja sam izmislio. To je, štoviše, ono što je Crkva oduvijek naučavala. Prenosila je to meni i svima drugima, i to već dvije tisuće godina tako. Uvjerenja koja idu unatrag sve do riječi samoga Isusa Krista. Ili zar to nisu bile Njegove riječi?

Treće, jer mi se neke stvari koje on kaže ili o kojima se kaže da ih on kaže, čine upitnima i ja nemam ni vremena ni volje udubljivati se u proučavanje kako bih pojasnio te stvari.

Četvrto, a to je za mene jedan vrlo snažan vidik, jer opažam da su svi dušmani Crkve zadovoljni Papom, dok uistinu dobri sinovi Crkve, neki od njih izuzetno dobro potkovani, nisu manje zabrinuti.

Papa, koji je pak sada papa, a ja u to ni najmanje ne sumnjam, nije anđeo. Ali i kad bi anđeo s neba sišao...

Ovih dana pročitao sam članak u jednim novinama (ABC) koji nije upravljen protiv Franje, nego mu je, štoviše, naklonjen. Budući da Vatikan nije opovrgao izjave koje su u njemu izrečene, uzimam da su istinite. ABC na koncu nije tako jadan blog kao moj gdje se „ne čita“. To su novine koje španjolski katolici puno čitaju.

Papa je prema ABC-u zahtijevao „manje raskola, sukoba i nesuglasica“, što je jako dobro. Ali nešto u svemu ne štima ako ove raskole, sukobe i nesuglasice stvara sam Papa.

Pogledajmo jednu Aurora borealis koja se navodi u novinama: ne bismo smjeli „zadrto braniti vlastito mišljenje“, moramo „slušati s poštovanjem i prihvatiti mišljenja drugih“.

Ova mi se izjava čini, uz dužno poštovanje, papinskom glupošću. Poštovanje vrijedi i uvijek ga valja preporučivati, ali prihvaćanje tuđih uvjerenja može vrijediti kao pravilo samo ako ova mišljenja nekoga uvjere i ako se time odreknemo vlastitoga. Međutim, ako se ta mišljenja nekomu čine posvema nejasnima i dvosmislenima, onda je dobro da se to javno iznese. Jedna je stvar poštovati onoga koji izriče jedno mišljenje, a nešto drugo je pak poštovati njegovo mišljenje. No čini se da je papa Franjo manje sretan kod izbora riječi. Za razliku od njega ne mislim da je prozelitizam nešto loše.

Poradi toga mislim da je bolje kad čovjek ne čita sve što Papa kaže, iskreno, zapravo gotovo ništa. Meni će biti dostatno pročitati naslove u medijima. Ja sam, dakako, u svako vrijeme spreman sve ovo povući ako sam se u njemu prevario. Za mene nema ništa ljepše od toga da govorim dobro o papi, mojemu papi. Doduše, on se vrlo napreže da to ne bude tako.

Tekst: Francisco Fernandez de la Cigoña

*Francisco Fernandez de la Cigoña Núñez potječe iz galicijske plemićke obitelji. Studirao je pravo i ekonomiju. Kao i njegov otac radi kao novinar, a težište mu je Katolička Crkva. Objavio je više knjiga, posebice o povijesti ideja i o crkvenoj povijesti. Oženjen je i ima petero djece. Njegov blog La Cigüeña de la Torre spada u najčitanije katoličke blogove u Španjolskoj. Inače, njegovog djeda tijekom Španjolskog građanskog rada ubila je Narodna fronta.

Izvor: http://www.katholisches.info/2017/01/30/spaltungen-auseinandersetzungen-kontroversen-ein-papst-der-mich-verwirrt-und-sehr-besorgt-macht/

Štikleci o Lutheru

(usp. 1,2,3,4)

Sancta Emerentiana, ora pro nobis!

Sveti krst jest prvi i najpotrebitiji sakramenat, bez kojega nema spasenja. Zato Isus u današnjem evanđelju zapovijeda apostolima: »idite dakle i naučavajte sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga«. U evanđelju sv. Marka još je jasnije izrečena potreba sv. krsta. Kod njega čitamo ove preznamenite riječi Isusove: »Koji uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se; a koji ne uzvjeruje, osudit će se«. (Mark. 16, 16.). Stoga možemo odmah na početku istaknuti, kako je ludo čekati s krštenjem djeteta, dok majka ozdravi. Treba dijete što prije krstiti. Tako rade pravi i uvjereni katolici. [...]

Osim krsta vodom ima i krst želje i krst krvi. Krstom želje kršten je onaj, koji iskreno želi biti kršten, a ta mu se želja ne može ispuniti. Dakako da takovu želju mora pratiti savršena ljubav i savršeno kajanje. Takovim krstom želje bio je kršten car Valentinijan II koji je g. 392. pošao u Milan svetom biskupu Ambroziju, da ga krsti, ali je putem bio ubijen. Kršćani su bili žalosni, što je car umro prije krštenja, ali je sv. Ambrozije rekao: »Njegova ga je želja očistila, kao što mučenika očisti njegova krv«. Krstom krvi bila je krštena sv. Emerencijana. Ona se je pripravljala na sv. krst. Jednom se je molila na grobu mučenice sv. Agneze i ondje su ju pogani kamenovali. Krstom krvi kršteni su svi oni, koji su za Isusa prolili svoju krv, a to je prema riječima samoga Isusa: »Tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga«. (Mat. 10, 39.).

Sada se sjetimo milosti sv. krsta. Ona je velika, upravo neizmjerna. U »Pjesmi nad Pjesmama« govori zaručnik zaručnici: »Sva si lijepa, prijateljice moja, i ljage nema u tebi«. Ovako i Duh Sveti govori duši krštenika, jer je po sv. krstu s nje izbrisana ljaga istočnoga grijeha, a i svakog drugog grijeha, ako je krštenik odrasli čovjek. I u tu lijepu, čistu dušu ulazi presv. Trojstvo sa svim svojim sjajem i milostima, i čovjek postaje sličan Bogu, postaje dijete Božje sa svim pravima na vječnu baštinu. Zato piše sv. Pavao: »Bog nas spasi ne za djela pravde, koja učinismo, nego po svom milosrđu kupelju preporoda (sv. krstom) i obnove Duha Svetoga, kojega izli na nas obilato po Isusu Kristu Spasitelju našem, da opravdani milošću njegovom baštinici budemo po nadi vječnoga života«. (Tit. 3, 5. s.). Zato i sveti pisci zovu krštenje sakramentom vjere, kupalom preporoda, kupalom života, svetim vrelom, prosvjetom, duhovnim vratima spasenja. Sv. Pavao naziva prolaz Izraela kroz Crveno more krštenjem. Ono krštenje jest slika našega krštenja. Po njemu nas je Bog oslobodio ropstva vraga i grijeha, po njem nas je uveo u zemlju obećanu, u svoju Crkvu, u kojoj teče obilje Božjih milosti, u kojoj može svatko postići svoje spasenje.

Mi smo kršćani, katolici, sretni izabranici Božji! Mislimo li na to često? Jesmo li za to zahvalni Bogu? Čujmo jedan primjer zahvalnosti, koji nam pripovijeda misijonar salezijanac u Kitaju. On je stajao na obali neke rijeke. S druge mu je strane mahao rukom dječak, koji je žurno skočio u vodu i plivao prema misijonaru držem u jednoj ruci jabuku. Preplivavši vodu dotrčao je sav radostan do misijonara i dao mu jabuku govoreći: »Uzmi, oče!« Na upit misijonara, zašto mu daje jabuku, odgovori dječak: »Ta zar me ne poznaš, oče? Ti si me pripravljao na sv. krst!« O dobro i nevino dijete, kako je u svojoj naivnosti bilo zahvalno za dar sv. krsta! A mi? Jesmo li zahvalni?

Mi smo kršćani, a to znači biti sličan Kristu, biti dijete Božje, biti svijetlo svijetu. Jesmo li takovi? Evo opet jednog primjera iz misija. U sjevernoj Americi obilazio je misijonar svoje vjernike. U nekom mjestu dođe k njemu mlad Indijanac, pade mu do nogu i stane ih ljubiti i suzama kvasiti. To je bio čovjek, koga je misionar krstio pred godinu dana. On je opet vidio oca, koji mu je podijelio sv. krst, pa je plakao od radosti i ganuća. Odmah ga je i zamolio, da mu dade sv. pričest. »Drage volje«, veli misionar, »ali se moraš prije ispovjediti. Jesi li ispitao savjest?« Indijanac odgovara: »Oče moj, ja ispitujem savjest svaki dan, kako si mi lani rekao«. Nato mu otac: »Dobro, sine moj. Onda klekni pa ispovijedi grijehe, koje si učinio iza krštenja«. Indijanac ga pogleda u čudu: »Kakvi grijesi, oče! Zar može čovjek vrijeđati Boga kada je kršten?« O divnoga kršćanina!

Sv. krst utiskuje u našu dušu neizbrisivi biljeg, koji ne može izbrisati niti naša volja niti ičija sila. Ovim ćemo znakom jednom doći pred trojedinoga Boga. Teško nama, ako ovaj znak ne bude sjajan. Blago nama, ako bude sjajan od sjaja kreposnog kršćanskog života. Onda će nama zasjati svijetlo sreće, koje se navijeke neće utrnuti. Amen.

(Đuro Cezner, Blagoslovljen Bog u svojim svetima: kratke pouke za blagdane i razne zgode, Sarajevo 1938.)

U stihovima iz 1768. da bolje razumijete 2017.

(izabrani stihovi iz Vid Došen, Aždaja sedmoglava bojnim kopljem udarena i nagrđena)

Kako je to kod njih

Poslao mi je netko link na novu "pjesmu slavljenja i obožavanja" koju je snimila don Stojićeva molitvena zajednica. Ne bih posebno komentirao spot ni glazbu, ali potaknula me ta snimka (koju sam odgledao u tišini jer mi je nakon par minuta pjevanje postalo prenaporno) da priupitam par pitanja vezano uz novus ordo euharistijsko klanjanje, tj. blagoslov s Presvetim. Za tradicionalni obred ima raznih priručnika, npr. Fortescueov, u kojima mogu pročitati opis ceremonija ukratko ili detaljnije, a ne znam postoji li takvo nešto za novi obred. Nemojte mi prigovarati ako vam djelujem presitničavo, nemam koga pitati, a uostalom, radi se o klanjanju pred Gospodinom, pa valjda možemo posvetiti tim obredima barem onoliko pažnje koliko se posvećuje detaljima puno nevažnijih svjetovnih stvari. Da, znam, važno je što je u srcu, ali nikome neće srce biti čišće i pobožnije zato što bi izvanjske religiozne ceremonije obavljao nemarno ili s manje požrtvovnosti nego što primjerice bira što će kupiti, pojesti ili pogledati. Ne kažem da su u ovom spotu takvi, naprotiv, čini mi se da su se potrudili više nego što uobičajeno viđam na klanjanjima.

1) Koliko svijeća treba goriti za vrijeme blagoslova s Presvetim? Za stari obred piše barem 12, pa smo se mi toga držali kad smo, nažalost prerijetko, mogli imati blagoslov nakon misa za Tijelovo u sv. Martinu. Za novi obred sam vidio i nijednu (ne u Hrvatskoj), a najčešće uobičajene dvije-tri koje inače koriste za misu.

2) U čemu je fora s ovim tobožnjim svijećama, a zapravo uljanicama u obliku svijeća? Jasno mi je da je tako lakše jer nema problema s čišćenjem voska, samo naliješ ulje, zamijeniš fitilj i teraj dalje. Meni osobno je takvo patvorenje više antisimbol (ne znam postoji li ta riječ), nego simbol. Naime, svijeća bi trebala svojim izgaranjem podsjećati na žrtvu itd. No ove "lažne svijeće" ne sagorijevaju, one se ne smanjuju ili uopće mijenjaju. Glume svijeće, a zapravo to nisu. Da budem malo bezobrazan, nešto kao novi obred, glumi da je katolički obred, a zapravo je (kako ono uzoriti Ratzinger reče) banalni fabricirani proizvod. Uglavnom, kad vidim takve svijeće u crkvi, to mi je naznaka da su potpisali kapitulaciju pred komforom, "ne da nam se čak ni očistiti i zamijeniti par svijeća", a kamoli išta više.

3) Primjetio sam da se mnogi svećenici odnose prema tjelesniku (korporalu) kao da im smeta. Tresu ga ko krpu, ide im na živce sklapati ga po redu, a možda i ne znaju kako. Čini mi se da i ne shvaćaju čemu služi, a okreću ga svakako, prema naborima mi izgleda da je i u spotu naopako okrenut. Možda je zato i bolje da se u novus ordu hostija više uopće ne odlaže na tjelesnik. Meni je pogled na hostiju, a kasnije Hostiju položenu tijekom mise na bijelo platno uvijek dirljiv, podsjeća me i na Betlehem i na Kalvariju i na Uskrsnuće.

4) Don Damir Stojić, kao i skoro svi hrvatski svećenici koje sam vidio, kadi Presveto tri puta trostrukim zamasima. Jesu li ovi trostruki zamasi negdje u službenim propisima i ako da, gdje? Jer kod nas piše da se kadi tri puta dvostrukim zamahom.

5) Vidim na kraju spota da je svećenik sišao od oltara s monstrancom i krenuo među narod, je li to uobičajeno ponašanje ili nešto specifično za karizmatike? Priznajem da ne sudjelujem u karizmatskim slavljenjima, ali ja sam mislio da nakon što svećenik učini s Presvetim znak križa nad narodom, odloži ponovno monstrancu na oltar, izmole se Pohvale Božjem imenu i onda se kod vraćanja Hostije u svetohranište ispjeva odgovarajuća pjesma.

Eto, ako netko ima odgovor (po mogućnosti iz dokumenata ili pastoralnog iskustva), slobodno ostavite komentar.

Litanije za sjedinjenje Hrvatske u pravoj vjeri

Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!
Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!

Oče, nebeski Bože, smiluj nam se!
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti Bože,
Sveto Trojstvo jedan Bože,

Sveta Marijo, isprosi nam sjedinjenje u vjeri!
Sveta Bogorodice,
Sveta Djevo djevica,
Sveta Djevice Marijo, koja sama satireš sva krivovjerstva na svem svijetu,
Sveta Djevice Marijo, koju je Bog bezbrojnim čudesima milosti proslavio,
Sveti Mihovile, Anđele mira i moćni štitniče svete crkve,
Sveti Gabrijele, slavni navijestitelju utjelovljenja našega Gospodina i Spasitelja,
Sveti Rafaele, sigurni voditelju na pravom putu k spasitelju,

Svi Anđeli čuvari hrvatskog naroda i hrvatskih krajeva, isprosite nam sjedinjenje u vjeri!
Svi sveti Anđeli i Arkanđeli,
Svi sveti zborovi anđeoski,

Sveti Ivane Krstitelju, isprosi nam sjedinjenje u vjeri!
Sveti Josipe, moćni zagovorniče kod Gospodina, isprosi nam sjedinjenje u vjeri!
Svi sveti patrijarsi i proroci, koji ste gorljivo žudili za spasom svijeta, isprosite nam sjedinjenje u vjeri!

Sveti Petre, namjesniče Isusa Krista i središte kršćanskog jedinstva, isprosi nam sjedinjenje u vjeri!
Sveti Pavle, učitelju naroda i moćni revnitelju za pravu kršćansku vjeru,

Svi sveti apostoli i učenici Gospodinovi, junački vjerovjesnici kršćanske vjere, isprosite nam sjedinjenje u vjeri!
Sveti Ćirile i Metode, biskupi i apostoli naroda slovjenskih,
Svi sveti mučenici, biskupi i svećenici, koji ste apostolskom revnošću za spas duša u Hrvatskoj djelovali,
Svi sveti, koji ste nekad u hrvatskim pokrajinama prebivali,
Svi sveti, svih mjesta i vremena, u jednoj pravoj vjeri sjedinjeni,

Milostiv budi, — oprosti nam Gospodine!
Milostiv budi, — usliši nas Gospodine!

Od svakoga zla, oslobodi nas Gospodine!
Od svakoga grijeha,
Od pogibelji vječne propasti,
Od dijeljenja i cijepanja u vjeri,
Od svake nevjere,
Od svakog krivovjerstva,
Od nehajnosti prama pravoj vjeri i vječnom spasu duša,
Od duha bludnje i otpadnuća od crkve Božje,
Od zaslijepljenosti duha i okorljelosti srca,
Od uzdanja u sebe kod tumačenja riječi Božje,
Od prezira Božanskog ugleda nepogrješive crkve,
Od varave slobode nećudorednoga života,
Od putene sklonosti, koja je neprijateljstvo protiva Bogu i koja se zakonu Božjemu ne će podvrgavati,
Od svakoga prividnog mira i krive slobode i sigurnosti gledom na vjeru i vječni spas duša,
Od svakoga otpora prema Duhu svetomu i da se ne protivimo poznatoj kršćanskoj istini,
Od svih predsuda proti svetoj crkvi Božjoj,
Od svega što dovađa i uzdržaje cjepkanje u pravoj vjeri,
Od svih zapreka sjedinjenja u vjeri,

Mi griješnici, Molimo Te usliši nas!
Da nam oprostiš,
Da nam se smiluješ,
Da se dostojiš na pravu nas pokoru ganuti.
Da se dostojiš crkvu svoju svetu ravnati i uzdržati,
Da se dostojiš neprijatelje crkve poniziti,
Da se dostojiš kraljevima i vladarima kršćanskim mir i pravu slogu darovati,
Da se dostojiš svemu puku kršćanskomu mir i jedinstvo podijeliti,
Da se dostojiš našu odijeljenu braću u pravoj vjeri i općinstvu crkve s nama sjediniti,
Da se dostojiš biskupima i svećenicima katoličke crkve danomice sve više i više oganj ljubavi i revnosti za spas duša uspiriti,
Da se dostojiš od grijeha i sablazni nas očuvati i pravom nabožnošću na bolj[it]ak odijeljene braće nas obdariti,
Da se dostojiš nas u savjesne podložnike svjetskih oblasti i u poslušnu djecu, naše svete matere crkve pretvoriti,
Da se dostojiš s neba milostivo na suze naše ljubavi i na krv mnogih svetih mučenika pogledati,
Da se dostojiš sve što izvan crkve živu, u velikoj pogibelji njihova spasa rasvijetliti i njima pravi put k vječnomu blaženstvu pokazati,
Da se dostojiš u odijeljenoj od nas braći iskrenu želju za pravom vjerom pobuditi,
Da se dostojiš našu Hrvatsku domovinu s Tobom i s Tvojom jednom, svetom, katoličkom i apostolskom crkvom posve ili što tješnije sjediniti,
Da se dostojiš sve nas jednom u svoje vječno kraljevstvo primiti,
Sine Božji!

Jaganjče Božji, koji odnimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine!
Jaganjče Božji, koji odnimaš grijehe svijeta, usliši nas Gospodine!
Jaganjče Božji koji odnimaš grijehe svijeta, smiluj nam se Gospodine!

Kriste čuj nas!
Kriste usliši nas!
Gospodine smiluj se!
Kriste smiluj se!
Gospodine smiluj se!

Oče naš... Zdravo Marijo...

Pomolimo se: Svemogući vječni Bože, kojega su sudovi pravedni i putevi neispitljivi, ah sjećaj se svoga milosrđa, koje je vrhu svih Tvojih djela, i oprosti, prignuto Te molimo, naše i naših otaca grijehe! Oslobodi stanovnike Hrvatske od zamka krivih nauka i od duha prigovaranja i nesloge, da se vrate k jedinstvu duha, stalnosti u vjeri i pokoju savjesti u općinstvu crkve. O Oče nebeski, molimo Te u ime Duha svetoga i Isusa Krista Sina Tvojega našega Gospodina i Spasitelja. Amen.

Vječni Oče, prikazujemo Ti klanjanja vrijedno lice Tvojega predragoga Sina na čast i Slavu Tvojega svetoga imena i na spas domovine. Amen.

Dočetna molitva.

Preljubezni Spasitelju, klanjamo se s počitanjem Tvojemu čudesnom veličanstvu u Tvojem svetištu, i zahvaljujemo Ti se za neizbrojna dobročinstva, kojima si nadario našu domovinu.

Hvalimo i slavimo Te zahvalnim srcem; jer si Ti nam iskazao svoje milosrđe, i jer blagoslov Očev kuće djeci gradi, daj da i nadalje oćutimo blage učinke Tvoje očinske providnosti.

Blagoslovi i čuvaj nas, da Te kano Tvoji baštinici i blagoslovljeni narod Tvoj hvalimo i da Ti se klanjamo na sve vijeke. Amen.

Sada, o dragi Isuse, u presvetom Sakramentu, daj da Ti se mile moje molitve koje sam Ti prikazao za spas i dobrobit naše domovine, i usliši moje kano i svih Tebi dragih duša smjernu molitvu.

Sjećaj se, premili Spasitelju svih mojih prijatelja i dobročinitelja i svih onih, za koje sam osobito dužan moliti; Tvoj blagoslov usrećio nas za vrijeme i vječnost. Amen.

℣. Budi hvaljen i slavljen,
℟. U presvetom, Oltarskom Sakramentu.
℣. Od sada i do vijeka.
℟. Amen.
℣. Gospodine usliši molitvu moju,
℟. I glas moj neka k Tebi dođe.
℣. Blagoslivajmo Gospodina.
℟. Bogu hvala.
℣. Duše preminulih pravovjernih kršćana po milosrđu Božjem počivale u miru.
℟. Amen.

(Vječno klanjanje od o. J. Valsera, Krk, 1904.)

Tantrum

Donosili mu dječicu da ih se dotakne, a učenici im branili. Opazivši to, Isus se ozlovolji i reče im: »Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.« Nato ih zagrli pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke. (Mk 10,13-16)

»Jer misli vaše nisu moje mislii púti moji nisu vaši púti«, riječ je Jahvina. »Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova,i misli moje iznad vaših misli.« (Iz 55, 8-10)

Premda je inače vrlo umiljato dijete, moj mlađi sin (dvije i pol godine) ponekad ima ono što se na engleskom naziva tantrum. Prijevod «nastup gnjeva» ne dočarava baš precizno o čemu se radi. Dijete koje je inače dobro i poslušno zbog neke sitnice ili čak i bez vidljivog povoda počne se ljutiti. Ono što tantrum razlikuje od obične dječje ljutnje jest da u jednom trenutku, nakon minute ili dvije, taj bijes i ljutnja prelazi u fazu potpunog «zamračenja». U toj fazi gotovo je nemoguće doprijeti do njega i na bilo kakve riječi ili aktivnosti dijete jednostavno regira negacijom. Ponekad (ako se zanemari vrištanje, bacanje po podu i općenito osjećaj neuspjeha u roditeljstvu :) to bude čak i simpatično jer dijete djeluje kao da se ispred bilo kojeg izraza stavi minus. Ovo je na primjer stvarni «razgovor» kod približavanja takvom stanju.

«Idemo staviti cipele»
«NEĆU STAVITI CIPELE»
«Ok, nećemo staviti cipele»
«HOĆU STAVITI CIPELE»
«Cipele»
«NE CIPELE»
«Hoćemo»
«NEĆEMO»
«Nećemo staviti»
«HOĆEMO STAVITI»
«Znači ako sam te dobro razumio 'ne cipele nećemo hoćemo staviti'?»
«NEEEEEEEE»

Nakon toga slijedi samo plakanje i vrištanje.
Vrlo je teško prekinuti takvo stanje jer dijete u načelu blokira sve senzorne signale te zatvara oči i glasnim plakanjem smanjuje mogućnost zvučne komunikacije te se bacaka kada ga se pokuša dotaknuti. Čak sam jednom probao i s bombonom budući je sin što bi se reklo slatkohran. Vjerojatno jedini put u životu je pljunuo bombon.

Znači, ovdje je potrebno ponoviti – ne govorimo o stanju uobičajene ljutnje gdje se skretanjem pozornosti, umirivanjem, prijetnjama ili kaznom može dijete smiriti.

Takvi tantrumi su najteži kada se dogode preko noći jer mali budi sve ostale, a usto njega je samoga teže izvući iz tantruma budući je u nekakvom polusnu.

Jedino što tada donekle «funkcionira» je primiti dijete čvrsto, ali naravno pazeći da ga se ne stišće previše i ponavljati mu neku umirujuću frazu ponovo i ponovo. Nama recimo funkcionira «tata je tu». Nakon određenog vremena, sin prestane plakati i umiri se. Poslije toga obično sam potpuno racionalno kaže «smilio sam se»

I kao da ništa nije bilo.

Budući je ovo tradicionalni katolički blog moram napomenuti: naravno da sin moli prije spavanja, prekrižimo ga s vodom blagoslovljenom po tradicionalnom obredu, ima relikvije pored kreveta, slike svetaca, često zaspe s krunicom... Uz samo odrastanje i povećanje samokontrole, molitva krunice se pokazala kao najučinkovitija u smanjivanju pojavljivanja tantruma.

Naravno, ako želite reći kratku Zdravo Mariju za njegov miran san, svakako ste dobrodošli :)

E sad – kakve veze ovaj uvod ima sa gornjim izvatkom iz Evanđelja. Pa eto – razmišljao sam danas potaknut jednom osobom, o oholosti. Svi smo mi više ili manje, u različitim situacijama oholi. Evo što Wikiquote kaže za definiciju oholosti:

«Oholost (također arogancija) je ljudski stav kojeg karakterizira prenaglašena samouvjerenost i isticanje vlastitih vrijednosti.”

Svi smo ponekad barem malo pre-samouvjereni ili ističemo vlastite vrijednosti.

Oholost je najgori od sedam smrtnih grijeha jer većina drugih grijeha iz njega izvire, a zbog same prirode oholosti, čovjeku je najteže spoznati da griješi.

Oholost izobličuje ono što je dobro i pretvara ga u suprotnost. Baš kao što je zbog svoje oholosti sotona, najviši od anđela, bačen u najveće dubine pakla, tako i oholost najviše uništava i «zatvara» one koji su po ljudskim kriterijima najizvrsniji.

Tako posebno privlačne osobe zbog oholosti postaju «zatvorene» u svojoj narcisoidnosti, smatrajući da su im svi koji ih pokušavaju upozoriti ustvari zavidni. Posebno inteligentne osobe zbog oholosti se zatvaraju u svoja «umovanja», kroz neprekidne labirinte diskusija i nadmudrivanja neprestano potvrđujući sebi da su u pravu. Iznimno uspješne osobe zbog oholosti počnu smatrati sve druge samo sredstvom za postizanje svoga cilja, pravdajući to prirodnim pravom da «najsposobniji» vladaju.

Jedini koji mi se čine cijepljeni od oholosti su mala djeca. Već s tri, četiri godine i neka djeca počnu pokazivati znakove razmaženosti koja bi, ako se ne tretira, mogla prerasti u oholost. Ali djeca do te dobi jednostavno su iskrena, direktna i u svojoj nutrini dobra iako naravno ranjena istočnim grijehom. Ona nisu svjesna još svojih vrlina ili mana i ne uspoređuju se s drugima.

I zato je prva reakcija većine ljudi kad vide takvu malu djecu od godinu, dvije, slična Isusovoj rekaciji – da ih zagrle i «blagoslivljaju» ih.

Ok – tantrum, oholost, ali zašto i citat iz knjige proroko Izaije?

Pa to je barem jednostavno – kao što je djeci nekada jako teško ili nemoguće razumjeti postupke, riječi i zapovijedi njihovih roditelja, tako je i nama odraslima nekada teško ili nemoguće razumjeti postupke Oca našeg na nebesima. Nekima će na ovo automatski iskočiti «osip» jer je usporedba djeteta i oca da se dočara neshvaćanje Božjeg plana već toliko puta ponovljena i ne odgovara njihovoj definiciji odgovora na pitanje Božje volje.

Nemam namjeru ići u neke daljnje razrade osim da se razmisli kakav bi točno odgovor bio odgovarajući. Po samoj definiciji Boga, nemoguće je da stvorenje shvati Stvoritelja.

I da zaključim ono svoje razmišljanje s početka ovog teksta.

Ponekad kod ljudi oholost djeluje kao tantrum. Zatvaraju oči, deru se i bacakaju, govoreći uvijek suprotno od onoga što im Otac u duši poručuje. U takvome stanju vrlo je teško doprijeti do njih. Ne vrijede ni uvjeravanja, ni objašnjenja, ni darovi.

-->
Jedino što se može je čvrsto ih primiti i tiho ponavljati «tata je tu».*

* Ne zagovaram doslovno hvatanje ljudi i šaputanje u uho. Plus, krunica dokazano djeluje.

Za Papu, argentinske, malteške i ine klerike

Postoji realnost, tj. zbilja. I jednostavni i profinjeni ljudi mogu je prepoznati ako žele. Smrt je dio objektivne stvarnosti. A nakon smrti, Sud.

Dva puta da utvrdimo lekciju:

Nekad i sad

Bitno.net prenosi kratki tekst s Facebook stranice Franjevačka prisutnost u Bosni:

Gospodin Oto Tomljanović stanovnik je sela Brezici (župa Plehan). Rođen je 1933. godine. Njegov otac doselio je na ova područja zbog posla. Otac je, naime, bio prvi strojovođa tzv. Ćire na tom području. Otova supruga nalazi se u Domu za starije osobe u Slavonskom Brodu, a on se sam brine o domaćinstvu i bašti. Budući da nema nikakva prijevoznog sredstva, u crkvu na Plehanu koja je udaljena 9 kilometara ide 3 sata pješice. U svojoj 83. godini, prošloga ljeta, više od pet puta išao je na misu pješice.

Ukratko o crkvi i kraju (više: 1, 2):

Plehan je naselje kraj Dervente na kojem je još u srednjem vijeku izgrađena crkva, a od 1853. tamo je bio smješten franjevački samostan. Riječ je o duhovnom i kulturnom središtu katolika derventskog kraja koje je u ratu u BiH pretrpjelo teška razaranja kada su samostan i crkva Sv. Marka sravnjeni sa zemljom. Radovi na obnovi kompleksa započeli su 2001., a crkva je danas obnovljena.

Stara crkva i samostan:

Nova crkva:

Svoju izdaju pokrivaju

Znalci "kompleksnosti" 
i demisionizacija Katoličke Crkve

Christopher A. Ferrara


10. siječnja 2017.

Dakle Vatikan je uzvitlao mnogo prašine oko zadnjega filmskog djela Martina Scorsesea “Šutnja”, u kojemu Scorsese, po vlastitom priznanju “posrnuli katolik”, još jednom izrabljuje svoje katoličko podrijetlo da bi karikirao vjeru, baš kao što je to učinio svojim zloglasnim “Posljednjim Kristovim iskušenjem”. Nakon posebne projekcije filma u Papinskom orijentalnom institutu u Rimu, namijenjene isusovačkoj publici, Scorsese je bio u privatnoj audijenciji kod pape.

Film, snimljen prema istoimenome povijesnom romanu, pripovijeda o dvojici isusovačkih misionara poslanih u 17. stoljeću u Japan da pronađu subrata, Christovaoa Ferreiru, koji je, izgleda, otpao od vjere i odrekao se Krista za strašnog progona katolikâ što ga je provodila tadašnja japanska feudalna vlast (šogunat), uključujući i ugušenje Šimabarske bune katoličkih seljaka. Jedan od dvojice isusovaca u potrazi za Ferreirom i sam se odriče Krista da bi spriječio mučeništvo skupine japanskih vjernika. Tako je njegovo odreknuće od Krista prikazano kao čin vrhunske ljubavi, koji se izdiže nad puko vjeroispovjedno prianjanje, dok jednostavni japanski vjernici ostaju voljni pretrpjeti mučeništvo koje otpali isusovac junački sprečava.

Film bi nas valjda trebao izazvati da si postavimo “duboko” pitanje: Tko je veći mučenik: otpadnik koji se odriče Boga da bi spasio tjelesne živote ljudi ili oni ljudi koji se odriču svojih tjelesnih života da bi bili poslušni Bogu i spasili svoje besmrtne duše? Ta “dvoznačna” i “kompleksna” tema bez sumnje je neizmjerno privlačna diletantima, pseudointelektualcima i znalcima “kompleksnosti” koji okružuju Franju, a on sam nikad ne propušta priliku da se naruga katoličkim “fundamentalistima”.

Naslov filma, kao i film, smjera na tobožnju Božju “šutnju” za vrijeme mučeništva drugog isusovca u potrazi i vjernikâ koji umiru s njim – kao da bi Bog izdavao s neba usmene proglase kojima osuđuje progon kršćana. U tom podmuklom upućivanju na Božju “šutnju” uključno je sadržan antropomorfizam kojim se previđa način na koji Bog govori u povijesti, kao što to čini kada krv mučenikâ – a japanski su mučenici među najvećima koje Crkva poznaje – postane sjeme za obraćenje drugih i doista čitave civilizacije, kako se dogodilo na Zapadu.

No to je preprejednostavna ideja za znalce kompleksnosti. Bolje je zaroniti u “duboko” pitanje o Božjoj “šutnji” – poput Franje, koji povodljivoj djeci izjavljuje da “nema odgovor” na Božju “šutnju” pred dječjom patnjom osim da “trebamo naučiti kako jecati”. Nije baš utješno, ali zadovoljava žudnju za “kompleksnošću” mnogo bolje od jednostavnog upućivanja na nadu u vječni život i beskrajnu radost blaženstva nakon što završe patnje ovoga kratkog života.

Glede ovog filma biskup Robert Barron usredotočuje se na problem koji postoji s elitama (i unutar i izvan Crkve) koje uživaju u ovakvim stvarima dok dižu nos na “simplicističku” religioznost:

“Zabrinut sam da sve to naglašavanje kompleksnosti, mnogostrukosti i dvoznačnosti ne bude u službi današnje kulturne elite, koja se ne razlikuje toliko od japanske kuturne elite prikazane u filmu. Hoću reći da su svjetovnom vrhu uvijek draži oni kršćani koji su neodlučni, nesigurni, rascijepljeni i zapravo željni privatizirati svoju religiju. I uvijek je spreman brže-bolje otpisati strastveno religiozne ljude kao opasne, nasilne i, priznajmo, ne odveć bistre. Pogledajte ponovo Ferreirin govor… o tobože simplicističkom kršćanstvu japanskih laika ako dvojite o tome.”

No ima tu još jedan problem, na koji je upozorio Sandro Magister: znalci kompleksnosti, predvođeni Franjinim isusovačkim pouzdanicima, služe se ovim filmom kao kontekstom za od Vatikana odobrenu promidžbu o tome zašto Crkva, prema njihovu mišljenju, više ne može djelovati misionarski u tradicionalnom smislu. Magister citira iz papinski provjerenog isusovačkog časopisa La civiltà cattolica članak u kojem japanski isusovac Shun'ichi Takayanagi piše o “smjeni paradigme” – molim vas, samo ne još jedna smjena paradigme! – s obzirom na “pojam misija i način njihova ostvarivanja”.

Takayanagi priznaje da je još “prije nekoliko desetljeća” misionarska djelatnost u Japanu i dalje ciljala na “vidljive i konkretne rezultate, odnosno na velik broj krštenih”, ali sada, uvjerava nas, to “više nije moguće”. Danas nam je potrebna još jedna poslijedrugovatikanska novotarija: misionarska djelatnost koja ne teži za obraćenjima. Tj. misionarska djelatnost koja – savršeno pokoncilski dvokazano – nije misionarska djelatnost.

Takayanagi (kako ga citira Magister) svoju besmislicu ovako objašnjava:


“Čak i ako su misije imale velikih uspjeha u Japanu u 16. st., više nije moguće sličan uspjeh postići danas, u vrijeme ubrzanog napretka materijalne kulture i visokog životnog standarda. Baš iz tog razloga mora se zastarjelo poimanje misija, koje potječe iz zapadnoga kolonijalnog razdoblja 19. st. i preživjelo je u podsvijesti mnogih misionara, zamijeniti novim poimanjem ljudi s kojima se i za koje se radi. Nova strategija naviještanja evanđelja mora postati izraz potrebe današnjih ljudi za religijom. Dijalog mora produbiti naše poimanje drugih religija i naše shvaćanje zajedničke ljudske potrebe za religijskim vrednotama.”

U prijevodu: nova, usavršena, poslijedrugovatikanska misionarska djelatnost mora evanđelje naviještati naviještanjem “religijskih vrednota” općenito, a ne kršćanstva napose, pogotovo ne katolicizma. Tj. naviještanjem evanđelja ne smije se naviještati evanđelje. Ovo nije vic. Naprotiv, to je pokoncilsko razmišljanje u svojoj srži, naime: posvemašnja besmislica prerušena u duboku “modernu misao” o “suvremenim pristupima” poslanju Crkve.

Istu besmislicu dalje razvijaju vodeće papinske novine L'Osservatore Romano, u članku koji Magister također citira. Stanoviti Marco Vannini, koji čak nije ni katolik, uglađeno uvjerava čitatelja (u prikazu knjige) da “u našemu globaliziranom svijetu religiji ima mjesta samo ukoliko je ‘religio duplex’, odnosno religija na dvjema razinama, koja je naučila poimati sebe kao jednu od mnogih i gledati na sebe očima drugih, nikad ipak iz vida ne gubeći skrivenog Boga, ‘onostranu točku’ zajedničku svim religijama.”

Drugim riječima, Crkva se mora odreći zamisli o stvaranju obraćenikâ na kršćanstvo, a to je kao da kažemo da se Crkva mora odreći samoga svojeg poslanja. I doista, svjedočimo pravoj demisionizaciji Katoličke Crkve, programskomu praktičnom odbacivanju božanskog poslanja od strane crkvenih ljudi koji misle da su pronicaviji, profinjeniji, kompleksniji u razmišljanju od svojih “fundamentalističkih” prethodnika iz mračnih vremena prije II. vatikanskog, kad su svećenici, biskupi i pape stvarno vjerovali da je njihovo poslanje učiniti Kristovim “učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam [Isus Krist] zapovjedio.” (Mt 28,20)

Ali što je Utjelovljeni Bog znao o “našemu globaliziranom svijetu” današnjice?

Za znalce kompleksnosti, uključujući i one koji nose mitre ili zovu sebe teolozima, Isus Krist svodi se na robnu marku na globalnom tržištu religija. Ako to ne znači da smo usred najveće krize u povijesti Crkve, onda riječ “kriza” nema nikakvo značenje.

http://www.fatimaperspectives.com/sv/perspective921.asp

Vidi također: 1, 2.

Kardinal Müller progovara

Pentin: Kardinal Müller „rekao je potpunu suprotnost 

svemu onomu što je dosada govorio“

kardinal Müller na TGcom 24

(Rim) Dopisnik National Catholic Register-a u Rimu, Edward Pentin, u svojem je članku „Televizijski intervju kardinala Müllera stvara pomutnju“ sažeo razloge za ove iritacije zbog najnovijih izjava Pročelnika Kongregacije za nauk vjere.

Članak se odnosi na Televizijski intervju kardinala Müllera s TGcom 24 od 8. siječnja. Kardinal je tada rekao:
„Svatko, a osobito kardinali Rimske Crkve imaju pravo napisati pismo Papi. Međutim, mene je začudilo da se ono objavilo u javnosti kako bi se Papu prisililo da kaže da ili ne. To mi se ne sviđa. I bratska opomena čini mi se jako dalekom, u ovome trenutku ona nije moguća jer nije posrijedi opasnost za vjeru kako je rekao sveti Toma.“

Potom je nastavio: „Amoris laetitia vrlo je jasna u svojemu nauku.“

Takve stvari Pročelnik Kongregacije za nauk vjere dosada nije govorio. Uz isključenje javnosti dospio je štoviše do posve oprečnog zaključka.

Pentin navodi jednog visokog službenika koji je nedavno povjerio National Catholic Register-u da su službenici Kongregacije za nauk vjere koji su pregledavali jedan nacrt pobudnice Amoris laetitia imali „slične“ dvojbe poput onih „dubia“ koje su na jesen podastrla četvorica kardinala. Dvojbe su postale dijelom prijedloga za ispravke koje je Papi predložila Kongregacija za nauk vjere. Kako je Jean-Marie Genois izvješćivao za Le Figaro već 7. travnja, dakle jedan dan prije tiskovne konferencije na kojoj je kardinal Schönborn predstavio javnosti pobudnicu Amoris laetitia, posrijedi su bile ispravke koje su se hitno preporučivale, i to oko „20 stranica teksta“.

„Jedan drugi službenik“, rekao je Pentin, priznao je prošli tjedan National Catholic Register-u da mu je kardinal Müller osobno rekao da je „Kongregacija za nauk vjere [Papi] dostavila puno, puno ispravaka [pobudnice Amoris laetitia], ali nijedna od njih nije prihvaćena“.

S obzirom na to biva jasnije zašto su najnovije izjave kardinala Müllera za TGcom 24 izazvale velike iritacije. Pentinov izvor o tome kaže:
„To je potpuna suprotnost svemu onomu što je dosada govorio i stekao sam dojam da je to netko tko ne govori u svoje ime, nego ponavlja što mu je netko drugi naredio da kaže.“


Tekst: Giuseppe Nardi
Izvor: http://www.katholisches.info/2017/01/10/pentin-kardinal-mueller-sagte-das-genaue-gegenteil-von-allem-was-er-bisher-gesagt-hat/

Gostujući autor - Jednorog?

Budući da sam se, tako reći, naslušao i načitao pohvala novom ruhu i duhu "Glasnika Srca Isusova i Marijina", pomislio sam da bi red bio na isti naslov uputiti i koju riječ kritike. Na primjer, u vezi sa samim tim pohvalama, a ukoliko su objavljene na "Glasnikovim" stranicama, priznajem da sam kao davnašnji, ne baš redovit, čitatelj "Glasnika" bio pomalo povrijeđen čitateljskim dopisom da je nova inačica toga lista neusporedivo bolja od prijašnje. Zamišljam kako takvu pohvalu i pokudu tek doživljavaju oni koji su na prijašnjem "Glasniku" radili i surađivali!


Istina, nova je inačica oku privlačnija i ima više stranica i malo je skuplja, ali je članaka u njoj poprilično manje nego u staroj. U zadnja dva broja vrlo je mnogo prostora posvećeno dvojici popularnih svećenika koji se pastoralno skrbe posebice za mladež: don Damiru Stojiću i p. Iki Manduriću, pogotovo ovom drugom, koji u zadnjem broju pripovijeda o tome kako je prilikom prosvjeda branitelja na Markovu trgu, koji su se bili povukli u crkvu sv. Marka, uz Božju pomoć spriječio da policija prodre u crkvu i počne odvlačiti branitelje, što bi vjerojatno bilo završilo krvoprolićem. Njegova je pripovijest istinita, pater ne pretjeruje (osim što je čudno kad sebe na jednome mjestu uspoređuje s Isusom koji hoda po moru), pa ni kad tvrdi da je tada na Markovu trgu susreo Nečastivoga. No objašnjenje je, čini mi se, problematično: da Sotona mrzi Hrvatsku jer je katolička, jer gaji kršćanske moralne vrijednosti, jer slavi Stepinca i jer se zauzima za život. A i kad ne bi bila takva, kaže pater, Sotona bi je mrzio... 


Što to znači? Poručuje li se time da je Hrvatska sama po sebi sveta? Da su Hrvati neka vrsta izabranog naroda? Pater to sigurno nije htio reći, ali njegove riječi ipak tako zvuče. A Hrvatska doista nije, općenito uzevši, katolička. Nažalost. Inače bih se valjda bio začudio npr. što u ljekarni na Zelenoj potkovi u jeku "Adventa u Zagrebu" dvije djevojke ispred mene u redu najnormalnije traže i dobivaju tablete za dan poslije. Na to pak da je p. Ike đavla vidio na Markovu trgu, a zacijelo ga ne vidi u stanovitom naslovu otisnutom na koricama jednog od zadnjih "Glasnika", ima li smisla upozoravati? Ili na tobožnje veličanje Boga tjelovježbom koje organizira SKAC? SKAC-ov duhovnik nema ništa protiv protestantizacije i njuejdžizacije Katoličke Crkve? Mene to tjelovježbeno veličanje podsjeća na izjavu jedne vidjelice, u dokumentarnom filmu Ljiljane Bunjevac Filipović, o istodobnome moljenju krunice i jedenju. I na neokatekumensku "Kerigmu" da postoje tri oltara: uz euharistijski još i bračna postelja te obiteljski stol. I u konačnici na Krišnu, čije ime na sanskrtu znači "Crni", a koji je bivšu ljepoličnu grbavicu što ju je čudesno uspravio te se prometnula u lijepu javnu ženu zadovoljio jer ga je željela zadovoljiti svojom profesijom. Eto, tako od "slavoslovne" tjelovježbe stigosmo i do "svetišnog" bluda i "sakralne" prostitucije. 


Đavao nam zablude šalje u parovima, oslanjajući se na naše gnušanje spram jedne da bi nas postupno odvukao u drugu, kaže C. S. Lewis. U komunizmu, onom povijesnom i onom mentalnom, s pravom vidimo đavla. No komunizam je samo jedan đavlov rog. Vidimo li i drugi rog?

Bolje je nabasati na medvjedicu kojoj ugrabiše mlade nego na bezumnika u njegovoj ludosti.

(potaknuto ovim postom vlč. Hunwickea)

Moderna kršćanka sprema se za ekumensko slavlje. 

Iz molitvenog priručnika svjetske Molitvene osmine za jedinstvo kršćana 2017. u izdanju Kršćanske sadašnjosti i Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ekumenizam i dijalog.

Crkve u Njemačkoj žele obilježiti 500. godišnjicu Reformacije slaveći "blagdan Kristov". Reformacijom je iznova u središte pomaknuto, da nam je spasenje darovano iz milosti po vjeri u Isusa Krista. (str. 25)

Veliki reformatori poput Martina Luthera, Ulricha Zwinglija i Jeana Calvina, kao i mnogi koji su ostali katolici, poput Ignacija Loyolskog, Franje Saleškog i Karla Boromejskog, nastojali su provesti obnovu u zapadnoj Crkvi. (str. 73)

Simbolične radnju u bogoslužju

Zid

[...] Stoga su odijeljenost kršćana i pomirenje, koje tražimo, simbolizirani gradnjom i uklanjanjem zida. To može postati znakom nade u svakoj situaciji, u kojoj se odijeljenost doživljava kao nesavladiva. Gradnja simboličnog zida tijekom ispovijesti grijeha, njegova vidljiva prisutnost za vrijeme navještaja riječi i konačno, preoblikovanje tog zida u križ kao znak nade, ohrabruje nas da mučne podjele nazovemo njihovim imenom i Božjom pomoću ih nadiđemo.

Uputa za gradnju i uklanjanje zida

"Odijeljeni svojom krivnjom": Nakon kratkog uvoda biva podignut zid koji simbolizira grijehe i podjele koji se navode u ispovijesti grijeha. Zid ostaje za vrijeme bogoslužja do dijela "U vjeri odgovoriti – pomirenje živjeti". Tek tada se kamenje zida preslaguje u križ.

Za ovu će simboličku radnju, ovisno o veličini molitvenog prostora, biti potreban slijedeći materijal: 12 po mogućnosti što sličnijih kartonskih kutija (npr. od cipela), oblijepljenih pak-papirom. One su "Kamenje". Na prednjoj strani oblijepljene kutije krupnim slovima ispisane su riječi: bezosjećajnost, mržnja i prezir, klevete, diskriminacija, progon, razoreno zajedništvo, netolerancija, religijski ratovi, raskol, zloporaba moći, samodostatnost i oholost. Pri svakom priznanju pojedinog grijeha naprijed se nosi odgovarajući kamen te postupno nastaje zid. Gdje je smisleno i moguće mogu kod molitve vjernika biti spomenuta bolna iskustva koja su povezana s mjestom na kojem se održava bogoslužje. Nakon trenutka tišine osoba koja je donijela kamen moli za oprost: "Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim", a nakon nje iste riječi zajedno izgovara i cijela zajednica". Nakon navještaja riječi Božje, koji završava propovijeđu, slijedi molitva za pomirenje. Dok se zid razgrađuje i preoblikuje u križ pjeva se neka pjesma na temu pomirenja ili pak neki himan u čast križa. Preoblikovanje zida neka se odvija svečano i neka se za to predvidi dovoljno vremena, kako bi okupljena kršćanska zajednica pomoću te simboličke radnje osjetila preobražajnu i pomirbenu snagu križa Kristova. (str. 26-28)

***

Da bezumnika stučeš tučkom u stupi, ne bi ga ostavila ludost njegova. (Izr 27,22)

Benedikt XVI: Papa nije vladar, nego vrhovni sluga vjere

Ovaj blog proslavio je jučer 8 godina postojanja. O ovoj obljetnici posebno bih istaknuo i zahvalio svim gostujućim autorima koji su slali svoje tekstove i tako bitno pomogli kvaliteti bloga. Otprilike sam pobrojao preko 30 autora. Neki od njih sudjelovali su sa samo jednim člankom, a drugi su ih slali više desetaka. Možda sam samo nekoliko puta baš zamolio da mi se napiše prijevod ili članak koji bih htio objaviti. Velika većina objavljenih tekstova su njihova vlastita inicijativa, skroman i nepoznat rad koji su obavljali ne očekujući nikakav uzvrat od ljudi.

Hvala vam, poštovani suradnici! Neka vas Bog blagoslovi za trud koji ste uložili i na ovom blogu.

Učinilo mi se najprigodnije da uz ovaj rođendan bloga također objavim prijevod koji mi je poslao jedan gostujući autor.

Ne treba prilagođavati vjeru čovjeku, nego čovjeka vjeri

Crkva Kristova nije izgrađena na ljudskoj samovolji, niti na samovolji biskupa ili papa, nego se temelji na Božjoj objavi. Krist je svojim apostolima prenio svećeničke ovlasti kako bi ljude vodili Bogu, a nije im prenio pravo mijenjati njegov božanski nauk ili svete sakramente (u koje spada i Ženidba). Ni papa nije vladar koji je iznad vjere, njego njezin vrhovni sluga. Katolički filozof Dietrich von Hildebrand napisao je da on drži najvećom zabludom našega vremena da se vjera treba prilagoditi čovjeku, a ne čovjek vjeri.

Papa Benedikt izjavio je u svojoj knjizi intervjuu „Gott und die Welt“ o tome sljedeće: „Papa pri tome nije vrhovni vladar – od Grgura Velikoga on se naziva 'sluga slugu Božjih' – nego bi trebao biti, tako to uobičavam izreći, jamcem poslušnosti da Crkva ne može činiti što želi. Sam papa ne može reći, Crkva to sam ja ili Predaja to sam ja, nego baš suprotno, on je vezan, on utjelovljuje ovu vezanost Crkve... Papa također nije organ preko kojega se može, tako reći, dozvati neka druga Crkva, nego je zaštitni bedem protiv samovolje. Spomenut ću jedan primjer: iz Novoga zavjeta znamo da je sakramentalni, izvršeni (konzumirani) brak neraskidiv, nedjeljiv. Sada postoje usmjerenja koja kažu da to papa, dakako, može promijeniti. Ne, on to upravo ne može promijeniti.“

Izvor: http://www.kathnews.de/benedikt-xvi-der-papst-ist-nicht-herrscher-sondern-oberster-diener-des-glaubens

Tradicionalne mise u sv. Martinu 6., 7. i 8. siječnja 2017.

Prenosim s google grupe Tradicionalna Misa:

U crkvi sv. Martina u Zagrebu bit će služene tradicionalne latinske mise u sljedećim terminima:
- na Bogojavljenje 6. siječnja u 18 sati,
- u subotu 7. siječnja u 10 sati,
- u nedjelju 8. siječnja u 11,30 sati.