Svete stube

Od 11. travnja ove godine, pa do Duhova, 9. lipnja, vjernicima su u Rimu dostupne Svete stube bez drvenog pokrova koji ih je prekrivao gotovo tri stoljeća. Poslije toga datuma ove novoobnovljene stube bit će ponovno pokrivene drvenim okvirom koji štiti stube, a ujedno i olakšava uspon na koljenima. Po predaji se tim stepenicama naš Gospodin Isus Krist uspinjao na dan Muke prilikom suđenja u Pilatovu pretoriju. Sveta Jelena Križarica, majka cara Konstantina dala ih je prenijeti u Rim u četvrtom stoljeću (zajedno s drugim relikvijama o kojima ću drugi puta možda nešto reći). U XVI. stoljeću papa Siksto V. dao je oslikati iznad stubišta različite prizore iz Isusove muke, a i te su freske sada obnovljene. Pročitajte više o stubama: 1, 2, 3, a ponešto praktičnih informacija naći ćete i na talijanskoj verziji ove stranice.

Sve da vide

Paul Claudel
Le Figaro
23. I. 1955.

Izokretanje mise

Želim prosvjedovati iz sve snage protiv širenja običaja u Francuskoj da se misa govori sučelice narodu.

Temeljno je načelo religije da je Bog na prvome mjestu, a čovjekovo dobro da je samo posljedica priznanja i djelatne primjene tê bitne dogme.

Misa je počast bez premca koju iskazujemo Bogu Žrtvom što mu je svećenik u naše ime prikazuje na oltaru Njegova Sina. To mî predvođeni svećenikom i s njim ujedinjeni idemo k Bogu prinijeti mu hostias et preces [žrtve i molitve]. Ne ide to Bog k nama radi naše udobnosti, da budemo ravnodušni svjedoci otajstva koje se ima ostvariti.

Nova liturgija oduzima kršćanskom puku njegovo dostojanstvo i njegova prava. Više ne govore misu oni sa svećenikom ("prateći" je, kako se s pravom kaže), pri čemu bi im se on povremeno okrenuo da ih uvjeri u svoju prisutnost, sudjelovanje i suradnju u djelu koje poduzima u njihovo ime. Ostaje tek radoznala publika koja ga gleda kako obavlja svoj posao. Nije čudno što ga bezbožnici uspoređuju s magičarom koji izvodi svoju točku pred pristojno zadivljenim gledateljstvom.

Istina je da je u tradicionalnoj liturgiji najpotresniji, najganutljiviji dio Svete Žrtve skriven pogledu vjernika. Međutim nije skriven njihovu srcu i vjeri. Da se to pokaže, na svečanim misama subđakon ostaje u podnožju oltara za vrijeme ofertorija i zakriva lice lijevom rukom. Mi smo također pozvani moliti, povući se u sebe, u duhu sabranosti, a ne radoznalosti.

U svim istočnim obredima čudo se pretvorbe događa izvan vjerničkog vidokruga, iza ikonostasa. Tek se potom slavitelj pojavljuje na pragu svetih vrata, s Tijelom i Krvlju Kristovom u rukama.

Trag te zamisli dugo se zadržao u Francuskoj, gdje se u starim misalima nisu prevodile molitve kanona. Dom Guéranger odlučno je prosvjedovao protiv onih koji su se drznuli raskinuti s tim običajem.

Današnji jadni običaj okrenuo je drevnu svečanost naopako, na zaprepaštenje vjernikâ. Više ne postoji oltar. Gdje je on, taj posvećeni kamen što ga Otkrivenje uspoređuje sa samim Kristovim Tijelom? Nema ničega osim nekakvog postolja prekrivenog stolnjakom, koje nas bolno podsjeća na kalvinistički radni stol.

Naravno, budući da je udobnost promaknuta u vrhovno načelo, trebalo je da spomenuti stol bude slobodan od "dodataka" koji bi ga pretrpali: ne samo od svijećnjakâ i vaza nego i od svetohraništa! I od raspela! Svećenik govori misu u zrakoprazu! Kad pozove ljude da uzdignu srce i pogled... kamo? Ništa nije ostalo pred nama da usredotočimo svoj um na Božansko.

Kad bi se svijećnjaci i raspelo zadržali, narod bi bio još isključeniji nego u staroj liturgiji, jer bi ne samo svečanost nego i svećenik bio potpuno skriven njegovu pogledu.

Ovo stanje primam s najdubljom žalošću, jer odsad, čini se, više se neće od običnih ljudi zahtijevati ni najmanji duhovni napor. Kao da treba najuzvišenije otajstvo gurnuti im u lice, svesti misu na prvobitni oblik Posljednje večere i tako promijeniti cijeli obred. Što je smisao riječi Dominus vobiscum [Gospodin s vama] i orate fratres [molite, braćo] ako ih izgovara svećenik koji je odvojen od svog naroda i ništa od njega ne zahtijeva? Kakvo je značenje preostalo raskošnom ruhu na onima koji su naši poklisari kod Božanstva?

I naše crkve: ima li još uopće razloga da ostanu kakve jesu?



https://rorate-caeli.blogspot.com/2017/07/paul-claudel-at-le-figaro-1955-mass.html

Na ljudsku sreću beskrajnu

Sretan Uskrs!

Istoga dana, nešto kasnije dodano:

Dar jednog člana Društva Benedictus

Današnja misa na Mirogoju, uz lijepo pjevanje, zamislite ovo. 

Sjećanja

Koja je bila glavna potreba vremena u kojemu je živio Lacordaire? Odgovor je jednostavan: Francuska je izgubila vjeru, treba joj vratiti vjeru. Kako? — Taj »kako?« progutao je Lacordaireovu mladost [...] Ali jednog dana pojavi se na propovijedaonici u Notre-Dame kraljevski lijepi dominikanac i žarom svoga srca i svoje duše upaljivao je utrnule žižke nevjernih duša. Ogromna crkva jedva može da primi tolike slušatelje: nevjernom je Parizu malena Notre-Dame.

(iz revije Duhovni život)

[S]vi pravi apostolski poslenici očekuju puno više od svojih žrtava i svojih molitava, nego od upotrebe svoje radinosti. Otac Lacordaire ostao bi dugo zadubljen u molitvi prije nego bi se popeo na propovjedaonicu, i, vrativši se u svoju ćeliju, dao bi se bičevati. Otac Monsabre, prije nego bi počeo govoriti u crkvi Notre-Dame, klečeći bi izmolio cijelo ružarje. »Pijem zadnji čaj«, šaljivo je odgovorio jednom prijatelju koji ga je upitao za taj pobožni njegov običaj. Obadva su ova redovnika živjela od načela što ga je izrekao sveti Bonaventura: tajne plodnog apostolskog djelovanja mnogo se više crpu podno raspela, nego li razmahom sjajnih sposobnosti.

(J. B. Chautard, Duša apostolskoga djelovanja)

Sve sam nedjelje proveo u crkvi Notre-Dame i išao sam onamo i tjednom što češće mi je bilo moguće ... sveta se je drama preda mnom razvijala sa sjajem koji je nadilazio sva moja maštanja. Ah! To nije više bio siromašni jezik pobožnih knjiga. To bijaše najdublja i najveličanstvenija poezija, najuzvišenije kretnje koje su se ikada povjerile ljudskim bićima. Prizor mise nije me mogao nikako zasititi i svaka se kretnja svećenika duboko ucijepila u moj duh i u moje srce. Čitanje oficija Mrtvih i Božića, prizori dana Velikoga tjedna, uzvišeni pjevi Exulteta, uz koji mi se najopojniji akcenti Sofokla i Pindara čine dosadnim, sve me to prenapunjalo strahopočitanjem, veseljem, zahvalnošću, kajanjem i klanjanjem!

(Paul Claudel prema tekstu Ivana Merza)

Cvjetnica 2019.

Imali smo danas lijepu procesiju i nakon toga Misu s pjevanom Mukom. Hvala svima koji su se potrudili oko toga.

Biskup Schneider o papi heretiku

O krivovjernu papi

Problemu kako se u konkretnom slučaju odnositi prema krivovjernu papi nije se dosad pristupilo na način koji bi se približio ičemu nalik na opće suglasje u cijeloj katoličkoj tradiciji. Dosad nijedan papa i nijedan koncil nisu objavili bitne doktrinarne proglase ili obvezujuće norme o tome kako bi se moglo izići na kraj s krivovjernim papom za vrijeme njegove službe.

Veselo, veselo, ej veselo je sve selo

Naš Franjo
Ne kleči pred Presvetim, na koljena se baca pred političarima.
Ne voli da mu se ljubi prsten, slobodno cjeliva tuđe ruke za kamere.
Zgrozio bi se da tko pokuša poljubiti papinu papuču
(koje nema),
kad mu puhne, skreće na sebe pozornost ljubljenjem cipela.
Mnogo je ponizan kad treba banalizirati papinsku službu,
bez zadrške ukida i mijenja tradicije koje mu se ne sviđaju.
Uvijek je spreman na dijalog, izuzev s vjernim katolicima.
Svi su mu ljudi braća, osim onih kojima može zapovijedati.
U grešnim situacijama i drugim religijama vidi samo dobro,
U vjernim obiteljima, redovničkim zajednicama i Kristovim riječima
vidi samo što treba promijeniti.

***

Abu Dhabi-gate. Okolo-naokolo kere

Najprije je papa Franjo službeno izjavio u potpisanoj zajedničkoj izjavi s velikim imamom el-Tajebom u Abu Dabiju da "mnoštvenost i raznolikost religija, boja, spolova, rasa i jezika jest mudra božanska volja, kojom je Bog stvorio ljudska bića. Ta je božanska mudrost izvor iz kojeg proizlazi pravo na slobodu vjerovanja i slobodu biti drugačiji."

Potom, kad ga je za posjeta ad limina biskup Athanasius Schneider suočio s njegovom krivovjernom tvrdnjom, Franjo je biskupu privatno kazao: "Može se i to reći, da je raznolikost religija dopusna Božja volja" – što može značiti samo to da, kako Crkva naučava, Bog podnosi "raznolikost religija" punih zablude i praznovjerja kao zlo iz kojeg može u konačnici izvući neko dobro. Ne može se ni u kojem pravovjernom smislu božansko podnošenje lažnih religija izjednačiti s božanskom potvrdnom voljom da postoji različitost "boja, spolova, rasa i jezika" među ljudima.

Nakon toga, međutim, Franjo je pojačao prvobitnu krivovjericu time što je naložio neka se zajednička izjava, bez ispravka, pusti u optjecaj među "profesore, svećenike i sestre na sveučilištima da 'olakšaju raspačavanje, proučavanje i prijam' dokumenta, pri čemu je Papinsko vijeće za međureligijski dijalog 'unaprijed zahvalno na svakome mogućem poticaju, u okviru ove ustanove, koji smjera širenju ovog dokumenta".

No sad je Franjo objavio "razjašnjenje", u obliku nepripremljene opaske na općoj audijenciji 3. travnja. "Razjašnjenjem" se međutim u biti tvrdi da je "raznolikost religija" nešto dobro, a ne samo podnošeno zlo. Citirajmo Franju (engleski prijevod Diane Montagna, LifeSiteNews):

"Mogao bi tkogod upitati zašto papa ide u posjet muslimanima, a ne samo katolicima. Jer postoji tako mnogo religija, ali zašto postoji tako mnogo religija?"

"Mi i muslimani potomci smo istog oca, Abrahama. Zašto Bog dopušta da postoji tako mnogo religija? Bog je želio to dopustiti: skolastički teolozi govore o Božjoj voluntas permissive. Htio je dopustiti tu stvarnost: postoje mnoge religije; neke su rođene iz kulture, ali sve one uvijek gledaju u nebo, gledaju u Boga."

"Ali Bog hoće bratstvo među nama, a posebno – što je i razlog ovog putovanja – među Abrahamovom djecom, kao što smo mi i muslimani. Ne smijemo se bojati razlike: Bog je to dopustio. Trebamo se bojati ako ne radimo bratski, za zajednički hod kroz život."

Dakle prema razjašnjenju:

"Mi i muslimani potomci smo istog oca, Abrahama."

Ne, nismo. Religija koju je izumio Muhamed nema pravo na Abrahamovu duhovnu baštinu, koja pripada sljedbenicima Isusa Krista, "sina Davidova, sina Abrahamova" (usp. Mt 1,1–17), koji pripadaju Crkvi što ju je On utemeljio i "stekao krvlju svojom" da bi ustanovio Novi i Vječni Savez s Bogom.

"Bog je želio to dopustiti [raznolikost religija]."

Opet pogrešno. Bog ne "želi dopustiti" nikakvo zlo, pa tako ni laži i praznovjerja religija izumljenih od ljudi. Željeti nešto znači čežnju, nagnuće, potrebu za nečim. Takva se duhovna stanja ne mogu prireći Bogu, čija sama narav isključuje bilo kakvu čežnju, nagnuće ili potrebu dopustiti da bude učinjeno zlo. Sveti Toma piše: "Bog prema tome niti hoće da zlo bude učinjeno niti hoće da ne bude učinjeno, nego hoće pustiti da zlo bude učinjeno; a to je nešto dobro." Isto tako ne može se reći da je Bog "želio dopustiti" umorstvo, sodomiju, rat, uopće bilo koji ljudski grijeh.

No, s druge strane, razgovorno "želi" bilo bi prikladno u objašnjavanju objavljene istine da Bog "hoće ["želi"] da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine. Jer jedan je Bog i jedan je posrednik između Boga i ljudi, čovjek Krist Isus (1 Tim 2,3–5). Tu objavljenu istinu, trebalo bi to već svima biti očito, Franjo nipošto ne želi navijestiti.

Doduše, mogao bi ovo biti samo još jedan slučaj nepreciznoga razgovornoga govora u beskonačnoj struji Franjine teološke improvizacije. Međutim prenosi neistinit dojam da je Bog "želio dopustiti" dotična zla jer postoji nešto dobro u tim zlima kao takvima. A Franjo upravo to misli, kako sljedeće riječi objašnjavaju.

"(...) postoje mnoge religije; neke su rođene iz kuture, ali sve one uvijek gledaju u nebo, gledaju u Boga."

Drugim riječima, Franjo zapravo vjeruje da sve religije "uvijek gledaju u nebo, gledaju u Boga" – bez obzira na to kakve laži i praznovjerja sadržavaju. Tj. da su sve one više-manje dobre i sviđaju se Bogu, a nisu tek podnošena zla. Franjo tako prihvaća upravo onu zabludu koju je Pio XI. osudio kao put k napuštanju jedine vjere od Boga objavljene. Radi se, kaže Pio XI., o "krivome mišljenju koje smatra sve vjere više-manje dobrima i hvalevrijednima, jer da svaka od njih na svoj način očituje i označava onaj osjećaj koji nam je svima urođen te nas dovodi k Bogu i poslušnome priznavanju Njegove vlasti. Oni koji imaju takvo mišljenje nisu samo podlegli zabludi i obmani nego, štoviše, iskrivljujući ideju istinite vjere oni je odbacuju, te malo-pomalo upadaju u naturalizam i ateizam, kako se naziva. Otuda jasno proizlazi da tko god podržava one koji zastupaju te teorije i pokušavaju ih ostvariti, potpuno napušta od Boga objavljenu vjeru."

I napokon:

"Bog hoće bratstvo među nama (...). Ne smijemo se bojati razlike: Bog je to dopustio. Trebamo se bojati ako ne radimo bratski, za zajednički hod kroz život."

Dakle, prema Franji, Bog je dopustio postojanje lažnih religija radi našega bratstva i "zajedničkog hoda" s njihovim pristašama, čijih se osude vrijednih zabluda ne smijemo bojati. Bratstvo nadomješta istinu u Božjem naumu, prema Franji. To je religija slobodnih zidara, a ne evanđeoska religija.

Franjo je, svakako, razjasnio svoj stav. Vrlo je jasno dao na znanje da ne vidi nikakvog zla u raznolikosti religija ni ikakvu nužnost da se njihove pristaše "spase i dođu do spoznanja istine" jer "jedan je Bog i jedan je posrednik između Boga i ljudi, čovjek Krist Isus".

Šest godina voza Franjo vjernike unaokolo, i uvijek se, izgleda, vratimo na mjesto gdje je vožnja počela. I gdje nalazimo ono što Franjo stvarno misli, za razliku od onog što Crkva naučava.

Chris Ferrara

https://fatima.org/news-views/fatima-perspectives-1291/

Hrvatski crkveni kantual iz 1934. godine

Jedna vrlo korisna knjiga dostupna je od danas i na internetu. Nezaobilazni resurs za sve crkvene pjevače koji ne žele moderne patvorine.

Hrvatski crkveni kantual, Zagreb 1934.: 

za printanje na papir A3 formata

za printanje na papir A4 formata

U zadnji čas za sve one koji će kao i mi na Mirogoju na Cvjetnicu imati procesiju i pjevanu Muku!

Kratki izlet u onu krajinu

Sašao nad pakao

Razine pakla

Ave Maria Purissima! U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.


U navečerje Uzašašća čita se iz Pavlove poslanice Efežanima, 4,8–9, kako Krist Gospodin "na visinu uzađe vodeći sužnje, dade dare ljudima. Ono 'uzađe' – što drugo znači doli to da i siđe u donje krajeve zemlje?" Tu su dvije zanimljive stvari o kojima ćemo promisliti. Prvo, da je duša našega Gospodina odmah nakon što je umro sišla u donje zemaljske krajeve, i drugo, ono što je učinio četrdeset dana nakon što se opet sjedinila s tijelom: Uzašašće. Prešli smo to već milijun puta, svaki put kad govorimo Vjerovanje, ali danas ćemo izbližega promotriti oboje. Počnimo dakle.

Protiv sedisvakantizma

Biskupova lekcija iz povijesti

Gostujući uvodničar na "Rorate Caeli" biskup Athanasius Schneider iznio je argument koji pobornici sedisvakantizma ili nisu sposobni ili nisu voljni shvatiti: da bez obzira na to što oni misle o crkvenom položaju navodno krivovjernog pape, bez obzira na to koliko dokaza vjeruju da mogu zgrnuti o njegovu "očitom krivovjerju", njihovo mišljenje u toj stvari nema nikakvu pravnu važnost za Crkvu. To je zato što ne postoji nikakav postupak kojim bi se Crkvi u cjelini mogla priskrbiti kakva konačna i obvezujuća izjava da je papa sam sebe svrgnuo krivovjerjem te mora biti zamijenjen.

Citiram biskupa Schneidera: "Problemu kako se u konkretnom slučaju odnositi prema krivovjernom papi nije se dosad pristupilo na način koji bi bio blizu ičemu nalik na opći pristanak u cijeloj katoličkoj tradiciji. Dosad nijedan papa i nijedan koncil nisu objavili bitne doktrinarne proglase ili obvezujuće norme o tome kako bi se moglo izići nakraj s krivovjernim papom za njegova službovanja." U skladu s tim biskup piše: "U povijesti ne postoji nijedan slučaj da je papa za svojeg službovanja ostao bez papinstva zbog krivovjerja ili navodnoga krivovjerja."

Ponovit ću: nijedan slučaj u povijesti – nijedan u 2000 godina – da je papa zbog krivovjerja ostao bez službe.

Biskup Schneider osvrće se na slučaj koji bi bio najbliži presedanu, a koji samo pokazuje neodrživost sedisvakantističkog stajališta: riječ je o papi Honoriju I., koji je izričito podupro monoteletsko krivovjerje, a ipak je priznavan papom iako su "tri uzastopna sveopća koncila (Treći Carigradski koncil 681., Drugi Nicejski koncil 787. i Četvrti Carigradski koncil 870.) te papa sv. Lav II. 682. izopćili Honorija I. zbog krivovjerja (...)". Štoviše, u tim autoritativnim crkvenim presudama "nije se ni uključno izjavilo da je Honorije I. izgubio papinsku službu ipso facto zbog krivovjerja. Ustvari, smatralo se da je pontifikat pape Honorija I. bio valjan i nakon što je on u svom pismu patrijarhu Sergiju 634. podržao krivovjerje, jer nakon toga vladao je još četiri godine, do 638."

Što je još neobičnije, piše biskup, "Liber diurnus romanorum pontificum, raznovrsna zbirka formulara upotrebljavanih u papinskoj kancelariji do 11. stoljeća, sadržava tekst papinske prisege prema kojemu se svaki novi papa pošto preuzme službu morao zakleti da 'priznaje šesti sveopći koncil, koji je vječnom anatemom udario Sergija, Pira i ostale pokretače krivovjerja (monoteletizma), a s njima i Honorija'. (PL 105, 40-44)." A ipak je Crkva uvijek uvrštavala Honorija na popis papa!

Biskup donosi i još razorniji povijesni dokaz, za koji npr. pisac ovog članka nije uopće znao:

"U nekim brevijarima do 16. ili 18. stoljeća papa Honorije spominje se kao krivovjerac u čitanjima matutina za 28. lipnja, blagdan sv. Lava II.: 'In synodo Constantinopolitano condemnati sunt Sergius, Cyrus, Honorius, Pyrrhus, Paulus et Petrus, nec non et Macarius, cum discipulo suo Stephano, sed et Polychronius et Simon, qui unam voluntatem et operationem in Domnino Jesu Christo dixerunt vel praedicaverunt.'

Višestoljetni opstanak toga časoslovnog čitanja pokazuje da brojni naraštaji katolika nisu smatrali sablažnjivim što je nekom papi, vrlo rijetko, bila utvrđena krivnja za krivovjerje ili za podržavanje krivovjerja. U ona vremena vjernici i crkvena hijerarhija znali su jasno razlikovati nerazorivost katoličke vjere božanski zajamčenu Učiteljstvu Petrove stolice te nevjernost i izdaju nekoga pape u izvršavanju svoje učiteljske službe."

Nadalje, čak ni u slučaju Honorija nije bilo nikakvog proglasa anateme dok je živio, nego tek posmrtno, i to samo autoritativnim odlukama sveopćih koncila i papa.

Naposljetku, kako nas biskup upozorava, sama ideja da krivovjeran papa sam sebe svrgava – a, ponavljam, ne postoji nikakav način konačnog proglašenja toga sveopćoj Crkvi – puko je teološko mišljenje koje je bilo "strano prvom tisućljeću, javivši se tek u kasnome srednjem vijeku, u doba kad je papocentrizam dosegnuo stanovit vrhunac i papu se [pogrešno] poistovjećivalo s Crkvom... To je i dalje samo teološko mišljenje, a ne crkveni nauk."

Što je onda lijek Crkve protiv jednog pape koji, a takvi su slučajevi krajnje rijetki, ugled svoje službe ustupa nekoj teološkoj zabludi? Lijek je ispravljati ga, a snositi njegovu nazočnost do kraja njegove vladavine, prepuštajući sud o krivnji budućem papi ili koncilu. Baš ispravljanje Franje biskup i provodi u svom članku:

"Teološki revolucionarnu promjenu uveo je papa Franjo odobrivši to što neke mjesne Crkve u pojedinim slučajevima pripuštaju seksualno aktivne preljubnike (koji žive u tzv. neregularnim zajednicama) svetoj pričesti. Sve ako te mjesne norme i ne predstavljaju opću normu u Crkvi, one u praksi znače poricanje božanske istine o bezuvjetnoj nerazrješivosti valjane i izvršene sakramentalne ženidbe."

"Druga se njegova doktrinarna preinaka sastoji u promjeni biblijskoga i stalnoga dvotisućljetnog nauka glede načela opravdanosti smrtne kazne."

"Još je jedna doktrinarna promjena to što je papa Franjo odobrio rečenicu u međureligijskom dokumentu iz Abu Dabija (4. veljače 2019.) kojom se tvrdi da različitost spolova, različitost rasa i različitost religija jest mudra Božja volja. Toj je rečenici potreban službeni papinski ispravak, jer bi inače očevidno bila protivna prvoj Božjoj zapovijedi te jasnom i izričitom naučavanju našega Gospodina Isusa Krista, dakle proturječila bi Božjoj objavi."

Biskupov članak obiluje daljnjim povijesnim gradivom koje razotkriva plitkoću sedisvakantističkih argumenata, pa stoga preporučujem da se u cijelosti i pažljivo pročita. Dovoljno je citirati biskupov zaključak: "Čin svrgnuća pape zbog krivovjerja ili proglašenje papinske stolice praznom zbog gubitka papinstva ipso facto papinim krivovjerjem bila bi revolucionarna novost u životu Crkve, i to u jednom nadasve važnom pitanju glede njezina života i ustrojstva. U tako osjetljivoj stvari – makar bila praktične, a ne strogo doktrinarne naravi – valja ići sigurnijim putem (via tutior) trajnoga osjećaja za Crkvu."

Trajnom pak osjećaju za Crkvu posve je tuđe mišljenje da vjernici mogu naprosto za sebe odlučiti da se neki papa raspapio krivovjerjem. Taj je nazor beskoristan i nema temelja u crkvenoj povijesti ni u nauku Učiteljstva. Trajnom osjećaju za Crkvu međutim pripada ispravljanje zahirjelog pape kao stvar božanske objave. Tako je Bog nadahnuo Pavla da ispravi Petra kad je on ugrozio poslanje Crkve u Antiohiji hinjenjem neprekinutog obdržavanja židovskih zakona o prehrani:

"Doista, prije nego stigoše neki od Jakova, blagovao je zajedno s poganima; a kad oni dođoše, počeo se povlačiti i odvajati bojeći se onih iz obrezanja. Za njim se povedoše i ostali Židovi te je i Barnaba zaveden tom prijetvornošću.

Ali kad vidjeh da ne hode ravno, po istini evanđelja, rekoh Kefi pred svima: 'Ako ti, Židov, poganski živiš, a ne židovski, kako možeš siliti pogane da se požidove?'" (Gal 2,12–14)

Zahirjeli papa podliježe ispravku. Ne podliježe mišljenju sedisvakantistâ da više nije papa, na temelju kojeg mišljenja današnji sedisvakantisti, znatno premašujući okvir problema s Franjom, proglašavaju da nemamo papu još od 1958.

Neka mišljenja toliko su besmislena da sama sebe pobijaju.

Chris Ferrara

https://fatima.org/news-views/bishop-schneiders-history-lesson/

Fra Petar Grabić

Petar Grabić rodio se u župi Miljevci, selu Širitovci kod Drniša 28.11.1882. Na Visovcu je bio prvi puta kao dojenče u majčinim rukama. Kasnije je ondje bio pripravnik za sjemenište u Sinju gdje je pohađao pet razreda gimnazije, te opet kada je stupio u novicijat. Jednostavne zavjete položio je 1899., a svečane 1902. godine. U Šibeniku i Makarskoj je studirao teologiju, a od 1903. do 1905. je bio na franjevačkom sveučilištu u Rimu. Zaređen je 25.3.1905. u Splitu. Kao profesor dogmatike i filozofije predavao je u Makarskoj i Zaostrogu 20 godina, a kroz to vrijeme je više godina bio i magistar klerika. Rekordnih 16 godina je bio provincijal franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja sa sjedištem u Splitu. Bio je i generalni vizitator više puta za hrvatske, ali i strane provincije. Prvi je gvardijan novog samostana Gospe Lurdske u Zagrebu 1931–37. g. Od 1947. do 1951. politički je zatvorenik u Staroj Gradiški, a poslije djeluje u Omišu i Splitu do svoje smrti 29.3.1963.

Zaslužan je za gradnju crkve i samostana Gospe Lurdske u Zagrebu, gradnju crkve i dogradnju školske zgrade u Makarskoj, gradnju zvonika u Sinju te za pokretanje gradnje crkve Gospe od Zdravlja u Splitu. Izborio se za pravo javnosti rada gimnazije u Sinju i priznanje franjevačke bogoslovije. Pisao je u brojnim časopisima, a pokrenuo je i uređivao "Novu Reviju". Iza njega je ostalo gotovo tisuću tiskanih stranica, ali i više od 11 tisuća stranica u rukopisu uz koje još i 52 teke u kojima je obradio živote više od 400 svetaca.

Njegova životna preokupacija posebno je vidljiva u riječima 1927. g. na kapitulu reda u Asizu: "Na nama je da ispovijedajući ovu istinu [Marijina Bezgrešnog začeća] rasplamtimo pobožnost prema Djevici Bezgrešnoj. Mi živimo u Marijanskom stoljeću. Naša je lozinka: 'Adveniat regnum Mariae!'" Uporno se zalagao da se provede u serafinskom redu marijanska orijentacija u životu i djelovanju te radio na tome da se proglasi Mariju Djevicu Kraljicom i Posrednicom svih milosti.

Uz svojeg najpoznatijeg učenika, p. Karla Balića

Iz Balićevog članka o Grabiću izdvajam: On je čvrsto uvjeren, da Neoskvrnjeno Marijino Začeće nije naučavao ni Bonaventura, ni Albert Veliki, ni Toma Akvinski, ni bilo koji od velikih skolastika 13. vijeka. Pokušaje da se prikaže sv. Tomu kao nekog preteču ove istine s pravom nazivlje "bezizglednom apologijom". I upravo kad se uzme u obzir opće protivno mnijenje teologa 13. vijeka postaje nam jasno, kako "mučna situacija" je bila u kojoj se je nalazio Duns Skot, ali zato odskače i njegova velika zasluga.

Kao pravi učenik Dunsa Skota, Gabrić ne piše da pokaže svoje znanje ili samo da rasvijetli um, nego da stavi pred oči čovjeku neke praktične, životne principe i dovede ga k Bogu. Njegovi su članci, više manje, svi prigodni, dogmatika je skoro uvijek spojena s apologetikom. Dok piše o Papi i Papinstvu, u duhu gleda, kako kod nas katolici žive zajedno pod jednim državnim krovom s pravoslavcima i liberalcima, i zato posebno naglasuje, da je papinska vlast duhovna, da katolici ne deificiraju Papu, da njegova nepogrešivost u naučavanju vjere ne uključuje u sebi neprevarljivost u osobnom djelovanju, itd. Kristovo kraljevstvo ne predstavlja ni kulturnu ni nacionalnu pogibelj, nego spas i za pojedinca i za društvo i za narode. Za svećenički celibat vojuju ne samo duhovni razlozi, nego su pri tome "odlučni i praktični razlozi uspjeha u njegovoj službi". Raspravu "Božja Providnost i ljudske nevolje" završuje stavljajući kao uzor svim Hrvatima bl. Nikolu Tavelića "koji je svojevoljno i radosno pošao u smrt za Krista".

***

Modernizam

M. p. o. Grabić piše u svojoj Kronici o modernizmu:
Modernizam početkom ovog 20. vijeka – posebno u Francuskoj Loisy i Le Roy – bila je struja liberalnih naprednih katolika, i svećenika i laika, koji su se zagrijavali mišlju pomirenja katoličke Crkve sa modernim nekatoličkim svijetom: protestantima, racionalistima i sa svim nekršćanskim vjerama. Oni su to mislili postići prilagođavajući katoličko mišljenje modernim strujama u filozofiji, u teologiji i u kritičnom proučavanju posebno crkvene povijesti kao i povijesti drugih vjera. Ta je struja prodirala u mnoga katolička filozofska i teološka učilišta prije osude Pija X u enciklici "Pascendi Dominici gregis" i u dekretu "Lamentabili".

a) O. Grabić ističe, u čemu su se očitovale osnovne zablude modernista: "Naš razum nije sposoban da pozna stalnu i nepromjenjivu istinu na nikakovom području ljudskog znanja. Sve je podvrgnuto načelu apsolutne evolucije."

b) Zatim jasno i bistro izlaže katoličko načelo: "Katolička teologija uči ... da su naše vjerske objavljene istine nepromjenljive i vječne. Mi vjerujemo u osobnoga Boga, Stvoritelja neba i zemlje. Vjerujemo u Presveto Trojstvo. Vjerujemo da nam je Krist BOG-ČOVJEK objavio i da nas je poučio u istinama kršćanske vjere. Vjerujemo da je upravu Crkve povjerio kao Poglavici sv. Petru i apostolskom zboru kao zajednici, te njihovim nasljednicima: Rimskim Papama i Biskupima. Sin Božji ostavio nam je sedam sv. Sakramenata kao sredstva milosti i spasenja. On je Krist svoje božansko naučavanje bezbrojnim čudesima potvrdio."

c) O. Grabić tvrdi da su modernisti u zabludi: "jer uče, da čovjek ne može poznati stalne istine, da ne može poznati ni Boga, ni vjerovati u Trojstvo. Modernisti ne vjeruju u Božanstvo Kristovo ni u Njegovo Otkupljenje roda ljudskoga. Zapravo za moderniste ne postoji ni grijeh ni milost ni Sakramenti. Crkva nema božanske misije da naučava sve narode."

Sad se pita o. Grabić: "Kako onda prema njihovoj novovjekoj mudrosti treba tumačiti sve ove vjerske istine? To oni hoće da tumače snagom vjerske evolucije vjernika, čije vjersko čuvstvo crkvena vlast oblači u zgodne oblike naučavanja i propovjedanja. To su crkvene dogme. Istina vrijedne za tok našeg sadašnjeg vjerskog uvjerenja, ali nam to ne jamči, tvrde oni, stalnost vjerskih istina za sutrašnjicu, jer je, prema njima, vjersko čuvstvo promjenljivo i nestalno."

Zahvala za redovnika i svećenika Grabića dr. fra Petra
Prof. Petar Grgec, u Zagrebu 23.V.1955.

II

Hvala Ti, Bože, Kralju svih vjekova,
što si nam dao, da je, vođen vjerom,
fra Petar Grabić znao branit perom
svetinje drevne naših pradjedova.

Kad proroci su lažnih zastranjenja
učili, da je Bog proizvod tmine,
i čovjek da je potomak živine,
i dogme Crkve da su zasljepljenja:

Tad Petar Grabić u Mahnića četi
štampanom riječju branio je sveti
stari amanet hrvatskoga roda

utvrđujući, da je tek sloboda
i veza s Bogom i dar besmrtnosti
odlika prava naše čovječnosti.


(Priređeno prema: Mp. o. dr. fra Petar Grabić : životne crtice i glavnija djela : in memoriam 1882-1963, Split 1964.)