Dobar početak

Ovih dana Zagreb su posjetili p. Jérôme i hrvatski bogoslovi bratstva sv. Petra. Meni je to jako dobro odgovaralo jer mi je ovaj tjedan započeo godišnji odmor, pa sam mogao prisustvovati svim (privatnim) misama. Usto sam slušao njihova duhovna i praktična životna iskustva i pouke te imao dosta prilika razmijeniti mišljenja i saznati poneku novu informaciju. 

Neću ulaziti u ovom tekstu u detalje, a i fotografije neće biti posebno sadržajne jer, nažalost, ima čitatelja ovog bloga (naravno, neznatna manjina) koje, umjesto da se nadahnu ili samo razonode, neka unutrašnja duhovna sila potiče da rade na uništavanju, ucjenjivanju ili ismijavanju.  Jasno da meni ne mogu ništa i njihove spletke me se uopće ne tiču, ali zašto izložiti takvom ponašanju ljude vezane uz Crkvu do kojih mi je stalo. 

U subotu smo išli na malo hodočašće, pa je bilo prilike porazgovarati s bogoslovima, čuti kako su osjetili duhovni poziv koji sada provjeravaju, što misle o pojedinim teološkim pitanjima kao i o stanju u Njemačkoj, Hrvatskoj i drugim zemljama koje poznaju. Nisam baš spavao noć prije ranog ustajanja na hodočašće, pa sam morao malo usporiti tempo hoda. No, iako sam dosta kasnio, zbog nekih nepredviđenih okolnosti misa je također kasnila tako da sam ušao u crkvu upravo u trenutku kad su započinjale molitve u podnožju oltara. Hvala Majci Božjoj na toj lijepoj gesti, a čuo sam da su neki sudionici hodočašća zadobili još puno veće milosti. 

U nedjeljnoj propovijedi (7. nedjelja po Duhovima) p. Jerome je govorio o grijehu. Grijeh nije samo neko kršenje pravilâ, a koja bi se onda, kako neki danas traže, moglo relaksirati i prilagoditi današnjem vremenu. Svaki grijeh je pobuna protiv Boga. Potaknut rečenicom iz Evanđelja "svako stablo, koje ne rađa dobra ploda, siječe se i baca u oganj", pater je naglasio kako naš Gospodin često govori o paklu, pa su uzaludni pokušaji onih koji pakao niječu ili tvrde da je prazan. Kasnije je pater pripomenuo da o problemu zla možemo konzultirati knjigu kardinala Charlesa Journeta (u engleskom prijevodu "The Meaning of Evil" naći ćete je na uobičajenim mjestima). 

Posebno mi je bilo drago što sam na neformalnim susretima mogao slušati razmišljanja o teološkim krepostima. Svaki je dan jedan od bogoslova obradio po jednu od vrlina: vjeru, ufanje i ljubav. U pristupu temi vidi se, naravno, razlika u karakteru i interesima bogoslova, ali se očituje i kvalitetna formacija koju primaju na bogosloviji. 

Do sada nisam nazočio zavjetnoj misi Ad vocationes ecclesiasticas servandas (Missae Votivae ad Diversa, 16, MR1962). Posebno su mi zazvučale riječi poslanice (1Iv 2, 14-17) koje su najbolja moguća pouka za naše bogoslove: 

Napisah vama, mladići, jer ste jaki i riječ Božja u vama ostaje i pobijedili ste Zloga. Ne ljubite svijeta ni što je u svijetu. Ako tko ljubi svijet, nema u njemu ljubavi Očeve. Jer što je god svjetovno – požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života – nije od Oca, nego od svijeta. Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka.

Kako je p. Jerome lijepo napomenuo, trebamo moliti ne samo za nova duhovna zvanja, nego i za one koji su trenutno na putu pripreme kao i za vjerne svećenike da ustraju. Nažalost, u današnje vrijeme mnoge odvažne muškarce koji se odluče slijediti put i poziv Božji, od tog poziva odbiju i otjeraju. 

O janjetini ispod peke, domaćem odojku, štrudlama, pitama i drugim gošćenjima neću pisati jer znam da vas takve stvari ne zanimaju. 

Nadam se da će ovakvi ljetni posjeti svećenika i bogoslova Zagrebu i Hrvatskoj postati redovita tradicija. Ako ste dočitali ovaj tekst, automatski su svi koje sam spominjao upisani u vaše molitvene nakane. 

Nova knjiga o krunici

Prije nekoliko dana iz tiska je izašla knjiga Sveta Krunica - Sedam načina razmatranja o otajstvima koju je izdala tvrtka Kamenita vrata d.o.o. Prvi izdavački poduhvat bio im je molitvenik s devetnicama, pa se zato nazivaju i Novena. 

Glavninu knjige koju možete prelistati na spomenutoj poveznici čine, kako je i navedeno u naslovu, različiti načini razmatranja uz molitvu Gospine krunice. Tu su tekstovi svetaca poput Ljudevita Montfortskog ili Columbe Marmiona, ali i drugih produhovljenih autora poput p. Andréa Pradela ili p. R. J. Millera. 

U uvodnoj trećini knjige urednica Sanja Pešorda sabrala je brojne poticaje na molitvu krunice, tumačenja te važne i omiljene pobožnosti, kao i praktične upute i savjete kako da nam molitva ružarija bude što korisnija i plodonosnija. Umjesto uobičajenog predgovora, donose se kratki osvrti više angažiranih hrvatskih katolika, koji su svi osim jednog laici. 

Posebno bih izdvojio posljednji uvršteni način razmatranja jer je kod njega svako od petnaest otajstava ilustrirano vrlo lijepom klasičnom slikom u živoj boji i izvrsnoj rezoluciji (usput, zadnja slika od jednog hrvatskog autora znatno odudara kvalitetom i mogla je biti ispuštena). Vjerujem da će taj slikovni aspekt također biti koristan, posebno za nadahnuće malih molitelja. Knjiga je i inače kvalitetno oblikovana, uz crvene inicijale, na sjajnom i glatkom papiru te u tvrdom uvezu. Dimenzijama je prikladna za lako baratanje. 

Svakako preporučujem da nabavite ovaj naslov i provjerite koji od načina razmatranja se uklapa uz vaš karakter i pristup tako dragoj i važnoj molitvi. Jedan od načina korištenja knjige koji se meni čini posebno prikladnim je kao poticaj kod petnaestminutnog razmatranja o otajstvima ružarija koje je bitan dio pobožnosti prvih subota. Također, knjigu možete pokloniti onim siromašnim dušama koje još nisu upoznale ljepotu i blagoslov molitve krunice. 

Knjiga se može naručiti preko interneta, a uz prigodan popust možete je nabaviti i u crkvi sv. Blaža prije ili poslije tradicionalne mise nedjeljom. 

Znam da ste nestrpljivo iščekivali

Ljeto je u punom zamahu, pa je red da objavim nekoliko književnih i filmskih preporuka koje možete konzumirati ako ste pročitali i pogledali sve što sam do sada preporučivao. 

Hrvatski preljubnici jedva dočekali

Čitajući kritički intonirani članak na blogu Konzervativac, saznao sam da je Vijeće Hrvatske biskupske konferencije za brak i obitelj na čelu sa zloglasnim riječkim nadbiskupom koadjutorom izdalo nekakve smjernice o primjeni kontroverznog VIII. poglavlja postsinodske apostolske pobudnice pape Franje Amoris laetitia. Imao sam jaki déjà vu osjećaj jer se u skandaloznom dokumentu HBK ponavljaju i razrađuju iste zablude koje su već osuđene (npr. ovdje i ovdje) kad su se pojavile u bestidnoj papinoj pobludnici prije šest godina. 

Zanimljivo je pratiti napredovanje pošasti koja se širi kao kuga u srednjem vijeku. Krajem 2019. je došla do sjeverne Italije, a evo ju je sad neki čoban kojeg su nesmotreno pustili iz karantene u lazaretima donio i na hrvatski teritorij. Ako je brzina širenja drugih zaraznih bolesti koje su buknule po rimskim uličicama slična, možemo za tri godine očekivati da se u nekoj od naših katedrala (vjerojatno riječkoj jer je to lučki grad) pojavi lutka nekog manjeg slavenskog božanstva dok biskup obučen kao zvončar ili morčić poskakuje oko nje.

Zašto i kako

Papa Franjo izdao je neki novi dokument kojim navodno tumači liturgiju te što je zapravo imao na umu kad je objavio Traditionis custodes prošle godine. Kažem "navodno" jer taj tekst ne mislim čitati. Tamničare tradicije sam pročitao jer nisu predugi i direktno se kao dokument s kanonskopravnim učinkom tiču mene i misa na koje idem, no ako ovo apostolsko pismo zaista samo razjašnjava papine misli o staroj i novoj liturgiji te (post)koncilskoj revoluciji, ne vidim što bih nova trebao saznati. Pogledao sam u životu par isječaka snimki Jorgea Maria Bergoglia kako celebrira liturgije kao biskup i kasnije kao papa, pročitao sam pokoji njegov nagovor iz Doma svete Marte i citate iz drugih govora. Divim se onima koji u današnje vrijeme sveprisutnih distrakcija imaju snagu volje ne samo pažljivo čitati, nego i razmatrati nad smjesom banalnih fraza, opservacija nastalih u nekim osobnim frustracijama i površnih klišeja umotanih u tipičnu logoreju koja je obilježje gotovo svih modernih crkvenih dokumenata. Ne kažem da je nužno i ovaj takav jer ga, kao što rekoh, nisam pročitao. 

Mislim da prosječnom čovjeku uopće nije potrebna takva liturgijska formacija kakvu zamišljaju Papa i njegovi posilni iz dikasterija za bogoslužje (ili kako se danas već zove). Takav čovjek nema potrebe čitati duge članke o simbolici vatre, kamena i pepela te se diviti pred modernističkom crkvenom arhitekturom i umjetnošću dok sluša stručnjake koji mu objašnjavaju teorije nužne za njihovo ispravno (ili čak ikakvo) razumijevanje. Dosta je da ode u stare nereformirane crkve na drevne liturgije i usporedi što je vidio, čuo i doživio s onim što ima u prosječnoj župi ili zajednici. Ako je dovoljno senzibilan, sam će izvući zaključke.

Upravo dok sam pisao ovaj komentar, pojavio se članak Zašto unatoč svemu ostati u Crkvi? na blogu Konzervativac. Autor daje primjerene savjete, a tekst je kratak, pa predlažem da ga i sami pročitate. Ipak, nedostaju neki ključni elementi u njegovoj sažetoj analizi. Točno je da treba ostati u Crkvi, tj. katoličkoj vjeri naprosto zato jer je istinita. Bez obzira na vrlo veliki otpad koji se proteže posvuda u hijerarhiji Crkve! Također je savjet da pročišćavamo emocije vrlo prikladan, a u tome zaista može pomoći odmor od čitanja papinih i biskupskih riječi. No, čini mi se da je završni naglasak "ako je istina, onda to prihvaćam i to je to" malo previše zahtjevan za ljudsku narav. Mi nismo anđeli, pa da bi se jednom zasvagda odlučili o nekom problemu i time završili svoja dvoumljenja. Ne može nitko samo intelektualnim pristankom na istine vjere (koliko god on bio važan) odlučiti ispravno vjerovati i živjeti. Siguran sam da autor to ni ne smatra, ali u praktičnom smislu je ostao nedorečen odgovor na naslov članka. 

Presudno je upozoriti katolika koji se takvo nešto pita da on može, čak i mora, nasuprot svim novotarijama koje se oko njega šire, pristati uz onu sigurnost koja je provjerena vjekovima. I u nauku vjere, ali i u njezinoj praksi. Dužnost je današnjeg katolika koji osjeća da nešto ne štima potražiti ona mjesta, one zajednice, onaj životni plan po kojemu će on i oni koji su mu povjereni dobivati zdravi vjerski i moralni nauk te primati milost u sakramentima kroz pravilno bogoštovlje. To je naprosto imperativ: ne podržavati svojom prisutnošću, materijalnim i drugim potporama i pažnjom one osobe i skupine koje rade (svjesno ili nesvjesno) protiv katoličke Tradicije. Da budem skroz jednostavan, ako vidite da netko propovijeda gluposti, da zlostavlja liturgiju i slično, nemojte tamo ići. Ako zaista živite negdje gdje nemate opcija i nikako ne dolazi u obzir preseljenje u drugo mjesto s boljom "klimom", morate ozbiljno razmisliti jeste li vi zaista pozvani biti "duša žrtva" koja će svojim trpljenjem raditi na obraćenju takvih duhovnih zlostavljača ili ćete, ustrajući u onome što vidite da nije ispravno, upasti nakon nekog vremena u indiferentnost i mlakost kao i toliki drugi. 

Na primjeru današnjeg blagdana Predragocjene Krvi Kristove možemo biti malo plastičniji. Dobro je znati da su ga postkoncilski reformatori ukinuli i pripojili Tijelovu (zato naglašavaju "Svetkovina presvetoga Tijela i Krvi Kristove"). Također, nije loše proučiti kako je i zašto promijenjena molitva nakon litanija Krvi Kristove te što je smetalo modernistima u staroj molitvi. Ova nas svetkovina može uputiti i da razmislimo kako se redovito u misama postupa s Presvetom Krvlju i kaležima koji ju sadrže (kako se purificiraju, što njihov dizajn i kvaliteta govori o našem odnosu prema Božjim stvarima). Tema današnjeg blagdana prirodno će nas navesti i na krv nevinih koja vapije u nebo sa sva četiri kraja svijeta, kao i pitanje zašto se toliki biskupi i svećenici na tu krv osvrću samo uzgredno, a često je i relativiziraju stavljajući je uz bok krvi zločinaca osuđenih na smrtnu kaznu ili uz znoj migranata. 

O svemu tome i još puno više toga, možemo razmišljati na današnji dan, ali presudno je da prije svega podignemo pogled prema Isusovu boku iz kojega kapa ta Krv. Da Njemu zahvalimo i zamolimo ga oproštenje za svoje grijehe. I jasno, da podupremo one koji blagdan Njegove Krvi neće ukinuti, nego će ga dostojno slaviti.