Imadu se čuvati

Teme propovijedi neka u svojoj biti budu sakralne. Ako propovjednik bude htio propovijedati o drugim temama koje nisu strogo sakralne, no ipak prikladne domu Božjemu, mora zatražiti i dobiti dozvolu lokalnog ordinarija koji neka je nikada ne izdaje bez prethodnog zrelog promišljanja i uz jasno prepoznavanje potrebe. Svim pak propovjednicima potpuno je i apsolutno zabranjeno govoriti o političkim stvarima u crkvama.

Argumenta concionum sint essentialiter sacra (Cod. can. 1347). Quod si concionator alia argumenta tractare voluerit non stricte sacra, semper tamen domui Dei convenientia, facultatem a loci Ordinario petere et obtinere debebit; qui quidem Ordinarius eam numquam concedet nisi re mature considerata eiusque necessitate perspecta. Concionatoribus tamen omnibus de re politica in ecclesiis agere omnino et absolute sit vetitum.

(Sacra Congregatio Consistorialis, Normae pro sacra praedicatione, Caput III. Quid in sacra praedicatione servandum sit vel vitandum, AAS 1917, str. 331-332)

Predmet i način propovijedanja. — U propovijedima se ima tumačiti u prvom redu što je vjernicima potrebito vjerovati i djelovati za spasenje. Propovjednici se imadu čuvati od necrkvenih i visokih predmeta, koji nadilaze opće shvaćanje slušatelja; a evanđeosku službu imadu vršiti ne isticanjem ljudske mudrosti niti iznašanjem svjetovne slavohlepne i zavodljive govorničke vještine, nego u pokazivanju duha i istine, propovijedajući ne same sebe, nego Krista propetoga. Ako bi, što ne daj Bože, propovjednik sijao zablude ili sablazni, neka se primijeni kan. 2317; ako krivovjerstva, nek se protiv njega postupa prema propisu prava (k. 1347 §§ 1-3; gore br. 832, niže br. 1317-1319).

(A. Crnica, Priručnik kanonskog prava Katoličke Crkve, Zagreb, 1945., § 846)

Propašćemo, - zlo je, zlo je

https://www.facebook.com/fraivan.lukac/videos/1517855368279327/

[...]

Iz daljine nešto kulja,
Ne znam je li dim il' sen;
A urliče neka rulja
Vrteći se u vreten.

Čudna huka, čudna buka,
Ne znam uzrok, ne znam smer, -
Sahranjuju l' kakvog smuka,
Il' udaje daba kćer!

Kolutaju magluštine,
Mesec gubi svoju moć,
Sneg vitla sa visine -
Mutno nebo, mutna noć.

Razuzdani besi lete,
Raduju se našem zlu,
Krici njine pesme klete
Kroz srce mi prodiru.

(izvadak iz anonimnog prepjeva A. S. Puškin - Besi)

Neka ste nam došli

Ove smo godine i mi u župi na Veliki četvrtak imali apostolku. Za sada samo jednu, ali ako ćemo se ravnati idejom koja je misao vodilja takve novosti, trebalo bi ih iduće godine biti barem šest. Jer, ako ovako ostane, mogao bi netko učiniti krivu poveznicu s jednim apostolom koji se posebno istaknuo svojim djelovanjem prije i oko Posljednje večere. A ovdje zaista ne bi bilo korektno povezivati s tim apostolom laikinje, već isključivo njegove duhovne nasljednike u kleru.

Čestitam p. Anti Gavriću, doktoru teologije i donedavnom provincijalu Hrvatske dominikanske provincije koji nam je donio još jedan običaj sa zapada gdje je studirao i bio profesor. Znamo da nam je cilj i u Hrvatskoj što skorije imati male zajednice pravih vjernika po uzoru na Francusku, Njemačku, Nizozemsku itd. Ovo je tek jedan sitan, rekli bismo damski koračić, ali u pravom smjeru. Ljupka i čedna gesta koja može samo ojačati one bitne poruke Velikog četvrtka: svi su ljudi sestre i braća, čistima je sve čisto te najvažnije: svoje shvaćanje kršćanske poruke možemo na poseban način naglasiti izborom spola, roda, rase, religije itd. onoga kojemu u javnosti odlučimo ceremonijalno jednom godišnje "oprati" nogu.

Svakako bi trebalo poslušati poziv koji nam je p. Anto uputio u propovijedi i moliti za svećenike. Možda posebno da ne budu od svijeta kao što ni Gospodin nije od svijeta.

Uz kebab ili hostiju, bitno je da se slavi

Juri zeka iz daleka

  U. 26. Koliko je triba, da je blizu misnika kruh, i Vino za da jih može dobro posvetiti?
  O. Triba je da su toliko blizu, da se može istiniti rijč: Ovo jest Tilo, Ovo jest čaša, i ost.
  U. 27. Da misnik bude na jednomu Otaru; a na drugomu kruh, i Vino, bi li mogao dobro posvetiti?
  O. Ne bi, ako nije blizu jedan otar drugoga, jere se nebi tada mogao istiniti pridimak: Ovo jest: pače bi se moglo istinie reći: Ono jest, negh Ovo jest.

(iz vrlo zanimljive knjige Izpitania svaru sveti redova, i sakramenata, u obchinu, Zadar 1800, str. 105.)

Detalji s polnoćke

(nije se prodavala)

Propovijed iliti glazbena meditacija (početak):

Nastavak priče: 1, 2.

***

Teško je nosati sveto posuđe u štiklama:

Jadna djeca

Dodano 23.8.2015. - Odgovor Ivana Ugrina objavljen u Slobodnoj Dalmaciji u dva dijela, jučer i danas. (Usput, o TDKS-u koji spominje Ugrin čitajte ovdje.)

Prekjučer sam upoznao čitatelje ovog bloga sa slučajem vlč. Ante Kukavice, franjevca kapucina protiv kojeg se zbog različitih liturgijskih i drugih zloporaba potpisivala online peticija.

Novinar Slobodne Dalmacije Ivan Ugrin spomenuo je navedenog fratra u dvije svoje kolumne iz lipnja i srpnja ove godine (Pazimo da ne bismo djecu sablaznili, Padaj silo i nepravdo). U prvoj od njih piše:

Zato sam bio više nego iznenađen kad sam se u posljednju nedjelju mjeseca svibnja zatekao na misi u splitskoj crkvi Gospe od Pojišana. Na početku pretvorbe kleknuo sam na pragu na ulazu u crkvu, i neposredno prije nego će svećenik započeti izgovarati riječi koje predstavljaju vrhunac misne žrtve, čuo sam ga kako kiselo kazuje: "Ajde, dječice, sada lijepo ustanite. Mi to ovdje ne radimo." Kako nisam vidio s dna crkve što su uradili, učinilo mi se da su sjeli, pa da ih je kapucin zamolio da ustanu.

Objašnjenje je navedeni, ničim izazvan, sam ponudio na kraju misnog slavlja, kad je dodatno malenima koji su se nakanili pokloniti Isusu koji tek što nije bio posvećen na oltaru u prilikama kruha i vina, "protumačio" kako se to kod njih radi na nogama, jer pred stolom Gospodnjim kao Božja djeca nema potrebe da klečimo(!)

U drugoj pak prenosi:

Nisam ni zaklopio slušalicu, eto s druge strane žice i drugog kuma. Alo, kume, jesi čuo što je onaj fratar s bradicom nagovorio neki dan na Gospu od Karmela kod kapucina na Pojišanu. Da jesam li čuo, uzvraćam ja kumu, bio sam na misi, sjedio u zadnjoj klupi. Nisam znao bi li se smijao ili plakao.

Misa o škapularu, pučkoj pobožnosti, a on udri o tome kako se u crkvi za vrijeme pretvorbe ne kleči, jer svi smo mi sinovi Božji, Isus je naš brat, mi smo kao i on, zato stojimo oko njegova stola - mogao je pozvat ljude i da sjede u trenutku kad se sjećamo njegove žrtve na križu - ne vjeruju pravo oni koji čine drugačije.

U današnjem broju Slobodne Dalmacije javio se prozvani svećenik. Njegov odgovor možete pročitati ovdje. Zahvaljujem čitatelju koji mi je poslao skenirani članak te upozorio na ovu polemiku. Natrpao je vlč. Kukavica u svom pismu svega i svačega, reklo bi se ni pas s maslom to ne bi pojeo. Ipak, nigdje ne demantira ono što novinar opisuje, osim ako se to ne bi trebalo iščitati iz rečenice "Vi ste još kao dječak optuživali svećenika i za stvari iz ispovijedi - i lagali." Naprotiv, iz konfuznih argumenata prilično je očito da velečasni stoji iza svojih riječi i postupaka koje je Ugrin ukratko prenio i negativno okarakterizirao. Ne mislim se osvrtati na čitav tekst vlč. Kukavice, već vas upućujem da ga sami pročitate, a za kraj donosim samo jedan izvadak koji će vas nasmijati i istovremeno ražalostiti.

Pa ako u Misalu i piše da je pohvalno ili poželjno klečati, nije ipak naređeno. A da je i naređeno, ipak je to samo ljudski zakon.
A ako još znamo da je to zbog lefebrovaca i sličnih, onda znamo koliko vrijedi. Bila je takva nekakva situacija i u vrijeme pape Liberija. Dalje znamo.
Znamo da je jedan sveti carigradski nadbiskup ugušen zbog vjernosti nicejskom Koncilu. Relikvije su mu kod nas u Vodnjanu. Poznato je da je i nadbiskup Aleksandrije sv. Atanazije morao pet puta u progonstvo zbog vjernosti nicejskom Koncilu.
Znajte da će „kapucin s bradicom“ biti spreman - s milošću Božjom - trpjeti i „pasti“ da zasvjedoči vjernost II. vatikanskom koncilu. Neće ni pod kojim uvjetima biti lefebrovac poput Vas i sličnih, a neću Vas ni tužiti ni ocrnjivati.

Izmolite svakako barem jednu Zdravomariju za ovog fratra koji je iz Splita premješten za župnog vikara u Karlobagu i obližnjim župama. Kratki članak o temi klečanja pročitajte na ovom mjestu.

Čak je i njima previše

Čitam evo izvještaj jednog riječkog vjeroučitelja s nedjeljne mise. Izgleda da mu se nije dopala glazba na misi, tj. mjesto da ga oduševi poput većine nazočnih vjernika, u njemu je izazvala suprotan učinak duboke uznemirenosti i žalosti. Ako sam dobro shvatio, glavni je krivac pjevanje pjesme Oči boje lavande za vrijeme pretvorbe. Nije mi baš jasno kako je to funkcioniralo. Valjda je zbor kod podizanja Hostije po uzoru na neke hrvatske krajeve gdje se pjeva "Zdravo Tijelo Isusovo, na oltaru posvećeno" zapjevao refren:

Ja poželim noćas oči boje lavande
i bisere njene što ih usnama skriva
vrati mi Bože oči boje lavande
jer sutra će kiše isprati sve, isprati sve

Moram priznati da mi riječi baš i ne odgovaraju prigodi. Možda je zbor dodao vlastiti tekst? To bi onda bila prava inkulturacija.

Zanimljivo je primjetiti da je navedeni vjeroučitelj za to vrijeme molio krunicu. Jest da bi ga bl. Pavao VI. zbog toga mrko pogledao, ali prethodnim papama to ne bi smetalo.

Mislim da je glavni problem na toj misi bio što župnik nije dovoljno dobro objasnio sve dijelove mise prigodnim kratkim komentarima i usporedbama. Jasno da se vjernik može u tom slučaju naći izgubljen. Jučer se pjeva Boney M, a danas Mladen Grdović, ta svatko bi se našao smućen! Evo vrlo kratkog uvoda koji je mogao napraviti između Sanctusa (tj. odgovarajuće zamjenske pjesme) i onoga što slijedi:

Dragi vjernici, braćo i sestre, još jednom dobrodošli na ovo euharistijsko slavlje! Nahranili smo se sa stola riječi, a uskoro ćemo se nahraniti s euharistijskog stola. Isus želi da se svi pričestimo kao što smo čuli u današnjem evanđelju jer samo tako možemo živjeti zajedništvo koje smo došli ovdje danas slaviti. I zato ćemo nakon što se prisjetimo onoga što je učinio na posljednjoj večeri kad nam je darovao sebe u kruhu i vinu zapjevati pjesmu nadahnutu biblijskim slikama iz Knjige mudrosti i Pjesme nad pjesmama. Zbor koji nam tako lijepo danas pjeva, zahvaljujem posebno voditelju zbora gospodinu Milanu, povest će nas u pjesmi žudnje za Gospodinom. Ta žudnja krije se ovdje pod slikom ljubavi muškarca prema ženi. Teologija tijela koju je otkrio Veliki Papa Ivan Pavao Drugi govori da je to ista ljubav kojom moramo pristupati Isusu u ovom sakramentu zajedništva. I zato. Tebe, zato, molimo: rosom Duha svoga...

Ovo je, dakako, vrlo vrlo kratka skica mogućeg komentara. Da je župnik tako napravio, vjerujem da bi i ovaj vjeroučitelj bio umiren i ne bi poslije išao gledati nekakve čudne dokumente s latinskim nazivima.

Izlet i misa

U neposrednoj blizini crkve Majke Božje Sljemenske, Kraljice Hrvata...
Izlet na Sljeme - Salezijanska mladež (travanj 2013.)

***

Preko bloga Christus Rex sam naišao na ovu sliku s ljetovanja mladih u vojarni „Kovčanje“ u Malom Lošinju iz srpnja ove godine.

Slobodno pošaljite svoje primjere iz Hrvatske. Bitno je zabilježiti, ne zbog onih koji su na slikama, nego zbog onih koji zabijaju glavu u pijesak.

Dodano nešto kasnije. Naiđoh i na fotografiju ovih, kako ih članak naziva "lažnih fratara" koji se valjda nisu dogovorili koju liturgijsku boju će koristiti (ko da je to bitno).

Santa Cruz de la Sierra, Bolivija

9.-10. srpnja 2015.

Čudo dijeljenja kruha

DODANO 22.1.2015. u 20:20

Morao sam ovaj žalosni post povući još jednom na vrh jer je, kako ste mogli pročitati na Rorate, predsjednik biskupske konferencije Filipina nadbiskup Socrates Villegas opravdavao ovakvo dijeljenje pričesti iz ruke u ruku preko posrednika zbog "iznimnih prilika" (velik broj vjernika). Dakle, njegova reakcija na brojna svjedočanstva hostija u blatu, odnesenih hostija i općenito ovakvo pričešćivanje je da to zapravo nije svetogrđe (znamo da svetogrđe nikad i ni u kojim prilikama nije dopušteno), nego da su to okolnosti zahtijevale.

Netko me u komentarima pitao tko su neokonzervativci i ako malo potraži, naći će rasprave o ovom pitanju. Ali, bolje je praktično uputiti čovjeka da pogleda npr. reakciju na ovakav događaj (i to prije nego je znala da ga gore navedeni nadbiskup podržava!) jedne komentatorice koja se potpisuje imenom sara, a zajedno s tzv. Barnabom na forumu Katolički odgovori čini primjer takvog tipa katolika.

Dakle, sad bi trebalo pisati u Vatikan kako je pričest na Filipinim (ili tu negdje) bila nedostojna, jer nije... Što? A onda ćemo u maniri "događanja naroda" uvjeriti Papu da na takvim masovnim okupljanjima euharistija mora biti bez pričesti, jer se podjeljuje nedostojno?!

Dakle, komentatorici nakon što je odgledala užasni video prvo na pamet pada: pa nećemo valjda zabraniti da se svi koji žele na Papinoj misi pričeste. Daleko od toga da ne postoje praktična rješenja ovog problema (npr. da se ljudi pričeste izvan mise taj dan u svim crkvama toga mjesta gdje mogu dežurati svećenici). Ono što je komentatorici ovdje ključno je da svi prime pričest na misi. To je osnovni zakon, a sve što tome služi po definiciji ne može biti svetogrđe!

***

Originalni post od 19.1.2015. u 18:12.
Ako niste katolik ili ste "moderni" katolik, ovaj video vas neće uznemiriti.

Najžalosnije od svega je da ako neokonzervativnim katolicima netko kaže da je npr. biskup rekao da je to ok, oni će reći: "Tko si ti da sudiš? Samozvani prorok?" ili pak nešto poput "Otac traži klanjatelje u Duhu i Istini, a ovo su efemerne stvari."

Pastoralni aspekt i vrste privlačenja

Pri naglašavanju pastoralnog aspekta koje danas prevladava mnogi pogrešno shvaćaju i bit pravog pastoralnog. Često možemo čuti: »Moramo liturgiju tako oblikovati da ona više privuče mlade ljude pa da posjet crkvama postane time veći.« No tu je odlučno pitanje: što znači privlačiti? Čovjek ima više slojeva – one više na površini i one dublje – a ima i mnogo načina za primanje, legalne i ilegalne. Dobar komičar apelira na legalan, ali relativno površan sloj. Visoka umjetnost privlači duhovnog čovjeka, koji ima razumijevanja za to, ne samo legalnim, već i nadasve vrijednim načinom. Ona apelira očito na mnogo dublji sloj negoli onaj ljubezni komičar.

Pornografska literatura apelira na ilegalan sloj, na nečistu, prostu sjetilnost koju pothranjuje čista pohotljivost. Isto tako stanovite ljude privlači na manje opasan način trivijalna, sentimentalna glazba. Ona također apelira na ilegalan sloj. Džez pak obično apelira na kaotičnu, podljudsku dinamiku, a to je isto tako ilegalno iživljavanje i prepuštanje sama sebe životinjskom vitalitetu.

Tih nekoliko primjera neka bude dovoljno da nam pokaže kako sama formalna privlačna snaga ne govori ništa dokle god se ne kaže zašto nešto privlači i na koji se sloj apelira. Pravi ponor zjapi između zlog, niskog privlačenja, tog sirenskog pjeva svih »napasti«, i onog dobrog, plemenitog privlačenja od strane dobara koja su nosioci pravih vrijednosti. To jasno izrazuje već i sam jezik. Privlačna snaga stvari koje apeliraju na našu požudu i na našu oholost označava se također kao napast – dok bi očito bilo besmisleno za neki prekrasan krajolik ili za veliko umjetničko djelo, koje nas duboko dira, uzbuđuje i tako privlači, reći da nas »napastuje«. Isto je tako privlačnost prema čovjeku kojega duboko ljubimo nešto sasvim drugo od sklonosti da se osvetimo.

Raznolik je ne samo sadržaj već i formalna narav privlačenja. Jedinstveno je pak i neprispodobivo privlačenje Isusove svetosti i ljepote – snaga Božje privlačnosti, o kojoj sveti Augustin kaže: »Parum voluntate etiam voluptate trahimur«, o kojoj su svi sveci govorili na divan način. Božji svijet, Njegova sveta Istinost, sjaj Božje epifanije u sv. Isusovu čovještvu apeliraju na najdublji sloj naše duše i podižu nas na način koji se ne može usporediitii čak ni s privlačnošću najviših naravnih dobara, kao što su naravna istina, ljepota i ljubav.

Besmisleno je, dakle, vjerovati da se ljudi mogu privesti Bogu, da ćemo više duša privući u crkvu ako mjesto sakralnog jezika Crkve uvedemo neku vrstu službe Božje u kojoj će se apelirati na periferne, pa djelomično čak i na ilegalne slojeve. Tako nećemo ljude privući Bogu. Time ne samo da radimo protiv prave snage privlačnosti svetaca već tu lažnu privlačnost ne možemo iskoristiti ni kao prolazna vrata za privlačenje k Bogu.

O don Bosku pričaju da je jednom, kao mladić, zajedno s drugovima prisustvovao moljenju krunice. Odjednom je s ceste odjeknula truba koja je najavljivala dolazak plesača na užetu. Svi su pojurili iz crkve da vide tog čovjeka. I don Bosko je pošao s njima i sudjelovao je u izvođenju tih cirkuskih majstorija na užetu. A radio je to mnogo bolje negoli ljudi iz cirkusa, tako da je gomilu zahvatilo oduševljenje i svi su mu klicali. Nato je rekao: kako bi bilo da sad ponovno pođemo u crkvu i nastavimo molitvu? A ljudi, na koje je tako snažno utjecao, pošli su opet s njime i dalje su molili. U tom slučaju je don Bosko iskoristio dojam što su ga njegova odvažnost i spretnost proizveli na ljude da ih odvuče od cirkusa i da ih opet privede molitvi. Ali on nije iz krunice činio cirkusa, u atmosferu crkve nije uplitao elemente cirkusa, elemente koji apeliraju na sasvim drugi sloj u čovjeku. Iskoristio je samo ugled što ga je osobno stekao svojom spretnošću da bi ljude ponovno priveo molitvi. No nju nije učinio »privlačnom« time što bi zaronio u atmosferu cirkusa tako da bi autentična sakralna privlačnost crkve bila nadomještena običnom senzacionalnom privlačnošću.

Taj primjer jasno pokazuje dvosmislenost koja se sastoji u tome što kažemo da možemo iskoristiti sve stvari koje imaju neku legalnu privlačnu snagu da bismo ljude predobili za Boga. To iskorištavanje znači jedanput da ćemo ta profana legalna sredstva iskoristiti da bismo ljude predobili za Boga, da ih potaknemo da dođu na službu Božju pa da ondje temeljito drukčija sakralna atmosfera djeluje na njih. Drugi put to opet znači da ćemo atmosferu Božje službe sami tako iskriviti da ona apelira na niske, periferne slojeve pa da ljudi dobiju krivu sliku o naravi službe Božje, o njezinu smislu.

(iz jedne knjige iz 1970. u kojoj je ova tema više periferna, a sutra ću vam je preporučiti)

Opasnosti Taizea

 

Prenosim najprije komentar s mog kratkog posta o sv. Margareti Clitherow.

Nisam do sada nikad komentirala, premda prilično dugo čitam ovaj blog, ali vidjevši ovaj post, osjetila sam da ovdje mogu iznijeti svoje iskustvo/problem.
Moj zaručnik je ove godine išao s jednom zajednicom u Strasbourg, za Novu godinu. Do tada se nas dvoje nismo nikad prepirali oko teoloških pitanja (nije bilo potrebe), ali kad ja nisam htjela ići s njim i kad sam mu rekla da je razlog taj što se to protivi mojoj vjeri, nastala je svađa. Naravno, on je otišao, a ja sam ostala kod kuće moleći da spozna istinu.
Kad se vratio, sav oduševljen mi priča kako su bili na protestantskoj "misi" i umjesto vina su imali sok od grožđa. Kaže da je to baš super, jer ima u toj "crkvi" bivših alkoholičara, pa se zbog njih uzima sok od grožđa, baš pažljivo.. I oni su se svi "pričestili" - kruhom i sokom od grožđa. Nisam mogla prijeći preko toga i rekla sam mu kao prvo da to nije bila misa, da to nije bila pričest, i da to nije crkva i da bi se on trebao ispovijediti zbog toga što je sudjelovao u tome. Nakon toga je postao vrlo agresivan prema meni, ne fizički, već verbalno. U taj nesretni Strasbourg je išao s jednom karizmatskom zajednicom koje nije bio član (išao je s prijateljem), no nakon toga je ušao u tu zajednicu i neki dan mi je rekao da on i njegova zajednica mole za mene da me Gospodin oslobodi zloduha oholosti i netrpeljivosti.
Kad sam mu pokazala ovaj post o (ne)molitvi s protestantima, rekao mi je da kad mu budem žena, zabranit će mi čitat ovaj blog. Tim riječima. Da mi nije mučno, smijala bih se toj izjavi.
Uvijek sam mislila da ću se udati za katolika, drugo mi nikad nije ni padalo na pamet, a sad idem prema tome da ću za tri mjeseca dobiti muža protestanta par exellence, u katoličkoj koži.
Premda ga volim, savjest mi govori da ne ulazim u taj brak...

Marija

Ne ulazeći dakako u odnose među zaručnicima rekao bih da je čitateljica u ovom slučaju dobro postupila upozorivši na to da katolici čine grijeh primajući protestantsku "pričest". Bojim se da ne čitanje ovoga bloga neće pomoći čitateljici, nego su problemi puno dublji.

Ovaj me žalosni slučaj potaknuo da se prisjetim vlastitog iskustva s Taizé pokretom. Nikad mi ta duhovnost nije posebno odgovarala, ali sam išao s braćom na novogodišnji susret u Milanu 2005/6. i sudjelovao sam u pripremama oko susreta u Zagrebu koji je uslijedio iduće godine. U Milanu sam većinu vremena proveo turistički, uostalom mislim da iz tih razloga većina mladih i putuje na ta događanja. Nije mi imalo smisla provoditi previše vremena na molitvi u velesajamskim dvoranama kad su ondje dostupne prekrasne bazilike. Drago mi je što sam išao jer inače ne bih imao priliku pomoliti se pred tijelima sv. Ambrozija ili sv. Karla Boromejskog. U Zagrebu sam pak naradivši se oko prihvata gostiju upoznao mlade ljude, vjernike iz župe, s kojima sam i danas u dobrim odnosima.

Te taizeovske molitve imale su svojih pozitivnih strana, poput smirene atmosfere, mnoštva svijećica, naglaska na tišini, pa čak i pjesmica koje su bolje od protestanskog tamburanja što se danas može čuti po našim crkvama. Meni nikad nisu pasale jer mi nema smisla klanjati se, meditirati i što već ne pred svijećicama ili križem kad ti je dostupna crkva u kojoj je Presveti Oltarski Sakrament. Nešto ili bolje rečeno, Netko, očito fali.

Naravno, u Zagrebu sam iskusio i negativne strane ovih susreta. U našoj župi bilo je smješteno i protestanata koji su zajedno sa svima ostalima došli na jednu, čini mi se nedjeljnu, misu. Nitko ih nije upozorio da se ne smiju pričešćivati i naknadno sam saznao da su se neki od njih pričestili. Mene je to dosta zabolilo i dogovorio sam s tadašnjim kapelanom da prije pričesti na završnoj misi susreta kažem tko smije primiti pričest (mislim da ni mnogi katolici to do tada nisu čuli, makar i bilo na engleskom). Neke je to povrijedilo. Jedna je časna sestra, koliko sam čuo komentirala to protestansko pričešćivanje rekavši da to Isusu nije moglo puno smetati jer je on ionako odabrao roditi se u štalici, pa mu i dolazak u nečiste duše neće naškoditi. Naravno, šteta je bila za one koji su ga svetogrdno primali i za one koji su tome svjedočili.

Ostaje svakako i pitanje zajedničke molitve s protestantima. Koliko god bl. Ivan Pavao II hvalio Taize kao izvor vode za ljude koji njime prolaze, postoji ipak nešto duboko nenormalno u tome da oni koji pripadaju heretičkim zajednicama mole s katolicima, čak i ako su te molitve većinom biblijski odlomci ili zazivi.

Nasukani na liturgijskoj reformi...

...iliti zar nije najbitnije da nam je lijepo?



13.1.2014. Fotografija svećenika koji služi misu sjedeći na pješčanoj plaži uklonjena na zahtjev p. Tvrtka Baruna.

(Facebook stranica - p. Tvrtko Barun)

Mali podsjetnik - OP

Opća skupština dominikanaca ove godine će se održati u Trogiru. Upravo sam pročitao na redovito obnavljanoj stranici hrvatske provincije (usput, provincija Navještenja BD Marije, ne Navještenja Gospodinova, lijepo da su zadržali stari naziv) da su otvorili novu internetsku stranicu posvećenu ovoj skupštini.

Vidi se da su uložili truda, stranica lijepo izgleda, a čini se da sve pripreme teku po planu. Naravno, pitate se zašto vam sve to uopće spominjem. Pa, uočih tijekom pregledavanja sljedeću fotografiju:

E sad, neovisno o estetskim prosudbama dizajna štole osjećam se pozvanim (sam sam se pozvao) da citiram sljedeće retke upute Redemptionis Sacramentum:

[126.] The abuse is reprobated whereby the sacred ministers celebrate Holy Mass or other rites without sacred vestments or with only a stole over the monastic cowl or the common habit of religious or ordinary clothes, contrary to the prescriptions of the liturgical books, even when there is only one minister participating.[216] In order that such abuses be corrected as quickly as possible, Ordinaries should take care that in all churches and oratories subject to their jurisdiction there is present an adequate supply of liturgical vestments made in accordance with the norms.

kao i ovu točku iz upute Liturgicae Instaurationes:

8. c. "The vestment common to ministers of every rank is the alb" [31]. The abuse is here repudiated of celebrating or even concelebrating Mass with stole only over the monastic cowl or over ordinary clerical garb, to say nothing of street clothes. Equally forbidden is the wearing of the stole alone over street clothes when carrying out other ritual acts, for example, the laying on of hands at ordinations, administering other sacraments, giving blessings.

Da, dragi patri, znam da vam je do ovoga vjerojatno stalo kao do lanjskog snijega, ali ipak, ako se radi samo o financijskim problemima nabavke albi za koncelebrante, možda bismo mogli pokrenuti fond Obucimo dominikanca (ili Nosi mi se bijela boja, te je boje alba moja!)

Alojzije Bavčević - Pričest na usta ili na ruku

Na redu je u ovim danima nakon Tijelova osvrt na knjigu prigodne tematike. Radi se o vrlo važnom i prijepornom pitanju primanja pričesti na ruku. Autor je vlč. Alojzije Bavčević, a knjiga nazvana Pričest na usta ili na ruku izdana je u vlastitoj nakladi. Ako želite nabaviti ovu knjigu, preporučujem da kontaktirate autora preko župnog ureda u Vepricu (potražite njegov telefonski broj u imeniku) ili pokušajte preko Verbuma. Ja sam besplatno, ali indirektno, dobio ovu knjižicu koja sadrži šezdesetak ilustriranih stranica tiskanih na sjajnom papiru.

Započet ću najprije s par prigovora da taj dio odmah riješimo. Izbor fotografija nije na nekim mjestima posebno dobro napravljen, a ima i slika vrlo loše rezolucije. Deklinacija stranih imena je, blago rečeno, neobična, sa sufiksom nakon crtice. U nezanemarivom broju citata reference su nepotpune ili su čak potpuno izostavljene (usp. izjavu kardinala Šepera u točki 90). Time se oslabljuje apologetski domet ovog djela. Konačno, jedna vrlo osobna primjedba s kojom se ne morate složiti. Na naslovnici je fotografija mozaika kojemu je autor p. Marko Ivan Rupnik, a nalazi se u kapeli u Vepricu. Zaista mi je ružan taj mozaik i svaki put kad uzmem u ruke knjigu preplašim se (i to ne u dobrom smislu straha Božjeg).

Vratimo se sada na sadržaj ove knjige i njezine jake strane. Autor je u 158 točaka nejednake duljine donio brojne citate sabora, povijesnih dokumenata, liturgijskih propisa te crkvenih otaca, svetaca, papa, kardinala, biskupa i teologa. Počevši od posljednje večere nije propustio spomenuti nijedan važniji izvor na koji je naišao proučavajući ovu tematiku. Posebno je korisno što je u ovom djelu poprilično dobro uspio razdvojiti ono što su drugi rekli ili napisali od svojih komentara. Na kraju iznosi i neka pastoralna iskustva koja mi se čine vrlo odmjerena i realna. Ako sam ja kao obični vjernik laik vidio kako bezobzirno mnogi postupaju prema posvećenim hostijama, pronašao odbačenu hostiju na klupi, upozorio malo dijete koje je dobilo hostiju od nesmotrenog djelitelja pričesti da se to ne može nositi po crkvi, itd. itd. onda je svaki svećenik, a pogotovo onaj s višegodišnjim iskustvom vidio i puno gore primjere.

Nikako ne bih htio da mislite kako osuđujem ljude koji pobožno primaju pričest na ruku. I mene su svećenici učili isključivo taj način pričešćivanja i tek sam kasnije otkrio da su mi tako uskratili odgoj pravog odnosa prema Gospodinovu Tijelu. Usto, čini se da je moderni način pričešćivanja prilagođen sprječavanju pobožnog primanja pričesti. Red za pričest mora ići što brže, nema klečanja (za što je pričesna klupa ili ograda bila vrlo prikladna) i prema tome usta su na mnogo većoj visini, pa i iznad svećenikove glave, treba izgovoriti na brzinu amen prije no što svećenik, često pazeći da to učini sa sigurne udaljenosti, ubaci hostiju u naša usta. Sve to izazivalo je u meni, a vjerujem i u drugim vjernicima određenu neugodnost. Jasno, to je trivijalna primjedba u odnosu na važnost da se ne izgubi neka posvećena čestica, ali treba realno priznati kako stvari stoje.

S druge strane, postoje snažne struje koje su se zalagale, a i danas se zalažu za pričest na ruku. Dakako, pozivaju se na povratak prošlim praksama vrlo često iskrivljujući i činjenice i tumačenja vezana uz te prakse. Takvima neće odgovarati brojni citati iz knjige don Alojzija Bavčevića. Oni me podsjećaju na čovjeka koji bi se htio vratiti na stanje prije primjerice proglašenja neke dogme, pa ostaviti stvari pomalo u "oblacima". Ovdje se, naravno, ne radi o dogmi ako govorimo samo o načinu primanja pričesti, ne i o tome što takav način podrazumijeva u shvaćanju otajstava. Ali, rezati živo stablo da bi se došlo do sjemena iz kojeg je izraslo nikako ne može biti razumno djelo ili pak plod Duha. Nema smisla zatvarati oči pred time da su, primjerice, neokatekumenska bogoslužja dizajnirana tako da umanje važnost stvarne prisutnosti Gospodinove pod prilikama kruha i vina. Slično je i s modernistima kojima je jedini cilj naglašavanja gozbenog aspekta sv. Mise uništavanje shvaćanja da je to Kristova žrtva na križu. 

Zato je knjiga vlč. Bavčevića vrlo dobrodošla i svakako je pokušajte nabaviti, pročitati i dati nekom svećeniku kako biste ga pogurnuli iz relativizma i laksizma koji se potpuno raširio u liturgijama diljem naše domovine, ali i iz tako zvanog neokonzervativizma koji često pilatovski učini zlo ne želeći se zamarati istinom, prebacujući naglasak svoga stava (barem u riječima) kako već u nadređenoj kancelariji puhne vjetar.

U ovom kratkom osvrtu nisam donio izvatke iz knjige Pričest na usta ili na ruku, ali s obzirom da je i sama knjiga kompilacija te da je možete pročitati kroz sat ili dva, učinilo mi se boljim barem ukratko spomenuti neke probleme na koje ova knjiga pokušava odgovoriti.

O, pa ima toga i kod nas...

Nismo ni mi zaostali!

Smije li se moliti krunicu za vrijeme sv. Mise?

U zadnje vrijeme često tijekom nove mise molim krunicu. Obično se kleknem u zadnji red da nikome ne smetam, a donedavno sam koristio i malu krunicu s deset zrna kako ne bih nepotrebno privlačio pažnju (moram nabaviti novu jer mi je stara pukla). Za vrijeme ulaza i izlaza svećenika te Evanđelja ustanem, a tijekom pretvorbe i pričesti svećenika prestanem moliti. Obično se ustanem i za pružanje mira jer, koliko god ne volim taj obred u sadašnjem obliku, ne bih htio da se netko pored mene osjeti izoliranim ili da misli da imam nešto protiv te osobe. Čuo sam prigovore i od nekih članova svoje obitelji da se krunica ne smije moliti za vrijeme mise, pa sam krenuo istražiti je li to istina i da li je moljenje krunice tijekom mise grijeh. Odlučio sam se ograničiti samo na dokumente s najviše razine vlasti, tj. papinske.

Prva službena rečenica na koju sam naišao je ona pape Pavla VI. iz apostolske pobudnice Marialis Cultus iz 1974. godine (točka 48, moj prijevod):

Ipak, pogrešno je moliti krunicu tijekom slavljenja liturgije, premda se ovaj običaj nažalost još ponegdje zadržao.

Dobro, tako kaže papa Pavao VI. koji je pokušao uništiti i iskorijeniti staru misu, a ovo je pismo napisano nakon uvođenja njegove nove mise. Idemo nešto dalje u prošlost do enciklike Mediator Dei pape Pija XII. iz 1947. (točka 108):

Naime, mnogi se vjernici ne mogu služiti »Rimskim misalom«, makar bio preveden i na narodni jezik; niti su svi sposobni pravo, kako treba, shvatiti obrede i liturgijske obrasce. Um, karakter i ćud ljudi tako su raznovrsni i različiti da ne mogu svi na jednak način osjetiti snagu molitava, pjesama i svetih čina koji se zajednički obavljaju. Osim toga, duševne potrebe i osjećaji nisu jednaki kod svakoga, a niti su kod pojedinaca uvijek isti. Tko bi, dakle, smio reći, zaveden ovakvom predrasudom, da toliki broj kršćana ne može sudjelovati kod euharistijske žrtve niti se koristiti njezinim blagodatima? Svakako to mogu svi, ali na drugi način koji je za neke lakši, na primjer, pobožno razmišljajući o otajstvima Isusa Krista, ili vršeći druge pobožne vježbe i moleći druge molitve koje, premda su oblikom drukčije nego sveti obredi, ipak se po svojoj naravi s njima slažu.

Mislim da je neprijeporno da ovaj tekst koji pokazuje realističnu i razboritu pastirsku brigu Svetog Oca uključuje i molitvu krunice.

Preskočimo na trenutak svetog Pija X. i onu poznatu rečenicu »Ne moli kod Svete Mise, nego moli Svetu Misu!« koja stoji i na početku našeg tradicionalnog latinsko-hrvatskog misalčića. Ubrzo ćemo joj se vratiti. Pogledajmo najprije što kaže papa Lav XIII. koji je napisao brojne enciklike o krunici, a u jednoj od njih, Supremi Apostolatus Officio (en/fr/tal) iz 1883. kaže (u točki 8, moj prijevod):

Od prvoga dana sljedećeg mjeseca listopada do drugoga dana studenog, u svakoj župi, a ako crkvena vlast ocijeni prikladnim, i u svakoj kapeli posvećenoj Blaženoj Djevici, neka se izmoli pet desetki krunice uz dodatak litanija lauretanskih. Želimo da narod pohađa ove pobožnosti i da se u isto vrijeme služi Misa ili da se Presveti Sakrament izloži na štovanje vjernicima te se poslije toga udijeli Blagoslov Posvećenom Hostijom prisutnima.

Podebljanja su u prethodnom tekstu kao i prije moja. Ako je, dakle, papa zapovijedio da se služi misa za vrijeme molitve krunice, onda nikako ne može biti grijeh moliti krunicu za vrijeme mise. Naprotiv! U ovom zanimljivom članku iz 1936. ne samo da se navodi ova odredba Lava XIII., nego se kaže da su tu odredbu potvrdili i trojica njegovih nasljednika.

Završimo s jednom sporednom stvari koja se pojavljuje i u upravo spomenutom članku. Autor tvrdi (a našao sam takvo mišljenje i drugdje na internetu) da je originalna izjava sv. Pija X. glasila "Nemojte pjevati za vrijeme mise, nego pjevajte misu!", a uputio ju je nekim crkvenim pjevačima želeći naglasiti važnost pjevanja proprija mise iznad tada, a i danas, raširenog običaja pjevanja crkvenih himana i drugih pjesama.

Naglasit ću još jednom koji je smisao ovog članka. Nikako pokušaj da se različiti načini sudjelovanja u svetoj misi uravne ili čak moljenje krunice stavi iznad praćenja svećenikovih i ministrantskih riječi te prikladnog odgovaranja. Rado ću priznati prednost ili ako hoćete, veću vrijednost, takvog sudjelovanja u misi. Ali, ni moljenje krunice nije loše. Možda bi se stvar mogla usporediti s djevičanstvom i brakom. Prvo je uzvišenije, ali to nipošto ne znači da je drugo nevrijedno. Završimo s jednim citatom iz Velikog katekizma svetog Pija X.:

■ 669. P. Priječi li molitva krunice ili druge molitve za doba mise da u njoj korisno sudjelujemo?
O. Te molitve ne priječe da korisno sudjelujemo u sv. misi, ako se brinemo za to da pozorno pratimo sve dijelove sv. mise.

Gostujući autor - Susret hrvatske katoličke mladeži u Sisku

Nisam se želio posebno osvrtati na nedavno održani susret mladih u Sisku jer me takva zbivanja nisu nikad posebno zanimala. Ipak primio sam kratak mail od jednog mladića koji počinje riječima "Bio sam na susretu mladih u Sisku i maloprije sam se vratio doma. Naravno, kako to inače ide sa susretima, ima podosta dojmova (iako u ovom slučaju negativnih)."

Ima nekih stvari koje bih ja drukčije napisao, ima izričaja koje bih ispravio, ali mislim da je najbolje da mlada osoba kaže svojim riječima osvrt na ovakvo događanje. Njegova upozorenja su svakako na mjestu. Ovaj post može onda biti mjesto gdje ćemo čuti i druge utiske jer je rasprava već započela u komentarima pod drugom temom.

foto

Poruka framašima:

1. Pljeskanje na misi:
Misa je slavlje i prikaz Kristove muke. Kristove muke, ne ljudske muke ili ljudske zabave. Hostija je središte euharistije, njen izvor i ishodište. Krist se slavi. Sad, kada smo ustanovili tu VEOMA bitnu činjenicu, sjetimo se da je svaki pljesak bio upućen čovjeku. Bilo čovjeku kojega se predstavlja, koji čita nešto, nešto zaključuje... Pljesak slavi čovjeka, ne Boga. Zar je liturgija mjesto gdje se to treba činiti? Je li Bog tu radi nas, ili mi radi Boga?
http://wdtprs.com/blog/2008/07/clapping-in-church/
"The documents on the liturgy (the General Instruction of the Roman Missal, Liturgiam Authenticu[a]m, and Redemptionis Sacr[a]mentum) do not call for clapping at the Most Holy Sacrifice of the Mass. They call for reverence."

2. Nacionalne pjesme:
Danas se pogrešno smatra da, ako je čovjek odan svom narodu, to ga automatski čini dobrim katolikom. To još manje vrijedi za neke tematski nevezane bendove i glazbu. Jučer je procesija sa križem krenula od Siska uz pratnju Prljavog kazališta, skandiranje nacionalnih pjesama i sl. Kakve to veze ima sa Kristom? Spominje li se u tim pjesmama njegova ljubav, muka, uskrsnuće, naš spas ili išta vezano uz našu vjeru? Da ne spominjem kako je misa završila uz himnu... Što se time nastojalo reći, kako je Bog = Hrvatska? Misa nema veze sa odnosom vjernika i države, već odnosom vjernika i Boga. "Dajte caru carevo, a Bogu božje" - zar je himna nešto božansko da bude prikazano Bogu? (što ne znači da državu ne treba poštivati, da se neki domoljubi ne osjete prozvani - samo ne na misi, ona ne zauzima vrijeme i mjesto u politici)

3. Generalni pristup misi:
Toliko euforije, toliko sreće i uživanja... Recite mi, kad idete nekom na rođendan, idete li sa ciljem da usrećite sebe ili slavljenika? Kada volite svog dečka/curu/muža/ženu, želite li ga iskoristiti da postignete svoju sreću, ili želite usrećiti njega? Ako govorimo o ispravnoj ljubavi, ljubavi kakvu Bog ima za svoj narod (agape), onda je odgovor očit. Tu nema mjesta euforiji, plesanju kola, pljeskanju i tko zna čemu još ne. Na misi, Isus se ponovno pojavljuje među nama, na svom križu. Svaki put kada, pri pretvorbi ili nakon nje, ljudi požele euforično pjevati, plesati i pljeskati, samo se sjetite da je raspeti Krist tu, i pitajte se bi ste li pljeskali i plesali pred križem, u njegovom smrtnom času.

Mogao bih nastaviti, ima toga još (npr. kod nas u Petrinji, svećenik je izjavio da trebamo doći sprijeda, jer ne možemo sudjelovati u misi ako smo svećeniku s leđa - pitam se znači li to da ni jedna misa kroz 1500 godina katoličanstva onda nije bila valjana? Jer, mise su se tada služile 'ad orientem', sa svećenikom okrenutim leđima), no vjerujem da ovo pokriva najbitnije. Nažalost, susreti mladih se svode na to da se ljudi zabave (umjesto da imaju duhovni rast i nauče ponešto).

Jedna zanimljiva knjižica

Slučajno je do mene došla skenirana kopija jednog teksta s podnaslovom Promišljanja o današnjoj krizi liturgije u kontekstu opće krize Katoličke crkve, njezinim uzrocima i mogućim rješenjima. Zanimljivo da taj poprilično dobar kritički osvrt na stanje Crkve u svijetu i kod nas nisam prije vidio, a napisan je, izgleda, 2005. godine. No, evo knjižice, pa sami donesite svoj sud:
Benedikt S. ‌– Sveta Misa svih vremena (ili alternativna verzija s razdvojenim stranicama).