Nije lako

Umro je kardinal Pell. Počivao u miru! Nisam pozorno pratio sagu o optužbama, suđenju, osudi i kazni te njihovu poništenju, ali drago mi je da se na kraju uspio obraniti od lažnih svjedoka te krvožednog australskog medijskog i policijsko-sudskog aparata. Meni je njegov posjet Zagrebu 2015. kada je predvodio procesiju u čast Majke Božje od Kamenitih vrata ostao u lijepom sjećanju. Ta tri-četiri dana u Zagrebu je boravio i kardinalov tadašnji tajnik vlč. Mark Withoos koji je služio privatne mise, a budući da je i p. Królikowski u isto vrijeme bio u našem gradu, imali smo po dvije tradicionalne mise dnevno u crkvi sv. Martina. Bila je to velika duševna potpora i blagoslov u pustoši koja je nastala smrću preč. Vitkovića pola godine ranije. 

Možda ću vam za šest-sedam godina moći spomenuti i lijepe mise i kateheze koje smo imali tijekom nedavnih božićnih blagdana, ali do tada bolje da šutim jer ima, uz veliku većinu normalnih ljudi koji ovo čitaju, i par bolesnika koji bi jedva dočekali prijaviti, locirati, osuditi ili kako već ide onaj standardni niz. 

Prije tjedan dana proslavili smo i 14. godišnjicu pokretanja ovoga bloga. Produkcija i čitanost su se zadnjih godina smanjivale, ali ovo mjesto mi je i dalje korisno da podijelim svoja ili, češće, tuđa razmišljanja koja mi se učine vrijednima bilježenja i dijeljenja. U ova "olovna vremena" ne mogu baš više kao prije stavljati fotografije i izvještaje vezane uz crkvena događanja, ali barem još mogu (kakono se kaže) po svome reći popu pop i bobu bob. Inače, najvjerniji komentatori bloga (čije produkte gotovo nikad ne vidite) su jedan prosti pervertit i jedna frustrirana profesorica. Ne mogu reći da su posebno ugodni likovi, ali u današnje doba sveopće indiferentnosti i male znakove pažnje treba cijeniti. 

Priča o hrvatskim građanima koji su u Zambiji uhićeni zbog sumnje na trgovinu djece ima mnoštvo zanimljivih aspekata. Za medije to više nisu građani, nego Hrvati s kojima se trebamo solidarizirati. Hrvatska izvještajna novinska agencija i razne novine objavljuju iskustva posvojitelja koji su uspjeli spasiti dječicu iz afričke bijede. Država je potegnula svoje i eu veze kako bi zaštitila "naše ljude" i ne gleda se na troškove potrebne za njihovu obranu. Ne problematizira se da su dječicu od jedne do tri godine trgovci ljudima vjerojatno oteli ili kupili od njihovih roditelja u DR Kongu, ilegalno iznijeli iz zemlje i predali ljudima koji su ih naručili. Znam da je cinično, ali kad sam prvi put čuo da je među uhićenim Hrvatima i transdženderica, pomislio sam kako joj crno dijete nakon udruge za zaštitu lezbijki, udruge za zaštitu tansvestita, sada omogućava i prijavu za financiranje udruge za borbu protiv rasne diskriminacije. Od vrtića pa do fakulteta imala bi priliku svakodnevno duševno i materijalno profitirati na krivim riječima, pogledima i postupcima svojih Hrvata i Hrvatica. 

Moje vrlo kratko i površno iskustvo s jednom uređenijom afričkom zemljom od Zaira, ostavilo mi je dojam da se tamo može sve kupiti. Ja sam si u Africi kupio lijepe suvenire, a drugi si ondje kupe dijete. Sumnjam da će se ikada saznati tko je u financijskim transakcijama bio dovoljno nezadovoljan da baci klip u industriju posvajanja koja se razvila u tom dijelu svijeta. Pogotovo nećemo znati tko je sredio stvari na hrvatskim sudovima i koliko je puta već tako sređena stvar. Ako ima neki odvažniji hrvatski putopisac, zamislite koliko bi zanimljiva bila priča koja bi za neku od usvojene djece, malih crnih Hrvata, slijedila unazad rutu kojom su došla, sve do sirotišta ili čak obitelji iz kojih su odvedeni. 

Potaknule su me te vijesti da pročitam Danielsovu knjigu Zanzibar to Timbuktu. Standardno dobar Dalrymple s melankoličnim realizmom prožetim britanskim humorom. Mislim da je iduća na redu nešto teža knjiga King Leopold's Ghost: A Story of Greed, Terror, and Heroism in Colonial Africa. 

Ove godine rasizam je jedna od glavnih tema ekumenske osmine za dokona druženja. Dovoljna vam je ova rečenica skupine koja je pripremala woke materijale: "Sastanci za pripremu materijala održavani pomoću videolinkova postali su sveto i sigurno mjesto snage, podrške i molitve dok je skupina pratila napad na Kapitol Sjedinjenih Država, suđenje bivšem policajcu Dereku Chauvinu i godišnjicu ubojstva Georgea Floyda." Nažalost, performansi koji prate ovaj festival dosta su se srozali svojom kvalitetom i zahtjevnošću. Nema više zidanja zidova od kutija za cipele, sakupljanja šahtova, ovaj lanaca itd. Sada je "prva simbolička radnja: ulijevanje vode u krsni zdenac: Dok izgovara sljedeće Izaijine stihove predmolitelj uzima vrč s vodom i iz njega polako lijeva vodu u krsni zdenac". Usto, "svi prisutni, kada dolaze, trebaju dobiti po jedan kamen. [...] podijele svoje osobno iskustvo određenog oblika nepravde, ugnjetavanja, rasizma i slično, i također kako kršćani zajedno mogu pridonijeti prevladavanju nepravde. Nakon izgovorenog iskustva, govornik postavlja svoj kamen uz križ ili upaljenu uskrsnu svijeću." Možda se sa svojim iskustvom može putem videolinka javiti neki od Hrvata u Zambiji, a kamen umjesto njega/nje postaviti gradonačelnik ujedno kleknuvši u znak podrške Black Lives Matter pokretu. Nadam se da svjedočanstva "ugnjetavanja, rasizma i sličnog" neće previše raspaliti publiku jer bi inače moglo kamenje poletjeti prema bijelim muškarcima na poziciji moći.