Tko je mogao očekivati da će entuzijasti Koncila nasrnuti maljevima?

 (kliknite na slike za veći prikaz)

Službeni vjesnik nadbiskupije zagrebačke, br. XI/1969., potpis Franjo Kuharić

Službeni vjesnik nadbiskupije zagrebačke, br. I/1970., potpis Franjo Kuharić

Sve da vide

Paul Claudel
Le Figaro
23. I. 1955.

Izokretanje mise

Želim prosvjedovati iz sve snage protiv širenja običaja u Francuskoj da se misa govori sučelice narodu.

Temeljno je načelo religije da je Bog na prvome mjestu, a čovjekovo dobro da je samo posljedica priznanja i djelatne primjene tê bitne dogme.

Misa je počast bez premca koju iskazujemo Bogu Žrtvom što mu je svećenik u naše ime prikazuje na oltaru Njegova Sina. To mî predvođeni svećenikom i s njim ujedinjeni idemo k Bogu prinijeti mu hostias et preces [žrtve i molitve]. Ne ide to Bog k nama radi naše udobnosti, da budemo ravnodušni svjedoci otajstva koje se ima ostvariti.

Nova liturgija oduzima kršćanskom puku njegovo dostojanstvo i njegova prava. Više ne govore misu oni sa svećenikom ("prateći" je, kako se s pravom kaže), pri čemu bi im se on povremeno okrenuo da ih uvjeri u svoju prisutnost, sudjelovanje i suradnju u djelu koje poduzima u njihovo ime. Ostaje tek radoznala publika koja ga gleda kako obavlja svoj posao. Nije čudno što ga bezbožnici uspoređuju s magičarom koji izvodi svoju točku pred pristojno zadivljenim gledateljstvom.

Istina je da je u tradicionalnoj liturgiji najpotresniji, najganutljiviji dio Svete Žrtve skriven pogledu vjernika. Međutim nije skriven njihovu srcu i vjeri. Da se to pokaže, na svečanim misama subđakon ostaje u podnožju oltara za vrijeme ofertorija i zakriva lice lijevom rukom. Mi smo također pozvani moliti, povući se u sebe, u duhu sabranosti, a ne radoznalosti.

U svim istočnim obredima čudo se pretvorbe događa izvan vjerničkog vidokruga, iza ikonostasa. Tek se potom slavitelj pojavljuje na pragu svetih vrata, s Tijelom i Krvlju Kristovom u rukama.

Trag te zamisli dugo se zadržao u Francuskoj, gdje se u starim misalima nisu prevodile molitve kanona. Dom Guéranger odlučno je prosvjedovao protiv onih koji su se drznuli raskinuti s tim običajem.

Današnji jadni običaj okrenuo je drevnu svečanost naopako, na zaprepaštenje vjernikâ. Više ne postoji oltar. Gdje je on, taj posvećeni kamen što ga Otkrivenje uspoređuje sa samim Kristovim Tijelom? Nema ničega osim nekakvog postolja prekrivenog stolnjakom, koje nas bolno podsjeća na kalvinistički radni stol.

Naravno, budući da je udobnost promaknuta u vrhovno načelo, trebalo je da spomenuti stol bude slobodan od "dodataka" koji bi ga pretrpali: ne samo od svijećnjakâ i vaza nego i od svetohraništa! I od raspela! Svećenik govori misu u zrakoprazu! Kad pozove ljude da uzdignu srce i pogled... kamo? Ništa nije ostalo pred nama da usredotočimo svoj um na Božansko.

Kad bi se svijećnjaci i raspelo zadržali, narod bi bio još isključeniji nego u staroj liturgiji, jer bi ne samo svečanost nego i svećenik bio potpuno skriven njegovu pogledu.

Ovo stanje primam s najdubljom žalošću, jer odsad, čini se, više se neće od običnih ljudi zahtijevati ni najmanji duhovni napor. Kao da treba najuzvišenije otajstvo gurnuti im u lice, svesti misu na prvobitni oblik Posljednje večere i tako promijeniti cijeli obred. Što je smisao riječi Dominus vobiscum [Gospodin s vama] i orate fratres [molite, braćo] ako ih izgovara svećenik koji je odvojen od svog naroda i ništa od njega ne zahtijeva? Kakvo je značenje preostalo raskošnom ruhu na onima koji su naši poklisari kod Božanstva?

I naše crkve: ima li još uopće razloga da ostanu kakve jesu?



https://rorate-caeli.blogspot.com/2017/07/paul-claudel-at-le-figaro-1955-mass.html

Gostujući autor - Svjedočanstva o poteškoćama u provedbi liturgijske reforme

Sljedeći kratki prilog ima prije svega za cilj prenijeti nadasve zanimljiva svećenička svjedočanstva o poteškoćama u provedbi liturgijske reforme te vezanosti puka za tradicionalni rimski obred na krajnjem jugu Hrvatske...

Svjedočanstva o poteškoćama u provedbi liturgijske reforme u jednom tradicionalnom hrvatskom kraju (1975-1982) [pdf]

Smiljana Rendić o koncilu

Smiljana Rendić (Split, 1926. – Trsat, 1994.) bila je hrvatska katolička novinarka izuzetne erudicije, "najbolji hrvatski novinar vatikanist" i "prepoznatljivi znak katoličke publicistike u nas". Našao sam na internetu dva njezina teksta. Prvi, naslovljen Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod, objavljen je 1971. g. i jedan je od najvažnijih tekstova Hrvatskog proljeća, a drugi, koji je zapravo privatno pismo, objavljen je u knjizi Ivana Mužića (nisam čitao knjigu, ali njezino pismo je na str. 69 – 75) pod naslovom Židovska tradicija o Mesiji.

I tekst koji donosim u nastavku njezino je privatno pismo. Upućeno je 1987. g. Radovanu Grgecu, dugogodišnjem uredniku hrvatske književne revije Marulić u kojoj je 2002. g. i objavljeno (Marulić br. 4/2002. str. 764–781). U njemu Smiljana Rendić kritički analizira koncilska i postkoncilska zbivanja u Crkvi uz brojne zanimljive digresije i primjere iz povijesti. Iako se ne moramo složiti baš sa svakim njezinim zaključkom, ipak je ovo pismo jedinstveni primjer realističnog pogleda na II. vatikanski koncil i razdoblje koje je za njim uslijedilo i na hrvatskom jeziku nema puno takvih primjera.

Ispričavam se što kvaliteta kopije koju donosim nije jako dobra, ali mislim da ipak nije preproblematična. Veliko hvala osobi koja mi je dala ovaj tekst, a svima preporučujem da pročitaju stvari o kojima u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća kako sama autorica kaže "pod ondašnjim terorom samozvanih perjanika "koncilske obnove" u GK, nisam u GK smjela ni pisnuti".

Smiljana Rendić: Mon Église... (PDF, c. 2 MB, 18 stranica)


PS. Nadam se da ćete se barem nakratko pomoliti za pokoj autoričine duše.

Sjećanja na liturgijsku reformu 3

Prijateljica Sluge Božjeg pape Ivana Pavla II., poljska liječnica dr. Wanda Półtawska, iznosi u svojim sjećanjima sljedeće misli (prepravljeni prijevod Google Translatea):

Kako sam trpjela sada, gledajući u veličanstvenim crkvama gdje je točno svetohranište - izbačeno iz središnjeg mjesta ne zna se kamo. Ne, ne, nikad se nisam složila s odlukom Crkve da za vrijeme sv. Mise svećenik stoji okrenut licem prema narodu - a ni s time da je mjesto svetohraništu negdje sa strane.

Po mojem mišljenju je u trenutku podizanja svećenik u kontaktu s Njim, s Bogom, i svijet mu mora nestati iz očiju, a ostati samo Onaj, koji u njegove ruke silazi s neba. A ljudi promatraju ne svećenika, nego bijelu Hostiju, uzdignutu visoko u svećeničkim rukama.

Prvi sam puta iskusila takvu sv. Misu, licem prema narodu, u Parizu i zapravo se nisam mogla sabrati jer mi je cijelo vrijeme na umu bila dijagnoza da svećenik, koji se okrenuo prema nama, ima čir želuca, imao je tipične mijene na licu. Nisam htjela gledati svećenika, ali normalno da sam htjela biti što bliže oltaru, pa sam se na koncu sakrila iza stupa.

Drugi današnji izvadak je iz vrlo zanimljivog intervjua sa suprugom Dietricha von Hildebranda, dr. Aliceom von Hildebrand, a obuhvaća veće područje od samo liturgijske reforme i daje barem naznake zašto je nakon koncila naglo došlo do tako sveobuhvatne i duboke krize u Crkvi. Možda će vam sada koristiti i da se prisjetite jednog teksta o modernizmu koji je objavljen na ovom blogu prije nekoliko mjeseci. Svima bih preporučio da pročitaju cijeli intervju i zato donosim samo početak ovog dramatičnog opisa:

S obzirom na sadašnju krizu, kada ste prvi puta primjetili da je nešto krenulo strašno loše?

Bilo je to u veljači 1965. Ja sam uzela godinu dana za istraživanja u Firenci. Moj suprug čitao je teološki časopis i iznenada sam začula da je zaplakao. Potrčala sam k njemu, u strahu da su mu srčane tegobe izazvale iznenadnu bol. Upitala sam ga je li dobro. Rekao mi je da je iz članka koji je čitao zadobio jasan uvid da je đavao ušao u Crkvu. Sjetite se da je moj suprug prvi znamenitiji Nijemac koji je javno progovorio protiv Hitlera i nacizma. Njegovi su uvidi uvijek predviđali unaprijed.

Sjećanja na liturgijsku reformu 2

Ovaj put donosim tri različita svjedočanstva o promjenama u liturgiji.

***

Kanonik André Rose (1920.—2003.) bio je savjetnik u »Consilium ad exequendam constitutionem de sacra liturgia«, odboru zaduženom za primjenu koncilske konstitucije o liturgiji (Sacrosanctum Concilium), čiji je tajnik bio mons. Annibale Bugnini. Kada je na mjesto ovoga Consiliuma stupila Kongregacija za bogoštovlje, kanonik Rose bio je pozvan sudjelovati kao savjetnik. Evo izvadka iz intervjua objavljenog 2004. godine koji je s njime vodio Stéphane Wailliez. Talijanski original možete pronaći na stranici Una Vox, a hrvatski prijevod na stranici Tradicionalna latinska misa:

SW: O Bugniniju se mnogo govorilo, no morale su postojati i drukčije struje, drukčija stremljenja u Consiliumu. Ili je on zaista upravljao kao neprijeporni voditelj?
AR: Koliko znam, mons. Martimort se nije baš slagao s njime. Kritizirao bi ga uvijek kad bi on bio odsutan. Govorio mi je: »Ovaj Bugnini čini što god želi!«. Jednoga mi je dana rekao: »Znate, Bugnini je dobro završio srednju školu«. To je bila Martimortova prosudba Bugninija. U početku sam mislio da pretjeruje, ali sam kasnije shvatio da ima pravo. Bugnini nije imao nikakvu dubinu misli. Bila je ozbiljna stvar odrediti za takvo mjesto neku osobu koja je bila poput šuplje vreće. Ta razumijete li? Briga o liturgiji prepuštena jadničku poput njega, površnome...

SW: Pitao sam Vas za Bugninija budući da je, s druge strane, poznata i uloga koju je izvršio Pavao VI. koji je osobno pratio tijek stvari.
AR: Tako je. Ali Bugnini je stalno išao k Papi i obavještavao ga. Jednoga dana, još u početku, dok problemi nisu bili toliko veliki, bio sam na Trgu svetoga Petra s ocem Dumasom. Susreli smo Bugninija koji je, pokazujući na prozore apartmana Pavla VI., rekao: »...Molite, molite da nam poživi ovaj Papa!«. I to zato što je manevrirao Pavlom VI. Išao bi k njemu podnositi izvješća, ali bi mu prikazivao stvari prema vlastitome ukusu. Zatim bi se vratio govoreći: »Sveti Otac želi ovako, Sveti Otac želi onako«. No u stvari to je on, ispod pulta...

U ostatku intervjua pročitajte više o brojnim opcijama koje su uvedene u sv. misu, o radikalnom kraćenju prinosa darova, utjecaju protestantskih promatrača na promjene u liturgiji, uklanjanju svih spominjanja đavla i drugim sjećanjima monsinjora Rosea.

***

Prošlog ljeta mogli smo čitati vrlo iskren intervju s monsinjorom Domenicom Bartoluccijem, devedesetdvogodišnjakom koji je bio maestro perpetuo Sikstinske kapele petorice papa. Izvornik na talijanskom jeziku možete naći na blogu Disputationes Theologicae, engleski prijevod na blogu Rorate Caeli, a hrvatski prijevod na blogu Splendor Domini. Ponovo preporučujem da pročitate čitav intervju, a evo nekoliko odgovora koji bi vas trebali u tome potaknuti:

-Maestro, morate priznati osporavateljima drevne mise da ona nije otvorena sudjelovanju vjernika.

Ma dajte, ne govorimo gluposti! Znam kako je sudjelovanje izgledalo u stara vremena, i u Rimu, u Bazilici, u svijetu, a i ovdje u Mugellu, u župi ovog lijepog mjestašca, koja je bila naseljena narodom punim vjere i pobožnosti. Za vrijeme nedjeljne Večernje svećenik je mogao samo započeti «Deus in adiutorium meum intende» i zatim zaspati do čitanja, dok bi mještani sami nastavili, a glave obitelji bi intonirali antifone.

-Vidimo li skrivenu polemiku, maestro, u vašoj konfrontaciji sa sadašnjim liturgijskim stilom?

Ne znam jeste li ikada bili na sprovodu i svjedočili tim «alelujama», pljeskanju, smiješnim frazama, treba se zapitati jesu li ti ljudi ikada čitali evanđelje. Sam je naš Gospodin plakao nad Lazarom i njegovom smrću. Danas, s tom neukusnom sentimentalnošću nema poštovanja ni prema boli jedne majke. Rado bih Vam pokazao kako je narod u stara vremena sudjelovao na pogrebnoj misi, s kojom sabranošću i pobožnošću je pjevao veličanstveni i potresni «Dies Irae».

***

Većina čitatelja poznate trilogije Gospodar Prstenova ne zna da je njezin autor J.R.R. Tolkien bio vrlo pobožan katolik (njegova majka se obratila na katoličku vjeru, podnoseći pri tome odbacivanje od ostatka obitelji). Tolkien je umro 1973., pa je doživio reformu liturgije s kojom se nije slagao. Donosim dvije anegdote iz njegova života koje o tome govore. Više o ovome pročitajte na blogu New Liturgical Movement.

Na jednoj misi nadahnutoj 2. vatikanskim saborom, Tolkien nije više mogao podnositi brojne inovacije. Razočaran promjenama u jeziku mise i neformalnošću obreda, ustao se sa svoga mjesta, mukotrpno se izvukao iz klupe, tri puta se duboko poklonio i stupajući izašao iz crkve.

Tolkienov unuk, Simon Tolkien prisjeća se zgode iz svog djetinjstva:
Živo se sjećam kako sam išao s njime u crkvu u Bournemouthu. On je bio pobožan rimokatolik, a to je bilo nedugo nakon što je Crkva promijenila liturgiju iz latinskog u engleski jezik. Moj se djed očito nije s time slagao i sve odgovore na misi govorio je glasno na latinskom dok je ostatak vjernika odgovarao na engleskom. Za mene je ovo iskustvo bilo poprilično mučno, ali moj djed je bio nedirnut. Jednostavno je morao činiti ono što je smatrao ispravnim.

Mnogi su književnici i umjetnici teško podnijeli razaranje rimskog obreda, čak su i nekatolici osjećali da se gubi neprocjenjivo blago kršćanske kulture. Dovoljno je sjetiti se takozvanog "Agatha Christie" indulta (dopuštenja) za slavljenje tradicionalne mise u Engleskoj. Sigurno ćemo se prisjetiti sličnih iskustava u budućim nastavcima ove rubrike.

Sjećanja na liturgijsku reformu 1

Započinjem novi serijal u kojem ću sakupljati doživljaje i sjećanja na liturgijsku reformu u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. Ako ste pročitali ili čuli neko svjedočanstvo, bilo pozitivno bilo negativno, za koje smatrate da bi moglo biti zanimljivo i drugim čitateljima, pozivam vas da mi se javite putem emaila.

Sljedeći tekst je engleski prijevod, a francuski original sadrži dodatne informacije i anegdote, pa vam preporučujem da ga pogledate.

***

Father Louis Bouyer : Even the good things in the liturgical reform were applied in a way that made them dead letter. Never has the religion of priests or their absence of religion been imposed in such an impertinent way on the laity.

I wrote to the Holy Father, Pope Paul VI, to tender my resignation as member of the Commission charged with the Liturgical Reform. The Holy Father sent for me at once:

Paul VI : Father, you are an unquestionable and unquestioned authority by your deep knowledge of the Church's liturgy and Tradition, and a specialist in this field. I do not understand why you have sent me your resignation, whilst your presence, is more than precious, it is indispensable!

Father Bouyer : Most Holy Father, if I am a specialist in this field, I tell you very simply that I resign because I do not agree with the reforms you are imposing! Why do you take no notice of the remarks we send you, and why do you do the opposite?

Paul VI : But I don't understand: I'm not imposing anything. I have never imposed anything in this field. I have complete trust in your competence and your propositions. It is you who is sending me proposals. When Fr. Bugnini comes to see me, he says: Here is what the experts are asking for. And as you are an expert in this matter, I accept your judgement.

Father Bouyer : And meanwhile, when we have studied a question, and have chosen what we can propose to you, in conscience, Father Bugnini took our text, and, then said to us that, having consulted you: The Holy Father wants you to introduce these changes into the liturgy. And since I don't agree with your propositions, because they break with the Tradition of the Church, then I tender my resignation.

Paul VI : But not at all, Father, believe me, Father Bugnini tells me exactly the contrary: I have never refused a single one of your proposals. Father Bugnini came to find me and said: "The experts of the Commission charged with the Liturgical Reform asked for this and that". And since I am not a liturgical specialist, I tell you again, I have always accepted your judgement. I never said that to Monsignor Bugnini. I was deceived. Father Bugnini deceived me and deceived you.

Father Bouyer : That is, my dear friends, how the liturgical reform was done!