Šalabahter

“Crkva Boga živoga – stup i uporište istine” (1 Tim 3,15)

Izjava o istinama u vezi s nekim od najčešćih zabluda 
u životu Crkve našeg vremena

Kratki izlet u onu krajinu

Sašao nad pakao

Razine pakla

Ave Maria Purissima! U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.


U navečerje Uzašašća čita se iz Pavlove poslanice Efežanima, 4,8–9, kako Krist Gospodin "na visinu uzađe vodeći sužnje, dade dare ljudima. Ono 'uzađe' – što drugo znači doli to da i siđe u donje krajeve zemlje?" Tu su dvije zanimljive stvari o kojima ćemo promisliti. Prvo, da je duša našega Gospodina odmah nakon što je umro sišla u donje zemaljske krajeve, i drugo, ono što je učinio četrdeset dana nakon što se opet sjedinila s tijelom: Uzašašće. Prešli smo to već milijun puta, svaki put kad govorimo Vjerovanje, ali danas ćemo izbližega promotriti oboje. Počnimo dakle.

Biskup Schneider ispravlja zablude pape Franje

Kršćanska je vjera jedina valjána i bogomželjena religija

Istina božanskog posinstva u Kristu, koja je po sebi nadnaravna, sinteza je svekolike božanske objave. Biti posvojen od Boga uvijek je nezaslužen dar milosti, najuzvišeniji Božji dar čovječanstvu. No postiže se samo osobnom vjerom u Krista i primanjem krštenja, kako sam Gospodin naučava: "Zaista, zaista, kažem ti: ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje. Što je od tijela rođeno, tijelo je; i što je od Duha rođeno, duh je. Ne čudi se što ti rekoh: Treba da se rodite nanovo, odozgor." (Iv 3,5–7)

Posljednjih desetljeća često su se, čak i od nekih predstavnika crkvene hijerarhije, čule izjave o teoriji "anonimnih kršćana". Ona kaže ovo: Poslanje Crkve sastoji se na kraju krajeva u buđenju svijesti koju svi ljudi zacijelo imaju o svom spasenju u Kristu i prema tome o svom posinjenju u Kristu. Naime, prema toj teoriji, svako ljudsko biće već je u dubinama svoje osobnosti Božje dijete. Međutim to izravno proturječi božanskoj objavi kako ju je Krist naučavao i Njegovi apostoli i Crkva dvije tisuće godina nepromjenjivo i bez ikakve sjene sumnje prenosili.

Vidljivi tragovi

Evo jednog zanimljivog intervjua s gostom kojega će mnogi čitatelji ovoga bloga prepoznati. Preporučujem čitav intervju, a dio razgovora o tradicionalnoj misi počinje tek pri kraju oko 41. minute.

[naknadno izmijenjeno jer stari link više nije radio: novi link]

Zašto vjerovati? (dr.sc. Luka Popov) from Vidljivi Tragovi on Vimeo.

Je li taj gospodin katolik?

Nedavno se povela na blogu Christus Rex i facebooku rasprava je li jedan viši asistent na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu pravovjerni katolik ili heretik. Učinilo mi se prigodnim da ovu temu malo prokomentiram, ali neću u tekstu koristiti njegovo ime, nego samo inicijale T.K. jer ne želim da tražilice usmjere ljude na ovaj blog. Možda je bolje da se diskusija nastavi na gore spomenutim linkovima.

Povod dileme "je li T.K. katolik ili nije" objava je niza izjava koje je ovaj nastavnik izrekao tijekom predavanja na kolegijima koji su mu povjereni. U tekstu na blogu Christus Rex se navode kolegiji Znanost o religijama, Misiologija, Suvremeno razumijevanje islama i kuranske poruke. Prije nego kažem nekoliko riječi o samim izjavama i reakcijama, opisat ću vam vlastito iskustvo s jednim kolegijem koji je vjerojatno bio neka prethodna inkarnacija zadnjeg navedenog. Radi se o predmetu Povijest i nauk islama koji sam slušao prije desetak godina dok ga je predavao sada umirovljeni prof. dr. Tomislav Ivančić.

Naime, u doba dok sam ja studirao imali smo obavezu svake godine upisati određenu satnicu društveno humanističkih kolegija za što je bila ponuđena lista kolegija s različitih fakulteta. Obično smo upisivali neki veliki kolegij na politologiji kako bismo smanjili gnjavažu oko prikupljanja potpisa jer se nije tražilo od nas da te kolegije i polažemo. U doba prije bolonje nije bilo teško dobiti potpis osim što je predstavljalo malu neugodnost hrpi studenata i iznenađenom profesoru kojemu bi nahrupili pred kraj semestra na predavanja. Jedne godine imao sam ispunjenu društveno-humanističku normu nekim takvim kolegijem i odlučio sam proširiti svoje vidike i upisati nešto što mi se učini zanimljivim i što bih mogao stvarno pohađati i pratiti. Nisam imao namjere ništa polagati, pa mi je to došlo kao razbibriga među "ozbiljnijim" ispitima. Tako sam završio na KBF-u na kolegiju o islamu imajući velika očekivanja od profesora Ivančića kao jednog od naših najuvaženijih teologa, uostalom člana Međunarodne teološke komisije. Došavši na prvi sat pomalo sam se razočarao jer je profesor sjeo, otvorio neku požutjelu knjigu i počeo čitati te komentirati pročitano. Nisam bio navikao na takav način predavanja, ali s obzirom da tema nije bila nezanimljiva, a i predavanja su trajala tek nešto više od pola sata tjedno, odlučio sam nastaviti ići. Malo mi je ponekad bilo šok vidjeti kako se studenti, i laici i bogoslovi, ponašaju prije i za vrijeme nastave, ali to pripisujem svojoj naivnosti. Čuo sam u toj ležernoj atmosferi činjenice o nastanku i razvoju islama, njegovu nauku i praksi i sve to skupa nije bilo loše. Ipak, ostao mi je pomalo neugodan dojam da ni u kojem trenutku nismo čuli kršćanske poglede i tumačenja ovih događanja i poruka. Sjećam se još i sada kako me profesor Ivančić blijedo gledao kad sam ga nakon što je objasnio Muhamedove noćne letove i primanja poruka od "meleka Džibrila" upitao koje je katoličko gledište na ove "objave". Možda zaista nije razumio moje pitanje jer sam ga loše postavio (i pokušao objasniti), ali ja sam imao osjećaj kao da ga pitam da mi objasni proces replikacije DNA ili popravljanja parne lokomotive.

Vratimo se sada na asistenta T.K. i njegove bisere. Rekoh bisere jer su njegove izjave zapisane u formi kratkih isječaka od po jedne rečenice ili čak dijelova rečenice. Tako smo mi zapisivali glupe ili nespretne izjave svojih profesora u srednjoj školi i poslije ih objavljivali na internetu ili u nekom godišnjaku. Već je to, nažalost, prva velika prepreka u ozbiljnijem razmatranju ovih izjava. Naime, ovdje se ne radi o glupostima, nego o spektru izjava koji se kreće od nespretno izrečenih do otvorenih hereza. Po mojem mišljenju trebalo je ove prve izbaciti kako bi druge ostale jače istaknute. Ovako se eventualni T.K.-ov apologeta može usredotočiti na one rečenice kojima je moguće dati i drugo, pozitivnije ili barem neutralnije značenje, a onda nije teško ni diskreditirati dobronamjernost anonimnog zapisivača. Anonimnost zapisivača također, premda razumljiva, nije nešto što čitatelju ulijeva povjerenje. Čak i ako bismo osobno znali zapisivača i sa sigurnošću mogli jamčiti njegovo poštenje, ovaj način obraćanja više se veže uz neke druge, u pristojnom svijetu poprilično omražene metode komunikacije. I konačno, sve bismo to mogli zanemariti kad bi na mjestu ovih zapisa imali audio snimke na kojima se čuje da T.K. govori makar i dvije-tri ovakve izjave.

Realno gledajući koji bi bio cilj pokrenute akcije? Ili da T.K. po milosti Božjoj ili zbog straha prestane naučavati hereze ili pak da dobije otkaz. Druga varijanta je potpuno nevjerojatna. Iza njega zasigurno stoje oni koji su ga i doveli na fakultet. A ne zaboravimo da na tom fakultetu koji neki tragikomično nazivaju Haereticum ima i puno većih faca koje naučavaju puno otvorenije hereze. I tako nije samo u Zagrebu, nego, nažalost i na drugim katoličkim bogoslovnim fakultetima u Hrvatskoj. Može li se očekivati reakcija nadređenih na ovako nešto kad se u službenim teološkim časopisima objavljuju članci poput ovog čiji autori su jasno potpisani, kad se na KBF pozivaju kao gostujući predavači ovakva gospoda, kad se za svećeničku službu spremaju ljudi koji svakim dahom izdišu modernizam, a oni koji već jesu svećenici služe misu kako im taj dan puhne. Zar od onih koji u gotovo deset godina nisu stigli ispravno prevesti "pro multis" ili već mjesecima nemaju vremena poslati dopis na župe da se ime sv. Josipa uvrsti u euharistijske molitve, doista možemo očekivati da će pravovremeno reagirati i spriječiti da se duše i umovi mladih bogoslova i vjeroučitelja truju dušepogubnim herezama? I sve ovo nabrojano samo je mali djelić kolaža. Inače, ako netko želi vidjeti kakvo je razmišljanje T.K., a čini mi se da se u njega navedeni biseri dobro uklapaju, dovoljno je da prolista deprimirajuće članke poput ovog, ovog ili ovog.

Pa dobro, što nam je onda činiti? O tome se možemo legitimno razilaziti u mišljenjima. Osobno, ne bih slao pisma poput onog u kojem se traži discipliniranje T.K-a bez čvršćih dokaza od onih koji su podastrijeti jer tako možemo učiniti više štete nego koristi. Neki će mi vjerojatno zbog toga prigovoriti i priznajem dijelom njihove argumente. Sigurno se možemo složiti da na svoje župnike, kapelane, bogoslove, kolege i slično možemo pozitivno djelovati dajući im knjige i druge materijale ispravnog katoličkog sadržaja. Također ne mislim da je loše napisati neformalni tekst npr. na blogu u kojem se iznose problemi na koje nailazimo, pogotovo ako na taj način nećemo učinit život još težim onima koji pate pod heretičkom čizmom. U ovoj konkretnoj situaciji ne vidim ipak drugoga rješenja izvan razgovora/prepiske s T.K., a općenito govoreći ne smijemo zaboraviti ni Gospodinov savjet njegovim učenicima: "Ovaj se rod ničim drugim ne može izagnati osim molitvom i postom."

Feliks Suk - Katolička apologetika

Dr. Feliks Suk - Katolička apologetika za više razrede srednjih učilišta, (30 MB)

Biografska crtica: Prvi profesor i pročelnik Katedre za moralnu teologiju na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu od 1874. i dalje bio je Feliks Suk. Rodio se 30. prosinca 1845. u Petelinku kod Blagovice (Slovenija). Čitati i pisati Feliks je naučio u roditeljskoj kući, a posljednji razred pučke škole završio je u Petrinji. Šest razreda gimnazije pohađa u Ljubljani, a zatim ulazi u Dijecezansko sjemenište u Zagrebu. Ispit zrelosti položio je 1863. u Ljubljani. Te iste (1863.) godine tadašnji zagrebački nadbiskup i kardinal Juraj Haulik šalje ga na studij u Innsbruck, gdje do 1868. studira teologiju. Za svećenika je zaređen 1868. Vrativši se u Zagreb, obnaša razne služe u biskupiji. U doktora teologije promaknut je 18. rujna 1870.
Kada je 1874. otvoreno Kraljevsko sveučilište Franje Josipa I. u Zagrebu, postao je sveučilišnim profesorom moralnoga bogoslovlja na Bogoslovnom fakultetu. Predavao je moralku i obnašao službu pročelnika katedre od 1874. do 1891. Bio je dvaput dekan Bogoslovnoga fakulteta i jednom rektor Sveučilišta. U njegovom rektorskom mandatu Sveučilište je preseljeno s Katarininog trga u današnju zgradu, tada na samom rubu grada zvanom Sajmište. Surađivao je u Katoličkom listu i Hrvatskom učitelju, a napisao je i dva udžbenika za srednje škole: Katolička apologetika za više razrede srednjih škola i Katolička moralka za više razrede srednjih škola. Umro je u Zagrebu, 8. travnja 1915.


Hvala osobi koja mi je posudila knjigu na skeniranje. Kao i obično, kvaliteta skenirane kopije nije najbolja, a poslije sam primjetio i da u knjizi nedostaju str. 151-154 (jedan arak je očito nestao, možda još u đačkim rukama, a možda u novije vrijeme). Ipak mislim da vam može i ovako biti od koristi. Usput podsjećam i na ovaj naš arhiv vrijednih knjiga kao i udžbenik liturgike za srednje škole.

Veliki katekizam svetog Pija X.

Neki naši čitatelji ne vole polemički intonirane tekstove. Takvi slobodno mogu produžiti na kraj ovoga posta.

***

Godine 1992. tada mlada nakladnička kuća Verbum prevela je i objavila Veliki katekizam proglašen od sv. Pija X. Nakon više od tri godine pojavio se u časopisu Crkva u svijetu kritički prikaz ovoga djela. Autor prikaza je Josip Periš, a možete ga pročitati ovdje. U idućem broju časopisa objavljena su i reagiranja na taj osvrt koja prenosim u nastavku zajedno s mojim naglascima i komentarima.

***

REGIRANJA U POVODU ČLANKA HRVATSKI PRIJEVOD KATEKIZMA PIJA X.

I.

[lijevo je slika autora ovog prvog reagiranja, don Srećka Bezića] Gosp. Josip Periš napisao je u prošlom broju "Crkve u svijetu" (1/1996) osam stranica teksta s naslovom: "Hrvatski prijevod katekizma Pija X." Nakon uvoda od pola stranice na dvije i po stranice raspravlja o katekizmu sv. pape Pija X. iz 1905. godine, a zatim na dvije stranice o njegovu katekizmu iz 1912. godine, a "osvrt na hrvatski prijevod" napisan je na tri nepune stranice. Međutim, cijeli Perišev tekst uopće ne odgovara glavnom naslovu, jer se nigdje pa ni u posebnom "osvrtu na hrvatski prijevod" niti jednom riječju ne raspravlja o hrvatskom prijevodu, dakle o jezičnoj strani toga našeg izdanja, nego se bavi izmišljenim pitanjem izbora toga ili bilo kojega katekizma sv. Pija X. i tom izboru pripisuje tolike i takve insinuacije, koje nisu dostojne članka s pretenzijama studioznosti. Mene pak g. Periš u neugodnom kontekstu spominje osam puta, bilo kao crkvenog cenzora ili teološkog lektora ili biskupskog povjerenika za školski vjeronauk, bilo kao "crkvene strukture" pa je time i zaslužio ovaj moj odgovor.

Kod našega izdanja nema nikavih nejasnoća, ali čini se, da ih ima u mentalitetu našeg kritičara. Njemu najprije nije jasno stajalište mjesnih crkvenih vlasti u odnosu na izdani katekizam zato prigovara da je ovo izdanje dobilo "sva moguća odobrenja 'odozgo", da su izdavači dobili sve moguće 'blagoslove" odozgo, te da nema uopće potrebe za "tolikom crkvenom podrškom". Ova tri ponavljanja istog pojma dokazuju da naš kritičar ne uvažava propise crkvenog prava (kan. 775 i 827), koji traže da dijecezanski biskup pripremi katekizam, da podupire katehetske pothvate te da provjeri i odobri izdavanje katekizma.

Gospodin Periš tvrdi da "crkvene strukture" u ovom slučaju "možda nisu svjesne, što je prevedeno, odobreno i izdano s ovim katekizmom" a sam u daljnjem tekstu kaže, daje "ovaj prevedeni katekizam pravovjeran". On dalje kaže, da je i "podrška crkvenih vlasti" pokazatelj "da pozorni čitatelj nasluti pravu nakanu izdavanja ovog katekizma". On, dakle, ne prihvaća onu nakanu; koju je nadbiskup-ordinarij izričito precizirao u svojoj "popratnoj riječi", a otiskana je na str. 6. masnim, istaknutim slovima. Prema mišljenju našega kritičara tragično je to, što "valjda priređivač" uopće ne zna o kojem je katekizmu riječ, a još je tragičnije - nastavlja kritičar - što to ne zna niti cenzor i teološki lektor objedinjen u jednoj osobi". Nadbiskup-ordinarij msgr. Jurić na početku je knjige otvoreno i široko rastumačio o kojoj se knjizi iz kompendija ovdje radi. Zato ne prihvaćati tu preočitu istinu i zamjenjivati je tragedijom, po svim parametrima graniči s iracionalizmom, a što se moga znanja tiče, ja sam dovoljno o tome rekao u svojemu predavanju na "promociji" ovoga katekizma 18. siječnja 1993. godine u foyeru Hrvatskog narodnog kazališta u Spltu.

Službenim dopisom Nadbiskupskog ordinarijata u Splitu br. 486/92, od 24. ožujka 1992. bio sam zamoljen i ovlašten pregledati prijevod s talijanskog i ocijeniti, može li se taj prijevod Velikog katekizma sv. Pija tiskati. Na temelju te ovlasti potpuno sam promijenio ili samo djelomice popravio 1063 točke (od sveukupnih 1367 točaka) te izvijestio Ordinarijat da se ništa ne protivi tiskanju te knjige. Izvršio sam, dakle, cenzorsku dužnost. Izdavači knjige su iz zahvanosti za moj trud podveli taj moj jednoznačni rad pod dva naslova, što je našeg kritičara očito iritiralo, jer je - svakako ne sa sklonošću - primijetio da su dva naslova "objedinjena u jednoj osobi". Vođeni istim razlogom izdavači su ispod mojega imena upisali i moju današnju službu pa su sasvim nehotice napisali "biskupski povjerenik za katekizam u školi" umjesto "biskupski povjerenik za školski vjeronauk". Premda je naš kritičar g. Periš posumnjao da se tu radi o "slučajnoj pogrešci", ipak je to uzeo za argument da to "svakako aludira na povratak unatrag, kad se izraz katekizam poistovjećivao s katehezom". Na izrazu, u koji je sam kritičar posumnjao, dakle na nesigurnoj podlozi, on gradi još jaču tezu: "Ovdje, još više, katekizam postaje sinonim za školski vjeronauk". Ovi su zaključci našega kritičara izvan svake logike pa dokazuju njegov animozitet prema povjereničkoj službi ili prema osobi, koja je obavlja. Ovo je opažanje toliko zanimljivije, što kritičar ove svoje zaključke ne izvodi iz nadbiskupovih uvodnih riječi: "Od ove godine se u našim javnim školama predaje katolički vjeronauk. Time bi se mlađem naraštaju pružilo solidno poznavanje svoje vjere" jer dakako, ne smije kritizirati svoga ordinarija izvlačeći mnogo lakše i "pravilnije" iz njegovih riječi svoje željene zaključke, ali ima smjelosti bez logike i bez stvarne podloge konstruirati neistinite prigovore drugome.

U tekstu kritike g. Periša ima i protuslovlja. Dok na jednom mjestu tvrdi, da je prevedeni katekizam pravovjeran, na drugom mjestu tvrdi, da je to izdanje katekizma "u mnogim elementima tendenciozno" [za neke je ljude već sam spomen pravovjerja tendenciozan, ako ne i nešto gore]. Dok za prevedeni katekizam kaže da "po svojoj nadiđenoj metodi pitanja i odgovora nije ni primjeren ni preporučljiv suvremenom čovjeku i kršćaninu koji želi upoznati i produbiti kršćansku vjeru" [pitam se kako je kritičar reagirao kad je vidio Kompendij Katekizma Katoličke Crkve koji je izdan za pape Benedikta XVI., "ali, ali, ... zar nismo takve metode ... prevazišli?"], dotle za tu istu metodu pitanja i odgovora, koju je uzeo Studio Domenicano iz Bologne, preveo A. Mateljan i izdala CuS kaže (uz svoju osobnu rezervu) da je "metodički i sadržajno daleko suvremeniji" [izgleda da je katekizam sv. Pija X. ipak prepravovjeran].

Tri godine poslije hrvatskog izdanja Velikog* katekizma sv. Pija X. pojavio se g. Josip Periš i odapeo na taj katekizam i na sve nas, koji smo sudjelovali u njegovu izdanju, sve modernističke strijele: pripisao nam tendencioznost, podmetnuo "možda neki potihi otpor u Crkvi svemu što je novo", sve nas proglasio neznalicama i natražnjacima ("povratak unatrag"), oslonio se uglavnom na dva istomišljenika kritičara djela sv. Pija X, uskratio je ovome velikom papi oznaku kanoniziranog sveca (u tekstu 19 puta spominje papino ime, a niti jedan put ne stavlja kraticu "sv." ispred njegova imena, a tu kraticu ne stavlja ni u naslovu svoga članka), izvrće naše nakane i osporava postignuće svrhe [sviđa mi se što don Srećko odgovara jasno i neuvijeno].

[lijevo je slika don Josipa Periša] U prošlosti i u sadašnjosti naše Katoličke crkve ipak je bilo dobro, da se duhovi očituju, neka se zna, što tko misli i što tko hoće, pa će budućnost pokazati rezultate. [Sigurno vas neće iznenaditi ime današnjeg "biskupskog povjerenika za školski vjeronauk" ili, bolje rečeno, Predstojnika Katehetskog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije, za kojeg se vjerojatno nitko neće zabuniti, pa mu napisati da je "biskupski povjerenik za katekizam u školi". Da, to je don Josip Periš.]

*Nisam promijenio naziv "Veliki" prevedenom katekizmu, jer njegov pravi naziv ("maggiore - veći" ima smisla samo u sklopu drugih dijelova "kompendija", a izdvojen iz njih on više nema komparacije pa ostaje u pozitivu. Cfr. S. Maria Maggiore - S. M. Velika.

Srećko Bezić

II.

[lijevo je slika autora drugog reagiranja, glavnog urednika Verbuma, Petra Balte] U Crkvi u svijetu br. 1. od 1996. godine objavljen je članak Hrvatski prijevod katekizma Pija X. u kojem nam don Josip Periš u svom tekstu pokušava imputirati subverzivne namjere u Crkvi, a sve to zbog djela Veliki katekizam sv. Pija X. kojeg smo objavili. Optužuje nas bez ikakvih činjenica i dokaza za smišljeni otpor crkvenom učiteljstvu, točnije sadašnjem Katekizmu Katoličke crkve. Stoga nije na odmet istaknuti neke činjenice.

1. Načelna razjašnjenja
Rad na hrvatskom prijevodu Katekizma sv. Pija X. započeo je još krajem osamdesetih godina, dakle znatno prije nego li je i bilo konkretnijeg govora o izdanju novog katekizma [Što mislite, bi li se itko usudio danas prevesti i objaviti takav katekizam?], upravo sa željom da sigurna crkvena nauka bude dostupna običnom puku. Kako se prijevod i brižna teološka lektura don Srećka Bezića odužila, objavljivanje se poklopilo s najavom izdavanja novog katekizma (francusko izdanje). Budući da se sa sigurnošću moglo smatrati kako će opsežni radovi na objavljivanju krvatskog prijevoda potrajati, a s druge strane društveni trenutak je zahtijevao jedan kompendij u kojem bi brojni za vjeru zainteresirani puk mogao pronaći jasno i pristupačno izložene vjerske istine [Ovo je svakako točna karakterizacija Velikog katekizma sv. Pija X.], odlučili smo se za objavljivanje ovoga katekizma i zbog povijesnih i zbog praktičnih razloga, što je istaknuo msgr. Ante Jurić u popratnoj riječi. To je tim razumljivije ako se uzme u obzir da se neprestano isticalo i ističe da je Katekizam Katoličke crkve namijenjen ne puku, nego prvenstveno biskupima i teološkim stručnjacima, i to kao osnova za nacionalne katekizme (to je istakao i don Josip Periš). Zbog svega navedenog ne čudi zadobivena podrška našem izdanju Velikog katekizma pija X, kako crkvenih poglavara tako i ljudi na terenu - kateheta, roditelja, vjeroučenika i mnogih koji su se po prvi put odvažili na susret s vjerom.

Budući da je bila riječ o prijevodu katekizma, savim naravno i u skladu sa Zakonikom kanonskog prava koji to propisuje, podnijeli smo molbu za dobivanje imprimatura, te je slijedila potom uobičajena procedura koja je uključivala teološku lekturu i cenzuru teksta. Čudi nas stoga isticanje don Josipa Periša da su "naši angažirani katolički laici dobili sve moguće blagoslove odozgo" (str. 83,90) te mišljenje da su ti "blagoslovi" prilikom izdavanja katekizma nepotrebni, što možemo shvatiti samo ili kao nepoznavanje prakse i kompetencija u Crkvi ili kao otvoreno zagovaranje stajališta da i na području katekizma svatko može izdavati (time i naučavati) ono što mu padne na pamet. Kamo bi nas to odvelo, ne treba ni objašnjavati [Pitam se pitam.].

2. Neargumentiranost kritike
Nakon ovih načelnih napomena valja nam se osvrnuti i na brojne konkretne nelogičnosti u tekstu don Josipa Periša. Najprije tvrdi, da "možda nismo svjesni što je prevedeno, odobreno i izdano ovim katekizmom" (str. 83), a onda na tome temelji čitavu argumentaciju teksta, pretvarajući kroz cijeli tekst "možda" u našu svjesnu i jasnu namjeru.

Također na početku teksta tvrdi (str. 83) da je Katekizam kojeg smo preveli bio kratka vijeka, te da je po drugi i posljednji put izdan 1906. godine, da bi na drugom mjestu (str. 89) pobio sam sebe ustvrdivši kako je konzultirao izdanje iz 1988. godine. Ovome ne treba komentara, ali kao nadopunu možemo nadodati da se Veliki katekizam sv. Pija X. (isti onakav kakvog ga je objavio Verbum i pod istim naslovom) i danas objavljuje u Italiji. On dakle i dalje ostaje, kako je u popratnoj riječi naglasio msgr. Jurić (a preko čega don Josip Periš nepolemizirajući prelazi?) od "neprolazne vrijednosti u doktrinarnom tumačenju sadržaja katoličke vjere".

U vremenu moralnih i doktrinarnih nedoumica, naš kritičar kao nedostatak Katekizma ističe među ostalim i "stilsku i teološku preciznost Katekizma" (str. 86), te što se on njome "nameće kao manual apologetike, dogmatike i morala", (str. 86). Ove navode i činjenice doživljavamo samo kao pohvalu katekizma, koju samo pojačava kritičareva izjava o nesumnivoj pravovjernosti katekizma (str. 90). Zar je sramota braniti svoju vjeru, priznati da ona posjeduje istine i dogme te da postoji jedan objektivan moralan red!? Sve je to vrijedilo jučer, vrijedi i danas, vrijedit će i sutra, kako za mlade tako i za stare. Ili možda don Josip Periš misli drugačije!?

Za našeg kritičara nedostatak katekizma jest i pretjerana opširnost (str. 86). Ako je don Josipu Perišu pretjerano opširno izlaganje vjere na 269 stranica malog formata, koliko li mu je tek pretjerano opširan sadašnji Katekizam katoličke crkve sa svojih preko 700 stranica teksta? [Ovo je stvarno smiješna kritika. Katekizam sv. Pija X. ima otprilike tri puta manje znakova od krnje verzije "Katekizma Ivana Pavla II." dostupne na internetu. Pri tome treba spomenuti da u većem dijelu katekizma Pija X. svaki odgovor sadrži i čitavo pitanje, pa bi odgovori mogli i sami stajati bez gubitka smisla čime bi se tekst smanjio za jedno 30%.]

Optužuje nas da smo neopravdano svrstali ovaj katekizam u biblioteku Klasici katoličke kulture. Međutim, klasika je ono što je od neprolazne vrijednosti, a crkveno učiteljstvo kojeg je ovaj katekizam glas, upravo je simbol nečega što ne zastarjeva.

O etiketama kao što su "tendenciozno izdanje", "desno-konzervativna orjentacija" i si. ne isplati se trošiti riječi i prostor budući da ih don Josip Periš "lijepi" bez ikakvih argumenata i tumačenja, ne dajući naslutiti koliko su mu ti pojmovi jasni i što pod njima podrazumijeva.

3. Zaključak
Iz navedenoga možemo se složiti s don Josipom Perišem u sljedećem: Prevedeni Veliki katekizam Pija X. ima podršku crkvenih vlasti (str. 90), nesumnjivo je pravovjeran (str. 90), odlikuje se stilom i teološkom preciznošću (str. 86). [Dakle, i sam se kritičar nije usudio u ono vrijeme (1995. g.) iznijeti što mu zapravo leži na srcu, tj. zašto mu Katekizam sv. Pija X. smeta.] Ove činjenice (koje je iznio don Josip Periš) o katekizmu čiji smo nakladnici, te već spomenute vrlo pozitivne reakcije od strane osoba koje se njime koriste samo pojačavaju naše čuđenje nad neargumentiranim insinuacijama koje nam se podmeću u spomenutom tekstu.

Čuđenje je tim veće, ako se zna da istovremeno na hrvatskom jeziku postoje doktrinarno u najmanju ruku upitni katekizmi (tzv. nizozemski, katekizmi za srednju školu u izdanju katehetskog salezijanskog centra itd.) izdani i od formalno katoličkih izdavača [vidi npr. ovo].

U okolnostima kada i država dopušta javno djelovanje vjernika laika, kada naša Crkva, u skladu s II. vatikanskim koncilom, poziva laike na zauzetost i djelatnost, preispitivati nakane nakladnika Velikog katekizma sv. Pija X. na način na koji je to učinio don Josip Periš u svom tekstu, pokušavajući im dati skriveni podjarivački i anticrkveni smisao, klerikalistički je i u krajnjoj suprotnosti s koncilskim duhom. To je pokušaj natražnjačkog zaustavljanja duha II. vatikanskog koncila, odnosno slobodne i odgovorne laičke inicijative koju je Koncil proklamirao, posebice u dokumentu Apostolicam Actuosi-tatem. Uostalom i sam Katekizam Katoličke crkve poziva vjernike laike da iznađu "sredstva koja će omogućiti da zahtjevi kršćanskog nauka i života prožmu društvenu, političku i gospodarsku zbilju" (br. 899). Dapače, kako navodi slijedeća točka "Laici su obvezani, i na to imaju pravo, pojedinačno ili okupljeni u društvima, raditi na tome da svi ljudi po svoj zemlji upoznaju i prihvate Božju poruku spasenja" (br. 900). Kao što smo pokazali, upravo to je bila nakana izdavanja Velikog katekizma sv. Pija X, te nas veoma čudi ovakav pokušaj zaustavljanja i onako nažalost [rijetkih] laičkih inicijativa [Modernisti se pozivaju na laike i njihove inicijative dok god je to njima na ruku. A kad laici zatraže pravovjerje, ispravni moralni nauk ili katoličku liturgiju bez inovacija, onda se među tim istim modernistima javlja gori klerikalizam, nego onaj koji je vladao u nekim prijašnjim vremenima].

Mi ćemo i dalje, unatoč tome, svoj žar i svoja sredstva ulagati u širenje crkvenoga nauka - ne obazirući se na one koji crkvena sredstva troše u širenje svoga nauka. [Verbum je danas daleko najjača katolička izdavačka kuća na ovim prostorima, a na njihovim izvrsnim web stranicama možete naručiti i dva vjeronaučna udžbenika kojima je jedan od koautora don Josip Periš. Dakako, izdavač im nije Verbum, nego Kršćanska Sadašnjost, ali tko hoće može ih nabaviti i provjeriti kako izgleda katehetska vizija vlč. Periša.]

Petar Balta

***

S obzirom da je Veliki Katekizam sv. Pija X. već odavno rasprodan, a sumnjam da će ga itko ponovo tiskati, i više nego pohvalna je inicijativa udruge katolik.hr da ga objave na svojoj internetskoj stranici. Slično onome što sam već spomenuo na jednoj prošloj temi, novi Katekizam Katoličke Crkve je "sigurno pravilo za poučavanje vjere", ali nije tako sažet, jasan i praktičan kao ovaj stari katekizam koji odsada postaje puno dostupniji hrvatskim čitateljima. Više o samom katekizmu možete pročitati u uvodu kojim su ga predstavili na katolik.hr-u i ondje navedenim linkovima, ali ja bih vam ipak preporučio da odvojite par minuta i sami ga prolistate.

Veliki Katekizam proglašen od sv. Pija X. dostupan je:

• u html obliku na stranici katolik.hr
• u Word document obliku - c. 1 MB
• u pdf obliku (skenirana kopija knjiga) - c. 8 MB

Dietrich von Hildebrand o Teilhardu de Chardinu

Esej koji slijedi preuzet je iz knjige Trojanski konj u gradu Božjem gdje je objavljen kao dodatak. Autor je filozof Dietrich von Hildebrand o kojem više možete pročitati ovdje. Prenosim tekst s ove stranice, uz neke izmjene prema novijem izdanju i dopunu podnaslovima koji olakšavaju čitanje. O isusovcu Pierreu Teilhardu de Chardinu osnovne informacije možete pronaći na wikipediji.

Aktualno, važno i zanimljivo

Na stranici katolik.hr, o kojoj sam prije nekoliko mjeseci pisao, započela je istoimena udruga jedan, slobodno mogu reći, kapitalan projekt. Ostavljam članici ove udruge da vam svojim riječima objasni o čemu se radi:

Prije godinu dana do mene je došla knjiga Radio Replies, kompilacija širokog spektra apologetskih odgovora. Tekst je  oblikovan u sitnom fontu slova, s vrlo malim proredom na nekoliko stotina strana. Putujući vlakom doma, nasumice sam otvarala stranice i tako birala što pročitati. Uslijedilo je veliko oduševljene jer sam na jednom mjestu mogla pronaći odgovore na mnoga pitanja.

Autori knjige, svećenici Leslie Rumbly i Charles M. Carty, su preko radio emisije 40-tih godina 20. stoljeća odgovarali na pitanja slušatelja koji su se često javljali u namjeri da ospore istinost i autentičnost  nauka Katoličke Crkve, no Rumbly i Carty na svako pitanje pružaju jednostavan i jasan odgovor. Oni odgovaraju, obrazlažu, objašnjavaju na način koji je svakome blizak i razumljiv, koristeći pritom jednostavne slike iz svakodnevnog života. Zašto ima smisla vjerovati? Tko je stvorio Boga? Tko je napisao Bibliju? Da li su Adam i Eva stvarno postojali? Gdje se nalazi raj? Zašto je grijeh opasan?… samo su neka od preko tisuću pitanja i odgovora objavljenih u knjizi Krugovalni odgovori, inačica naziva knjige na hrvatskom jeziku.

Nadamo se da će i hrvatsko izdanje ove knjige biti sredstvo evangelizacije u današnjem vremenu u kojem se promiču ideje protivne kršćanskom duhu zbog čega i mnogi vjernici katolici gube orijentaciju te pod sveprisutnim utjecajem liberalnog društva skreću s pravog puta.

Pa ipak, radi se o dobrim ljudima koji žele činiti dobro, ali za to nemaju  jasan svjetonazor. Svoju djecu odgajaju bez vjere, ali su ipak razočarani njihovim kompromitirajućim moralom. Uvrijedili bi se da im kažete da nisu kršćani, a ipak ne vjeruju da je Krist Bog. Ova knjiga je namjenjena upravo onima koji pogrešno vjeruju o Crkvi. Ne zato da bismo dokazali kako su oni ,,u krivu“; niti da bi se vidjelo kako smo mi „u pravu“; nego da se predstavi istina, kako bi milošću Božjom istina pobijedila. Kad čovjek gladuje, nitko ga ne treba uputiti da izbjegava otrov; niti da jede kruh jer sadrži vitamine. Treba mu samo posvijestiti da gladuje, i da je kruh pri ruci, a prirodni zakoni će učiniti ostalo. Ova knjiga „Krugovalnih odgovora“ sa 1588 pitanja i odgovora ima sličan zadatak. Njezin prvotni zadatak nije poniziti netočnosti, niti uzvisiti Katoličku crkvu kao intelektualno nadmoćnu i samopravednu, nego predstaviti istinu na pristojan i jasan način, kako bi milošću Božjom duše pristigle sretnom prihvaćanju Krista.

(nadbiskup Fulton J. Sheen)

Za sada je objavljen jedan dio materije iz prvog sveska Krugovalnih odgovora (Radio Replies). Kako kažu i na samoj stranici katolik.hr:

Projekt je otvoren za Vašu pomoć u prevođenju, koja može biti od velike važnosti za njegovu što skoriju realizaciju. Ukoliko posjedujete kompetencije i voljni ste aktivno se uključiti, možete se obratiti na kontakt adresu Udruge.

Svesrdno vam preporučujem ovaj projekt! Pomozite kako možete: u prevođenju, u lekturi i korekturi, u molitvenoj potpori, u čitanju i širenju ovih odgovora među ljudima oko vas. Apostolsko djelovanje među bližnjima je jedan od zahtjeva koji se postavlja pred svakog katolika. Evo jednog konkretnog načina na koji možete djelovati u tom smjeru. Uostalom, pročitajte predgovor nadbiskupa Fultona Sheena; njegove riječi su, kao i obično, nenadmašne.

***

Ne zaboravite Haiti. Evo jedne hrvatske televizijske emisije stare mjesec dana (odaberite Paralele od 31.1.2010.) i jednog članka (čitav tekst) na engleskom koji prati vlč. Ricka Frechettea koji djeluje na Haitiju već više od dvadeset godina. Vrlo potresna reportaža.
Pomozite im: Hrvatski Caritas, Hrvatski Crveni križ.

***

Prenosim s IKA-e uz dodatak linkova na vezane sadržaje:

Pohod relikvije sv. Margarete Marije Alacoque redovničkoj zajednici dehonijanaca, svećenika Srca Isusova, te župi Blažene Djevice Marije Majke Crkve i sv. Maksimilijana Kolbea u zagrebačkoj Trnovčici, u povodu 320. obljetnice njezine smrti i 90. obljetnice proglašenja svetom, održat će se od 11. do 14. ožujka. Dehonijanci, svećenici Presvetog Srca Isusova, svjesni posebnog zadatka širenja pobožnosti Srcu Isusovu odlučili su pokrenuti dušobrižničku akciju Pohoda relikvije sv. Margarete Marije Alacoque svugdje gdje djeluju. Relikviju svete Margarete Marije primili su na dar svećenici Poljske provincije 2008. godine od kustosa svetišta u Paray le Monialu, gdje je 17. listopada 1690. svetica umrla. Time je započeo hod relikvije po redovničkim kućama i župama, prvo po Poljskoj, a sada i po Europi. Želja dehonijanaca je podsjetiti na Veliku objavu ljubavi koju je naviještala sv. Margareta Marija Alacoque. Presveto Srce Isusovo poslužilo se glasom skromne redovnice družbe Pohođenja, Margarete Marije, kako bi "probudilo" svijet – jer Ljubav nije bila ljubljena! U objavama koje je primala od 1673. do 1675. Isus joj je, pokazavši svoje Srce, povjerio: "Evo Srca koje je toliko ljubilo ljude, da se potpuno predalo i podnijelo patnje i muke u znak svjedočanstva svoje velike ljubavi. Od mnogih, na žalost, ne primam nikakve nagrade, dapače samo nezahvalnost, ravnodušnost, nepoštivanje, svetogrđe i prijezir prema meni u svetoj Euharistiji. No, najviše me boli što tako sa mnom postupaju i ona srca koja su Mi posvećena". Od svete Margarete Isus traži uvođenje svetkovine Presvetog Srca Isusova kada svi vjernici trebaju pristupati Stolu Gospodnjem u znak zadovoljštine za sve uvrede njegovom Srcu. Obećava izliti obilje milosti na sve one koji će mu na taj način iskazivati čast. Isus, također, traži obavljanje devetnice prvih petaka – devetnice spasa – i daje svojih 12 obećanja, između ostalog, milost konačne pokore svima koji se budu pričestili kroz devet prvih petaka uzastopce. "Neće umrijeti u mojoj nemilosti, niti bez svetih sakramenata. Moje Srce bit će im sigurno utočište u tom posljednjem času". U sklopu pohoda, u petak 12. ožujka u 20 sati, Hrvatska dehonijanska mladež, zajednica mladih posvećena Srcu Isusovu, bit će domaćin Susreta mladih grada Zagreba koji obuhvaća svečanu misu, posvetu mladih Srcu Isusovu i štovanje relikvije sv. Margarete. Također, u okviru jubileja klauzurnih sestara Pohoda Marijina o 400. godini njihova osnutka u kapeli Corpus Domini na zagrebačkoj Trešnjevci dolaze relikvije sv. Margarete Marije Alacoque. One će biti izložene na čašćenje 14. ožujka navečer i 15. ožujka dopodne. Boravak relikvija svetice završava se misom u 11 sati u ponedjeljak 15. ožujka.

***

Nedavno je na televiziji bio prikazan film Sjaji Marija Zvijezda o trapističkom samostanu pored Banja Luke. Film na žalost nisam pogledao (možda se netko sjeti staviti ga na internet!), ali na internetu se može pročitati izvrstan feljton o povijesti samostana i njegovom utemeljitelju Franzu Pfanneru: ovdje ili ovdje (ili ovdje ako se popravi).
U Muzeju Mimara u Zagrebu možete do 11. travnja pogledati izložbu "140. obljetnica trapističke opatije Marije Zvijezde u Banjoj Luci".

Na izložbi se može vidjeti svakodnevni život redovnika trapista koji su na banjolučkome području izgradili gospodarske zgrade, ambulantu-bolnicu, sirotište, žitnicu, ciglanu, siranu, pilanu, sušionicu voća, pivovaru, tiskaru i knjižnicu, obiteljske kuće za radnike, odnosno donijeli su u taj kraj Bosne i Hercegovine duh europskoga napretka.
Izložba [...] sadrži mnoge izvorne fotografije i dokumente relevantne za opatiju, liturgijsko ruho i vrlo vrijedno liturgijsko posuđe, opatsko prstenje i pektorale, te mnoge druge izloške.

***

Prošli tjedan posvećena je u Dentonu (Nebraska u SAD-u) kapela Gospe Guadalupske vezana uz bogosloviju Svećeničkog bratstva svetog Petra (FSSP). S obzirom na karizmu ove družbe, ova je posveta dakako bila prema tradicionalnom obredu.
Detaljno tumačenje različitih dijelova ovog obreda možete čitati na stranicama New Liturgical Movementa (prvi, drugi dio), a svakako bih vam preporučio da pogledate (koliko stignete) snimku ovog veličanstvenog i rijetkog događaja. Uz snimku možete čuti i objašnjenja kompetentnih komentatora koji s različitih strana osvjetljuju što se u pojedinom trenutku događa.

Što vjerovati?

Evo jedne vrlo jasne i pregledne stranice koja sadrži popis dogmi Katoličke Crkve uz napomenu o stupnju obvezatnosti pojedine tvrdnje. Popis je sastavljen prema engleskom prijevodu knjige Ludwiga Otta Grundriss der Katholischen Dogmatik (Osnove katoličke dogmatike).
Dvije napomene:

• Prvi engleski prijevod, u pedesetim godinama 20. stoljeća, imao je brojne pogreške. Ne znam jesu li te greške ispravljene u novijim izdanjima (popis odozgo je iz izdanja iz 1974. godine) i da li su greške učinjenje u samim izrekama tvrdnji, a ne samo u njihovim objašnjenjima. 
• Ovo nije službeni dokument Crkve. U tom smislu bolje je poslužiti se Katekizmom Katoličke Crkve (engleski: 1, 2; hrvatski 1, 2, 3, word doc) koji je doduše "sigurno pravilo za poučavanje vjere", ali nije tako pregledan i jasan.

Još jedan vrlo koristan priručnik je takozvani Denzinger, nazvan po njegovom prvotnom autoru, u hrvatskom prijevodu naslovljen  Zbirka sažetaka vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i ćudoređu. Staro izdanje na engleskom jeziku možete naći na internetu na stranici Catechetics Online koja sadrži i brojne druge korisne tekstove (npr. čitava Catena Aurea). Pdf kopiju hrvatskog prijevoda potražite po internetu, a vjerojatno ćete je još nekoliko dana moći skinuti i odavde (c. 8 MB).
Zanimljivo je pročitati i priču oko prevođenja na hrvatski, nastalu kao reakcija na kritički osvrt. S jedne strane se pokazuje uvijek poznata priča o tome kako je lako reći "trebalo bi učiniti" ovo ili ono bez da se sa svoje strane pripomogne, a s druge strane možemo između redaka iščitati odgovor na retoričko pitanje patera Ivana Zirduma: "Ako nam je veoma značajan prijevod dokumenata II. vatikanskog sabora (rijetko tko i od profesora navodi izvornik), kako da nam ne bude značajan prijevod nauka svih prethodnih crkvenih sabora i sržnog crkvenog učenja tijekom dvaju tisućljeća!?" Očito je nekima stalo da ovakav priručnik ne bude, kako jedan tekst iz 1915. godine kaže, prekorisna knjiga koju - poslije sv. Pisma - kler ponajviše prevrće.

Katolik.hr - hrvatska katolička apologetska stranica

Već sam se u početku ovoga bloga dotaknuo teme katoličke apologetike, a ta tema provlačila se i u drugim postovima. Kod predstavljanja hrvatskih blogova u našoj rubrici Nedjeljna blog preporuka (NBP 14), bilo je jasno vidljivo da velik dio kvalitetnijih katoličkih blogova na hrvatskom čine upravo apologetski blogovi. Zato mi je drago predstaviti i preporučiti onim našim čitateljima koji za nju još nisu čuli stranicu katolik.hr koja se svojim podnaslovom "razlozi nade koja je u nama" poziva na temeljno usmjerenje koje je katoličkoj apologetici dao još sv. Petar Apostol (usp. 1 Pt 3,15-16).

Evo nekoliko izabranih rečenica iz teksta koji odgovara na pitanje "Što je katolik.hr?"

Katolik.hr je plod apologetskog entuzijazma nekolicine praktičnih vjernika udruženih u Udrugu "Katolik". Uvidjevši kako je naša vjera učestalo osporavana s najrazličitijih strana, a ujedno duboko svjesni njezine vrijednosti, željeli smo pružiti odgovore na one opaske koje tu vrijednost negiraju.
[...]Naš cilj nije nikoga prisiljavati da prihvati katoličku vjeru. No, kako je vidljivo da mnogi tu vjeru odbacuju poradi svoje neupućenosti i dezinformiranosti, osjećamo se dužnima ukazati na njezinu vjerodostojnost. Jednako tako, cilj nije nikoga osuđivati zbog difamiranja vjere, ali vrijedi ukazati na neutemeljenost takvih optužbi.

Nema što, ideja je vrlo vrijedna, stranica je ugodna za oko (što, nažalost, za mnoge hrvatske vjerske stranice nije istina) i pregledna. No, ono na čemu ova ideja stoji ili pada je, dakako, kvaliteta tekstova. Na svakom od vas je da sam prosudi - pogledajte naslovnicu stranice i prelistajte stare članke. Ja sam zadovoljan. Ima prosječnih, dobrih, ali i vrlo dobrih članaka. Izdvojit ću samo jedan koji se meni posebno svidio - kratki životopis svetog Antuna Marije Clareta. Možda sam ja pristran prema biografijama svetaca, ali siguran sam da ćete i vi naći nešto po volji.

Na kraju nekoliko napomena/prijedloga za autore ove stranice. Trebali bi pokušati sakupiti s hrvatskih blogova kvalitetnije tekstove koji se tiču apologetske tematike i uklapaju se u koncepciju katolik.hr-a. Takve tekstove bi, uz dozvolu autora i jasno vidljivi link na originalnu stranicu, mogli staviti na katolik.hr. Mogući je i drugi način, gdje se izbjegava problematika copyrighta, a to je staviti popise linkova na zanimljive tekstove s drugih blogova i internet stranica uz vrlo kratak sažetak. Takav popis, ukoliko bi bio dobro strukturiran, bio bi velika pomoć svim hrvatskim korisnicima interneta, a ujedno bi i unaprijedio poziciju stranice katolik.hr kao glavnog mjesta za sve koji traže informacije o katoličkoj vjeri na hrvatskom jeziku.

Drugi savjet osnivačima stranice je da svakako u vidu imaju i "gladne godine" kad će autori biti zauzeti drugim stvarima, te da pripreme tekstove koje će redovito moći objavljivati i u tim razdobljima. Nije lijepo vidjeti stranice koje se obnavljaju u vrlo neredovitim vremenskim intervalima jer, uz sva opravdanja koja mogu biti vrlo legitimna, odaju dojam da autoru (a još gore ako ih je više) nije posebno stalo do čitatelja. Pri tome ne mislim na nekakva umjetna i nekvalitetna nabijanja broja tekstova ili posjetitelja, nego na to da čitatelju koji odluči dio svoga vremena posvetiti upravo vašoj stranici date nešto od onoga po što je i došao ako niste u tome potpuno spriječeni.

To bi bilo to, a vi produžite i razgledajte katolik.hr.

(Slika na početku posta.)

Nedjeljna blog preporuka 25

Catholic and Enjoying It! (Katolik i uživam u tome) je blog koji sam trebao i prije predstaviti, ali nikako da dođe na red. Piše ga Mark Shea koji je katolički apologet i autor, obraćenik s agnosticizma mladosti preko evangeličkog protestantizma do katoličke vjere. Iako je u zadnjih otprilike godinu dana počesto odsutan od bloga zbog drugih obaveza (poput primjerice pisanja trilogije o Bl. Djevici Mariji), ipak i dalje objavljuje neobično velik broj postova (dvije-tri tisuće godišnje) u kojima se može naći zanimljivih socijalnih, političkih i vjerskih komentara, ali i linkove na zabavne youtube filmiće, druge blogove i slično.

Dietrich von Hildebrand - O ljepoti u religiji

Hitler ga se bojao, a pokojni papa Pio XII. nazvao ga je "Naučitelj Crkve iz dvadesetog stoljeća". Kroz više od šest desetljeća, Dietrich von Hildebrand - filozof, duhovni pisac i borac protiv nacizma - vodio je filozofske, religijske i političke grupe, držao predavanja po čitavoj Europi i Amerikama i objavio više od trideset knjiga i mnogo više članaka. Njegov utjecaj bio je jako rasprostranjen i održao se i do današnjih dana.

Iako je von Hildebrand bio dubok i originalan mislilac o temama koje su obuhvaćale čitav spektar ljudskih interesa, ipak je, u svojim predavanjima i tekstovima, instinktivno izbjegavao ekstravagantne spekulacije i zamršene teorije. Umjesto toga pokušavao je osvijetliti narav i značenje naizgled svakodnevnih elemenata ljudske egzistencije koje je lako krivo razumjeti i prečesto ih se uzima zdravo za gotovo. Zato se većina von Hildebrandove filozofije bavi ljudskom osobom, njezinim nutarnjih etičkim i afektivnim životom te odnosima koji bi trebali postojati između osobe i svijeta u kojem se nalazi.

Von Hildebrandovo porijeklo učinilo ga je jedinstveno kvalificiranim da proučava ove teme. Rođen je u prelijepoj Firenci godine 1889. kao sin slavnog njemačkog kipara, Adolfa von Hildebranda. U to je vrijeme dom von Hildebrandovih bio središte umjetnosti i kulture, posjećivali su ga najveći europski umjetnici i glazbenici toga vremena. Poznanstvo mladog Dietricha s ovim vitalnim, kreativnim ljudima pojačalo je njegov žar za životom.

U Firenci je von Hildebrand bio okružen ljepotom - silna prirodna ljepota firentinskog krajolika i bogata ljepota umjetničkog blaga koje joj je namrla renesansa. Svo je to firentinsko ozračje prožimao katolicizam: u umjetnosti, u arhitekturi, u svakodnevnom životu ljudi. Ove rane godine u Firenci potaknule su u mladom von Hildebrandu strastvenu ljubav prema istini, dobroti, ljepoti i kršćanstvu.

Kako je odrastao, razvio je duboku ljubav prema filozofiji, učeći pod vodstvom nekih od najvećih njemačkih filozofa 20. stoljeća, uključujući Edmunda Husserla, Maxa Schelera i Adolfa Reinacha. Obrativši se na katoličku vjeru 1914., von Hildebrand je poučavao filozofiju mnogo godina na Sveučilištu u Münchenu.

No, ubrzo nakon kraja prvog svjetskog rata, nacizam je zaprijetio njegovoj voljenoj južnoj Njemačkoj. Svojom karakterističnom pronicljivošću , von Hildebrand je odmah razlučio njegovu suštinsku zloću. Od najranijih dana, gromoglasno je optuživao nacizam u svojim člancima i govorima diljem Njemačke i ostatka Europe.

Izjavivši da nije sprema nastaviti živjeti u zemlji kojom upravlja kriminalac, von Hildebrand je sa žaljenjem napustio svoju rođenu Njemačku i otišao u Austriju gdje je nastavio poučavati filozofiju (na Sveučilištu u Beču) i boriti se protiv nacista s još većim žarom, osnovavši i izdavajući godinama istaknute antinacističke novine Christiche Ständestaat.

Ovo je razljutilo i Heinricha Himmlera i Adolfa Hitlera koji su bili odlučni u namjeri da ušutkaju von Hildebranda i ugase njegove antinacističke novine. Izdane su naredbe da se na njega izvrši atentat u Austriji, ali je von Hildebrand izbjegao ubojice i, zahvaljujući švicarskoj putovnici, uspio pobjeći iz zemlje upravo kada je pala pred nacistima.

Tipična je odlika von Hildebranda da je, i dok je bio usred ove po život opasne borbe protiv nacista, zadržao svoj duboki duhovni život i tijekom tog vremena napisao jedno od svojih najznačajnijih djela, uzvišeni i od mnogih hvaljeni duhovni klasik, Preobražaj u Kristu.

Izbjegavši iz Austrije, von Hildebranda su progonili kroz mnoge zemlje i na koncu je preko Francuske, Španjolske, Portugala i Brazila završio 1940. u Americi.

Potpuno siromašna u New Yorku, nakon herojske borbe protiv nacista, von Hildebranda je zaposlilo Sveučilište Fordham kao profesora filozofije i ondje je predavao do mirovine. Mnoga od njegovih najboljih djela napisana su tijekom tog vremena te nakon umirovljenja. Umro je 1977. u New Rochelleu, država New York.

Dietrich von Hildebrand bio je upečatljiv po svom britkom intelektu, iznimnoj originalnosti, golemoj produktivnosti, velikoj osobnoj hrabrosti, dubokoj duhovnosti i intenzivnoj ljubavi prema istini, dobroti i ljepoti. Ove rijetke kvalitete učinile su da Dietrich von Hildebrand bude jedan od najvećih filozofa i najmudrijih ljudi dvadesetog stoljeća.

***

Prethodni životopis Dietricha von Hildebranda, kao i izvadak koji slijedi donosim u vlastitom prijevodu iz knjige "Trojanski konj u gradu Božjem" (Trojan Horse in the City of God) koja je izdana 1967., dakle neposredno nakon završetka drugog vatikanskog sabora. Rastakanje vjere, nauka i bogoslužja koje je von Hildebrand u ovom djelo izvrsno predvidio i opisao pokazuje, kad se iz ove naše današnjice osvrnemo unatrag, koliko je njegov govor bio proročki i koliko malo su "progresivni" katolici slušali ovaj glas razuma. Inače, Dietricha von Hildebranda spomenuo sam i u podužem postu o tradicionalnoj latinskoj misi jer argumenti koje je iznio u obranu latinske mise u svome članku The Case for Latin Mass vrijede jednako i danas.

Nekoliko tehničkih napomena. Izbacio sam sve fusnote iz teksta osim posljednje koja je dodana na samom kraju manjim slovima (a na tom mjestu je i u knjizi). Ostale fusnote tiču se većinom literaturnih referenci koje sam dodao kao linkove na prikladnim mjestima. Dodao sam i linkove uz neke riječi i pojmove gdje sam mislio da bi mogle poslužiti čitaocu. Podnaslovi su autorovi i pripomažu boljem razumijevanju i strukturiranju teksta. Ostavio sam velika početna slova u riječima u kojima ih je i autor koristio (primjerice Misa) osim u slučaju kada to izričito ne bi bilo u skladu s hrvatskim pravopisom.

Na kraju ovog uvoda zahvaljujem se prijatelju koji mi je darovao knjigu Troyan Horse in the City of God, a o njemu i njegovom djelovanju sigurno ćete jednom čitati i na ovom blogu.

***

Uloga ljepote u religiji

Ljepota igra važnu ulogu u religioznom štovanju. Sam čin štovanja božanstva povlači želju da se kult posvećen tom božanstvu okruži ljepotom. Žigosanje brige za lijepim u religioznom obredu kao esteticizam (što neki katolici sve oštrije čine u novije vrijeme) otkriva izobličeno shvaćanje i religioznog štovanja kao i prirode ljepote. Ovo postaje jasno kada promotrimo prirodu esteticizma umjesto da taj pojam koristimo samo kao destruktivnu parolu.

Esteticizam je izopačeni pristup ljepoti
Esteticizam je izopačenje pristupa ljepoti. Esteta uživa u lijepim stvarima kao što bi netko uživao u dobrom vinu. Ne pristupa im s poštovanjem i razumijevanjem njihove vlastite vrijednosti koja bi zahtijevala prikladan odgovor, nego jedino kao izvor subjektivnog zadovoljstva. Čak i ako on ima profinjen ukus i izniman je znalac, pristup estete nikako ne odaje priznanje naravi ljepote.
On je, prije svega, ravnodušan prema svim ostalim vrijednostima koje mogu biti prisutne u predmetu. Koja god bila tema neke situacije, on na nju gleda isključivo s gledišta vlastitog estetskog zadovoljstva ili užitka. Njegova pogreška ne leži u prenaglašavanju vrijednosti ljepote, već u zanemarivanju ostalih fundamentalnih vrijednosti - prije svega, moralnih vrijednosti.

Dobra treba cijeniti u skladu s njihovom vrijednošću
Pristupiti nekoj situaciji s gledišta koje ne odgovara njezinoj objektivnoj temi je uvijek veliko izopačenje. Primjerice, izopačeno je da čovjek pristupi ljudskoj drami koja poziva na suosjećanje, sućut i pomoć kao da je to samo predmet psihološkog proučavanja. Tako učiniti od znanstvene analize jedino stanovište u svakom pristupu ne samo da je izrazito neobjektivno, nego čak i odbojno; time se ne uvažava te poništava objektivna tema. Osim što zanemaruje sva ostala gledišta osim "estetskog" i sve ostale teme osim ljepote, esteta također izobličuje pravu narav ljepote u njezinoj dubini i raskoši. Kao što smo pokazali u drugim knjigama, svako idoliziranje dobra nužno onemogućuje razumijevanje njegove prave vrijednosti. Najveće i najvjerodostojnije uvažavanje dobra moguće je samo ako ga vidimo na njegovom objektivnom mjestu u Bogom danoj hijerarhiji bitka.

Poštovanje treba povećavati ljubav prema ljepoti
Ako bi netko odbio ići na Misu jer je crkva ružna ili glazba osrednje kvalitete, bio bi kriv zbog esteticizma, jer bi zamijenio religiozno gledište estetskim. Ali, upravo je suprotnost esteticizmu cijeniti veliku funkciju ljepote u religiji, shvaćati i legitimnu ulogu koju treba imati u obredu i želju religioznih ljudi da ulože najveću ljepotu u sve stvari koje se tiču štovanja Boga. Ovo ispravno vrednovanje ljepote je zapravo prirodni izdanak štovanja, ljubavi prema Kristu, sam čin klanjanja.

Ljepota se ne protivi evanđeoskom siromaštvu
Nažalost, neki katolici danas tvrde da je ova želja da se obred obdari ljepotom u suprotnosti s evanđeoskim siromaštvom. Izgleda da ovu tešku pogrešku podstiču osjećaji krivnje zbog ravnodušnosti prema društvenim nepravdama i zanemarivanja legitimnih traženja siromaha. U ime evanđeoskog siromaštva nam se, onda, govori da crkve trebaju biti ogoljene, jednostavne, lišene svih nepotrebnih ukrasa.
Katolici koji ovo predlažu brkaju evanđeosko siromaštvo s prozaičnim, jednoličnim karakterom našeg modernog svijeta. Izgubili su iz vida činjenicu da je zamjena ljepote komforom i luksuzom koji on često povlači za sobom mnogo više u suprotnosti s evanđeoskim siromaštvom no što bi ljepota, čak i u svojim najbujnijim oblicima, ikada mogla biti. Funkcionalistički pojam toga što je suvišno je vrlo neodređen, puki izdanak utilitarizma. Proturječi riječima našeg Gospodina: "Ne živi čovjek samo o kruhu."
U knjizi Novi toranj babilonski pokušali smo pokazati da je sva kultura preobilan dar, nešto što se mora činiti suvišnim utilitarističkom umu. Ali, Bogu hvala, to nije bio stav Crkve i vjernika kroz stoljeća. Sveti Franjo, koji je u vlastitom životu prakticirao evanđeosko siromaštvo do krajnosti, nikad nije tvrdio da crkve trebaju biti suhoparne, ogoljene i bez ljepote. Baš naprotiv, crkva i njezin oltar za njega nikad nisu mogli biti previše lijepi. Isto se može reći i za župnika arškog, svetog Ivana Vianneyja.

Luksuz je u sukobu s evanđeoskim siromaštvom
Dolazi do besmislenog paradoksa kada se, u ime evanđeoskog siromaštva, umjetnički najdragocjenije crkve ruše i zamjenjuju - uz velike troškove - prozaičnim i ogoljenim crkvama. Nije ljepota i sjaj crkve, kuće Božje, u neskladu s duhom evanđeoskog siromaštva i ne sablažnjava ona siromahe, nego nepotrebni luksuz i komfor koji su danas tako rašireni. Ako se klerici žele vratiti evanđeoskom siromaštvu, trebali bi uvidjeti da u zemljama poput Sjedinjenih Američkih Država i Njemačke upravo kler posjeduje najelegantnije automobile, najbolje kamere, najnovije televizijske uređaje. Mnogo pića i pušenja je sigurno u suprotnosti s evanđeoskim siromaštvom, a zasigurno ne ljepota i sjaj crkava.
S jedne strane se tvrdi da bi crkve trebale biti ogoljene, a s druge strane se u župama i na kampusima katoličkih sveučilišta grade ružne zgrade za društvena okupljanja obdarene svakom vrstom nepotrebnog luksuza; i sve to čini se u ime društvene brige i zajedničarskog duha. Čak se i u samostanima događaju slične promjene. Ova nova zdanja ne samo da se protive evanđeoskom siromaštvu, nego upravo odišu izrazito svjetovnom atmosferom. Udobni naslonjači i debeli tepisi imaju nezdravu mekoću. Ove zgrade znalački sjedinjuju tri negativne osobine: skupoću (koja je u direktnoj suprotnosti s evanđeoskim siromaštvom), ružnoću i poziv na ugađanje samome sebi koji predstavlja degeneriranost koja prijeti čovjeku u našem dobu.

Liturgija treba stvoriti sveto ozračje
Ponekad argumenti za ikonoklazam dolaze iz drugog smjera. Povremeno se može čuti svećenike koji tvrde da je Sveta Misa nešto apstraktno i da zato crkve, a posebice oltar, trebaju biti ogoljene. No, u stvari, Sveta Misa je nevjerojatno otajstvo koje nadilazi naše razumsko shvaćanje, ali ni u kojem smislu nije nešto apstraktno.
Apstraktno je specifično nešto racionalno i u suprotnosti je s realnim, konkretnim, individualnim. Svijet nadnaravnog, stvarnost koja je objavljena, nadilazi svijet racionalnog, ali to ne povlači oprečnost realnome ili konkretnome. Naprotiv, to je krajnja, apsolutna, iako nevidljiva, realnost. Misa je zato utjelovljena konkretna realnost jer je sam Krist istinski prisutan.
Moć i životni učinak svete Liturgije ukorijenjeni su upravo u tome što ona nije ni na koji način apstraktna i obraća se ne samo našoj intelektualnoj ili goloj vjeri, već govori čitavoj ljudskoj osobi na nebrojene načine. Ona uranja vjernika u u sveto ozračje Kristovo kroz svetu ljepotu i raskoš crkava, kroz boju i ljepotu ruha, kroz stil svog jezika i uzvišenu glazbu gregorijanskih napjeva.

Oblik Liturgije treba odražavati njezinu važnost
Ponekad progresivni katolici tvrde da se oni koji se bore protiv modernog ikonoklazma brinu oko "nebitnog".
Uistinu, nije suštinski bitno da crkva u kojoj se slavi Sveta Misa i u kojoj vjernici primaju Svetu Pričest bude lijepa. Jedino su riječi po kojima se događa pretvorba (transupstancijacija) bitne. Ako se misli na ovo, onda ne možemo imati primjedbi. Ali ako se pod nebitnim misli "beznačajno", ako se smatra da su stvari poput ljepote crkve, Liturgije i glazbe nevažne, onda je ova optužba izrazito pogrešna jer postoji duboki odnos između biti nečega i njegova prikladnog izražaja. Ovo je posebno istinito za Svetu Misu.
Način na koji se ovo otajstvo predstavlja, njegov vidljivi izgled, igra određenu ulogu koja ne može biti predmet proizvoljnih promjena usprkos činjenici da je stvar koja se izražava neusporedivo važnija od njezinog izražaja. Iako je stvarna tema Mise posadašnjenje otajstva Kristove žrtve na Križu i otajstvo Euharistije, veliku važnost treba ipak pridati i svetom ozračju koje je rezultat riječi, djelovanja, prateće glazbe te crkve u kojoj se sve to zbiva. Za nijednu od ovih stvari ne može se smatrati da ima samo estetsko značenje.
Za razliku od svih gnostičkih omalovažavanja materije i vanjskog izražaja, izričito je kršćansko načelo da duhovni stavovi trebaju naći primjereni izražaj u držanju našeg tijela, našim pokretima i stilu naših riječi. Čitava je Liturgija prožeta ovim načelom. Analogno, prostorija ili zgrada u kojoj se odvijaju svečane i svete stvari treba zračiti ozračjem koje tim stvarima pristaje. Svakako da stvarnost ovih otajstava nije povrijeđena ako im izražaj nije prikladan. Ali postoji definitivna vrijednost u tome da im se dadne prikladan izražaj.

Ljepota podiže naše duše Bogu
Koliko je, dakle, pogrešno smatrati da bi nam ljepota crkve i Liturgije mogla odvratiti pažnju i odvući nas od stvarne teme liturgijskih otajstava prema nečemu površnom! Oni koji galame da crkva nije muzej i da je uistinu pobožan čovjek ravnodušan prema takvim sporednim stvarima, samo pokazuju svoju sljepoću prema velikoj ulozi koju igra prikladan (i lijep) izražaj. U konačnici je to sljepoća prema ljudskoj naravi. Iako tvrde da su "egzistencijalne", te osobe ostaju vrlo apstraktne. Zaboravljaju da istinska ljepota sadrži specifičnu Božju poruku koja podiže naše duše. Kako je rekao Platon: "Kad opazi ljepotu, našoj duši rastu krila."
Usto, sveta ljepota povezana s Liturgijom nikada ne tvrdi da je tematska, kao u umjetničkom djelu; radije, ona kao izražaj ima službeničku ulogu. Nimalo ne zamračujući ili zamijenjući religijsku temu Liturgije, ona joj pomaže da još jasnije zasja.

Ljepota ima vrijednost čak i kad nije suštinski bitna
Vrijednost nije sinonim za neophodnost. Osnovni principi preobilnosti u svemu stvorenju i svoj kulturi očituje se upravo u vrijednostima koje nisu neophodne za određeni cilj ili temu. Ljepota prirode nije neophodna za prirodni okoliš, jednako kao što ljepota arhitekture nije neophodna za naš život. Ali vrijednost ljepote u prirodi i arhitekturi nije umanjena time što je čisti dar, koji preobilno nadilazi samu korisnost.
Stoga, ljepota ima vrijednost ne samo kad je tema (kao u umjetničkom djelu), nego također kad ima samo službeničku funkciju za neku drugu temu. Naglasiti da Liturgija treba biti lijepa ni u kojem slučaju ne znači da religiju bojamo estetičkim pristupom. Čežnja za ljepotom u Liturgiji jednostavno izrasta iz osjećaja specifične vrijednosti koja leži u prikladnosti takvog izražaja.

Sveta ljepota promiče naše posvećenje
Ljepota i sveto ozračje Liturgije nisu samo dragocjeni i vrijedni sami po sebi (kao odgovarajući izražaji bogoštovnih čina), nego su i vrlo važni za razvoj vjerničkih duša. Mnogo puta se u liturgijskim pokretima naglašavala činjenica da sladunjave molitve i pjesme izobličuju religiozni duh vjernika; obraćajući se centrima u čovjeku koji su vrlo daleko od religioznog, one ga uvlače u ozračje koje zamračuje i zamućuje Kristovo lice. Sveta ljepota je zato od velikog značenja za formiranje ispravnog duha vjernika.
U knjizi Liturgija i osobnost detaljno promatram duboku ulogu koju Liturgija ima u našem posvećenju, unatoč tome što je prava tema Liturgije zapravo štovanje Boga. U Liturgiji hvalimo i zahvaljujemo Bogu; sudionici smo Kristove žrtve i molitve. Pozivajući nas da se s Kristom molimo Bogu, Liturgija igra temeljnu ulogu u našoj preobrazbi u Krista. Ova uloga nije ograničena samo na nadnaravni dio Liturgije, već se tiče i njezinog oblika, svete ljepote utjelovljene u riječima i glazbi Svete Mise ili Božanskog Časoslova. Previđanje ove činjenice je znak velike primitivnosti, mediokriteta i nedostatka realizma.

Za svjetovnu umjetnost i glazbu nema mjesta na Misi
Jedan od velikih ciljeva liturgijskih pokreta bio je zamijena neprikladnih molitvi i himana svetim tekstovima službenih liturgijskih molitvi i gregorijanskim napjevima. No, danas smo svjedoci sakaćenja tog liturgijskog pokreta jer mnogi pokušavaju uzvišeni latinski tekst Liturgije zamijeniti prijevodima na žargonski narodni jezik. Čak i samu Liturgiju mijenjaju po volji kako bi je "prilagodili našem vremenu". Gregorijansko pjevanje zamijenjuje se u najboljem slučaju osrednjom glazbom, a u najgorem jazzom ili rock and rollom. Takve groteskne zamijene zastiru Kristov duh nemjerljivo više od prijašnjih sentimentalnih tipova pobožnosti.
Takve su pobožnosti sigurno bile neprikladne, ali jazz ne samo da nije prikladan, nego je upravo proturječan svetom ozračju Liturgije. To je više od izobličenja; takva glazba povlači ljude u izrazito svjetovno ozračje. Ona se obraća nečemu u ljudima što ih čini gluhe za Kristovu poruku.

Crkve trebaju imati sveto ozračje
Čak i kad je sveta ljepota zamijenjena, ne profanom vulgarnošću, nego neutralnim apstrakcijama, to ima ozbiljne posljedice na vjernički život. Jer, kao što smo već spomenuli, katolička Liturgija ističe se svojom privlačnošću prema čitavoj ljudskoj osobnosti. Vjernike u Kristov svijet ne privlači samo njihova vjera ili strogi simboli. U taj viši svijet privlači ih i ljepota crkve, sveto ozračje, krasota oltara, ritam liturgijskih tekstova i uzvišenost gregorijanskih napjeva ili druge uistinu sakralne glazbe - primjerice, misa Mozarta ili Bacha. Čak i miris tamjana ima svrsishodnu ulogu u ovom smislu. Upotreba svih kanala koji nas mogu uvesti u svetište je istinski realistična i istinski katolička. Ona je zaista egzistencijalna i znatno nam pomaže da uzdignemo svoja srca.

Drugi vatikanski sabor je favorizirao latinsku misu
Iako je istina da pastoralni razlozi mogu učiniti upotrebu narodnog jezika poželjnom, ipak latinska Misa (bilo kao tiha Misa, dijaloška Misa ili, pogotovo, pjevana Misa s gregorijanskim napjevima) ne smije nikad biti napuštena. Ne radi se o tome da bi se latinskoj Misi ostavilo određeno mjesto kroz vrijeme koje je potrebno da se svi vjernici priviknu na Misu na narodnom jeziku. Kao što Konstitucija o svetoj Liturgiji jasno veli, narodni jezik je dopušten, ali latinska Misa i gregorijansko pjevanje zadržavaju svoju puni značaj.
To je bila i nakana motuproprija svetog Pija X. koji je rekao da jedinstveno sveto ozračje latinske Mise, kao i gregorijanskog pjevanja, trebaju oblikovati pobožnost vjernika. Stoga, zahtijevi mnogih katolika i Una Voce pokreta nisu usmjereni protiv upotrebe narodnog jezika, nego protiv rastućeg uklanjanja latinske Mise i gregorijanskog pjevanja. Oni samo traže da se Konstitucija o Liturgiji uistinu slijedi.

Liturgija nikada ne smije biti sekularizirana
Pa ipak neki katolici izražavaju danas svoju želju za promjenom vanjske forme Liturgije koju bi željeli prilagoditi stilu života našeg doba u kojemu je uklonjeno sveto. Takva želja nagoviješta sljepoću prema naravi Liturgije kao i nedostatak poštovanja i zahvalnosti za uzvišene darove dvaju tisućljeća kršćanskog života. Ona otkriva smiješnu samouvjerenost i umišljenost jer se misli da tradicionalne forme mogu biti uklonjene da bi se napravilo mjesta za nešto bolje. Takva umišljenost posebno je nesrazmjerna kod onih koji optužuju Crkvu za "trijumfalizam". Oni s jedne strane smatraju da da je nedostatak poniznosti tvrdnja Crkve da Ona jedina posjeduje puninu božanske objave (mjesto da uvide kako je ova tvrdnja ukorijenjena u samoj prirodi Crkve i proistječe iz Njezine božanske misije). S druge strane, pokazuju besmislenu oholost kad smatraju da je naša moderna epoha nadmoćna nad prethodnima.

Danas možemo čuti protestne glasove da je, primjerice, izričaj Glorie i drugih djelova Mise prepun dosadnih izraza koji hvale i slave Boga, a trebao bi se baviti našim svakodnevnim životom. Vidi primjerice argumente za "relevantan" prijevod Mise u članku Garetha Edwardsa o modernom engleskom u Misi u časopisu America 115 (1966): 483-86. Takve besmislice ponovno otkrivaju koliko je u pravu bio Lichtenberg kada je rekao da bi majmun koji bi pročitao poslanice sv. Pavla, vidio vlastitu sliku kako se u njima odražava. Čovjek se pita hoće li nam naši moderni teolozi uskoro predstaviti novu verziju Očenaša, kao što je učinio Hitler. Očenaš očito naglašava apsolutno prvenstvo Boga koje je tako strano tipičnom modernom mentalitetu. Samo jedna molba ("Kruh naš svagdašnji daj nam danas") odnosi se na čovjekovo zemaljsko blagostanje. Ostatak molitve usmjeren je na Boga, Njegovo Kraljevstvo i našu vječnu dobrobit.

Nedjeljna blog preporuka 14

Ove nedjelje na red su došli hrvatski blogovi s više ili manje katoličkom tematikom. Moram priznati da nisam posebno zadovoljan postojećim blogovima iz više razloga od kojih su najvažniji način pisanja i redovitost objavljivanja tekstova. Drugi prigovor ne treba posebno objašnjavati: ako netko objavljuje postove svakih mjesec-dva, onda to pokazuje da mu i nije posebno stalo do bloga, što je, dakako, potpuno legitimno pravo i može imati dobre i utemeljene razloge. Što se tiče načina pisanja, najčešće se pisci blogova odlučuju na direktnu copy-paste metodu iz ne posebno interesantnih izvora ili pak subjektivno iznošenje svojih doživljaja i iskustava, što samo po sebi, naravno, nije loše, ali se meni osobno ne sviđa ako se ti opisi na neki način ne usporede s objektivnim činjenicama ili argumentima. Ovo može zvučati pomalo apstraktno, a namjerno je tako i napisano jer mi nije cilj nekoga kritizirati ili uvrijediti, želim samo konstatirati da nisam baš zadovoljan trenutnom situacijom.

Evo, dakle, nekoliko izabranih hrvatski blogova s vrlo kratkim opisom. Posjetite ih sami i donesite vlastiti sud.

Apologetski blogovi:

Defensor fidei
...i vrata paklena neće je nadvladati!
Responder (čini se pomalo modernistički inficiran, provjerite sami!)
Haim

***

Don Blog - blog don Anđelka Kaćunka, slagali se s njim ili ne (a mišljenja su vrlo podijeljena), to je jedan od rijetkih svećenika u Hrvatskoj koji je shvatio potrebu za takvom vrstom komunikacije s ljudima.
Veritatis Splendor - citati iz duhovnih i teoloških djela.
Drina - hermana teacher - blog laikinje Drine Ćavar koja uskoro završava svoj dvogodišnji misijski boravak u Ekvadoru.
Merkati - piše rijetko, ali dosta razborito.

Naravno da navođenje nekog bloga (kao i inače) ne znači automatsko odobravanje onoga što na tom blogu piše. Svatko je slobodan otvoriti svoj blog i voditi ga onako kako smatra da je najbolje.

Ukoliko mislite da bih trebao navesti još koji blog, slobodno ga navedite u komentarima.

Biskup Fulton Sheen

Biskup Fulton Sheen bio je jedan od najvećih apologeta katoličke Crkve. Kroz brojne svoje propovjedi, duhovne vježbe, knjige, televizijske i radio emisije naviještao je Boga i Njegovu Crkvu milijunima Amerikanaca i drugih ljudi koji su često imali vrlo malo ili nikakvo znanje o istinama vjere i ispravnog života.

Sreća je da i danas možemo čitati, gledati i slušati misli i nagovore ovog biskupa svetog života (pokrenut je postupak za njegovu beatifikaciju).

Ovdje ću izdvojiti samo neke od materijala koji se mogu naći na internetu.

Prije svega, na youtubeu se mogu naći mnoge njegove propovjedi, duhovni nagovori i televizijske emisije, npr. ovdje ili ovdje. Za početak preporučujem propovjed posljednjeg Velikog petka u životu ovog dobrog pastira, prvi dio nalazi se ovdje, a kad ga otvorite ostale potražite među ponuđenim video isječcima.

Govore biskupa Sheena možete slušati na ovoj stranici (zahtijeva besplatnu registraciju).

Evo i linka na jednu knjigu koja je sastavljena na temelju biskupovih govora. Naslov knjige je Your Life Is Worth Living: The Christian Philosophy of Life.

Sve navedeno je samo mali djelić onoga što je biskup Fulton Sheen tijekom svog neumornog rada u Gospodinovom vinogradu izrekao ili zapisao.

Meni se kod biskupa Sheena sviđa više stvari: duboko poznavanje biblije koju je znao citirati tako da slušatelj osjeti kao da je sam nazočio događajima koje pripovijeda; elokventan stil izražavanja; prirodne, neusiljene i vrlo umjesne šale koje je vrlo dobro ispreplitao s dubokim teološkim objašnjenjima; novi uvidi u stvari o kojima je katolički slušatelj čuo već puno puta na propovjedima, ali nikad na takav način i nikad s te točke gledišta; anegdote iz bogatog života i evangelizacijskog djelovanja. Iznad svega, iz njega je zračila duboka i proživljena vjera. U njegovim riječima o molitvi, o križu i trpljenju čovjek osjeća da je i biskup Sheen sve to sam prošao i doživio.

Katolička apologetika

Katolička apologetika je razjašnjavanje i obrana učenja Katoličke Crkve pred onima koji u njih ne vjeruju ili sumnjaju.
Iz ove ne baš precizne definicije vidljivo je kako veliko područje apologetika obuhvaća. Također je jasno da pristup različitim kategorijama ljudi ne može biti isti. Primjerice, za protestante koji prihvaćaju Sveto Pismo citiranje biblije može biti korisno, dok je za ateiste sigurno puno prihvatljiviji (barem u početnim fazama) pristup koji se temelji na onome što čovjek sam može spoznati o svijetu koji ga okružuje i ljudskoj prirodi prije uvođenja Božje objave.

Najvažnije oruđe katoličke apologetike je Katekizam Katoličke Crkve koji se može naći na internetu i na hrvatskom (čitav dokument, online na stranicama biskupske konferencije) te u potpunijem obliku na engleskom (na mnogo mjesta, npr. ovdje). Crkva je kroz cijelu svoju povijest preko izjava vjere i katekizama podučavala što treba vjerovati i naučavati. Začuđujuće je da i danas, uz sve pogodnosti interneta i široku dostupnost katoličkog tiska, još uvijek mnogi ne znaju gdje trebaju potražiti odgovore na pitanja ili primjedbe koje imaju prema Katoličkoj Crkvi. Ogroman broj ljudi koji se inače ponašaju vrlo inteligentno radije prihvaća kao stajalište Crkve laži i poluistine koje im se serviraju u novinama, televiziji ili kojekakvim internet forumima, nego da kroz nekoliko klikova mišem ili prolistavši papirnatu verziju pročitaju što o dotičnom pitanju stvarno uči Katolička Crkva. Rijetki su oni koji svoje argumente protiv katoličke vjere temelje na onome što sama Crkva za sebe kaže. Naravno, to za katolike i nije tako neobično. Ako netko ispravno shvaća što Katolička Crkva uči, već je daleko odmakao da tu istinu i prihvati jer ona sama po sebi ima moć uvjeravanja čitavog čovjeka, i razuma i srca. Zato protivnici vjere najčešće koriste karikature i izmišljotine o Crkvi i onda pobijaju te svoje konstrukcije misleći da stvarno argumentirano pokazuju u čemu je Crkva u krivu. Mnogi nevjernici i krivovjerci čine to znajući da krivo predstavljaju učenje Katoličke Crkve, a cilj im je što više ljudi odvući od prave vjere. Drugi ih slijede bez da se potrude sami saznati što Crkva zaista naučava.

Na žalost, danas su i mnogi katolici vrlo loše poučeni u vjeri, pa lako podlegnu kojekakvim strategijama za rušenje vjere koje ih zasipaju iz knjiga, s televizije ili preko propagandi raznih sekti. S obzirom da Crkvu čine ljudi, nikad neće nedostajati ni grijeha ni nedosljednosti u njezinim članovima, pa čak ni hereza propovjedanih od onih koji bi trebali poučavati povjereni im narod. Onda je lako u takve stvari upirati prstom i tako baciti ljagu i na učenja Crkve i na ideale kojima trebamo težiti i na one koji se trude, uz pomoć Božju, da žive svoje kršćanstvo.

Najjača apologetika razvila se u SAD-u pri susretu s različitim protestantskim strujama koje su ondje prisutne. Nije zato čudno da na engleskom jeziku postoje mnoge internetske stranice koje nam mogu poslužiti da ispravno razumijemo što Katolička Crkva uči i zašto su prigovori njezinih protivnika neopravdani i netočni. Izdvojio bih stranicu www.catholic.com s obiljem resursa, posebno preporučam dio sa opširnijim člancima koji objašnjavaju temeljne postavke katoličke vjere i morala koje su često osporavane. Mnoge korisne dokumente i članke može se naći i na sljedećim linkovima: Vatican, Catholic Culture, EWTN, Zenit i još mnogim drugim mjestima koje ćete najlakše pronaći koristeći google.

Na hrvatskom jeziku dostupno je puno manje pomagala, od knjiga bih preporučio izdanja Verbuma, a na internetu je uz prije spomenuti katekizam, dostupna i biblija i zakonik kanonskog prava. Postoje i apologetski blogovi na hrvatskom. Jedan od njih, koji mi se čini dosta dobar, je Defensor Fidei.

Osnovna uputa i zadaća apologetike dana je u sljedećim riječima svetog Petra (1 Pt 3,15-16):

...budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali blago i s poštovanjem, dobre savjesti da oni koji ozloglašuju vaš dobar život u Kristu, upravo onim budu postiđeni za što vas potvaraju.

Nekoliko točaka koje bi oni koji se žele baviti apologetikom trebali imati na umu:

• Treba se dobro informirati o tome što je točno katoličko učenje i kod njegova iznošenja navesti izvore (enciklike, saborske dokumente, točke iz katekizma itd.)
• Cilj je dopustiti čovjeku da pročita ili čuje što Crkva naučava, a ne naše vlastite interpretacije i teološka umovanja. Ako i iznosimo naše stavove, to treba biti jasno naglašeno i odvojeno od službenog naučavanja Crkve.
  
• Nije na nama da branimo Boga kao da bi to Njemu bilo potrebno, mi trebamo blago i u ljubavi iznijeti što je prava istina i dopustiti da Bog djeluje u srcima naših protivnika kako bi ih obratio.
  
• Uvijek je Bog onaj koji usmjerava srca ljudi prema istini i onaj koji obraća nevjernike i krivovjerce pravoj vjeri. Do nas je da taj proces ne ometamo već da pružimo potporu braći i sestrama koji traže argumente ili se bore s krivim shvaćanjem vjere.
• Blagost je puno bolja nego nasrtljivost i arogantnost. Pobjeda u logičkoj debati je beskorisna, pogotovo ako smo ponizili i neljubazno se odnosili prema onome s kim se ne slažemo. Lako je sebe zamišljati kao novog svetog Atanazija Velikog ili kojeg drugog crkvenog oca koji šamara heretike i gazi nevjernike u obrani čistoće svete vjere, ali ako pogledamo malo u svoje srce lako ćemo primjetiti da smo daleko od svetosti i ispravnosti nakana.
• Molitva je najkorisnije i najvažnije djelo, i za naše obraćenje, i za obraćenje drugih ljudi.
• Argumenti mogu uvjeravati samo do neke točke, puno je važnije svjedočenje životom. S obzirom da smo sami često vrlo nedosljedni i grešni, trebamo usmjeravati druge i sami se nadahnjivati na životopisima i djelima svetaca i svetica.