I dobar i koristan

Fra Šime Ančić, koga je fra Rufin Šilić 1950. god. ispitivao o fra Bariši Drmiću, reče za njega: "Bio je to čovjek velike molitve. Nikad mu nisam došao, da ga nisam našao u crkvi, gdje kleči. Kad god sam došao, morao sam mu naložiti vatru i skuhati ručak, jer niti je kuhao niti vatru ložio…"

[...]

"Posija sam žito – pripovijeda dalje Ante – na njivi od dva dana oranja još u ožujku. Bilo je lipo vrime. Kad sam sve završio, navečer nasta velika oluja i nevrime. Okolna brda je za kratko vrime prekrio snig. Uzorana njiva je isto bila prekrivena snigom. Poslije toga punuše velike bure, mrazevi se pojaviše. Skoro misec dana je to tako trajalo. Mislio sam da je sav moj trud bio uzalud. Počelo žito nicati ko pirika. Ljudi mi govorili da to priorem, ali ja nisam htio. Neka bude, što Bog da! Da kako ću pričati… Malo pomalo ugledalo se žito. Iz jednoga zrna po dvadeset drugih struka je raslo. Dobro žito bilo. Ali navalili vrapci. Po čitava jata su dolazili. Pogaziše i poidoše. Mećao sam i plašila i gledao sakriven. Ništa nije pomagalo. Oni idu čak na plašila. Nije mi drugo preostalo nego poći k fra Bariši. Bio je tada u Seonici. Sićam se ko danas. Poslao me da nalijem vode. Onda smo otišli u kapelicu. U kapelici oltarić, ja to sve stavio na oltarić. Fra Bariša uzeo neke knjige i počeo moliti. On je klekao i molio, molio. Meni dodije klečati, pa ustanem. Ne mogu od stida stajati, pa opet kleknem… A on. Bože moj, kao da je niko iz zemlje… Kad je završio, kaže mi: ‘Sinko, hajde pokupi ovo sve i pođi u miru!’ Reko mi je da idem naoposum okolo žita, da škropim blagoslovljenom vodom i molim Virovanje i Isusovu krunicu. Čim sam došao kući, to sam učinio. I gledao sam svojim očima kako jata vrebaca leteći žele pasti na žito, ali ni jedan ne pada, nego samo fijukne, pa odleti dalje. Nije mi od tog trenutka falilo ni jedno zrno."

Petar Filipović iznosi svoje mišljenje: "Fra Bariša je bio dobar. Osobito ga pamtim po tome što je molio na golim koljenima. Za nj se čulo po tome što je čudesa činio. Zato su dolazili k njemu sa svih strana. Evo, ispričat ću ti kako je bilo kad su u nas u Studenoj navalile gusjenice na kupus. Kupus dobar, ali i gusjenice uništiše sve za nekoliko dana. Otišli mi po fra Barišu. Došao fra Bare i molio, blagoslovio vodu i tom vodom blagoslovio kupus. Kad su gusjenice počele jedna za drugom ići, dođoše do vode i prestriješe vodu. To sam ja skupa s drugima gledao svojim očima. Nije se više ni jedna u kupusu pojavila."

(izvor)

Obsluživati ne samo zapovijedi već i svjetovanja Gospodnja

[...] u zajedničkom dogovoru poslaše poruku Kati, da privede svog Antića iz Varcara u Jajce, neka bi se iz nejake dobi priviknuo u kući župskoj višoj bogomolji, i prisvojio si kojegod početke književnosti za buduću upravu njegova života. Vodi dakle Kata Antića, kao druga Anna svog Samuela, obučena bielim efodom skrovitog do tad ne očitovanog majčinog zavieta, da ga preda u ruke duhovnih otacah i žrtvuje na viek stanju redovničkom. Tiho tumače otci duhovni Kati nesmotrenost ovog zavieta, koja prieči u stanje redovničko jedinčad primati i majke lišavati u njihovoj starosti Bogom date si pomoći i podpore: nu junakinja Kata umiljeno moli otce duhovne, neka bi oni pomnjivo iskušali u Antiću pravo zvanje božje, a ne obzirali se na njezinu starost, koju sam, veli, čvrsto oslonila kad sam zaviet činila, na onoga koji je pravi jedini otac svih sirotah. Bože, Bože! koja sveta čuvstva obuzimahu nevino srdašce Antićevo, čujući ove razgovore! Mi bi rekli istinito, kad ga laskavo priupitkivaše majka i otci duhovni: želiš li biti redovnik? da su mu na vrhu jezika ostale neotrgnute rieči malog Samuela: ecce ego Domine, quia vocasti me.

(izvor)

Cernik

Povodom skore 800. obljetnice bule Solet Annuere kojom je papa Honorije III. potvrdio pravilo svetog Franje koje je u franjevačkom redu i danas na snazi, odlučili smo posjetiti našeg dragog franjevca, p. Roberta. On je već nekoliko mjeseci na službi u Cerniku, pa smo se vlakom zaputili u Novu Gradišku i odande prošetali do samostana. 

On i lijepo nebo vrijedni su svega

Časna sestra milosrdnica Leopoldina Čović (1901.-1926.)

Izvanredna milost sjedinjenja s Bogom donosi redovito sa sobom drugu izvanrednu milost: čežnju za trpljenjem. Pojavila se ta čežnja u njoj osobito u vrijeme, kad je još u djetinstvu od ljubavi k Srcu Isusovu častila Njegov kip. „Već sam u to vrijeme zavolila trpljenje pa sam se na svaki način svladavala... Postila sam mnogo“. O tom priča njezina majka: »Bilo je to godine 1913. ili 1914. Kroz cijelu je zimu jela samo jednom na dan i to uveče. Jutrom je primala sv. Pričest i ne bi uzela ništa. Kad bi o podne došla iz škole, nije ručala, već bi sjela u jedan kut u sobi i smiješeći se promatrala, kako mi ostali jedemo. Kad bi došlo doba za večeru, onda bi jela«. Zašto je ona to činila, majka ne zna. No Marija piše: »To sam činila na neko nutarnje nadahnuće. Nisam nikad ni pomislila, da činim možda nešto izvanredno, jer sam u sebi osjećala poticaj, da mi tako valja činiti.«

Želja za trpljenjem ostat će do kraja njezina života jednom od najtežih muka. Trpljenjem je htjela dokazati svoju ljubav, a što je više željela trpjeti, to joj se više činilo, da Isus udaljuje od nje križ i muku. U toj boli se je tješila svojom neznatnošću. Govorila bi: »Trpljenje je hrana jakih i velikih duša, a ja sam slaba i malena«.

Gostujući autor - Godišnji odmor na kraju svijeta

Dragi čitatelji, već dugo nisam ništa na ovome blogu pisao.  Ali nisam vas zaboravio! Redovito čitam ovaj blog i često vas se sjetim.

Evo, prošli mjesec sam putovao sa svojom suprugom i župnikom iz našeg grada Göteborga do kraja svijeta. Bolje rečeno, do najsjevernijeg dijela Švedske u malo mjesto koje se zove Lannavaara. Mjesto se nalazi više od 200 km iznad polarne crte. Koliko ja znam, to je najsjeverniji dio Europe gdje postoji katolički samostan, a toga sigurno nikada prije u povijesti nije bilo.

Mikrokozam

O Jeanine Deckers ukratko sam pisao prije deset godina. Dobro je prisjetiti se kroz sljedeću propovijed tog tragičnog slučaja koji nam svima može poslužiti kao upozorenje. Uostalom, nedavno se pojavila informacija da je i jedna poznata hrvatska redovnica napustila svoj stalež kako bi zajedno s ne tako davno zaređenim redovnikom započela zajednički život. Takvi primjeri, nažalost, nisu rijetki. Nemojmo se zavaravati, sotonina berba zahvaća i one za koje smo do jučer mislili da su uzorni, tu mi odmah pada na pamet slučaj jednog hrvatskog svećenika kojeg sam čak i na blogu pohvalno spominjao. Kako smo slušali u poslanici ove nedjelje "Tko misli da stoji, neka pazi da ne padne!"

Jeanine Deckers i opustošeni vinograd

U ono vrijeme kaza Isus učenicima ovu prispodobu: "Kraljevstvo je nebesko kao kad domaćin rano ujutro izađe najmiti radnike u svoj vinograd. (...)" Riječi iz svetog Evanđelja po Mateju. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Posljednji Veliki tjedan Petra Barbarića

10. travnja bilo je još slabije. Ipak je otišao u crkvu i prosjedio dvije sv. mise. »Može poživjeti još 15 dana, no može umrijeti već sutra«, rekao je liječnik. Upitali su ga, bi li mu podijelili sv. ulje. Liječnik ih je odgovarao: »Pa njemu to nije potrebno, ne treba njemu ispovijedi, nema opasnosti za spas njegove duše. To bi ga samo uzrujalo i još više ugrabilo posljednji tračak nade, jer sušičavci se uvijek nadaju.« I liječnik je upoznao veličinu Petrove duše. Ali o. Celinščak, Petrov ispovjednik, poznavao ju je još bolje, pa je Petru natuknuo o sakramentu sv. ulja. Drage je volje pristao, a nasmiješio se kad mu spomenuše liječnikovu bojazan. Podvečer se ponovo ispovijedio. Sjedio je u naslonjaču. Osim kipa Lurdske Gospe stajalo je na stolu raspelo, dvije goruće svijeće i kita proljetnog cvijeća. Sa svećenikom molio je crkvene molitve. Iza obreda ostao je dugo zaduben u molitvu zahvalnicu. Zamolio je da mu dopuste primiti sv. Popudbinu radije sutra, ujutro kad bude na tašte. »Lijepo bi bilo sad u korizmi trpjeti sa Spasiteljem, a onda o Uskrsu s njim uskrsnuti! ...Šta je moje trpljenje prema mukama što ih je podnio Spasitelj«. Tako je Pero zaželio, a tako će se to nekako i dogoditi.

11. travnja Petar je malo spavao. Noćna lampica smetala mu je. U četiri sata — izvješćuje o. Puntigam — pozdravio me je prijazno kao uvijek. U 6 sati donio sam mu sv. popudbinu. Sjemeništarci višoškolci primili su sv. pričest na taj dan za Petra, premda su se pred tri dana pričestili, a za tri će dana biti uskrsna sv. pričest. »Svi čine toliko za mene samo ja... Samo molim, nemojte đake siliti da se mole za me, moglo bi im dojaditi.« Zimus je govorio: »Samo da ne umrem u zimi, da đaci moraju snijeg prtiti.«

Taj dan — Cvjetnica je bila — sišao je u crkvu na sv. misu. Svi su se čudili kako je izdržao stojeći čitanje Muke Isusove, gdje nije već mogao pisati, nego je zadnji svoj list bratu fra Marku kazivao u pero. — Sjedio je taj dan do 9 sati jer još nije dovršio duhovnoga čitanja. Brat bolničar htio je bdjeti uza nj. »Hvala, dosta je da bdije uza me moj anđeo čuvar.«

Noć između 11. i 12. travnja nije ni oka stisnuo. Groznica je već načela živčani sustav. — »Šta radiš kad ne spavaš cijelu Božju noć?« pitao ga o. Puntigam. »Katkada ne mislim baš ni na što, a kad mi bude jako teško, uzmem moliti strelovite molitvice, osobito psalam: »U Tebe sam se uzdao, Gospodine, nek se ne postidim do vijeka.« (Ps 30,2.) I onda je sve dobro.« — Krunicu je neprestano držao u ruci.

Kašalj ga je već toliko mučio da je teško govorio. Popodne došlo je po običaju nekoliko drugova u vrijeme odmora. Pozdraviše ga. »Govorite vi, braćo, eto vidite, ja ne mogu...« »Mirko će nas zabavljati«, dobaci jedan drug ciljajući na to da je Mirko inače vječito pričalo. Ali Mirko, inače veseljak, uozbiljio se gledajući Petra. Jedva je procijedio koju riječ. Kad su se đaci opraštali, reče Petar sa smiješkom: »Mirko, Mirko, danas nisi mnogo govorio!«

Na Veliki utorak primio je sv. Pričest. Zadnja dva dana još je išao na đačku misu. Pater ga je Puntigam odgovarao od toga. »Samo da mi je doći u crkvu, za drugo lako. Tek je put donle tegoban.« (A nema više od 100 koraka ravnim putem u zatvorenu hodniku). Velečasni ga je uzeo pod ruku, a drugom se Pero poštapao. Iza 20 koraka Pero stane: »Samo da mi je sjesti«, reče bez daha. Obojica su uvidjela da tako ne ide. Vratili su se natrag. Popodne došao je Petrov brat fra Marko. Petar mu se silno obradovao.

Isti dan navečer dočekao je Petar još jednu veliku radost. Stigla je vijest iz Zagreba da vlč. o. Provincijal prima Petra Barbarića u Družbu Isusovu, dopušta mu položiti nabožne zavjete i daje mu dozvolu da nosi redovničko odijelo. Kako to, zašto to? Petar već od početka sedmog razreda kani stupiti u isusovce. Sam je zaželio, a otac duhovnik svjetovao mu je nek dobro promisli i pobilježi razloge za i protiv. Nakon zrelog promišljanja odlučio se za isusovački red. Duhovnik mu je predložio nek najprije svrši gimnaziju, a međutim neka nikome ništa ne govori o tome. Šutio je on o tome, a šutjeli smo i mi dosada. U životopisu Pavla Kolarića, uzornog mladića, koji je Petar sam preveo s talijanskog na hrvatski, saznao je kako je bio na času smrti primljen u Družbu Isusovu, samo je mislio da to može dozvoliti jedino General Reda. Otac mu ispovjednik saopći, da mu dozvolu može dati i o. Provincijal. I dao mu je. Petar je uvečer Velikog utorka iza ispovijedi i pričesti položio zavjete »vječnog siromaštva, čistoće i poslušnosti u Družbi Isusovoj«. Eto, sad je sve dao: zdravlje i mladost uzeo mu je Gospodin, da mu što prije udijeli vječnu mladost, a on još veselo daje sve što posjeduje: tijelo svoje, razum i volju svoju, sve, »Uvijek sam očekivao, da će mi sv. Alojzije tako nešto izmoliti, pošto sam ga počevši od drugoga razreda tako često molio za sretan izbor staleža.« Đaci su saznali istom iza smrti, da je Petar postao isusovac.

Bližio se konac. 14. travnja na Veliku srijedu Petru je bilo jako teško. »Baš se ne da više živjeti«, rekao je bolno. Zamolio je da koji svećenik ostane uza nj. U jedan sat po ponoći u četvrtak još mu je više pozlilo. »Nekud mi je čudno, reče, ne mogu više da dišem.« »Bi li malko vode?« — »Ne, hvala, ja ću se pričestiti«, dahne Petar. »Ne smeta, ti se smiješ napiti, pa ipak primiti sv. Pričest.« — »Nije potrebno da pijem«. A gorio je u vrućici. Iza kratke stanke upita: »Molim, kada bih se mogao danas pričestiti?« — »Ja sam već sam mislio o tome da ti danas ranije donesem sv. Pričest, možda u 4 sata?« — »Molim, što prije!« zaželi Petar. — U 2 sata ujutro na Veliki četvrtak primio je uskrsnu sv. Pričest, posljednju u životu. Sad stade potresnim riječima zahvaljivati Bogu za sve milosti koje mu je udijelio, prinese mu sav život, obnovi redovničke zavjete, izmoli kongreganističku posvetu i križni put. Par puta dao se prenijeti u naslonjač ne bi li mu odlanulo. Tužio se nije ni na što. Pogled je odmarao na Raspelu, a usne su se lagano pomicale u neprestanoj molitvi. Još nije bio konac. Žilava hercegovačka narav nije se dala slomiti. Dočekao je i podne. Okusiti nije mogao ništa.

Iza ručka došli su mu svi osmoškolci u pohode. Petar je izgledao tako jadan da nijedan od njih nije smogao ni riječi, samo su ga nijemo promatrali. O. Puntigam redom je predstavljao svakoga. Petar je svakoga pogledao tamnim pogledom što je trnuo, a onda je tiho rekao: »Hvala!« — Jedan od osmoškolaca rekao je: »Odsad ne treba da mi tko opširno opisuje smrt jednog sveca. Dosta će biti da se sjetim Petra, pa ću si dobro moći predočiti.«

U dva sata iza podneva magister je Oton Slavik sjedio uz bolesnika na rubu postelje i molio krunicu, a o. Puntigam molio je kraj prozora brevijar. Petar je nešto šapnuo. Magister Slavik nagnuo mu se. Petar ponovi: »Otac!« — Dođe otac Puntigam. »Zadnje molitve!« reče Petar. Pri potpunoj svijesti molio je pobožno djelo skrušenja, ljubavi, pouzdanja i razne kratke molitve.

»Isuse!« ... bila mu je posljednja riječ. Na usnicama držao je križ. Kod crkvenih molitava nije više micao usnama. Potpuno se upokojio bez znaka smrtne borbe. U taj čas uniđe u sobu fra Marko i otac Rektor. Petar je još bio živ. Tad uzdahnu duboko, pa opet drugi put, i još jednom ... izdahnuo je. Do nogu mu je bio kip Majke Božje Lurdske i slika Presvetog Srca. Zadnje zrake svojih ugaslih očiju upravio je onamo.

(izvor)

Poticaj našim franjevcima (ali i drugim klericima)

o. Vendelin Vošnjak (1861 - 1933)

Posebno poglavlje u Vendelinovoj euharističkoj pobožnosti zauzima pobožno celebriranje svete mise. Neki njegovi asistenti i vjernici smatrali su posebnom milošću, što su mogli pribivati njegovoj svetoj misi. Nekoji su rado napuštali klecala, prilazili bliže oltaru da gledaju izbližega »pobožnog patra«. Kad nas je kao bogoslove spremao za sveto ređenje, mogli smo se još više od drugih uvjeriti o njegovoj osobitoj ljubavi za svetu misu. Sveta je misa u prvom redu Božja služba, a onda izvor milosti. Na ovo nas je drugo češće potsjećao potičući nas, da svetom žudnjom popraćujemo riječi u kanonu: »Omni benedictione et gratia repleamur«. Najbliža priprava za svetu pričest bila je onaj momenat, kad se na njegovu licu najjasnije odražavalo, da je čas sjedinjenja s Gospodinom najslađi trenutak njegova dana.

Dogodilo se, da se vraćao iz Rima i došao na Trsat kasno poslije podne. Po najvećoj ljetnoj žegi ostao je na tašte, uspinjao se pješice po stotinama stepenica do crkve, da najprije očita svetu misu. Takav poglavar mogao je napisati svojim podložnicima: »Ako vladanje svećenika kod oltara nije pobudno, ako ne potiče na pobožnost, teško da već ne sablažnjava«. [...]

Ovdje su i razlozi, radi kojih se o. Vendelin predao liturgiji s nepromjenjivom ljubavlju i vjernošću. Dao joj se posvema, jer ona i traži cijeloga čovjeka. On se držao franjevačkog principa, da u liturgiji treba da suzvuče: glas i duh, a duh i Bog. Kod pripremanja bogoslova za celebraciju tražio je neumoljivo, da se propisana kretnja mora točno pokrivati s riječima, koje ju popraćuju. On, koji je osobito u kasnijim godinama bio sama blagost, znao je oštro ukoriti braću, ako je opazio, da se prelazi preko rubrika. [...]

Kao magister bogoslova bolovao je od čirova. S lica smo mu čitali, da od njih teško trpi. Uza sve to nije se nijednom dispenzirao od propisanih kretnja kod božanskog oficija. U zadnjoj bolesti, kad je rak ispleo u njegovu organizmu svoje mreže, nikako se nije dao odvratiti od čitanja svete mise. Časne sestre s klinike tvrde, da se rušio po stubama putem do kapelice, a ipak mi je tih dana sav sretan rekao: »Hvala Bogu, mogao sam danas učiniti kod svete mise genufleksiju do zemlje«. Za vrijeme kanonskih pohoda po Provinciji ispunjao je stupce knjige »Liber visitationis« dragocjenim liturgijskim opaskama o dostojnom obavljanju svete službe i čuvanju liturgijskih predmeta. Ti retci i sada svjedoče, da ga je taj sretni liturgijski duh odavna pratio. Kao provincijal tražio je od nas bogoslova, da u dugačkim funkcijama Velikog tjedna ne pogriješimo ni u jednom naklonu. Propisano koralno pjevanje bilo je predmet njegove ljubavi i odlučnog naglašivanja. Njemu je zapostavljao svaku figuralnu muziku. Zbog toga njegova nepomirljivog stava, došlo je za njegova zadnjeg provincijalata u nekim novinama do žučljiva napadaja na poglavare u zagrebačkom samostanu. Po naredbi oca provincijala pjevali su bogoslovi i na sam Božić liturgijsku misu umjesto uobičajenih božićnih pjesama. Njegov stav uzeo je u svom članku u »Katoličkom listu« u obranu pokojni dr. Merz, koji je s braćom na koru redovito pribivao svečanijim funkcijama.

(o. Srećko Majstorović, Život i rad o. Vendelina Vošnjaka, Zagreb 1952.)

Fra Petar Grabić

Petar Grabić rodio se u župi Miljevci, selu Širitovci kod Drniša 28.11.1882. Na Visovcu je bio prvi puta kao dojenče u majčinim rukama. Kasnije je ondje bio pripravnik za sjemenište u Sinju gdje je pohađao pet razreda gimnazije, te opet kada je stupio u novicijat. Jednostavne zavjete položio je 1899., a svečane 1902. godine. U Šibeniku i Makarskoj je studirao teologiju, a od 1903. do 1905. je bio na franjevačkom sveučilištu u Rimu. Zaređen je 25.3.1905. u Splitu. Kao profesor dogmatike i filozofije predavao je u Makarskoj i Zaostrogu 20 godina, a kroz to vrijeme je više godina bio i magistar klerika. Rekordnih 16 godina je bio provincijal franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja sa sjedištem u Splitu. Bio je i generalni vizitator više puta za hrvatske, ali i strane provincije. Prvi je gvardijan novog samostana Gospe Lurdske u Zagrebu 1931–37. g. Od 1947. do 1951. politički je zatvorenik u Staroj Gradiški, a poslije djeluje u Omišu i Splitu do svoje smrti 29.3.1963.

Zaslužan je za gradnju crkve i samostana Gospe Lurdske u Zagrebu, gradnju crkve i dogradnju školske zgrade u Makarskoj, gradnju zvonika u Sinju te za pokretanje gradnje crkve Gospe od Zdravlja u Splitu. Izborio se za pravo javnosti rada gimnazije u Sinju i priznanje franjevačke bogoslovije. Pisao je u brojnim časopisima, a pokrenuo je i uređivao "Novu Reviju". Iza njega je ostalo gotovo tisuću tiskanih stranica, ali i više od 11 tisuća stranica u rukopisu uz koje još i 52 teke u kojima je obradio živote više od 400 svetaca.

Njegova životna preokupacija posebno je vidljiva u riječima 1927. g. na kapitulu reda u Asizu: "Na nama je da ispovijedajući ovu istinu [Marijina Bezgrešnog začeća] rasplamtimo pobožnost prema Djevici Bezgrešnoj. Mi živimo u Marijanskom stoljeću. Naša je lozinka: 'Adveniat regnum Mariae!'" Uporno se zalagao da se provede u serafinskom redu marijanska orijentacija u životu i djelovanju te radio na tome da se proglasi Mariju Djevicu Kraljicom i Posrednicom svih milosti.

Uz svojeg najpoznatijeg učenika, p. Karla Balića

Iz Balićevog članka o Grabiću izdvajam: On je čvrsto uvjeren, da Neoskvrnjeno Marijino Začeće nije naučavao ni Bonaventura, ni Albert Veliki, ni Toma Akvinski, ni bilo koji od velikih skolastika 13. vijeka. Pokušaje da se prikaže sv. Tomu kao nekog preteču ove istine s pravom nazivlje "bezizglednom apologijom". I upravo kad se uzme u obzir opće protivno mnijenje teologa 13. vijeka postaje nam jasno, kako "mučna situacija" je bila u kojoj se je nalazio Duns Skot, ali zato odskače i njegova velika zasluga.

Kao pravi učenik Dunsa Skota, Gabrić ne piše da pokaže svoje znanje ili samo da rasvijetli um, nego da stavi pred oči čovjeku neke praktične, životne principe i dovede ga k Bogu. Njegovi su članci, više manje, svi prigodni, dogmatika je skoro uvijek spojena s apologetikom. Dok piše o Papi i Papinstvu, u duhu gleda, kako kod nas katolici žive zajedno pod jednim državnim krovom s pravoslavcima i liberalcima, i zato posebno naglasuje, da je papinska vlast duhovna, da katolici ne deificiraju Papu, da njegova nepogrešivost u naučavanju vjere ne uključuje u sebi neprevarljivost u osobnom djelovanju, itd. Kristovo kraljevstvo ne predstavlja ni kulturnu ni nacionalnu pogibelj, nego spas i za pojedinca i za društvo i za narode. Za svećenički celibat vojuju ne samo duhovni razlozi, nego su pri tome "odlučni i praktični razlozi uspjeha u njegovoj službi". Raspravu "Božja Providnost i ljudske nevolje" završuje stavljajući kao uzor svim Hrvatima bl. Nikolu Tavelića "koji je svojevoljno i radosno pošao u smrt za Krista".

***

Modernizam

M. p. o. Grabić piše u svojoj Kronici o modernizmu:
Modernizam početkom ovog 20. vijeka – posebno u Francuskoj Loisy i Le Roy – bila je struja liberalnih naprednih katolika, i svećenika i laika, koji su se zagrijavali mišlju pomirenja katoličke Crkve sa modernim nekatoličkim svijetom: protestantima, racionalistima i sa svim nekršćanskim vjerama. Oni su to mislili postići prilagođavajući katoličko mišljenje modernim strujama u filozofiji, u teologiji i u kritičnom proučavanju posebno crkvene povijesti kao i povijesti drugih vjera. Ta je struja prodirala u mnoga katolička filozofska i teološka učilišta prije osude Pija X u enciklici "Pascendi Dominici gregis" i u dekretu "Lamentabili".

a) O. Grabić ističe, u čemu su se očitovale osnovne zablude modernista: "Naš razum nije sposoban da pozna stalnu i nepromjenjivu istinu na nikakovom području ljudskog znanja. Sve je podvrgnuto načelu apsolutne evolucije."

b) Zatim jasno i bistro izlaže katoličko načelo: "Katolička teologija uči ... da su naše vjerske objavljene istine nepromjenljive i vječne. Mi vjerujemo u osobnoga Boga, Stvoritelja neba i zemlje. Vjerujemo u Presveto Trojstvo. Vjerujemo da nam je Krist BOG-ČOVJEK objavio i da nas je poučio u istinama kršćanske vjere. Vjerujemo da je upravu Crkve povjerio kao Poglavici sv. Petru i apostolskom zboru kao zajednici, te njihovim nasljednicima: Rimskim Papama i Biskupima. Sin Božji ostavio nam je sedam sv. Sakramenata kao sredstva milosti i spasenja. On je Krist svoje božansko naučavanje bezbrojnim čudesima potvrdio."

c) O. Grabić tvrdi da su modernisti u zabludi: "jer uče, da čovjek ne može poznati stalne istine, da ne može poznati ni Boga, ni vjerovati u Trojstvo. Modernisti ne vjeruju u Božanstvo Kristovo ni u Njegovo Otkupljenje roda ljudskoga. Zapravo za moderniste ne postoji ni grijeh ni milost ni Sakramenti. Crkva nema božanske misije da naučava sve narode."

Sad se pita o. Grabić: "Kako onda prema njihovoj novovjekoj mudrosti treba tumačiti sve ove vjerske istine? To oni hoće da tumače snagom vjerske evolucije vjernika, čije vjersko čuvstvo crkvena vlast oblači u zgodne oblike naučavanja i propovjedanja. To su crkvene dogme. Istina vrijedne za tok našeg sadašnjeg vjerskog uvjerenja, ali nam to ne jamči, tvrde oni, stalnost vjerskih istina za sutrašnjicu, jer je, prema njima, vjersko čuvstvo promjenljivo i nestalno."

Zahvala za redovnika i svećenika Grabića dr. fra Petra
Prof. Petar Grgec, u Zagrebu 23.V.1955.

II

Hvala Ti, Bože, Kralju svih vjekova,
što si nam dao, da je, vođen vjerom,
fra Petar Grabić znao branit perom
svetinje drevne naših pradjedova.

Kad proroci su lažnih zastranjenja
učili, da je Bog proizvod tmine,
i čovjek da je potomak živine,
i dogme Crkve da su zasljepljenja:

Tad Petar Grabić u Mahnića četi
štampanom riječju branio je sveti
stari amanet hrvatskoga roda

utvrđujući, da je tek sloboda
i veza s Bogom i dar besmrtnosti
odlika prava naše čovječnosti.


(Priređeno prema: Mp. o. dr. fra Petar Grabić : životne crtice i glavnija djela : in memoriam 1882-1963, Split 1964.)

Marija Ana Lindmayr o čistilištu

Tereziju Avilsku papa je Pavao VI. proglasio crkvenom naučiteljicom, zacijelo zato da bi se pokolebani vjernici dali nadahnuti spoznajama i naučavanjem velike španjolske mistikinje. Terezija Avilska imala je sjeverno od Alpa jednu duhovnu kćer: Mariju Anu Lindmayr, koja joj je umnogome bila srodna. Ne samo što je pripadala istom redu nego je poput svoje učiteljice bila i jako stroga prema samoj sebi. U tvrdoj školi askeze pod vodstvom mudrog duhovnika primila je dar ekstaza i viđenja te razvila živu duhovnu djelatnost. Kad smo otkrili njezin dnevnik, osvojile su nas njezine duševne pustolovine i draž njezine osobnosti te nam je smjesta bilo jasno da upravo ova duhovna hrana treba našem duhovno osiromašenom i duševno pothlađenom vremenu.

Zahvaljujući naročitom Božjem dopuštenju Marija Ana Lindmayr (1657. – 1726.) komunicirala je sa siromašnim dušama u čistilištu. Saznala je pojedinosti o uzroku, načinu i trajanju njihovih patnja, o strahoti grijeha i o golemom opsegu čišćenja te o njihovoj gorućoj čežnji za beskonačnim Bogom. Marija Ana Lindmayr neizrecivo je trpjela za njihovo oslobođenje, ali je i primila spoznaje i uvide o onostranom svijetu koji su pogodni da nam otvore oči i istrgnu nas iz naše ravnodušnosti. Nijedan teolog ne bi nam mogao nauk o posljednjim stvarima, a prije svega o procesu čišćenja i sazrijevanja u onostranosti, opisati tako zorno i živo kao što je to znala učiniti ova duhovna kći velike crkvene naučiteljice. Usporedbe radi donosimo u dodatku službeni crkveni nauk, a za praktičnu upotrebu donosimo izabrane molitve. Za hitne slučajeve u obitelji i susjedstvu – što je pri današnjoj nestašici svećenikâ posebno aktualno – priložili smo, po želji mnogih, i molitve za umiruće.

Postupak za proglašenje Ane Marije Lindmayr blaženom pokrenula je minhenska kurija već godinu nakon njezine smrti, 1727. To što on još nije dovršen, bolno pogađa svakoga komu je poznata veličina i važnost ove žene. Od glasovitog arheologa prof. dr. Strebera s Minhenskog sveučilišta potječe izreka: "U Münchenu pokopana leži jedna svetica." Ako još nije proglašena svetom, to nema veze s njezinom svetošću, nego sa sporošću crkvene birokracije i s današnjom ravnodušnošću prema svecima.

Jezuitska posla

Dosta nam je invazionizma i kleveta o kršćanstvu od isusovaca!

Mors et Vita duello conflixere mirando:

Dux Vitae mortuus, regnat vivus.

U čije ime govori Sosa Abascal?

Pošto je nedavno tvrdio da je „riječ relativna“, govoreći o onome što je Gospodin Isus Krist govorio u Evanđelju, General Družbe Isusove sada daje Ansi invazionistički intervju u kojemu izjavljuje da Zapad mora popustiti islamu u ime kršćanskih vrijednosti. „Politika zidova s jedne je strane nehumana, a s druge beskorisna“. Kao već i njegov Poglavar tijekom predizborne kampanje i on pravi ispad u vezi s Trumpom koji po njegovom mišljenju „napada kršćanske i ljudske vrijednosti“ i dodaje da je „ludilo poistovjetiti islam i terorizam“.

I ne samo to. Branio je islam od napada onih koji ga poistovjećuju s terorizmom: jedna takva jednakost prema njegovim riječima jest „ludilo“ i ne oklijeva ustvrditi: „Teroristi mogu biti muslimanske vjere, ateisti, a također i kršćani. Izjednačiti jednu vjeru ili rasu s terorizmom jest manipulacija koja ne dopušta da se borimo protiv njega“.

Inače, mogao nam je reći gdje je taj kršćanski terorizam i zar se može staviti na istu razinu Kuran (koji poziva na ubijanje u ime božje svakoga onoga koji se ne podvrgava islamu) i Evanđelje koje nas predaje i čini sličnima Bogu koji je umro radi našega spasenja i koji od nas zahtijeva, čineći nam to mogućim Svojom milošću, da činimo isto tako za spasenje drugih.

Tko će okončati ove ne samo poremećene brbljarije, nego i pogibeljna iskrivljivanja stvarnosti i istine na štetu masa kojima se i dalje manipulira i koje se drži u neznanju koje je zlosretno i rizično za sudbinu cijeloga čovječanstva?

Lijepo je rekao Camillo Langone u dnevniku Il Foglio: „No ako Evanđelje nije istinito, gdje je, ljudi moji, upecao kršćanske vrijednosti? Ako Evanđelje nije istinito, isusovac je samo običan starac obučen u crno. Dok je pak Evanđelje istinito, isusovci su još uvijek onakvi kakvima ih Pascal opisuje: stručnjaci u umijeću prijevare“.

Sjetimo se riječi Marija Palmara:
„...ono što nam na koncu ostaje u ruci jest samo blijedo sjećanje na katoličanstvo. Hladno i mrtvo tijelo koje je na putu izgubilo ljubav za istinu i sigurnost u živu i stvarnu Kristovu prisutnost u Crkvi. Katoličanstvo bez križa i bez svjedočenja, u bijegu od svagdašnjeg mučeništva nerazumijevanja od svijeta. Ne preostaje drugo nego pomagati ovoj braći apostolatom istine. I moliti se za njih jer je velika pogibelj koju predstavljaju za spasenje mnogih duša. Počevši od njihove.“

Izvor: http://chiesaepostconcilio.blogspot.ba/2017/03/ora-basta-con-linvasionismo-e-con-io.html

Novi lideri za novo vrijeme

Novi dekan KBF-a u Zagrebu navodno će biti franjevac p. Mario Cifrak.

Utješna nagrada odlazi p. Slavku Sliškoviću koji je nedavno postao provincijal hrvatskih dominikanaca.

Danas su isusovci sabrani u Rimu izabrali novog generala svoga reda (njihovi generali imaju doživotni mandat kao i pape, ali isto tako mogu dati otkaz).

Nazdravimo novim liderima!

Gostujući autor - Kritika stavova Majke Tereze prema drugim religijama

Vjerojatno će ovaj tekst neke vjernike pomalo uznemiriti, ali mislim da govori o sasvim legitimnoj temi: stavu sv. Majke Tereze prema jedincatosti spasenja u Katoličkoj Crkvi i posljedično njezinu odnosu prema nekatoličkim religijama.

Navodim ukratko svoje osobno mišljenje jer tekst u nastavku nije moje djelo. Ja smatram da je kanonizacija nezabludivi čin papinskog učiteljstva utoliko što potvrđuje da se neka osoba nalazi u raju, tj. da je sveta. Franjo je Papa i on je proglasio Majku Terezu svetom te je time to pitanje za mene završeno.

Ljubav koju je Majka Tereza iskazivala siromasima i potrebnima, obrana nerođenih, njezini poticaji na molitvu i klanjanje pred Presvetim velike su i divljenja vrijedne stvari. Vjerujem da je Majka Tereza više dobra učinila u jednom danu, nego ja u deset godina. Njezine sestre Misionarke ljubavi su vjerojatno najbolje redovnice koje sam vidio u životu.

No, ostaje problem da ako su donji citati pripisani Majki Terezi zaista vjerodostojni, oni predstavljaju tešku i pogibeljnu zabludu koju svaki katolik treba osuditi i pokušati ispraviti, tim više što je danas tako raširena. Pri tome je krivnja primjerice jednog teologa, svećenika, kardinala, pa pape, Ivana Pavla II., objektivno puno teža od krivnje jedne redovnice bez većeg obrazovanja. Imajući sve to u vidu, stavljam pred vas ovaj članak. On neće umanjiti čast koja pripada ijednom pravom svetcu, ali stoji kao upozorenje da pogubni duh modernizma danas na neki način u našim crkvama i vjeronaučnim dvoranama okužuje i sam zrak koji udišemo.

Tereza Kalkutska: svetica za naše vrijeme

Ove će nedjelje, 4. rujna 2016. godine Franjo Govorljivi proglasiti Gonxhu Bojaxhiu, svijetu poznatiju kao Majka Tereza Kalkutska, kanoniziranom "sveticom" Katoličke Crkve – barem kako danas mnogi takvo što običavaju shvaćati.

I dobro je što će biti proglašena takvom, i to ni od koga drugog nego od Franje, jednostavno zato što Tereza Kalkutska pruža vrlo vjernu sliku postkoncilske crkvene krize – "svetica" čija ikona i ostavština pribavljaju neokonzervativcima kao i rimskim otpadnicima mnogošto za čašćenje.

Osvrnimo se najprije na neokonzervativce, od kojih su brojni crkveno poslanje gotovo posve napustili u korist zaživotaštva (Pro-Lifeism), mnogi i nesvjesno.

U očima mnogih takvih zavedenih duša Majka se Tereza praktički kanonizirala prije više od dva desetljeća, kad je na Nacionalnome molitvenom doručku 1994., pred Billom i Hillary Clinton, rekla:
"Osjećam da je najveći uništavatelj mira danas abortus, jer on znači rat protiv djeteta, izravno ubijanje nedužnog djeteta, umorstvo počinjeno od same majke. A ako prihvatimo da majka smije ubiti čak i vlastito dijete, kako onda možemo drugim ljudima govoriti neka ne ubijaju jedni druge?... Nijedna zemlja koja prihvaća abortus ne uči svoje stanovnike da ljube, nego da upotrijebe svako moguće nasilje kako bi dobili ono što žele. Eto zašto je najveći uništavatelj ljubavi i mira abortus."

Neokonzervativci to smatraju sjajnim primjerom odvažnog evangeliziranja. "Tradicionalisti" (iliti katolici) shvaćaju da nije posrijedi ništa takvo.

U svojoj veličanstvenoj enciklici Quas Primas papa Pio XI. (čija će kauza za proglašenje svetim jamačno mirovati dok sadašnja kriza ne završi) donosi nepromjenjivi vjerski nauk:
"Kad ljudi priznadu, i u privatnom i u javnom životu, Krista Kraljem, društvo će napokon biti blagoslovljeno stvarnom slobodom, ispravno uređenom stegom, mirom i skladom."

Je li Majka Tereza vjerovala u to?
Ako jest, majstorski je svoja uvjerenja zadržavala za sebe.

Upravo je to, na žalost, jedan od razloga zašto je Majka Tereza izrazito kvalificirana da predstavlja postkoncilsku čovječansku Crkvu s njezinim shvaćanjem "misionarskog" rada, čiji je etos znamenito sažela izjavom:
"Uvijek sam govorila da trebamo pomoći hindusu da postane bolji hindus, muslimanu da postane bolji musliman, katoliku da postane bolji katolik." (Jednostavan put, str. 31.)

U svemu tome rimski otpadnik i neokonzervativac (posebice onaj ustavoljubni koji nastava dobru staru Bog Blagoslovio Ameriku) imaju mnogo zajedničkoga za slavljenje kad je riječ o Majci Terezi.

Vidite, obojica smatraju drugovatikansku deklaraciju o vjerskoj slobodi nedodirljivim evanđeljem Novog proljeća, a to nužno znači da dijele dva sržna uvjerenja:
Prvo, da je razdvajanje Crkve i države istinska svetinja, i drugo, da se nauk o socijalnom kraljevstvu Kristovu mora ako ne izravno odbaciti, a ono barem, poradi probitačnosti, zataškati.

Sa svoje strane rimski otpadnik, koji je daleko više mason nego katolik, ne može a da Terezu Kalkutsku ne štuje još i više.

Prema o. Brianu Kolodiejchuku, MC, postulatoru kauze za proglašenje blažene Majke Tereze svetom, njezino se shvaćanje danog poslanja može sažeti ovako:
"Željela je da se ljudi približe Bogu (kako god ga poimali) i vjerovala da će se na taj način približiti i jedni drugima, ljubiti jedni druge te konačno učiniti svijet boljim za življenje svakomu."

Sama kaže:
"Nikad mi nije bio problem ako ljudi različitih vjera mole zajedno. Vidjela sam da su ljudi naprosto gladni Boga; i bilo da su kršćani ili muslimani, mi ih pozivamo da mole s nama. U našim misijskim kućama u Španjolskoj i Francuskoj velik je postotak muslimana i žele moliti. Tako da smo prvenstveno na to usredotočeni, da ih potaknemo na molitvu, na odnos s Bogom, kakav god; jer kad to imaš, doći će i sve drugo." (Jednostavan put, str. 32.)

Usporedite metodu Majke Tereze s ovim:
"Vrata masonerije otvorena su ljudima koji traže sklad sa svojim bližnjim, osjećaju potrebu za samousavršavanjem i žele sudjelovati u gradnji svijeta boljim mjestom za život." (International Masons)
"Masoni vjeruju da je jedan Bog te da se ljudi služe mnoštvom različitih putova da bi tražili i izrazili ono što znaju o Bogu. Masonerija upotrebljava u oslovljavanju božanstva poglavito naziv 'Veliki Arhitekt Svemira' i druge nevjeroispovjedne naslove. Tako se osobe različitih vjera mogu udružiti u molitvi, usredotočujući se na Boga, a ne na međusobne razlike. Masonerija vjeruje u religijsku slobodu i u to da je odnos između pojedinca i Boga osoban, privatan i svet." (Masonic Service Association of North America)

Doista, Majku Terezu moglo bi se s pravom smatrati jednako tako sveticom zaštitnicom masonerije kao i zaživotaštva!

I na kraju: kako ne priznati koliko je prikladno što će nedjeljnom svečanošću dodjele nagrade predsjedati Franjo, nesumnjivo jedan od najodanijih učenika Majke Tereze.

"Mislimo da bi naš rad trebao biti primjer ljudima. Među nama je 475 duša: 30 katoličkih obitelji, a sve ostalo su hindusi, muslimani, siki: razne religije", zapisala je Majka Tereza, očito uživajući ne samo u religijskoj raznolikosti samoj nego i u činjenici da su katolici manjina." (Isto, str. 31.)

Ako tražite ikakvu njezinu zabrinutost nad time što je golema većina ljudi umrlih pod njezinom njegom umrla izvan Crkve i bez sakramenata, zaboravite! Njoj je Crkva bila samo jedna od mnogih "Kuća Božjih":
"Bog nije odvojen od Crkve, jer On je svagdje i u svemu i svi smo mi Njegova djeca: hindusi, muslimani ili kršćani." (Isto, str. 59.)

Na Svečanosti pranja nogu 2016. Franjo je izrazio svoju suglasnost, kazavši:
"Svi mi zajedno, muslimani, hindusi, katolici, kopti, evangelici, braća smo i sestre: djeca istog Boga."

Drugim riječima, dok se Crkva nekoć brinula o krštenju, danas, s obzirom na svu ljudsku patnju u svijetu, nitko više nema vremena za to!

Kao što je Majka Tereza rekla: "Pitaju me što mislim o današnjoj ulozi Crkve... Nemam vremena brinuti se zbog svih tih problema: toliko toga moram obaviti u svom svakodnevnom radu." (Isto, str. 59., 60.)

Sve u svemu, život i baština Majke Tereze pružaju kristalno jasnu sliku onoga što je Franjo pošto-poto nakanio oživotvoriti:
Katoličku Crkvu koja je zapravo lišena svojega pravog identiteta, neodlučna glede svojega bogomdanog poslanja i preostaje joj samo zemaljski pothvat toliko usredotočen na vremenito te se ni njezini najrazvikaniji misionari nemaju kad obazirati na nadnaravne ciljeve radi kojih je čovjek stvoren.

https://akacatholic.com/teresa-of-calcutta-a-saint-for-our-times/

Iz razgovora s biskupom Križićem

Iz razgovora s novim gospićko-senjskim biskupom, karmelićaninom o. Zdenkom Križićem za Večernji list:

"Očekivati da mi vjenčavamo u Crkvi crkvene gay brakove, crkveni nauk zasad to ne dopušta. Ali to ne znači da su ti ljudi manje vrijedni, da oni u Crkvi trebaju biti marginalizirani. Ne, apsolutno ne! Moraju biti poštovani i moraju se uključiti. Konačno, oni mogu kao vjernici i u Crkvi dati svoj nemali doprinos u duhovnom rastu kršćanske zajednice, vjerničkom i sveukupnom rastu zajednice naroda kao takvog."

Crkveni nauk to zasad ne dopušta? Nadalje, ako sam dobro shvatio, seksualno aktivni, nepokajani, homoseksualci i homoseksualke mogu dati nemali doprinos u rastu Crkve i naroda?

"Mogu li npr. ići na pričest?
Mogu, pod uvjetom da idu na ispovijed. Oni nisu isključeni iz sakramenta. Međutim, isto tako moraju pred Bogom priznati što po svojoj savjesti osjećaju kao grijeh, kao nešto što nije u skladu s Božjim zakonom. Oni idu na pričest kao i svi drugi."

Oni ne samo da trebaju "ići na ispovijed" jer svatko može "ići na ispovijed", nego se trebaju valjano ispovijediti (a to uključuje pokajanje i odluku više ne griješiti) i dobiti odrješenje. Na ispovijedi trebaju priznati sve teške grijehe, a ne samo ono "što po svojoj savjesti osjećaju kao grijeh, kao nešto što nije u skladu s Božjim zakonom" jer im savjest može uslijed grijeha i modernističkog tješenja svećenika poput ovog biti krivo oblikovana, pa da ne osjećaju grešnim ono što Crkva oduvijek i svuda osuđuje.

"Svi znamo da ima toliko razvedenih brakova za koje bismo mogli reći da nisu bili niti valjani."

Valjda ja nisam jedan od tih svih jer ako znam da su se ljudi oženili u Crkvi jasno pretpostavljam da je brak valjan, a suprotnu tvrdnju bi valjda trebao dokazati crkveni sud (barem je tako bilo do prošle godine kad je papa Franjo uveo tzv. skraćeni postupak).

"Da nisu bili niti zrelo sklopljeni, da osobe emocionalno, psihički nisu bile pripremljene. I ti brakovi su pukli na prvim i malim poteškoćama. Papa sada inzistira na tome da se daju olakotne mogućnosti, odnosno brže, da se taj brak proglasi ništavnim. Treba vidjeti koji su razlozi doveli do razvoda. Tako da ti ljudi mogu sklopiti ili ozakoniti neki drugi brak u kojem se nalaze."

Izgleda da sada treba dokazati da su obje strane bile emocionalno i psihički pripremljene i zrele da bi brak bio valjan jer se inače uzima da je sama činjenica razvoda potvrda nezrelosti bračnih drugova. Bože sačuvaj na što smo spali. Ja sam mislio da je smisao crkvenog sudbenog postupka utvrđivanje istine o valjanosti sklopljene ženidbe, a ne "tako da ti ljudi mogu sklopiti ili ozakoniti neki drugi brak u kojem se nalaze." Zamislite kad dođe bračni par gdje se oba supružnika slažu s "poništenjem crkvenog braka" što znači da mogu ići na brži postupak koji je Papa uveo krajem prošle godine. I njihov slučaj dolazi pred ovakvog biskupa koji donosi odluku o ništavosti koja odmah postaje pravovaljana jer je ukinut i obavezni priziv. Pa si vi mislite.

"Do toga je itekako Crkvi stalo, jer se Crkva muči s time, zato što je brak nerazrješiv, međutim treba uvijek vidjeti je li taj brak valjano sklopljen. Osim toga, Crkvi je itekako stalo do djece iz tih brakova, jer se često događa da ta djeca idu na prvu pričest i krizmu, a njihovi roditelji ne mogu pristupiti sakramentu svete pričesti. Ili ne mogu biti kumovi i tako dalje. To nije dobro za vjerničku formaciju djece."

Gle koji razlog, roditelji koji žive u preljubničkoj vezi neće moći pristupiti sakramentima zajedno s djecom. To nije dobro za vjerničku formaciju djece, pa je umjesto da roditelji srede svoje grešno stanje ili ne pristupaju pričesti, rješenje u tome da im se na bilo koji način nađe razlog nevaljanosti prve ženidbe.

"I na koncu, na planu sakramentalnog života kako tim ljudima pomoći da mogu biti dionici tih milosti koje Bog daje svima. Jer, često može biti greška jedne strane u braku, gdje druga može biti nevina."

Ček, ček, ček. Pa nije nevinoj strani onemogućen pristup sakramentima osim ako se i ona nije iznevjerila svojim ženidbenim obećanjima i živi u preljubu s drugom osobom.

Sve u svemu, modernistički jad i bijeda.

Pokvarena ploča

P. Mirko Irenej Vlk, dominikanski mladomisnik, nastavlja ponavljati gotovo iste argumente o tradicionalnoj liturgiji koje je već iznosio (1, 2, komentar) i pritom pokazuje svoju zbunjenost, ali i nesigurnost u službenu priču koju su mu servirali za školovanja na bogoslovnom fakultetu. S obzirom da se pater u međuvremenu nije potrudio poći dalje od onoga što on smatra jedinom i presudnom razlikom između starog i novog obreda - jezika - neću ni ja trošiti svoje vrijeme da mu ponovno pokušavam takve stvari objašnjavati (v. također).

Drago mi je da pater, kako kaže u svom širokom katoličkom shvaćanju "bira oboje", veseli me takav pristup jer to zasigurno znači da će barem ponekad slaviti što bi on rekao "sv. misu na latinskom jeziku", a ja čisto radi određenosti dodajem kako drugdje napisa "po tridentskom obredu". Neću inzistirati da bude po tridentskom obredu, što se mene tiče, može i po starom dominikanskom obredu. Recimo jednom svakih par mjeseci, može pater? Kad već birate oboje. Time biste stali iza svojih riječi jer tradicionalni katolici nemaju u Hrvatskoj gdje sudjelovati na svojoj misi osim povremeno kod SSPX-a, a njih smatrate "izgubljenim slučajem" (kako široko katolički). Ako kažete ne zamolbi vjernika, svjesni ste da "sama Crkva možda eventualno izgubi tu osobu koja može prijeći u raskolničku organizaciju kao što je SSPX". Znate kako je Gospodin rekao "onaj sluga što je znao volju gospodara svoga, a nije bio spreman ili nije učinio po volji njegovoj, dobit će mnogo udaraca. ... Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati." (usp. Lk 12,47-48)

Uzvisi neznatne

Stoga, Gospodine, velikim dobročinstvom smatram i kad nemam mnogo od onoga što naizvan i po ljudskome shvaćanju donosi hvalu i slavu. I stoga, kad netko promatra svoje siromaštvo i nevrijedost, ne samo da se ne smije jadati ili žalostiti ili obeshrabriti već se, naprotiv, mora uvelike tješiti i veseliti što si ti, Bože, siromašne i ponizne i prezrene od ovoga svijeta, odabrao sebi za prijatelje i ukućane. (Nasljeduj Krista, III 22)

O moj Bože, u moj si život stavio malo toga što sija, podaj da, poput Tebe, idem k autentičnim vrijednostima, prezirući ljudske vrijednosti kako bih cijenila i željela samo apsolutno, Vječno, ljubav Božju po nadi. (Léonie Martin)

Nadasve

Sa stranice dominikanskih studenata:
fr. Mirko Irenej Vlk OP - Nadasve nerazumno gunđanje o liturgiji i tradiciji.
Članak započinje s

Već mi se nekoliko puta dogodilo, posljednji put prije samo nekoliko dana, da me vjernici pitaju o pravovjernosti i ispravnosti obreda svete mise na narodnom jeziku.

i nastavlja nizbrdo odatle.

S obzirom da sam autora čak i upoznao (iako se on vjerojatno mene ne sjeća) i još je mlad, bit ću najblaži što mogu.

Jedna od stvari koje mi govore da autor baš i nije dobro razumio u čemu leže temeljne razdjelnice između tradicionalne mise i novus ordo mise pokazuje se u sljedećim citatima:

Itekako razumijem njihovu želju da se očuva bogata liturgijska i kulturna baština Katoličke crkve koja u velikoj mjeri počiva na latinskom jeziku kao službenom jeziku Crkve još od prvih stoljeća.
...
Ne želim ovdje ulaziti dublje u detalje sukoba između zagovornika obreda sv. mise na latinskom jeziku i zagovornika obreda sv. mise na narodnom jeziku, jer za mene prije svega takav sukob ne postoji nego ga pojedinci pokušavaju fabricirati jer se zbog nekih postavki ljudske psihologije osjećaju ugroženima zato što njihov stav nije većinski.

Latinski vs. 'narodni' jezik nije primarni problem i to zna svatko tko je ovoj temi posvetio više od nekoliko minuta. Posebno bih od članova reda poznatog po učenosti očekivao da ne prave takve pogreške.

Kaže dalje autor:

Stvarno me živcira kad se posebno u stvarima vjere više nego u bilo kojoj drugoj domeni ljudskog života očituje taj mehanizam ponašanja da se neformalno smrtnim prijestupom smatra imati drukčije mišljenje. Onda shodno tome onaj tko je različitog stava postaje neprijatelj, jer ugrožava tvoju apsolutnu sigurnost u vlastito spasenje i blaženstvo. Privatno to zovem 'paranoičnom potrebom za sigurnošću uslijed nemogućnosti pomiriti se sa temeljnom životnim činjenicom kako ništa u ovom životu nije sigurno'.

Ja privatno zovem stav po kojemu se o definiranom nauku vjere može imati drukčije mišljenje, modernistička hereza. Nije mi jasno čemu ovo karikiranje o "apsolutnoj sigurnosti u vlastito spasenje i blaženstvo" jer nikad nisam upoznao nekoga tko bi takvo što mislio (možda neke protestantske sekte koje naučavaju predestinaciju?). Ako išta, tradicionalistima se prigovara da previše spominju pakao i stvarnu mogućnost vječne propasti. Uostalom, ako je netko različitog stava, ne postaje automatski time neprijateljem. To može postati (naravno ne u smislu da mi se osobno zamjerio) ako svojim krivim naučavanjem zavodi ljude na put koji ih vodi u pakao. Nažalost, moram autoru ukazati na žalosnu činjenicu da sam od jednog od njegove subraće sasvim otvoreno u propovijedi čuo kako nije bitno da li je netko katolik, nego je li dobar čovjek, pa bio on i musliman i hinduist. Neki drugi su malo skriveniji i zato opasniji, ali drže ništa manje pogubne teze.

Na sredini članka nailazimo na, pretpostavljam nenamjeran, vic.

Treba imati povjerenja u liturgijske stručnjake unutar Kongregacije za bogoštovlje, makar samo iz razloga da je njima iz same ljubavi prema liturgiji više nego ikome drugome stalo da bogoslužje Crkve bude uređeno, uravnoteženo i pravovjerno.

Mislite ljudima poput primjerice mons. Annibalea Bugninija ili mons. Piera Marinija?

Ovo nije ništa novo i događa se već stoljećima – ta kako je sam obred na latinskom nastao? Po meni jedina bitna razlika između Tridentskog obreda svete mise na latinskom jeziku i obreda svete mise na narodnom jeziku koji je uveden nakon II. Vatikanskog koncila jest vrijeme. Obred na narodnom jeziku je imao jedva 50 godina da ga se izbrusi i uglanca dok je obred na latinskom, u onom obliku kakvog je dobio nakon Tridentskog koncila, imao pet stoljeća glancanja i usavršavanja iza sebe.

Budući je autor napisao "po meni", ne mogu mu ništa prigovoriti. Po njemu možda mogu i svinje letjeti. Volio bih da mi pisac pojasni na kakva točno glancanja misli kod tradicionalne mise i kod nove mise, tj. u kojem smjeru se glancalo? Jer ako je glancanjem nakon 50 godina dobiven ovaj današnji banalni oblik liturgije, onda se bojim što će idućih 50 godina donijeti.

Uredu je težiti što većoj vjernosti Tradiciji i sličnosti sa obredom sv. mise iz prvih kršćanskih vremena, ali je nerealno očekivati da obred na narodnom jeziku bude jednako izbrušen kao i obred na latinskom jeziku. Štoviše, takav stav je po sebi negativan i potkopava dobru volju, jer implicira da liturgičari ne žele isto što i tradicionalisti što uopće nije istina. Svatko tko poznaje makar i jednog liturgičara zna kolike su ti ljudi 'cjepidlake' da sve bude savršeno s jasnom simbolikom i svime.

Ne znam gdje da počnem s ovim odlomkom. Pa je li vi znate što se radilo i radi zbog navodne "sličnosti sa obredom sv. mise iz prvih kršćanskih vremena" i da to najčešće veze s "vjernosti Tradiciji" nema? Ovo o liturgičarima je da puknem od smijeha. Reći ću samo ovo, a možda je i to previše: pogledajte tko se najviše protivi tradicionalnoj latinskoj misi. Ovo o "cjepidlakama" je nešto u čemu se potpuno slažem s autorom (konačno!). Samo što se tu radi o onome 'cijede komarca, a gutaju devu' ili pak 'predaji koju su sami sebi predali' (ako vam treba primjer dovoljno je da se sjetite kako dvije riječi u ključnom dijelu mise, barem za nas 'tradicionaliste', nakon deset godina još nisu stigli prevesti).

Na kraju, ono s čime se neki iz redova tzv. tradicionalista ne mogu pomiriti jest jednostavna činjenica kako su obred na latinskom jeziku, kao i obred na narodnom jeziku, kao i još 21 obred koje priznaje Crkva, zapravo različiti aspekti Kristovog otajstva spasenja koje je samo po sebi nespoznatljivo u potpunosti. Stoga će svaki obred naglasiti neke dimenzije otajstva spasenja, dok neće dovoljno naglasiti druge dimenzije. Zato liturgija i evoluira kao i Crkva te se naglasci mijenjaju.

To da različiti obredi naglašavaju različite dimenzije, to se potpuno slažemo. Samo što je problem što tradicionalni obred jasno naglašava katoličku dimenziju sv. Mise, a novi obred protestantsku.

To se u teologiji naziva 'pozitivna neistovremenost' tj. naš kriterij su eshatološka obećanja slobode, mira i pravednosti i kad se mijenjamo, mijenjamo se kako bi uvijek bolje ostvarivali ta eshatološka obećanja i dosegli Kraljevstvo Božje, a ne zbog prevrtljivog društvenog zeitgeista.

Nadam se da je autoru jasno da se ovakvim 'argumentima' može opravdati apsolutno svaku promjenu.

Kažu da je sv. Dominik plakao mnogo i često. Vjerujem da i danas 'plače' gledajući što je 'evolucija' donijela njegovu redu u mnogim krajevima.

Dignite ruke pod poslušnost

Redovnici i redovnice snimaju pjesmu "Hvala redovnika". Izvodi je Redovnički Band Aid. Prema fotografijama nagađam da to neće biti Te Deum ili Salve Regina. Nadajmo se barem da nije Bad Romance ili Like a Virgin. No dobro, barem se biskupi i redovnici više ne sukobljavaju oko pitanja poput onoga koliko je siromašan Krist bio. Biskupi plešu, redovnici poslušno prihvaćaju.

Nema puno veze s ovim postom, ali toliko mi se svidio ovaj citat da ga jednostavno moram prenijeti i kod nas na blogu:

Sveti Bazilije Veliki je rekao u toj situaciji [za arijanske krize] sljedeće: "Samo se jedan grijeh danas oštro kažnjava: pažljivo obdržavanje tradicije naših Otaca. Zbog toga su oni dobri izbačeni sa svojih mjesta i odvedeni u pustinju".

Prva Hrvatica među redovnicama bez habita

Gornji naslov obojen sasvim očitom ideologijom nalazi se iznad članka u novom broju Glasa Koncila.

Glas Koncila vijest prenosi sa stranice hrvatskih monfortanaca gdje se habit uopće ne spominje. Ne, glasnici koncila, uopće niste prozirni. Naslov vam je u stilu Jutarnjeg lista koji članak o nekom trajnom đakonu naslovljuje s "Imam ženu i sina, ali mogu činiti sve kao pravi svećenik".

No da ne bi ostali u zabludi oni koji misle kako ove redovnice, Kćeri Mudrosti, nisu nikad nosile habit, evo što piše u njihovim izvornim konstitucijama koje je sastavio suutemeljitelj sveti Louis de Montfort:

Svoj sivi habit prekriven crnim plaštom [sestre] promatraju kao svoje [ukopno] platno i livreju siromaštva Isusa Krista kojeg se svijet gnuša. Zato oblačeći ga, habit s ljubavlju poljube. Nipošto ne unoseći svjetovne mode u svoj habit, radije izabiru materijale najgrubljeg tkanja, odbojne i [ljudskoj] naravi i svjetovnom duhu, a to je česta značajka pobožnih osoba.

(izvor: 1, 2)

Malo o novijoj povijesti.

U 1960-ima kongregacija je imala 5000 sestara u 400 ustanova i deset novicijata. Od 2. vatikanskog sabora, ovi brojevi su se značajno smanjili.

Najvažniji događaj za redovničke zajednice u ovom poslijekoncilskom razdoblju bio je aggiornamento, pažljiva prilagodba konstitucija, u vjernosti izvorima, na koju je pozivao Sabor kako bi se odgovorilo potrebama suvremenog svijeta. Za Kćeri Mudrosti, Montfortovo izvorno Pravilo ostalo je temeljnim nadahnućem. Godine 1965. habit je modificiran.

Običaji i odredbe koji nisu činili dio Pravila i često su bili zastarjeli i naporni, napušteni su. Nadahnut Saborom i njegovim "vjetrom promjene", princip supsidijarnosti koji je uključivao decentralizaciju i sudjelovanje u podijeljenoj odgovornosti, doveo je do razdoblja eksperimentiranja s novim načinom života. Laička odjeća, posao koji su pojedinci obavljali izvan ustanove, razbijanje velikih zajednica u manje jedinice koje žive izvan zajedničkih institucija: sve su to bili znakovi raznolikijeg apostolskog kontakta, što je pak za sobom povlačilo promjene u načinu života. Gdjegdje je to ponekad vodilo do pretjeranosti što bi rezultiralo bolnim odlascima.

(izvor: 3, 4)

Za one koji žele čuti više (uglavnom new age blebetanje): 1, 2, 3, 4, 5, 6.
Napomena: Ništa od ovoga, naravno, ne želi umanjiti radost nove redovnice kojoj čestitam i želim sve najbolje!

Sluga Božji dominikanac Tomáš Tyn

Fr. Tomáš je rođen za vrijeme komunističke diktature, 3. svibnja 1950. u Brnu. Obitelj ga je odgajala u vjeri tako da je već s jedanaest godina izrazio želju da postane svećenikom.

U gimnaziji je kao najbolji učenik osvojio stipendiju za odlazak u Francusku na akademiju u Dijonu, gdje je i maturirao (tzv. francuski bakalaureat) (1). U to je vrijeme upoznao dominikanca H.-M. Féreta i učio različite jezike, npr. ruski, francuski, njemački, hebrejski, grčki i latinski. Za vrijeme sovjetske invazije obitelj mu je prebjegla u Njemačku tako da je pristupio Teutonskoj dominikanskoj provinciji, 28. rujna 1969., u vestafalijskom gradu Warburgu. Jednostavne zavjete položio je na blagdan sv. Mihaela 1970. i započeo studij filozofije i teologije na Visokoj dominikanskoj školi na Walberbergu kod Bona. Završio je tezom o "Problematici kretanja i mirovanja kod Platona" (2).
http://www.katyd.cz/clanky/tomas-tyn-op-sluzebnik-bozi.html

"Revoltiran moralnim i doktrinarnim devijacijama u to vrijeme u Njemačkoj zbog modernističke interpretacije Koncila" (3), odlazi u Bolognu jer je doznao da tamo pod provincijalom E. Rossettijem promiču pravu koncilsku obnovu, što je odgovaralo njegovim teološkim predodžbama i željama. U Bolonji, gradu koji čuva relikvije sv. Dominika, 19. srpnja 1973. položio je vječne zavjete. Ubrzo je stekao licencijat opsežnim radom od 340 stranica na latinskom jeziku pod naslovom: "De Gratia Divina et Iustificatione. Oppositio inter Theologiam Sancti Thomae et Lutheri." U toj tezi koja rasvjetljuje odnos između milosti i slobodne volje otac Tomáš također razotkriva neomoderniste koji pokušavaju opravdati Lutherove zablude. Borbu protiv modernizma nastavit će dalje u karijeri.

Na dan kad ga je papa Pavao VI. zaredio za svećenika, 29. lipnja 1975., prikazao je svoj život za oslobođenje svoje domovine od komunizma.

Tri godine kasnije, na Sveučilištu Sv. Tome Akvinskog u Rimu, doktorirao je tezom "L’azione divina e la libertà nel processo della giustificazione secondo la dottrina di S. Tommaso d’Aquino". Vratio se u Bolognu gdje je predavao moralnu teologiju. "U svojim je predavanjima zastupao jasan i jednoznačan nauk Crkve i suprotstavljao se suvremenim zabludama" (4). Unatoč nekim protivljenjima, pater Tomaš je beskompromisno čvrsto držao svoj stav - svjestan svoje odgovornosti pred Bogom i dušama.

Osim što je pisao i predavao, o. Tomáš bio je popularan propovjednik i duhovni vođa, propovijedao je "često i oduševljeno i bio je dušobrižnički aktivan u različitim krugovima. Posebno je tražio one koji se se udaljili i otvarao im put prema vjeri i Crkvi." (5) Mnogi su ga cijenili kao savjetnika i duhovnog vođu. Uspjelo mu je različite ljude pridobiti za redovnički stalež. Osim toga godinama je nedjeljom pomagao u župi Sv. Jakova izvan Zidina. Osobitu je pažnju poklanjao zaručenima i tek vjenčanim parovima.

Pater Tomáš bio je gorljiv subrat, opušten, vrijedan poštovanja, ponizan. Bio je razborit u govoru, daleko od površnog brbljanja. Savršeno je živio dominikanskim životom i vjerno se držao propisa Reda. Pri tom je u potpunosti cijenio vrijednost zajednice, odlazio je na šetnje kroz prirodu, volio zajednička bogoslužja, molitvu i razmatranje. Sudjelovao je u javnim raspravama, na konferencijama o temama iz filozofije i teologije, pisao članke i razne publikacije. U potpunosti se pridržavao propisa svog reda, rado molio krunicu i širio marijansku duhovnost sv. Ljudevita Montfortskog. Posebno je štovao Presveti sakrament, i što je osobito značajno, služio također tradicionalnu svetu misu.

"U nemirnoj fazi nakon svršetka Koncila, koja je višestruko bila obilježena nerazboritim neomodernističkim 'progresizmom' koji se oslanjao na pogrješnu interpretaciju Koncila, smatrao je svojom posebnom zadaćom podsjećati na one vrijednosti Tradicije kojima je najviše prijetio zaborav. Time što je bespoštedno otkrivao obmane modernizma, radio je za budućnost koja se može izgraditi samo na trajnom posjedovanju Tradicije. Istodobno je brižno izbjegavao svaki oblik "tradicionalizma" koji je nakon Koncila prijetio da se udalji od pune vjernosti Crkvi. Moglo bi ga se, dakle, definirati kao 'poslijekoncilskog tradicionalista'." (6)

Posebno je nastojao mladima prenijeti "tradicionalna, vječna i univerzalna načela" (7).

"Niti u dubokoj spekulativnoj analizi o. Tomáš nije zaboravljao svoju dominikansku zadaću, na srcu su mu bili dobro i posvećenje povjerenih mu duša. Stoga u njegovu govoru nije nedostajalo pastirske skrbi, niti onda kad se činilo da ga složenost njegove misli u apstrakcijama vodi daleko od stvarnosti. Naprotiv, to su trenutci u kojima se najsnažnije približavao srži stvarnosti, posebno kada se radi o božanskoj i nadnaravnoj stvarnosti.

Izričito se priznavao (tomističkim) realistom odbijajući time zamamne, ali tim opasnije dijalektičke igre idealizma, protiv kojih je provodio oštru kritiku.

Otac Tomáš, priznati teolog, staloženo je podnosio nerazumijevanje na koje je nailazio iz nekih krugova katoličkog svijeta, krugova koji su bili ili nesposobni da cijene vrijednost njegove misli ili su bili pod utjecajem neomodernizma protiv kojega se on beskompromisno borio. Što se više u današnje vrijeme pojačavaju znaci dezorijentiranosti i moralnog relativizma, to više raste potreba da se orijentiramo na nauk oca Týna koji polazi od čvrstih dogmatskih i spekulativnih načela i podsjeća nas da je učinkovita borba protiv zabluda u moralu moguća samo onda kad pobijamo dogmatske i spekulativne zablude iz kojih one proizlaze, iznoseći prikladne argumente i istinsku doktrinu." (8)

Fr. Tomáš se borio protiv suvremenih filozofijskih struja jer je mu je bilo očito "da se u njima stvarnost pojavljuje samo kao pojavnost svijesti, stvarnost, dakle, nije stvarna, nego u najboljem slučaju konstrukcija mišljenja, a u najgorem puka iluzija." (9)

Za njega, kao euharistijskog čovjeka, upravo je Euharistija bila mjesto gdje čovjek susreće stvarnost Božju. Pa kao što ni stvarnost nije neki konstrukt mišljenja, tako ni Euharistija nije tek puki simbol gozbene zajednice ('Mahlgemeinschaft'), nego stvarnost. "Iz toga razloga je Euharistija za Tyna i jedno vrlo sveto događanje koje od ljudi zahtijeva posebnu pripravu i pozornost. Na temelju tih filozofijskih i teologijskih razmišljanja, koja kulminiraju u njegovoj misli o Euharistiji, 'Apostol krunice', kako ga je počastio 'Osservatore Romano' 2003., pater Tomaš Tyn OP, kritizirao je i događaje nakon Drugog vatikanskog koncila jer su, prema njegovu gledištu" u teologiju nepromišljeno unijeli moderne misli iz fenomenologije, idealizma ili strukturalizma i tako psihologizirali i degradirali Euharistiju kao nešto što postoji samo u svijesti, a ne stvarno. (10)

Glavno i najveće fra Tomáševo djelo je opsežna "Metafizika supstancije. Participacija i analogia entis". Predao ga je voditelju dominikanske naklade u zadnjim danima ovozemaljskog života, a prvo izdanje objavljeno je 1991. godine.

"Poznati znanstvenik Adriano Bausola, jedan od najvažnijih katoličkih filozofa prethodnog stoljeća, svoj uvod u Týnovo djelo, 'Metafisica della sostanza. Partecipazione e analogia entis', ESD, Bologna, 2000., knjigu od 972 stranice, započinje sljedećim riječima: 'Čitajući ovo važno djelo o. Týna, koje ovdje imam čast predstaviti, na um dolazi najprije slika jedne lijepe oaze u pustinji. Oaza: uvjerljivo izlaganje metafizike. Pustinja: filozofijska misao današnjice koja je tako plitka i ima tako malo povjerenja u razum' (str. VII)." Dva se videa u kojima vicepostulator kauze za njegovo poblaženje predstavlja ovu veliku knjigu nalaze na portalu Gloria.tv (http://it.gloria.tv/?media=67768, http://it.gloria.tv/?media=67767)

U sljedećim točkama poznati povjesničar teologije, o. B Mondin, sažima "posebnost egzegeze koju Týn daje iz metafizike bitka sv. Tome" (iz: La metafisica di San Tommaso d'Aquino e i suoi interpreti, ESD, Bologna, 2002., str. 127-128):

"1. točka: originalnost njegove metafizike sastoji se u pojmu intenzivnog bitka koji ipak, prema Týnovu shvaćanju, nije suprotstavljen Aristotelovu nauku o supstanciji, nego se iz njega koherentno razvija.

2. točka: polazište metafizike sv. Tome isto je kao u Aristotelovoj metafizici: njegov predmet može biti samo biće kao takvo i - dodajem - osjećajuće biće od kojega se, na induktivan način, dobiva pojam duhovnoga bića (osobe) i, dakle, Boga, 'ipsum Esse per se subsistens', kako kaže sv. Toma, stvoritelj bića.

3. točka: rehabilitacija bîti nasuprot Gilsonovu 'egzistencijalnom tomizmu'... Dok Gilson pokazuje tendenciju da isključuje prisutnost bîti u Bogu... Týn, naprotiv, pokazuje da je bît dio izvorne strukture svakog bića i, dakle, također božanske supstancije." (11)

"U naponu životne snage odjednom se skršila njegova snažna tjelesna konstitucija kad ga je s 39 godina napala strašna i neizlječiva bolest, koja ga je u samo dva mjeseca odvela u smrt. No, svoje je patnje podnosio s velikim povjerenjem u Boga, srčano i spokojno. Zadnji je mjesec svoga života pater Tomáš proveo u Njemačkoj gdje su ga brižno njegovali članovi obitelji." (12)

"Otac Tomáš umro je 1. siječnja 1990. u Neckargemündu gdje je i pokopan. Bilo je to vrijeme u kojem je upravo pala Željezna zavjesa i kada je njegova domovina iz diktature prešla u demokraciju. Zar je bila slučajnost da su se na dan njegove smrti, u nedjelju, oglasila praška zvona da proslave oslobođenje zemlje i Crkve? Teško. Time je ispunjena najveća želja o. Tomáša." (13)

Pokopan je u Neckargemündu, a grob mu je "ukrašen jednostavnim, ali rječitim natpisom na latinskom jeziku: 'Introibo ad altare Dei'" (Pristupit ću k žrtveniku Božjemu), riječima s početka klasične rimske mise. (14)

"Nakon njegove svetačke smrti, prijatelji i poštovatelji iz Italije i iz Češke odmah su se zauzeli za njegovu beatifikaciju. Njihova je ustrajnost nagrađena kad je nadbiskup bolonjski, C. kard. Caffarra, 25. veljače 2006. u tamošnjoj dominikanskoj crkvi Sv. Dominika svečano proglasio početak dijecezanskoga procesa za beatifikaciju." (15)

Slijedi molitva za beatifikaciju, a primljene milosti mogu se javiti na navedenu adresu postulatoru ili vicepostulatoru kauze. Na stranici postulature mogu se pročitati neka pisma u kojima vjernici zahvaljuju na zagovoru.

Vječni Oče koji si bogat milosrđem, poslao si svoju Riječ na svijet da ga iz tame izvedeš na svjetlo. Zahvaljujemo Ti na darovima Tvoga Duha koje si dao sluzi svojemu fra Tomášu Týnu. Dostoj se uzdići ga na čast oltara kako bi uzorno svjedočanstvo koje nam je on dao kao dostojan sin sv. Dominika i Blažene Djevice Marije, privuklo mnoge da nasljeduju Krista. Po njegovu nam zagovoru daruj milost za koju Te molimo. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Oče naš..., Zdravo Marijo..., Slava Ocu...

(s crkvenim odobrenjem)