La guerra giusta secondo la Chiesa. VIDEO
Prije 58 min
Gdje idu umrla, nerođena djeca koja nisu primala krštenje?To Crkva ne naučava, nije naučavala i neće naučavati. Žalosno je da netko tko tobože "brani vjeru" (katoličku?) piše takve izmišljotine i ljude krivo informira u bitnim stvarima.
Idu u raj.
Crkva je puno razmišljala tom pitanju u svojoj povijesti i sve do nedavno nije donoslila nikakav službeni nauk o toj stvari. Uobičajeno je bilo razmišljanje da takva djeca odlaze u mjesto zvano limb koje nije ni raj ni pakao. Stav je bio da ne mogu ići u raj jer imaju istočnoga grijeha koji nije obrisan krštenjem, a opet ne mogu ići ni u paka jer nemaju osobnog grijeha koji su samo počinili. Izlaz iz ove zavrzlame pokušao se naći kreiranjem limba kao nekog “međumjesta”. Evo, prije osam godina ta se teorija napustila kada je međunarodna teološka komisija izdala Dokument o limbu. [...]
Već mi se nekoliko puta dogodilo, posljednji put prije samo nekoliko dana, da me vjernici pitaju o pravovjernosti i ispravnosti obreda svete mise na narodnom jeziku.i nastavlja nizbrdo odatle.
Itekako razumijem njihovu želju da se očuva bogata liturgijska i kulturna baština Katoličke crkve koja u velikoj mjeri počiva na latinskom jeziku kao službenom jeziku Crkve još od prvih stoljeća.Latinski vs. 'narodni' jezik nije primarni problem i to zna svatko tko je ovoj temi posvetio više od nekoliko minuta. Posebno bih od članova reda poznatog po učenosti očekivao da ne prave takve pogreške.
...
Ne želim ovdje ulaziti dublje u detalje sukoba između zagovornika obreda sv. mise na latinskom jeziku i zagovornika obreda sv. mise na narodnom jeziku, jer za mene prije svega takav sukob ne postoji nego ga pojedinci pokušavaju fabricirati jer se zbog nekih postavki ljudske psihologije osjećaju ugroženima zato što njihov stav nije većinski.
Stvarno me živcira kad se posebno u stvarima vjere više nego u bilo kojoj drugoj domeni ljudskog života očituje taj mehanizam ponašanja da se neformalno smrtnim prijestupom smatra imati drukčije mišljenje. Onda shodno tome onaj tko je različitog stava postaje neprijatelj, jer ugrožava tvoju apsolutnu sigurnost u vlastito spasenje i blaženstvo. Privatno to zovem 'paranoičnom potrebom za sigurnošću uslijed nemogućnosti pomiriti se sa temeljnom životnim činjenicom kako ništa u ovom životu nije sigurno'.Ja privatno zovem stav po kojemu se o definiranom nauku vjere može imati drukčije mišljenje, modernistička hereza. Nije mi jasno čemu ovo karikiranje o "apsolutnoj sigurnosti u vlastito spasenje i blaženstvo" jer nikad nisam upoznao nekoga tko bi takvo što mislio (možda neke protestantske sekte koje naučavaju predestinaciju?). Ako išta, tradicionalistima se prigovara da previše spominju pakao i stvarnu mogućnost vječne propasti. Uostalom, ako je netko različitog stava, ne postaje automatski time neprijateljem. To može postati (naravno ne u smislu da mi se osobno zamjerio) ako svojim krivim naučavanjem zavodi ljude na put koji ih vodi u pakao. Nažalost, moram autoru ukazati na žalosnu činjenicu da sam od jednog od njegove subraće sasvim otvoreno u propovijedi čuo kako nije bitno da li je netko katolik, nego je li dobar čovjek, pa bio on i musliman i hinduist. Neki drugi su malo skriveniji i zato opasniji, ali drže ništa manje pogubne teze.
Treba imati povjerenja u liturgijske stručnjake unutar Kongregacije za bogoštovlje, makar samo iz razloga da je njima iz same ljubavi prema liturgiji više nego ikome drugome stalo da bogoslužje Crkve bude uređeno, uravnoteženo i pravovjerno.Mislite ljudima poput primjerice mons. Annibalea Bugninija ili mons. Piera Marinija?
Ovo nije ništa novo i događa se već stoljećima – ta kako je sam obred na latinskom nastao? Po meni jedina bitna razlika između Tridentskog obreda svete mise na latinskom jeziku i obreda svete mise na narodnom jeziku koji je uveden nakon II. Vatikanskog koncila jest vrijeme. Obred na narodnom jeziku je imao jedva 50 godina da ga se izbrusi i uglanca dok je obred na latinskom, u onom obliku kakvog je dobio nakon Tridentskog koncila, imao pet stoljeća glancanja i usavršavanja iza sebe.Budući je autor napisao "po meni", ne mogu mu ništa prigovoriti. Po njemu možda mogu i svinje letjeti. Volio bih da mi pisac pojasni na kakva točno glancanja misli kod tradicionalne mise i kod nove mise, tj. u kojem smjeru se glancalo? Jer ako je glancanjem nakon 50 godina dobiven ovaj današnji banalni oblik liturgije, onda se bojim što će idućih 50 godina donijeti.
Uredu je težiti što većoj vjernosti Tradiciji i sličnosti sa obredom sv. mise iz prvih kršćanskih vremena, ali je nerealno očekivati da obred na narodnom jeziku bude jednako izbrušen kao i obred na latinskom jeziku. Štoviše, takav stav je po sebi negativan i potkopava dobru volju, jer implicira da liturgičari ne žele isto što i tradicionalisti što uopće nije istina. Svatko tko poznaje makar i jednog liturgičara zna kolike su ti ljudi 'cjepidlake' da sve bude savršeno s jasnom simbolikom i svime.Ne znam gdje da počnem s ovim odlomkom. Pa je li vi znate što se radilo i radi zbog navodne "sličnosti sa obredom sv. mise iz prvih kršćanskih vremena" i da to najčešće veze s "vjernosti Tradiciji" nema? Ovo o liturgičarima je da puknem od smijeha. Reći ću samo ovo, a možda je i to previše: pogledajte tko se najviše protivi tradicionalnoj latinskoj misi. Ovo o "cjepidlakama" je nešto u čemu se potpuno slažem s autorom (konačno!). Samo što se tu radi o onome 'cijede komarca, a gutaju devu' ili pak 'predaji koju su sami sebi predali' (ako vam treba primjer dovoljno je da se sjetite kako dvije riječi u ključnom dijelu mise, barem za nas 'tradicionaliste', nakon deset godina još nisu stigli prevesti).
Na kraju, ono s čime se neki iz redova tzv. tradicionalista ne mogu pomiriti jest jednostavna činjenica kako su obred na latinskom jeziku, kao i obred na narodnom jeziku, kao i još 21 obred koje priznaje Crkva, zapravo različiti aspekti Kristovog otajstva spasenja koje je samo po sebi nespoznatljivo u potpunosti. Stoga će svaki obred naglasiti neke dimenzije otajstva spasenja, dok neće dovoljno naglasiti druge dimenzije. Zato liturgija i evoluira kao i Crkva te se naglasci mijenjaju.To da različiti obredi naglašavaju različite dimenzije, to se potpuno slažemo. Samo što je problem što tradicionalni obred jasno naglašava katoličku dimenziju sv. Mise, a novi obred protestantsku.
To se u teologiji naziva 'pozitivna neistovremenost' tj. naš kriterij su eshatološka obećanja slobode, mira i pravednosti i kad se mijenjamo, mijenjamo se kako bi uvijek bolje ostvarivali ta eshatološka obećanja i dosegli Kraljevstvo Božje, a ne zbog prevrtljivog društvenog zeitgeista.Nadam se da je autoru jasno da se ovakvim 'argumentima' može opravdati apsolutno svaku promjenu.