[...]
Napokon je ipak bio pozvan u kuću teško bolesnoj gospođi svećenik, za koga je unaprijed kazala, da će ga baciti napolje, ako dođe.
Pozvan došao sam. Kada sam čuo, da me zovu u kuću dra. Hinkovića, bilo mi je teško. Poznao sam ga tek iz javnosti i to kao spiritista i protivnika Crkve. Došao sam u kuću, a u susret mi izađe sav satrt i žalostan dr. Hinković. Predstavismo se jedan drugomu, a on izjavi, da mu je supruga teško bolesna, na umoru, pa on želi, da umre kao katolkinja. Upitao sam ga, gdje leži bolesnica, a on mi reče snuždeno, da ona nije zvala svećenika, pače da ga odbija.
Pustili su me sama ka gospođi, a ukućani su ostali u predsoblju. Na ulazu u sobu dođe mi jasna misao, kako da započnem s njom nepoznatom neugodan joj razgovor: započni s pokojnim biskupom Langom i ići će. Bolovala je od raka, a kad sam je zagledao, na prvi sam pogled razabrao, da su joj to zaista posljednji dani života. Ušao sam tiho, a bolesnica je drijemala. Približio sam se krevetu, da me nije ni čula ni vidjela. Za čas otvori ona oči i zapazi svećenika. Iznenađena, otvori jasnije oči i stade me začuđeno promatrati. Ljubazno sam se prignuo, milo je pozdravio i predstavio joj se kao čuvar groba svetoga biskupa Langa. Bila je osupnuta prisutnošću, iznenađena pripovijedanjem, te joj od svega ostalo tek jedno: misao na biskupa Langa, i reče mi:
— Biskupa, svetoga biskupa Langa?
— Da, uvjeren sam, da ste ga mnogo štovali.
— Jednom sam ga u životu vidjela, odgovori mi.
— Da, ali onda ste vidjeli sveca.
— Sveca!?
Mala pauza, a nakon toga mi ponudi: "Izvolite sjesti." I sjeo sam i razvio se kratak, ali srdačan i povjerljiv razgovor, koji sam prekinuo molitvom za teško bolesnu. Sve većma postajala je srdačna, iskrena, dok joj nisam konačno ponudio i svetu pričest.
— Svetu pričest?
— Da, ne mislim danas, već sutra. Danas bismo mogli tek urediti račune s Bogom.
Pristala je posve rado i uredili smo časno račune njezine savjesti. Sa znatiželjom i napetošću očekivao je dr. Hinković s ukućanima u predsoblju moj povratak. Došao sam nakon duge, duge pauze i zamolio ih, da odrede u koji čas sutra da donesem svetu pričest. Čudom se čudio dr. Hinković i reče: "Pa zar se ona ispovjedila?"
Privolom same bolesnice i ukućana uglavljeno je bilo vrijeme sutrašnjoj svetoj pričesti. Sutradan sam došao s Presvetim na vrijeme. Časna je sestra, kao privatna bolničarka, sve lijepo priredila. Jedno me iznenadilo: u visokom naslonjaču kraj glave bolesnice sjedio je dr. Hinko. Bolesnica primila je svetu pričest s najvećom pobožnošću i srdačno se sa mnom zahvaljivala nakon pričesti.
Iza toga sjetio sam je, kako je Spasitelj za teško bolesne naredio posebni sveti sakrament, svetu pomast, pa je sada najzgodniji čas, da primi i taj sveti sakrament.
Izjavila je, da želi primiti, a i papinski blagoslov, kada sam je poučio i ponudio joj ga. Sve je ovo potresno djelovalo na prisutnoga Hinka i on je od ganuća plakao.
Iskoristio sam taj čas za nedužnu šalu. Prignem se bolesnici, vrhunaravno veseloj, te joj rečem:
— Eto vidite, milostiva gospođo, kako ste sada sretna. Vaša je duša spremna za put u vječnost. Vašoj se sreći veseli i gospodin suprug i eto plače od ganuća i radosti. Ovako ćete i vi plakati od radosti za nekoliko dana, kada gospodin suprug primi svetu pričest.
Ona se od srca nasmijala i pogledala ga smirenim i velikim okom; kimnula mu glavom, kao da veli: "Da, da, učini i ti tako."
Izišao sam nakon podijeljenih svetih sakramenata iz sobe bolesničine, a za mnom i dr. Hinko. Sav tronut reče mi:
— "Ovo je čudo, što se danas dogodilo u mojoj kući. Ovo je početak mojeg obraćenja."
Isti je dan iza podne nastala agonija, koja je potrajala dva dana. Spokojno u prisutstvu svećenika izdahnula je izmučena bolesnica, a njena je smrt uistinu bila početak pravoga obraćenja dra. Hinka Hinkovića. Primila je zaista — po sudu samoga dra. Hinkovića — vanrednu milost, a po njoj još i veću njezin suprug. Pomogao je biskup dr. Lang.
(M. Beluhan, Obraćenje dra. H. Hinkovića)
