Izgleda da su i u Rimu
odlučili nagaziti na tradicionaliste jer im je nepodnošljivo gledati ih da se još mole i druže kako su to katolici stoljećima činili. Papu Franju i njegov dvor obuzima sve više groznica mahnitosti jer znaju da su im dani odbrojani. Nikoga tko želi živjeti katolički ne zanimaju bajke o klimi, migrantima, rodnoj osviještenosti, spasonosnom cjepivu i sličnim budalaštinama koje čine tkanje sekularne religije današnjice.
"Smatram providonosnim što je ova kapela [Ranjenog Isusa na početku Ilice] nakon potresa postala svojevrsna zamjenska katedrala. Čini mi se da je ona upravo ono što bi vjernik u naše vrijeme trebao biti", piše Ivo Džeba za
bitno.net.
Znači spali smo s katedrale u koju stane par tisuća ljudi na kapelicu u koju stane par desetaka, ali pretpostavljam da su po onom
Ratzingerovom proroštvu ti ljudi za Džebu prava sol zemlje, istinski kršćani za razliku od običajne mase koja je hrlila u bivšu katedralu po navici. Ne samo da za to ne postoje nikakvi dokazi, nego je upitno je li uistinu pozitivno takvo jednostavno eliminiranje onih koji nisu mistici pa ih valjda i ne treba biti (kao kršćana).
Drugo, direktnije tumačenje je da kršćani u svijetu trebaju biti nevidljivi i nebitni kao što je i ta kapela za život glavnoga grada. Autor si utvara da takvi nevidljivi kršćani koje priželjkuje, iznutra na duhovan način, uskvasuju društvo, ali moje iskustvo je da se tu radi o samoobmanama. Velika većina tih koji su ponizno neuočljivi naprosto se u svemu bitnome prilagodi svijetu. Oni intelektualniji si zamišljaju da kroz tobožnji "dijalog" sa svijetom unose kršćanska promišljanja na areopag današnjice, a zapravo najčešće djeluju kao apologeti svjetovnosti kojoj nude svoje usluge rastakanja ostataka kršćanske baštine i vjere u zamjenu za minornu prisutnost u javnosti.
Čitajući pjesnička trabunjanja o tome kako je uzoran vjernik onaj koji
"stavlja važnost na zajednicu i blizinu drugih, ali je ne promatra kao čopor [...] spreman je susretati se uvijek s novim licima, cijeniti njihovu i svoju slobodu, ali i shvaćati da je središte slobode u predanju i usmjerenosti na vječno [...] ne zauzima zadane pozicije i ne koristi “svoj stečeni ugled u Crkvi” da na njih sjedne, [...] mlad je, ako ne tijelom onda duhom, i zna prepoznati da dobrota i istina danas u svijet ulaze kroz ljepotu"
zapitao sam se što se to toliko promijenilo u kapeli od razdoblja (u ovom tisućljeću) kada sam ja onamo išao pa da inspirira ovakve osjećaje. U moje vrijeme nije ta prostorija bila slika "uzornog vjernika", nego obična modernija gradska crkvica. S lijepim vitrajima koji su, nažalost, izmiještanjem svetohraništa i oltara te okretanjem svećenika narodu izgubili velik dio svoje originalne impresivnosti. Nedjeljom navečer je tamburao neki bend, a radnim danom na brzinskoj misi čuli su se često neprikladni zvuci s Trga. Hladno neonsko osvjetljenje nije stvaralo posebno mističnu atmosferu. Populacija je bila vrlo slična onoj koju biste zatekli npr. i u katedrali, crkvi sv. Marije na Dolcu ili Palmotićevoj. Definitivno je bilo puno redovitih starih lica koja su koristila, možda ne stečeni ugled, ali svakako oveću stražnjicu da zauzmu zadane pozicije.
Kakve to fantazije autor projicira i kome takvo konfabuliranje može koristiti? Zar mu ne govori i Peterson koliko je važno stvarnost primiti onakvom kakva uistinu jest?
Nevjerojatno za tako kratak tekst, ali ima još jedna točka na koju se trebam osvrnuti. Kaže autor:
Priznajem da mi malo nedostaju dominikanci ne samo zbog redovničkog duha koji su davali, nego i zbog savršenog osjećaja za vrijeme i ritam današnjeg života. Treba se vratiti natrag u svijet.
Ne znam kakva je sad situacija kada, pretpostavljam, kanonici i prebendari po čitav dan pjevaju mise i javno mole oficij, ali za vrijeme dominikanaca je tamo redovito od ulaska na misu do izlaska iz crkve trebalo manje od 15 minuta pri čemu se čak stiglo izreći i koju osobnu molitvicu nakon mise. Jedini put u životu kada sam bio na misi koja je trajala jednoznamenkasti broj minuta bilo je upravo u toj kapeli. Ne znam je li to taj savršeni osjećaj za vrijeme i ritam današnjeg života koji se spominje u navedenom članku.
Usput, fotografije koje su razasute kroz ovaj tekst djelo su H.A. Milićevića, valjda mi neće zamjeriti što sam ih malo rezuckao. Misa koja je na njima prikazana lijepo ilustrira kako nije cilj liturgije da završi prije nego nam dosadi (za što je novus ordu 10 minuta i više nego dovoljno), nego da nas prenese na nekoliko trenutaka iz ovoga protoka vremena što bliže nebeskoj stvarnosti koja je izvan vremena.
Navodno se u Sloveniji osoba koja želi normalno pohoditi misu sada mora izjasniti kao jedanaestogodišnjak(inja) jer oni s više od 12 godina trebaju imati covid potvrde. To je još jedna kapitulacija slovenskog episkopata, no nismo ni mi daleko za njima. Znalo se od početka da se po blagoslovljenoj vodi ne širi famozni virus, ali našim biskupima je to potpuno nebitno. Naravno da se na uobičajenim misama ne širi zaraza, čak je i na novus ordu rijetko da se ljudi baš žele grliti i ljubiti (govorim o redovitim župnim misama, ne karizmatskim, neokatekumenskim i misomladničkim susretima). To je svakome s dva grama mozga bilo jasno. Ali ako agenda pritisne, imat ćemo i mi cirkus pred ulazom u crkve. Sreća da već odavno na modernim crkvama iznad ulaznih vrata ne stoji "Hic domus Dei est et porta coeli". To bi stvarno bila lakrdija.
Ponekad smetnemo s uma, ali ova previranja, ovo razdijeljenje "otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve", očito ima i nadnaravnu dimenziju. Ako želimo da u našem društvu i obiteljima nadvlada Božji mir, moramo se za to moliti!
|
"Pax tecum. Et cum spiritu tuo." |