Juri zeka iz daleka

  U. 26. Koliko je triba, da je blizu misnika kruh, i Vino za da jih može dobro posvetiti?
  O. Triba je da su toliko blizu, da se može istiniti rijč: Ovo jest Tilo, Ovo jest čaša, i ost.
  U. 27. Da misnik bude na jednomu Otaru; a na drugomu kruh, i Vino, bi li mogao dobro posvetiti?
  O. Ne bi, ako nije blizu jedan otar drugoga, jere se nebi tada mogao istiniti pridimak: Ovo jest: pače bi se moglo istinie reći: Ono jest, negh Ovo jest.

(iz vrlo zanimljive knjige Izpitania svaru sveti redova, i sakramenata, u obchinu, Zadar 1800, str. 105.)

Molitva za biskupe i svećenike u Hrvatskoj

Božanski Otkupitelju! Molimo Te za milosrdnost Tvojega presvetoga Srca, gledaj milostivo na nevolje katoličke crkve, koju si predobio svojom dragocjenom krvlju; udijeli joj svoju svemoguću obranu i izlij na nju obilje svog blagoslova, da opet u miru i pokoju čuva povjereno i nebesko blago.

Napuni Tvoga vidljivoga zastupnika na zemlji i biskupe, koje si postavio za pastire svojega stada, kao i sve svećenike i duhovnike mudrošću, hrabrošću i jakošću u borbi sa svijetom i paklom.

Utvrdi ih proti navalama, čuvaj ih od ljudskog straha i malodušnosti, jači ih u borbi i protivštini, da sve neprijatelje slavodobitno pobijede, stalno ustraju u vjeri, da kano Tvoji pravi učenici i nasljednici radi pravde radije hoće sve pretrpjeti da, i isti život izgubiti, nego li da Ti budu nevjerni.

Budi im Ti, o Isuse, zvijezda predhodnica na svim njihovim putevima, ostani kod njih svojom svemogućom milošću, brani ih u pogibeljima, štiti ih u danima žalosti, dok se kod nas opet udomi mir!

℣. O Marijo, majko milosrđa, moli za njih!
℟. O Marijo, naša zagovornice, prosi za njih! Amen.

Molitva. Vječni Oče, prikazujemo Ti krv, muku i smrt Isusa Krista, boli preblažene Djevice Marije i svetoga Josipa, za zadovoljštinu naših grijeha, na utjehu duša u čistilištu, za potrebe svete matere crkve i za obraćenje griješnika.

(Vječno klanjanje od o. J. Valsera, Krk, 1904.)

Duhovna lirika utorkom 36

GOLUBICA MARIJU BUDI

Golubica gudi
I Mariju budi :
»Ustaj gore, Marija !
Ev' Židovi projdoše,
Tvoga Sinka provedoše,
Vruće čavle pronesoše,
Pod nokte mu zadivaše.
Crna krvca kapaše,
Na kamenje padaše,
Kamenje se raspadaše.
Anđeli s neba slaziše,
Pa mu krvcu kupiše,
U kalež je metaše,
Pred Boga ju nosiše.«

Kazala Ana Vuić iz sela Drežnika u Slavoniji.
Zabilježila učiteljica Kata Fulanović.

Nedjeljno evanđelje s poukom

II. nedjelja korizme

EVANĐELJE SV. MATEJA (17, 1-9). U ono vrijeme: Uze Isus sobom Petra i Jakova i Ivana, brata njegova, i povede ih na goru visoku nasamo, i preobrazi se pred njima. I zasja lice njegov kao sunce, a haljine njegove postadoše bijele kao snijeg. I, gle, prikazaše im se Mojsije i Ilija govoreći s njime. A Petar odgovarajući reče Isusu: "Gospode, dobro nam je ovdje biti; ako hoćeš, načinimo ovd je tri šatora: tebi jedan, Mojsiji jedan, a Iliji jedan." Dok on još govoraše, gle, oblak sjajan zasjeni ih, i eto glas iz oblaka govoreći: Ovo je Sin moj ljubljeni, u komu sam se dobro nasladio. Njega slušajte! A učenici čuvši padoše ničice, i prepadoše se veoma. I pristupivši Isus dotakne ih se, i reče im: Ustanite, nemojte se bojati. I podignuvši oči svoje nikoga ne vidješe, do samoga Isus. I silazeći s gore zapovijedi im Isus govoreći: Nikome ne kazujte viđenje, dok Sin čovječanski od mrtvih ne uskrsne.


POUKA:
Na vrh visoka brda popeo se Isus, a sobom je poveo Petra, Ivana i Jakova. Na visini imali su sva trojica sreću vidjeti preobraženje svog Učitelja. Njegovo je lice postalo sjajno, a haljina bjelja od snijega.

Ljepota ova ih je očarala i potpuno osvojila.

Isus je, i inače, bio lijep; ta imao je dušu koja je bila najvjerniji odraz Božje Ljepote. Ali u onom času Isus je pokazao i nešto od svoje božanske ljepote, dio svog Božanstva.

I nas Isus zove da se popnemo na visoko brdo, jer tu ćemo naći Njega, tu ćemo osjetiti Boga. U nizini, u baruštinama, u sjetilnosti ne nalazi se Bog, a niti se osjeća njegova blizina. Zove nas da se krilima molitve, dobrih djela i božje ljubavi uzdignemo na visoko brdo, gdje su užitci čišći nego na zemlji.

"Ali tko će uzaći na goru Gospodnju ?", pita prorok - i odgovara: "U koga su nevine ruke i čisto srce".

K Bogu se ne dolazi s griješnom dušom; Njega se ne osjeća i ne vidi, ako nam duševni vid nije čist od maglenih strasti. I zato se, najprije, očistimo. U sv. ispovijedi mi čistimo svoje duše od svih zlih djela, opakih misli i nelijepih riječi. Na sv. ispovijed, zato, kroz ovo korizmeno vrijeme da svaki od nas, opet, u sebi osjeti Boga, i postane dionik Božje naravi.

Po posvećujućoj milosti Božjoj postajemo dionici Božje naravi, djeca Božja. Kristovo preobraženje na brdu Tabor slika je našeg duševnog preobraženja koje milost Božja u nama prouzrokuje poslije sv. ispovijedi.

Uzađimo, dakle, na visoko brdo, poletimo do nogu svećenika i skrušena srca ispovijedimo svoj grijeh. I bićemo sretni!

Zašto se Isus preobrazio pred apostolima? Ne zato da o njemu govore i da Ga hvale. Ta On im je zabranio da ikomu o tomu pričaju, dok on ne uskrsne od mrtvih. - Drugi je tome razlog.

Isus je mislio na Golgotu. Do koji dan će ga vući po ulicama jeruzalemskim kao razbojnika i nitkova. To će biti teški čas za njegove učenike, i da se ne sablazne, da ne smalakšu, pokazao im je tko je on. Htio im je reći koja radost ih čeka, ako budu Njega slijedili.

Kao što je uspon do vrha brda bio težak, isto je tako težak i uspon do raja.

Ali radnik veselo radi, kad se nada dobroj plaći, seljak se rado muči, kad mu rodi loza. I mi moramo biti veseli pri radu oko spasenja duše, jer nas čeka obilna i velika plaća.

Mnogi danas podrugljivo govore: na zemlji ti je raj i pakao.

Znamo da je život mnogih na zemlji težak: mnogo ih je bez kruha i odijeće, i mora se promijeniti ovo stanje, da život bude, i u materijalnom pogledu, dostojan čovjeka, stvora Božjeg.

Ali nije vjera u raj kriva današnjem zlu, nego baš nevjera. Oni koji kažu da nema raja, da je zemlja sve, ti su prouzročili današnju bijedu, jer su dali neobuzdanu slobodu maloj četi, koja, bez obzira na zakon Božji, gazi opća ljudska prava.

Raj, to je naš cilj! A on daje i najbolji smisao našem duševnom i tjelesnom radu.

(Katolik, 17.3.1935.)

Povodom svete godine

Sinci pridragi, poljubljeno moje stado, okoristite se, kad možete, s’ ovim svetim vrimenom: nemojte, zaklinjemo vas, od­baciti ovi dar Gospodinov, niti pustite da bezplodna padne za vas odluka Carkve svedjer upravljena k’ vašemu dobru. Procinite milosti duhovne, koje u ovo sveto vrime vami se obilno udiljuju , i častite Viru, koju ispovidate: Sinovi od svitlosti, odcipite se od mnogih Sinova od Tmina, ne pristaite suprotivnim na­govaranjim, ni inostranim naucim. Mi reći ćemo vam s’ istim ričima S. Otca Pape, Mi smo kod vas poklisari Karsta, i na ime Karsta govorimo vavni: Okoristite se s’ ovim vrimenom svetim i prikoobičajnim u životu vašemu: Grišnici, činite dila dostojna pokore, plačite, i marzite na grihe vaše, očistite se, obratite se od svega sardca k’ Bogu, i utišite Gospodina. On isti obrativši se k’ Puku svomu neka bude njemu dobrostiv, i namisto zadostojanih pedipsa [kazna] neka nam daruje mnoga dobra u ovomu životu, i mnogo veća i bolja u drugomu. Tako budi.

(zadarski nadbiskup Josip Franjo di Paola Nowak 16.3.1826.)

Neke zanimljivosti o jubileju 1825. i njegovom proširenju: 1, 2, 3, 4.

Za parvu Nedilju Korizmenu

RAZGOVOR XVIII.

Za parvu Nedilju Korizmenu.

OD GRIŽNJE DUŠE.

Susret Pape i moskovskog patrijarha

Cesare Martinetti

6. veljače 2016.

Teško je ne vidjeti režiju V. Putina iza najave susreta između pape Franje i patrijarha Ćirila.

Ako gesta Rimskog prvosvećenika i nije sumnjiva zbog vremenitih vanjskih utjecaja, nezamislivo je, naprotiv, da se patrijarh cijele Rusije odlučio na taj povijesni korak bez sporazuma s Kremljem.

Tu je vjerojatno puno više na stvari. Da se sve zbiva na Kubi, daje još jednu simboličku i političku vrijednost koja se ne može previdjeti.

Korak pomirenja između Crkve Rima i Moskve koji se očekivao barem nakon pada SSSR-a, logično se tada morao dogoditi ako ne u glavnom ruskom gradu, a ono u nekom istočnom samostanu, na pola puta, gdje bi se moglo i scenografski upriličiti dvostuko povijesno značenje: prvo raskol, onda sedamdeset godina ateističkoga komunizma. To se moglo odigrati negdje na području Ukrajine gdje se prema povijesti i mitu, koje Putin toliko njeguje, oko tisućite godine dogodilo krštenje 'svete' Rusije. No, i samo spominjanje Ukrajine daje razumjeti da je ta pretpostavka neizvediva. Dakle, Kuba. I to posredstvom (pravim ili lažnim?) Raula Castra. Nemoguće mjesto postalo je moguće jer papa više nije Poljak isklesan od antikomunističkoga mramora, nego pastir koji je stigao iz toga dijela svijeta i koji se na nj stalno osvrće.

Prigodan razlog toga susreta, kako su jučer u Rimu i u Moskvi rekla dva glasnogovornika, obrana je kršćana u krizi Srednjeg istoka, u Siriji i u Iraku, što je danas glavna tema na međunarodnom planu. Rusija je sudionica rata u Siriji: Papa će, dakle, susresti saveznika koji nije neutralan. Pa ipak, istina je da je univerzalna misija Crkve kao takva u stanju pročistiti čak i potporu jedne zainteresirane strane. Međutim, Rusija je Rusija i dvije godine ukrajinske krize dovele su do izolacije Kremlja, do povratka klime hladnoga rata sa sankcijama i protusankcijama i trajnoga pravog rata u Donjeckom bazenu koji nije završio. Najava susreta između Franje i Ćirila sjajno je Putinovo ponovno otvaranje. Sada si možemo zamisliti da će slijediti i ostala jer je front sankcija uvelike oslabljen i pritisak ekonomskog svijeta na zapadne vlade za ponovno otvaranje ruskog tržišta postao je vrlo jak.

Ali, Putinov je plan puno ambiciozniji, on hoće postati referentna točka kršćanstva, branitelj kršćanstva za zapadni svijet, tamo gdje je ono u krizi. Francuski ultrakonzervativni krugovi ga takvim već smatraju, nekom vrstom glasnika antimodernističkog vala koji je došao do izraza preko 'Manif pour tous' protiv istospolnog braka. Jedna ličnost kao što je P. de Villiers, bivši dotajnik u Chiracovoj vladi 1986., i sâm predsjednički kandidat, već dugo simbol 'suverenizma', nostalgičnoga i marginalnoga, ali živoga i danas na strani Le Penice, u knjizi sjećanja ('Le moment est venu de dire ce que j’ai vu', izdavač je Albin Michel) koja je izašla krajem prošle godine, izvještava o svom susretu s Putinom na Krimu. Naglasci su živopisni ('Car se vratio'), ali politička supstancija je impresivna. De Villiers piše: 'Danas je Rusija koja je oslobođena od svih revolucionarnih ideologija svjedok pokušaja NATO-a da prilagodi svijet američkomu modelu. I ako danas europske nacije hoće napustiti Europu, moraju se okrenuti pravoslavnom svijetu koji se odupire zapadnoj dekadenciji...'

Ne zaboravimo da je Putin glavni financijer Marine Le Pen i drugih 'populističkih' pokreta. Strategija koja ne izmiče intervencijama, također ciljanima, kao što se dogodilo u prosincu kad je ruska vlada darovala veliko božićno stablo koje se tradicionalno postavlja pred katedralom Notre-Dame: rektor pariške prvostolnice je obznanio da nije prikupljeno dovoljno priloga da se podnese potrebnih 80 000 € i u nekoliko sati se za to pobrinuo ruski veleposlanik A. Orlov. Jedna anegdota koja nije banalna.

S druge strane, u složenoj putinovskoj ideologiji Crkva igra temeljnu ulogu za rekonstrukciju 'ruskog svijeta' koji se raspršio od propasti SSSR-a. Godine 2007. na činu pomirenja između Moskovskog patrijarhata i Ruske pravoslavne crkve izvan Rusije, Putin je rekao: 'Ponovni nastanak crkvenoga jedinstva nužan je uvjet da se restaurira izgubljeno jedinstvo čitavoga ruskog svijeta'. U pogledu na Europu naglasci su uvijek prezrivi: 'gospodarski pad i moralna dekadencija'. Europi treba pomoći da ostane vjerna svojim kršćanskim korijenima i tradicionalnim vrijednostima. Bilo je ironije i na susretu s novinstvom u St. Petersburgu u svibnju 2014.: 'Uvijek kažem svojim europskim prijateljima, da će nacionalizam rasti ako ne uzimaju u obzir raspoloženje svojih naroda'.

Ćiril je osoba koja na neki način odražava Putina. Za pada SSSR-a praktički je bio zamjenik Alekseja II., starog i nepokretnog patrijarha, živog ikonostasa, pragmatičnog i nešto diplomatičnog, jednog od prvih koji je koristio mobitel. Kad je Wojtyła 1993. putovao u Litvu, čitao je misu na oltaru podignutom u smjeru Moskve i na kraju mise glasno je na ruskom mističnim tonom pozvao: 'Rossìa, Rossìa'. "Rusija, Rusija"- bio je njegov krik. No, nije bilo odgovora. Tada je u jednom intervjuu La Stampi Ćiril isključio bilo kakvo zbližavanje s Rimom: 'Buđenje ekumenske aktivnosti je objektivno zapriječeno aktivnošću katoličkih propovjednika, posebno onih poljskih'.

Sve to govori da se radi o jednoj Crkvi čija hijerarhija živi u sjeni Kremlja i usporedno s njim, gdje Putinovi planovi nisu namijenjeni toliko za crkveno pomirenje, nego za globalnu igru. Kao što je ta Franjina. I to nije ista igra.

Izvor: http://www.lastampa.it/2016/02/06/cultura/opinioni/editoriali/putin-gioca-la-carta-dei-cristiani-hJ1Ik9sSEYJOx9s03xeu9N/pagina.html

Pepeljenje

Večeras sam se premjestio iz reda pred župnikom u onaj gdje je pepeo sipao jedan stariji svećenik jer je župnik poprimio angloameričku navadu stavljanja svima križa na čelo, a ne kako je u nas običaj posipanja kose. Nažalost, od četiri reda u kojima se pepeljalo ni u jednom se nije mogla čuti stara formula "Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah obratiti!" Ah, novus ordo sa svojim opcijama.

Mali podsjetnik na ustaljeni običaj u našim krajevima:

Pepeo se uzima palcem i kažiprstom desne ruke (ostali su prsti stisnuti i zgrčeni), te se sipa u obliku križa na glavu (po kosi) super verticem.

Stjepan Gjanić: Priručnik za vršenje službe Božje, Zagreb 1919., str. 117

P.S. Čudi me kako svećenici mogu palcem zamočenim u pepeo činiti znak križa na čelu vjernika, a par minuta kasnije palcem kojim primaju posvećene hostije činiti znak križa na čelu djeci za vrijeme pričesti. Zar im nije neobično da prvo ostavlja trag, a iza drugog tobože nema nikakvih tragova. Ili ih naprosto nije briga?

Korizmena poslanica nadbiskupa Josipa Stadlera - Četvera vrata pakla: mržnja, psovka, blud i krađa

J o s i p ,

po milosti Božjoj i svete apostolske stolice nadbiskup i metropolita vrhbosanski, svim vjernikom koji su u ovoj nadbiskupiji vrhbosanskoj, blagodat i mir od Boga Otca našega i Gospodina Isusa Krista.

Dva njemačka klasika

Obradovao sam se naišavši nedavno na stranicama Digitalne knjižnice Slovenije hrvatska izdanja dvaju naslova koji su na njemačkom govornom području dječji klasici. Za Struwwelpetera (Janka Raščupanka) kojeg smo na ovom blogu već spominjali su čak dostupna dva vrlo različita hrvatska prijevoda, iz 1925. i 1938. Priča o mangupima Maksu i Moricu izdana je na hrvatskom 1921. Svaki će roditelj najbolje znati sam procijeniti koje su priče prikladne za njegovu djecu, koje ih neće pretjerano ustrašiti ili im ubaciti vragolanske ideje u glavice, nego ih podučiti i zabaviti. Uz poveznice na te hrvatske prijevode donosim i one na njemačke izvornike te engleske prijevode. Možda je to jedan jednostavan način da djeca kroz priču koju će upoznati na hrvatskom nauče kasnije par riječi stranih jezika. Uživajte!

Heinrich Hoffmann - (Janko) Raščupanko: hrvatski prijevod iz 1925., hrvatski prijevod iz 1938., slovenski prijevod iz 1925., njemački original iz 1845., engleski prijevod.

Wilhelm Busch - Maks i Moric: hrvatski prijevod iz 1921., njemački original iz 1865. (izdanje 1906.), engleski prijevod iz 1902.

Gostujući autor - Neobična vrsta milosrđa

Iako bi se čovjek rado suzdržao od stalnoga komentiranja riječi i čina pape Franje, to je s gledišta Fatime, na žalost, nemoguće. Upravo u svjetlu Fatimske poruke vidimo kako je papa onaj jedincati najvažniji član palog čovječanstva, jer njegova služba ima moć, doslovno, obnoviti lice zemlje: papinskom posvetom Rusije, dakako, ali i papinskim vođenjem Crkve, kako se to pokazuje u slučaju papa poput svetoga Grgura Velikog. I obrnuto: ista služba ima moć nanijeti strašnu štetu Crkvi i time čovječanstvu uopće.

Što me dovodi do još jednoga nedavnog čina pape Franje: do objavljivanja njegove knjige čiji naslov kaže: "Božje je ime Milosrđe". Zapravo, nije. Crkva nikad nije Bogu dala to ime. Nego, prema znamenitim riiječima svetog Ivana, "Bog je ljubav" (1 Iv 4,8). Citirajmo u vezi s tim Ivana Pavla II.: "Prije svega ostalog, upravo Ljubav sudi. Bog, koji je ljubav, sudi po ljubavi." No od Koncila nadalje, priznao je Ivan Pavao, "propovjednici, vjeroučitelji, odgojitelji... više nemaju hrabrosti prijetiti paklom". ("Prijeći prag nade", str. 195, 198)

Božja ljubav obuhvaća i Božju pravednost i Božje milosrđe, i Božje kazne i Božje nagrade. Božanska ljubav obuhvaća čitav svemir i djelovanje svega u njemu, a to zovemo vječnim zakonom. Zato Dante govori čak o božanskoj ljubavi koja "pokreće Sunce i sve zvijezde". Apsurdno je tvrditi da je Bog naprosto milosrđe prema grešnicima koji su ga uvrijedili i da je milosrđe Njegovo ime.

Dapače, ova knjiga potvrđuje da postoji nešto vrlo čudno u Franjinu pojmu sveobuhvatnog milosrđa, koji je praktički izjednačen s Bogom te na neki način svladava i poništava Njegovu pravednost. Doima se to kao podosta prizemno i ljudsko poimanje milosrđa: pokušaj da se nadmaši samog Boga proglašavajući Ga "milosrdnijim" nego što je to čak i On objavio dok Ga Franjo još nije bio preimenovao.

Pokazuje to crtica iz knjige citirana u prikazu koji je objavio liberalni katolički internetski časopis "Crux". U knjizi se prepričava zgoda s nekim kapucinskim ispovjednikom koji je Franji jednom rekao: "Odem u našu kapelicu, stanem pred svetohranište i kažem Isusu: Gospodine, oprosti mi ako sam previše oprostio. Ali upravo si mi Ti dao loš primjer!" Franjo svoju reakciju izražava ovako: "Nikada to neću zaboraviti. Kad svećenik tako proživljava milosrđe prema sebi samom, može ga iskazivati drugima."

Ta je anegdota silno uznemirujuća:
Prvo, Franje se dojmio svećenik koji se šali s Bogom da mu je On dao loš primjer time što je "previše oprostio". Uzmimo da je taj komentar ironičan. Svećenik nije mogao misliti da je naš Gospodin griješio u prosudbi, odnosno da je Njegov primjer stvarno bio loš. Naprotiv, ako se grešnik skruši zbog svojih grijeha, osjećajući ono što zovemo "savršeno pokajanje", tj. ako mu je žao zato što je uvrijedio Boga, a ne samo zato što se boji vječne kazne, tada je nemoguće da Bog "previše" oprosti, jer svi grijesi za koje se počinitelj tako kaje oprostivi su, ma kako teški bili. Žena uhvaćena u preljubu najpoznatiji je takav primjer.

Drugo, sakramentom pomirenja udjeljuje se dragocjen dar katolicima, koji još dalje proteže božansko milosrđe: ako se pokornik kaje nesavršeno, dakle iz straha od božanske kazne više nego iz ljubavi prema Bogu, ipak mu je, od Boga, a preko svećenika, oprošteno, pod uvjetom da je čvrsto odlučio popraviti se.

Pa kad je tako, zar je moguće da ijedan svećenik previše oprosti u ispovijedi ako se grešnik kaje i odlučan je popraviti se. Na kraju krajeva, oprašta Bog, a ne svećenik, koji samo podjeljuje sakrament pomirenja i daje odrješenje u Božje ime ispuni li grešnik ono što Crkva zahtijeva za odrješenje. Papina anegdota imala bi smisla samo ako je citirani svećenik bio preblag te nije zahtijevao pokajanje i čvrstu nakanu popravka. No to bi značilo da je svećenik zaista htio reći da je Krist doslovce dao loš primjer postupajući na isti način, premda znamo da je On svoje oproštenje uvijek popraćao ovom opomenom: "Idi i više nemoj griješiti... Više ne griješi da te što gore ne snađe." (Iv 8,11; 5,14)

Na koncu, što da mislimo o Franjinoj tvrdnji da "ako svećenik tako proživljava milosrđe prema sebi samom, može ga iskazivati drugima"? Otkada milosrđe koje grešnik u ispovjedaonici prima od samog Boga, ovisi o tome je li svećenik "proživio milosrđe" prema sebi samom? Što bi to trebalo značiti?

Svećenik ispovjednik posrednik je između Boga i grešnika, te mora, prema stalnoj crkvenoj praksi, dati odrješenje u skladu sa sakramentom, osim ako je očito da grešnik pred njim niti se kaje niti namjerava popraviti svoj život. Čini se da je međutim na djelu neka vrsta skrivenog kvazidonatizma, koja odrješenje pretvara u funkciju svećenikove osobne milosrdnosti ili njezina pomanjkanja.

Kakve li ironije, da Franjo preimenovanjem Boga u Milosrđe nekako uspijeva zamagliti milosrđe oduvijek dostupno u sakramentu pomirenja svakom katoliku koji je prikladno raspoložen, bez obzira na ispovjednikove osobne kreposti ili karakter. S Franjom sakrament uzmiče u pozadinu, a "milosrđe" postaje ljudska djelatnost prema nahođenju, "količinom" razmjerna "milosrđu" svećenika u ispovjedaonici.

To spada u ovaj pontifikat koji je nakanio ostaviti svoj osebujan pečat na Crkvi: pečat čiji je otisak mutan i gotovo nepojmljiv, zamračujući jednostavne istine na račun kojih se gotovo svakodnevno nameće.

Christopher Ferrara

29. siječnja 2016.
http://www.fatimaperspectives.com/fe/perspective825.asp

Antifona procesije na Svijećnicu

Adórna thálamum tuum, Sion, et súscipe Regem Christum: ampléctere Maríam, quae est caeléstis porta: ipsa enim portat Regem glóriae novi lúminis: subsístit Virgo, addúcens mánibus Fílium ante lucíferum génitum: quem accípiens Símeon in ulnas suas, praedicávit pópulis, Dóminum eum esse vitae et mortis, et Salvatórem mundi.

Nakiti ložnicu svoju, Sione, i primi Kralja Krista. Zagrli Mariju koja je dver nebeska, jer ona nosi slavnoga Kralja nove svjetlosti. Čeka Djevica noseći na rukama Sina prije Danice. Njega primi Šimun u naručje svoje i objavi narodima da je on Gospodar života i smrti i Spasitelj svijeta.