Kajite se, dok imade dana

Biskup Schneider poziva vjernike da se mole za papu Franju da se obrati

Katolička vjera u iskazima crkvenog učiteljstva sviju vremena, vjerski osjećaj vjernikâ (sensus fidelium), a i zdrav razum jasno odbacuju svaku civilnu zajednicu dviju osoba istoga spola, zajednicu čiji je cilj da te osobe traže jedna od druge seksualni užitak. Čak i ako osobe koje žive u takvoj zajednici ne bi međusobno spolno općile, što se u stvarnosti pokazalo kao sasvim nerealistično očekivanje, takve su zajednice velika sablazan, društveno priznanje grijeha protunaravnog bluda i neprestana bliža grešna prigoda. Oni koji zagovaraju istospolne civilne zajednice stoga su krivi i za stvaranje neke vrste strukture grijeha, konkretno: stvaranje pravne strukture navadnoga protunaravnog bluda, jer homoseksualni čini spadaju u grijehe koji vape u nebo, kao što kaže Katekizam Katoličke Crkve (v. br. 1867). Oni koji zagovaraju istospolne civilne zajednice u konačnici su nepravedni i čak okrutni prema onim osobama koje žive u tim zajednicama, jer te će osobe biti učvršćene u smrtnom grijehu, bit će utvrđene u svojoj psihičkoj podvojenosti, s obzirom na to da im njihov razum govori da su homoseksualni čini protivni razumu i protivni izričitoj volji Božjoj, volji Stvoritelja i Otkupitelja ljudi.

Svaki pravi katolik, svaki pravi katolički svećenik, svaki pravi katolički biskup mora s dubokom tugom i ucviljena srca žaliti i prosvjedovati protiv nečuvene činjenice da je papa Franjo, rimski prvosvećenik, nasljednik apostola Petra, Kristov namjesnik na zemlji, izrazio u dokumentarnom filmu "Francesco", premijerno prikazanom 20. listopada 2020. na Rimskome filmskom festivalu, potporu civilnim istospolnim zajednicama. Takva papina potpora znači podupiranje jedne grešne strukture, životnog stila protivnog šestoj zapovijedi Dekaloga, koji je prstom Božjim zapisan na kamene ploče sinajske (Izl 31,18) i po rukama anđelâ predan ljudima (Gal 3,19)! Što je Bog Svojom rukom napisao, to ne može čak ni papa izbrisati ni promijeniti svojom rukom ili jezikom. Papa se ne smije ponašati kao da je Bog ili utjelovljenje Isusa Krista, mijenjajući ove Gospodinove riječi: "Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu" (Mt 5,27–28) te govoreći umjesto toga otprilike ovako: "Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba; ako bi muškarac legao s muškarcem kao što se liježe sa ženom, obojica bi počinila odvratno djelo (Lev 20,13); muškoložnici neće baštiniti kraljevstva Božjega (1 Kor 6,9); homoseksualno ponašanje protivno je zdravom nauku (1 Tim 1,10). A ja vam kažem da za osobe koje osjećaju istospolnu privlačnost 'moramo donijeti zakon o civilnoj zajednici. Tako će biti pravno pokrivene.'"

Svaki crkveni pastir, a papa pogotovo, trebao bi uvijek opominjati druge na ove ozbiljne riječi našega Gospodina: "Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom." (Mt 5,19) Svaki papa mora si veoma uzeti k srcu ono što je proglasio Prvi Vatikanski sabor: "Duh Sveti nije Petrovim nasljednicima obećan da bi po Njegovoj objavi naviještali neki novi nauk, nego da bi uz Njegovu pomoć nepovredivom čuvali i vjerno tumačili Objavu, poklad vjere, predan od apostolâ." ("Pastor aeternus", pogl. 4.)

Zagovaranje pravne zajednice tako da životni stil protivan izričitoj Božjoj zapovijedi, protivan ljudskoj naravi i protivan ljudskom razumu bude pravno zaštićen nova je nauka koja "šije čarobne vrpce za svačije ručne zglobove i pravi čarobne kape za glave svake veličine" (Ez 13,18), nova nauka koja "milost Boga našega izopačuje u razuzdanost" (Jd 4), nauka koja je očito protivna Božjoj Objavi i trajnoj nauci Crkve u svim vremenima. Takva nauka šurovanje je s grijehom, i stoga je krajnje protupastoralna. Promicati ozakonjenje grešnoga životnog stila protivno je samoj srži evanđelja, jer osobe u istospolnim zajednicama nanose svojim seksualnim postupanjem tešku uvredu Bogu. Gospa Fatimska uputila je majčinski poziv svemu čovječanstvu neka prestane vrijeđati Boga, koji je već previše izvrijeđan.

Sljedeće riječi crkvenog učiteljstva vjerno ponavljaju glas Isusa Krista, našega Božanskog Učitelja, Vječne Istine, i glas Crkve i papa sviju vremena:

– "Građanski zakon ne može proturječiti pravilnom razboru a da ne izgubi snagu obvezivanja savjesti." (Ivan Pavao II., "Evangelium vitae", 72)

– "Zakoni u prilog homoseksualnim zajednicama protive se pravilnom razboru, jer zajednici dviju osoba istoga spola daju pravna jamstva slična onima koja uživa ženidba. S obzirom na vrednote koje su tu u pitanju, država ne bi mogla ozakoniti takve zajednice a da ne iznevjeri svoju dužnost promicanja i obrane ženidbe kao ustanove bitne za opće dobro." (Kongregacija za nauk vjere, "Promišljanja u vezi s prijedlozima zakonskog priznanja zajednica osoba istoga spola", 6)

– "Moglo bi se postaviti pitanje kako može biti protiv općeg dobra zakon koji ne nameće nikakvo posebno ponašanje, nego samo ozakonjuje činjeničnu stvarnost koja naizgled nikomu ne nanosi nepravdu. S tim u vezi valja prije svega razmisliti o razlici između homoseksualnog ponašanja kao privatne pojave i istog ponašanja kao društvenog odnosa zakonski predviđenog i odobrenog, dotle da postaje jedna od ustanova pravnog poretka. Druga pojava nije samo ozbiljnija nego ima i mnogo širi i dublji doseg te bi naposljetku dovela do promjena čitavoga društvenog ustroja koje bi bile protivne općem dobru. Građanski su zakoni načela ustroja ljudskog života u društvu, na dobro ili na zlo. Oni 'obavljaju vrlo važnu i katkad presudnu ulogu u oblikovanju obrazaca mišljenja i ponašanja'. Životni stilovi i u njima izraženi obrasci ne samo što izvanjski uobličuju društveni život nego i naginju tomu da promijene u novih naraštaja shvaćanje i vrednovanje načinâ ponašanja. Ozakonjenje zajednica osoba istoga spola zamračilo bi stoga pogled na neke temeljne moralne vrednote i dovelo do obezvređenja ustanove ženidbe." (isto)

– "Spolni su odnosi čovječni kada i ukoliko izražavaju i promiču uzajamnu pomoć spolova u ženidbi i otvoreni su prijenosu novog života." (isto, 7)

– "Stavljajući homoseksualne zajednice na pravnu razinu sličnu onoj ženidbe i obitelji, država postupa samovoljno te protivno svojim dužnostima." (isto, 8)

– "Uskrata društvenog i pravnog položaja ženidbe oblicima suživota koji nisu i ne mogu biti ženidbeni ne protivi se pravdi. Naprotiv, pravda je zahtijeva. (...) Postoje valjani razlozi za ocjenu tih zajednica štetnima za pravilan razvoj ljudskog društva, pogotovo ako bi njihov utjecaj na društvo porastao." (isto)

– "Bila bi teška nepravda žrtvovati opće dobro i pravične zakone kako bi se zaštitila osobna dobra koja mogu i moraju biti zajamčena na načine koji ne škode društvenom organizmu." (isto, 9)

– Postoji uvijek "opasnost da bi zakonodavstvo koje bi na homoseksualnosti temeljilo davanje prava moglo stvarno osobu s homoseksualnom sklonošću potaknuti da se izjasni homoseksualnom ili čak da traži partnera kako bi iskoristila zakonske odredbe" (Kongregacija za nauk vjere, "Neka promišljanja glede odgovora na prijedloge zakona protiv diskriminacije homoseksualnih osoba", 24. srpnja 1992., 14)

Svi katolici koji – bilo u laičkom staležu kao mala djeca, mladići i djevojke, očevi i majke obitelji bilo kao posvećene osobe, klauzurne redovnice, svećenici, biskupi – nepovredivom čuvaju "vjeru jednom zauvijek predanu svetima" i za nju vojuju (Jd 3) te su zato prezreni i potisnuti na rubove današnjega crkvenog života trebaju plakati i vapiti Bogu da se, po moćnom zagovoru Bezgrešnog Srca Blažene Djevice Marije, koja je u Fatimi rekla ljudima neka prestanu vrijeđati Boga, već previše izvrijeđanog, papa Franjo obrati i službeno opozove svoje odobrenje civilnih istospolnih zajednica kako bi učvrstio svoju braću, kao što mu je zapovjedio Gospodin (v. Lk 22,32).

Svi ti maleni u Crkvi (djeca, mladići i djevojke, očevi i majke obitelji, klauzurne redovnice, svećenici, biskupi) zacijelo bi rekli papi Franji: Sveti Oče, radi spasa vlastite besmrtne duše, radi duša svih onih koji zbog Vašeg odobrenja istospolnih zajednica teško vrijeđaju Boga svojim seksualnim činima te se izlažu opasnosti da zauvijek izgube dušu, obratite se, opozovite svoje odobrenje i navijestite sa svim svojim prethodnicima ovaj nepromjenjivi crkveni nauk:

"Poštovanje prema osobama s homoseksualnom sklonošću ne može ni na koji način uključivati odobrenje homoseksualnog ponašanja ni zakonsko priznanje homoseksualnih zajednica." (Kongregacija za nauk vjere, "Promišljanja u vezi s prijedlozima zakonskog priznanja zajednica osoba istoga spola", 11)

"Zakonsko priznanje homoseksualnih zajednica ili njihovo stavljanje na istu razinu sa ženidbom ne bi samo značilo odobrenje nastranog ponašanja, koje bi time postalo uzor u današnjem društvu, nego bi i zamračilo temeljne vrednote koje pripadaju zajedničkoj baštini čovječanstva. Crkva ne može a da ne brani te vrednote, za dobro muškaraca i žena i za dobro samoga društva." (isto, 11)

Zbog nevjerojatnoga papina odobrenja istospolnih zajednica sva se prava djeca Crkve osjećaju poput siročadi, jer više ne čuju jasan i nedvosmislen glas pape, koji bi trebao nepovredivom čuvati i vjerno tumačiti Objavu, poklad vjere, prenesen po apostolima.

Prava djeca Crkve naših dana mogla bi se poslužiti riječima Psalma 137 te reći: Kao prognanik na obali rijeka babilonskih uplakan spominjući se Siona osjećamo se pri spomenu na blistavo i kristalno jasno naučavanje papa, naučavanje naše Majke Crkve. Ipak, nepokolebljivo vjerujemo u riječi našega Gospodina, da vrata paklena neće nadvladati Njegovu Crkvu. Gospodin će doći, makar došao i kasno, tek o četvrtoj noćnoj straži, da utiša oluju unutar Crkve, da utiša oluju unutar papinstva naših dana, i reći će: "'Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!... Malovjerni, zašto si posumnjao?' I kad uđoše u lađu, utihnu vjetar." (Mt 14,27.31–32) Naš Gospodin reći će također papi Franji: "Ta što koristi čovjeku ako sav svijet stekne, a duši svojoj naudi? Ili što će čovjek dati u zamjenu za dušu svoju? Doći će, doista, Sin Čovječji u slavi Oca svoga s anđelima svojim i tada će naplatiti svakomu po djelima njegovim." (Mt 16,26–27); i reći će k tome naš Gospodin papi Franji: "Ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera; pa kad k sebi dođeš, da učvrstiš svoju braću." (Lk 22,32)

https://www.lifesitenews.com/opinion/bishop-schneider-calls-faithful-to-pray-for-pope-francis-to-convert

Naš predobri Kralju

U crkvi mjesta Unkel na Rajni čitaju se pod križem ove riječi: Zovete me Učiteljem, ali me ne pitate — Zovete me Svijetlom, ali me ne vidite — Zovete me Putem, ali ne hodite po meni — Zovete me Mudrim, ali me ne slijedite — Zovete me Lijepim, ali me ne ljubite — Zovete me Bogatim, ali me ne molite — Zovete me Vječnim, ali me ne tražite — Zovete me Milosrdnim, a ne uzdate se u me. — Zovete me Plemenitim, a meni ne služite — Zovete me Svemogućim, ali me ne častite — Zovete me Pravednim, ali me se ne bojite — Ako dakle propadnete, nemojte se čuditi. 

O Kriste, naš predobri Kralju, naš Spasitelju, evo nas pred tobom i priznajemo, da smo zavrijedili ovaj tvoj ukor. Oprosti nam, Gospodine, mi ćemo se popraviti i biti tvoji. [...]

I mi smo toliko puta postali nevjerni svomu najboljem kralju, Kristu, i zaslužili smo smrt. I gle Krist nam danas svima pruža pomirnicu ruku, oprašta nam. On nam u svojoj dobroti veli: »Ja neću smrti tvoje. Dajem ti vremena, da ispraviš nevjeru. Bori se uza me vjerno i hrabro, i nećeš biti osuđen, nego ću te dignuti na najvišu čast djeteta Božjeg, pa ćeš sa mnom kraljevati uvijeke«. 

O Kriste Kralju, tebi hvala od svega srca. O Kriste Kralju, tvoji smo i tvoji hoćemo da budemo! 

(izvor)

Dvije muhe jednim udarcem

Naš dugogodišnji komentator kojemu ni ovaj puta nisam objavio komentar (jer je potpuno nevezan uz temu posta) ukazao mi je u svom stilu na jedan tekst o "tradicionalnoj i karizmatskoj misi": 

Ovako se pise. Pogledajte ovaj divan clanak na str Snaga za zivot. Tradicionalna i karizmatska misa. Sto je ispravno, a sto krivo. Robelar

Nisam puno očekivao od toga članka (arhiv) koji je napisao Dražen Bušić, pa se nisam ni razočarao. Inače, Bušić je relativno poznati hrvatski laički "karizmatik" koji održava seminare i "molitve". 

Nisam uopće namjeravao spominjati navedeni članak jer je površan i zapravo beskoristan. Ipak, poslužio mi je kao povod da preporučim izvrsno predavanje Petera Kwasniewskog o tome zašto bi tzv. karizmatski katolici trebali u tradicionalnoj latinskoj misi i obredima naći ispunjenje svojih istinskih želja i težnji. Svakako pročitajte tekst ili poslušajte video snimku. 

***

Drugi komentator kojemu također nisam objavio komentar (da, nažalost, puno više komentara moram obrisati, nego propustiti) upozorio je na razgovor s p. Petrom Nodilom u emisiji Darka Pavičića te zamolio nešto u stilu da rastavimo p. Nodila na proste faktore ili ga raznesemo u parampačad, ne sjećam se više točne fraze. Morat ću razočarati i toga čitatelja. Moje prethodno iskustvo s navedenim paterom je da ima pomalo autističan nastup, uopće se ne osvrće na argumente, nego gura po svome. Nakon što sam pročitao temeljne ideje njegova izlaganja nisam imao želudca i živaca da potrošim sat vremena na takva trabunjanja te povremena smijuljenja voditelja emisije. Što reći na ovakav mentalni džumbus: 

“Podjela na ‘za i ‘protiv’ Pape, koja je došla iz političke sfere i prije društvenih mreža nije bila poznata, barem u našim krajevima. To se obično događa među protestantima, jer protestanti su skloni nečem liberalnom, poput ređenja žena i individualizma”, rekao je, između ostaloga, Nodilo.

Podjela nije "za" i "protiv" Pape, barem ako govorimo o katolicima. Podjela je na one koji odobravaju što čini sadašnji papa Jorge Mario Bergoglio i one koji kritiziraju njegove riječi i djela jer odudaraju od naučavanja Katoličke Crkve. Ta podjela nije prvenstveno došla iz političke sfere, nego je uvjetovana djelovanjem samog Franje. Kada papa Franjo objavi dokumente poput Amoris Laetitia (uz odobravanje argentinskih i malteških smjernica), kada mijenja katekizam kako bi umetnuo svoj stav o smrtnoj kazni koji se protivi učenju Crkve, kada prisustvuje unutar Vatikana molitvi i klanjanju pred poganskim božanstvom čije kipove zatim svečano unose u baziliku sv. Petra, kada potpisuje službene deklaracije kojima se katolička vjera izjednačuje s krivim religijama, kada daje brojne ekskluzivne intervjue istoj osobi i bez demantija pušta da mu se pripisuju stavovi suprotni najosnovnijim dogmama Crkve kojoj bi trebao biti zemaljski poglavar, itd. itd. onda nije katalizator podjele "politička sfera", nego sama osoba koja zauzima službu Pape. 

Jasno je da prije Franje takva podjela nije bila tako naglašena jer ju je baš on radikalizirao. Također, društvene mreže su se razvile za vrijeme prijašnjeg, relativno normalnog i kulturnog pape Benedikta te današnjeg pape Franje kojemu je iz pristojnosti i poštovanja prema uzvišenoj službi koju zloupotrebljava bolje ne dodavati prikladne atribute. Kako se moglo znati za neku pravu "podjelu" među katolicima prije nego su obični ljudi imali mogućnost javno iznositi svoje mišljenje, a jedini kanali informiranja bile su svjetovne i vjerske novine koje, iz različitih, ali komplementarnih pobuda stavljaju svoje spinove i filtere. Danas me, pak, čim se probudim dočekaju novosti poput vatikanskog Pachamama novčića. 

Vezano uz zadnju rečenicu o protestantima imam, što bi neki naši portali rekli, "prijelomnu vijest" za patera: veliko zlo za katolike i dolazi od toga što ih se odozgo "protestantizira", od liturgije do vjerskog i moralnog nauka. To nije počelo s papom Franjom, ali je Franjo ubacio u višu brzinu. Mogli bi čak reći da je u nekim aspektima stisnuo gas do daske jer želi da promjene budu ireverzibilne, a tko zna koliko mu je ostalo vremena kad se u 84-toj godini života pored strašno opasnog virusa šeće s jednim plućnim krilom i bez maske. 

Dakle, samo ove dvije rečenice izdvojene iz razgovora mogao bi čovjek analizirati na par stranica teksta, ali koja korist od toga kada će pater nastaviti po starom. Bolje je onda ne frustrirati se takvim budalaštinama, nego se za toga svećenika pomoliti i čekati da mu neke stvari dopru do pameti. 

Ako nema internetske veze da provjerimo današnji katekizam, možemo li uopće znati što vjerujemo?

Biskup Robert "smijemo se nadati da je pakao prazan" Barron u prijevodu bitno.net-a donosi u podužem članku kojim brani čast 2. vatikanskog sabora citat iz govora pape Pija X. katoličkim studentima. Naišao sam na taj citat preko stranice jednog vjeroučitelja koji se posebno nadahnjuje poukama starca Pajsija o poslušnosti rimskom papi. Evo toga izvatka iz papinog govora. 

“Nemojte sebi dopuštati da budete zavarani lukavim izjavama onih koji uporno tvrde da žele biti s Crkvom, ljubiti Crkvu, boriti se da je ljudi ne ostave, […] nego ih sudite prema njihovim djelima. Ako preziru pastire Crkve, pa čak i papu, ako svim sredstvima pokušavaju izbjeći njihov autoritet kako bi zaobišli njihove upute i prosudbe, […] o kojoj Crkvi onda ti ljudi govore? Sigurno ne o onoj koja je ustanovljena na temeljima apostola i proroka, sa samim Isusom Kristom kao ugaonim kamenom.” (AAS 463-464)

Zainteresirale su me ove trotočke, pa sam provjerio što je ispušteno. Naravno da se nisam razočarao. 

Ne vi lasciate ingannare dalle subdole dichiarazioni di altri, che protestano ripetutamente di voler stare con la Chiesa, di amare la Chiesa, di combattere perchè il popolo non si allontani da essa, di lavorare perchè la Chiesa, comprendendo i tempi, si riaccosti al popolo e lo riguadagni. Ma giudicateli dalle loro opere. Se maltrattano e disprezzano i Pastori della Chiesa e persino il Papa; se tentano ogni mezzo per sottrarsi alla loro autorità, per eludere le loro direzioni, i loro provvedimenti, se non si peritano di innalzare la bandiera della ribellione, di quale Chiesa intendono questi parlare. Non certamente di quella stabilita «super fundamentum Apostolorum et Prophetarum, ipso summo angulari lapide, Christo Iesu», e quindi dobbiamo aver sempre presente il monito, che faceva S. Paolo ai Galati: «quand'anche noi o un Angelo del cielo evangelizzi a voi, oltre a quello che abbiamo a voi evangelizzato, sia anatema».

Ne mislim prevoditi ispuštene dijelove jer ne govorim talijanski, ali značenje je prilično jasno. Prva trotočka stoji umjesto objašnjenja koji su to lažni ljubitelji Crkve. To su oni koji rade kako bi se Crkva prilagodila vremenu i današnjim ljudima te svemu što oni od nje očekuju. Na mjestu druge trotočke kaže Pijo X. da ti ljudi na koje upozorava studente podižu stijeg pobune, a slične sintagme koristi govoreći na drugim mjestima o onima koji su htjeli kršćansko socijalno djelovanje prevesti u političku stranku imajući u konačnici u vidu odvajanje Crkve i države. No definitvno "najsimpatičnija" lakuna u ovom plitkom pokušaju korištenja riječi sv. Pija X. za napad na one koji kritiziraju postkoncilske pape, a posebno Franju, sadržana je u ispuštenom drugom dijelu zadnje rečenice. U poznatom retku sv. Pavao govori Galaćanima: 

Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet! Što smo već rekli, to sad i ponavljam: navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet.

Ima li jače, imali veće osude onoga što primjerice papa Franjo radi? A ne zaboravimo da se za svoje stavove, bilo direktno bilo indirektno, poziva upravo na 2. vatikanski koncil i svoje (post)koncilske predšasnike. 

Eto, neokonzervativno-sporomodernistički apologeti imaju samo jednu batinu kojom mogu lupati oko sebe, krivo shvaćenu "poslušnost". No čak i ako malo zagrebemo njihove argumente, njihove protupovijesne i protucrkvene krivotvorine se vrlo brzo pokažu onakvima kakve i jesu. 

Malo sam se zbunio oko periodičnog niza relevantnih katoličkih tumača današnjeg stanja Crkve koje nam bitno.net servira, tko ono ide poslije Barrona, Weigel ili Dreher?

Gostujući autor - Vodoravne istine

Svi braća!

"Ti nemaš pojma da postoji žuta opasnost i da će žuta rasa osvojiti celi svet!"

Jedan francuski pisac, u knjizi iz 1971., piše da su katoličke istine dvovrsne: jedne su uspravne, druge vodoravne. Uspravne su tvrda besjeda (npr. o ljubavi prema Bogu, o sudu poslije smrti, o osobnom grijehu, o obraćenju, o cijeni otkupljenja, o žrtvenom značaju mise, o rađalačko-odgojnoj, prvotnoj svrsi ženidbe, o svetosti i otajstvenosti bogoslužja); one su glavne i od njih zavise vodoravne (npr. ljubav prema bližnjemu, kolektivna dimenzija grijeha, gozbeni značaj mise, sjedinidbena svrha ženidbe, poučnost bogoslužja). Postoji opasnost da odnos obrnemo te počnemo uspravne istine smatrati pukim simbolima vodoravnih.

"Nekoć je jedan od znakova istinitosti naše vjere bilo obraćenje. Za prethodni naraštaj bila su karakteristična baš obraćenja na katolicizam. Čini se da mi ta obraćenja više ne želimo i kao da ona nekima od nas smetaju. U stvari, čovjek ne može težiti za tim da se drugi slože s njegovim mišljenjem osim ako je ono istinito u njegovim očima. Naprotiv, ako je naša vjera samo simbol i približna istina, svjetlo pomiješano s tamom, čemu i željeti da drugi usvoje naša gledišta? ...

Isus naučava da ljubav čovjeka prema čovjeku proizlazi iz ljubavi čovjeka prema Bogu. Jednog dana mogli bismo doći do obrnutoga redoslijeda i početi smatrati ljubav čovjeka prema čovjeku temeljnom istinom jer se po toj ljubavi mi sjedinjujemo s drugim bićima. Neki misle da vjerovanje u Boga, koliko god bilo časno i uzvišeno, tek na neki alegorički način tumači duboku i jedinu iskustvenu istinu ljudske ljubavi. Tako dolazi do inverzije osnovnog odnosa. Ne proizlazi više ljubav čovjeka prema čovjeku iz ljubavi prema Bogu, nego obratno: ljubav čovjeka prema Bogu postaje imaginarni simbol ljubavi čovjeka prema čovjeku. ...

U krajnjoj liniji ne bi bilo velike razlike između toga humanističkog kršćanstva i Maove religije... Ako bi se s jedne strane kršćanstvo tako 'humaniziralo', a s druge strane ako bi se iz komunizma mogao ukloniti antireligiozni značaj, sutra bi se ljudska vrsta mogla okupiti u jednoj zajednici, u jednoj religiji, religiji Čovjeka. Katolici bi, razumije se, mogli i dalje vjerovati u svoje mitove koji su slika te religije, ali marksistima i maoistima, koji su oslobođeni tih legendi, ne bi ta mitologija bila potrebna. ...

Katkada ponovno čitam misli najvažnijeg i najoštrijeg našeg protivnika, Feuerbacha, toga crnog proroka. On je pisao na početku 19. stoljeća: 'Na mjesto božanstva mi moramo staviti ljudsku vrstu ili ljudsku narav, na mjesto prekogrobnog života u nebu prekogrobni život na zemlji, povijesnu budućnost čovjeka.' Katkada mi se čini da bi Feuerbach kad bi se vratio među nas rekao: 'Ovaj put sam uspio uvjeriti kršćane.' ...

Kad se naglasak bude stavljao samo na čovjeka, na budućnost, na napredak svijeta, moglo bi doći do toga da se najprije obrazovani ljudi, a zatim i najširi slojevi naroda počnu pitati imaju li uopće vjerske tajne neko stvarno značenje i nisu li one samo simboli ljudskog djelovanja."

Piscu je ime Jean Guitton, a knjizi naslov "Što vjerujem". Guitton je bio veliki prijatelj Pavla VI. i veliki poklonik Drugoga Vatikanskog sabora. U toj knjizi napisao je da je osobita zasluga Drugoga Vatikanskog sabora to što je naglasio vodoravne istine koje je Crkva dotad smatrala tako očevidnima da nije potrebno na njih podsjećati.

U okružnici "Fratelli tutti" piše (molim da me se ispravi ako griješim) da kršćani piju iz evanđeoskog, a drugi iz drugih izvora – istu vodu ljudskog dostojanstva i bratstva te pričuvanog prvenstva sveopćem zajedništvu čitave ljudske obitelji i susretu sa svetim tajanstvom drugih.

Nova kapela Svećeničkog bratstva sv. Pija X. u Zagrebu

U Zagrebu je danas svečano otvoren novi bogoštovni prostor u koji se preselila zajednica okupljena oko tradicionalne mise i sakramenata koje slave svećenici bratstva sv. Pija X. Poput one prijašnje kapele u Dugavama, i nova kapela u Remetincu posvećena je sv. Josipu. Nalazi se na gornjem katu zgrade na adresi Luje Naletilića 23.