srijeda, 5. listopada 2022.

Gostujući autor - Tradicionalna staroslavenska misa u Melbourneu

Datum 30. srpnja 2022. bio je povijesni dan za hrvatske katolike u dijaspori. U Melbourneu u župi svetog Nikole Tavelića po prvi put nakon nekoliko desetljeća služena je tradicionalna staroslavenska (glagoljska) Misa. 

Ova zavjetna Misa svetih Ćirila i Metoda bila je dobro posjećena. Celebrant, propovjednik, ministranti, i zbor dobro su se unaprijed pripremili za poseban dan, kojemu su nazočili i gostujući klerici i vitezovi sv. Petra i Pavla. Glazba, koja je sa staroslavenskog teksta prenesena na poznate gregorijanske melodije, bila je posebno nezaboravna. Štoviše, toga dana je korišten originalni primjerak Vajsovog misala iz 1927. godine.

U ovom danu vidjelo se nešto veće od pukog povijesnog interesa, naime živa želja hrvatskih katolika (čak i u dijaspori) da zadrže svoje kulturne i vjerske tradicije, za koje već planiraju dodatna slavlja i još tradicionalnih glagoljskih Misa u budućnosti.

Dolje možete vidjeti neke fotografije Mise (zahvaljujući našoj fotoreporterki Suzani Fantov). 

Danijel (Liturgia Slavonica)







četvrtak, 29. rujna 2022.

Imade taj knez nebeski također zadaću, one duše koje imadu u nebo doći, dovesti u raj radosti.



Anđeli su čisti dusi, koji mogu uzeti i vidljivu priliku

Svi anđeli su dusi (Hebr. 1, 14.) i bića bez tijela. (sv. Gr. Nz.) Anđeli imadu samo duh, a ljudi duh i tijelo zajedno. (sv. Gr. Nz.) 

— Mogu si anđeli uzeti iz zraka eterička tjelesa. (sv. Gr. Nz.) 
Tako je n. pr. arkanđel Rafael, pratilac mladoga Tobije, uzeo spodobu odličnoga židova Azarije. (Tob. 5, 18.) Na grobu uskrsnuloga Spasitelja javili se anđeli u spodobi mladića (Mark. 16. 5.), kod uzašašća Kristova u spodobi muževa. (Dj. ap. 1, 10.) 
— To tijelo samo je prividno tijelo. Ono nije združeno s duhom, kako je ljudska duša s tijelom; to prividno tijelo samo je kao koprena postavljena na anđela, koja odmah opet pane, čim je anđeo izvršio svoj posebni nalog. 

Anđeli su uzvišeniji od ljudi; jer imadu veliko spoznanje i veliku silu. 

Anđeli po odličnosti nadmašuju sva ostala bića, koja je Bog stvorio. (sv. Aug.) Krist je rekao, da ni anđeli ne znadu dana ni ure zadnjega suda (Mat, 24, 36.); po tomu znadu anđeli više od ljudi. 
— Anđeo smrti ubio je u Egiptu prvorođence. Drugi je učinio, da je jedne noći do 200.000 asirskih vojnika umrlo u taboru kralja Senaheriba, koji je pogrdio pravoga Boga. (Is. 37.)  

Anđeli imadu osobitu moć nad elementima (počelima); to je stoga, što Bog po višim silama djeluje na niže. Anđeli dakle imadu osobitu moć na vatru; jedan anđeo štitio je tri mladića u Babilonu u plamenu užarene peći. (Dan. 3, 49.) Anđeli imadu osobitu moć nad vodom; jedan anđeo bi zamutio jezero i učinio, da je svaki ozdravio, koji je prvi sašao u jezero poslije uzgibanja. (Iv. 5, 4) Anđeli imadu osobitu moć nad zrakom; jedan anđeo nošaše proroka Habakuka brzo poput strijele k Danijelu u lavlju jamu, da mu donese jelo. (Dan 14, 35.) Nešto slična se dogodilo đakonu Filipu poslije krštenja dvoranina etiopskoga. (Djel. ap. 8, 39.) Anđeli imadu osobitu moć nad zemljom; zemlja se potresla, kad je anđeo sašao ka grobu uskrsnuloga Spasitelja. (Mt. 28, 2.) Stoga anđeli moraju imati veliku moć i sv. Pismo ih naziva "moći i sile". (1. Petr. 3, 22.) 

Bog je stvorio anđele na svoju slavu i na svoju službu i na njihovu vlastitu blaženost. 

Anđeli služe na slavu Božju. Jer su oni među svima stvorovima Bogu najsličniji, to u njima odsijeva najviše Božja savršenost. Kao što je lijepa slika u čast slikaru, tako su anđeli, ta sjajna slika Božja, u čast Bogu. Slave oni Boga u nebu također neprestanim slavospjevom. 
— I na službu Božju anđeli su stvoreni. Svi anđeli su službujući dusi; njih naime šalje Bog u tu svrhu da budu ljudima na pomoć u stjecanju vječne blaženosti. (Hebr. 1, 14.) Već njihovo ime znači, da su sluge Božji; jer "anđeo" znači poslanik. Razmotri i treću prošnju u Očenašu. 
— I zli dusi služe na proslavu Božju; jer Bog njihove napadaje obraća u svoju čast, a na naše dobro. S pravom naziva Goethe đavla "silom, koja neprestano zlo hoće, a neprestano dobro čini". 

Broj anđela je neizmjerno velik. 

Danijel opisuje prijestol Božji i govori: "Tisuću puta tisuća služilo mu i 10.000 x 100.000 stajahu pred njim." (Dan. 7, 10.) Sv. Pismo govori često o nebeskim četama. (Luk. 2, 13.; 3. Kralj. 22, 19.; 2. Dn. 18, 18.) A Krist govori na Maslinskoj gori, da bi mu Otac mogao poslati više od 12 legija (= 12 x 6.000) anđela u pomoć. Broj anđela prekoračuje broj svih tjelesnih stvari (sv. T. Akv.), stoga i broj svih ljudi, koji su ikada živjeli ili će živjeti. "Broj anđela je veći od broja zvijezda na nebu, pijeska u moru i lišća na drveću." (sv. Dion. Areop.) 

Nijesu svi anđeli jednaki; imade devet korova ili redova anđeoskih. 

Devet planeta se kreće oko našega sunca; samo mjesto petoga ima 280 manjih planeta. I među službenicima crkvenim opstoji neki stanoviti red, koji se ravna prema različnosti službene vlasti: vrhovna glava u crkvi je papa; uz njega je 70 kardinala; od pape postavljeni biskupi vladaju biskupijama, a njihovi pomoćnici, svećenici, pojedinim župama. 
— Red anđela ravna se po darovima od Boga dobivenim i od Boga im određenim službama. Neki anđeli Boga više proslavljuju, a neki mu služe. (Dan. 7, 10.) U najvećoj blizini Božjega prijestolja su serafini, t. j. goreći, jer oni od ljubavi do Boga kao da gore; poslije njih su herubini, koji se odlikuju velikim znanjem. Sv. Pismo spominje napose arkanđele, osobito: Mihaela (borioca s nevjernim anđelima u nebu), Gabrijela (navjestitelja rođenja Kristova i sv. Ivana Krstitelja) i Rafaela (pratioca Tobijina). Dakako, i među palim anđelima ima redova (najviši Lucifer) (Ef. 6, 12), jer su pali iz svih devet korova. 

petak, 23. rujna 2022.

Vlašićev lekcionar


Već je duže vremena na internetu dostupan Žuvićev lekcionar iz kojega se čita i pjeva i na tradicionalnim misama u crkvi sv. Blaža i na Sigetu. No, katolicima u Dalmaciji (i Dubrovniku) bit će posebno koristan Vlašićev lekcionar koji se u tim krajevima upotrebljavao sve do nesretne postkoncilske liturgijske reformacije. Zahvaljujem osobi koja ga je dala skenirati i stavila nam ga na raspolaganje. 


Koga zanimaju okolnosti nastanka i reakcije na ovaj lekcionar, može pročitati članak Jerka Fućaka Prosudbe Vlašićeva Evanđelistara

subota, 17. rujna 2022.

On i lijepo nebo vrijedni su svega

Časna sestra milosrdnica Leopoldina Čović (1901.-1926.)


Izvanredna milost sjedinjenja s Bogom donosi redovito sa sobom drugu izvanrednu milost: čežnju za trpljenjem. Pojavila se ta čežnja u njoj osobito u vrijeme, kad je još u djetinstvu od ljubavi k Srcu Isusovu častila Njegov kip. „Već sam u to vrijeme zavolila trpljenje pa sam se na svaki način svladavala... Postila sam mnogo“. O tom priča njezina majka: »Bilo je to godine 1913. ili 1914. Kroz cijelu je zimu jela samo jednom na dan i to uveče. Jutrom je primala sv. Pričest i ne bi uzela ništa. Kad bi o podne došla iz škole, nije ručala, već bi sjela u jedan kut u sobi i smiješeći se promatrala, kako mi ostali jedemo. Kad bi došlo doba za večeru, onda bi jela«. Zašto je ona to činila, majka ne zna. No Marija piše: »To sam činila na neko nutarnje nadahnuće. Nisam nikad ni pomislila, da činim možda nešto izvanredno, jer sam u sebi osjećala poticaj, da mi tako valja činiti.«

Želja za trpljenjem ostat će do kraja njezina života jednom od najtežih muka. Trpljenjem je htjela dokazati svoju ljubav, a što je više željela trpjeti, to joj se više činilo, da Isus udaljuje od nje križ i muku. U toj boli se je tješila svojom neznatnošću. Govorila bi: »Trpljenje je hrana jakih i velikih duša, a ja sam slaba i malena«.

nedjelja, 11. rujna 2022.

Uz nas vijek budi

Jučer je održano zavjetno hodočašće vjernika grada Zagreba pod geslom "Hvala ti, Majko, vijek’ uz nas budi. Tko će nam pomoći, ako ne ti?" ili, kako piše u Malom Misalu, "hvala Ti, Majko, uz nas vijek budi, tko će nam pomoć ako ne Ti!" ili, kako piše u starijim molitvenicima, "Hvala ti, Majko, od nas vijek budi, Tko će nam pomoć, ako ne ti?" To je završetak pjesme "Ljiljane bijeli" Dragutina Domjanića. Sviđa mi se ta praksa da se svake godine za moto hodočašća uzme neki stih iz hrvatskih marijanskih pjesama. 

Evo, uživajte u fotografijama. Ubacit ću poneki komentar, no to možete i zanemariti. 

četvrtak, 8. rujna 2022.

Da i to vidim

Povodom posjeta turskog predsjednika Erdoğana, odlučio sam otići do zagrebačke džamije u kvartu Borovje.

subota, 3. rujna 2022.

Krštenje nije samo primanje u kršćansku zajednicu, iliti "Mate, odričeš li se sotone?"

Neki izvatci iz tradicionalnog obreda krštenja koji bi, da nisu bili izbačeni u novom obredu krštenja, mogli pomoći majci djeteta, njezinoj suradnici u grijehu i sablazni te crkvenim pastirima koji se suobličuju ovome svijetu. Umjesto I. ubacio sam slučajno ime, samo radi konkretnosti.


***


℣ Mate, što išteš od Crkve Božje? ℟ [kum] Vjeru.

℣ Što ti daje vjera? ℟ Život vječni.


Zatim lagano tri puta puhne u lice djetetu i rekne jednom:

Iziđi iz njega, nečisti duše, a daj mjesto Duhu Svetomu Utješitelju.


Svemogući, vjekovječni Bože, Oče Gospodina našega Isusa Krista, dostoj se pogledati na ovoga službenika svoga Matu, kojega si se dostojao pozvati k počecima vjere. Istjeraj iz njegova srca svu sljepoću, rastrgni sve sotonine veze kojima je bio svezan. Otvori mu, Gospodine, vrata svoje blagosti, da bude obilježen znamenjem Tvoje mudrosti te bez ikakve ružne požude radosno prema blagom mirisu Tvojih zapovijedi služi Tebi u Tvojoj Crkvi i napreduje od dana do dana. Po istom Kristu Gospodinu našem. ℟ Amen.


Zaklinjem te, nečisti duše, u ime O ✠ ca, i Si ✠ na i Duha ✠ Svetoga, da iziđeš i odstupiš od ovoga službenika Božjeg Mate, jer ti, prokleti osuđeniče, zapovijeda onaj koji je nogama išao po moru i pružio desnicu Petru kad se topio. Dakle, prokleti đavle, spoznaj svoju osudu, i daj čast Bogu živomu i pravomu, daj čast Isusu Kristu, Sinu njegovu, i Duhu Svetomu te odstupi od ovoga Božjeg službenika Mate, jer se Bog i Gospodin naš Isus Krist dostojao njega pozvati k svojoj svetoj milosti i blagoslovu i studencu krštenja. I nikada se ti, prokleti đavle, ne usudi povrijediti ovo znamenje svetoga kri ✠ ža, što mu ga mi dajemo na čelu. Po istom Kristu Gospodinu našem. ℟ Amen.


Zaklinjem te, svaki nečisti duše, imenom Boga ✠ Oca svemogućega i imenom Isusa ✠ Krista Sina njegova, Gospodina i Suca našega, i krepošću Duha ✠ Svetoga, da odstupiš od ovoga stvora Božjeg Mate, kojega se naš Gospodin dostojao pozvati k svetomu hramu svojemu, da postane hram Boga živoga i Duh Sveti da stanuje u njemu. Po istom Kristu Gospodinu našem, koji će doći suditi žive i mrtve i svijet ognjem. ℟ Amen.


Dotičući se desnog i lijevog uha reče:

Efeta, to jest: Otvori se.

Zatim se dotakne nosnica govoreći:

Na ugodni miris. A ti, đavle, odlazi, jer se približuje sud Božji.


Primi goruću svijeću i neporočan čuvaj svoje krštenje. Vrši Božje zapovijedi, da Gospodinu, kada dođe na svadbu, možeš poći ususret zajedno sa svim svetima u nebeskom dvoru i da živiš u vijeke vjekova. ℟ Amen. 

(podebljani dio izbačen)


nedjelja, 28. kolovoza 2022.

Martin Mosebach: Tradicionalist se ne bi trebao bojati raskola njemačke Crkve, nego bi za tim trebao više čeznuti


Una Voce Korrespondenz: Prije nego započnemo razgovor, dali ste, kao neku intonaciju, upozorenje da teško možemo pronaći pouku iz prošlosti za sadašnju situaciju jer ono što danas doživljavamo nije usporedivo ni s jednim kriznim vremenom iz povijesti, koliko god su i ranija vremena u detaljima iznjedrila slične pojavnosti. Koji su to, prema Vašem shvaćanju, slični fenomeni? Koja su područja zahvaćena? Što se ponavlja? I gdje su odlučujuće razlike koje toliko otežavaju posezanje za prošlim iskustvom?

Martin Mosebach: Bjelodana je podudarnost prošlih sa sadašnjim pojavnostima. Veliki su dijelovi današnje Crkve arijanski, ikonoklastični, protestantizirani, protusakramentalni, sekularizirani. Međutim, za razliku od prošlosti, nedostaje vjerni puk koji je svaki put nametnuo povratak Tradiciji. To se svakako vrlo dobro može protumačiti za Zapadnu Europu. Nakon 50 godina izostanka pravovjerne vjerske pouke, katolička je religija postala nepoznata čak i među njezinim preostalim pristalicama. Mnoge prošle bogoslovne katastrofe nikada nisu zahvatile 'male ljude', pravo Kristovo stado. Ono je nastavilo biti katoličko bez obzira uz koje krivovjere pristajala vodeća elita.

Danas se Crkva do krajnosti amalgamirala s prevladavajućim ekonomskim i političkim silama koje su antireligiozne. Išla je udovoljavanju demagogijskih zahtjeva sila koje uopće nemaju ništa zajedničkoga s Crkvom, ali nesumnjivo su pridobile većinu. Sigurno je istina da je crkvena Tradicija zaista "nesuvremena", tako nesuvremena kako je bila u vrijeme apostola Pavla. Ta misao u njezinim današnjim predstavnicima izaziva paniku umjesto da se shvati kao velika zadaća. Odlučno odupiranje totalitarnim tendencijama vremena moglo bi čak sadržavati političku šansu. No, to se trenutačno uopće ne shvaća. 

UVK: Još jedanput, je li to 'njemački fenomen' ili je to u Njemačkoj samo posebno dobro vidljivo zbog 'institucionaliziranja' na sinodalnom putu?

MM: Njemačka je zemlja reformacije, vjerskog raskola, sekularizacije, ateističke filozofije, ateističkih totalitarnih sustava komunizma i nacionalsocijalizma. Iz Njemačke u zadnjih petsto godina nije došlo puno dobra. Katolička se Crkva u XX. st. ovdje posve podvrgla neoprotestantskoj i postluteranskoj teologiji - pritom je naša nesretna zemlja još i bogata pa posvuda može širiti svoj štetan utjecaj tako što kupuje siromašnije zemlje. No, sve to ne smije prikriti činjenicu da se trenutačni pad Katoličke Crkve može ustanoviti u svim zapadnim zemljama. Na nekim mjestima još ne tako snažno kao u Njemačkoj, ali čak se i u nekoć izvorno katoličkim zemljama poput Irske i Italije opaža prorjeđivanje i krvarenje, da ne govorimo o Francuskoj, 'najstarijoj kćeri Crkve'.

UVK: Zacijelo, većina praktičnih i pobožnih katolika, uključujući i svećenike, ne poznaju staru misu. Ipak, neki će priznati da u tradicionalnom obredu nema mjesta svim onim liturgijskim grozotama i da u krugu katolika povezanih s tradicijom nema prostora za društvo otvoreno u svim smjerovima. Možemo li se nadati valu 'sinodalnih izbjeglica'? Spašavanju na stijeni koja odolijeva olujama. Preživljavanju u Tradiciji? I koje onda značenje ima činjenica da u ovo vrijeme 'sinodalne zbrke' Sveti Otac izdaje motuproprij koji masovno torpedira pristup staroj misi? 

MM: Pristalice stare mise moraju biti svjesni: da, postojao je pučki pokret protiv nove liturgije, ali on nije bio pokret za staru - više je vodio potpunom izlasku iz Crkve. Mudrost koju se rado pripisuje Katoličkoj Crkvi, potpuno ju je napustila u XX. st. Usudila se na 'reformu mise', koja je zapravo bila revolucija odozgor, ne uzevši u obzir da revolucija, pa i kad je provedena pod djelovanjem auktoriteta, u doba masovne demokracije vrlo brzo mora postati neupravljivom. Moramo prihvatiti žalosnu činjenicu da je veliki dio vjernika koji su ostali u Crkvi u međuvremenu preodgojen. Goethe svraća pozornost na antropologijsku činjenicu da strahopoštovanje nije naravna vlastitost čovjeka, nego da je mora steći. Stara je liturgija u bezobličju modernoga društva zaista strano tijelo. Ona sada privlači one koji posjeduju unutarnju spremnost na otpor, a to uvijek može biti samo mala elita, ne elita u smislu akademskih naslova ili ekonomske moći, nego duhovne snage i samostalnosti, a ta se može naći na svim razinama društva. 

Vjerska katastrofa rezultirala je jednim paradoksom. Stara liturgija živi od poštovanja za hijerarhiju i red, ali njezini branitelji imaju anarhični temperament. Nepovjerljivi su prema svakoj ustanovi i auktoritetu koje nisu voljne podvrgnuti se Predaji, a to se odnosi na većinu predstavnika Crkve i države. Vladajući prvosvećenik, čiji je iskazani cilj istrijebiti ostatke Tradicije Crkve koji su još preostali nakon 50 godina koncilskog razvoja, ispravno je spoznao da će njegovo djelo ostati nedovršeno dok god se stari obred uspijeva prenijeti sljedećem naraštaju. Stara liturgija sadrži sve što jedan katolik treba da bude katolik - štoviše, ona je u stanju neko vrijeme nadomjestiti jednog papu koji ne prepoznaje svoje zadaće. On je to točno razumio i ta mu je predodžba nepodnošljiva.

UVK: Još jedanput o nepoznavanju: ne sadrži li činjenica da veliki broj katolika ne poznaje misu svih vremena izvjestan potencijal za ljutnju? Posebno u krugu inače dobro informiranih, pobožnih i možda također katolika koji više slove za konzervativne, a i u krugu onih koji bi imali intelektualnu sposobnost informirati se o povijesti svoje majke Crkve. Ne bi li se ovdje smjelo očekivati izvjesno znanje o 'obiteljskoj povijesti'? Otkuda takve rupe u obrazovanju?

MM: Navodite nešto što je i za mene zagonetka. Poznajem mnogo sasvim pobožnih katolika koji zaista pate pod sadašnjim izopačenjem nauka i liturgije i pune mi uši jadikovanjem o najnovijim zastranjenjima kod zadnje dječje pričesti i božićne mise. Moje je pitanje zatim uvijek: 'Ali zašto onda još idete onamo?' Na mnogo mjesta postoji alternativa - kapela Piova ili Petrova bratstva ili čak stara misa koju služi dijecezanski svećenik - dužnost je to podržati. Uvijek je jednako kao što je bilo Gospodinu s bogatim mladićem - 'otiđe tužan.' Kod njemačkih konzervativaca postoji duhovna pospanost kojoj još uspijeva izraziti ljutnju, ali ne i da se iz te ljutnje povuče konzekvencija. Pristajanje uza staru misu im je nešto jezivo, previše se skreće od 'mainstreama'. U Rotary-klubu, kod maltezera, u krugu kolega, u redakciji, to bi se promatralo s nepovjerenjem - je li to možda radikal? A tako važna religija ipak nije da bi se za to izlagalo...

UVK: Kakva je uloga katolika koji su povezani s Tradicijom? Pričekati i primiti sve otvorenih ruku? Ili ići za izgubljenim ovcama? Kako bi moglo izgledati tradicionalno misionarenje?

MM: Poput mnogih sam uvjeren da njemačka službena Crkva stoji pred slomom. Šuplja je poput termitnjaka i po gluposti i neukusu svojih predstavnika nije privlačna niti modernističkim liberalima, barem ako su inteligentni. Ostat će vrlo malo stado i u njemu bi pravovjerni tradicionalistički katolici mogli dobiti na težini. Presudnim mi se čini da napokon nestane službena Crkva s mirijadama svojih laičkih zaposlenika.

Tradicionalist se ne bi trebao bojati raskola njemačke Crkve, nego bi za tim trebao više čeznuti, tim više što to nije raskol, nego otvoreni otpad službene Crkve. Više nema temelja za hvaljeni 'dijalog'. Uostalom, ne muči me misao o tomu bi li jednoga dana Tradicija mogla 'trijumfirati'. Mora nam biti dovoljno da je što bliža religiji koju je osnovao Krist. Za onoga tko je to shvatio, ono što se zbiva na pseudosinodi njemačke Crkve samo je skup duhova mrtvih. Jedan američki svećenik, s kojim sam često razgovarao o sadašnjem stanju, svaki bi put završio razgovor riječima: 'Važno je ustrajati.' Ni ja ne mogu više kazati.


https://www.thecathwalk.de/2022/08/25/ein-traditionalist-sollte-das-schisma-der-deutschen-kirche-ersehnen-martin-mosebach-im-una-voce-interview/

http://www.una-voce.de/una-voce-korrespondenz.html

(https://rorate-caeli.blogspot.com/2022/08/a-traditionalist-should-long-for-schism.html)

subota, 27. kolovoza 2022.

Ngorongoro

 Naš boravak u Singidi je završio i krenuli smo prema sjeveru nešto prije podneva. 

petak, 26. kolovoza 2022.

Singida

Do Singide ime dosta vožnje, pa uživajte u fotografijama s puta dok ne stignemo. Glazbena pratnja može vam biti hit koji nas je svuda dočekivao, Furaha

četvrtak, 25. kolovoza 2022.

Tarangire

Oko 15 do 9 bili smo na ulazu u Nacionalni park Tarangire (čita se kako je napisano, a naglasak je uvijek na predzadnjem slogu). Bio je oblačan dan, ali ovo je sušna sezona, pa oblaci nikako ne znače kišu. 

srijeda, 24. kolovoza 2022.

Put u Tanzaniju

Početkom srpnja odlučio sam isplanirati si put u Tanzaniju. Ubrzo je želju da se pridruži iskazao i Marko s dvojicom svojih najstarijih sinova. Nažalost, o glavnom razlogu putovanja ovdje mogu reći samo neke usputne i rubne komentare jer ne želim svrnuti Sauronovo oko u tom smjeru. Unatoč tome, ima dovoljno zanimljivih fotografija i anegdota za nekoliko tekstova, a u ovom prvom opisat ću pripreme za put, putovanje i dolazak. Naravno, posjetili smo kroz desetak dana sredinom kolovoza samo jedan mali dio sjevernog dijela Tanganjike (kopneni dio republike Tanzanije koja je nastala 1964. spajanjem Tanganjike i otočja Zanzibar) pa svoje ograničene doživljaje nikako ne želim generalizirati na cijelu zemlju ili sve njezine stanovnike. 

Slobodno preskočite sve što vam se čini dosadnim, a vjerojatno će većem broju čitatelja takav biti i ovaj uvodni dio koji ipak ostavljam sebi za podsjetnik, a onima koji još nisu putovali u Tanzaniju kao praktični savjet. 

ponedjeljak, 22. kolovoza 2022.

ponedjeljak, 15. kolovoza 2022.

Najbolji je dio izabrala Marija, koji se ne će uzeti od nje dovieka

 


Neka priteče, Gospodine, u pomoć Tvomu puku molitva Bogorodice, da oćutimo, kako odvjetuje za nas pred Tobom u nebeskoj slavi, premda znamo, da se preselila u prilici svoga tiela; po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog po sve vieke vjekova. Amen.

ponedjeljak, 8. kolovoza 2022.

S mjerom



   XV.
Tko neznade vina piti,
I u društvu veseo biti,
Pěsmu našu zapěvati,
I u kolu zaigrati;

Tko to neće neumije,
Naše gore list taj nije,
Tog Hèrvatska nij' rodila,
Daleko mu kuća bila.


   XVII.
Razlika je povelika
Izmedj jezgre i oblika,
Mudrac jezgri prednost daje,
A za oblik malo haje:

Lěpu děvu mož' ljubiti,
Ma u prostoj bila sviti,
Dobro vino isto tako
I s čuture pit' ćeš lako.


   XVIII.
Čistu savěst, čisto vino,
Nežel'mo si, bratjo, ino,
Jer u sreći i u bědi
Ovo dvoje mnogo vrědi;

Dok bogataš srěd palače
Neveseo možda plače,
Ja u prostoj mogu klěti
Čistom svěstju pit' i pěti. 


   XXIV.
Starci u svako piše doba,
Od kolěvke pa do groba,
Tako piše pri kèrštenju,
Za pogrebom, pri goštenju;

Tad pri svatbi, godu, časti,
I pri istoj hodočasti;
Stari dakle adet štujmo,
Pa to činom očitujmo. 


   XXVI.
Kada gděgod junak směli
Hoće mejdan s kim da děli,
Prije ti se vincem krěpi,
Tad bo dušman pred njim strepi; 

I Marko se dèržo toga,
Pojeć istog šarca svoga,
Tog' se i nam dèržat treba,
Jer i na nas dušman vreba.


   XXX.
U dobroga mog prijana
Ima jedna čudna mahna,
Cerkvu s bliza neopazi,
A s daleka kèrčmu spazi;

Gluh je, kada zvona zuje,
A zvék čašah tamo čuje,
Cerkva mu je pokraj puta,
A u kèrčmu svedj zaluta.


   XLVII.
Jadne one kukavice,
I domaće izdajice,
Što će onom koj ih plati,
Dom i narod svoj prodati;

Neka s neba grom ošine,
Nek ih proždru věčne tmine,
U pó gostbe i razblude
Nek im vino otrov bude!


(Mirko Bogović, Vinjage)

subota, 6. kolovoza 2022.

Nema potrebe za...

 ...sladunjavom Frisininom verzijom kad imate...

ponedjeljak, 1. kolovoza 2022.

Ajoj


Edward Lear
Iz Knjige besmislica

Bio jednom čovjek iz Jesenica
I gnjavila ga jedna stjenica;
Kad ju je htio zgnječit,
Dodali su mu čekić
I on puče ko da je lubenica,
Taj neoprezni čovjek iz Jesenica.

*Prijevod Antun Šoljan

četvrtak, 28. srpnja 2022.

Dobar početak

Ovih dana Zagreb su posjetili p. Jérôme i hrvatski bogoslovi bratstva sv. Petra. Meni je to jako dobro odgovaralo jer mi je ovaj tjedan započeo godišnji odmor, pa sam mogao prisustvovati svim (privatnim) misama. Usto sam slušao njihova duhovna i praktična životna iskustva i pouke te imao dosta prilika razmijeniti mišljenja i saznati poneku novu informaciju. 

Neću ulaziti u ovom tekstu u detalje, a i fotografije neće biti posebno sadržajne jer, nažalost, ima čitatelja ovog bloga (naravno, neznatna manjina) koje, umjesto da se nadahnu ili samo razonode, neka unutrašnja duhovna sila potiče da rade na uništavanju, ucjenjivanju ili ismijavanju.  Jasno da meni ne mogu ništa i njihove spletke me se uopće ne tiču, ali zašto izložiti takvom ponašanju ljude vezane uz Crkvu do kojih mi je stalo. 

U subotu smo išli na malo hodočašće, pa je bilo prilike porazgovarati s bogoslovima, čuti kako su osjetili duhovni poziv koji sada provjeravaju, što misle o pojedinim teološkim pitanjima kao i o stanju u Njemačkoj, Hrvatskoj i drugim zemljama koje poznaju. Nisam baš spavao noć prije ranog ustajanja na hodočašće, pa sam morao malo usporiti tempo hoda. No, iako sam dosta kasnio, zbog nekih nepredviđenih okolnosti misa je također kasnila tako da sam ušao u crkvu upravo u trenutku kad su započinjale molitve u podnožju oltara. Hvala Majci Božjoj na toj lijepoj gesti, a čuo sam da su neki sudionici hodočašća zadobili još puno veće milosti. 

U nedjeljnoj propovijedi (7. nedjelja po Duhovima) p. Jerome je govorio o grijehu. Grijeh nije samo neko kršenje pravilâ, a koja bi se onda, kako neki danas traže, moglo relaksirati i prilagoditi današnjem vremenu. Svaki grijeh je pobuna protiv Boga. Potaknut rečenicom iz Evanđelja "svako stablo, koje ne rađa dobra ploda, siječe se i baca u oganj", pater je naglasio kako naš Gospodin često govori o paklu, pa su uzaludni pokušaji onih koji pakao niječu ili tvrde da je prazan. Kasnije je pater pripomenuo da o problemu zla možemo konzultirati knjigu kardinala Charlesa Journeta (u engleskom prijevodu "The Meaning of Evil" naći ćete je na uobičajenim mjestima). 

Posebno mi je bilo drago što sam na neformalnim susretima mogao slušati razmišljanja o teološkim krepostima. Svaki je dan jedan od bogoslova obradio po jednu od vrlina: vjeru, ufanje i ljubav. U pristupu temi vidi se, naravno, razlika u karakteru i interesima bogoslova, ali se očituje i kvalitetna formacija koju primaju na bogosloviji. 

Do sada nisam nazočio zavjetnoj misi Ad vocationes ecclesiasticas servandas (Missae Votivae ad Diversa, 16, MR1962). Posebno su mi zazvučale riječi poslanice (1Iv 2, 14-17) koje su najbolja moguća pouka za naše bogoslove: 

Napisah vama, mladići, jer ste jaki i riječ Božja u vama ostaje i pobijedili ste Zloga. Ne ljubite svijeta ni što je u svijetu. Ako tko ljubi svijet, nema u njemu ljubavi Očeve. Jer što je god svjetovno – požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života – nije od Oca, nego od svijeta. Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka.

Kako je p. Jerome lijepo napomenuo, trebamo moliti ne samo za nova duhovna zvanja, nego i za one koji su trenutno na putu pripreme kao i za vjerne svećenike da ustraju. Nažalost, u današnje vrijeme mnoge odvažne muškarce koji se odluče slijediti put i poziv Božji, od tog poziva odbiju i otjeraju. 

O janjetini ispod peke, domaćem odojku, štrudlama, pitama i drugim gošćenjima neću pisati jer znam da vas takve stvari ne zanimaju. 

Nadam se da će ovakvi ljetni posjeti svećenika i bogoslova Zagrebu i Hrvatskoj postati redovita tradicija. Ako ste dočitali ovaj tekst, automatski su svi koje sam spominjao upisani u vaše molitvene nakane. 

srijeda, 20. srpnja 2022.

Nova knjiga o krunici


Prije nekoliko dana iz tiska je izašla knjiga Sveta Krunica - Sedam načina razmatranja o otajstvima koju je izdala tvrtka Kamenita vrata d.o.o. Prvi izdavački poduhvat bio im je molitvenik s devetnicama, pa se zato nazivaju i Novena. 

Glavninu knjige koju možete prelistati na spomenutoj poveznici čine, kako je i navedeno u naslovu, različiti načini razmatranja uz molitvu Gospine krunice. Tu su tekstovi svetaca poput Ljudevita Montfortskog ili Columbe Marmiona, ali i drugih produhovljenih autora poput p. Andréa Pradela ili p. R. J. Millera. 

U uvodnoj trećini knjige urednica Sanja Pešorda sabrala je brojne poticaje na molitvu krunice, tumačenja te važne i omiljene pobožnosti, kao i praktične upute i savjete kako da nam molitva ružarija bude što korisnija i plodonosnija. Umjesto uobičajenog predgovora, donose se kratki osvrti više angažiranih hrvatskih katolika, koji su svi osim jednog laici. 

Posebno bih izdvojio posljednji uvršteni način razmatranja jer je kod njega svako od petnaest otajstava ilustrirano vrlo lijepom klasičnom slikom u živoj boji i izvrsnoj rezoluciji (usput, zadnja slika od jednog hrvatskog autora znatno odudara kvalitetom i mogla je biti ispuštena). Vjerujem da će taj slikovni aspekt također biti koristan, posebno za nadahnuće malih molitelja. Knjiga je i inače kvalitetno oblikovana, uz crvene inicijale, na sjajnom i glatkom papiru te u tvrdom uvezu. Dimenzijama je prikladna za lako baratanje. 

Svakako preporučujem da nabavite ovaj naslov i provjerite koji od načina razmatranja se uklapa uz vaš karakter i pristup tako dragoj i važnoj molitvi. Jedan od načina korištenja knjige koji se meni čini posebno prikladnim je kao poticaj kod petnaestminutnog razmatranja o otajstvima ružarija koje je bitan dio pobožnosti prvih subota. Također, knjigu možete pokloniti onim siromašnim dušama koje još nisu upoznale ljepotu i blagoslov molitve krunice. 

Knjiga se može naručiti preko interneta, a uz prigodan popust možete je nabaviti i u crkvi sv. Blaža prije ili poslije tradicionalne mise nedjeljom. 

četvrtak, 14. srpnja 2022.

Znam da ste nestrpljivo iščekivali


Ljeto je u punom zamahu, pa je red da objavim nekoliko književnih i filmskih preporuka koje možete konzumirati ako ste pročitali i pogledali sve što sam do sada preporučivao. 

četvrtak, 7. srpnja 2022.

Hrvatski preljubnici jedva dočekali

Čitajući kritički intonirani članak na blogu Konzervativac, saznao sam da je Vijeće Hrvatske biskupske konferencije za brak i obitelj na čelu sa zloglasnim riječkim nadbiskupom koadjutorom izdalo nekakve smjernice o primjeni kontroverznog VIII. poglavlja postsinodske apostolske pobudnice pape Franje Amoris laetitia. Imao sam jaki déjà vu osjećaj jer se u skandaloznom dokumentu HBK ponavljaju i razrađuju iste zablude koje su već osuđene (npr. ovdje i ovdje) kad su se pojavile u bestidnoj papinoj pobludnici prije šest godina. 

Zanimljivo je pratiti napredovanje pošasti koja se širi kao kuga u srednjem vijeku. Krajem 2019. je došla do sjeverne Italije, a evo ju je sad neki čoban kojeg su nesmotreno pustili iz karantene u lazaretima donio i na hrvatski teritorij. Ako je brzina širenja drugih zaraznih bolesti koje su buknule po rimskim uličicama slična, možemo za tri godine očekivati da se u nekoj od naših katedrala (vjerojatno riječkoj jer je to lučki grad) pojavi lutka nekog manjeg slavenskog božanstva dok biskup obučen kao zvončar ili morčić poskakuje oko nje.

petak, 1. srpnja 2022.

Zašto i kako

Papa Franjo izdao je neki novi dokument kojim navodno tumači liturgiju te što je zapravo imao na umu kad je objavio Traditionis custodes prošle godine. Kažem "navodno" jer taj tekst ne mislim čitati. Tamničare tradicije sam pročitao jer nisu predugi i direktno se kao dokument s kanonskopravnim učinkom tiču mene i misa na koje idem, no ako ovo apostolsko pismo zaista samo razjašnjava papine misli o staroj i novoj liturgiji te (post)koncilskoj revoluciji, ne vidim što bih nova trebao saznati. Pogledao sam u životu par isječaka snimki Jorgea Maria Bergoglia kako celebrira liturgije kao biskup i kasnije kao papa, pročitao sam pokoji njegov nagovor iz Doma svete Marte i citate iz drugih govora. Divim se onima koji u današnje vrijeme sveprisutnih distrakcija imaju snagu volje ne samo pažljivo čitati, nego i razmatrati nad smjesom banalnih fraza, opservacija nastalih u nekim osobnim frustracijama i površnih klišeja umotanih u tipičnu logoreju koja je obilježje gotovo svih modernih crkvenih dokumenata. Ne kažem da je nužno i ovaj takav jer ga, kao što rekoh, nisam pročitao. 

Mislim da prosječnom čovjeku uopće nije potrebna takva liturgijska formacija kakvu zamišljaju Papa i njegovi posilni iz dikasterija za bogoslužje (ili kako se danas već zove). Takav čovjek nema potrebe čitati duge članke o simbolici vatre, kamena i pepela te se diviti pred modernističkom crkvenom arhitekturom i umjetnošću dok sluša stručnjake koji mu objašnjavaju teorije nužne za njihovo ispravno (ili čak ikakvo) razumijevanje. Dosta je da ode u stare nereformirane crkve na drevne liturgije i usporedi što je vidio, čuo i doživio s onim što ima u prosječnoj župi ili zajednici. Ako je dovoljno senzibilan, sam će izvući zaključke.


Upravo dok sam pisao ovaj komentar, pojavio se članak Zašto unatoč svemu ostati u Crkvi? na blogu Konzervativac. Autor daje primjerene savjete, a tekst je kratak, pa predlažem da ga i sami pročitate. Ipak, nedostaju neki ključni elementi u njegovoj sažetoj analizi. Točno je da treba ostati u Crkvi, tj. katoličkoj vjeri naprosto zato jer je istinita. Bez obzira na vrlo veliki otpad koji se proteže posvuda u hijerarhiji Crkve! Također je savjet da pročišćavamo emocije vrlo prikladan, a u tome zaista može pomoći odmor od čitanja papinih i biskupskih riječi. No, čini mi se da je završni naglasak "ako je istina, onda to prihvaćam i to je to" malo previše zahtjevan za ljudsku narav. Mi nismo anđeli, pa da bi se jednom zasvagda odlučili o nekom problemu i time završili svoja dvoumljenja. Ne može nitko samo intelektualnim pristankom na istine vjere (koliko god on bio važan) odlučiti ispravno vjerovati i živjeti. Siguran sam da autor to ni ne smatra, ali u praktičnom smislu je ostao nedorečen odgovor na naslov članka. 

Presudno je upozoriti katolika koji se takvo nešto pita da on može, čak i mora, nasuprot svim novotarijama koje se oko njega šire, pristati uz onu sigurnost koja je provjerena vjekovima. I u nauku vjere, ali i u njezinoj praksi. Dužnost je današnjeg katolika koji osjeća da nešto ne štima potražiti ona mjesta, one zajednice, onaj životni plan po kojemu će on i oni koji su mu povjereni dobivati zdravi vjerski i moralni nauk te primati milost u sakramentima kroz pravilno bogoštovlje. To je naprosto imperativ: ne podržavati svojom prisutnošću, materijalnim i drugim potporama i pažnjom one osobe i skupine koje rade (svjesno ili nesvjesno) protiv katoličke Tradicije. Da budem skroz jednostavan, ako vidite da netko propovijeda gluposti, da zlostavlja liturgiju i slično, nemojte tamo ići. Ako zaista živite negdje gdje nemate opcija i nikako ne dolazi u obzir preseljenje u drugo mjesto s boljom "klimom", morate ozbiljno razmisliti jeste li vi zaista pozvani biti "duša žrtva" koja će svojim trpljenjem raditi na obraćenju takvih duhovnih zlostavljača ili ćete, ustrajući u onome što vidite da nije ispravno, upasti nakon nekog vremena u indiferentnost i mlakost kao i toliki drugi. 

Na primjeru današnjeg blagdana Predragocjene Krvi Kristove možemo biti malo plastičniji. Dobro je znati da su ga postkoncilski reformatori ukinuli i pripojili Tijelovu (zato naglašavaju "Svetkovina presvetoga Tijela i Krvi Kristove"). Također, nije loše proučiti kako je i zašto promijenjena molitva nakon litanija Krvi Kristove te što je smetalo modernistima u staroj molitvi. Ova nas svetkovina može uputiti i da razmislimo kako se redovito u misama postupa s Presvetom Krvlju i kaležima koji ju sadrže (kako se purificiraju, što njihov dizajn i kvaliteta govori o našem odnosu prema Božjim stvarima). Tema današnjeg blagdana prirodno će nas navesti i na krv nevinih koja vapije u nebo sa sva četiri kraja svijeta, kao i pitanje zašto se toliki biskupi i svećenici na tu krv osvrću samo uzgredno, a često je i relativiziraju stavljajući je uz bok krvi zločinaca osuđenih na smrtnu kaznu ili uz znoj migranata. 

O svemu tome i još puno više toga, možemo razmišljati na današnji dan, ali presudno je da prije svega podignemo pogled prema Isusovu boku iz kojega kapa ta Krv. Da Njemu zahvalimo i zamolimo ga oproštenje za svoje grijehe. I jasno, da podupremo one koji blagdan Njegove Krvi neće ukinuti, nego će ga dostojno slaviti. 

srijeda, 22. lipnja 2022.

Don Bosko govori – Kazna kao odgojno sredstvo


Iznijet ćemo nekoliko misli o kaznama, što ih je don Bosko u obliku savjeta dao svojim sinovima salezijancima.

četvrtak, 16. lipnja 2022.

Kruh živi koji je s neba sišao

U crkvi sv. Blaža danas smo imali lijepu pjevanu misu. 

nedjelja, 12. lipnja 2022.

Neobičan poziv


Kao župnik svete Marije biskup Lang je često govorio o potrebi svete ispovijedi i Pričesti za bolesnike. Neka ukućani vode ozbiljnu brigu, da im bolesnici ne umru bez sv. sakramenata. 

Jednoga dana dođe neka gospođa u Župni ured sv. Marije i zamoli župnika, da posjeti njezinog sina, koji očekuje smrt. Lang je zapisao ulicu i broj kuće bolesnikove i obećao doći kroz jedan sat vremena. 

Lang je došao na označenu adresu. Pokuca na vrata. Ukućani otvore i prime ga, ali sa čuđenjem. Na Langovo pitanje: »zar nije u toj kući bolesnik«, dobiva odgovor, da je to sigurno zabuna. No, adresu nije pogriješio. »Dobro, presvijetli, a tko Vas je naručio?« Lang stane kružiti očima po ukućanima, no one gospođe koja ga je došla pozvati, ne nalazi. Ali, gle! Na zidu visi njezina velika slika. »Evo, veli Lang, ova gospođa bila je kod mene u Župnom uredu prije jednog sata«. Nastala je tišina, a jedan će od ukućana: »Presvijetli, to je moja majka. Umrla je pred godinu dana, a na samrti sam joj obećao, da ću se i ja prije smrti ispovijediti. Ja sam doduše sada zdrav, ali, kad ste već došli, molim Vas, da me ispovijedite«. Primio je, dakle, svete sakramente — i sutradan umro. 

(Iz knjige »Naš veliki Lang«)

nedjelja, 5. lipnja 2022.

In labore requies, in aestu temperies




Ovaj Duh božanskog djelovanja najprije potiče dušu da radi, da djeluje u svom duhovnom i kršćanskom životu slijedeći svoj ljudski način djelovanja. Ljudski način djelovanja je, da čovjek sam misli, razmišlja, i, držeći se načela razuma i vjere, zaključuje što treba da radi te konačno sam svojim razumom i voljom pokreće sama sebe, svoje moći, da rade, da davaju plod kršćanskog života. Duh Sveti je ovdje potpuno sakriven iza naših prirodnih moći narešenih nadnaravnim krepostima vjere, ufanja, ljubavi, razboritosti, uzdržljivosti i ostalima. U našem razumu zasađeno je svijetlo vjere, a u volji želja i ljubav za božanskim dobrom, iz tog izvora pod utjecajem obične milosti Duha treba da se sam čovjek svojim ličnim naporom i trudom nauči, kako da što bolje razmatra i donekle barem nešto bolje shvati otajstva naše svete vjere i da se sam odlučuje, kako da se vlada i bori u svom životu. 

Ali uzevši u obzir slabost naše naravi, taj bi napor ostao odviše suh i težak, a borba praktički na ljudsku govoreći, neizdrživa, jer čovjek ne može da dugo ustraje u suhoj borbi i napornom djelovanju. Zato se Duh Sveti ne zaustavlja svojom pomoću i djelatnošću na ovom skrivenom i ljudskom načinu djelovanja duše. On ide i dalje. I sada se očituje u svom vlastitom djelovanju u duši. Sada On podiže dušu, da ona djeluje ne više na sebi prirođeni način, već na nadljudski način, na način sličan Božjem djelovanju. Sada Duh Sveti ne daje samo neka općenita načela, pravila vjere, pustivši da duša svojim ličnim radom i naporom sve udešava; nego da sada sam Duh Sveti već pripravno pruža duši što i kako da radi. Sada joj on po unutrašnjem rasvjetljenju govori: ovo i ovako je dobro, ovo odgovara načelima vjere, ovo je meni drago da učiniš n. pr. da se u ovoj prigodi ponizim popuštanjem, da strpljivo pa čak i rado primim ovaj križ bolesti, progonstva, suhoće, da učinim ono djelo bratske ljubavi, da izvršim ovo ili ono djelo pobožnosti n. pr. jedan pohod Svetootajstvenom Isusu, primanje kojeg sakramenta ili češće ili još mnogo pobožnije nego do sada. A u isto vrijeme, dok ovako jasnim i određenim svjetlom rasvjetljuje razum, dotle istodobno ovaj Duh istine i ljubavi dira i slobodnu čovječju volju davajući joj sklonost prema tomu činu i obilnu jakost, da to izvrši usprkos svih poteškoća, na koje bi mogla naići. 

(iz D. Budrović: Utjecaj Duha Svetoga

petak, 3. lipnja 2022.

O štovanju sv. slika, kipova i sv. moći



A. Svete slike i kipovi. 


1. Štovanje, što ga iskazujemo sv. slikama, ne valja razumjeti tako, kao da mi slikama (kipovima) pripisujemo nešto božansko ili kakovu posebnu tajnu moć, ili da na njih izravno upravljamo naše prošnje, ili u njih da stavljamo naše ufanje. Tako su mislili i činili ili još i sad misle i čine neznabošci. Oni ne poznaju pravoga Boga, a znadu da mora da ima više biće, pa drže, da je to više biće njihov kumir (kip, talisman, slika). Od ovoga onda očekuju oni, da će uslišati i ispuniti niihove molbe. 

Crkva uči, da i sv. slike (kipove, medalje) treba častiti. Ali za to, jer nam dozivlju u pamet ili predočuju, makar simbolički, što je u svezi s Bogom ili s njegovim ugodnicima. No nikako nije predmet našega čašćenja sama slika (kip i t. d.), već ono sveto, što predočuje ili na što nas sjeća ta slika (kip i t. d.). 

To dakle nije kult apsolutan, radi unutrašnjega svoga dostojanstva i svrhunaravske vrijednosti. To je kult relativan, jer je u nekoj svezi, makar reprezentativnoj ili simboličkoj spram nečega, što je sveto. Ali je relativan i u tom znamenovanju, što sliku, kip i t. d. ide čašćenje prema licu, s kojim je slika u svezi, koga predočuje ili na koga sjeća. Dakle je čašćenje postupno, na pr. više treba častiti sliku ili simbol, što predočuje Boga, Krista, Duha Sv. od slike Bl. Dj. Marije, ovu više od slike kojega drugog sveca i t. d. 

2. Sv. slike (kipove) treba u crkvama postavljati i postavljene čuvati, jer nam vjerna i ukusna slika ne rijetko dobro predočuje sveto lice ili koji nauk sv. vjere. Tako nas ona potiče na razmatranje, sjeća na dobročinstva i darove, što ih primamo od Gospoda, pobuduje nas, da nasljedujemo kreposni život svetaca, da se molimo Bogu i t. d. 

Ali, jer slike i kipovi mora da su i oblikom ures naših crkvi, oltara i svetih mjesta, određujemo: da župnici i ravnatelji crkvi izlažu u sv. mjestima na štovanje samo lijepe slike i kipove, po mogućnosti izrađene umjetnički, u nabožnom duhu i u skladu s crkvenom naukom. 

Radi li se o neobičnim slikama, ove se ne smiju izlagati bez prethodne Naše dozvole. Izrijekom pak zabranjujemo, da se u rečenim mjestima izlažu: 

a) slike, manje čedne i manje pristojne; 

b) slike, koje predočuju kakvi krivi nauk; 

c) slike, koje mogu da zavedu neuke i priproste u pogibeljnu zabludu. 

Da prigodom popravka ne stradaju dragocjene sv. slike i kipovi t. j. one, koje su na glasu poradi drevnosti, umjetničke vrijednosti ili štovanja: neka ih župnici dotično ravnatelji crkve ne daju u posao bez pismene Naše dozvole. 

Svečani blagoslov sv. slika vrši biskup ili po njemu ovlašteni svećenik. 


B. Svete moći. 


Sv. moći blago su Crkve. One sjećaju viernike na duh i djela onih, od kojih potječu, pobuđuju ih na štovanje dotičnih svetaca i na nasljedovanje njihova života. 

Sv. moćima zovemo u užem znamenovanju sve ono, što je od tjelesa svetih ostalo na zemlii (na pr. kosti); u širem znamenovanju ono, čime su se sveci služili, ili što ih se doticalo, pa tako na neki način postalo posvećeno, na pr. odjeća, pokućstvo, oruđe, kojim bijahu mučeni; sv. moćima zove se u najširem znamenovanju još i ono, što se samo njihovih ostanaka dotaknulo na pr. križići, slike i t. d. 

Kod sv. moći razlikujemo velike ili znamenite (reliquiae maiores, insignes) od malenih ili manje znamenitih (non insignes). U prve se ubraja oruđe muke Spasiteljeve, zatim, što je od sveca ostalo: cijelo tijelo, glava, podlaktica, nadlaktica, srce, jezik, ruka, noga, kao i onaj dio tijela, na kojemu je bio mučenik mučen, samo ako je čitav i ne sasvim malen. Ostale sv. moći zovu se male ili manje znamenite (non insignes). 

Kod sv. moći valja strogo paziti, da li su izvorne ili istinske. Zatim, da li im je zakonita oblast zajamčila pravost t. j. imadu li ispravu autentičnosti izdanu od kojeg kardinala, biskupa ili duhovnika, na to ovlaštenoga apostolskim indultom. Raspravu o autenciji sv. moći nije dopušteno voditi u propovijedima, nabožnim knjigama, časopisima: na temelju nagađanja ili vjerojatnih dokaza ili predrasuda; a pogotovo ne: na način podrugljiv i prijeziran. 

Štovanje, što ga dajemo sv. moćima je relativno (vidi Čl. A. toč. 1.), i u glavnom u tome, da im dajemo čast, da ih časno čuvamo, i sa počitanjem da s njima postupamo. Stoga određujemo: 

1. Da se znamenite ili velike moći (insignes) svetaca i blaženika imaju čuvati u crkvama i javnim kape lama. U privatnim zgradama i kapelama mogu se čuvati samo uz izričitu Našu dozvolu. 

Manje sv. moći mogu se uz dužno počitanje pohranjivati i u privatnim kućama, dapače ih vjernici mogu i da sa sobom nose, ali časno. 

2. Javnom čašćenju mogu se izlagati u crkvama, pa bile one i izuzete, samo takove sv. moći, kojih pravost dokazuje autentična isprava. Ako je isprava o pravosti sv. moći propala, neka se ne izlažu bez prethodne Naše odluke. Ipak starodrevne moći (antiquae) neka se čuvaju u dojakošnjoj časti, ako se za njih ne dokaže ne dvojbenim (certis) dokazima, da su neistinite ili podmetnute. Neistinske ili podmetnute moći valja prijaviti Nama, da ih uzmognemo ukloniti od štovanja vjernika. 

3. Kad se svete moći izlažu javnom štovanju treba da su u moćištima zatvorene i zapečaćene. Čestice sv. Križa mora da imadu za izlaganje posebno moćište, i ne smiju se izlagati zajedno sa drugim sv. moćima u istom moćištu. 

4. Neka dekani, župnici i ostali, kojima je povjerena duhovna pastva, budno paze, da se sv. moći, naročito sv. Križa, ne prodavaju i da ne prijeđu u ruke ne katolika. Osim toga treba da oni bdiju: 

a) da se sv. moći ni na kakav način ne obeščaste;
b) da ne propadnu nemarom ljudi;
c) da se ne čuvaju manje dostojno. 

(iz statutâ prve sinode Zagrebačke nadbiskupije) 

petak, 27. svibnja 2022.

Ikonu se slika, a ne piše



Nedavna obavijest o tečaju pisanja ikona podsjetila me na taj neprirodni naziv za slikanje. Koliko sam shvatio, riječ pisati koristi se za opis te aktivnosti jer je preuzeta iz grčkog i ruskog jezika premda u hrvatskom postoji sasvim prikladna i uobičajena riječ slikanje. Dakle, bolje bi bilo reći da se nabožnu sliku naslika (u ovom ili onom stilu), a zatim se na nju može (a po istočnoj tradiciji i mora) napisati ime ili imena osoba koje predstavlja. 

Čini mi se da je bitni razlog za prihvaćanje izraza “pisanje ikona” u tobožnjoj uzvišenosti te radnje u odnosu na slikanje "običnih" svetih slika ili npr. klesanje sakralne skulpture. Toj afektiranoj mističnosti i opčaranosti “istokom” pridonose priče o postu i molitvi ikonopisca koji slijedi stroge kanone (često izteoretizirane od istočnih raskolnika u 20. stoljeću ne bi li se obezvrijedila crkvena umjetnost na zapadu). 

Naravno, daleko od toga da omalovažavam molitvu i post koji prate neki posao, a posebno onaj koji je tako blisko vezan uz crkvenu umjetnost i bogoštovlje. Ali moliti i postiti možete i dok okopavate vrt ili pišete članak za časopis, pa ipak najčešće nećete govoriti o operiranju zemlje ili žrtvovanju riječi na papiru osim ako ste posebno bolan pjesnik. Dakle, slobodno slušajte o povijesti i naučite tehniku slikanja ikona, ali nemojte se s time prenemagati kao da ste bili na tridesetodnevnim duhovnim vježbama kod pravog isusovca ili postili mjesec dana ispod stupa nekog stilita. 

A ako ćete ikonu ipak napisati, onda ju kad završite možete odjenuti kod uramljivača i potom uspavati na zidu, blagodariti prijatelju za rođendan ili zarediti kao zavjetni dar.

srijeda, 25. svibnja 2022.

Jeruzalem

Marko mi je prije desetak dana rekao da ide u Izrael i da će ostati dan-dva duže u Jeruzalemu kako bi se pomolio na svetim mjestima. Kada me upitao što želim da mi donese iz Svete Zemlje, nisam se nimalo premišljao. Zamolio sam ga da mi nabavi neki čudotvorni zlatni kipić Majke Božje. Izgleda da više nije tako lako doći do takvih predmeta kao u nekim prošlim stoljećima. Ipak, kako se ne bi vratio praznih ruku, Marko se dosjetio i nabavio posrebrenu Gospinu ikonicu kojom je doticao mjesta blagoslovljena stopama našega Gospodina. Strahujući da mu neću vjerovati, sve je evidentirao fotografijama. Kada mi je pokazao slike, prisjetio sam se onog slatkastog filma Amelie, ali moram priznati da su povod i motivi na Markovim fotografijama mnogo vredniji i poticajniji. 

četvrtak, 19. svibnja 2022.

Što ste uradili, o anđeli bijeli, da ste nam kućicu Majčinu odnijeli?


[...]

Divo sveta, Božja Mati, 
Milost molbi ne suskrati. 

Molimo te, Majko mila, 
Ka si svigdar naša bila, 

Moli za nas Sinka tvoga. 
Iz pržuna nas ovoga, 

U kom s pultom pahnu kosti, 
Dobrostivo da oprosti. 

Ah, usliši, slobod vrati, 
Milo oko k nam obrati 

Za da vide svikolici 
Tvoja Majka da si dici.

subota, 14. svibnja 2022.

Moj prvi hod protiv ubijanja beba

Nisam do sada sudjelovao u Hodu za život iako, naravno, podržavam ideje koje stoje u njegovim temeljima. Naprosto nisam ljubitelj parada i puno mi je draže hodati primjerice u procesiji Majci Božjoj od Kamenitih vrata ili za Tijelovo, nego biti u nekom protestnom maršu. Ipak, prije par dana je zagrebački gradonačelnik objasnio da su njega i suradnike građani izabrali na osnovi otvoreno propagirane ideologije koja uključuje borbu za ubijanje neželjenih beba. Ako, dakle, oni mogu tako jasno naviještati svoju poruku sebičnosti i beznađa, učinilo mi se glupim da barem na ovaj sitan način ne podržim one koji se zaista žrtvuju i bore za dječicu. Istina, nisam ljubitelj gungule, ali ako na lijepi svibanjski dan ne mogu odvojiti sat-dva i prošetati se par tisuća koraka po centru Zagreba s tako vrijednim povodom, što onda uopće mogu "žrtvovati" od svog komoditeta? 

Tako sam danas došao do HNK i pričekao početak hoda. U međuvremenu sam susreo mnoge poznanike s tradicionalne mise u crkvi sv. Blaža, a pojavio se i župnik koji je vjerni podržavatelj te manifestacije. 

Umjesto zastava Hoda za život koje je gradonačelnik zabranio, na jarbolima kazališnog trga vijorile su se zastave s križevima. Prigodno crvenima jer nas ta boja krvi podsjeća na strašna krvoprolića koja se svakodnevno odvijaju u utrobama žena koje svojoj djeci ne žele biti majke. Ondje je i utješni prizor sv. Jurja koji zaista siječe zmaja, a ne dijalogizira s njime kao onaj na vrhu Radićeve ulice. 



Kada je započeo hod, slučajno sam se našao odmah kod bubnjara i prije nego sam ih pustio da odu naprijed, slušao sam to bučno bubnjanje. Na prvu mi se učinilo neprimjerenim jer uznemiruje mlađu djecu, ali onda sam pomislio da podsjeća na tolika srca beba (koja kucaju već mjesec dana nakon začeća) koja su stala, rastrgana rukama onih koji su im trebali pomoći da dođu na svijet. 


Iz tih depresivnih razmišljanja trgnuo me pogled na jedan oronuli grafit na kojemu je pisalo "sve je moguč(e)". Iako izgleda da su se sve političke, ekonomske, kulturne, medijske i druge elite okrenule promicanju smrti i degeneracije te su za to pridobile veliko mnoštvo ljudi, ipak je uz Božju pomoć moguće te procese zaustaviti i okrenuti. Svako je dijete koje preživi trudnoću znak te nade. Da, to je teška, krvava borba, u kojoj je bilo i bit će mnogo nevinih žrtava i uništenih života. Ali možemo se nadati i smijemo vjerovati da je Božja milost jača od svake sile i da će Marijino Bezgrešno Srce, srce majke koja razumije bol i žalost, na koncu pobijediti. 

Priznajem, nisam odmah pogodio čija je. 


utorak, 10. svibnja 2022.

Majka Božja Jeruzalemska


Na svoju sramotu, tek sam ove subote po prvi puta bio u svetištu Majke Božje Jeruzalemske na Trškom Vrhu iznad Krapine. Znao sam, naravno, da je to jedno od važnijih marijanskih svetišta sjeverne Hrvatske, ali nekako nikad nije bilo prilike da ga posjetim. 

ponedjeljak, 2. svibnja 2022.

Jadno


U novom broju Glasa Koncila objavljen je razgovor (arhiv) s vlč. Bornom Puškarićem, župnikom župe sv. Blaža i redovitim celebrantom tradicionalne mise, u kojemu objašnjava ružan događaj koji se odvijao proteklog tjedna. U kino dvorani koja je u vlasništvu župe, ali je već duži niz godina ugovorno koristi Kinoteka, prikazivali su se filmovi s takozvanog Queer festivala Zagreb. 

Vjerojatno je uz sva kina koja su u vlasništvu grada ovaj protunaravni festival održan upravo u crkvenoj dvorani kao svojevrsna provokacija. Ipak, čini se da su se organizatori malo preračunali jer većini ljudi nakon dva potresa, dvije godine suludih restrikcija, ne tako udaljenog rata i divljanja cijena nije posebno interesantna borba za prava transvestita i drugih fetišističkih bolesnika. Ono malo aktivista što su imali trenutno je zauzeto krpanjem trulih cijevi i gradskog budžeta. Pohvaljujem to što su organizatori na plakat festivala stavili simbol onoga što promiču: jadnog čovjeka koji je činio takve perverzije (i to ne u prenesenom smislu) da bi se vjerojatno i papa Franjo zacrvenio čitajući njegovu wikipedijsku natuknicu (nemojte gledati ako imate slabiji želudac). 

Treba nam u svakom trenutku biti jasno, ovo je borba za duše djece. Cilj je da im se u um ubace slike, snimke, riječi i glazba koji će klijati i donijeti plod posebno oko puberteta. Mnoge će zaista zbuniti i navesti na dualistički prezir prema tijelu koje se mijenja te povlađivanje emocijama koje često nisu pod kontrolom. Ne treba biti posebno pronicljiv da se primijete procesi koji vrlo skoro dolazi i nama, dovoljno je povremeno pročitati o zbivanjima u Americi (ja često preletim sažetke koje objavljuje blogerica Amy Welborn). Roditelji znaju što im je činiti: maksimalno ograničiti svojoj djeci pristup ekranima, ponuditi im prikladne fizičke, intelektualne i socijalne aktivnosti, omogućiti im pristup Bogu u dostojanstveno služenim sakramentima i moliti s njima i za njih. Svećenici mogu, koliko je do njih, pomoći uredivši crkve i svoje propovijedi tako da pružaju lijepo, dobro i istinito osjetilima i umu djece i mladih. Ako u crkvama imate amorfne i ružne skulpture koje bi trebale predstavljati Isusa i svetce, ako od liturgije stvarate lakrdiju, priliku za koju pošalicu i slatkastu glazbu, zašto se čuditi tome da neformirane osobe zaista pomisle kako je sve to nebitno, "ljubav je ljubav" i svatko ima svoj izbor koji treba tolerirati. 

Naravno da će svaki roditelj sam procijeniti kada i kako upoznati dijete s moralno osjetljivim pitanjima, posebno onima vezanim uz spolnost. Pokušaji škola ili udruga da se miješaju u to su sasvim očito usmjereni uklanjanju stida kako bi se djecu pripremilo za raskalašeni život (i stoga ovisan o potvrđivanju mase i medija), ali ponekad i doslovno zlostavljanje. Ipak, ako roditelj procijeni da je dijete dovoljno zrelo i da se već susrelo s tim pitanjima u neprijateljskoj propagandi, onda prikladne fotografije i opisi mogu biti korisni. Kao što slike pobačenih beba ili lica ovisnika o drogama govore o paklu koji je prodro u živote milijuna ljudi, tako i fotografije poput one koju su organizatori zagrebačkog festivala stavili na svoj plakat pričaju žalosnu priču o tome što se događa kada povjerujemo zmiji. Svakako, tu priči nije kraj. Mi kršćani imamo prekrasne i životvorne riječi ohrabrenja koje nam je ostavio Spasitelj, prispodobe o razmetnome sinu, izgubljenoj i nađenoj ovci itd. Danas postoji već puno svjedočanstava onih koje je okolina gurala u trans perverzije. Treba svaku pouku, koliko god bila prožeta strašnom zbiljom završiti s nadom, ne u jeftino milosrđe, nego u Smisao koji i prevarenim ljudima koji su razorili svoje tijelo, psihu i okolinu daje mogućnost za obraćenje, pokoru i konačno spasenje. 

srijeda, 20. travnja 2022.

Ispravimo na bolje

Već dugo nisam ništa prenio od naših dragih pjevača i pjevačica koji pod imenom Schola Cantorum Sancti Blasii pjevaju misne i pučke pjesme na tradicionalnoj liturgiji u sv. Blažu. Poslušajte sve snimke koje su postavili na svoj kanal poteklih mjeseci, a ja prenosim samo jednu. 


Premda je to korizmeni responzorij, i sada je aktualan jer se uvijek trebamo popravljati i težiti prema boljemu. U tom smislu evo nekoliko dobronamjernih napomena za sve nas koji redovito ili povremeno prisustvujemo tradicionalnoj svetoj misi u crkvi sv. Blaža:

  • Prostor ispred crkve namijenjen je ljudima koji ulaze i izlaze iz crkve. Ako možete parkirati negdje drugdje, to bi bilo jako dobro. 
  • Nije nužno nakon mise stati odmah pred vanjskim vratima i tako zakrčiti prolaz onima koji izlaze ili ulaze u crkvu, a usto narušavati tišinu crkve. Dovoljno je odmaknuti se pet-šest metara bočno i nastaviti druženje. Ako bi uz otvorena vanjska i unutrašnja vrata vidjeli oltar crkve, to vam je jednostavan znak da se trebate malo pomaknuti. 
  • Mala djeca imaju pravo prisustvovati sv. misi jednako kao i odrasli vjernici, ali ako znate da vaše dijete neće moći biti mirno, ima i drugih mjesta u crkvi osim onog gdje zbor pjeva i snima pjesmu koju su se trudili uvježbati. 
  • (ovo je više za one koji barataju kadionicom) Nema potrebe kadionicom lupati po lancima kod kađenja. To se ne može uvijek spriječiti, ali ne doprinosi ljepoti obreda ni uživo ni na snimkama pjesama. Rubrike takvo što, naravno, ne traže. 
  • Ako ima dovoljno mjesta pored ljudi koji kleče za pričest, a vi ste na redu, slobodno kleknite. Ako svećenik čeka dok se vjernici još smještavaju na stepenicu ili klupu, to znači da su prespori i neopravdano otežu obred. 
  • Nemojte ostavljati letke i misalčiće po klupama, nego ih vratite na vrijeme onamo gdje ste ih i uzeli. Zašto stvarati nepotreban posao ljudima koji moraju obilaziti crkvu i skupljati za vama. 


Ako imate još koju prikladnu primjedbu, slobodno je ostavite u komentaru. 

Kako se nitko ne bi ogorčio zbog ovih nekoliko praktičnih savjeta, završavam ovaj post kako sam i započeo, sa slatkim. Na početku je to bilo milozvučno pjevanje, a na kraju evo nekoliko fotografija sa lijepih misa kojima sam prisustvovao zadnjih nekoliko dana.