subota, 31. prosinca 2022.

Umro je Joseph Ratzinger


Umro je preuzvišeni gospodin Joseph Ratzinger koji je od travnja 2005. do ostavke u veljači 2013. vladao kao papa Benedikt XVI. Napisao je brojna i vrlo čitana teološka djela dok je bio profesor na sveučilištima u Njemačkoj te kroz više desetljeća kao pročelnik Kongregacije za nauk vjere. Nastavio je pisati i nakon izbora za papu, a iz tog razdoblja posebno se ističu njegove vrlo sadržajne kateheze na općim audijencijama. Osim po ostavci na papinsku službu, ostat će posebno zapamćen po motupropriju Summorum Pontificum, apostolskoj konstituciji Anglicanorum coetibus i govoru na Sveučilištu u Regensburgu. Nama je posebice značajan zbog prvospomenutog dokumenta koji je u pravnom značenju ukinut od njegova nasljednika, ali je u svoje vrijeme djelomičnim oslobađanjem stare liturgije omogućio njeno lakše širenje među svećenicima i vjernicima. Iako je Ratzinger kao biskup više puta celebrirao stari obred, nakon postanka Papom više to nijednom nije javno učinio. No, kao moralan i inteligentan čovjek smatrao je zahtjevom pravednosti da potvrdi važnost i kontinuirani opstanak liturgijske baštine Katoličke crkve latinskog obreda. O tome i o širem smislu interpretacije 2. vatikanskog koncila ušao je i u dijalog sa Svećeničkim bratstvom sv. Pija X. zbog čega su ga liberalni mediji i njihovi crkveni saveznici žestoko kritizirali. Ratzinger je dijelom pokušao i očistiti Augijine štale zlostavljanja i korupcije koje su ostale iza njegova prethodnika. Treba priznati da kao upravitelj nije imao snage, a očito ni sposobnosti obračunati se s kriminalnim i protuvjerskim elementima u Crkvi, premda ih je često znao prepoznati. Najpoznatiji njegov čin, bez pravog presedana, svakako je ostavka na papinsku službu koja je šokirala veliku većinu vjernika, a osobito konzervativce koji su u njemu gledali svojevrsnog šampiona zauzdavanja i usporavanja progresivnih tendencija u Crkvi i svijetu. Iako ni danas nisu jasni motivi njegove odluke, jedno dobrohotno tumačenje bilo bi da je Benedikt XVI. odustao od papinstva kako bi infekcija koja je harala Crkvom više od pola stoljeća konačno jasno pokazala svoje lice. Benediktov nasljednik srećom nije bio još jedan kanonizabilni papa poput Ivana XXIII., Pavla VI., Ivana Pavla I. i II., i samog Benedikta, a za čijih uprava je kriza neusporediva s bilo kojom u povijesti uništavala sve aspekte Crkve. Još jednog takvog “svetog” papu teško da bi preživjeli. Svaki će pošten čovjek prepoznati brojne pozitivne karakteristike kojima je obilovao život Josepha Ratzingera. Neka ga za njih dragi Bog nagradi, a neka mu milosrdno oprosti sve slabosti i propuste koje je počinio. 


Bože koji si htio svojom neizrecivom odredbom slugu svoga Benedikta ubrojiti među vrhovne Svećenike; podaj, molimo te, da se on, koji je bio na zemlji namjesnikom jedinorođenoga Sina tvoga, pridruži na vijeke zboru svetih Nadsvećenika tvojih. Po istom Kristu Gospodinu našemu. Amen. 

nedjelja, 25. prosinca 2022.

Moje su Ga oči gledale i moja Mu se duša klanjala


Imao sam rijetku sreću. Na tom svetom mjestu, baš ovdje gdje su bile jaslice, u noći između Duhovske nedjelje i ponedjeljnika, (između 20. i 21. maja t. god.), čitao sam sv. Misu, Božićnu Misu, onu istu, koju se drugdje u svijetu govori samo na Božić, a ovdje se smije govoriti svaki dan osim Velike Sedmice, te blagdane Uskrsa, Duhova i Velike Gospe. 

Bila je ta noć za me neobično svečana noć, sveta noć, prava Božićna noć usred ljeta. Nije se razlijegalo brujanje golemih orgulja, nije razdragani narod pjevao božićne pjesme, nije bilo svečane asistencije ni drugog sjaja, koji se razvija po našim crkvama svete Božićne noći, ali je sve to, u punoj mjeri, nadomještala okolnost samog mjesta: to je mjesto na kojem se rodio naš Spasitelj. Pomisao na to držala je moju dušu kroz čitavo vrijeme, što sam govorio sv. Misu, u slatkom uzbuđenju. 

Kad je brat laik po sata prije ponoći pokucao na vrata moje sobice, bio sam već budan. Molio sam oficij i u slatkom uzbuđenju očekivao sretni čas. Išao sam za njim u sakristiju. On je svijetlio malom lojanicom. Kad sam stao oblačiti sjajno ruho bijele boje zlatom izvezeno, začuđeno sam kazao bratu sakristanu: "Ovako svečano ruho oblače kod nas samo na Božić!" — "Pa ovdje je svaki dan Božić," odgovorio mi je on, pridodavši pri tom, da imade još sjajnijih paramenata, darovanih od raznih kršćanskih vladara. Ono, što oblači jerusalemski patrijarha s asistencijom svete Božićne noći od neprocjenjive je vrijednosti. Pokazat ću vam ga sutra". 

Točno u ponoć, kad je velika ura na zvoniku otkucala 12 sati, izišao sam iz sakristije, krenuo kroz veliku i prostranu franjevačku crkvu sv. Katarine, na tri lađe, za bratom sakristanom. Uz to su još došla dva brata redovnika, pak smo sva četvorica ušli u veličanstvenu baziliku Porođenja, a onda niz onaj mali otvor sa sjeverne strane, niz sklizave stepenice, u samu kriptu Porođenja. Malene zlatne lampade, koje ondje sveđerno gore, obasjavale su tajanstvenim umilnim svijetlom onu svetu špilju. Sišli smo do oltara sv. Triju Kralja sučelice onoj izdubini u pećini, gdje su stajale jasle, i gdje je bila kolijevka Božjega Sina. 

Duša mi je plivala u radosti, kad sam počeo čitati na početku mise: "Puer natus est nobis — Sin nam se rodio'' itd. Gledajući onu izdubinu pećine, u kojoj su bile jaslice, a gdje sada sveđerno gori dvanaest srebrnih kandila napunjenih uljem iz betlehemske okolice, činilo mi se, kao da prisustvujem prvom Božiću, onom znamenitom Božiću od otrag 1934. godine, o kojem čitamo na Božićnoj ponoćnoj Misi: 

"I dogodi se, kad bijahu ondje (Marija i Josip), ispuniše se dani da ona porodi. I porodi Sina svoga prvorođenoga, i povi ga i položi u jasle; jer im ne bijaše mjesta u svratištu. A bijahu pastiri u onome kraju bdijući i čuvajući noćnu stražu kod stada svojega. I gle! Anđeo Gospodnji stade kraj njih, i svijetlost Božja obasja ih, i prepadoše se veoma. I reče im Anđeo: Nemojte se bojati, jer evo naviješćujem vam radost veliku, koja će biti svemu narodu; jer vam se danas porodi Spasitelj, koji je Krist Gospod, u gradu Davidovu. I eto vam znaka: Naći ćete Djetešce povito, gdje leži u jaslama." 

To je sve, kao na živo, lebdjelo pred mojim duhom, kad sam uz sitno umilno svijetlo voštanica i uljenica i uz podvorbu trojice braće redovnika čitao noćas Božićnu Misu u špilji Porođenja Isusova u Betlehemu, na malom oltaru pred jaslicama Isusovim. I kad sam tu izgovorio: "Gloria in excelsis Deo", činilo mi se, da eto nad sobom gledam neviđeni rajski prizor: "I ujedamput nađe se s Anđelom mnoštvo vojske nebeske hvaleći Boga i govoreći: Slava u višnjih Bogu, a na zemlji mir ljudima dobre volje." 

A kad sam se na "Dominus vobiscum" okrenuo i vidio kroz polutamu one kripte braću redovnike, kako se pobožno mole, činilo mi se, da vidim pobožne pastire, koji, čuvši anđeosku veselu vijest, stadoše govoriti jedan drugom : "Hajdemo do Betlehema, da vidimo to što se dogodilo, što nam je Gospod objavio. I dođoše hitno: i nađoše Mariju i Josipa i Djetešce, gdje leži u jaslama." 

Stvarno je one noći ležalo, poslije pretvorbe božansko Djetešce pod prilikom Kruha na oltaru kao u jaslama, i moje su Ga oči gledale, i moja Mu se duša klanjala. I kad sam se sa onog svetog mjesta vraćao u sakristiju, poslije otslužene ponoćke, i sa mnom se zbivalo ono što i sa sretnim betlehemskim pastirima, koji se vratiše "slaveći i hvaleći Boga za sve što čuše i vidješe". 

Ovaj moj ljetni Božić, duhovski Božić; ova moja Ponoćka na samom mjestu Porođenja Božanskog Spasitelja, ostati će neizbrisiva u mojoj pameti; sjajit će se vazda kao jedan od najsvijetlijih momenata moga života. 

(izvadak iz Petar Vlašić: U Svetoj zemlji)

Sretan Božić!

srijeda, 21. prosinca 2022.

Jer ljudi su

Tražio sam na bitno.netu analizu slučaja Rupnik, ali nisam našao ni slovca o tome. No naišao sam na članak uobičajenog autora u kojemu kritizira javnu molitvu krunice na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Razumljivo da mi se ne da komentirati još jednu umotvorinu istog autora, ali što ću kad provocira. 

Iskreno, ovaj način moljenja krunice, klečeći u postrojenoj grupi na glavnom trgu, nije visoko na listi meni omiljenih tipova molitve. Ipak, stvarno ne vidim što ima loše u tome da se oni koji žele okupe i mole dragom Bogu i Gospi. Džeba ih šalje na Kamenita vrata, no tamo je već uz par desetaka molitelja prostor dosta tijesan. U centru grada zatvorene su sve veće crkve (katedrala, franjevačka, Palmotićeva, sv. Katarine, sv. Marka, sv. Blaža), a čak je i trg ispred katedrale izvan upotrebe. Dakle, čak i s čisto praktičnog stajališta teško im je opravdano prigovoriti zbog odabira lokacije. Jasno da su Trg izabrali prije svega iz simboličkih razloga. No iz istih razloga ondje se okupljaju ili prolaze i kojekakve povorke i skupovi. Na trgu se često moglo susresti i religijske pokrete poput prijatelja životinja, hare krišne, protestanata i sličnog. I katolici svečano prolaze Trgom u procesiji na blagdan Majke Božje od Kamenitih vrata. Zašto onda neke džebalebaroše smeta molitva krunice na prvu subotu u mjesecu?! 

Postoji i drugi sloj značenja koji možemo iščitati iz molitvenih susreta na Trgu. Ondje su se vjernici laici okupili da javno mole ono što kao laici mogu, a to je sveta krunica. Bitno.netovskom komentatoru takvo javno lice katolika ne odgovara jer je preprimitivno i potiče u gledatelja samo podsmijeh. Svaka čast dubokoumnim visokointeligentnim podcastovima uz lulu i šalicu čaja s mlijekom, ali to nije jedini niti posebno široko prodoran kontakt katolika sa svjetovnim društvom. Glavni javni kontakt oduvijek su zbog hijerarhijske naravi Crkve predvodili biskupi i viši kler. Oni su kod nas ili iskvareni modernizmom poput znate već kojeg nadbiskupa i nekolicine teologa koji se pojavljuju u medijima ili su većinski odlučili šutjeti izbacujući povremeno standardne fraze kao one lutke za djecu koje se oglase kad ih pritisnete. 

Korona je bila lijepi indikator svega toga, pa nije neočekivano da Džeba i njemu slični sada oko covida pozivaju na mir, mir, mir, nitko nije kriv (osim onih koji i dalje postavljaju pitanja). Ali nema jedinstva bez istine. Da li su oni koji su bili za zatvaranje crkava, za ukidanje pričesti i ispovijedi o Uskrsu, za uklanjanje blagoslovljene vode, za obavezno maskiranje, cijepljenje, covid potvrde itd., da li su ti ljudi preispitali svoje mišljenje i posuli se pepelom. Ja nisam ništa takvoga susreo ni pročitao, pa ni za naše biskupe koji su prvonavedene stvari odlučili, a drugonavedene podržavali. Jasno da neću tu temu stalno spominjati jer sam je ja sa svoje strane apsolvirao, ali neću ni zaboraviti tko se pokazao kakvim jer takvo isto ponašanje možemo očekivati i u budućnosti. 

Nedavno mi je jedna osoba čije mišljenje uvijek cijenim i rado čujem poslala citat nekog patera iz FSSPX-a: "Ne znam za ništa što bi bilo hladnije i tvrđe nego što je to milieu tradicionalista." Ima nešto istine u tome, ali ne bih pretjerano generalizirao. Takav bi mogao biti dojam zato što tradicionalisti na kraju krajeva nisu ostali u prirodnom okruženju župe i raznih općeprihvaćenih crkvenih zajednica, nego su "u ratu" s prevladavajućim mišljenjima i stavovima kako u svijetu tako i u Crkvi. Ako je netko spreman staviti vjerski nauk i liturgiju na tako važno mjesto, onda je za očekivati da će biti u nekom smislu oštar ili tvrd karakter. 

Spontano mi je kad sam pročitao gornju rečenicu iskočio pred oči već zaboravljeni prizor koji sam doživio prije više od 15 godina u Liègeu. Sjetio sam se kako sam na stanici čekao bus i odjednom ugledao kako pored mene preko ceste prelazi svećenik u reverendi s biretom na glavi. Bio je stroga i čak namrštena lica. Relikt nekog prošlog vremena u kojemu su izgrađene goleme bazilike koje su (barem tada u 2006.) bile kao i ostatak tog nekoć industrijskog grada prljavih crnih fasada, a za mise preko tjedna koristilo se predvorje crkve (i samo znatno preveliko za broj vjernika) ili neka sobica u stanu u blizini. Nisam tada razumio to ukočeno strogo lice svećenika koji je (kasnije sam saznao i prisustvovao) služio misu na latinskom (čini mi se hibridnu, bilo je to vrijeme prije Summorum Pontificuma i valjda je to bilo najviše što je mogao). Okružen neugodnim raskršćanjenim belgijancima i značajnim brojem antagonistički raspoloženih muslimanskih imigranata, vjerojatno odbačen i šikaniran i od svoje braće modernističkih svećenika koji se gase, hodao je iz dana u dan tim ulicama gdje su mu u najmanju ruku dobacivali pogrde.  

Za sebe osobno mogu, dakako, s puno više sigurnosti i s puno manje isprika potvrditi ispravnost "dijagnoze" iz spomenutog citata. Vjerujem da bismo svi voljeli biti krotka i ponizna srca. Iskustvo mi je, nažalost, pokazalo da ljudi često ljubaznost tumače kao signal da te mogu pokušati iskoristiti, poslušnost kao znak da mogu zlorabiti svoj autoritet, a krotkost kao priliku za beskrupulozno nametanje svojih stavova. Ponekad se čini da je bar malo "hladnoće" i "tvrdoće" potrebno kako bi se preživjelo. Nije dobro ledenog srca proći kraj svoga bližnjega kao pored turskog groblja, ali s druge strane nije dobro ni dati se silovati od nekog rupnika kakvih bezbroj šeće među nama. Daj Bože da nađemo zlatnu sredinu. 

Do pet dana, slavimo mile Božićne blagdane; očima vjere gledajmo u onom malom Djetešcu, koje će ležati u jaslicama, Gospoda svoga i Boga svoga


Svrnimo pogled časkom sa Tome Apostola na nas same! Koliko i među nama imade Toma, a i Tomica, slabića duhom, kolebljivih, nestalnih u vjeri! Koliki i od nas u časovima duševnog zanosa, prisustvujući sv. Misi, slušajući riječ Božju, pristupajući na svete sakramente, moleći se Bogu, čini se da smo živa vatra za Boga. Tada i mi sa Tomom Apostolom spravni smo i smrt podnijeti za Isusa. Ali čim prestane oduševljenje, čim se udaljimo iz crkve, čim nas prva napast napane, kako smo slabi, kako brzo odustanemo od dobrih obećanja, kako daleko grijehom bježimo od svoga Boga, skrivajući se ko zna kuda po varavim planinama ovoga svijeta! I koliko se hoće dok se opet povratimo na revnost i pobožnost! I kako ne vjerujemo dobrim opomenama i unutrašnjim nadahnućima, kojima nas Bog k sebi zove. O koliko imade danas takovih Toma i Tomica, pa i među nama. Jest, mi smo kud i kamo veći kukavice i nevjerniji od plašljivog i nevjernog Tome Apostola. 

Kad bismo bar slijedili sv. Tomu u junaštvu i vjeri, kako smo ga slijedili u kukavičluku i nevjerstvu! 
[...]

Predragi, uzmimo i mi za program svoga života Tomin program: Gospod moj i Bog moj. Od Boga smo stvoreni i za Njega smo stvoreni, zato treba da za Njega živimo i radimo. Prvi upit kršćanskoga katekizma glasi: »Zašto smo na svijetu?« I odmah slijedi odgovor: »Na svijetu smo zato da Boga poznamo, štujemo, ljubimo i tako se spasimo.« 

subota, 17. prosinca 2022.

U naroda silnoj smjesi


Oko nas su silniji i jači
Izginili u viekova tmini,
A nas evo do današnjeg dana
U toj miloj našoj otačbini.
Biedni, mili hrvatski moj rode,
Ne daj dušu da ti očaj hvata.
Digni glavu, ustraj i ne kloni,
Doć će sunce i na tvoja vrata.

četvrtak, 8. prosinca 2022.

Mi nismo samo tužni sinovi Evini, mi smo sretna djeca bezgrješne nebeske Majke


I Marija je otkupljena i posvećena krvlju Isusovom, ali je ta krv od nje uzeta. Ta je krv potekla iz Marijina prečistog Srca. Krv Kristova krv je Marijina; tijelo Kristovo, tijelo je Marijino. U Marijinu Srcu izvor je i početak krvi Isusove. To Srce nije smjelo biti ni časa pod vlašću sotone. Vrlo lijepo zaključuje umni Bossuet: Ako je krv Kristova moćna da opere, zar nije snažna da očuva? A ako može očuvati, zar nije nikoga očuvala? Zar nema barem jedno stvorenje tako očuvano? A ako ima, zar to nije Majka Božja?

(izvor

petak, 2. prosinca 2022.

Manchester

Uzdigli smo se iz zagrebačke magle...