Dovoljno je vidio

— Panfilo nam je svojim kazivanjem pokazao da Božja dobrostivost ne gleda na naše zablude, kad one proishode iz onoga što ne možemo vidjeti; a ja sam vam naumila pokazati kako ta ista dobrostivost strpljivo podnosi mane onih koji su dužni o njoj i riječju i djelom istinito svjedočanstvo davati, a rade protivno, te nam po sebi pruža neoboriv dokaz istine, kako bismo ono u što vjerujemo s više duševne čvrstoće slijedili. Kako jednom, dražesne gospe, slušah kazivati, u Parizu živio neki veliki trgovac i dobar čovjek koji se zvao Giannotto di Civigni veoma pošten i pravičan, i s velikom trgovinom skupocjenih tkanina; a bijaše prisan prijatelj s jednim veoma bogatim Židovom, po imenu Abrahamom, koji isto tako bijaše trgovac i veoma pravičan i pošten čovjek. Kad vidje njegovu pravičnost i njegovo poštenje, Giannottu se dade nažao što će tako valjan i uman i dobar čovjek izgubiti dušu zbog krive vjere. I stoga ga prijateljski poče moliti da se okani zabluda židovskoga zakona, i da se obrati na kršćansku istinu koja je, kako i sam mogaše vidjeti, sve više napredovala i cvjetala, jer je sveta i dobra; naprotiv, mogao je vidjeti da njegova sve više propada i nestaje. 

Židov je odgovarao da njemu ni jedna nije ni sveta ni dobra osim židovske i da se u toj vjeri rodio pa u njoj kani i živjeti i umrijeti i da ga nikada ništa neće od toga odvratiti. Giannotto se nije skanjivao da mu, kad prođe nekoliko dana, opet uputi iste riječi, dokazujući mu, onako grubo kako to trgovci većinom znaju, zašto je naša bolja od židovske. I premda je Židov bio vrlo učen u židovskom zakonu, ipak mu se Giannottovi dokazi počeše sviđati, bilo da ga je dirnulo veliko prijateljstvo što ga je prema Giannottu osjećao, bilo da su to učinile riječi kojima je Duh Sveti odriješio jezik neuku čovjeku; ali je ipak tvrdoglavo ustrajao u svojoj vjeri i nije se dao obratiti. 

Ali kao što je on bio postojano uporan, tako ga ni Giannotto nije prestajao salijetati, dok Židov, svladan tim trajnim navaljivanjem, ne reče: »Eto, Giannotto, ti bi volio da ja postanem kršćanin, i ja sam spreman to učiniti, uz uvjet da prije odem u Rim, da tamo vidim onoga koga ti nazivaš Božjim namjesnikom na zemlji, i da upoznam njegovo življenje i njegovo vladanje, a isto tako i njegove braće kardinala; pa ako mi se učine takvima da budem mogao, što iz tvojih riječi što iz njihova vladanja, spoznati da je vaša vjera bolja nego moja, kao što si se ti trudio dokazati mi, učinit ću to što ti rekoh; ne bude li tako, ostat ću Židov kao što i jesam.« 

Kad Giannotto ču ovo, veoma se ražali te u sebi reče: »Propade mi sav trud koji mi se učini izvrsno uloženim, vjerujući da sam ovoga obratio; jer ako ode na rimski dvor, i vidi opak i gnusan život popova, ne samo da od Židova neće kršćaninom postati, nego da se i bio pokrstio, nema dvojbe da bi se na židovstvo vratio.« I obrativši se Abrahamu reče: »Ah, prijatelju moj, zašto hoćeš da se upuštaš u taj trud i tako velik trošak pa da odavde ideš do Rima? A da i ne govorimo kolike pogibli vrebaju, i na moru i na kopnu, bogata čovjeka kao što si ti. Zar misliš da nećeš ovdje nikoga naći tko bi te krstio? A ako te more kakve sumnje u pogledu vjere koju ti tumačim, gdje li ćeš naći boljih učitelja i mudrijih ljudi od ovih naših ovdje, da ti objasne sve što budeš želio ili pitao? Stoga je po mom mišljenju ovaj tvoj put suvišan. Pomisli da su tamo isti takvi prelati kakve si i ovdje mogao vidjeti, i još toliko bolji koliko su bliži vrhovnom pastiru. I zato će ti taj trud, po mom savjetu, koristiti drugi put o kakvu oprostu, kada ću ti možda i ja društvo činiti.« 

Njemu Židov odgovori: »Vjerujem, Giannotto, da je tako kako mi veliš, ali skupivši mnogo riječi u jednu, čvrsto sam odlučio (ako želiš da učinim ono za što si me toliko molio) tamo otputovati, a inače nikada ništa od toga neću učiniti.« 

Giannotto, videći tu njegovu želju, reče: »A ti pođi sa srećom!« i u sebi pomisli kako se taj nikada neće pokrstiti, ako bude rimsku kuriju vidio; ali kako više ništa nije mogao, suzdrža se. 

Židov uzjaha na konja, i što hitrije mogaše odjezdi na dvor u Rim gdje ga, kad stiže, njegovi Židovi s velikim počastima primiše. I boraveći tamo, ne kazujući nikomu zbog čega bješe došao, oprezno poče promatrati kako žive papa, i kardinali, i drugi prelati, i svi dvorani; i po onomu što je sam kao pronicav čovjek zamijetio, i po onomu što je od drugih dočuo, zaključi da od najvišega do najnižega svi redom na najnečasniji način griješe bludno, i ne samo na naravni način, nego i sodomski, posvema neobuzdano bez ikakve grižnje savjesti ili srama, tako da moć bludnica i dječaka u posredovanju kod ne znam kako znatnih poslova bijaše nemale snage. Osim toga, dobi očit dokaz da svi općenito bijahu sladokusci, ispičuture i pijanice, i da uz blud, baš kao divlje životinje, više služahu trbuhu nego duhu. I, promatrajući dalje, vidje da su svi toliko bili škrti i pohlepni na novac da jednako ljudsku krv, čak i kršćansku, i crkveno blago, kakvo god ono bilo, pripadalo zavjetima ili nadarbinama, za novac prodavahu i kupovahu, i da im trgovina bijaše tako razgranata, i da više mešetara imahu nego trgovci skupim tkaninama ili čime drugim u Parizu, otvoreno nazivajući simoniju »skrbništvom«, a proždrljivost »okrepom«, kao da Bog ne poznaje namjere okorjelih duša kao i značenje riječi, pa da se dopušta zavaravati nazivima stvari kao ljudi. Sve to, i još mnogo štošta o čemu je bolje šutjeti, bijaše Židovu, kao trijeznu i skromnu čovjeku, vrlo zazorno pa se, pošto mu se činilo da je dovoljno vidio, odluči vratiti u Pariz, i tako učini. 

Kad Giannotto dozna da se vratio, nadajući se svemu prije nego tomu da će se ovaj pokrstiti, ode k njemu te se zajedno silno proveseliše; i, pošto se nekoliko dana odmarao, Giannotto ga upita što sudi o Svetom Ocu, i o kardinalima, i o drugim dvoranima. Židov mu spremno odgovori: »Sudim loše, Bog ih pokarao svekolike; i pravo da ti kažem, ako sam dobro razumio, među svim tim popovima ni truna svetosti, ni pobožnosti, ni dobročinstva, ili primjerna života, ili čega drugoga čini mi se da ne vidjeh; ali blud, lakomost i proždrljivost, velika zavist i oholost, i slični i još gori poroci (ako gorih i u koga može biti) učini mi se da bijahu u tolikoj milosti kod svih, da ja ono smatram prije kovačnicom vražjih nego božjih djela. A po onom kako ja prosuđujem, čini mi se da se svom pomnjom i svim nastojanjem i svim umijećem vaš pastir i s njim svi ostali trude da unište i prognaju sa svijeta kršćansku vjeru, dok bi joj baš oni morali biti temelj i oslonac. Pa budući da vidim kako se ne zbiva ono o čemu se oni trude, nego se vaša vjera neprestano širi i postaje sve sjajnija i jasnija, zaista mislim da joj je Duh Sveti, kao istinitijoj i svetijoj od svake druge, temelj i oslonac. Stoga, iako bijah tvrd i neumoljiv na tvoje nagovaranje, i ne htjedoh se pokrstiti, sada ti otvoreno velim da ni za što na svijetu ne bih propustio pokrštenje. Pođimo dakle u crkvu i ondje, po dužnom obredu vaše svete vjere, daj da me pokrste.« 

Kad je Giannotto, koji je očekivao upravo suprotan svršetak, čuo da tako govori, bio je najzadovoljniji čovjek na svijetu. I pošavši s njim u crkvu Naše Gospe pariške zamoli tamošnje svećenike da krste Abrahama. Oni, čuvši što ih on moli, spravno to učiniše; i Giannotto ga držaše na krstu, i nadjene mu ime Giovanni; a poslije pozva najspremnije ljude da ga temeljito pouče u našoj vjeri, koju on brzo nauči, i otada bijaše dobar i vrijedan čovjek, i sveta života. 

(Boccaccio, Dekameron; prvi dan, druga novela; preveli J. Belan i M. Maras)

Crkva svete Marije na Škrilinah kraj Berma

Crkvu svete Marije kraj Berma u Istri oslikao je u 15. stoljeću Vincent iz Kastva. Najpoznatije zidne slike ove grobljanske crkve prikazuju ples mrtvaca. 

Dok čekamo gospođu s ključevima, prošećimo se oko crkve. 

Teško će biti naći iskrenih kršćana koji ne bi dragocjenu krv Jaganjca Božjega od srca častili i slavili

Velika štovateljica krvi Isusove bijaše sv. Katarina Sienska. Bijaše to jedna od najvećih žena svojega doba, koja je bila u kontaktu s kraljevima i papama te veoma snažno utjecala na razvitak crkvenih događaja u ondašnje doba, dakako na korist sv. Crkvi i Apostolskoj Stolici. Ona je mnogo pisala i biskupima i kardinalima i papama, ali bi vazda počinjala riječima: "Ja vama pišem u predragocjenoj krvi Isusa Krista". Tako se ta, po naravi plaha, ali, kad se radilo za Božju stvar, neustrašiva djevica i kršćanska junakinja u svemu pouzdavala u moć presvete krvi Isusove. 

Uvelike je poštivala presvetu krv Kristovu druga glasovita žena u crkvenoj povijesti, sv. Marija Magdalena Pazijska. Ona bi u danu po pedeset puta prikazala krv Isusovu Ocu nebeskom za spasenje živih i mrtvih i na taj bi način veoma mnogo duša spasila. 

Velik je štovatelj presvete krvi bio svete uspomene Pijo IX. On je naredio da se svetkovina dragocjene krvi Kristove ima slaviti svake godine u čitavoj katoličkoj Crkvi i to početkom mjeseca srpnja. Dekret, kojim to naređuje, počinje riječima: "Mi smo otkupljeni predragocjenom krvlju Isusa Krista". To podsjeća na onaj događaj u povijesti izraelskoj, kad je po naredbi Božjoj išao anđeo osvetnik da pobije sve prvijence osim Izraelaca koji su krvlju vazmenoga janjeta namazali pragove svojih kuća; ali koliko će više onda, kako lijepo uči i sv. Ivan Zlatousti, krv Jaganjca Božjega štititi od gnjeva Božjega i od napasti sotonskih sve one koji na osobit način poštivaju ovu dragocjenu krv Spasiteljevu. 

(izvor)

Petrovsko

Danas nosimo ime Petrovsko, a stoljećima se mjesto zvalo Konoba. Tragičan 28. studenoga 1943. kao da je izbrisao naše sjećanje na prošlost. U požaru su spaljena 94 domaćinstva, a ujedno su u spaljenom župnom dvoru nestali dokumenti i knjige koje su govorile o nama. Postali smo ne samo pogorelci, nego i ljudi bez prošlosti. Predanim radom, posebno franjevca i svećenika oca Paškala Cvekana prikupljeni su i sažeti mnogi povijesni podaci. [...] Razlog da se Petrovsko izvorno zvalo Konoba treba tražiti u inače poznatoj činjenici iz povijesti krapinskog kraja da su plemići iz Krapine i Kostela na području današnjeg Petrovskog na svojim posjedima imali vinograde, a uz njih i svoje ladanjske kurije, gdje se u podrumima čuvalo i dozrijevalo vino. Više takvih prostorija konoba na Petrovskom brijegu bile su i posebno poznate konobe pa je i taj prikladan brijeg zvan Konoba.

Konoba se spominje 1334.g. u najstarijem sačuvanom popisu župnih crkava u Zagrebačkoj biskupiji. Mjesto se svakako spominje i prije jer inače Arhiđakon Gorički Ivan ne bi u svojoj knjizi Statuta 1334.g. mogao zapisati: “ITEM ECCLESIA SANCTI PETRI DE CONOBA”. Na žalost, arhivska građa ne postoji za Konobu sve do 17.st.

Na današnjem mjestu u samom Petrovskom sagrađena je župna crkva u čast svetog Petra, a po nekim značajkama građena je u stilu gotike. Od 1661.g. se uz crkvu spominje i župni dvor. Nedaleko od same župne crkve na brdu iznad mjesnog groblja koje je na toj lokaciji od 1710-1730 g. nalazi se kapela svetog Benedikta, a sagrađena je između 1749. i 1758.g. U široj okolici nalazi se još nekoliko manje važnih kapelica.

[...] Pod konac 19. st. osnovana je općina Konoba sa sjedištem u Krapini. Dugo se vodila borba da Konoba postane samostalna općina sa sjedištem u Konobi, odnosno Petrovskom. Do odcjepljenja je došlo 1904. g. i u novooblikovanoj općini prvi načelnik je bio Mijo Hršak. Prijelomna je godina 1943. kada je u požaru spaljena i općinska zgrada, a općina je formalno dokinuta 1956. g. Općina Petrovsko je ponovno ustrojena 20. travnja 1993. g. u slobodnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj kao dio Krapinsko-zagorske županije.

(izvor)

Vijesti iz svijeta 1856.

Iz Irske. "Rheinisches Kirchenblatt" izbraja petnaest raznih društava koja nastoje irske katolike premamiti na protestantizam. U Dublinu i drugim dijelovima Irske, Englezi troše do pola milijuna talira u tu svrhu; međutim, nije tako lako promijeniti vjeru Iraca, kao što je lako kupiti njihovo zemljište.

Iz Alžira. Ima tome više vremena, pišu alžirske novine "L’Akhbar", kako se na ovdašnjem trgu vidio čovjek, u siromašne haljine zaogrnut, s duboko na čelo navučenim šeširom, spokojno se po trgu šetajući i ne mareći za poglede prolaznika. Njegovo osobito ponašanje pobudi opću znatiželju, dok se napokon nije saznalo da je taj stranac Mardochaeus, bivši veliki rabin u Jeruzalemu. Duboko proučivši svete knjige, uvjeri se on da je Spasitelj, kao što uče kršćani, već morao doći. Svoje uvjerenje izjavi i drugima, na što bude tako zlostavljan od židova, da je skoro oslijepio. Uslijed toga, odreče se svoje službe, ode iz Jeruzalema i dođe u Alžir. Ovdašnji Židovi nudili su mu novac ako napusti grad, no on to odbije, nastani se na javnoj ulici, budući uvjeren da Bog njega, koji samo svoje osvjedočenje slijedi, neće ostaviti. Jedan ubogi ptičar dijelio je s njim svoj suhi kruh, da ne pogine od gladi. Napokon htjede Mardochaeus postati kršćanin; stoga se obrati jednom protestantskom propovjedniku. Ovaj bi ga rado krstio, ali čim se povede razgovor o Bogorodici, Židov se ne mogne složiti s propovjednikom, te ga ostavi. Sada odluči otići do katoličkog biskupa, no biskupov ga sluga ne pusti k njemu, dok se kasnije ne upozna s nekoliko članova društva sv. Vinka, putem kojih biskup bi obaviješten o njegovoj namjeri. Odmah posla kanonika Banvoya, koji je vješt u arapskom jeziku, k Mardochaeusu, te ovaj bude prošlog mjeseca studenoga pod imenom Pavla Marije kršten i svečano primljen u krilo katoličke crkve.

Iz Sirije. Dne 23. srpnja prošle godine, prešao je u katoličku crkvu jakobitski nadbiskup iz Jeruzalema, a odmah za njim poveo se i jakobitski biskup iz Homsa. Isto tako i nadbiskup Bahsoni, koji je bio jakobitski, te porodice iz Mardua i Dierbekira, izvan toga župnik iz Suerega s dvadeset i pet, a župnik iz Alepa s petnaest porodica povratiše se u krilo katoličke crkve. Antiohijskom nadbiskupu Samchiri, koji po Europi skuplja milostinju za podizanje svoje stolice, pišu iz njegovog zavičaja, da izvan rečenih još drugih 1500 osoba, među njima dva jakobitska đakona i tri župnika, to isto uskoro namjeravaju učiniti; a na to se sprema i biskup iz Kelletha s 24 porodice, a inače se općenito među jakobitima opaža velika sklonost povratku u katoličku crkvu.

Iz Afrike. Iz jednoga dopisa iz unutarnje Afrike, poslanog 12. kolovoza u Beč, doznajemo da su između tamošnjih misionara opet dvojica mjeseca siječnja preselila se u vječnost, i to svećenik Rainer i jedan svjetovnjak; svi ostali mnogo su od vrućice stradali, no sada se već svi oporavljaju. Između svih misionara, jedino je svećenik Lap, rodom Kranjac, neprestano zdrav, budući da je kao homeopat vrlo štedljivo živio i veoma pazio na sebe, no i njega napokon svlada afrička vrućica, te je noću između 11. i 12. ožujka preminuo. Novi stan gosp. misionara Možgana, također Slovenca, u sv. Križu, dobro napreduje. Scikovi, među kojima se nalazi, dobri su i mirni ljudi. Oni ljube svoga vjerovjesnika, te oko njegove kolibe sagradiše svoje. Škola mu se sastoji od 55 djece, što su oduzeta trgovcima, koji robove kupuju. Tuzemci bi mu rado predali svu svoju djecu, samo da ih ima kamo smjestiti i čime hraniti. Za krštenje bi ih bilo mnogo, no g. Možgan čeka dok budu u vjeri bolje poučeni i utvrđeni. I ove godine izbiše krvave razmirice između trgovaca i crnaca. Trgovina s robovima službeno je zabranjena, ali se time živahnije vodi u tajnosti, zbog čega je i cijena robova znatno porasla. Misionari ne mogu zasad nikakvu djecu kupovati, da se ne čini kao da sami podržavaju trgovanje koje je vlada zabranila.

Iz Amerike. Možda nikada još u većini sjeverno-američkih biskupija nije toliko svećenika ređeno, toliko vjernika krizmano, toliko crkava sagrađeno, kao lani. To bi moglo svim neprijateljima katoličke crkve poslužiti kao pouka da joj svojim progonima tim više dobra čine, čim joj više zla nanijeti namjeravaju.

(Izvor: Zagrebački katolički list, 1856.; Obrada: ChatGPT)

Nemojte se samospaljivati

Kada sam jutros pročitao vijest da se na Trgu sv. Marka neki čovjek polio zapaljivom tekućinom i zapalio, nije mi, kao mnogima, na pamet pao češki student Jan Palach, nego jedan budistički monah koji je to učinio prije njega. Godine 1963. Thich Quang Duc samozapalio se u Sajgonu kao protest protiv politike predsjednika Ngo Dinh Diema, katolika koji je "ugnjetavao budizam", kako kaže Wikipedija. 

Očito je i nesretni muškarac s Markovog trga bio pod utjecajem tog čina vijetnamskog budista jer je svoje samospaljivanje izvršio upravo 11. lipnja na godišnjicu događaja iz 1963. Mediji tu znakovitu činjenicu, koliko sam vidio, još uvijek nisu objavili. 

Kako sam uopće pomislio na tog Vijetnamca koji nema valjda nikakve veze sa Zagrebom ili Hrvatskom? Već nekoliko godina promatram pri prolasku kroz pješački pothodnik ispod željezničke postaje Maksimir mural koji prikazuje upravo čin samospaljivanja Thich Quang Duca. Nasuprot slike na kojoj su krugovi različitih veličina i boja uz prozirnu, ali bezazlenu poruku "svi su različiti, ali imaju nešto zajedničko  opseg/promjer =  3.1415926535 8979323846...", nekom pametnjakoviću učinilo se prikladnim postaviti grafički prikaz brutalnog samoubojstva (da li zato da se napadne Katolička Crkva, jer druga poveznica s nama mi ne pada na pamet?) 

Meni je to isto kao da su par metara više, na samom željezničkom peronu nacrtali Anu Karenjinu kako skače pod vlak. Večeras sam čuo i zlokobnu činjenicu da je muškarac koji je već umro od pretrpljenih opeklina bio strojovođa. Je li slučajno vidio i mural na toj prometnoj zagrebačkoj željezničkoj stanici? Pretpostavljam da nikad nećemo znati. Kažu da je taj čovjek, Bog neka mu se smiluje, imao problema i s kockom. No u našem društvu tu ovisnost promiču čak i slavne i inače pozitivne ličnosti poput Luke Modrića, te se i mladima i starima servira na svakom koraku od 0 do 24 sata.

Očaj samospaljivanja po meni je jedan od jasnijih primjera potpunog beznađa. Hoće li poslužiti svećenicima da progovore koju riječ o opasnosti od različitih vrsta ovisnosti, smrtnom grijehu samoubojstva i potrebi da izbjegavamo sami i druge savjetujemo da izbjegnu sve što bi nas stavilo na put prema paklu?

Prilika za služenje Kristu i Crkvi

Petak 14.6.2024. drugi je petak u mjesecu, pa je kao i svakog mjeseca, prilika za sve vjernike vezane uz tradicionalnu misu u crkvi sv. Blaža da pomognu oko čišćenja crkve. Čišćenje počinje nakon večernje župne mise, tj. u 19 sati. 

Razočaralo me kada sam od majke koja ima više od 70 godina čuo da su prošli put na čišćenje došle samo četiri žene od toga jedna župljanka koja ni ne ide na tradicionalnu misu. Za ovaj petak su se prijavile samo dvije gospođe iako smo svi čuli kako je prije propovijedi vlč. Borna pozvao da se svi koji mogu odazovu. 

Na našu misu dolazi dosta mladića i djevojaka, pa i uzevši u obzir one koji su ispričani zbog neodgodivih obaveza ili zato što već na drugi način doprinose (članovi zbora, ministranti), svejedno mi nije jasno kako veliki broj vjernika ne vidi da im je ovo prilika za dati svoj doprinos nastavku služenja mise koja im nešto znači (inače valjda ne bi išli na nju nedjeljom u 16:45 u župu koja i nije njihova). 

Kažu da nekim ljudima danas treba nacrtati što trebaju učiniti jer suptilni migovi ne prolaze, pa evo: odvojite sat vremena mjesečno (ovaj petak 19-20) i dođite u crkvu sv. Blaža pomoći oko čišćenja podova i klupa koje i vi koristite kada dolazite na misu. 

Možda će se netko zapitati zašto ja sam ne idem pomoći čistiti. Mogao bih, no želim barem kroz ovu ne posebno zahtjevnu (ali vrijednu) zadaću dati priliku ostalim vjernicima koji dolaze na tradicionalnu misu da se uključe i osjete dijelom zajednice. Nije dobro da ljudi počnu osjećati da se oko mise (čišćenje, pjevanje, ministriranje, priprema druženja itd.) trebaju pobrinuti oni drugi koji to stalno rade, a ja ću kao nekakva pseudomagdalena "izabrati bolji dio" i doći na sve servirano te se poslužitelja možda eventualno sjetiti u molitvama.  

Ne sastoji se pobožnost samo u tome da se pristojno kleči, pravilno sklapa ruke ili dostojanstveno ponaša u crkvi. To je svakako potrebno, ali valjda možemo prinijeti i sitnu žrtvicu vremena i komoditeta koja nije nužno po vlastitom izboru. 

Živjelo tvoje presveto Srce

I u nas se, hvala Bogu, stala sve većma njegovati pobožnost prema presvetom Srcu Isusovu. Da ona urodi pravim plodom, naime kreposnim životom, životom po Srcu Isusovu, nije dovoljno, ako se njome djeluje pretežno samo na čuvstvo, već treba djelovati i na čovječje umne sile. Čuvstva, koja se ne osnivaju na dubokim spoznajama, od male su vrijednosti, pa makar se očitovala i jačim osjetnim pobudama. Mek čovjek će i plakati, kad u crkvi čuje govoriti o patnjama presvetog Srca Isusova, a za kratko vrijeme, još mu se možda nijesu suze pravo ni osušile, počinjat će ono, čime se ranjava presveto Srce. Uz druge je uzroke toj žalosnoj pojavi duševni uzrok i to, što znanje o životu i trpljenju Boga-Čovjeka ne lebdi trajno pred njegovim duševnim očima; a ne lebdi, jer se nije u njegovu dušu duboko zasjeklo, jer nije svojom jasnoćom i jakošću zagospodarilo njegovim duševnim životom.
[...]

Kad štujemo na primjer Srce Isusovo ili Krv Isusovu, štujemo zapravo osobu, jer osobu ide štovanje, a osoba je Isusova, kako znamo, Božanska. Premda spominjemo samo dio, ipak štovanje ide cijelosti, koja se u dijelu očituje i štuje. Ima posebnih razloga, da uprav Srce Isusovo više štujemo od ostalih njegovih tjelesnih česti, ili, da Isusovu osobu većma štujemo u njegovu Srcu nego u ostalim tjelesnim njegovim čestima. Jer je tjelesno srce organ tjelesnog života, do kojega stoji tjelesni život i djelovanje ostalih tjelesnih česti. U prenesenom smislu srce označuje ili cijelu dušu, ili volju ili osjetno teženje. Simbolički je pak tjelesno srce naravni znak ljubavi, s kojom je Sin Božji uzeo čovječju narav.

(izvor)

Ne ostavi nas nigdar, blagoslovi domovinu nam

Gostujući autor - Od Pariza do Chartresa

Hodočašće u Chartres - hodočašće na koje sam pošao iščekujući srednje napornu šetnjicu uz opušteno kampiranje i revne trojne mise uvelike je nadmašilo sva moja očekivanja.

I tak z dare Tve dobrote razveseli nas sirote

Hodi Duv Sveti pamet rasveti 
Reč Božju nam dej razmeti 
Dej stvorejnu Bože svomu 
Po putu oditi pravomu 
K Tebe Bogu dojti svomu. 

(izvor)

Mrav i golub

Žedan mrav pio je na jednom izvoru, pa se nekako omakne i dođe u veliku pogibao, da se utopi. Golub sjedeći blizu izvora na drvetu smotri to sažali mu se, pa baci s drveta jedan list, po kojem se mrav zbilja izbavi iz pogibelji.

Malo za tim dođe lovac i opaziv goluba, uzme ga na nišan, da ga pogodi. Mrav je sve to gledao, i da njegov izbavitelj ne zaglavi, ugrize lovca za nogu tako, da se onaj pomakne i promaši cilj. Na tu se buku golub prene i odleti.

(izvor)

Čudo

Bizantski obred slavi blagdan povezan s hramom u Frigiji, u zapadnoj središnjoj Maloj Aziji. U Koni, blizu grada Kolose (kršćani toga mjesta primili su pismo od svetog Pavla), sveti Mihovil se ukazao ocu nijeme djevojke, uputivši ga da odvede svoju kćer do obližnjeg izvora, gdje je ona čudesno progovorila. Crkva je potom izgrađena iznad izvora, što je privuklo mnoge kršćane i dovelo do brojnih obraćenja. Lokalni pogani pokušali su uništiti crkvu preusmjeravanjem dviju obližnjih rijeka prema njoj, ali je sveti Mihovil došao osobno braniti svoj hram. Kada je udario u obližnju stijenu, u njoj se otvorila pukotina koja je progutala navalu vode. Blagdan "Čudo svetog Mihovila Arkanđela u Koni" slavi se 6. rujna. Čudov samostan u Moskvi, nekada važan centar učenja, ali sada uništen, nazvan je po tom čudu.

(izvor)

Ipak sam ubrao cvieća i ako ga nisam imao u rukama! Ono bijaše ubrano u mojoj nutrini.

Razpeti u polju... 

Oblaci nabujali zaklanjaju brda, spustivši nizke poglede u dolinu. Vjetar me goni poljem, kojim dolaze mirisi kiše...! Klasje se leluja...! Idem brže... kosa mi vijori...! Na razkršću stoji Razpeti! ... Strši u svemir! Opet ga razpeše!
Zadnji trak sunca razli poljem boje. U zlatu žita pođe duga sjena Razpetoga Krista...! Grmljavina tuče nebom. Kiša poče da pada...! Vjetar je šarao tamne sjene mojih misli, koje me tjeraše poljem...!

(Branko Boranić, U suncu i sjeni planina, Sutoni)

Otkrit ću vam naše tajne

Sveti Franjo Ksaverski, koji je imao mnogo posla s njima i koji ih je toliko dobro poznavao, rekao je da kad ne bi bilo Brahmana, ne bi bilo ni jednog idolopoklonika u golemim regijama Indije. Autoritet i utjecaj koji imaju nad prinčevima, poštovanje koje im narod iskazuje, tisuće prijevara koje koriste kako bi se nametnuli narodnoj naivnosti, njihov ogroman broj, zajedništvo koju održavaju među sobom, njihovo sebično ponašanje, čine ih gotovo nepobjedivima, ali istodobno i najodlučnijim protivnicima kršćanstva. Goa ih je zapravo bila puna, ondje su otvoreno slavili svoje žrtve, ceremonije, vjenčanja i sprovode prema poganskim obredima - spaljivanje udovica s ostacima njihovih pokojnih muževa i izvođenje javnih svečanosti onako kako su željeli. Ukratko, rekao je da se na njih može primijeniti molitva koju je David uputio Bogu: "Od naroda bezbožnog i od čovjeka opakog i prijevarnog , izbavi me." Živjeli su na račun idola, gosteći se luksuznim jelima koja im se prinose, prodajući bajke kao otajstva i propovijedajući svaku besmislicu koja im padne na pamet, od kojih je jedna od glavnih bila uvjeriti ljude da pagode imaju apetite kao obični smrtnici, ili bolje rečeno, mnogo proždrljivije od običnih smrtnika; da upijaju esenciju postavljenih jela kroz mirisni medij, i da, iako meso ostaje navodno isto, zapravo je samo kora ili ljuska, ali budući da je posvećeno idolima, samo Brahmani smiju to konzumirati. Na temelju takvih bajki Brahmani i njihove obitelji održavaju se u luksuzu i udobnosti.

I dobar i koristan

Fra Šime Ančić, koga je fra Rufin Šilić 1950. god. ispitivao o fra Bariši Drmiću, reče za njega: "Bio je to čovjek velike molitve. Nikad mu nisam došao, da ga nisam našao u crkvi, gdje kleči. Kad god sam došao, morao sam mu naložiti vatru i skuhati ručak, jer niti je kuhao niti vatru ložio…"

[...]

"Posija sam žito – pripovijeda dalje Ante – na njivi od dva dana oranja još u ožujku. Bilo je lipo vrime. Kad sam sve završio, navečer nasta velika oluja i nevrime. Okolna brda je za kratko vrime prekrio snig. Uzorana njiva je isto bila prekrivena snigom. Poslije toga punuše velike bure, mrazevi se pojaviše. Skoro misec dana je to tako trajalo. Mislio sam da je sav moj trud bio uzalud. Počelo žito nicati ko pirika. Ljudi mi govorili da to priorem, ali ja nisam htio. Neka bude, što Bog da! Da kako ću pričati… Malo pomalo ugledalo se žito. Iz jednoga zrna po dvadeset drugih struka je raslo. Dobro žito bilo. Ali navalili vrapci. Po čitava jata su dolazili. Pogaziše i poidoše. Mećao sam i plašila i gledao sakriven. Ništa nije pomagalo. Oni idu čak na plašila. Nije mi drugo preostalo nego poći k fra Bariši. Bio je tada u Seonici. Sićam se ko danas. Poslao me da nalijem vode. Onda smo otišli u kapelicu. U kapelici oltarić, ja to sve stavio na oltarić. Fra Bariša uzeo neke knjige i počeo moliti. On je klekao i molio, molio. Meni dodije klečati, pa ustanem. Ne mogu od stida stajati, pa opet kleknem… A on. Bože moj, kao da je niko iz zemlje… Kad je završio, kaže mi: ‘Sinko, hajde pokupi ovo sve i pođi u miru!’ Reko mi je da idem naoposum okolo žita, da škropim blagoslovljenom vodom i molim Virovanje i Isusovu krunicu. Čim sam došao kući, to sam učinio. I gledao sam svojim očima kako jata vrebaca leteći žele pasti na žito, ali ni jedan ne pada, nego samo fijukne, pa odleti dalje. Nije mi od tog trenutka falilo ni jedno zrno."

Petar Filipović iznosi svoje mišljenje: "Fra Bariša je bio dobar. Osobito ga pamtim po tome što je molio na golim koljenima. Za nj se čulo po tome što je čudesa činio. Zato su dolazili k njemu sa svih strana. Evo, ispričat ću ti kako je bilo kad su u nas u Studenoj navalile gusjenice na kupus. Kupus dobar, ali i gusjenice uništiše sve za nekoliko dana. Otišli mi po fra Barišu. Došao fra Bare i molio, blagoslovio vodu i tom vodom blagoslovio kupus. Kad su gusjenice počele jedna za drugom ići, dođoše do vode i prestriješe vodu. To sam ja skupa s drugima gledao svojim očima. Nije se više ni jedna u kupusu pojavila."

(izvor)

Priznanje granica

Uopće uzevši primjećuje se kod svih ukazanja kako su apostoli vrlo polako i s primjesama sumnjičavosti dolazili do vjere. Za Ivana je napisano da je počeo vjerovati kad je vidio prazan grob. Ali to još nije bila potpuna vjera: »Još naime ne bijahu razumjeli pisma, da je trebalo da Isus uskrsne od mrtvih« (Iv 20, 9). Učenike iz Emausa morao je Uskrsnuli s naporom dovesti do razumijevanja Pisma (Lk 24, 25) Završetak Markova Evanđelja više puta naglašava, kako učenici nisu htjeli vjerovati različitim svjedocima (Mk 16, 9 i sl.). Lukino Evanđelje izričito ističe da su apostoli izvještaj žena o uskrsnuću držali izmišljotinom (Lk 24, 10). 

Tako se izvještaj o Tominoj sumnji sasvim uklapa u psihološko stanje ostalih apostola, dapače s psihološkim stanjem svakog pojedinog čovjeka, koji je suočen s takvim događajem koji se protivi svakom iskustvu, kao što je Kristovo uskrsnuće. Toma zahtijeva da, prije nego povjeruje, stavi svoje ruke na rane Uskrsnuloga. 

Osam dana nakon toga ponovno se javlja Isus apostolima, kad je bio prisutan i Toma. Uistinu je Isus ponudio Tomi da dotakne njegove rane. Toma je u isto vrijeme bio svjestan svoje ograničenosti; dok je Gospodin govorio o ograničenosti ljudske spoznaje Boga: »Blaženi, koji ne vide, a vjeruju«. To ujedno znači, da je čovjeku pogled u novi svijet, u koji je Isus ušao uskrsnućem, gledanje njegove božanske slave (Lk 24, 26) u ovozemaljskoj opstojnosti, ograničen. Ovdje na zemlji nam preostaje samo vjera, i to vjera u onoga koji se je svojoj »braći« (Mt 28, 10) javio kao uskrsnuti i živi. Nisu mogli potpuno shvatiti što je u biti činjenica uskrsnuća, nego da moraju vjerovati onima koji su do te vjere došli i tu vjeru svjedoče. 

Zato je ovaj evanđeoski izvještaj konačno za nas poziv na poniznost, na skromnost i priznanje granica, mogućnosti ograničenosti. Svijet će nam uvijek bivati veći. Sve više čovjek prodire u spoznaju divnog sklada i svrhovitosti svemira. Sve više spoznaje beskonačnost svemira, svoju nesposobnost da u sve prodre. Pošto za nas svijet postaje veći, još veći je za nas Bog. On će za nas sve više biti neobuhvatan i nedostižan. Ako uopće nešto možemo saznati, tada nam to mora biti objavljeno po samoj Božjoj objavi. Ali to što o Bogu znamo samo je početno spoznanje, kao sjene što padaju na izvor svjetla, koje nas toplim i svjetlećim zrakama podsjećaju, da sunce zaista postoji. Potpuna spoznaja Boga, gledanje Boga, biti jedno s Njim, to nam je obećano za vječnost. Na ovom se svijetu moramo zadovoljiti s onim što nam je Bog objavio o sebi. Ovdje trebamo samo vjerovati. Vjera nas potiče da budemo svjedoci evanđeoske vijesti osobito onima koji su daleko od Boga, da i oni doznaju za Božju objavu i da je dalje šire.

(izvor)

Alleluja, alleluja. Pascha nostrum immolatus est Christus.

Sretan Uskrs!

Njega, predana po odlučenu naumu i promislu Božjem, po rukama bezakonika razapeste i pogubiste

 

Ostanimo u podnožju križa, 

gdje nas zove naš Ljubljeni, 

i kad ne možemo više, 

zadovoljimo se da ga gledamo. 

(sv. Elizabeta od Presvetog Trojstva)

Majka supatnica

Eno je pod Križem: stoji jaka i hrabra, i evo mi moj Učitelj veli: Ecce mater tua. On mi je daje za Majku. I sada, kad se vratio Ocu, kad je stavio mene na svoje mjesto na Križu, da pretrpim u sebi, što nedostaje njegovoj Muci za njegovo tijelo – Crkvu, sada je opet tu Djevica, da me nauči trpjeti poput Njega, da mi kaže, da mi objavi posljednji pjev njegove Duše, što ga nitko osim nje, njegove Majke, nije mogao zamijetiti.

Kad budem izrekla svoj consummatum est, opet će me ona, Janua Coeli, uvesti u božanske dvore, šapćući mi posve tiho tajanstvene riječi: Laetatus sum in his quae dicta sunt mihi, in domum Domini ibimus…

(sv. Elizabeta od Presvetog Trojstva)

Ljudi traže kruha, a »duhovi« im daju kamen; ljudi mole ribu, a »duhovi« im daju zmiju

 

Kako se vidi, javljanje duša iz vječnosti — makar ono usliedilo na »molbu«, ali pod pogodbom: ako to Bog dopusti — nema ništa zajedničko sa »Spiritiziranjem«. Da se mogu javiti duše iz čistilišta ili iz stanja blaženstva, jasno je za onoga koji vjeruje, da uistinu postoji Bog. Bog može dopustiti ili naložiti, da se jave duše pokojnih. Naravski, nije lako imati sigurnu spoznaju o tom, da se ne radi o bilo kakvoj obmani, nego da uistinu stojimo u vezi s individualnom dušom izvjestnog pokojnika. Uostalom, nije ni lako znati, da li se kod pojedinih »čudesnih« ozdravljenja radi o pravom čudu; ali zato ipak može biti, a i ima slučajeva, u kojima sasvim sigurno znamo, da je izključeno svako naravno tumačenje, te prema tome da se radi o pravom čudu. Traži se, dakle, najveći mogući oprez, iskreno savjetovanje s izkustnim duhovnim vođom i stroga kritičnost u prosuđivanju pojedinih pojava. 

Možda će tko misliti, da se ne javljaju i niti ne mogu javljati duše pokojnih samo zato, što bi mu se inače sigurno već bio javio pokojni prijatelj ili tko drugi. Slično je mislio i sv. Augustin, kad je rekao bi mu se sigurno bila javila njegova pokojna majka, koja je s toliko ljubavi bila zabrinuta za njega i njegov spas. Međutim u toj stvari ne možemo ništa tražiti ili zahtievati. Kad ne znamo za uvjete koji su potrebni bilo sa strane Boga, bilo sa strane pokojnih, bilo sa strane nas živih — kako ćemo onda tražiti, da se stvar mora odvijati po našim zahtjevima i očekivanjima?

Sigurno je samo ovo:

Ako Bog dopusti, da nam se javi duša pokojnoga, onda on sigurno ima pred očima ili dobro te duše ili naše vlastito dobro; u svakom slučaju i ta pojava mora biti na izvanjsku slavu Božju.

Zapamtimo, da prema jednom dekretu Urbana VIII. i sama Crkva u ovoj stvari ostavlja vjernicima podpunu slobodu. Izvještaje o tom, da su se u određenim slučajevima javile duše iz čistilišta, kao i eventualna vlastita izkustva o takvim pojavama ne treba uzeti kao stvar, u koju se naprosto mora vjerovati zbog autoriteta Božjeg, nego ih treba izpitati i prosuđivati kao svaku drugu činjenicu, Mjerodavni su zakoni ljudske znanstvene spoznaje.

Ali zapamtimo i sliedeće. — Duše, koje još pate u čistilištu, u prijateljstvu su s Bogom: njima je vječno blaženstvo već osigurano, ne mogu ga više izgubiti, samo još moraju izdržati vremenitu kaznu. Smrću je za njih prestao »dan djelovanja«. Zato, ako se javi duša iz čistilišta, onda to mora biti s privolom Božjom; inače bi sliedilo, da duše u čistilištu mogu, ako ne sticati zasluge, a ono barem zaslužiti nove kazne. Ako je pak sigurno, da se duše iz čistilišta mogu javiti samo uz privolu Božju, onda je sigurno i to, da se one ne će javiti, da bi nas tjerale u strah ili da bi nam naškodile. Ako se one jave, onda se jave zato, da bi tražile našu pomoć ili da bi nam poručile nešto, što je nama u pomoć i na spas. 

U vezi s ovim primjetbama razumjet ćemo, da ne moraju biti prazne »pripoviesti« ili »izmišljotine« ili »obmane« svi oni slučajevi, u kojima se dogodi, da na pr. bez mehaničkog uzroka stane ura, i da poslije doznajemo, da je upravo u to isto vrieme umro neki naš rođak ili prijatelj; — da je pala slika sa zida, i da se baš u to isto vrieme dogodila nesreća jednom našem znancu, koji nam je iznenada došao u misli; — da smo iznenada vidjeli neku više ili manje određenu prikazu, koja je onda za tren oka opet nestala, i da je ova pojava naviestila smrtni slučaj itd.

Kažemo samo, da su to moguće stvari, ali se, dakako, svaki konkretni slučaj mora točno izpitati. U mnogim će slučajevima izvještaji biti tako neodređeni i podatci tako nejasni ili »nemogući«, da se ne će moći doći do pravog suda. Zato je promašeno, ako mislimo, da moramo za svaki pojedini slučaj naći pozitivno rješenje. Strogo uzevši nije ni potrebno, da imamo jasan i siguran odgovor za svaki konkretni slučaj; odgovor je uviek vezan na stanovitu mjeru uvjeta i podataka. Već je mnogo, ako barem donekle znamo za granice onoga, što je moguće, te ako barem u nekim slučajevima možemo doći do sigurnog suda. Ni najbolji liečnik ne može uviek i u svakom slučaju sa sigurnošću ustanoviti vrstu bolesti. Ipak smo zahvalni i sretni, što on barem u nekim slučajevima može sigurno znati, od čega bolujemo.

(izvor)

Devetomjesečna devetnica Gospi Guadalupskoj

Molitva 

devetomjesečne devetnice Gospi Guadalupskoj

za svakodnevnu molitvu od 12. ožujka do 12. prosinca 2024. godine

 

O djevičanska Bogorodice, utječemo se pod tvoju obranu i molimo tvoj zagovor protiv tmine i grijeha koji sve više obavijaju svijet i prijete Crkvi. Tvoj Sin, naš Gospodin Isus Krist, tebe nam je dao za majku kad je umro na križu za naše spasenje. Tebe je također poslao 1531., kad su nas opsjedale tama i grijeh, kao Gospu Guadalupsku na Tepeyacu da nas vodiš k Njemu koji je jedini naše svjetlo i naše spasenje.

Po tvom ukazanju na Tepeyacu i po tvojoj trajnoj prisutnosti s nama na čudesnom ogrtaču svoga glasnika Ivana Didaka milijuni su se duša obratili vjeri u tvoga božanskoga Sina. Po ovoj devetnici i po našoj posveti tebi, ponizno zazivamo tvoj zagovor za svakodnevno obraćenje našega života Njemu i za obraćenje milijuna drugih koji još u Njega ne vjeruju. U našim domovima i u našem narodu vodi nas k Njemu koji jedini pobjeđuje grijeh i tamu u nama i u svijetu.

Ujedini naša srca sa svojim Bezgrješnim Srcem da bi naša srca pronašla svoj pravi i trajni dom u Presvetom Srcu Isusovu. Neprestavno nas na na našem životnom hodočašću upravljaj prema vječnom domu s Njime, tako da se naša srca, sjedinjena s tvojim, uvijek pouzdaju u Božje obećanje spasenja, u njegovo milosrđe koje nikada ne iznevjeruje one koji mu se obraćaju ponizna i skrušena srca. Po ovoj devetnici i našoj posveti tebi, o Djevice Guadalupska, vodi sve duše u Americi i širom svijeta k svomu božanskom Sinu u čije ime molimo. Amen.

 

Rajmund Lav kard. Burke

Skvarenje na najvećem stupnju

Ma reći će tko: Ta vi, otče, jako umanjiste broj pravih krstjanah, kao da bi htjeli reći, da dobrih i svetih, koji bi podpuno zakon božji ovršivali, niti neima, što ipak mislim, da biti nemože. Ne, ne, bogoljubni krstjani, nemogu kazati, da neima dobrih i svetih krstjanah. Hvala neizmjernomu milosrdju božjemu, koje nikad sv. crkvu tako zapustiti neće, niti dopustiti, da se svi u njoj skvare! Bog naime, dragi moji! i u ovo vrieme, gdje je skvarenje na najvećem stupnju, kraljuje nad nami i bdije, te odabire mnogo svetih crkovnjakah i redovnikah obojega spola, mnogo bogoljubnih svjetovnjakah, koji iz svih silah nastoje volju božju izpuniti, te onako, kao što im zakon božji i sv. evangjelje zapovieda, žive. U zao čas dakako, da nikoga takovoga bilo nebi! Porad ovih Bog sviet ovaj jošte uzdržaje; jer mu molitvami svojimi srdjbu ublažuju. Sviet ovaj bi propasti i svršiti se morao, da nestane sasma pravih krstjanah. Ali porad svega toga nevaramo se, dragi krstjani! ako kažemo, da jako malo imade pravih krstjanah u razmjerju s onimi, koji, zametavajuć zakon božji, nehaju za dobro, već neprestano u griesih žive. Osim ono malo dobrih krstjanah, ostali nisu drugo, kao što govori Salvian, nego sklad svih zalah.

(izvor)

Primorani smo boriti se

Susreti s profesorom Bileckim

Kada sam se god kasnije u životu sjetio dvomjesečnoga boravka u Judenburgu, uvijek su izbili u prvi red kao najsnažniji dojmovi: glad, studen i obračunavanje s naivnim sveslavenstvom.

Bilo je i opet jedno zuboboljno i reumatično veče.

Ja sam popio večernju vojničku crnu kavu i pojeo komad kukuruznoga kruha, koji mi je ostao od podne. Strpao sam u vojničku kabanicu tintarnicu, pero i blok papira za pisanje te sam s pismenim dopuštenjem, da mogu izostati u gradu do dvanaest sati u noći, izašao iz kasarne na ulicu.

Onda kada su u bijedi

Krug budućnosti Rusije proširuje se. Utemeljeno je načelo cijeloga novog svijeta, načelo kojemu je svrha obnova kršćanstva posredstvom sveslavenske pravoslavne ideje i uvođenje nove misli u čovječanstvo. To će se zbiti čim Zapad istrune, a istrunut će kad papa pošto konačno izobliči Krista – tim samim dozove ateizam u pokvareno zapadnjačko čovječanstvo.

Dostojevski u pismu Majkovu 15. svibnja 1869.

Sveti Otac posvetit će mi Rusiju, koja će se obratiti, pa će svijetu biti poklonjeno jedno razdoblje mira.

Gospa Fatimska 13. srpnja 1917.

* * *

Lik Tarasa Ševčenka nad Rusijom¹

Sveta Crkva u ime Božje kazuje ti i propovijeda sad u korizmi, da je sve, što je na zemlji, prolazno, i da su sve radosti na svijetu samo jedna taština.

Bog hoće, da se svi ljudi spase, da se svi griješnici na pokoru obrate. Ali bez milosti se Božje nitko ne može spasiti; bez milosti ne mogu nevjernici doći do spoznanja istine, ne mogu se ni griješnici obratiti na pravu pokoru, niti pravednici ustrajati u dobru do konca života. Te milosti Bog nam ne da bez molitve. Isus pak hoće, da molimo u Ime Njegovo, neka se zna, da nam je On zaslužio sve milosti. Bog nam, istina, daje prve milost i bez molitve, kao: poziv k vjeri, ili kad poziva griješnika na obraćenje, ili milost molitve. Ali drugih milosti, osobito milost ustrajnosti, po običnom redu stvari, ne daje nam nego po molitvi. Odatle i zaključuju sv. naučitelji, da je molitva svima, koji su došli k razumu, potrebita za spasenje. I to je članak naše sv. vjere, da se odrasli bez molitve ne mogu spasiti, jer bez molitve ne mogu dobiti milosti, što su nam za spasenje potrebite. 

A te milosti valja moliti u Ime Isusovo, neka se zna, da nam se sve milosti daju po zaslugama Isusovim. Zato i griješnici treba da se s pouzdanjem utiču k Isusu, jer se postignuće milosti ne oslanja na našim zaslugama, nego na milosrđu Božjem i zaslugama Isusovim. Zato naš Spasitelj i potiče svoje učenike neka sve mole Oca nebeskoga u Ime Njegovo: "Zaista, zaista vam kažem ako što uzištete u Oca u Ime moje, dat će vam. Do sada ne iskaste ništa u Ime moje. Ištite i primit ćete, da radost vaša bude potpuna."

(izvor)

Obsluživati ne samo zapovijedi već i svjetovanja Gospodnja

[...] u zajedničkom dogovoru poslaše poruku Kati, da privede svog Antića iz Varcara u Jajce, neka bi se iz nejake dobi priviknuo u kući župskoj višoj bogomolji, i prisvojio si kojegod početke književnosti za buduću upravu njegova života. Vodi dakle Kata Antića, kao druga Anna svog Samuela, obučena bielim efodom skrovitog do tad ne očitovanog majčinog zavieta, da ga preda u ruke duhovnih otacah i žrtvuje na viek stanju redovničkom. Tiho tumače otci duhovni Kati nesmotrenost ovog zavieta, koja prieči u stanje redovničko jedinčad primati i majke lišavati u njihovoj starosti Bogom date si pomoći i podpore: nu junakinja Kata umiljeno moli otce duhovne, neka bi oni pomnjivo iskušali u Antiću pravo zvanje božje, a ne obzirali se na njezinu starost, koju sam, veli, čvrsto oslonila kad sam zaviet činila, na onoga koji je pravi jedini otac svih sirotah. Bože, Bože! koja sveta čuvstva obuzimahu nevino srdašce Antićevo, čujući ove razgovore! Mi bi rekli istinito, kad ga laskavo priupitkivaše majka i otci duhovni: želiš li biti redovnik? da su mu na vrhu jezika ostale neotrgnute rieči malog Samuela: ecce ego Domine, quia vocasti me.

(izvor)

Ne samo lijepe, nego i povoljne

S obzirom da smo danas proslavili sedamdesetnicu, a u petak je Svijećnica, većina čitatelja ovoga bloga vjerojatno pomalo započinje raskićivanje božićnih ukrasa. Sada je i zgodna prilika za razmisliti o tome što biste mogli napraviti bolje idućeg Božića. Na materijalnom području, jedna dobra ideja je nabaviti kvalitetnije i ljepše jaslice. U tom poduhvatu nećete naći prikladnija djela od onih koja izlaze iz radionice gospodina Ivana. Mi koji ga poznajemo, zovemo ga Majstor Ivan jer njegove rukotvorine izgledaju izvrsno. Moguće je dogovoriti brojne detalje, od dimenzija do pojedinih motiva u jaslicama, ali trebate na vrijeme rezervirati Majstorovo vrijeme kako biste stigli na red. 

(detalj jaslica koje je Majstor Ivan napravio za brata Marka)

Ako ste zainteresirani za više fotografija prošlih uradaka Majstora Ivana i želite da vam pošaljem njegove kontakt informacije, javite se na email adresu ovoga bloga tomablizanac@gmail.com 

K don Boscu

Nakon što sam (zahvaljujući blogu Murus inexpugnabilis) objavio već tri članka za redom s citatima iz djela sv. Ivana Bosca, zaključio sam kako je krajnje vrijeme da ponovno posjetim toga svetca. Neću vas zasipati fotografijama jer većinu toga možete naći u mom opisu puta od prije devet godina (1, 2, 3), doduše u nešto lošijoj kvaliteti. Idući tjedan je blagdan don Bosca, pa sam kupio i nekoliko svetih sličica, koje sam položio blizu relikvija toga svetca, kako možete vidjeti na fotografiji: 

Pomolio sam se za sve čitatelje ovoga bloga. Ostavit ću ove nedjelje te sličice na stoliću gdje obično budu misalčići i letci za tradicionalnu misu,  pa ako želite (i stignete), slobodno se poslužite. Prvo sam namjeravao sakriti sličice ispod kutija s malim misalima tako da vidim koliko ljudi pozorno čita moje postove, ali učinilo mi se da bi to bilo predjetinjasto tako da će ipak biti na vidljivom mjestu. 

S obzirom da je moj posjet Torinu bio vrlo kratak, planirao sam samo dvije obavezne lokacije: svetište Gospe od Utjehe, gdje se nalazi meni jedan od najdražih likova Blažene Djevice Marije te baziliku Marije Pomoćnice u Valdoccu. Od muzeja sam se dvoumio između poznatog egipatskog muzeja koji je 2015. još bio zatvoren zbog obnove i galerije Sabauda u sklopu kraljevske palače. Iskreno sam si priznao da me za razliku od europske klasične umjetnosti, ona staroegipatska baš i ne zanima (što bih radije imao doma na zidu?), pa je odluka pala na savojsku galeriju iako sam kroz nju već jednom prošao.  Evo za kraj deset slika ili detalja po mom izboru iz te galerije.