srijeda, 19. lipnja 2024.

Vijesti iz svijeta 1856.



Iz Irske. "Rheinisches Kirchenblatt" izbraja petnaest raznih društava koja nastoje irske katolike premamiti na protestantizam. U Dublinu i drugim dijelovima Irske, Englezi troše do pola milijuna talira u tu svrhu; međutim, nije tako lako promijeniti vjeru Iraca, kao što je lako kupiti njihovo zemljište.


Iz Alžira. Ima tome više vremena, pišu alžirske novine "L’Akhbar", kako se na ovdašnjem trgu vidio čovjek, u siromašne haljine zaogrnut, s duboko na čelo navučenim šeširom, spokojno se po trgu šetajući i ne mareći za poglede prolaznika. Njegovo osobito ponašanje pobudi opću znatiželju, dok se napokon nije saznalo da je taj stranac Mardochaeus, bivši veliki rabin u Jeruzalemu. Duboko proučivši svete knjige, uvjeri se on da je Spasitelj, kao što uče kršćani, već morao doći. Svoje uvjerenje izjavi i drugima, na što bude tako zlostavljan od židova, da je skoro oslijepio. Uslijed toga, odreče se svoje službe, ode iz Jeruzalema i dođe u Alžir. Ovdašnji Židovi nudili su mu novac ako napusti grad, no on to odbije, nastani se na javnoj ulici, budući uvjeren da Bog njega, koji samo svoje osvjedočenje slijedi, neće ostaviti. Jedan ubogi ptičar dijelio je s njim svoj suhi kruh, da ne pogine od gladi. Napokon htjede Mardochaeus postati kršćanin; stoga se obrati jednom protestantskom propovjedniku. Ovaj bi ga rado krstio, ali čim se povede razgovor o Bogorodici, Židov se ne mogne složiti s propovjednikom, te ga ostavi. Sada odluči otići do katoličkog biskupa, no biskupov ga sluga ne pusti k njemu, dok se kasnije ne upozna s nekoliko članova društva sv. Vinka, putem kojih biskup bi obaviješten o njegovoj namjeri. Odmah posla kanonika Banvoya, koji je vješt u arapskom jeziku, k Mardochaeusu, te ovaj bude prošlog mjeseca studenoga pod imenom Pavla Marije kršten i svečano primljen u krilo katoličke crkve.


Iz Sirije. Dne 23. srpnja prošle godine, prešao je u katoličku crkvu jakobitski nadbiskup iz Jeruzalema, a odmah za njim poveo se i jakobitski biskup iz Homsa. Isto tako i nadbiskup Bahsoni, koji je bio jakobitski, te porodice iz Mardua i Dierbekira, izvan toga župnik iz Suerega s dvadeset i pet, a župnik iz Alepa s petnaest porodica povratiše se u krilo katoličke crkve. Antiohijskom nadbiskupu Samchiri, koji po Europi skuplja milostinju za podizanje svoje stolice, pišu iz njegovog zavičaja, da izvan rečenih još drugih 1500 osoba, među njima dva jakobitska đakona i tri župnika, to isto uskoro namjeravaju učiniti; a na to se sprema i biskup iz Kelletha s 24 porodice, a inače se općenito među jakobitima opaža velika sklonost povratku u katoličku crkvu.


Iz Afrike. Iz jednoga dopisa iz unutarnje Afrike, poslanog 12. kolovoza u Beč, doznajemo da su između tamošnjih misionara opet dvojica mjeseca siječnja preselila se u vječnost, i to svećenik Rainer i jedan svjetovnjak; svi ostali mnogo su od vrućice stradali, no sada se već svi oporavljaju. Između svih misionara, jedino je svećenik Lap, rodom Kranjac, neprestano zdrav, budući da je kao homeopat vrlo štedljivo živio i veoma pazio na sebe, no i njega napokon svlada afrička vrućica, te je noću između 11. i 12. ožujka preminuo. Novi stan gosp. misionara Možgana, također Slovenca, u sv. Križu, dobro napreduje. Scikovi, među kojima se nalazi, dobri su i mirni ljudi. Oni ljube svoga vjerovjesnika, te oko njegove kolibe sagradiše svoje. Škola mu se sastoji od 55 djece, što su oduzeta trgovcima, koji robove kupuju. Tuzemci bi mu rado predali svu svoju djecu, samo da ih ima kamo smjestiti i čime hraniti. Za krštenje bi ih bilo mnogo, no g. Možgan čeka dok budu u vjeri bolje poučeni i utvrđeni. I ove godine izbiše krvave razmirice između trgovaca i crnaca. Trgovina s robovima službeno je zabranjena, ali se time živahnije vodi u tajnosti, zbog čega je i cijena robova znatno porasla. Misionari ne mogu zasad nikakvu djecu kupovati, da se ne čini kao da sami podržavaju trgovanje koje je vlada zabranila.


Iz Amerike. Možda nikada još u većini sjeverno-američkih biskupija nije toliko svećenika ređeno, toliko vjernika krizmano, toliko crkava sagrađeno, kao lani. To bi moglo svim neprijateljima katoličke crkve poslužiti kao pouka da joj svojim progonima tim više dobra čine, čim joj više zla nanijeti namjeravaju.


(Izvor: Zagrebački katolički list, 1856.; Obrada: ChatGPT)

utorak, 11. lipnja 2024.

Nemojte se samospaljivati

Kada sam jutros pročitao vijest da se na Trgu sv. Marka neki čovjek polio zapaljivom tekućinom i zapalio, nije mi, kao mnogima, na pamet pao češki student Jan Palach, nego jedan budistički monah koji je to učinio prije njega. Godine 1963. Thich Quang Duc samozapalio se u Sajgonu kao protest protiv politike predsjednika Ngo Dinh Diema, katolika koji je "ugnjetavao budizam", kako kaže Wikipedija. 


Očito je i nesretni muškarac s Markovog trga bio pod utjecajem tog čina vijetnamskog budista jer je svoje samospaljivanje izvršio upravo 11. lipnja na godišnjicu događaja iz 1963. Mediji tu znakovitu činjenicu, koliko sam vidio, još uvijek nisu objavili. 

Kako sam uopće pomislio na tog Vijetnamca koji nema valjda nikakve veze sa Zagrebom ili Hrvatskom? Već nekoliko godina promatram pri prolasku kroz pješački pothodnik ispod željezničke postaje Maksimir mural koji prikazuje upravo čin samospaljivanja Thich Quang Duca. Nasuprot slike na kojoj su krugovi različitih veličina i boja uz prozirnu, ali bezazlenu poruku "svi su različiti, ali imaju nešto zajedničko  opseg/promjer =  3.1415926535 8979323846...", nekom pametnjakoviću učinilo se prikladnim postaviti grafički prikaz brutalnog samoubojstva (da li zato da se napadne Katolička Crkva, jer druga poveznica s nama mi ne pada na pamet?) 




Meni je to isto kao da su par metara više, na samom željezničkom peronu nacrtali Anu Karenjinu kako skače pod vlak. Večeras sam čuo i zlokobnu činjenicu da je muškarac koji je već umro od pretrpljenih opeklina bio strojovođa. Je li slučajno vidio i mural na toj prometnoj zagrebačkoj željezničkoj stanici? Pretpostavljam da nikad nećemo znati. Kažu da je taj čovjek, Bog neka mu se smiluje, imao problema i s kockom. No u našem društvu tu ovisnost promiču čak i slavne i inače pozitivne ličnosti poput Luke Modrića, te se i mladima i starima servira na svakom koraku od 0 do 24 sata.

Očaj samospaljivanja po meni je jedan od jasnijih primjera potpunog beznađa. Hoće li poslužiti svećenicima da progovore koju riječ o opasnosti od različitih vrsta ovisnosti, smrtnom grijehu samoubojstva i potrebi da izbjegavamo sami i druge savjetujemo da izbjegnu sve što bi nas stavilo na put prema paklu?

ponedjeljak, 10. lipnja 2024.

Prilika za služenje Kristu i Crkvi


Petak 14.6.2024. drugi je petak u mjesecu, pa je kao i svakog mjeseca, prilika za sve vjernike vezane uz tradicionalnu misu u crkvi sv. Blaža da pomognu oko čišćenja crkve. Čišćenje počinje nakon večernje župne mise, tj. u 19 sati

Razočaralo me kada sam od majke koja ima više od 70 godina čuo da su prošli put na čišćenje došle samo četiri žene od toga jedna župljanka koja ni ne ide na tradicionalnu misu. Za ovaj petak su se prijavile samo dvije gospođe iako smo svi čuli kako je prije propovijedi vlč. Borna pozvao da se svi koji mogu odazovu. 

Na našu misu dolazi dosta mladića i djevojaka, pa i uzevši u obzir one koji su ispričani zbog neodgodivih obaveza ili zato što već na drugi način doprinose (članovi zbora, ministranti), svejedno mi nije jasno kako veliki broj vjernika ne vidi da im je ovo prilika za dati svoj doprinos nastavku služenja mise koja im nešto znači (inače valjda ne bi išli na nju nedjeljom u 16:45 u župu koja i nije njihova). 

Kažu da nekim ljudima danas treba nacrtati što trebaju učiniti jer suptilni migovi ne prolaze, pa evo: odvojite sat vremena mjesečno (ovaj petak 19-20) i dođite u crkvu sv. Blaža pomoći oko čišćenja podova i klupa koje i vi koristite kada dolazite na misu. 

Možda će se netko zapitati zašto ja sam ne idem pomoći čistiti. Mogao bih, no želim barem kroz ovu ne posebno zahtjevnu (ali vrijednu) zadaću dati priliku ostalim vjernicima koji dolaze na tradicionalnu misu da se uključe i osjete dijelom zajednice. Nije dobro da ljudi počnu osjećati da se oko mise (čišćenje, pjevanje, ministriranje, priprema druženja itd.) trebaju pobrinuti oni drugi koji to stalno rade, a ja ću kao nekakva pseudomagdalena "izabrati bolji dio" i doći na sve servirano te se poslužitelja možda eventualno sjetiti u molitvama.  

Ne sastoji se pobožnost samo u tome da se pristojno kleči, pravilno sklapa ruke ili dostojanstveno ponaša u crkvi. To je svakako potrebno, ali valjda možemo prinijeti i sitnu žrtvicu vremena i komoditeta koja nije nužno po vlastitom izboru. 

petak, 7. lipnja 2024.

Živjelo tvoje presveto Srce


I u nas se, hvala Bogu, stala sve većma njegovati pobožnost prema presvetom Srcu Isusovu. Da ona urodi pravim plodom, naime kreposnim životom, životom po Srcu Isusovu, nije dovoljno, ako se njome djeluje pretežno samo na čuvstvo, već treba djelovati i na čovječje umne sile. Čuvstva, koja se ne osnivaju na dubokim spoznajama, od male su vrijednosti, pa makar se očitovala i jačim osjetnim pobudama. Mek čovjek će i plakati, kad u crkvi čuje govoriti o patnjama presvetog Srca Isusova, a za kratko vrijeme, još mu se možda nijesu suze pravo ni osušile, počinjat će ono, čime se ranjava presveto Srce. Uz druge je uzroke toj žalosnoj pojavi duševni uzrok i to, što znanje o životu i trpljenju Boga-Čovjeka ne lebdi trajno pred njegovim duševnim očima; a ne lebdi, jer se nije u njegovu dušu duboko zasjeklo, jer nije svojom jasnoćom i jakošću zagospodarilo njegovim duševnim životom.
[...]

Kad štujemo na primjer Srce Isusovo ili Krv Isusovu, štujemo zapravo osobu, jer osobu ide štovanje, a osoba je Isusova, kako znamo, Božanska. Premda spominjemo samo dio, ipak štovanje ide cijelosti, koja se u dijelu očituje i štuje. Ima posebnih razloga, da uprav Srce Isusovo više štujemo od ostalih njegovih tjelesnih česti, ili, da Isusovu osobu većma štujemo u njegovu Srcu nego u ostalim tjelesnim njegovim čestima. Jer je tjelesno srce organ tjelesnog života, do kojega stoji tjelesni život i djelovanje ostalih tjelesnih česti. U prenesenom smislu srce označuje ili cijelu dušu, ili volju ili osjetno teženje. Simbolički je pak tjelesno srce naravni znak ljubavi, s kojom je Sin Božji uzeo čovječju narav.

srijeda, 22. svibnja 2024.

Gostujući autor - Od Pariza do Chartresa

Hodočašće u Chartres - hodočašće na koje sam pošao iščekujući srednje napornu šetnjicu uz opušteno kampiranje i revne trojne mise uvelike je nadmašilo sva moja očekivanja.

subota, 18. svibnja 2024.

I tak z dare Tve dobrote razveseli nas sirote


Hodi Duv Sveti pamet rasveti 
Reč Božju nam dej razmeti 
Dej stvorejnu Bože svomu 
Po putu oditi pravomu 
K Tebe Bogu dojti svomu. 

srijeda, 15. svibnja 2024.

Mrav i golub


Žedan mrav pio je na jednom izvoru, pa se nekako omakne i dođe u veliku pogibao, da se utopi. Golub sjedeći blizu izvora na drvetu smotri to sažali mu se, pa baci s drveta jedan list, po kojem se mrav zbilja izbavi iz pogibelji.

Malo za tim dođe lovac i opaziv goluba, uzme ga na nišan, da ga pogodi. Mrav je sve to gledao, i da njegov izbavitelj ne zaglavi, ugrize lovca za nogu tako, da se onaj pomakne i promaši cilj. Na tu se buku golub prene i odleti.

(izvor)

utorak, 7. svibnja 2024.

Čudo


Bizantski obred slavi blagdan povezan s hramom u Frigiji, u zapadnoj središnjoj Maloj Aziji. U Koni, blizu grada Kolose (kršćani toga mjesta primili su pismo od svetog Pavla), sveti Mihovil se ukazao ocu nijeme djevojke, uputivši ga da odvede svoju kćer do obližnjeg izvora, gdje je ona čudesno progovorila. Crkva je potom izgrađena iznad izvora, što je privuklo mnoge kršćane i dovelo do brojnih obraćenja. Lokalni pogani pokušali su uništiti crkvu preusmjeravanjem dviju obližnjih rijeka prema njoj, ali je sveti Mihovil došao osobno braniti svoj hram. Kada je udario u obližnju stijenu, u njoj se otvorila pukotina koja je progutala navalu vode. Blagdan "Čudo svetog Mihovila Arkanđela u Koni" slavi se 6. rujna. Čudov samostan u Moskvi, nekada važan centar učenja, ali sada uništen, nazvan je po tom čudu.

(izvor)

ponedjeljak, 29. travnja 2024.

Ipak sam ubrao cvieća i ako ga nisam imao u rukama! Ono bijaše ubrano u mojoj nutrini.



Razpeti u polju... 
Oblaci nabujali zaklanjaju brda, spustivši nizke poglede u dolinu. Vjetar me goni poljem, kojim dolaze mirisi kiše...! Klasje se leluja...! Idem brže... kosa mi vijori...! Na razkršću stoji Razpeti! ... Strši u svemir! Opet ga razpeše!
Zadnji trak sunca razli poljem boje. U zlatu žita pođe duga sjena Razpetoga Krista...! Grmljavina tuče nebom. Kiša poče da pada...! Vjetar je šarao tamne sjene mojih misli, koje me tjeraše poljem...!

(Branko Boranić, U suncu i sjeni planina, Sutoni)

utorak, 23. travnja 2024.

Otkrit ću vam naše tajne


Sveti Franjo Ksaverski, koji je imao mnogo posla s njima i koji ih je toliko dobro poznavao, rekao je da kad ne bi bilo Brahmana, ne bi bilo ni jednog idolopoklonika u golemim regijama Indije. Autoritet i utjecaj koji imaju nad prinčevima, poštovanje koje im narod iskazuje, tisuće prijevara koje koriste kako bi se nametnuli narodnoj naivnosti, njihov ogroman broj, zajedništvo koju održavaju među sobom, njihovo sebično ponašanje, čine ih gotovo nepobjedivima, ali istodobno i najodlučnijim protivnicima kršćanstva. Goa ih je zapravo bila puna, ondje su otvoreno slavili svoje žrtve, ceremonije, vjenčanja i sprovode prema poganskim obredima - spaljivanje udovica s ostacima njihovih pokojnih muževa i izvođenje javnih svečanosti onako kako su željeli. Ukratko, rekao je da se na njih može primijeniti molitva koju je David uputio Bogu: "Od naroda bezbožnog i od čovjeka opakog i prijevarnog , izbavi me." Živjeli su na račun idola, gosteći se luksuznim jelima koja im se prinose, prodajući bajke kao otajstva i propovijedajući svaku besmislicu koja im padne na pamet, od kojih je jedna od glavnih bila uvjeriti ljude da pagode imaju apetite kao obični smrtnici, ili bolje rečeno, mnogo proždrljivije od običnih smrtnika; da upijaju esenciju postavljenih jela kroz mirisni medij, i da, iako meso ostaje navodno isto, zapravo je samo kora ili ljuska, ali budući da je posvećeno idolima, samo Brahmani smiju to konzumirati. Na temelju takvih bajki Brahmani i njihove obitelji održavaju se u luksuzu i udobnosti.

utorak, 16. travnja 2024.

I dobar i koristan


Fra Šime Ančić, koga je fra Rufin Šilić 1950. god. ispitivao o fra Bariši Drmiću, reče za njega: "Bio je to čovjek velike molitve. Nikad mu nisam došao, da ga nisam našao u crkvi, gdje kleči. Kad god sam došao, morao sam mu naložiti vatru i skuhati ručak, jer niti je kuhao niti vatru ložio…"

[...]

"Posija sam žito – pripovijeda dalje Ante – na njivi od dva dana oranja još u ožujku. Bilo je lipo vrime. Kad sam sve završio, navečer nasta velika oluja i nevrime. Okolna brda je za kratko vrime prekrio snig. Uzorana njiva je isto bila prekrivena snigom. Poslije toga punuše velike bure, mrazevi se pojaviše. Skoro misec dana je to tako trajalo. Mislio sam da je sav moj trud bio uzalud. Počelo žito nicati ko pirika. Ljudi mi govorili da to priorem, ali ja nisam htio. Neka bude, što Bog da! Da kako ću pričati… Malo pomalo ugledalo se žito. Iz jednoga zrna po dvadeset drugih struka je raslo. Dobro žito bilo. Ali navalili vrapci. Po čitava jata su dolazili. Pogaziše i poidoše. Mećao sam i plašila i gledao sakriven. Ništa nije pomagalo. Oni idu čak na plašila. Nije mi drugo preostalo nego poći k fra Bariši. Bio je tada u Seonici. Sićam se ko danas. Poslao me da nalijem vode. Onda smo otišli u kapelicu. U kapelici oltarić, ja to sve stavio na oltarić. Fra Bariša uzeo neke knjige i počeo moliti. On je klekao i molio, molio. Meni dodije klečati, pa ustanem. Ne mogu od stida stajati, pa opet kleknem… A on. Bože moj, kao da je niko iz zemlje… Kad je završio, kaže mi: ‘Sinko, hajde pokupi ovo sve i pođi u miru!’ Reko mi je da idem naoposum okolo žita, da škropim blagoslovljenom vodom i molim Virovanje i Isusovu krunicu. Čim sam došao kući, to sam učinio. I gledao sam svojim očima kako jata vrebaca leteći žele pasti na žito, ali ni jedan ne pada, nego samo fijukne, pa odleti dalje. Nije mi od tog trenutka falilo ni jedno zrno."

Petar Filipović iznosi svoje mišljenje: "Fra Bariša je bio dobar. Osobito ga pamtim po tome što je molio na golim koljenima. Za nj se čulo po tome što je čudesa činio. Zato su dolazili k njemu sa svih strana. Evo, ispričat ću ti kako je bilo kad su u nas u Studenoj navalile gusjenice na kupus. Kupus dobar, ali i gusjenice uništiše sve za nekoliko dana. Otišli mi po fra Barišu. Došao fra Bare i molio, blagoslovio vodu i tom vodom blagoslovio kupus. Kad su gusjenice počele jedna za drugom ići, dođoše do vode i prestriješe vodu. To sam ja skupa s drugima gledao svojim očima. Nije se više ni jedna u kupusu pojavila."

(izvor)

nedjelja, 7. travnja 2024.

Priznanje granica



Uopće uzevši primjećuje se kod svih ukazanja kako su apostoli vrlo polako i s primjesama sumnjičavosti dolazili do vjere. Za Ivana je napisano da je počeo vjerovati kad je vidio prazan grob. Ali to još nije bila potpuna vjera: »Još naime ne bijahu razumjeli pisma, da je trebalo da Isus uskrsne od mrtvih« (Iv 20, 9). Učenike iz Emausa morao je Uskrsnuli s naporom dovesti do razumijevanja Pisma (Lk 24, 25) Završetak Markova Evanđelja više puta naglašava, kako učenici nisu htjeli vjerovati različitim svjedocima (Mk 16, 9 i sl.). Lukino Evanđelje izričito ističe da su apostoli izvještaj žena o uskrsnuću držali izmišljotinom (Lk 24, 10). 

Tako se izvještaj o Tominoj sumnji sasvim uklapa u psihološko stanje ostalih apostola, dapače s psihološkim stanjem svakog pojedinog čovjeka, koji je suočen s takvim događajem koji se protivi svakom iskustvu, kao što je Kristovo uskrsnuće. Toma zahtijeva da, prije nego povjeruje, stavi svoje ruke na rane Uskrsnuloga. 

Osam dana nakon toga ponovno se javlja Isus apostolima, kad je bio prisutan i Toma. Uistinu je Isus ponudio Tomi da dotakne njegove rane. Toma je u isto vrijeme bio svjestan svoje ograničenosti; dok je Gospodin govorio o ograničenosti ljudske spoznaje Boga: »Blaženi, koji ne vide, a vjeruju«. To ujedno znači, da je čovjeku pogled u novi svijet, u koji je Isus ušao uskrsnućem, gledanje njegove božanske slave (Lk 24, 26) u ovozemaljskoj opstojnosti, ograničen. Ovdje na zemlji nam preostaje samo vjera, i to vjera u onoga koji se je svojoj »braći« (Mt 28, 10) javio kao uskrsnuti i živi. Nisu mogli potpuno shvatiti što je u biti činjenica uskrsnuća, nego da moraju vjerovati onima koji su do te vjere došli i tu vjeru svjedoče. 

Zato je ovaj evanđeoski izvještaj konačno za nas poziv na poniznost, na skromnost i priznanje granica, mogućnosti ograničenosti. Svijet će nam uvijek bivati veći. Sve više čovjek prodire u spoznaju divnog sklada i svrhovitosti svemira. Sve više spoznaje beskonačnost svemira, svoju nesposobnost da u sve prodre. Pošto za nas svijet postaje veći, još veći je za nas Bog. On će za nas sve više biti neobuhvatan i nedostižan. Ako uopće nešto možemo saznati, tada nam to mora biti objavljeno po samoj Božjoj objavi. Ali to što o Bogu znamo samo je početno spoznanje, kao sjene što padaju na izvor svjetla, koje nas toplim i svjetlećim zrakama podsjećaju, da sunce zaista postoji. Potpuna spoznaja Boga, gledanje Boga, biti jedno s Njim, to nam je obećano za vječnost. Na ovom se svijetu moramo zadovoljiti s onim što nam je Bog objavio o sebi. Ovdje trebamo samo vjerovati. Vjera nas potiče da budemo svjedoci evanđeoske vijesti osobito onima koji su daleko od Boga, da i oni doznaju za Božju objavu i da je dalje šire.

petak, 29. ožujka 2024.

Njega, predana po odlučenu naumu i promislu Božjem, po rukama bezakonika razapeste i pogubiste

 


Ostanimo u podnožju križa, 

gdje nas zove naš Ljubljeni, 

i kad ne možemo više, 

zadovoljimo se da ga gledamo. 

(sv. Elizabeta od Presvetog Trojstva)

petak, 22. ožujka 2024.

Majka supatnica

Eno je pod Križem: stoji jaka i hrabra, i evo mi moj Učitelj veli: Ecce mater tua. On mi je daje za Majku. I sada, kad se vratio Ocu, kad je stavio mene na svoje mjesto na Križu, da pretrpim u sebi, što nedostaje njegovoj Muci za njegovo tijelo – Crkvu, sada je opet tu Djevica, da me nauči trpjeti poput Njega, da mi kaže, da mi objavi posljednji pjev njegove Duše, što ga nitko osim nje, njegove Majke, nije mogao zamijetiti.

Kad budem izrekla svoj consummatum est, opet će me ona, Janua Coeli, uvesti u božanske dvore, šapćući mi posve tiho tajanstvene riječi: Laetatus sum in his quae dicta sunt mihi, in domum Domini ibimus

(sv. Elizabeta od Presvetog Trojstva)

subota, 16. ožujka 2024.

Ljudi traže kruha, a »duhovi« im daju kamen; ljudi mole ribu, a »duhovi« im daju zmiju


 

Kako se vidi, javljanje duša iz vječnosti — makar ono usliedilo na »molbu«, ali pod pogodbom: ako to Bog dopusti — nema ništa zajedničko sa »Spiritiziranjem«. Da se mogu javiti duše iz čistilišta ili iz stanja blaženstva, jasno je za onoga koji vjeruje, da uistinu postoji Bog. Bog može dopustiti ili naložiti, da se jave duše pokojnih. Naravski, nije lako imati sigurnu spoznaju o tom, da se ne radi o bilo kakvoj obmani, nego da uistinu stojimo u vezi s individualnom dušom izvjestnog pokojnika. Uostalom, nije ni lako znati, da li se kod pojedinih »čudesnih« ozdravljenja radi o pravom čudu; ali zato ipak može biti, a i ima slučajeva, u kojima sasvim sigurno znamo, da je izključeno svako naravno tumačenje, te prema tome da se radi o pravom čudu. Traži se, dakle, najveći mogući oprez, iskreno savjetovanje s izkustnim duhovnim vođom i stroga kritičnost u prosuđivanju pojedinih pojava. 

Možda će tko misliti, da se ne javljaju i niti ne mogu javljati duše pokojnih samo zato, što bi mu se inače sigurno već bio javio pokojni prijatelj ili tko drugi. Slično je mislio i sv. Augustin, kad je rekao bi mu se sigurno bila javila njegova pokojna majka, koja je s toliko ljubavi bila zabrinuta za njega i njegov spas. Međutim u toj stvari ne možemo ništa tražiti ili zahtievati. Kad ne znamo za uvjete koji su potrebni bilo sa strane Boga, bilo sa strane pokojnih, bilo sa strane nas živih — kako ćemo onda tražiti, da se stvar mora odvijati po našim zahtjevima i očekivanjima?

Sigurno je samo ovo:

Ako Bog dopusti, da nam se javi duša pokojnoga, onda on sigurno ima pred očima ili dobro te duše ili naše vlastito dobro; u svakom slučaju i ta pojava mora biti na izvanjsku slavu Božju.

Zapamtimo, da prema jednom dekretu Urbana VIII. i sama Crkva u ovoj stvari ostavlja vjernicima podpunu slobodu. Izvještaje o tom, da su se u određenim slučajevima javile duše iz čistilišta, kao i eventualna vlastita izkustva o takvim pojavama ne treba uzeti kao stvar, u koju se naprosto mora vjerovati zbog autoriteta Božjeg, nego ih treba izpitati i prosuđivati kao svaku drugu činjenicu, Mjerodavni su zakoni ljudske znanstvene spoznaje.

Ali zapamtimo i sliedeće. — Duše, koje još pate u čistilištu, u prijateljstvu su s Bogom: njima je vječno blaženstvo već osigurano, ne mogu ga više izgubiti, samo još moraju izdržati vremenitu kaznu. Smrću je za njih prestao »dan djelovanja«. Zato, ako se javi duša iz čistilišta, onda to mora biti s privolom Božjom; inače bi sliedilo, da duše u čistilištu mogu, ako ne sticati zasluge, a ono barem zaslužiti nove kazne. Ako je pak sigurno, da se duše iz čistilišta mogu javiti samo uz privolu Božju, onda je sigurno i to, da se one ne će javiti, da bi nas tjerale u strah ili da bi nam naškodile. Ako se one jave, onda se jave zato, da bi tražile našu pomoć ili da bi nam poručile nešto, što je nama u pomoć i na spas. 

U vezi s ovim primjetbama razumjet ćemo, da ne moraju biti prazne »pripoviesti« ili »izmišljotine« ili »obmane« svi oni slučajevi, u kojima se dogodi, da na pr. bez mehaničkog uzroka stane ura, i da poslije doznajemo, da je upravo u to isto vrieme umro neki naš rođak ili prijatelj; — da je pala slika sa zida, i da se baš u to isto vrieme dogodila nesreća jednom našem znancu, koji nam je iznenada došao u misli; — da smo iznenada vidjeli neku više ili manje određenu prikazu, koja je onda za tren oka opet nestala, i da je ova pojava naviestila smrtni slučaj itd.

Kažemo samo, da su to moguće stvari, ali se, dakako, svaki konkretni slučaj mora točno izpitati. U mnogim će slučajevima izvještaji biti tako neodređeni i podatci tako nejasni ili »nemogući«, da se ne će moći doći do pravog suda. Zato je promašeno, ako mislimo, da moramo za svaki pojedini slučaj naći pozitivno rješenje. Strogo uzevši nije ni potrebno, da imamo jasan i siguran odgovor za svaki konkretni slučaj; odgovor je uviek vezan na stanovitu mjeru uvjeta i podataka. Već je mnogo, ako barem donekle znamo za granice onoga, što je moguće, te ako barem u nekim slučajevima možemo doći do sigurnog suda. Ni najbolji liečnik ne može uviek i u svakom slučaju sa sigurnošću ustanoviti vrstu bolesti. Ipak smo zahvalni i sretni, što on barem u nekim slučajevima može sigurno znati, od čega bolujemo.

(izvor)

petak, 8. ožujka 2024.

Devetomjesečna devetnica Gospi Guadalupskoj


Molitva 

devetomjesečne devetnice Gospi Guadalupskoj

za svakodnevnu molitvu od 12. ožujka do 12. prosinca 2024. godine

 

O djevičanska Bogorodice, utječemo se pod tvoju obranu i molimo tvoj zagovor protiv tmine i grijeha koji sve više obavijaju svijet i prijete Crkvi. Tvoj Sin, naš Gospodin Isus Krist, tebe nam je dao za majku kad je umro na križu za naše spasenje. Tebe je također poslao 1531., kad su nas opsjedale tama i grijeh, kao Gospu Guadalupsku na Tepeyacu da nas vodiš k Njemu koji je jedini naše svjetlo i naše spasenje.

Po tvom ukazanju na Tepeyacu i po tvojoj trajnoj prisutnosti s nama na čudesnom ogrtaču svoga glasnika Ivana Didaka milijuni su se duša obratili vjeri u tvoga božanskoga Sina. Po ovoj devetnici i po našoj posveti tebi, ponizno zazivamo tvoj zagovor za svakodnevno obraćenje našega života Njemu i za obraćenje milijuna drugih koji još u Njega ne vjeruju. U našim domovima i u našem narodu vodi nas k Njemu koji jedini pobjeđuje grijeh i tamu u nama i u svijetu.

Ujedini naša srca sa svojim Bezgrješnim Srcem da bi naša srca pronašla svoj pravi i trajni dom u Presvetom Srcu Isusovu. Neprestavno nas na na našem životnom hodočašću upravljaj prema vječnom domu s Njime, tako da se naša srca, sjedinjena s tvojim, uvijek pouzdaju u Božje obećanje spasenja, u njegovo milosrđe koje nikada ne iznevjeruje one koji mu se obraćaju ponizna i skrušena srca. Po ovoj devetnici i našoj posveti tebi, o Djevice Guadalupska, vodi sve duše u Americi i širom svijeta k svomu božanskom Sinu u čije ime molimo. Amen.

 

Rajmund Lav kard. Burke

petak, 1. ožujka 2024.

Skvarenje na najvećem stupnju


Ma reći će tko: Ta vi, otče, jako umanjiste broj pravih krstjanah, kao da bi htjeli reći, da dobrih i svetih, koji bi podpuno zakon božji ovršivali, niti neima, što ipak mislim, da biti nemože. Ne, ne, bogoljubni krstjani, nemogu kazati, da neima dobrih i svetih krstjanah. Hvala neizmjernomu milosrdju božjemu, koje nikad sv. crkvu tako zapustiti neće, niti dopustiti, da se svi u njoj skvare! Bog naime, dragi moji! i u ovo vrieme, gdje je skvarenje na najvećem stupnju, kraljuje nad nami i bdije, te odabire mnogo svetih crkovnjakah i redovnikah obojega spola, mnogo bogoljubnih svjetovnjakah, koji iz svih silah nastoje volju božju izpuniti, te onako, kao što im zakon božji i sv. evangjelje zapovieda, žive. U zao čas dakako, da nikoga takovoga bilo nebi! Porad ovih Bog sviet ovaj jošte uzdržaje; jer mu molitvami svojimi srdjbu ublažuju. Sviet ovaj bi propasti i svršiti se morao, da nestane sasma pravih krstjanah. Ali porad svega toga nevaramo se, dragi krstjani! ako kažemo, da jako malo imade pravih krstjanah u razmjerju s onimi, koji, zametavajuć zakon božji, nehaju za dobro, već neprestano u griesih žive. Osim ono malo dobrih krstjanah, ostali nisu drugo, kao što govori Salvian, nego sklad svih zalah.

(izvor)

četvrtak, 22. veljače 2024.

Primorani smo boriti se


Susreti s profesorom Bileckim

Kada sam se god kasnije u životu sjetio dvomjesečnoga boravka u Judenburgu, uvijek su izbili u prvi red kao najsnažniji dojmovi: glad, studen i obračunavanje s naivnim sveslavenstvom.

Bilo je i opet jedno zuboboljno i reumatično veče.

Ja sam popio večernju vojničku crnu kavu i pojeo komad kukuruznoga kruha, koji mi je ostao od podne. Strpao sam u vojničku kabanicu tintarnicu, pero i blok papira za pisanje te sam s pismenim dopuštenjem, da mogu izostati u gradu do dvanaest sati u noći, izašao iz kasarne na ulicu.

petak, 16. veljače 2024.

Onda kada su u bijedi


Krug budućnosti Rusije proširuje se. Utemeljeno je načelo cijeloga novog svijeta, načelo kojemu je svrha obnova kršćanstva posredstvom sveslavenske pravoslavne ideje i uvođenje nove misli u čovječanstvo. To će se zbiti čim Zapad istrune, a istrunut će kad papa pošto konačno izobliči Krista – tim samim dozove ateizam u pokvareno zapadnjačko čovječanstvo.

Dostojevski u pismu Majkovu 15. svibnja 1869.

Sveti Otac posvetit će mi Rusiju, koja će se obratiti, pa će svijetu biti poklonjeno jedno razdoblje mira.

Gospa Fatimska 13. srpnja 1917.

* * *


Lik Tarasa Ševčenka nad Rusijom¹


srijeda, 14. veljače 2024.

Sveta Crkva u ime Božje kazuje ti i propovijeda sad u korizmi, da je sve, što je na zemlji, prolazno, i da su sve radosti na svijetu samo jedna taština.


Bog hoće, da se svi ljudi spase, da se svi griješnici na pokoru obrate. Ali bez milosti se Božje nitko ne može spasiti; bez milosti ne mogu nevjernici doći do spoznanja istine, ne mogu se ni griješnici obratiti na pravu pokoru, niti pravednici ustrajati u dobru do konca života. Te milosti Bog nam ne da bez molitve. Isus pak hoće, da molimo u Ime Njegovo, neka se zna, da nam je On zaslužio sve milosti. Bog nam, istina, daje prve milost i bez molitve, kao: poziv k vjeri, ili kad poziva griješnika na obraćenje, ili milost molitve. Ali drugih milosti, osobito milost ustrajnosti, po običnom redu stvari, ne daje nam nego po molitvi. Odatle i zaključuju sv. naučitelji, da je molitva svima, koji su došli k razumu, potrebita za spasenje. I to je članak naše sv. vjere, da se odrasli bez molitve ne mogu spasiti, jer bez molitve ne mogu dobiti milosti, što su nam za spasenje potrebite. 

A te milosti valja moliti u Ime Isusovo, neka se zna, da nam se sve milosti daju po zaslugama Isusovim. Zato i griješnici treba da se s pouzdanjem utiču k Isusu, jer se postignuće milosti ne oslanja na našim zaslugama, nego na milosrđu Božjem i zaslugama Isusovim. Zato naš Spasitelj i potiče svoje učenike neka sve mole Oca nebeskoga u Ime Njegovo: "Zaista, zaista vam kažem ako što uzištete u Oca u Ime moje, dat će vam. Do sada ne iskaste ništa u Ime moje. Ištite i primit ćete, da radost vaša bude potpuna."

(izvor)

utorak, 6. veljače 2024.

Obsluživati ne samo zapovijedi već i svjetovanja Gospodnja


[...] u zajedničkom dogovoru poslaše poruku Kati, da privede svog Antića iz Varcara u Jajce, neka bi se iz nejake dobi priviknuo u kući župskoj višoj bogomolji, i prisvojio si kojegod početke književnosti za buduću upravu njegova života. Vodi dakle Kata Antića, kao druga Anna svog Samuela, obučena bielim efodom skrovitog do tad ne očitovanog majčinog zavieta, da ga preda u ruke duhovnih otacah i žrtvuje na viek stanju redovničkom. Tiho tumače otci duhovni Kati nesmotrenost ovog zavieta, koja prieči u stanje redovničko jedinčad primati i majke lišavati u njihovoj starosti Bogom date si pomoći i podpore: nu junakinja Kata umiljeno moli otce duhovne, neka bi oni pomnjivo iskušali u Antiću pravo zvanje božje, a ne obzirali se na njezinu starost, koju sam, veli, čvrsto oslonila kad sam zaviet činila, na onoga koji je pravi jedini otac svih sirotah. Bože, Bože! koja sveta čuvstva obuzimahu nevino srdašce Antićevo, čujući ove razgovore! Mi bi rekli istinito, kad ga laskavo priupitkivaše majka i otci duhovni: želiš li biti redovnik? da su mu na vrhu jezika ostale neotrgnute rieči malog Samuela: ecce ego Domine, quia vocasti me.

nedjelja, 28. siječnja 2024.

Ne samo lijepe, nego i povoljne

S obzirom da smo danas proslavili sedamdesetnicu, a u petak je Svijećnica, većina čitatelja ovoga bloga vjerojatno pomalo započinje raskićivanje božićnih ukrasa. Sada je i zgodna prilika za razmisliti o tome što biste mogli napraviti bolje idućeg Božića. Na materijalnom području, jedna dobra ideja je nabaviti kvalitetnije i ljepše jaslice. U tom poduhvatu nećete naći prikladnija djela od onih koja izlaze iz radionice gospodina Ivana. Mi koji ga poznajemo, zovemo ga Majstor Ivan jer njegove rukotvorine izgledaju izvrsno. Moguće je dogovoriti brojne detalje, od dimenzija do pojedinih motiva u jaslicama, ali trebate na vrijeme rezervirati Majstorovo vrijeme kako biste stigli na red. 

(detalj jaslica koje je Majstor Ivan napravio za brata Marka)

Ako ste zainteresirani za više fotografija prošlih uradaka Majstora Ivana i želite da vam pošaljem njegove kontakt informacije, javite se na email adresu ovoga bloga tomablizanac@gmail.com 

petak, 26. siječnja 2024.

K don Boscu

Nakon što sam (zahvaljujući blogu Murus inexpugnabilis) objavio već tri članka za redom s citatima iz djela sv. Ivana Bosca, zaključio sam kako je krajnje vrijeme da ponovno posjetim toga svetca. Neću vas zasipati fotografijama jer većinu toga možete naći u mom opisu puta od prije devet godina (1, 2, 3), doduše u nešto lošijoj kvaliteti. Idući tjedan je blagdan don Bosca, pa sam kupio i nekoliko svetih sličica, koje sam položio blizu relikvija toga svetca, kako možete vidjeti na fotografiji: 

Pomolio sam se za sve čitatelje ovoga bloga. Ostavit ću ove nedjelje te sličice na stoliću gdje obično budu misalčići i letci za tradicionalnu misu,  pa ako želite (i stignete), slobodno se poslužite. Prvo sam namjeravao sakriti sličice ispod kutija s malim misalima tako da vidim koliko ljudi pozorno čita moje postove, ali učinilo mi se da bi to bilo predjetinjasto tako da će ipak biti na vidljivom mjestu. 

S obzirom da je moj posjet Torinu bio vrlo kratak, planirao sam samo dvije obavezne lokacije: svetište Gospe od Utjehe, gdje se nalazi meni jedan od najdražih likova Blažene Djevice Marije te baziliku Marije Pomoćnice u Valdoccu. Od muzeja sam se dvoumio između poznatog egipatskog muzeja koji je 2015. još bio zatvoren zbog obnove i galerije Sabauda u sklopu kraljevske palače. Iskreno sam si priznao da me za razliku od europske klasične umjetnosti, ona staroegipatska baš i ne zanima (što bih radije imao doma na zidu?), pa je odluka pala na savojsku galeriju iako sam kroz nju već jednom prošao.  Evo za kraj deset slika ili detalja po mom izboru iz te galerije. 










ponedjeljak, 22. siječnja 2024.

Kao što ono što je crno ne može biti bijelo, tama se ne naziva svjetlom; dan ne može biti noć; tako i kada je jedno vjerovanje u suprotnosti s drugim: ili jedno ili drugo mora se nalaziti u zabludi.


P. Postoje Židovi, muhamedanaci, raskolnici, protestanati, to jest kalvinisti, luterani i takozvani evangelici, odnosno širitelji krivotvorenih Biblija i evanđelja itd., a postoji i Rimokatolička Crkva: u kojem od ovih poglavitih društava možemo sa sigurnošću pronaći pravu religiju?

O. Pravu religiju možemo pronaći samo u Rimokatoličkoj Crkvi.

[...]

P.  Mogu li crkve valdenza i protestanata imati obilježja prave Crkve? 

O. Crkve valdenza, protestanata i svih drugih krivovjeraca ne mogu imati obilježja prave Crkve. 

1. One nisu Jedna, jer nemaju istu vjeru, ni isti nauk, ni istu glavu. Naprotiv, teško je pronaći dva službenika jedne te iste krivovjerne sekte koji se slažu u glavnim točkama njihova vjerovanja. Stoga, odatle nastaju stalne podjele u stvarima koje su bitne i od najveće važnosti. Sama je protestantska crkva nedugo nakon svojeg osnutka već bila podijeljena na više od dvjesto sekti. U njima neki priznaju Misu, a drugi je preziru; neki vjeruju u sedam sakramenata, drugi priznaju samo pet, neki tri, neki dva, neki nijedan. Gdje bi se usred tolikih i tako ogromnih proturječja moglo postići jedinstvo vjere? 

2. Nisu Svete, jer odbacuju sve ili dio sakramenata, iz kojih jedinih proizlazi prava svetost; ispovijedaju mnoge stvari protivne Evanđelju, koje su odvratne samom Bogu. U svim životima krivovjeraca, nevjernika, otpadnika, ne može se navesti nijedan svetac, pa čak nijedno čudo. Naprotiv, glavni pokretači sekti unakazili su se porocima i zločinima. Calvin i Luther tvrdili su u svojem vremenu da su katolici puno bolji od reformiranih. Pa i Erazmo, topli promicatelj protestantizma, morao je reći da svi slavni ljudi Reformacije: daleko od toga da čine čuda, nisu mogli izliječiti ni jednog šepavog konja. 

3. Nisu katoličke, jer su ograničene samo na neka mjesta, i u samim tim mjestima mijenjaju svoj nauk prema vremenima. Niti su katoličke s obzirom na vremensko razdoblje, jer u usporedbi s katoličkom vjerom broje tek nekoliko stoljeća postojanja. Prije Focija nije bio poznat grčki raskol; prije Henrika VIII. nije bilo govora o anglikanizmu; prije Petra Valdesa nitko nikada nije ni spomenuo valdenze; prije Calvina i Luthera nikada nije bilo spomena protestantizma ili reformacije, luteranizma ili kalvinizma. Općenito, sva su krivovjerja počela dobivati nazive ili postojati od vremena svojih osnivača; nijedno se ne proteže sve do Isusa Krista. 

4. Nisu apostolske, jer ne ispovijedaju, naprotiv, odbacuju mnoge stvari koje su apostoli vjerovali i naučavali. Nijedna od krivovjernih zajednica ne može se pohvaliti da ima niz nasljednika sve od apostola. 

Naposljetku, nisu sjedinjene s rimskim prvosvećenikom koji je nasljednik svetog Petra, glave i poglavara apostola. 

[...]

P. Zar se ne može dogoditi da Židovi, muhamedanci, raskolnici, valdenzi, protestanti, to jest kalvinisti i luterani, i slični, premda nisu u katoličkoj, apostolskoj, rimskoj Crkvi, ipak imaju pravu vjeru? 

O. Svi oni nemaju pravu vjeru, jer je ne primaju od Katoličke Crkve, jedine prave Crkve Isusa Krista, jedine čuvarice istine i zakonite tumačiteljice nauka svojega božanskog Učitelja. 

P. Koja je najveća zabluda Židova? 

O. Najveća zabluda Židova sadržana je u tome što oni, još uvijek čekajući dolazak Mesije, ne vjeruju u Isusa Krista ni u njegovo sveto Evanđelje. 

P. Što Židovi moraju učiniti kako bi se mogli spasiti? 

O. Kako bi se mogli spasiti, Židovi moraju priznati Isusa Krista kao Mesiju, primiti sveto krštenje, a zatim obdržavati Božje i crkvene zapovijedi. 

P. Tko je glava muhamedanske religije? 

O. Muhamed koji je širio svoje zablude početkom sedmog stoljeća kršćanske ere. Njegova religija je mješavina židovstva, kršćanstva i poganstva s dodacima, varijacijama i bajkama, koje se u praksi združuju da unište svako načelo zdravog morala. 

P. Tko je početnik grčkog raskola? 

O. Grčki raskolnici priznaju kao početnika svojeg raskola Focija, glasovitog carigradskog patrijarha, koji se u IX. stoljeću pobunio protiv rimskog prvosvećenika. 

P. Tko je glava valdenza, koji žive u velikom broju u dolini Luserna blizu Pinerola? 

O. Glava valdenza je Petar Valdes, trgovac iz Lyona. Svoj krivi nauk započeo je oko sredine trinaestog stoljeća. 

P. Je li istina da je nauk valdenza uvijek bio isti: od vremena apostola pa sve do naših vremena? 

O. To je izrazito krivo u svakom pogledu. Prije Petra Valdesa o tome nije bilo ni riječi na svijetu. Nakon Petra Valdesa, ponovno se promijenio [njihov nauk] usvojivši zablude Wycliffea i Husa. Zatim je u šesnaestom stoljeću degenerirao u kalvinizam, a u našim su danima takozvani valdenzi istinski protestanti, do te razine da se nazivaju evangelicima ili barbettima. 

P. Tko su glave protestanata? 

O. Glave protestanata su Calvin i Luther, koji su živjeli sredinom šesnaestog stoljeća. Calvin, simonijski klerik, osuđen je na strogu kaznu za sramotan zločin. Luther, fratar koji je napustio samostan, počinio je najteže nerede, među kojima i to da se oženio redovnicom vezanom zavjetima, dok je i on sam bio vezan svečanim i vječnim zavjetima. 

P. Jesu li ovi ljudi — Muhamed, Petar Valdes, Calvin i Luther — dali znakove da su poslani od Boga? 

O. To su bili ljudi koje nije poslao Bog; nisu učinili nijedno čudo, niti se na njima obistinilo ijedno proročanstvo. Širili su svoje zablude i praznovjerja nasiljem i razvratnošću. Njihova religija otpušta uzde svim opačinama, otvara put svim neredima. Tako da se može reći da su pozvani ne od Boga, nego od Sotone da propovijedaju i šire bezbožnost među ljudima. 

P. Dakle, oni nisu u Crkvi Isusa Krista? 

O. Budući da oni nemaju Isusa Krista kao svoju Glavu, ne mogu pripadati njegovoj Crkvi; nego, kako kaže sv. Jeronim, pripadaju sinagogi Antikrista, to jest jednoj crkvi koja je suprotstavljena Crkvi Isusa Krista. 

(sv. Ivan Bosco, izvor)

petak, 19. siječnja 2024.

Koliko bi duša išlo prema raju, a ovako su, naprotiv, zauvijek izgubljene u paklu


PETAK 

Vječnost kazni 

1. Uzmi u obzir, sine, da ako odeš u pakao, više nikada nećeš izaći. Tu se trpe sve kazne i sve su vječne. Proći će stotinu godina otkad si u paklu, proći će tisuću, a pakao će iznova počinjati: proći će sto tisuća, sto milijuna, tisuću milijuna godina i stoljeća, i pakao će opet počinjati. 

Kada bi anđeo donio vijest osuđenicima da ih Bog želi osloboditi od pakla kada prođe onoliko milijuna stoljeća koliko ima kapi vode, lišća na drveću i zrnaca pijeska u moru i na zemlji, ova bi vijest bila najveća utjeha za osuđenike, koji bi rekli: »Istina je da mora proći mnogo stoljeća, ali treba jednoga dana završiti.« No, proći će sva ova stoljeća i sva zamisliva vremena, a pakao će opet iznova počinjati. 

Svaki bi osuđenik htio s Bogom sklopiti ovaj ugovor: »Gospodine, povećaj koliko ti se sviđa ovu moju kaznu, pusti me da ostanem u ovim mukama koliko hoćeš, samo mi daj nadu da će jednom prestati.« Ali ne; ovaj kraj, ova nada, nikada neće doći. 

2. Kad bi se barem jadni osuđenik mogao varati i laskati sebi govoreći: »Tko zna, možda mi se jednog dana Bog smiluje, i izbavi me iz ovog ponora!« Ali ne, nikada neće imati ni ovo laskanje. Osuđenik će uvijek gledati na svojem licu ispisanu kaznu svoje nesretne vječnosti. »Dakle«, nastavit će on, »svim ovim bolovima, ovom ognju, ovim urlicima za mene više nema kraja?« Ne, bit će mu odgovoreno, ne, nikad više. »I hoće li uvijek trajati?« Uvijek, cijelu vječnost. Riječ uvijek vidjet će ispisanu na onim plamenovima koji ga muče; uvijek na vrhovima mačeva koji ga probadaju; uvijek na onim demonima koji ga muče; uvijek na onim vratima koja se više nikada neće otvoriti. O vječnosti! o bezdane bez dna! o more bez obale! o špiljo bez izlaza! Tko ne bi drhtao misleći na tebe? O prokleti grijehu! kakva strašna mučenja pripremaš onomu tko te počini! Ah! nikada više, nikada više grijesi u mojem životu. 

3. Ono što te onda mora ispuniti strahom jest pomisao da je i pod tvojim nogama otvorena ta užasna peć i da je dovoljan jedan jedini smrtni grijeh da u nju padneš. Razumiješ li, sine, što čitaš? Vječna kazna za jedan jedini smrtni grijeh, koji ti je tako lako učiniti. Jedna hula, jedno oskvrnuće blagdana, jedna krađa, jedna mržnja, jedno mrmljanje, jedan nečisti čin, riječ, misao dovoljni su da te osude na muke pakla. 

Ah, o sine! onda slušaj što ću ti reći: Ako imaš grižnju savjesti za neki grijeh, idi brzo na ispovijed da započneš dobar život; upotrijebi sva sredstva koja će ti ispovjednik predložiti; ako je potrebno, obavi opću ispovijed; obećaj da ćeš bježati od opasnih prigoda, zlih prijatelja; a ako te Bog zove i da napustiš svijet, brzo se tomu predaj. Što god netko učinio da pobjegne od vječnosti kazne malo je i nije ništa: Nulla nimia securitas ubi periclitatur aeternitas

O, koliki su u cvijetu svoje mladosti napustili svijet, domovinu, rodbinu, i otišli kako bi se zatvorili u špilje, u pustinje, Živeći samo o kruhu i vodi, doista ponekad samo o travi, i sve su to činili kako bi izbjegli pakao! A što ti radiš? Nakon što si toliko puta grijehom zaslužio pakao, što radiš? 

Stavi se pred noge svojega Boga i reci mu: Gospodine, evo spreman sam učiniti što god hoćeš; nikada više grijesi u mojem životu; već sam te previše puta uvrijedio; daj mi svaku kaznu u ovom životu samo da mogu spasiti svoju dušu. 

(sv. Ivan Bosco, izvor)

petak, 12. siječnja 2024.

Prisustvovati sv. Misi


Misa je Žrtva Tijela i Krvi Gospodina našega Isusa Krista, koja se prinosi Bogu na oltarima, pod prilikama posvećenog kruha i vina. 

Mladi, shvatite dobro da prisustvovanjem na svetoj Misi činite isto kao da pratite božanskog Spasitelja, kad je iz Jeruzalema izlazio noseći križ na goru Kalvariju, gdje je bio razapet doživjevši najsurovija mučenja, i prolio sve do posljednje kapi svoje krvi. 

Tu istu Žrtvu obnavlja svećenik dok slavi svetu Misu, uz ovu jedinu razliku: žrtva Kalvarije bila je bolna za Isusa i uz prolijevanje krvi, dok je Misa nekrvna žrtva, to jest bez prolijevanja krvi, i bez ikakve boli. 

Budući da se ne može zamisliti ništa svetije, dragocjenije od Tijela, Krvi, Duše i Božanstva Isusa Krista, tako sudjelovanjem na Misi činite djelo koje je najveće, najsvetije, najviše na slavu Božju, a najkorisnije za vašu dušu. Isus Krist dolazi sam osobno svakomu posebno primijeniti zasluge ove klanjanja najdostojnije Krvi, koju je za nas prolio na Kalvariji na križu. 

Ali, gledajući tolike mladiće kako su namjerno rastreseni dok ondje nepobožno stoje, bez čednosti, bez pažnje, bez poštovanja, ostajući na nogama, gledajući tamo ovamo, navodi nas da kažemo da oni ne prisustvuju božanskoj Žrtvi poput Marije i sv. Ivana, nego poput Židova, te mnogo puta obnavljaju patnje Kalvarije uz tešku sablazan svojim prijateljima i obeščašćenje naše svete vjere! 

Polazite, dakle, na sv. Misu, dragi moji mladi, ali polazite s raspoloženjem pravog kršćanina i predočite si da vidite Isusa Krista kako započinje svoju bolnu Muku, izložen najsurovijim mučenjima za naše spasenje. Za vrijeme Mise vladajte se sa čednošću i sabranošću, tako da vas ništa ne ometa. Neka vaš um, srce i svi vaši osjećaji ne budu ni na što drugo usmjereni nego na čašćenje Boga. 

(sv. Ivan Bosco, izvor)

petak, 5. siječnja 2024.

Stara i nova godina

Najprije hvala dragom Bogu za sve što se dogodilo u prošloj godini i neka bude uz nas (i mi uz Njega) u ovoj novoj godini!

Zatim, sretna nova godina svima koji još čitaju ovaj blog koji će sutra, na Bogojavljenje, napuniti 15 godina. 

Ne pišem više na blogu tako često kao u nekim drugim periodima, a i ono što objavljujem najčešće nema puno mojih doprinosa osim izbora teksta i ilustracije. Nažalost, nakon odurnih odredbi pape Franje i njegovih podčinjenih kojima ograničavaju tradicionalnu misu i sakramente, ne mogu više izvještavati o lokalnim stvarima vezanim uz tu tematiku. Najbolje što možemo je pognuti glave i ne uznemiravati druge svojom prisutnošću nadajući se da nas neće denuncirati. Ni bivši gostujući autori i prevoditelji više se ne javljaju, pa se sve to osjeti u padu broja objavljenih postova i broja posjeta bloga. No, s obzirom da ni na koji način ne ovisim o ovom blogu, ne mogu reći da mi to jako teško pada. 

S osobne strane, posebno gledajući na moje bližnje, prošla godina je bila prepuna blagoslova, kako materijalnih, tako i duhovnih. No, o tim stvarima nije prikladno pisati na ovakvoj stranici, pa ću se radije nakratko prisjetiti javno poznatih događaja vezanih uz teme kojima se bavim na blogu. Od lijepih stvari koje smijem istaknuti, tu je život zajednice okupljene oko tradicionalne mise u crkvi sv. Blaža, posebno povratak u obnovljenu crkvu, dvije nove knjige Društva Benedictus od kojih sam jednu ukratko predstavio i povremeni posjeti hrvatskih bogoslova FSSP-a. Od važnijih stvari za zagrebačku nadbiskupiju, svakako treba podsjetiti na dolazak novog nadbiskupa. Između tužnih i ružnih stvari, samo ću spomenuti odlazak p. Roberta i posljedični gubitak tradicionalnih misa u Sigetu te nečuveni izgon mladih franjevaca kojima je jedini krimen bila ljubav prema nauku i liturgiji Crkve. U globalnom smislu, nastavlja se orgijanje u Rimu gdje papa Franjo pokušava Crkvu promijeniti u ono što ona nije i ne može postati. 

Da završimo ovaj kratki spomen u pozitivnom tonu, svakako vam preporučujem vrlo jasan i sadržajan katekizam biskupa Schneidera Credo: Compendium of the Catholic Faith. Na Amazonu možete pročitati izvadak iz katekizma i naručiti knjigu, a cjelovito djelo (za one kojima ne smeta kršenje copyrighta) nalazi se već nekoliko mjeseci na uobičajenim repozitorijima. Čitanje nekoliko stranica dnevno iz ove knjige sigurno će vam puno više koristiti, nego komentari o ovom ili onom zbivanju u Mordoru. Nedavno sam otkrio da Microsoftov browser Edge ima poprilično kvalitetnu opciju automatskog čitanja (Text-to-Speech) koja dobro zvuči i na engleskom, ali i na drugim jezicima (primjerice Čehovljeve humoreske dosta dobro zvuče kad ih čita "Goran" na "bosanskom"). Tako da imate i tu opciju ako vam se, kad ste npr. umorni, ne da fokusirati na čitanje s ekrana. 

Evo vam još dva jednostavna, a dobra savjeta koje možete provoditi bez imalo truda. Stavite si u WhatsApp broj nekog pobožnog redovnika koji objavljuje poticajne duhovne statuse. Ja, recimo, imam broj jednog grkokatoličkog monaha s kojim se doduše dosta rijetko čujem, ali me skoro svako jutro obraduju (često i zahtjevne) duhovne misli. 


Nadalje, kad na ulici vidite redovnicu (ili, dosta rjeđe, svećenika) preporučite se u sebi u njezine molitve (možete i zamoliti svog anđela čuvara da kontaktira njezinog s tom molbom). Vjerojatno svatko od nas moli i za sve one koji su mu se preporučili u molitve, a ovako vrlo jednostavno stječete kvalitetne molitelje za sebe i svoje. Pri tome, naravno, nema potrebe da pojedinu redovnicu (ili općenito, osobu koja vam se čini posvećena molitvi) ometate izravnim obraćanjem.