Danas se čuje, kako mnogi ljudi, ne samo takozvani školovani, već i prosti, napadaju našu sv. Crkvu: da je ona zastarjela, da je neprijateljica slobode i napretka ljudskog duha, jer da se njezina nauka, one vječne istine, koje ona čuva i naviješta ne mogu u sklad dovesti, s današnjom znanošću, da čovjeka ponizuje tražeći, da istine, koje ne shvaća, vjeruje, - i slično. Ima bezbroj predmeta, po kojima se, kao po veoma plodnom polju, može oštri ljudski duh kretati istražujući i proučavajući prirodne istine i zakone. To ne samo da je dopušteno, nego to i sama njegova narav traži. Ali velika je preuzetnost, da, upravo drskost i opačina, ustati proti ugledu Gospodina Isusa, jedinog i istinitog Učitelja čovječanstva, Nauka, o kojoj svima ovisi vječno spasenje, sva je gotovo o Bogu i o božanskim stvarima. A te nauke nije izumio čovjek, nije ju otkrila ljudska mudrost, već ju je sam Sin Božji crpio i primio, a nama objavio, od samoga Oca svoga, "Riječi što si mi dao, dao sam njima." Zato ona mora da puno toga sadržaje, ne što se protivi razumu, jer to ne može nikako da bude, već što je tako duboko, te ne možemo isto tako doseći, kao što ne možemo ni shvatiti, kakav je Bog u sebi. Pa ako ima toliko stvari skrovitih i od same naravi zavijenih, što ih ne može ni jedna ljudska pamet da protumači, a o njima opet nitko pametan ne može da podvoji, onda će biti zloraba slobode, ne podnositi ono, što je daleko iznad sve naravi, jer se ne može da shvati, što je u sebi. Ima se dakle podvrći um ljudski ponizno i bezuvjetno u pokornost Isusu Kristu sve dotle, dok kao zarobljen ne bude Njegovu Božanstvu i vlasti: Zarobljujući svaki razum u pokornost Kristu!
Takovu potpunu pokornost zahtijeva Bog i Spasitelj naš Isus, jer On jedini ima vrhovnu vlast nad razumom i voljom našom. A kad se mi pokorimo i služimo svojim razumom Isusu, to nipošto ne činimo ropski, već posve u skladu i s razumom i sa svojim prirođenim dostojanstvom, jer se ne podvrgavamo kakovom čovjeku, nego Bogu Stvoritelju i početniku svega, kojemu smo po naravnom zakonu podvrgnuti: niti pristajemo uz mišljenje kojega čovjeka učitelja, nego uz vječnu i nepromjenljivu Istinu. Tako postizava čovjek i naravno dobro razuma i ujedno slobodu. Istina naime koja izlazi iz božanskoga nauka Isusova, rasvjetljuje i razbistruje svaku stvar, kakova je ona u sebi i koliko vrijedi. A kad čovjek to upozna te se pokori svrhunaravnoj istini, onda će podvrgnuti ne sebe stvarima, već stvari sebi, niti razum pohoti, već pohotu razumu, i otresavši se najgorega ropstva grijeha i zabluda, dospjet će u najodličniju slobodu. "Upoznat ćete istinu, a istina će vas osloboditi."
Jasno je dakle, da oni ljudi, koji svoj um neće da podvrgnu vlasti Isusa Krista, ustaju drsko i tvrdokorno proti Bogu. A kad izmaknu vlasti Božjoj, neće zato biti slobodni, kako oni misle, nego past će u koju ljudsku vlast. Jer kako to biva, izabrat će kakovog učitelja, koga će slušati, kojemu će se pokoravati, koga će slijediti. Uz to razum svoj, isključen od zajedništva božanskih stvari, stežu u uži krug znanja, pa će tako postati manje sposobni, da dopru i do onoga, što se razumom spoznaje. Ima u naravi više toga, što da se shvati i protumači, puno doista doprinosi svjetlo božanskog nauka. A često puta Bog, da kazni ljudsku oholost, pripušta, da oni ne vide istine da u čemu griješe, u tom budu i kažnjeni. Iz oba ta uzroka zato često možemo vidjeti, kako premnogi, neobičnim umom obdareni i duboke učenosti, ipak u samom istraživanju naravi dolaze do takovih bezumlja, da ne bi nitko gore zabludio.
(iz korizmena okružnica 1935. fr. Joze Garića, biskupa banjalučkog)
