Praktična ateistkinja, koja nije htjela ni čuti o vjerskim dužnostima na času smrti

[...]

Napokon je ipak bio pozvan u kuću teško bolesnoj gospođi svećenik, za koga je unaprijed kazala, da će ga baciti napolje, ako dođe. 

Pozvan došao sam. Kada sam čuo, da me zovu u kuću dra. Hinkovića, bilo mi je teško. Poznao sam ga tek iz javnosti i to kao spiritista i protivnika Crkve. Došao sam u kuću, a u susret mi izađe sav satrt i žalostan dr. Hinković. Predstavismo se jedan drugomu, a on izjavi, da mu je supruga teško bolesna, na umoru, pa on želi, da umre kao katolkinja. Upitao sam ga, gdje leži bolesnica, a on mi reče snuždeno, da ona nije zvala svećenika, pače da ga odbija. 

Pustili su me sama ka gospođi, a ukućani su ostali u predsoblju. Na ulazu u sobu dođe mi jasna misao, kako da započnem s njom nepoznatom neugodan joj razgovor: započni s pokojnim biskupom Langom i ići će. Bolovala je od raka, a kad sam je zagledao, na prvi sam pogled razabrao, da su joj to zaista posljednji dani života. Ušao sam tiho, a bolesnica je drijemala. Približio sam se krevetu, da me nije ni čula ni vidjela. Za čas otvori ona oči i zapazi svećenika. Iznenađena, otvori jasnije oči i stade me začuđeno promatrati. Ljubazno sam se prignuo, milo je pozdravio i predstavio joj se kao čuvar groba svetoga biskupa Langa. Bila je osupnuta prisutnošću, iznenađena pripovijedanjem, te joj od svega ostalo tek jedno: misao na biskupa Langa, i reče mi: 

— Biskupa, svetoga biskupa Langa?  

— Da, uvjeren sam, da ste ga mnogo štovali.  

— Jednom sam ga u životu vidjela, odgovori mi.  

— Da, ali onda ste vidjeli sveca.  

— Sveca!?  

Mala pauza, a nakon toga mi ponudi: "Izvolite sjesti." I sjeo sam i razvio se kratak, ali srdačan i povjerljiv razgovor, koji sam prekinuo molitvom za teško bolesnu. Sve većma postajala je srdačna, iskrena, dok joj nisam konačno ponudio i svetu pričest.  

— Svetu pričest?  

— Da, ne mislim danas, već sutra. Danas bismo mogli tek urediti račune s Bogom.  

Pristala je posve rado i uredili smo časno račune njezine savjesti. Sa znatiželjom i napetošću očekivao je dr. Hinković s ukućanima u predsoblju moj povratak. Došao sam nakon duge, duge pauze i zamolio ih, da odrede u koji čas sutra da donesem svetu pričest. Čudom se čudio dr. Hinković i reče: "Pa zar se ona ispovjedila?"  

Privolom same bolesnice i ukućana uglavljeno je bilo vrijeme sutrašnjoj svetoj pričesti. Sutradan sam došao s Presvetim na vrijeme. Časna je sestra, kao privatna bolničarka, sve lijepo priredila. Jedno me iznenadilo: u visokom naslonjaču kraj glave bolesnice sjedio je dr. Hinko. Bolesnica primila je svetu pričest s najvećom pobožnošću i srdačno se sa mnom zahvaljivala nakon pričesti.  

Iza toga sjetio sam je, kako je Spasitelj za teško bolesne naredio posebni sveti sakrament, svetu pomast, pa je sada najzgodniji čas, da primi i taj sveti sakrament.  

Izjavila je, da želi primiti, a i papinski blagoslov, kada sam je poučio i ponudio joj ga. Sve je ovo potresno djelovalo na prisutnoga Hinka i on je od ganuća plakao.  

Iskoristio sam taj čas za nedužnu šalu. Prignem se bolesnici, vrhunaravno veseloj, te joj rečem:  

— Eto vidite, milostiva gospođo, kako ste sada sretna. Vaša je duša spremna za put u vječnost. Vašoj se sreći veseli i gospodin suprug i eto plače od ganuća i radosti. Ovako ćete i vi plakati od radosti za nekoliko dana, kada gospodin suprug primi svetu pričest.  

Ona se od srca nasmijala i pogledala ga smirenim i velikim okom; kimnula mu glavom, kao da veli: "Da, da, učini i ti tako."  

Izišao sam nakon podijeljenih svetih sakramenata iz sobe bolesničine, a za mnom i dr. Hinko. Sav tronut reče mi:  

— "Ovo je čudo, što se danas dogodilo u mojoj kući. Ovo je početak mojeg obraćenja."  

Isti je dan iza podne nastala agonija, koja je potrajala dva dana. Spokojno u prisutstvu svećenika izdahnula je izmučena bolesnica, a njena je smrt uistinu bila početak pravoga obraćenja dra. Hinka Hinkovića. Primila je zaista — po sudu samoga dra. Hinkovića — vanrednu milost, a po njoj još i veću njezin suprug. Pomogao je biskup dr. Lang.

(M. Beluhan, Obraćenje dra. H. Hinkovića)

Gospodine, ne uzvraćaj nam po grijesima našim

Misa u doba pošasti (Missa pro vitanda mortalitate vel tempore pestilentiae / Missa votiva tempore mortalitatis)

Deus, qui non mortem, sed paeniténtiam desíderas peccatórum: pópulum tuum ad te reverténtem propítius réspice ; ut, dum tibi devótus exsístit, iracúndiae tuae flagélla ab eo cleménter amóveas.

Bože koji ne želiš smrt, već pokoru grješnika, narod svoj koji se k tebi vraća milosrdno pogledaj, da dok ti je pobožan, bičeve gnjeva svoga milostivo od njega odvratiš.

Léctio Libri Regum.
(2 Reg. 24, 15-19 et 25)
In diébus illis: Immísit Dóminus pestiléntiam in Israël, de mane usque ad tempus constitútum, et mórtui sunt ex pópulo, a Dan usque ad Bersabée, septuagínta míllia virórum. Cumque extendísset manum suam Angelus Dómini super Jerúsalem, ut dispérderet eam, misértus est Dóminus super afflictióne, et ait Angelo percutiénti pópulum: Súfficit: nunc cóntine manum tuam. Erat autem Angelus Dómini juxta áream Aréuna Jebusaéi. Dixítque David ad Dóminum, cum vidísset Angelum caedéntem pópulum: Ego sum qui peccávi, ego iníque egi: isti, qui oves sunt, quid fecérunt ? Vertátur, óbsecro, manus tua contra me, et contra domum patris mei. Venit autem Gad prophéta ad David in die illa, et dixit ei: Ascénde, constítue altáre Dómino in área Aréuna Jebusaéi. Et ascéndit David juxta sermónem Gad, quem praecéperat ei Dóminus. Et aedificávit altáre Dómino, et óbtulit holocáusta et pacífica: et propitiátus est Dóminus terrae, et cohíbita est plaga ab Israël.

(2Sam 24,15-19.25)
Tako pusti Gospod kugu na Izraela od jutra do određenoga vremena. Pomrije naroda od Dana do Beer-Šebe sedamdeset tisuća ljudi.
Već pruži anđeo ruku svoju na Jerusalem, da ga uništi, tada se sažali Gospodu sa zla, i zapovjedi anđelu, koji je ubijao narod: "Dosta! Povuci natrag ruku svoju!" Anđeo Gospodnji bio je upravo došao do gumna Jebusejina Araune.
Kad vidje David, kakvo zlo učini anđeo u narodu, pomoli se Gospodu ovako: "Ah, sagriješio sam, zlo sam učinio. A ove, ovce, što su učinile? Pa okreni ruku svoju na mene i na obitelj moju!"
Još istoga dana javi se Gad kod Davida i reče mu: "Idi i podigni Gospodu žrtvenik na gumnu Jebusejina Araune!"
David otide na riječ Gadovu, kako mu je bio Gospod zapovjedio.
David načini tamo Gospodu žrtvenik i prinese žrtve paljenice i mirotvorne. Tada se Gospod smilova zemlji, i prestade kuga u Izraelu.

Sveti Karlo Boromejski pričešćuje oboljele od kuge

Danas (ponedjeljak) u 17 sati, tiha misa na Mirogoju.

Od Sinagoge k pravom Mesiji

Ko okošćeni žid jesam se rodio, ko okošćeni žid hoću i da umrem

Poznata priča ispripovijedana na danas manje uobičajen način.

Obraćenje Ratisbonne-a.

Godine 1841. putovaše neki bogati mladić iz Pariza put otoka Malte, da ondje prezimi. Onaj mladić rodio se u Strasburgu od bogate židovske obitelji imenom Ratisbonne, a bijaše skupa s mlijekom zadojen i mržnjom proti katoličkoj Crkvi i sv. ocu Papi; ova mržnja još mu većma poraste u protestantskom zavodu, gdje je bio odgojen. Brod se najprije usidri u Civitavechiji, a mladić ne može ni na obalu da nogom stupi, jer da je to Papina zemlja, na što ni pomisliti nije mogo, a da od gnjeva i mržnje ne uzbjesni. Toli mu je crn bio Papa. Zatim stigne u Napulj, gdje proboravi mjesec dana. Na sva nukanja baruna Rothschilda, da i do Rima trkne, gdje će vidjeti puno zanimivih stvari, ne dade se sklonuti, jer, govoraše, da bi volio u vatru, nego gdje Papa vlada. Petoga siječnja pogje da na parobrodarskom uredu uzme kartu za Palermo. Nu on se nagje u uredu poštanskih kola i uzme kartu za Rim. Kako je na to došo, nikako si nije mogo toga protumačiti. Prije nego li će pohraniti voznu kartu, pogleda ju, pa vidiv, da je mjesto parobroda do Sicilije platio kola do Rima, udari se rukom po čelu, te ko izvan sebe sjedne hoće neće u kola i stigne na Vodokršće u Rim. Tolike stvari, koje svakoga zanimaju u tom gradu, njemu bjehu mrske i posve je rijetko izlazio iz kuće. 20. istoga siječnja htjedne da se vrati u Napulj, nu prije ode posjetiti svoga prijatelja baruna Augustina de Bisiera, protestanta; nu poslužnik od gostione zamijeni imena, pa ga odvede Todoru de Bisieru, bratu Augustinovom, koji bijaše malo prije prešao na katoličku vjeru. Ovaj gorljivi katolik zametne razgovor o ljubavi Isusovoj, o dobroti i milosrgju Marijinom. Nu Ratisbonne sve to uze na ruglo i smijeh, te nadoda: Ko okošćeni žid jesam se rodio, ko okošćeni žid hoću i da umrem. Bisier ne klone s toga duhom, već ga sklone svojom rječitošću, da je stavio na se medaljicu bezgrješne Djevice i da mu je obećo svaki dan pročitati molitvicu "Spomeni se" itd. Kad navečer bi sam u svojoj sobi, ogleda bolje onu medaljicu i pročita na njoj one besjede, koje mu usagjene u pameti ostaše, premda ih je on gledo na svaki način izbiti iz glave. Istoga dana iza podne vozaše se u kočiji barun de Bisier u crkvu sv. Andrije delle Fratte, gdje su imale biti sutra dan zadušnice za pokojnoga kneza de La Feroneysa, čestitoga i upravo svetoga katolika, koji se je puno molio za obraćenje Ratisbonnea. Bisier sretne Ratisbonnea, pa ga uzme k sebi u kočiju. Kada dogju pred rečenu crkvu, sigje Bisier, moleći si druga, da ga pričeka, dok on pogleda, da li je sve u redu za sutrašnje zadušnice. Nu Ratisbonne takogjer ugje u crkvu, da bi njene znamenitosti ogledo. Bijaše sam u crkvi, a na lijevoj strani. Na jednom regbi cijela crkva u jedan čas ispred očiju mu iščezne, više oltara zasja svjetlo, a usred toga svjetla ukaza mu se prečista Djevica sa rastvorenim rukama. Bisier se vrati i stade si druga da traži, dok ga ne nagje ko stijenu nepomična i klečeći pred oltarom sv. Mihovila. Pogleda ga i vidi, da je sav suzama obliven. Podigne ga, te više noseći nego vodeći, smjesti ga u kočiju. Mladić neprestano uzdisaše, ljubeći medaljicu prečiste Djevice. "Vodi me svećeniku", bijahu mu iza toga prve riječi. Ispuni mu želju. Pred svećenikom sve ispripovjedi i kako mu se je prečista Djevica ukazala i kako ga je u svim otajstvima katoličke Crkve poučila. I zbilja on je sada sve nauke naše sv. vjere znao. Zamoli ponizno za sv. krst, koji mu bi podijeljen 31. siječnja iste godine u crkvi il Gesù od kardinala Patrizi-ja. Zatim se vrati kući, ostavi svoju mladu zaručnicu, jer se nije htjela dati pokrstiti, bi zaregjen u svećenika, te ode u Palestinu, gdje je sa svojim obraćenim bratom, isto tako svećenikom, neumorno radio za obraćenje židova i gdje je sveto živio i sveto umro. On ustanovi kongregaciju sestara "kćeri sionskih" zvanih, koje i danas puno rade za obraćenje židova. One uvijek pod misom, kad svećenik diže presveto Tijelo i presvetu Krv Isusovu u vis, mole po naredbi svoga utemeljitelja Alfonsa Ratisbonnea i izgovaraju riječi: Oprosti im, Oče, jer ne znadu što čine. Tako se sa propetim Isusom na križu mole za obraćenje židova. [1]

J. M. Tvrtković, "Zlatni traci čudotvorne medalje", str. 118 – 121, 
Zagreb, 1901., tisak i naklada Antuna Scholza

[1] Sravni: "Čudnovato obraćenje Žida Ratisbonnea". Kod A. Scholza u Zagrebu.

Ne propustite se ispovijediti!

Poticaji i objašnjenja.

I will not pray with you, nor shall you pray with me; neither will I say Amen to your prayers, nor shall you say it to mine.
Neću se moliti s vama niti ćete se vi moliti sa mnom; ja neću reći amen na vaše molitve niti ćete ga vi reći na moje.
(Sv. Margareta Clitherow prema ovom zanimljivom članku, u trenutku kada se protestantski duhovnik ponudio da moli s njom prije no što su je zgnječili na smrt, vidi više.)

Osmina crkvenog jedinstva

Nakane:
18. siječnja: Za povratak "drugih ovaca" u jedno stado Gospodina našega Isusa Krista.
19. siječnja: Za povratak odijeljenih istočnih kršćana u zajedništvo s Apostolskom Stolicom.
20. siječnja: Za povratak anglikanaca pod autoritet Kristova Namjesnika.
21. siječnja: Za povratak svih protestanata po čitavome svijetu u jedinstvo Katoličke Crkve.
22. siječnja: Da kršćani u Americi budu zajedno sjedinjeni sa Stolicom sv. Petra.
23. siječnja: Da se otpali katolici vrate sakramentima Crkve.
24. siječnja: Da se židovi obrate na katoličku vjeru.
25. siječnja: Da misionarska revnost pokori svijet za Krista.

Druga verzija nakana:
18.1. (Katedra sv. Petra u Rimu): jedinstvo svih kršćana i mir u svijetu,
19.1.: odijeljeni istočni kršćani,
20.1.: odijeljeni engleski kršćani,
21.1.: odijeljeni kršćani u Europi,
22.1.: odijeljeni kršćani u Americi,
23.1.: povratak otpalih katolika,
24.1.: židovi i muhamedanci,
25.1. (Obraćenje sv. Pavla): obraćenje pogana.

Vidi još: 1, 2, 3, 4.

Velečasni, želim postati katolkinja

(preuzeto sa stranice Schola Sainte Cécile o tradicionalnoj sakralnoj glazbi i liturgiji)

Iz 3. poglavlja knjige Mariage de Judith (Judithin brak) autora vlč. Briana Houghtona s podnaslovom: Povijest braka djevojke koja se obratila i našla suočena s Crkvom u krizi i svijetom neprijateljski raspoloženom prema evanđeoskim zahtjevima

Krajem 50.-ih je godina Judith, mlada studentica na Oxfordu, porijeklom iz protestantske obitelji koja je izgubila vjeru, upoznala Edwarda Roughama, koji je bio iz katoličke obitelji. Nakon što je igrom slučaja kupila staro raspelo koje je pripadalo Edwardovoj obitelji, odlučila je otići na katoličku misu.

U nastavku donosimo 3. poglavlje knjige Judithin brak, koje na divan – i originalan! – način objašnjava što je misa.

***

3. Misa

U subotu je Judith provela veći dio dana promatrajući svoje raspelo. Bila je hipnotizirana. Nije smjela pustiti da na nju utječu slučajnosti. One se događaju. Ništa ne znače. Da, ali ako ništa drugo, bilo je čudno da studira povijest srednjeg vijeka, a da nikada nije bila na misi. Uostalom, izuzev nekoliko spomenika koji se više-manje raspadaju, nema više nijednog živog svjedoka koji je preživio čitavo vrijeme od doba carskog Rima do danas. To je jedinstven povijesni fenomen. Ona je mogla napisati dobar diplomski rad o vjerskoj povijesti XII. stoljeća u Velikoj Britaniji, ali nikada nije otišla pogledati jedno od autentičnih djela koja su joj bila pod nosom. To nije imalo nikakve veze s Edwardom. Bila je objektivna. Pomoglo bi joj da razumije povijest. Potražila je raspored misa u crkvi sv. Alojzija za sutrašnji dan.

Kao studentica povijesti i obrazovana osoba, Judith je poznavala katoličanstvo: nepogrešivost pape, kardinalske kape, stvarna prisutnost, ispovijed, oprosti, itd., sve stvari za koje se činilo da nemaju nikakve veze sa stvarnošću. No u svakodnevnom životu to znanje nije služilo ničemu. Za početak je, kako nije imala naviku ići u crkvu, došla puno prerano. Nije bilo nikoga koga bi mogla oponašati. Što da učini s blagoslovljenom vodom? Umočila je prst s rukavicom na ruci, a zatim procijenila da je rukavica višak. Zatim je stavila golu ruku u posudu s vodom razmišljajući kako nema maramicu. Otresla je prste pa su se osušili. Pred svetohraništem je trebalo kleknuti. To barem nije bilo teško. A, ne. Je li trebalo kleknuti desnim ili lijevim koljenom? Nakon što je razmislila, učinila je to s jednim pa s drugim. Zatim se suočila s nepremostivom poteškoćom: kamo ići? U dnu pune crkve prošla bi neopažena, ali crkva je bila prazna. Da ostane stajati, privlačila bi pažnju. Nije bilo stupa iza kojeg bi se sakrila u toj nesretnoj zgradi. Sjesti? Ali kamo? Možda je bilo mjesta rezerviranih za nekatolike. Dok se spremala otići, najednom ju je svojom bukom prekinula neka obitelj. Roditelji su starijoj djeci dali kovanice, a mlađoj bombone. Iza njih je u malom dvorištu ispred crkve stajala čudna skupina ljudi. Judith je među njima prepoznala jednu djevojku iz Sommervillea koju je zdušno prezirala, što ju je spriječilo od bijega jer nije htjela s njom razgovarati. Slijedila je bučnu obitelj i sjela točno iza njih.

Ono što se kasnije pokazalo kao samo polovica pratnje ušlo je na zvuk zvonca. Sitno dijete pojavilo se s desne strane, a slijedio ga je svećenik. Judith je već bila vidjela crkvena ruha, na Rubensovim slikama, i birete, na bakrorezima iz XVII. stoljeća. No nije bila pripravna na neodoljiv dojam koji su na nju ostavili dok ih je nosio izrazito suhonjav vlč. MacEnery iz Družbe Isusove. Svećenik je dao kapu sitnom djetetu, stavio svoje stvari na oltar, okrenuo leđa okupljenima i velikom brzinom počeo recitirati nerazumljive latinske izraze.

Judith je pretpostavljala da katolici imaju posebnu milost, karizmu – ili kako se to već zove – koja im je omogućavala da razumiju latinski. Ako su je imali, dobro su je skrivali. Nitko nije mario za svećenika, a ni on se uopće nije bavio prisutnima.

Pred njom, starija djeca bučne obitelji koturala su kovanice po podu dok su mlađa papirićima od bombona sustavno punila torbu svoje majke, barem ona koja nisu radila akrobacije na naslonu klupe. Roditelji se nisu zanimali za njih. Najmlađi je ipak uspio privući pažnju: bacio je jednu kovanicu preko ramena svoga oca i dobio dobru pljusku. Otac i majka bili su jako zauzeti: on je premještao bezbroj sličica po svom misalu, a ona je prebirala krunicu u neprestanom žamoru, prekidajući molitvu kada bi se mahnito prekrižila. I posvuda oko Judith, koliko je mogla vidjeti, bilo je tako.

No činilo se da ti čestiti ljudi imaju nekog pojma o onome što se događalo jer su se svi lupali o prsa, križali, ustajali i klecali iznenađujuće ujednačeno. Nakon pet minuta te svete gimnastike, umorni su klonuli na klupe dok je svećenik ponovno stavio kapu penjući se na propovjedaonicu. Judith se pripremila da će morati slušati propovijed, što joj je u školi uvijek bilo mrsko. Ali nije bilo mjesta za zabrinutost.

Iako je, očito, bila na engleskom, bila je dio liturgije. Nabrajanje svečanosti na koje nitko nije mogao željeti ići, ozbiljna molba da se uplati novac i beskonačan popis nepoznatih pokojnika za koje je trebalo moliti. Kada je završio, svećenik se vratio za oltar, a prije toga nije zaboravio vratiti kapu sitnom dječaku.

Onda su stvari postale ozbiljne. Svećenik je u tišini premetao po svojim stvarima. Svako neposlušno dijete dobilo je, kad je došao red na njega, dobru pljusku. A onda je uslijedio novi pokret. Zahvaljujući studiju srednjeg vijeka, Judith je prepoznala sanctus. Svi su pali na koljena; čula je kako krckaju stari zglobovi. Na novi zvuk zvonca najmlađe dijete brzo se spustilo ispod klupe. Tijekom podizanja izredalo se šest zvonaca: Judith je znala da to označava posvetu, stvarnu Prisutnost. Nastala je tišina. Tišina usporediva s onom iskonskom, kakva je vladala prije nego što je svijet nastao. To je bilo kolosalno.

I dalje je sve nastavljalo, posve nesvakidašnje, bez ičega ljudskog. Dosta prije kraja ljudi su počeli odlaziti. Možda je postojalo pravilo da je svećenik prvi i zadnji na palubi, kao zapovjednik na brodu. Ali Judith nije otišla. Na kraju, svećenik je pospremio svoje instrumente, ponovno stavio svoju kapu i, pustivši ispred sebe sitnog dječaka, nestao kao što je i došao. Brojni članovi obitelji koja je sjedila ispred nje pokupili su svoje stvari veselo čavrljajući. Otišli su. Judith je ostala.

To je, dakle, bila misa. Nije imala ništa zajedničko s onim što je mislila da bi religijski obred trebao biti. To ni po čemu nije bila zajednička služba – izgledalo je da svatko radi što mu je drago. Nije bila riječ o tome da se bilo tko "učini boljim". Nije bila riječ ni o toliko naivnim molitvama koje su je izluđivale u osnovnoj školi.

Još ih je mogla čuti: "Molimo za Ujedinjene narode i sve one koji rade za mir", "Molimo za rasnu pravdu u Južnoj Africi", "Molimo da se za sukobe u industriji pronađe kršćansko rješenje", itd. Te su molitve doprinijele da Judith postane indiferentna prema vjeri barem jednako koliko i utjecaj njezina oca. No na misi nije bila riječ o tome da se moli za nešto ili nekoga, osim za nekoliko nepoznatih kojima je taj dan bila godišnjica smrti. Zapravo ne, to nije posve točno: na kraju, kada su ljudi počeli odlaziti, svećenik je izmolio nekoliko zdravomarija i nakon toga nekoliko nerazumljivih molitava.

Dakle, TO je bila misa: iskonsko kršćanstvo. Judith je ponovno sjela, potresena. Tisuće i tisuće ljudi umrle su za TO ili borivši se protiv TOGA.

Vjerski ratovi uvijek su joj se činili nerazumljivima. Kako smo se mogli međusobno ubijati zbog apstraktnih pitanja o ulozi milosti i djela? No sada je shvaćala. Nije bila riječ o apstrakciji, milosti ni djelima, nego o TOME. Ljudi su se borili, davali svoj život za TO. Ostalo je bila samo racionalizacija.

Rasvijetljena jasnim svjetlom prve spoznaje, Judith je vidjela čitav problem. To nije bilo pitanje teološke kontroverze. Trebalo je znati imaju li život i smrt smisao, temelji li se život na čovjeku ili na Bogu. Pretresala je tu misao u glavi pokušavajući je ispravno formulirati. Je li život antropocentričan ili teocentričan? Je li temeljni čin vjere klanjanje ili traženje da nam se nešto da? Misa je davala nepobitan odgovor: to je čin klanjanja.

Svi ti čestiti ljudi, pa tako i obitelj s glasnom dječurlijom, nije tražila ni mir ni pravdu, nego se nastojala klanjati – možda i nesvjesno. A čemu su se klanjali bilo je savršeno jasno: stvarnoj Prisutnosti.

Očiglednost stvarnosti te Prisutnosti bila je šok za Juditu. U životu je, dakako, susrela katolike koji su izgledali razumno. Ali nije ni na trenutak pomislila da zaista vjeruju u stvarnu Prisutnost. To je u njihovim očima sigurno bila neka vrsta najvišeg simbola, ili još bolje simboličke stvarnosti. A bez sumnje je isto vrijedilo i za famoznu pretvorbu. Za razumnog katolika to je sigurno značilo da se događa promjena krajnjeg značenja kruha i vina, neka vrsta pretvorbe značenja. Ali iz ovog iskustva bilo joj je jasno da ne. Stav tih pobožnih papista – od žamora krunica, preko dječjih bombona do sličica iz misala – jasno je pokazivao da su apsolutno vjerovali u veoma zastrašujuću Prisutnost.

Mala svećenikova važnost također ju je prilično začudila. Mislila je da je katoličanstvo vrlo klerikalno. Primijetila je da je svećenik samo akter čija je osobnost imala mnogo manje važnosti od one kapelana njezine škole. Da budemo posve iskreni, pojavio se kao vodoinstalater sa svojim pomoćnikom. Kada je spojio vodu, odnosno otvorio slavinu Vječnog života, otišao je odnijevši sa sobom svoj alat.

Judith tada primijeti da je crkva prazna. Ostao je samo svećenik. Nekoliko trenutaka ranije bio je prekriven svilom i zlatom. Sada je, kao neznatna sjena, klečao pred pričesnom ogradom. Da, Judith je shvaćala: odigrao je svoju ulogu, lijepi leptir koji je veselo lepršao oko Svjetlosti svijeta. Dakako, izgorjela su mu krila i sada je bio samo neugledna gusjenica.

Trebalo joj je mnogo hrabrosti. Približila mu se i rekla: "Velečasni, želim postati katolkinja".

Gostujući autor - Moj put k Tradiciji

Baka mi je pružila prvi primjer vjere, bez mnogo riječi, s krunicom u ruci, vodeći me na misu. Njezino : „Ideš li sa mnom na misu?“ bilo je dovoljno da naslutim kako je to nešto veliko i važno.

U srednjoškolskoj dobi udaljila sam se od Crkve uz omiljenu ispriku : „Zašto bih išla kad oni koji su na misi nisu ništa bolji od mene?“ Ono što me vratilo bila je zaljubljenost u mladića kojeg sam viđala samo vikendom, tako da smo zajedno provodili i vrijeme na misi.

Kada sam pred maturu imala težu saobraćajnu nesreću počela sam ozbiljno razmišljati o onom što dolazi poslije smrti. I bila sam sigurna da sam dobila još jednu priliku. No, nisam znala kako se približiti Bogu i doživjeti ga onako kako sam slutila da je to moguće. Bog je milosrdan i u knjizi Rajka Bundala „Ljubav nikad ne prestaje“ našla sam potvrdu da je to moguće, pa sam počela svakodnevno ići na misu. Novi župmik mi je pomogao shvatiti kako je Božja ljubav ne može biti zaslužena, što sam pokušavala, nego ju samo trebam prihvatiti. I zaista, doživjela sam tu bezuvjetnu Božju ljubav. To me iskustvo odvelo u karizmatsku zajednicu. Željela sam biti što bliže Bogu, doživljavati njegovu ljubav uvijek iznova. Knjige koje sam gutala, uglavnom protestantskih autora, bile su pune takvih isustava. Sve je bilo jednostavno, bila sam „novi čovjek“, „spašena“, sigurna na putu u raj... U tom traganju za intenzivnim iskustvima bila sam i vrlo blizu odlaska iz Katoličke crkve jer su me učili da su Crkva svi koji vjeruju u Isusa i koji su mu „predali svoj život“. Mnogi moji prijatelji, uključujući i najbolju prijateljicu, napustili su Crkvu, otišli u razne fundamentalističke vjerske zajednice i postali veliki protivnici katoličanstva.

Bog ima smisao za humor, pa je ponovo iskoristio moju slabost da mi preko osobe koja mi se sviđa otkrije Mariju, za koju do tad nisam imala mjesta u životu. On mi je dao knjigu „Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji“ sv. Ljudevita Monfortskog i tu sam našla odgovore na svoje pitanje zašto je Marija važna u vjerničkom životu. Vjerujem da me je ona sačuvala u Katoličkoj crkvi, a isto tako i pomogla da se zbližim s tom osobom, tako da smo ušli u brak. Osim ljubavi prema Mariji, zajednička nam je bila i ljubav prema naviještanju vjere. Koristili smo svaku priliku da s ljudima s kojima bi došli u kontakt razgovaramo o vjeri. I sve nam se češće događalo da naiđemo na ljude koji su napadali Crkvu, izokretali razna učenja Crkve, a mi nismo znali kako im odgovoriti. Bili smo primorani bolje upoznati nauk Crkve i počeli smo čitati apologetske knjige. Ujedno smo sve više počeli primjećivati da se naše nove spoznaje ne uklapaju u karizmatsku duhovnost, koja je na protestantskim temeljima, naročito u zajednici u kojoj smo bili. Otkrili smo razliku između protestantskog nauka o spasenju i katoličkog nauka o otkupljenju. Učenje o trpljenju, zaslugama, pologu vjere, čistilištu, zagovoru svetaca, borbi s vlastitom palom naravi i nastojanju oko rasta u krepostima bilo je sasvim izostavljeno, ili tek uzgred spomenuto. Svoje smo nove spoznaje pokušali podijeliti s ostalim članovima zajednice, ali nismo naišli na razumjevanje, uglavnom uz riječi: „Ma to nije tako važno, samo je Isus bitan“. Konačan raskid sa zajednicom bio je vrlo bolno iskustvo jer smo proveli godine u njoj (ja više od deset) i neko vrijeme sam se osjećala kao izgubljena. Tek sad kada gledam unatrag shvaćam da bih bez tog bolnog reza ostala na infantilnoj razini vjere jer je sve te godine mukotrpan rad na vlastitom karakteru bio sasvim u drugom planu. Meni je posebno bilo teško jer sam odjednom uvidjela besmislenost vlastitog „trčanja za pomazanjem“, za intenzivnijim osjećajem Božje blizine. Bilo mi je teško moliti, još teže čitati Bibliju koja mi je do tad bila izvor „Božjih obećanja za moj život“. Osjećala sam nostalgiju za silnim emocijama koje su me godinama nosile.

Suprug je nastojao sa mnom podijeliti neke nove spoznaje iz povijesti Crkve, tradicije, uglavnom neuspješno. Ostala je samo nedjeljna misa i brinulo me što je njemu sve više smetalo poigravanje s liturgijskim molitvama i razni dodaci u misi, koje ja nisam niti primjećivala. Počeo je sve više govoriti i o latinskoj misi, a kad je predložio da posjetimo jednog svećenika koji je uzeo godinu odmora i služi 'predkoncilske' mise bila sam se prilično uplašila za njega. No, tad sam pročitala jednu rečenicu pape Benedikta XVI. u kojoj govori o opasnosti da se organski razvoj liturgije koji je trajao stoljećima zamijeni umjetno stvorenom liturgijom i to me potaklo na razmišljanje. Polako sam počela shvaćati sve ono što sam do tada čula. Žrtveni karakter mise, na primjer, mi je bio potpuno nepoznat. Za mene je misa bila slavlje Isusove pobjede, uvijek samo s pogledom na Uskrsnuće, nikad na križ, na kojem je stvarna žrtva. Meni je „novo lice Crkve“, ono postkoncilsko, ekumensko, koje je svatko tumačio na svoj način, donijelo zbunjenost i sakrilo ljepotu i bogatstvo Tradicije koju još uvijek otkrivam. Potraživši malo dublje od onoga što je postkoncilsko lice otkrivalo, pronašla sam napokon čvrst i jasan nauk po kojem mogu živjeti i koji se ne oslanja samo na doživljaje vjere i emocije kao što je to bilo prije, dok sam bila u karizmatskim krugovima. Borba za promjenu vlastite sebične naravi postala mi je važan dio svakodnevnog života, a razmatranje Isusove žrtve glavno oružje u toj borbi. Zbog toga mi je još više žao kad vidim koliko se malo danas na misama daje mjesta tom razmatranju, koliko malo ga se uopće spominje. Nadu da će predkoncilska tradicija više doći do izražaja u Crkvi budi mi svaka izjava Pape koja ukazuje kako Drugi vatikanski koncil ne smije biti promatran kao drastični rez u Crkvenoj povijesti i da ga se može razumjeti tek kad se uvaže i svi prethodni koncili. Očekujem da će bezvremensko lice Crkve biti sve očitije među onima koji žele živjeti vjeru.

S. Š.

Pokora u običnom životu

Pokora je točno ispunjavanje dnevnog rasporeda koji si sam sebi odredio, iako se tijelo opire, a duh želi pobjeći u nestvarna sanjarenja. Pokora je ustati u određeno vrijeme. Pokora također znači ne odlagati za kasnije, bez pravoga razloga, određeni posao koji držiš nešto težim ili iscrpljujućim.

Pokora je znati uskladiti svoje dužnosti prema Bogu, bližnjima i samome sebi tako da od sebe zahtijevaš nalaziti dovoljno vremena za svaki pojedini zadatak. Vršiš pokoru ako se s ljubavlju pridržavaš dnevnog rasporeda molitve, čak i kada si iscrpljen, bezvoljan ili hladan.

Pokora također znači uvijek pokazivati najveću ljubav prema bližnjima, počevši od članova svoje obitelji. To znači biti pun pažnje i ljubaznosti prema onima koji pate, bolesnima i izmučenima. Pokora je strpljivost s ljudima koji su dosadni i neugodni. Pokora znači prekinuti posao ili promijeniti vlastite planove ukoliko to traže okolnosti, osobito ako su u pitanju opravdane potrebe naših bližnjih.

Pokora znači zadržati dobro raspoloženje unatoč tisuću i jednoj maloj nedaći svakodnevice; ne prekinuti svoj posao i onda ako u nekome trenutku nestane onoga poleta s kojim si ga započeo; pojesti sa zahvalnošću ono što nam je servirano, bez mrgođenja.

Za roditelje i, općenito, sve one čiji posao uključuje odgoj ili poduku, pokora je ispravljati kada je to potrebno, imajući na umu vrstu pogrješke i osobnu situaciju onih kojima treba pomoći, isključujući bilo kakav subjektivizam.

Duh pokore štiti nas od bespotrebnog maštanja i izrade monumentalne skice budućih projekata na kojima smo već predvidjeli vlastite genijalne poteze i briljantan uspjeh. Bog će se radovati ako odustanemo od svojih trećerazrednih slikarskih napora i dopustimo da On bude taj koji dodaje crte i boje po vlastitom izboru!

sv. Josemaría Escrivá

[preuzeto iz: F. Fernández-Carvajal, Razgovarati s Bogom, Svezak II, str. 95-96]

Ne zaboravite se ispovjediti prije Božića!

Promisli dragi brate da si zemlja i da ćeš se opet u zemlju vratiti. Doći će dan kada ćeš umrijeti, te u jednu jamu bačen biti, u njoj ćeš strunuti i crvima biti pokriven. Ova sudbina zapast će svakoga; bogataša i siromaha, plemića i slugu. Čim se duša posljednjim izdisajem odijeli od svoga tijela, otići će u svoju vječnost, a tijelo će se pretvoriti u zemlju.

Zamisli da gledaš mrtvo tijelo čovjeka, koji je malo prije ispustio svoju dušu, promotri kako leži na krevetu, glave oborene na prsa, raščupane kose još mokre od smrtnog znoja, udubljene oči i istrošene jagodice; drvenasto lice, jezik i usne željezne boje, tijelo hladno i teško. Tko god izbliza promotri to ukočeno tijelo problijedi od straha. Koliko ih je tako gledajući koga od svoje rodbine promijenilo svoj život.

A još veći strah i grozotu zadaje tijelo kad počne trunuti. Neće proći ni dvadeset i četiri sata od smrti onog mladića, a već se smrad iz njega osjeti. Treba prozore otvoriti, mnogo tamjana spaliti i mirisavih voda proliti i nastojati da se čim prije to tijelo prenese u crkvu i u zemlju zatrpa, da svojim smradom ne okuži cijelu kuću. K tomu još ako je tijelo kojeg plemića ili bogataša, onda još više zadiše tim groznim smradom.

Evo na što je spao onaj besramnik, onaj oholica! Prije je bio rado očekivan i priman u društva i zabave, a sada je postao strašilom i grdobom gledaoca. Zbog toga mu se rodbina žuri, da ga se ukloni čim prije iz kuće, te siromahe plaćaju da ga zatvorena u sanduku nose i bace gdje u grobnicu.

Od prije širio se glas o njegovoj srdačnosti i hrabrosti, o njegovoj sposobnosti i ponašanju, te o njegovoj šaljivosti, ali čim umre o njemu se sve zaboravi. Njihova uspomena se izgubila sa zvukom zvona. Kad se pročuo glas o njegovoj smrti, odmah jedni počnu govoriti: "Jadan, bio je štovan i čašćen;" drugi su pak govorili kako je ostavio kuću u potpunom redu, treći pak su žalili, jer ih je pokojnik u čemu potpomogao, četvrti se počeše radovati, jer će im njegova smrt donijeti kakvu korist. Napokon kroz brzo vrijeme, o pokojniku ni riječi se više ne čuje, tobože da im žalost ne ponavljaju. U posjetima sažaljenja se razgovaralo o posve drugim stvarima i da tko spomene pokojnika, rodbina njegova odmah ustaje i govori: "Za ljubav, ne spominjite njegovo ime više!"
...
u onoj sobi gdje ćeš ti ispustiti dušu i gdje ćeš od Isusa suđen biti, plesat će se, jest će se, igrat će se i smijati kao i prije, a tvoja duša, gdje će ona biti?

...

Kakav će te strah obuzeti kad se nađeš blizu onog posljednjeg časa, kada ćeš morati reći: "O ovome času, kojemu sam blizu, ovisi moj život ili moja vječna smrt. Sad će se vidjeti, ili ću zauvijek biti blažen u raju ili na vijeke očajan u paklu." Pripovijeda sv. Bernardin Sijenski o nekom vojvodi koji umirući sav prestrašen govoraše: "Evo, ja imam toliko zemalja, toliko kuća na ovome svijetu, ali ako noćas umrem, ne znam koji će me stan zapasti".

***

Sada grešnici od sebe odbacuju misao smrti, i tako traže mir iako ga nikada ne nalaze u grešnom življenju; ali kad se nađu u smrtnoj stisci, kad se nađu blizu svoje vječnosti, tada neće moći izbjeći muke grižnje savjesti; tražit će mir, ali kakav mir može naći ona duša, koja se nalazi u grijesima, koji ju kao zmije ljutice grizu? Kakav mir, kad pomisli da će za koji čas stupiti pred Isusa svog sudca, čiji je zakon i prijateljstvo sve do onog časa prezirao?

Vijest od smrti već primljena, misao da će se brzo morati rastaviti sa svim stvorenjima na ovom svijetu, nemiri u duši, izgubljeno vrijeme, nedostatak vremena, strogost božanskog Sudca, vječna nesreća koja čeka grešnike, sve ovo će prouzročiti strahoviti nemir, to će sve pomutiti grešnikovu pamet i povećati zdvajanje; i tako pun pometnje i nepouzdanja će prijeći u drugi život.
...
Sveti Augustin se kroz dvanaest godina borio da svlada zle navike; onda kako će to moći učiniti umirući, koji je uvijek [loše] živio [kad bude] u zapletenosti svoje duše, u bolima, u nesvjestici i glavobolji, te u smrtnoj pometnji kako se potpuno obratiti?

Kažem potpuno, jer onda neće biti dovoljno jezikom reći i obećati. Ah, Bože, kakav će strah i pometnja tada obuzeti onog tužnog i nevoljnog bolesnika koji je uvijek živio u nebrizi za svoju dušu, kad opazi da je opterećen grijesima, strahom suda, pakla i vječnosti! U kakvu će ga pometnju strovaliti ove misli, kad mu glava iznemogne, pamet se pomuti, te kad ga već smrtne boli spopadnu! Ispovijedit će se, obećat će, plakat će, tražit će milosrđe Boga, ali neće potpuno znati što radi; i u ovoj burnoj trzavici, grižnji savjesti, žalosti i strahu otići će na drugi svijet. Dobro reče jedan autor, da su molitve, plač i obećanja umirućeg grešnika upravo kao plač i obećanje onog kojega je neprijatelj uhvatio i nož mu pod grkljan stavio, da mu život uzme. Nesretan li je onaj koji u večer u krevet legne spavati u nemilosti Božjoj i odande prijeđe u vječnost!

...

Ne jedna, nego više i mnoge će biti nevolje tužnog umirućeg grešnika. S jedne strane mučit će ga đavli. Na smrti ovi strahoviti neprijatelji ulažu sve svoje sile da upropaste dušu, koja je na polasku s ovog svijeta; znaju da nemaju puno vremena, da ju svladaju i sebi privuku, i ako ju u onaj čas izgube, da će ju izgubiti zauvijek. I onda neće biti samo jedan vrag, koji će napastovati, nego će mnoštvo njih umirućeg opkoliti, da ga upropasti. Jedan će mu reći: "Ne boj se, ozdravit ćeš". Drugi će nastaviti: "Kako? Ti si kroz toliko godina ostao gluh Božjem glasu, pa zar da ti se sad smiluje?" Drugi: "Kako ćeš sad moći popraviti tolike pogreške koje si počinio? Ona zlodjela?" Treći: "Kad su ti dosadašnje ispovijedi bile nevaljale i bez prave odluke pravog pokajanja, kako ćeš ih sad moći ponoviti?"

S druge strane grešnika će opkoliti njegovi vlastiti grijesi. Ovi grijesi kao toliki oružanici, veli sv. Bernard, držat će ga u okovima, govoreći mu: "Djela smo tvoja, nećemo te ostaviti; pratit ćemo te na drugi svijet, te ćemo se zajedno pokazati vječnom sudcu." U onaj čas umirući bi želio otresti se tih neprijatelja, ali da ih se oslobodi trebalo bi da ih zamrzi, te svim srcem i svom dušom Bogu se obrati; ali je pamet zamračena, a srce otvrdnulo.

Veli sv. Bernard, da će srce, koje je tvrdokorno živjelo u zloćama na ovome svijetu nastojati da se spasi i izbjegne svoju predstojeću propast, ali neće biti na vrijeme, te će pod teretom svojih zloća nevoljno svoj život svršiti. Dok je on sve do onog časa ljubio grijeh, u isto vrijeme ljubio je i pogibelj svog gubljenja; pravedno će, dakle, Bog dopustiti, da tad pogine u onoj pogibelji, u kojoj je htio živjeti sve do svoje smrti.
...
Nesretan je, dakle, onaj grešnik koji je tvrdoglav i opire se Božjem glasu! Nezahvalnik mjesto da se preda i ponizi pred Božjim glasom, on više postaje okorjeli grešnik, kao što se nakovanj stvrdne pod udaranjem čekića. Za kaznu takvi će biti i na samrti, iako će onda biti na prijelazu u vječnost.

Grešnici, veli Gospodin, okrenuše mi leđa iz ljubavi prema stvorovima i kad ih stigne tuga i nevolje, reći će mi: "Ustani i oslobodi nas". "A gdje su oni tvoji dani koje si za se provodio? Neka sada ustanu i izbave te iz te nevolje." Nevoljnici kad se nađu u nevolji vapit će i Boga moliti za pomoć, ali će im on odgovoriti: "Zar sad k meni dolazite? Zovnite stvorove neka vas oni pomognu, kad ste se njima klanjali i njih obožavali." Ovako će im Gospodin odgovoriti, jer će se njemu uteći, ali bez pravog pokajanja i čiste odluke, da će se obratiti i život popraviti.
...

(Sv. Alfons Liguori, crkveni naučitelj: Priprava na smrt ili razmatranje o vječnim istinama)

***

Ne zaboravite se ispovjediti prije Božića!

Ah Gospe od Ružarja moguća li si ti!

Za blagdan Blažene Djevice Marije od Krunice donosim jedan tekst s lijepe i redovito ažurirane stranice Hrvatske dominikanske provincije. Najprije napomena urednika dominikanske web stranice, a poslije slike i sam tekst.

Ovdje donosimo zanimljivu priču „Sv. Ružarje i jedan zanatlija današnjega kova“, koju je 1887. godine s talijanskoga preveo o. Anđeo M. Miškov, svećenik, dominikanac, istaknuti pučki misionar i kulturni djelatnik. Tekst donosimo u originalu zbog osebujna načina izražavanja.

Grozno je to kako su današnja paklena družtva Masonička raztrovala srdce jadnoga zanatlije, osobito po većim gradovima i sridištima. Opakim nagovaranjem, otrovnim štivom novina i romantičkih knjiga, pa hudobskim izgledima, veći dio zanatlijske ruke postade hudim paklenim glavonjom. Popa i Fratra prijzirom šibaju, u Crkvu ne idju, za molitve neznaju, drugomu se rugaju, a Boga nepoznaju nego kad ga svetogrdno psuju i kunu.

Jedan takav, tamo u sred Italije, u Milanu, imao je ženu i petero nejake ditce: a stanovao je na petom tavanu kuće u nijkoj ulici, u dvi uzke i mračne sobe za koje, ne on, već kukava žena imala je svaki misec istucati novac da izplati najamninu. On je zbilja svaki uboga dan svojim trudom dobivao forin i po, dva, pa bi svake večeri s prijateljim to sve potrošio po krčmam i po vragu. Tad bi pijan ko čep došao kući, psujući i grdeć ko da je djavlom pobisnuo. Kako bi ga žena i ditca čuli da se teturajuć uz kućne stube penje, i čuli ga kako grdno kune i psuje, svih bi groza spopala, omotala bi se od straha u svojim odrpinam, te udari u grozne suze, u plač.

Ušav u kuću lupajuć ko mahnit vratima, razbacujuć po kući što bi mu do ruke došlo, razbijajuć sude, uzlajao bi se ko vuk, pa udri po ženi i po ditci uz grdno psovanje i svakim sramotnim ričetinom kukavnu bi ženu sramotio, a bidnu ditcu kleo. Na sve to, svi u klupko skupljeni, dušili bi u sebi jecanje, lili bi krvave suze, a da im se ni jauk ne čuje, da nebi jauk još veće tog paklenjaka uzpalilo. Zatim bi se umirio, te kao svinje bi se u svoje leglo uvalio. Ali jadna ditca gladna, stala bi ko iza sna iznenada pridušenim glasom vapiti: Ćaćko, dajmi zeru kruha! Ćaćko gladan sam!... nije nam Majka, danas ništa dala, jah što smo gladni! Majka daj nam zeru kruha!... Ne da nam otac ništa, sve sam za se troši, a još nam ti majko nećeš da rečemo da je nam otac zao!

Uz to jadna bi Majka svoje srce priklapala, te ušutkala gladnu ditcu, da ih nebi nemili otac izlupao i ubio; te bi im rekla: Mučite jadni! Dat će vam vaš ćaćko! Umirite se, sutra će on meni dati koji šold, sve ću za vas potrošiti, kupit ću vam kruha da se jadni založite! Ajme Gospe moja lipa, ti me pomaži!... pa udri u plač i jecanje ona i ditca!...

Jadna se je žena većeputa izjadala i zamolila dobrog i vridnog svećenika, da bi joj on opakog muža na dobro nagovorio, ali to joj ne uspilo; tad se uteče gospodaru kod kojega je on radio i dnevnice dobivao, da bi on iz milinja za gladnom ditcom obustavio mu ako i mali dio dnevne plaće, eda bi barem otim gladnu ditcu nasitila, ni to joj ne koristi; napokon iz puke sdvojnosti hode prositi jednoga po jednoga opake njegove sudrugove da bi ga od sebe odbili. Kucala bi od vrata do vrata, proseć tudju pomoć, sve uzalud! Što joj jadnoj ostajalo? ništa do grozne očajnosti, nemile sdvojnosti!

Ipak ne izusti kukavna žena tu zadnju kobnu rič: Ja sdvajam!...

Ne već ona dobra i bogoljubna, nenalazeć kod nikoga nit pomoći nit utihe, svake večeri sakuplja jadnu svoju ditcu oko sebe, da s njom skupa izmole Gospino Ružarje. Srdce bi od milinja bilo popucalo, vidjeti ono nejake ditce, iztrošeno blida lica, upalih očiju, mršava i gladna, klečati okolo svoje majke prid nijkom starom čadjavom Gospinom Slikom, sklopljenih ručica, slabim svojim glasićem moliti Zdrave Marije, svakoj od kojih po majčinom naputku bi nadodavali:Gospe mila daj da nam se podobri otac, da nas više ne lupa, i da nam kruha donese: Gospe od Ružarja ti nas pomozi;amen! I tako jadna žena svake večeri svojom ditčicom molila…

Kad jedne večeri muž nenašav zar obične svoje zle drugove, priko običaja ranije se kući povrati, dotuli se do razklimanih vrata svojega tavana i stane prisluškivati, te čuje nijko prigušeno šaputanje. Zloban kakav je bio, pomisli odmah krivo na svoju ženu, uzavre mu opaka krv, zapini ustima, pa izvukav nož iza pasa, mahom uleti u kuću da nevinu ženu smakne na zlodilu. Ušav u kuću, stvori se ko bisan na srid kuhinje, tu se okameni i jaoh što vidi! Vidi kukavnu ženu na po mrtvu od svakoga jada i nevolje da srid kuhinje jadna stoji na kolinam gdi držeć krunicu u ruci su ono ditčice okolo sebe, jedva izgovaraju Zdrave Marije moleći Sv. Ružarje, nadodavajuć na svaki čas onu molitvu da se otac obrati, i da im se Gospa smiluje. I tu se za tren razvije novi neopisivi prizor! Koje ti suzu na oko namami.

Okrutan čovik, izvali ko nesvistan oči, ko da se pritvorio u kameni stup, s nožem u ruci, stoji, gleda i muči. Spopade ga grozničava trešnja, srdce mu se ljuto uztrese, oblije ga licem rumenilo, pa za tren poblidi kộ krpa, i obliju ga suze. Spusti s ruke razbojnički nož, pa se zaleti na ženu, zagrlije, ljubi je, grli i ljubi ditcu, te kroz plač, kroz jaukanje, ljuto stade ko ranjeni lav zavijati, te im obećavati, da neće više biti ono što je dosad bio, da će prominiti životinski svoj život, da će raditi i truditi sve za njih, da se neće veće oni glada napatiti, da je Gospa njega pridobila a njih spasila, pa de će zato odmah se ispoviditi i ko dobar pravi kršćanin živiti, i svaki dan s njima lipo molitvu Sv. Ružarja moliti. Što reče to i održa, i siromašana ona obitelj priokrene se u zemaljski raj, u kojoj je bilo uz božiji blagoslov, mir, sklad, ljubav i svako uživanje!... Ah Gospe od Ružarja moguća li si ti, moguća li je ta divna tvoja molitva.

Marija i muslimani

Upućujem vas na izvrstan članak velikog biskupa Fultona Sheena o obraćenju muslimana na kršćansku vjeru preko Blažene Djevice Marije. Navodim nekoliko citata, ali pročitajte cijeli članak.

It is our firm belief that, the fears some entertain concerning the Moslems are not to be realized, but that Moslemism, instead, will eventually be converted to Christianity — and in a way that even some of our missionaries never suspect. It is our belief that this will happen not through the direct teaching of Christianity, but through a summoning of the Moslems to a veneration of the Mother of God.

***

Mary, then, is for the Moslems the true Sayyida, or Lady. The only possible serious rival to her in their creed would be Fatima, the daughter of Mohammed himself. But after the death of Fatima, Mohammed wrote: "Thou shalt be the most blessed of all the women in Paradise, after Mary." In a variant of the text, Fatima is made to say: "I surpass all the women, except Mary."

This brings us to our second point, namely, why the Blessed Mother, in this twentieth century, should have revealed herself in the insignificant little village of Fatima, so that to all future generations she would be known as "Our Lady of Fatima." Since nothing ever happens out of heaven except with a finesse of all details, I believe that the Blessed Virgin chose to be known as "Our Lady of Fatima" as a pledge and a sign of hope to the Moslem people, and as an assurance that they, who show her so much respect, will one day accept her Divine Son, too.

Evidence to support these views is found in the historical fact that the Moslems occupied Portugal for centuries. At the time when they were finally driven out, the last Moslem chief had a beautiful daughter by the name of Fatima. A Catholic boy fell in love with her, and for him she not only stayed behind when the Moslems left, but even embraced the faith. The young husband was so much in love with her that he changed the name of the town where he lived to Fatima. Thus, the very place where Our Lady appeared in 1917 bears a historical connection to Fatima, the daughter of Mohammed.

***

The Moslems should be prepared to acknowledge that, if Fatima must give way in honor to the Blessed Mother, it is because she is different from all the other mothers of the world and that without Christ she would be nothing.

Nedjeljna blog preporuka 2

Ove nedjelje upućujem vas na blog Conversion Diary (Dnevnik obraćenja) koji piše Jennifer iz SAD-a koja je do prije pet godina bila ateist, a sada je vjerna katolička majka četvero male djece (posljednju kćer rodila je tek prije dva tjedna). Jennifer je izvrsna spisateljica i ima dar za pisanje koje privlači čitatelja u njezinu priču. Kroz svoja vlastita iskustva ona iznosi kako raste u shvaćanju istina katoličke vjere i prisnijem odnosu s Bogom. Ovaj opis vjerojatno djeluje vrlo neuvjerljivo i općenito, pa vas potičem da sami pročitate neke od njenih postova. Možete započeti od najpopularnijih postova koji su navedeni na lijevom stupcu njezinog bloga ili pogledajte neku od kategorija, npr. Trusting God.

U potrazi za istinom

U jednom od prijašnjih postova spomenuo sam emisiju Journey Home koja prikazuje osobne priče obraćenika na katoličku vjeru. Jedan od interesantnijih intervjua bio je sa časnom sestrom koja je u potrazi za istinom isprobala mnoge putove i na kraju je prihvatila onoga tko ju je cijelo vrijeme vodio i zvao.
Ovo je link na kojemu možete pogledati ovu bogatu životnu priču.

Priča o obraćenju

Evo jednog lijepog i zanimljivog filma:
No Turning Back.

Neću puno opisivati ovaj film. To je priča o potpunom preokretu u životu koji je jednog buntovnog mladića iz grijeha i besmisla doveo do toga da postane gorljivi katolički svećenik. I to zagovorom Blažene Djevice Marije.

Film možete skinuti ovdje. Ima nešto manje od 250 MB, na engleskom je i traje oko sat i pol. Ukoliko link više ne funkcionira pokušajte ga skinuti preko torrenta (upišite Donald Calloway u tražilicu).

Ovdje je jedan kratki intervju s istim svećenikom koji priča svoje iskustvo. Film je puno bolji.


Evo i jednog nevezanog linka na vrlo kratka svjedočanstva na francuskom jeziku (nekoliko minuta) o katoličkoj vjeri.

Emisije sa EWTN-a

EWTN je katolička televizijska kuća koju je osnovala časna sestra Angelica.

Mnoge zanimljive emisije koje su proizvedene i prikazane na EWTN-u možete pogledati na youtubeu. Posebno opširan popis nalazi se ovdje.

Preporučujem da pogledate neke od priča katoličkih obraćenika iz emisije Marcusa Grodija, Journey Home. Audio snimke brojnih drugih gostiju iz te emisije potražite na ovoj stranici.