Duhovna lirika utorkom 79

"...Francuski pjesnik Charles Péguy ostavio nam je čudesne stranice o nadi (usp. Predvorje misterija druge kreposti)..." (iz kateheze pape Franje na općoj audienciji u srijedu 27.9.2017.)

Charles Péguy

PREDVORJE MISTERIJA DRUGE VRLINE

(1911.)

(...)

Ne volim onoga koji ne spava, kaže Bog.
San je čovjeku prijatelj.
San je Božji prijatelj.
San je možda moj najljepši izum.
I ja sam otpočinuo sedmoga dana.
Onaj tko ima čisto srce spava. I onaj tko spava ima čisto srce.
Velika je tajna biti neumoran kao dijete.
Imati kao dijete tu snagu u petnim žilama.
Svježe petne žile, te nove duše
I započinjati svako jutro, svagda nov,
Kao mlado, kao novo
Ufanje. No kažu mi da ima ljudi
Koji dobro rade i koji slabo spavaju.
Koji ne spavaju. Kakvo pomanjkanje povjerenja u mene.
To je gotovo teže nego da loše rade ali dobro spavaju.
Nego da ne rade ali spavaju, jer lijenost
Nije veći grijeh od nemira
I čak je manje velik grijeh od nemira
I od očaja i pomanjkanja pouzdanja u mene.
Ne govorim, veli Bog, o onim ljudima
Koji ne rade i ne spavaju.
To su grešnici, naravno. Pravo im budi. Veliki grešnici. Moraju samo raditi.
Govorim o onima koji rade a ne spavaju.
Žalim ih. Govorim o onima koji rade i koji se tako
U tome drže moje zapovijedi, jadna djeca.
I koji s druge strane nemaju hrabrosti, nemaju povjerenja, ne spavaju.
Žalim ih. Na njih se ljutim. Pomalo. Ne iskazuju mi povjerenje.
Kao dijete što liježe nedužno u naručje svoje majke, tako oni nipošto ne liježu.
Nedužni u naručje moje Providnosti.
Imaju hrabrosti raditi. Nemaju hrabrosti ne činiti ništa.
Imaju snagu raditi. Nemaju snage ne činiti ništa.
Opustiti se. Otpočinuti. Spavati.
Ne znaju nesretnici što je dobro.
Odlično upravljaju svojim poslovima tijekom dana.
Ali mi ne žele povjeriti da njima upravljam tijekom noći.
Kao da nisam kadar zajamčiti im upravljanje tijekom jedne noći.
Onaj tko ne spava nevjeran je Ufanju.
A to je najveća nevjernost.
Jer je to nevjernost najvećoj Vjeri.

(...)

Jadna djeco, kakva je nezahvalnost prema meni
Što se opirete tako dobroj,
Tako lijepoj zapovijedi.
Jadna djeca drže se ljudske mudrosti.
Ljudska mudrost kaže Ne ostavljaj za sutradan
Ono što možeš učiniti još danas.
A ja vam kažem Onaj tko zna odgoditi za sutradan
Taj je najugodniji Bogu.
Onaj tko spava kao dijete
Također je taj koji spava kao moje drago Ufanje.
I ja vam kažem Ostavite za sutradan
Te brige i te muke što vas danas izjedaju
I danas bi vas mogle proždrijeti.
Ostavite za sutradan te jecaje koji vas guše
Dok gledate današnju nesreću.
Te jecaje koji naviru uvis i koji vas dave.
Ostavite za sutradan te suze koje vam udaraju na oči i omaknu se niz lice.
Koje gruhnu potokom. Koje prolijevate. Te suze koje vam teku.
Jer možda ću ja, Bog, i navratiti do sutradan.
Ljudska mudrost kaže: Nesretan onaj tko ostavlja za sutradan.
A ja velim Sretan, sretan je tko ostavlja za sutradan.
Sretan tko ostavlja. To jest Sretan tko se nada. I tko spava.
A kažem naprotiv Nesretnik.
Nesretan onaj tko bdije i ne iskazuje mi povjerenje.
Kakvo nepovjerenje u mene. Nesretnik je tko bdije. I vucinja se.
Nesretan tko se vucinja u večerima i u noćima.
U prvim večernjim hladovima i u tamnim noćima.
Kao trag puža u tim lijepim sumračjima.
Moja stvorenja.
Kao trag golaća u tim tamnim noćima.
Moja stvorenja, moje stvorenje.
Spora mučna prisjećanja svakodnevnih briga.
Žeženja, ujedi.
Prljavi tragovi brigâ, gorčinâ i nemirâ.
Mukâ.
Tragovi golaća. Na cvjetovima moje noći.
Uistinu vam kažem, taj nanosi uvredu
Mojem dragom Ufanju.
Koji mi nikako ne želi povjeriti vladanje svojim životom.
Dok bi on spavao.
Budala.
Kao da više nego jedan.
Koji je liježući u krevet pustio svoje poslove u vrlo lošem stanju.
Nije ih ustajući našao u vrlo dobrom stanju.
Zato što možda bijah onuda prošao.

(...)

Prevela Višnja Machiedo, "Marulić" 5, 1994., od 761. do 763. str.

Gostujući autor - Kršćani s teškoćama

Župnik fra Frano mi je pripomenuo da bih mogao nešto napisati za ovogodišnji župni list i, vidjevši me s mojim sinom Ivanom, dodao:

- Mogao bi pisati kako je biti otac djeteta s teškoćama. To ćeš ti dobro napisati.

I eto teme. A namjeravao sam zaobići vlastita duhovno-tjelesna iskustva i u župnome listu nastaviti povremeno pisati o našim crkvama, gomilama, stećcima i tome slično. No dobro.

Za djecu s različitim oblicima cerebralne paralize se uvriježio naziv „djeca s posebnim potrebama". Taj naziv je dio tzv. politički korektnog govora, ali je taj izraz nespretan jer svako dijete ima jednake potrebe, pa je bolje reći „dijete s teškoćama (u razvoju)", ako se već nastoji izbjeći reći da se radi o invalidnom djetetu, tj. o osobi s invaliditetom. Zapravo se želi izbjeći reći da takvom djetetu nešto nedostaje, iako to nije teško vidjeti na prvi pogled.

Uz trojicu 'običnih' sinova imam i 'neobičnog' sina Ivana, koji ne hoda i ne govori, ali ponekad ispušta neartikulirane vriskove, zbog kojih ga nazovem „Tarzan" ili „Zagor Te Nej". Ivan ne održava ravnotežu na nogama, ali „hoda" ako ga držim za ruke ili mu pridržavam trup. Krajem studenoga je napunio 12 godina i pohađa osnovnu školu u Centru za odgoj i obrazovanje „Slava Raškaj" u Splitu po posebnom osnovnoškolskom programu. Budući da školu pohađaju djeca s različitim stupnjevima oštećenja, ona u programu sudjeluju prema svojim mogućnostima. Tako npr. Ivan, koji nikad niti jednu riječ nije izgovorio i ne hoda, ima predmete „Hrvatski jezik i komunikacija" te „Tjelesna i zdravstvena kultura". Ostali predmeti su „Matematičke vještine", „Likovna i glazbena kultura", „Skrb o sebi", „Upoznavanje uže i šire okoline", „Radni odgoj", „Socijalizacija", „Domaćinstvo" i „Sat razrednika". Školski dan im ima 5 školskih sati. Nastavnicima sigurno nije zgodno dati Ivanu opisne ocjene. One su primjerice ovakve:

· Učenik uz fizičko vođenje pasivno sudjeluje i izvodi prirodne oblike kretanja za ovladavanje prostorom;

· Učenik uz fizičko vođenje i podršku sferičnim hvatom hvata predmete te ih prebacuje na drugo mjesto. U svim aktivnostima pasivno sudjeluje;

· Učenik pasivno uz fizičko vođenje sudjeluje u manipulaciji geometrijskim likovima (didaktičke kutije);

· Učenik pasivno uz fizičko vođenje i podršku sudjeluje u aktivnostima u grupnom radu;

· Učenik pasivno sudjeluje tijekom čitanja slikopriče.

Najčešća riječ je „pasivno", pa tako pasivno sudjeluje u aktivnostima, pa su to zapravo pasivnosti. Šalu na stranu, iako Ivanu nastavni program sasvim sigurno nije primjeren, dobitak od pohađanja nastave za njega je socijalizacija, neka vrsta druženja s vršnjacima.

Na kraju svake školske godine, kao i ostala djeca, Ivan dobije svjedodžbu. Njegova je svjedodžba opisna. U njoj piše npr.: „Ivan je u potpunosti ovisan o pomoći i njezi druge osobe u svim aktivnostima svakodnevnog života.", „Ivan uživa u glazbi", „Miran je, tih i nezahtjevan. Veseli se glazbi i pjevanju, a rastuži ga kada čuje plač ili viku drugog djeteta." I tome slično.

Imati dijete koje baš ništa ne može samostalno traži veliki angažman, a za kršćanina je to nesumnjivo križ na koji se mora dati razapeti. Svi znamo iz Isusove muke da se pod križem posrće, pada, da neki ljudi pomažu (Šimun Cirenac, Veronika), neki mole da uspiješ iznijeti svoj križ na Golgotu, dok se neki rugaju, proklinju, ili misle ono što su Isusa za čovjeka slijepa od rođenja upitali njegovi učenici: „Tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te im se ovakav rodio?" (Evanđelje po Ivanu 9,2). Doista, nije to lako prihvatiti, a razumom se ne može i ne treba pokušati shvatiti. Može se tek prihvatiti u vjeri, „a vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo." Očima vjere gledano, stvari su sasvim suprotne od načina na koji istu stvar vide 'oči svijeta'. Očima vjere je vidljivo da dijete s teškoćama prkosi onoj poznatoj i općenitoj izreci: „Svetcem se ne rađa, svetcem se postaje", jer ako je slijepac iz evanđelja mogao slijep griješiti, mnoga djeca i osobe s invaliditetom to nisu u stanju. Ako su te osobe krštene, onda više nemaju ni istočnoga grijeha, pa su prema tome oni čisti znak Božje prisutnosti među nama, i nisu oni ti koji su u problemu nego smo to mi ostali. Kad mislim o ovome što sam naveo, a ipak vidim sažaljenje ljudi, sjetim se i opet Isusa koji nosi križ i zgode opisane u Evanđelju po Luki 23, 27-28: „Za njim je išlo silno mnoštvo svijeta, napose žena, koje su plakale i naricale za njim. Isus se okrenu prema njima pa im reče: 'Kćeri Jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom'." Toliko je, naime, u duhovnom smislu pogrješno imati iskrenoga ili neiskrenoga sažaljenja za onoga koji će gotovo sigurno u Carstvo Nebesko. Umjesto toga trebali bismo žaliti sebe u vlastitim grijesima i ovisnostima.  

Pitanje koje nije tek za utjehu roditelju djeteta s invaliditetom je ovo: je li lakše roditelju djeteta s tjelesnim i mentalnim teškoćama ili roditelju čije dijete upadne u kriminal ili ovisnost? Pretpostavljam da je ovo potonje puno teže, iako se tu očito radi o osobi koja je sposobna samostalno živjeti i čijemu se obraćenju moramo nadati i za isto moliti.

Roditelj djeteta koje je nemoćno samostalno živjeti prolazi svoje napasti, koje kreću s pitanjem „Bože, zašto meni?" i očit su pokušaj misaonog zaobilaženja križa i bijega od njega, da bi, kako sam napisao, duhovno posrćući, padajući, uz boli i muke nastavio prema Golgoti na kojoj ipak nije svršetak, a ono što, poput Isusa na križu, izgleda izmučeno, zapravo je jedina mogućnost za spas; ono što se očima svijeta čini kao prokletstvo i Božja kazna zapravo je blagoslov i jedini put u Carstvo Nebesko.

Dakako, blagoslov nije dan samo roditeljima ni samo obitelji, dan je cijeloj kršćanskoj zajednici. Samo, pitanje je koliko to kršćanska zajednica prepoznaje, a koliko tek običajno pribjegava logici svijeta: „Bože, hvala ti što nemam ovakvo dijete" ili „Neka je živo i zdravo! I muško!"

Već te uobičajene nazdravice otkrivaju nas kao kolektiv koji živi svoje „kršćanstvo" bez križa, a zapravo je duhovni hod u mjestu. Izbacimo li mogućnost boli i bolesti, izbacili smo iz života križ. Ne kažem da moramo čeznuti za bolesnim djetetom ili za roditeljem na kraču, ali kažem da moramo iz svojih misli izbaciti i ono čisto pozitivističko, upravo farizejsko „samo nek je dijete zdravo" i „Bože, samo mi daj zdravlja, a ostalo mogu sam". Zdravlje nije kršćanska krjepost. Štoviše, izostanak bilo kakvih zdravstvenih problema čini nas mlakima u vjeri i oholima. Sveti Pavao piše: „I da se zbog uzvišenosti objavâ ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim."

Ne zna se kakav je trn u tijelu bio dan Pavlu da se ne uzoholi, ali poučeni njegovim riječima mi, koji imamo očit i vidljiv trn u životu, možemo učiti i tješiti se ovim njegovim riječima i ne odbacivati svoj trn i svoj križ nego ga prigrliti „da se ne uzoholimo".

Splitski svećenik don Šimun Doljanin u jednoj je nadahnutoj propovijedi djecu s tjelesnim i umnim teškoćama nazvao „profesori doktori ljubavi". Upravo to oni jesu. Oni nas uče ljubavi, oni su ogledalo u kome možemo vidjeti svoje sebičnosti, škrtosti, lijenosti, ali su ujedno i utjeha kad takvim osobama pomognemo i sjetimo se onih Isusovih riječi: „Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, ne će mu propasti plaća."

A najmanji Isusovi nisu samo oni koje je poslao riječima naviještati, nego i svaki koga je poslao da nikad izgovorenom riječi zapravo svjedoči Njegovu ljubav, a nama dade mogućnost da ga napojimo čašom hladne vode i tako zaradimo nebesku plaću koju 'moljac ni rđa ne nagrizaju'.

Nekoliko obljetnica ove 2025. godine

• 1290 godina od smrti sv. Bede Časnog, učenog benediktinca
• 1040 ili 1030 godina od rođenja sv. Ivana Gualberta, osnivača benediktinaca valumbrozijanske kongregacije, primjera opraštanja neprijateljima
• 830 godina od rođenja sv. Antuna Padovanskog, redokanonika pa zatim franjevca
• 820 godina od smrti bl. Ivanice de Aza, majke sv. Dominika
• 820 godina od rođenja sv. Petra Veronskog, prvomučenika Reda propovjednika
• 800 godina od rođenja sv. Tome Akvinskog, zajedničkog i angjeoskog naučitelja, dominikanca
• 790 godina od smrti blaženog Manesa, starijeg brata sv. Dominika, također dominikanca
• 760 godina od smrti sv. Šimuna Stocka, karmelićanina kojem je Gospa dala škapular
• 720 godina od smrti sv. Nikole Tolentinskog, augustinskog eremita, zaštitnika duša u čistilištu
• 540 godina od smrti bl. Jakova Zadarskog, franjevca, dvoritelja okuženih
• 540 godina od smrti sv. Petra de Arbuésa, redokanonika i istražitelja heretičke zloće
• 520 godina od smrti sv. Ivane Francuske, utemeljiteljice Reda Navještenja BDM od koje potječe mala krunica ne čast deset evanđeoskih krjeposti BDM
• 510 godina od rođenja sv. Feliksa Kantalicijskog, kapucina zvanog brat Deo Gratias, prorekao Piju V. kao kardinalu da će postati papa i pobjedu kršćanske flote kod Lepanta
• 470 godina od smrti sv. Tome iz Villanueve, augustinskog eremita, velikog milostinjara
• 460 godina od smrti bl. Ozane Kotorske, dominikanske zatvornice iliti rekluze
• 440 godina od rođenja i 380 godina od smrti sv. Ivana Maciasa,  pomoćnika siromašnih i velikog kruničara koji je iz čistilišta oslobodio milijun i četiristo tisuća duša
• 440 godina od izbora za papu Siksta V., franjevca konventualca, hrvatskih korijena, izgradio crkvu i ustanovio Kaptol sv. Jeronima, osnovao Bratovštinu pojasa sv. Franje
• 430 godina od mučeničke smrti sv. Henrika Walpolea i sv. Roberta Southwella, isusovaca
• 410 godina od mučeničke smrti sv. Ivana Ogilviea, isusovca
• 400 godina od rođenja bl. Josipe od Sv. Janje, španjolske bosonoge augustinke
• 400 godina od smrti sv. Mihaela od Svetaca, bosonogih trinitaraca, mistika poznatog po ljubavi prema Presvetom Sakramentu
• 380 godina od rođenja sluge Božjega Nikole Bijankovića, osnivača oratorijanske kongregacije u Splitu i makarskog biskupa
• 240 godina od smrti sluge Božjeg Marka Tvrdeića, franjevca iz Pupnata na Korčuli
• 220 godina od rođenja i 150 godina od smrti velikog dom Prospera Guerangera, OSB, obnovitelja benediktinskog monaštva nakon Francuskog veleprevrata
• 210 godina od rođenja službenice Božje Ane Marije Marović, dobrotvorke, umjetnice i osnivačice redovničke zajednice
• 200 godina od smrti bl. Elizabete Canori Mora, trinitarske svjetovne trećoredice koja također govori o tri dana tame kojima će Bog kazniti one koji žele uništiti Katoličku Crkvu
• 200 godina od rođenja sluge Božjeg Franje Vendelina Pfannera, osnivača trapističkih opatija Marija Zvijezda u Banjaluci i Marianhill u Africi
• 150 godina od rođenja službenice Božje Klaudije Böllein, hrvatske uršulinke
• 120 godina od rođenja Egidija Bulešića, franjevačkog svjetovnog trećoredca
• 110 godina od rođenja glasovitog trapista Tome Mertona kojeg je Gospodin možda uzeo prije nego što je dublje zabrazdio u međureligijske vode
• 60 godina od smrti sluge Božjeg o. Ante Antića, franjevca i ispovjednika

Gostujući autor - Od Pariza do Chartresa

Hodočašće u Chartres - hodočašće na koje sam pošao iščekujući srednje napornu šetnjicu uz opušteno kampiranje i revne trojne mise uvelike je nadmašilo sva moja očekivanja.

Primorani smo boriti se

Susreti s profesorom Bileckim

Kada sam se god kasnije u životu sjetio dvomjesečnoga boravka u Judenburgu, uvijek su izbili u prvi red kao najsnažniji dojmovi: glad, studen i obračunavanje s naivnim sveslavenstvom.

Bilo je i opet jedno zuboboljno i reumatično veče.

Ja sam popio večernju vojničku crnu kavu i pojeo komad kukuruznoga kruha, koji mi je ostao od podne. Strpao sam u vojničku kabanicu tintarnicu, pero i blok papira za pisanje te sam s pismenim dopuštenjem, da mogu izostati u gradu do dvanaest sati u noći, izašao iz kasarne na ulicu.

Onda kada su u bijedi

Krug budućnosti Rusije proširuje se. Utemeljeno je načelo cijeloga novog svijeta, načelo kojemu je svrha obnova kršćanstva posredstvom sveslavenske pravoslavne ideje i uvođenje nove misli u čovječanstvo. To će se zbiti čim Zapad istrune, a istrunut će kad papa pošto konačno izobliči Krista – tim samim dozove ateizam u pokvareno zapadnjačko čovječanstvo.

Dostojevski u pismu Majkovu 15. svibnja 1869.

Sveti Otac posvetit će mi Rusiju, koja će se obratiti, pa će svijetu biti poklonjeno jedno razdoblje mira.

Gospa Fatimska 13. srpnja 1917.

* * *

Lik Tarasa Ševčenka nad Rusijom¹

Govore o Crkvi kao o sakramentu slobode, a u tom sakramentu laiku se držati pravila: “Veži konja gdje ti aga kaže”

Tekstove Smiljana Rendić već sam više puta prenosio na ovom blogu (1, 2, 3). Ipak, od zadnje takve objave prošlo je već desetak godina. U međuvremenu je postalo dostupno još njezinih tekstova od kojih izdvajam: Mjesto lomljenja štapova, Katedrala i katakomba, Katedrala koja je u nama, Teror u crkvi šutnje, Kriza Crkve i kriza vjere, O imenu Židova, O Hrvatima, svetištima i Židovima. 

Dobio sam prije par godina na poklon Pascalove Misli koje su pripadale toj vrlo načitanoj autorici, pa kao ilustraciju za ovaj članak donosim dvije fotografije te formatom male knjige. 

Hvala gostujućem autoru što mi je poslao ova Rendićkina pisma koja sam već većim dijelom prenio na blogu u obliku u kojem su bila objavljena u časopisu Marulić. No za ovakve sadržaje koje ste možda čitali prije trinaest godina, dobro je ponoviti gradivo. 

Kako Smiljana Rendić, govoreći o kojekakvim nacionalnim proslavama i obljetnicama, primjećuje "kroz sva ta slavlja nitko [nam] u Crkvi nije rekao da se pomolimo za duše tih naših starih vladara i naših prvih evangelizatora i njihovih Papa". Nemojte se barem vi zaboraviti pomoliti za pokojnu Smiljanu. 

T.B.

***

U četvrtom broju časopisa "Marulić" 2002. i trećem broju 2005. objavljen je izbor iz pisama Smiljane Rendić Radovanu Grgecu, a poslije je u "Maruliću" izišao izbor iz njezinih pisama o Međugorju koji je uredništvo dobilo od njihova naslovnika preko preč. Stanislava Vitkovića. Pisma Smiljane Rendić mom ocu, Radovanu Grgecu, svojedobno sam posudio Silvani Burilović Crnov, koja je to spomenula nedavno u jednom intervjuu o svojoj knjizi o Smiljani Rendić. Taj mi je intervju bio zanimljiv i s obzirom na sadržaj tih pisama, pa sam ovih dana zavirio u njih, provjere i usporedbe radi. Na koncu sam prepisao dio jednog od njih, uključivši i odlomak o ženskome ministrantstvu, koji je u izboru za "Marulić" izostavljen, a onda je objavljen kao uvod u ulomke iz pisama o Međugorju. Također sam sada ispravio pogreške koje su se u "Maruliću" potkrale u izboru iz pisma o Drugom vatikanskom saboru. Prvom tekstu sâm sam dao naslov, a drugomu ostavio naslov iz časopisa.

P. G.

Alfonz ili Brigita

"Nije puko mišljenje, nego uvjerenje čitavoga krćanskog svijeta, da je s posvetnom milošću Marija u utrobi svete majke Ane dobila i punu uporabu svojega visoko prosvijetljenog razuma u skladu s podarenom joj puninom milosti", citira crkveni naučitelj sv. Alfonz Liguori "jednoga učenog pisca, p. La Colombièrea" (to bi mogao biti u međuvremenu svetim proglašeni Klaudije de la Colombière), i kaže: "Tako je Marija, doduše, bila dijete, ali od značajki toga stanja imala je samo nedužnost, ne i dječji manjak neke sposobnosti, jer već od prvog trenutka života uvijek se odlikovala potpunom uporabom razuma." (Alfonz Liguori, "Slave Marijine", 2. dio: "Sedam glavnih blagdana Marijinih") 

Drukčije o Marijinoj najranijoj dobi govore objave sv. Brigite. Tako sv. Brigiti anđeo, poslan od Isusa da joj diktira čitanja za redovnice u samostanu koji je utemeljila, kaže da trostruki plamen Marijine ljubavi (posluh, poniznost i zavjet djevičanstva) nije u Mariji planuo čim se rodila, "jer kao i druga dječica imala je maleno tijelo i još nerazvijen razum, pa nije mogla znati Božju volju". Taj anđeo kaže da je Isus imao potpunu svijest čim je začet, a o Mariji da smijemo vjerovati da se nakon što je rođena njezin razum razvio ranije nego u ostale djece. ("Objave sv. Brigite", knjiga 11., poglavlje 12.) Sama pak Blažena Djevica Marija, prema objavama sv. Brigite, kaže: "Od trenutka kad sam čula i uvidjela da postoji Bog, neprestano i sa strahom trudila sam se oko svojeg spasenja i obdržavanja Božjih zapovijedi; a kad sam više doznala o Bogu, da je On moj Stvoritelj i Sudac nad svim mojim djelima, duboko sam Ga uzljubila i u svakom trenutku bojala sam se i jako pazila da Ga riječju ili djelom ne rasrdim." ("Objave sv. Brigite", knjiga 1., poglavlje 10.) Također: "Kad sam došla u onu dob u kojoj sam nešto mogla razumjeti o svom Stvoritelju, bila sam zahvaćena neizrecivo velikom ljubavi prema Njemu i čeznula sam za Njim svim srcem." ("Božja svjetlost sjevera", str. 86.) Na pitanje pak (jednoga učenog, ali oholog redovnika) zašto nije odmah izišao, nego je tako dugo bio u majčinoj utrobi i zašto nije čim se rodio poprimio stas tridesetogodišnjaka Isus u Brigitinu viđenju kaže da bi onda Njegovo preuzimanje ljudske naravi bilo bajka, a ne stvarnost, i svi bi Ga slijedili zbog Njegovih čuda te iz straha, a ne iz ljubavi. ("Objave sv. Brigite", knjiga 5., ispitivanje 10.)

Zašto li je tako rekla?

Marija se ukazala sv. Bernardici u Lurdu, i rekla je: "Ja sam Bezgrešno Začeće." Teologe je to zbunilo, jer su mislili da bi ona rekla, ili da je trebala ili mogla reći: "Ja sam bezgrešno začeta." Zašto li je rekla: "Ja sam Bezgrešno Začeće"?
Prije nego što je Maksimilijan Kolbe bio veliki marijanski teolog, Crkva je već bila priznala lurdsko ukazanje, dakle nije zapravo trebalo propitivati, Marija jest rekla: "Ja sam Bezgrešno Zaćeće" i vjerujemo joj. No Kolbe je dugo pokušavao proniknuti u to. Dobar franjevac, on je poznavao teologiju Trojstva: da u vječnosti Otac rađa Sina, Sin prima njegovu ljubav i ta ljubav koja postoji među njima u vječnosti jest nadisanje, vječno bezgrešno začeće ljubavi, koje je Duh Sveti. Sveti Maksimilijan Kolbe je to znao. Konačno, kad su ga uhitili nacisti te je otpremljen u logor smrti, u kojemu će naposljetku biti ubijen, sinulo mu je! Pronašli su poslije što je zapisao u dnevnik toga dana: povezao je vječno Bezgrešno Začeće, koje je Duh Sveti, i Mariju, koja je vremenito Bezgrešno Začeće. Evo što je otkrio.
Kao što sam rekao, Marija je zemaljsko zrcalo Duha Svetoga do te mjere da dijele ime: Bezgrešno Začeće. Tko također dijeli ime? Supružnici. Međutim nije to samo igra riječima. Duh Sveti, dakako, nije stvorenje, nego Bog, ali jest vječno nadisanje ljubavi između Oca i Sina, začeto u vječnosti, i, naravno, jednak je Ocu i Sinu. Marija, jasno, nije jednaka Ocu, Sinu ni Duhu Svetomu, ali ona jest vremenito Bezgrešno Začeće, tj. najsavršenije djelo ljubavi. Zato možemo Duha Svetoga zvati vječnim Bezgrešnim Začećem, a Mariju vremenitim Bezgrešnim Začećem. Dapače, koliko savršeno djelo ljubavi ona jest? Toliko da je sv. Bonaventura čak rekao: "Bog je mogao stvoriti veći svijet i prostranije nebo, ali nije mogao podići čisto stvorenje koje bi bilo uzvišenije nego Marija."

https://www.youtube.com/watch?v=FQQCfQBtu3o

7:35

Marija u Lurdu kaže: "Ja sam Bezgrešno Začeće." Ne kaže samo da je bezgrešno začeta nego da ona jest Bezgrešno Začeće, Immaculata Conceptio. Dakle, malo doslovnije uzevši, moglo bi se prevesti i kao "bezgrešna koncepcija", "čisti koncept Božji": "Ja sam čista ideja Božja o čovjeku", čime izraz "bezgrešno začeće" dobiva drugo, još mnogo dublje značenje: Marija je žena kako ju je Bog izvorno zamislio, i zato nova Eva, koja nije sagriješila, nego je ostala čista. To je dakle bezgrešno začeće u dvojakom smislu: Marija je bezgrešno začeta, u smislu da nikad nije imala istočnoga grijeha, nego je očuvana slobodnom od njega na temelju zasluga Isusa Krista, i Marija je bezgrešno začeće, tj. čista ideja Božja o čovjeku.

https://www.youtube.com/watch?v=jchbwZSxUGY

34:17

U i po Kristu

"Protestanti ne razumiju katoličku teologiju zato što ne razumiju katolički nauk o participaciji. Sedam sakramenata, svećenstvo, pa i Blažena Djevica Marija – sudjeluju u Kristovu djelu. Nije to ili-ili, nego i-i. Sakramenti, svećenstvo, sveci i Marija ne natječu se s osobom i djelom Isusa Krista, nego izvršavaju njegovu djelatnost na Zemlji." "Usuđujem se ustvrditi da se svi teološki nesporazumi glede katoličke vjere mogu pripisati usvajanju teologije ništičnog zbroja, u okviru koje se na spasenje, milost, život i ljubav gleda kao na kolač s ograničenim brojem krišaka. Krist tobože ili dobiva sve kriške kolača ili gubi one koje ostaju Mariji, svecima, sakramentima, svećenicima, papama itd. Međutim katolicizam prihvaća Pavlovu paradigmu participacije. Krist je 'sve u svemu', ali to znači da svi drugi aspekti otkupljenja sudjeluju u i po Kristu – a ne bez obzira na Krista. Katolici tako vjeruju da sakramenti, Marija, sveci i svećenici sudjeluju u i po Kristu i time vode kršćane k dubljem prihvaćanju Krista. Ova razlika između katolicizma i protestantizma uzrok je gotovo svih razlika između katoličke i protestantske teologije. Katolicizam se zasniva na doktrini participacije, a protestantizam uglavnom na paradigmi ništičnog zbroja." 

https://taylormarshall.com/2014/01/10-free-books-the-catholic-perspective-on-paul.html https://www.thefaithexplained.com/blog/taylor-marshalls-the-evidence-for-the-catholic-paul/

Ništa nije tako lijepo na svijetu

Charles Péguy

Misterij nevine djece

Ništa nije lijepo kao dijete koje zaspi moleći se, kaže Bog.
Kažem vam, ništa nije tako lijepo na svijetu.
Nikada ne vidjeh nešto tako lijepo na svijetu.
A ipak se nagledah ljepota na svijetu
i razumijem se u njih. Moje stvaranje obiluje ljepotama.
Moje stvaranje obiluje čudesima.
Ima ih toliko da ne znaš kamo s njima.
Vidjeh milijune i milijune zvijezda što se kotrljaju pod mojim stopalima
kao morski pijesak.
Vidjeh kao plamen žarke obdanice.
Ljetne dane u lipnju, srpnju i kolovozu.
Vidjeh zimske večeri prebačene kao plašt.
Vidjeh ljetne večeri tihe i blage poput rajskog sutona
načičkane zvijezdama.
Vidjeh one brežuljke uz Meuseu i crkve koje su moje vlastite kuće.
I Pariz i Reims i Rouen i katedrale koje su moje vlastite palače i moji dvorci.
Tako lijepi da ću ih sačuvati na nebu.
Vidjeh prijestolnicu kraljevstva i Rim prijestolnicu kršćanstva.
Čuh pjevanu misu i dične večernice.
I vidjeh one francuske ravnice i valovite dolce
koji su ljepši od svega.
Vidjeh duboko more i duboku šumu i duboko srce čovjekovo.
Vidjeh srca što ih je proždirala ljubav
tijekom cijelog života.
Utonula u milosrđe.
Gdje gore kao plamen.
Vidjeh mučenike tako nadahnute vjerom
kako prkose kao stijene na konju mučilu,
pod željeznim zupcima.
(Kao vojnik koji bi posve sam prkosio cio život
iz vjernosti
prema svojem (prividno) odsutnom generalu.)
Vidjeh mučenike gdje plamte kao baklje
namjenjujući sebi vječno zelene palmine grančice.
I vidjeh kako pod željeznim pandžama kapaju
kapi krvi koje blistahu kao dijamanti.
I vidjeh kako kapaju suze ljubavi
koje će trajati duže od zvijezda na nebu.
I vidjeh poglede u molitvi, poglede nježnosti,
utonule u milosrđe
koje će vjekomice sjati u noćima i noćima.
I vidjeh cijele cjelcate živote od rođenja do smrti,
od krštenja do posljednje pomasti,
gdje se odmotavaju kao lijepo klupko vune.
No kažem ti, veli Bog, ne znam ništa tako lijepo na cijelome svijetu
kao malo dijete koje zaspi moleći se
pod krilom svojeg anđela čuvara
i koje se smije anđelima tonući u san.
I koje već sve zajedno miješa i više ništa ne razumije
i koje riječi Očenaša trpa nasumce bez reda u riječi Zdravomarije
dok se na njegove vjeđe već spušta koprena,
koprena noći na njegov pogled i njegov glas.
Vidjeh najveće svece, veli Bog. A ipak vam to kažem.
Nikada ne vidjeh nešto tako smiješno i prema tome ne znam
ništa tako lijepo na svijetu
kao to dijete koje zaspi moleći se
(kao to malo biće koje zaspi u povjerenju)
i koje brka svoj Očenaš sa svojom Zdravomarijom.
Ništa nije tako lijepo i to je čak stvar
o kojoj Djeva Marija misli isto što i ja.
I doista mogu reći da je to jedina stvar o kojoj mi mislimo
isto. Jer obično mislimo suprotno.
Zato što je ona za milosrđe.
A ja sam, kao što i treba, za pravdu.

            "Marulić" 5, 1994.; ulomak izabrala i prevela Višnja Machiedo 

Gostujući autor - Martin Mosebach: Uz 90. rođendan Benedikta XVI

Odlomak govora koji je autor održao na "Kölnskim litugijskim danima" 2017.

Gostujući autor - Iz života Edith Stein

Prije već dosta godina prisustvovao sam zanimljivom predavanju o sv. Edith Stein. Zahvalan sam autoru što je omogućio da tekst tog predavanja podijelim s čitateljima ovoga bloga. 

Iz života Edith Stein (pdf) 

Gostujući autor - Tradicionalna staroslavenska misa u Melbourneu

Datum 30. srpnja 2022. bio je povijesni dan za hrvatske katolike u dijaspori. U Melbourneu u župi svetog Nikole Tavelića po prvi put nakon nekoliko desetljeća služena je tradicionalna staroslavenska (glagoljska) Misa. 

Ova zavjetna Misa svetih Ćirila i Metoda bila je dobro posjećena. Celebrant, propovjednik, ministranti, i zbor dobro su se unaprijed pripremili za poseban dan, kojemu su nazočili i gostujući klerici i vitezovi sv. Petra i Pavla. Glazba, koja je sa staroslavenskog teksta prenesena na poznate gregorijanske melodije, bila je posebno nezaboravna. Štoviše, toga dana je korišten originalni primjerak Vajsovog misala iz 1927. godine.

U ovom danu vidjelo se nešto veće od pukog povijesnog interesa, naime živa želja hrvatskih katolika (čak i u dijaspori) da zadrže svoje kulturne i vjerske tradicije, za koje već planiraju dodatna slavlja i još tradicionalnih glagoljskih Misa u budućnosti.

Dolje možete vidjeti neke fotografije Mise (zahvaljujući našoj fotoreporterki Suzani Fantov). 

Danijel (Liturgia Slavonica)

Martin Mosebach: Tradicionalist se ne bi trebao bojati raskola njemačke Crkve, nego bi za tim trebao više čeznuti

Una Voce Korrespondenz: Prije nego započnemo razgovor, dali ste, kao neku intonaciju, upozorenje da teško možemo pronaći pouku iz prošlosti za sadašnju situaciju jer ono što danas doživljavamo nije usporedivo ni s jednim kriznim vremenom iz povijesti, koliko god su i ranija vremena u detaljima iznjedrila slične pojavnosti. Koji su to, prema Vašem shvaćanju, slični fenomeni? Koja su područja zahvaćena? Što se ponavlja? I gdje su odlučujuće razlike koje toliko otežavaju posezanje za prošlim iskustvom?

Martin Mosebach: Bjelodana je podudarnost prošlih sa sadašnjim pojavnostima. Veliki su dijelovi današnje Crkve arijanski, ikonoklastični, protestantizirani, protusakramentalni, sekularizirani. Međutim, za razliku od prošlosti, nedostaje vjerni puk koji je svaki put nametnuo povratak Tradiciji. To se svakako vrlo dobro može protumačiti za Zapadnu Europu. Nakon 50 godina izostanka pravovjerne vjerske pouke, katolička je religija postala nepoznata čak i među njezinim preostalim pristalicama. Mnoge prošle bogoslovne katastrofe nikada nisu zahvatile 'male ljude', pravo Kristovo stado. Ono je nastavilo biti katoličko bez obzira uz koje krivovjere pristajala vodeća elita.

Danas se Crkva do krajnosti amalgamirala s prevladavajućim ekonomskim i političkim silama koje su antireligiozne. Išla je udovoljavanju demagogijskih zahtjeva sila koje uopće nemaju ništa zajedničkoga s Crkvom, ali nesumnjivo su pridobile većinu. Sigurno je istina da je crkvena Tradicija zaista "nesuvremena", tako nesuvremena kako je bila u vrijeme apostola Pavla. Ta misao u njezinim današnjim predstavnicima izaziva paniku umjesto da se shvati kao velika zadaća. Odlučno odupiranje totalitarnim tendencijama vremena moglo bi čak sadržavati političku šansu. No, to se trenutačno uopće ne shvaća. 

UVK: Još jedanput, je li to 'njemački fenomen' ili je to u Njemačkoj samo posebno dobro vidljivo zbog 'institucionaliziranja' na sinodalnom putu?

MM: Njemačka je zemlja reformacije, vjerskog raskola, sekularizacije, ateističke filozofije, ateističkih totalitarnih sustava komunizma i nacionalsocijalizma. Iz Njemačke u zadnjih petsto godina nije došlo puno dobra. Katolička se Crkva u XX. st. ovdje posve podvrgla neoprotestantskoj i postluteranskoj teologiji - pritom je naša nesretna zemlja još i bogata pa posvuda može širiti svoj štetan utjecaj tako što kupuje siromašnije zemlje. No, sve to ne smije prikriti činjenicu da se trenutačni pad Katoličke Crkve može ustanoviti u svim zapadnim zemljama. Na nekim mjestima još ne tako snažno kao u Njemačkoj, ali čak se i u nekoć izvorno katoličkim zemljama poput Irske i Italije opaža prorjeđivanje i krvarenje, da ne govorimo o Francuskoj, 'najstarijoj kćeri Crkve'.

UVK: Zacijelo, većina praktičnih i pobožnih katolika, uključujući i svećenike, ne poznaju staru misu. Ipak, neki će priznati da u tradicionalnom obredu nema mjesta svim onim liturgijskim grozotama i da u krugu katolika povezanih s tradicijom nema prostora za društvo otvoreno u svim smjerovima. Možemo li se nadati valu 'sinodalnih izbjeglica'? Spašavanju na stijeni koja odolijeva olujama. Preživljavanju u Tradiciji? I koje onda značenje ima činjenica da u ovo vrijeme 'sinodalne zbrke' Sveti Otac izdaje motuproprij koji masovno torpedira pristup staroj misi? 

MM: Pristalice stare mise moraju biti svjesni: da, postojao je pučki pokret protiv nove liturgije, ali on nije bio pokret za staru - više je vodio potpunom izlasku iz Crkve. Mudrost koju se rado pripisuje Katoličkoj Crkvi, potpuno ju je napustila u XX. st. Usudila se na 'reformu mise', koja je zapravo bila revolucija odozgor, ne uzevši u obzir da revolucija, pa i kad je provedena pod djelovanjem auktoriteta, u doba masovne demokracije vrlo brzo mora postati neupravljivom. Moramo prihvatiti žalosnu činjenicu da je veliki dio vjernika koji su ostali u Crkvi u međuvremenu preodgojen. Goethe svraća pozornost na antropologijsku činjenicu da strahopoštovanje nije naravna vlastitost čovjeka, nego da je mora steći. Stara je liturgija u bezobličju modernoga društva zaista strano tijelo. Ona sada privlači one koji posjeduju unutarnju spremnost na otpor, a to uvijek može biti samo mala elita, ne elita u smislu akademskih naslova ili ekonomske moći, nego duhovne snage i samostalnosti, a ta se može naći na svim razinama društva. 

Vjerska katastrofa rezultirala je jednim paradoksom. Stara liturgija živi od poštovanja za hijerarhiju i red, ali njezini branitelji imaju anarhični temperament. Nepovjerljivi su prema svakoj ustanovi i auktoritetu koje nisu voljne podvrgnuti se Predaji, a to se odnosi na većinu predstavnika Crkve i države. Vladajući prvosvećenik, čiji je iskazani cilj istrijebiti ostatke Tradicije Crkve koji su još preostali nakon 50 godina koncilskog razvoja, ispravno je spoznao da će njegovo djelo ostati nedovršeno dok god se stari obred uspijeva prenijeti sljedećem naraštaju. Stara liturgija sadrži sve što jedan katolik treba da bude katolik - štoviše, ona je u stanju neko vrijeme nadomjestiti jednog papu koji ne prepoznaje svoje zadaće. On je to točno razumio i ta mu je predodžba nepodnošljiva.

UVK: Još jedanput o nepoznavanju: ne sadrži li činjenica da veliki broj katolika ne poznaje misu svih vremena izvjestan potencijal za ljutnju? Posebno u krugu inače dobro informiranih, pobožnih i možda također katolika koji više slove za konzervativne, a i u krugu onih koji bi imali intelektualnu sposobnost informirati se o povijesti svoje majke Crkve. Ne bi li se ovdje smjelo očekivati izvjesno znanje o 'obiteljskoj povijesti'? Otkuda takve rupe u obrazovanju?

MM: Navodite nešto što je i za mene zagonetka. Poznajem mnogo sasvim pobožnih katolika koji zaista pate pod sadašnjim izopačenjem nauka i liturgije i pune mi uši jadikovanjem o najnovijim zastranjenjima kod zadnje dječje pričesti i božićne mise. Moje je pitanje zatim uvijek: 'Ali zašto onda još idete onamo?' Na mnogo mjesta postoji alternativa - kapela Piova ili Petrova bratstva ili čak stara misa koju služi dijecezanski svećenik - dužnost je to podržati. Uvijek je jednako kao što je bilo Gospodinu s bogatim mladićem - 'otiđe tužan.' Kod njemačkih konzervativaca postoji duhovna pospanost kojoj još uspijeva izraziti ljutnju, ali ne i da se iz te ljutnje povuče konzekvencija. Pristajanje uza staru misu im je nešto jezivo, previše se skreće od 'mainstreama'. U Rotary-klubu, kod maltezera, u krugu kolega, u redakciji, to bi se promatralo s nepovjerenjem - je li to možda radikal? A tako važna religija ipak nije da bi se za to izlagalo...

UVK: Kakva je uloga katolika koji su povezani s Tradicijom? Pričekati i primiti sve otvorenih ruku? Ili ići za izgubljenim ovcama? Kako bi moglo izgledati tradicionalno misionarenje?

MM: Poput mnogih sam uvjeren da njemačka službena Crkva stoji pred slomom. Šuplja je poput termitnjaka i po gluposti i neukusu svojih predstavnika nije privlačna niti modernističkim liberalima, barem ako su inteligentni. Ostat će vrlo malo stado i u njemu bi pravovjerni tradicionalistički katolici mogli dobiti na težini. Presudnim mi se čini da napokon nestane službena Crkva s mirijadama svojih laičkih zaposlenika.

Tradicionalist se ne bi trebao bojati raskola njemačke Crkve, nego bi za tim trebao više čeznuti, tim više što to nije raskol, nego otvoreni otpad službene Crkve. Više nema temelja za hvaljeni 'dijalog'. Uostalom, ne muči me misao o tomu bi li jednoga dana Tradicija mogla 'trijumfirati'. Mora nam biti dovoljno da je što bliža religiji koju je osnovao Krist. Za onoga tko je to shvatio, ono što se zbiva na pseudosinodi njemačke Crkve samo je skup duhova mrtvih. Jedan američki svećenik, s kojim sam često razgovarao o sadašnjem stanju, svaki bi put završio razgovor riječima: 'Važno je ustrajati.' Ni ja ne mogu više kazati.

https://www.thecathwalk.de/2022/08/25/ein-traditionalist-sollte-das-schisma-der-deutschen-kirche-ersehnen-martin-mosebach-im-una-voce-interview/

http://www.una-voce.de/una-voce-korrespondenz.html

(https://rorate-caeli.blogspot.com/2022/08/a-traditionalist-should-long-for-schism.html)

Gostujući autor - Poziv na zajedničku molitvu krunice na Kamenitim vratima

S krunicom u ruci, posljednjim oružjem, molimo za svetu volju i slavu Božju, za spasenje duša i za pobjedu Crkve, a nakane su: 

● Vjernost u nepromjenjivoj katoličkoj vjeri (jer se kaže da će u posljednja vremena mnogi otpasti, usp. 2 Sol 2,3) 

● Posveta Hrvatske i Rusije Bezgrešnom Srcu Marijinu od strane Pape i biskupa (v. Fatima 1917.) 

● Za istinski katolička svećenička i redovnička zvanja i za njihovu vjernost do kraja 

● Za obraćenje grešnika i za ostvarenje društvenog kraljevstva Isusa Krista (odnosno za vladavinu Isusa Krista u društvu), “Obnoviti sve u Kristu” 

● Za očuvanje od zabluda današnjeg vremena, kada se istina pretvara u laž, a laž postaje istina (usp. 2 Sol 2,10-12) 

● Za zaštitu i spašavanje obitelji i života darovanog od Boga

Molimo večeras (srijeda 22.12.) u 18h pred Kamenitim vratima, a plan je da se moli svake srijede. 

Gostujući autor - Popularna tradicionalistička destinacija u slovenskim Alpama i povijesni događaj za Crkvu u Beču

Nakon našeg vjenčanja supruga i ja smo se uputili u slovenske Alpe na već poznatu „trad“ destinaciju – u Vilu Koman. Vila Koman je vrlo šarmantna kuća iz 1930-ih nedavno preuređena u lijepi hotel. Ono što nam se najviše svidjelo jest to da je, za razliku od drugih hotela, vlasnik Alen ovdje stalno prisutan te smo stalno bili u kontaktu s njim. Pitao nas je kako smo, je li sve u redu i preporučio nam mjesta i aktivnosti u blizini. Hotel je prepun krasnih detalja poput raspela, kipića, pobožnih slika itd. U Jezerskom smo posjetili tri crkvice – staru crkvu sv. Ožbolta (Oswalda), novu crkvu sv. Oswalda i crkvu sv. Andrije. Jedino smo novu (župnu) crkvu sv. Oswalda imali priliku vidjeti iznutra. Crkva je prekrasna i u dobrom je stanju. Osim duhovnih sadržaja, posjetili smo jezero u blizini i popeli se na 1.500 m visine do planinarskog doma „Češka koča“, za što nam je trebalo tri sata u jednom smjeru. Sve u svemu, toplo preporučujemo Vilu Koman i boravak na divnom alpskom zraku u Jezerskom. Za vjernike postoji mogućnost odlaska na tradicionalnu Misu u Klagenfurt, koji je udaljen 50-ak minuta autom. Međutim, mi smo se spontano odlučili uputiti u Beč.

Dan prije mislili smo da ćemo u nedjelju s Alenom iz Vile Koman ići u Klagenfurt na svetu Misu. Tada smo vidjeli da će u Jezerskom cijelu nedjelju lijevati kiša. Pogledali smo vremensku prognozu za Beč; 25°C i sunce, pravi Kaiserwetter! U tom trenutku sam se sjetio da mi je p. Sebastian Kolinski, kojeg sam imao priliku upoznati par tjedana ranije u Beču, spomenuo da će se prva sveta Misa u nedavno od Svećeničkog bratstva sv. Pija X. preuzetoj Minoritenkirche slaviti 12. rujna.

Minoritenkirche je predivna i ogromna. Na svetoj Misi sudjelovalo je 600-tinjak ljudi, a na procesiji koja je uslijedila, oko 1.000. Bočni oltari su veliki kao glavni oltari u nekim drugim crkvama. Iznad lijevog oltara nalazi se mozaik težak 20 tona – kopija Da Vincijeve Posljednje večere u originalnim mjerama (sliku istog možete vidjeti na Tominoj prošloj objavi na blogu). Trojna misa bila je krasna, s odlično uvježbanim zborom i orguljama. Misu je slavio i na njoj propovijedao p. Waldemar Schulz, koji je preko 20 godina bio prior u Beču i koji je davno pokrenuo molitvenu nakanu da Bratstvo nađe neki drugi dom u Beču. Pritom si nije ni mogao zamisliti da će se to ostvariti na ovakvome mjestu. U propovijedi je ispričao neke detalje te priče. Svećenici su se uzdali u sv. Josipa i slavili 99 misa njemu u čast. „I što se onda dogodilo?“, pitao je pater s visina propovjedaonice, „Ništa. Po uobičajenom djelovanju Neba, Nebo je čekalo. Sveti Josip je htio da se vježbamo u strpljenju.“ Koliko sam shvatio iz propovijedi, p. Schulz je prošle godine premješten u Innsbruck, a prije svog odlaska mu je jedan vjernik laik, koji je po zanimanju povjesničar, kao oproštajni poklon ponudio da ga vodi po najstarijim crkvama u Beču. Posljednja crkva na tom razgledavanju bila je upravo Minoritenkirche. U tom trenutku nije mogao ni slutiti da će se ovamo vratiti otprilike godinu dana kasnije te da će njegovo Bratstvo biti u vlasništvu ove crkve. Upravo zato što je p. Schulz pokrenuo molitvenu akciju potrage za crkvom, pozvali su njega da slavi ovu Misu. Kako to s Providnosti uobičajeno biva, često se dogode neke „slučajnosti“ koje na kraju krajeva uopće nisu slučajne, nego proviđene, pa tako i datum na kojeg se slavila ova sveta Misa ima čak trostruko značenje: 12.9.1683. godine završila je druga opsada grada Beča od strane Turaka, 12.9. (2016., ako sam dobro čuo na propovijedi) bila je posljednja od onih 99 ranije spomenutih Misa u čast sv. Josipu, a kako sam upravo na ovom blogu saznao, tada je također bio rođendan p. Sebastianu Kolinskom, zahvaljujući kojem smo uopće saznali za ovu trojnu Misu.

Slike iz crkve je Toma već objavio u prošloj objavi na ovom blogu, ali u međuvremenu je izašao video svete Mise i procesije koja je uslijedila, u kojem se najbolje može dobiti dojam o atmosferi toga dana.

Za kraj bih samo iskoristio ovu priliku na blogu da svoju suprugu, sebe i naš još novi i mladi brak preporučim u molitve svim čitateljima ovog bloga te hvala Tomi koji me pitao da napišem izvještaj ovih događaja.

La Salette?

La Salette i ugroženost svijeta

Preko nas su protutnjali događaji tako siloviti i strašni kao nikad prije u povijesti čovječanstva. Ponori zla zinuli su pred nama. U topovskoj grmljavini i prasku bombi, u k nebu planulim propalim gradovima, s uništenom kulturom čitavih stoljeća, i u samrtnim kricima izmrcvarenih ljudi otvorio se pravi pakao, stravično bjesnilo niskih ljudskih nagona. Užas prošlosti i prijetnja nadolazećeg čini se da nadmašuju čak i Danteove opise. I veća je nego ikad strašna opasnost s Istoka, koji prijeti pregaziti kršćanski Zapad. Sotonina sila kao da je oslobođena.

Usred tog vihora čovječje opakosti i muke, u do neba nabujalom neopisivom nasilju i zločinu, protiv kojih čovjek kao da je bespomoćan, nanovo se u svim srcima probudilo teško pitanje: Zašto sva ta patnja? Kako je moguće da dobri Bog i Otac dopušta tako užasne količine nepravde? I još više: u kakvom je odnosu veliko Božje milosrđe s tom prekomjernosti strahota i prijetnji, koja čovjeka opterećuje do krajnjih granica?

Milijuni i milijuni u naše su se doba hvatali ukoštac s tim pitanjem i mnogi nisu došli do zadovoljavajućeg rješenja. A ipak, jedan događaj iz naše nedavne milosne povijesti mogao je dati odgovor na to potresno pitanje, i to onako kako uistinu nikad ne bi moglo puko ljudsko umovanje i shvaćanje. A zašto? ‒ Zato što taj događaj sasvim očito potječe iz jednoga drugog, višeg reda. Mislimo na veliki događaj iz 1846. u La Saletteu, gdje je dvoje priproste ljudske djece primilo "Veliku poruku" neba, poruku koja je bila tako izvanredna da tek sada, s obzirom na užasna zbivanja u zadnjim desetljećima, uspijevamo cjelovito pojmiti njezino značenje. Po svom značenju, danas to spoznajemo, ona stoji na čelu povijesti sličnih očitovanja iz prošloga stoljeća. U svakom slučaju, nije nam poznato ukazanje Blažene Djevice Marije u novijoj povijesti koje bi nama današnjim ljudima govorilo uvjerljivije i potresnije nego lasaletsko. Na posve osobit način ono obasjava veliki niz Marijinih ukazanja od Pariza (1830.) do Fatime (1917.).

Evo gdje dati nakane za tradicionalnu misu

Zahvalan sam čitatelju koji se, potaknut jednim mojim starijim tekstom, potrudio sastaviti popis web stranica na kojima možete zatražiti služenje tradicionalne mise na svoju nakanu te uplatiti za to odgovarajući dar. Stoga, ako ne možete dobiti termin za misu kod nekog od naših svećenika koji služe staru misu (npr. u sv. Blažu ili u Sigetu), evo načina da ipak "dođete na red". 

***

1.) Najviše opcija (mise i mise zadušnice i zadušnice s molitvom odrješenja, klementine i gregorijane)

https://introibo.net/messstipendium_bestellen.php

Ostale su sve iz Francuske i pretežno imaju jednostavniji način, odmah se može uplatiti.

2.) OSB (Le Barroux) ima i englesku verziju stranice

https://www.barroux.org/en/component/com_donation/Itemid,532/layout,mass/view,choice/

3.) CRMD (Lagrasse)

objašnjenje: https://www.lagrasse.org/nous-aider/faire-dire-des-messes-a-vos-intentions/

sama stranica: https://dons.lagrasse.org 

4.) ICRSP (Gricigliano)

https://donation.icrss.org/en/mass/

5.) FSSP (Bourges, District de France)

objašnjenje: https://don.fssp.fr/offrir-une-ou-plusieurs-messes/

sama stranica: https://don.fssp.fr/offrir-une-ou-plusieurs-messes/don/

6.) IBP (Courtalain, France)

https://www.institutdubonpasteur.org/nous-soutenir/offrir-une-messe/

Ovu opciju narudžbe ima i opatija Randol (https://randol.org/offrande-de-messe/) samo što im je malo kompliciranije nego kod drugih.

Antidot za novu religiju

Za blagdan Tijelova, 29. svibnja, pripravili smo se svečanom Večernjom u srijedu navečer. Neću niti pokušati opisati ljepotu, dostojanstvo, savršenstvo bogoslužja. Presveti je sakrament bio izložen cijelu noć. Imao sam tu sreću što sam mogao pohoditi kapelu baš prije pjevanja Matutina. U 3 sata ujutro baš ne zamjećujem dobro, ali iskreno mogu reći da jedino pitanje koje sam si postavio nije bilo: „Kada će to završiti?“ – nego: „Zašto mora završiti?“ Oko 4 sata izašao sam van na nekoliko minuta da vidim kako se javlja zora. Planine su bile jasno vidljive, njihovi snježni vrhunci su s prvim zrakama sunca postali crveni. Kor bezbroj ptica zapjevao je svoju verziju Matutina, gotovo nadglasavši šum velikog vodopada i spojivši se sa zvukom vječne pjesme koja je tiho prodirala kroz prozore kapele. U tom se trenutku vrla nova Crkva II. vatikanskog činila prilično daleka, gotovo nestvarna, i prilično irelevantna sa svojim dijalozima i diskusijama, svojim odborima i povjerenstvima, svojim političkim svećenicima i emancipiranim redovnicama, svojim smješkom i dobrom voljom prema svima koji ne pripadaju istom kućanstvu vjere, svojom grubošću i osvetoljubivošću prema svakom katoliku koji nije toliko entuzijastičan da ga ažuriraju. Velika obnova sa svim svojim djelima i pompom nije se činila ničim više od sjećanja na dalek i neugodan san. Ovdje je vječna i nepromjenjiva Crkva. Okrenuo sam se prema staroj kući kanonikâ sv. Bernarda Mentonskog. Ne bih se iznenadio da vidim jednog ili više njih kako u bilo kojem trenutku silaze stubama. I dogodi li se to i uđu u kapelu, bez obzira na to vratili se od prije pedeset, stotinu, dvije ili tri stotine godina, mogli bi zauzeti svoja mjesta pored bogoslova i početi pjevati Matutin baš kako su činili dok su živjeli podno ovih istih planina.

(iz knjige Michael Davies, Apologia pro Marcel Lefebvre)