Kodeks kanonskog prava iz 1917.

Evo jedne lijepe vijesti. Odavno je na internetu dostupan hrvatski prijevod Zakonika kanonskog prava iz 1983. koji je i danas na snazi. Od nedavno se pojavilo i latinsko-hrvatsko izdanje Kodeksa kanonskog prava iz 1917. [172 MB]. Vjerujem da ovo izdanje može dobro poslužiti onima koji nisu dovoljno vješti u latinskom, a žele usporediti stari i novi zakonik. U tom smislu može vam biti od koristi i knjiga o. Crnice Priručnik kanonskog prava Katoličke Crkve iz 1945. koja se nalazi u našoj zbirci starije hrvatske filozofske i teološke literature.

Gostujući autor - biskup Smiljan Čekada o liturgiji

Uz Ratzingerova sjećanja na Koncil, koja su opće naravi, dobro je prikazati jedno konkretno iz kojeg proizlazi da koncilske rasprave o liturgiji nisu bile baš tako 'mirne i staložene'. Radi se o prilogu koncilskog oca skopskog biskupa Smiljana Čekade u toj raspravi.

Mislim da Hrvati mogu biti ponosni na koncilskog oca takve vjernosti, pastoralne razboritosti, poznavanja situacije i takvog gotovo proročkog dara. Njegovo svjedočanstvo – a radi se o konkretnom sjećanju, starom tek koji dan ili sat, zabilježenom u službenom koncilskom dokumentu, govori nažalost o sasvim drugoj atmosferi, o izjavama 'formuliranim nepromišljeno, bez ozbiljnog razmatranja, služeći se govorničkom vještinom pa čak i s okusom demagogije' (citat). Kamo sreće da smo na Koncilu imali više sudionika takvog kalibra!

Smiljan Čekada: prilog raspravi o shemi "de sacra liturgia"

Napomena (TB). Hvala prevoditelju na ustupljenom tekstu. Tko zna njemački, može pogledati i članak prof. dr. Michaela Fiedrowicza koji počinje na str. 21 ovdje.

Glas Koncila objašnjava...

...zašto je važna liturgija na narodnom jeziku:

Mea culpa – Meho kupa

Banjolučki biskup Alfred Pichler, prvi pisac rubrike, mnogo se zauzimao u provedbi liturgijske obnove, posebno oko prevođenja liturgijskih knjiga: misala, lekcionara i obrednika na hrvatski jezik. Bio je i član saborske komisije za liturgijsku konstituciju Sacrosanctum Concilium, a papa Pavao VI. ga je imenovao i članom Vijeća za provedbu te konstitucije.

Upravo jedna zgoda opisana u knjizi S Banjalučkih strana o. Jurice Šalića govori o važnosti održavanja službe na narodnome jeziku... Biskup Pichler je još kao župnik u Novoj Topoli 25 mjeseci proveo u zatvoru bez suđenja, a dijelio je ćeliju s muslimanom iz Bihaća. On je znao da je Pichler katolički svećenik i uočio je da nešto posebno radi, čudno moli. Molio je iz časoslova na latinskome jeziku: »Introibo ad altare Dei... Mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa...« Musliman je o tome razmišljao, a kasnije u društvu komentirao: »Hajde! Nekako sam razumio ono prvo: >Idi Ibro, alata peri!< Ali nikako ne razumijem ono drugo ponavljanje: >Meho kupa, Meho kupa, Meho Maksima kupa!< Zašto ga mora toliko prati?«

Pa ovakvim argumentima sa stranica lista koji se "izrodio iz jednog od najvećih i najznačajnijih crkvenih saborovanja" teško da se može išta prigovoriti.

Navještaj pomičnih svetkovina

Ako imate sreću, danas na Bogojavljenje će đakon ili svećenik nakon Evanđelja ispjevati navještaj pomičnih svetkovina u ovoj godini. Taj navještaj na latinskom zajedno s notama prilagođen za tekuću godinu možete naći ovdje (pdf). Prijevod na hrvatski glasio bi otprilike ovako (usp. ovo).

Navještaj pomičnih svetkovina na dan Bogojavljenja

Znajte, predraga braćo, da kao što smo se darom Božjega milosrđa obradovali rođenju Gospodina našega Isusa Krista, tako vam navješćujemo radost i o uskrsnuću istoga Spasitelja našega.

Dana petog veljače bit će Nedjelja Sedamdesetnice. Dvadeset i drugoga istoga mjeseca dan Pepelnice i početak posta svete četrdesetnice. Osmoga travnja sveti Vazam Gospodina našega Isusa Krista radosno ćete proslaviti. Sedamnaestoga svibnja bit će Uzašašće Gospodina našega Isusa Krista. Dvadeset i sedmoga istoga mjeseca svetkovina Duhova. Sedmoga lipnja svetkovina Presvetoga Tijela Kristovoga. Drugoga prosinca prva nedjelja Došašća Gospodina našega Isusa Krista, čija je čast i slava u vijeke vjekova. Amen

Gostujući autor - (Na)učimo latinski!

Luka je ovaj put odlučio obraditi veseliju temu – učenje latinskog jezika. Neki se ne bi složili s ovom mojom karakterizacijom, ali pročitajte tekst koji slijedi. Dovoljno je spomenuti da je Marko pročitavši ovaj post dok je još bio neobjavljen odmah oduševljeno naručio udžbenik i radnu bilježnicu koje je Luka preporučio.

***

U ovom članku odlučio sam sa čitateljima ovoga bloga podijeliti svoje iskustvo u samostalnom učenju latinskog jezika. Nadam se da će ovo biti od pomoći svima koji imaju želje naučiti taj predivan jezik i spremni su za taj cilj uložiti malo truda.

Što se tiče mog osobnog iskustva, latinski sam počeo samostalno učiti prije nekoliko godina, i u tu svrhu sam isprobao više od 10 različitih udžbenika i pristupa učenju. Nema smisla da ovdje komentiram svaki od tih udžbenika, njegove mane i vrline, već ću se zadržati samo na zadnjem, koji je ujedinio sve dobre strane svih udžbenika, a eliminirao sve loše. Taj udžbenik "otkrio" sam zahvaljujući jednom prijatelju koji se inače profesionalno bavi latinskim jezikom. Prema njegovim riječima i mišljenju kolega iz struke, udžbenik o kojem ću ovdje govoriti definitivno je najbolji udžbenik za učenje latinskog jezika koji trenutno postoji.

I još sam jedna napomena. Ako ste u srednjoj školi učili latinski i zamrzili ga ili vam se ogadio - imate na to puno pravo. Teško je naći riječi kojima bi se opisao katastrofalan način učenja latinskog u našem školstvu. Ta metoda više liči na algoritam lošeg računalnog prevoditelja, nego na ljudsko učenje jezika. Čudne i nepovezane rečenice, potpuni nedostatak konteksta, nema razvijanja nikakve intuicije, nema uživljavanja u duh jezika. To sam shvatio kada sam otvorio udžbenik Elementa Latina i pokušao prevesti rečenice iz prve dvije lekcije na engleski. Iako engleski govorim gotovo savršeno (cijeli studij sam prostudirao na engleskom, moja struka je preko 90% na engleskom, često putujem po konferencijama gdje je službeni jezik engleski), ja nisam bio u stanju prevesti pola rečenica sa hrvatskog na latinski. Ta činjenica po sebi dovoljno govori o apsurdnosti metode kojima se danas maltretira djecu u srednjim školama.

Latinski nije dosadan. Latinski nije težak. Latinski je zabavan, latinski je zanimljiv, latinski je lijep. Barem meni :)

Udžbenik koji vam ja želim predstaviti i preporučiti zove se LINGVA LATINA PER SE ILLUSTRATA [ službena web stranica ]

Riječ je o udžbeniku koji je pisan isključivo latinskim jezikom, i koristi suvremenu metodu učenja jezika pri kojem nije potreban dvojezični rječnik, niti potreba da se tekst prevodi sa stranog na materinski jezik. Tako se razumijevanje teksta postiže na intuitivnoj razini i usvaja se duh jezika, što učeniku za malo vremena počne donositi veliko zadovoljstvo. Ovaj udžbenik je pisan 25 godina, i zaista predstavlja veliki uspjeh danskog autora (Hans H. Ørberg), jer je uspio u onome o čemu su mnogi sanjali - napraviti jednojezični udžbenik koji će nas na intuitivnoj razini uvesti u latinski jezik. Bitno je i napomenuti to da autor nije olakšao latinski jezik, da je ostao vjeran klasičnoj latinskoj sintaksi, da se u prvoj knjizi prođe sva gramatika.

Uz prvi udžbenik dolazi i pripadajuća radna bilježnica i još neki dodaci. Ono što je posebno zgodno i korisno jest software koji prati prvi udžbenik. Lišen svakog šarenila, animacija i bespotrebnih kičastih dodataka, program se svodi na ispunjavanje radne bilježnice uz simultano ispravljanje. Od svih programa za učenje jezika koje sam isprobao, ovaj mi se najviše sviđa. Jednostavan, praktičan, izvanredno koristan, prati knjigu. Osim radne bilježnice, postoji i software koji omogućava da se knjiga čita sa zaslona računala, uz mogućnost glasnog čitanja (iz predagoških razloga koristi se klasični rimski izgovor).

Što očekivati?

Ovaj kurs izvorno je dan u dva udžbenika. Prvi, Familia Romana, kao što je rečeno, pokriva svu gramatiku, osnovnu sintaksu i osnovni vokabular od 1500 riječi. Nakon što savladate prvu knjigu, moći ćete, uz minimalnu pomoć rječnika, samostalno čitati npr. Bibliju na latinskom, latinski Misal i radove iz srednjeg vijeka koji ne idu za bogatim književnim izričajem (npr. radove sv. Tome Akvinskoga).

Za samostalno čitanje ranijih autora, Cicerona, Ovidija, Vergilija ili sv. Augustina (koji je još uvijek živio u doba zlatnog latiniteta), trebat će savladati i drugi udžbenik, Roma Aeterna. Stručnjaci kažu da između ta dva udžbenika postoji preveliki rascijep (drugi je puno teži od prvoga), pa su sljedbenici metode Hansa H. Ørberga sastavili i manje među-udžbenike koji su pisani na isti način, a služe kao most između Familia Romana i Roma Aeterna.

Ja se trenutno nalazim na polovici prvog udžbenika i osobno nemam ambiciju (a ni vremenske mogućnosti) savladati oba dva udžbenika. Ionako ne izgaram od želje da čitam klasične rimske autore. Eklezijalni latinski je ipak puno lakši, a to je i moj konačni cilj.

Korisni resursi

Osim poveznica koje su navedene u gornjem tekstu, navodim još neke za koje smatram da će biti od koristi:

• amazon.com - ovdje možete naručiti knjigu, tvrdi uvez, po dosta povoljnoj cijeni
  
• uz-translations - na ovoj stranici možete naći velik broj materijala za učenje stranih jezika - skenirane knjige, kompjuterski programi, audio materijali, itd. Neke stvari na ovoj stranici narušavaju autorska prava; korištenje tih materijala ostavljam na vlastitu savjest i odgovornost. Prije bilo kakvog preuzimanja materijala, potrebno je napraviti jednostavnu registraciju.
  
• latinissime - nedavno otvorena web stranica domaće proizvodnje. Puno korisnih liknova i resursa, i to provjerenih od strane profesionalaca.
  
• Whitaker Latin Words - izvrstan latinsko-engleski i englesko-latinski rječnik. Moguće ga je koristiti online, a može se i pohraniti na računalo. Iako će vam profesionalci reći da postoje i bolji rječnici, ovaj je za većinu uobičajenih potreba savršen. Posebno je dobro to što riječ možete upisati u bilo kojem obliku, bez da znate normativni oblik riječi kako se inače navodi u rječniku (imenica u nominativu jednine, glagoj u 1. licu jednine prezenta, itd.)
  
• Ecclesiastical Latin-English dictionary - izvrstan latinsko-engleski rječnik za one koji preferiraju papirnate knjige. Ovaj rječnik bi trebao zadovoljavati većinu potreba za one koji imaju ambiciju čitati crkvene dokumente, Vulgatu, Missale Romanum, itd. Naravno, ovaj rječnik pretpostavlja dobro znanje engleskog jezika.
  

Za kraj, želim vam puno uspjeha i zadovoljstva u učenju. Discamus Latine!

Smiljana Rendić o koncilu

Smiljana Rendić (Split, 1926. – Trsat, 1994.) bila je hrvatska katolička novinarka izuzetne erudicije, "najbolji hrvatski novinar vatikanist" i "prepoznatljivi znak katoličke publicistike u nas". Našao sam na internetu dva njezina teksta. Prvi, naslovljen Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod, objavljen je 1971. g. i jedan je od najvažnijih tekstova Hrvatskog proljeća, a drugi, koji je zapravo privatno pismo, objavljen je u knjizi Ivana Mužića (nisam čitao knjigu, ali njezino pismo je na str. 69 – 75) pod naslovom Židovska tradicija o Mesiji.

I tekst koji donosim u nastavku njezino je privatno pismo. Upućeno je 1987. g. Radovanu Grgecu, dugogodišnjem uredniku hrvatske književne revije Marulić u kojoj je 2002. g. i objavljeno (Marulić br. 4/2002. str. 764–781). U njemu Smiljana Rendić kritički analizira koncilska i postkoncilska zbivanja u Crkvi uz brojne zanimljive digresije i primjere iz povijesti. Iako se ne moramo složiti baš sa svakim njezinim zaključkom, ipak je ovo pismo jedinstveni primjer realističnog pogleda na II. vatikanski koncil i razdoblje koje je za njim uslijedilo i na hrvatskom jeziku nema puno takvih primjera.

Ispričavam se što kvaliteta kopije koju donosim nije jako dobra, ali mislim da ipak nije preproblematična. Veliko hvala osobi koja mi je dala ovaj tekst, a svima preporučujem da pročitaju stvari o kojima u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća kako sama autorica kaže "pod ondašnjim terorom samozvanih perjanika "koncilske obnove" u GK, nisam u GK smjela ni pisnuti".

Smiljana Rendić: Mon Église... (PDF, c. 2 MB, 18 stranica)


PS. Nadam se da ćete se barem nakratko pomoliti za pokoj autoričine duše.

Pro multis?

Još prije tri godine uputio je tadašnji pročelnik Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, kardinal Francis Arinze, sljedeći dopis svim biskupskim konferencijama (dopis donosim u cjelosti jer stranica latinska-misa.com s koje je ovaj prijevod uzet više ne funkcionira).

Uzoriti / prečasni gospodine,

Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata je u srpnju 2005. godine, uz pristanak Kongregacije za nauk vjere, pisala svim predsjednicima biskupskih konferencija, kako bi od njih zatražila dobro promišljenu prosudbu prijevoda izraza pro multis, prilikom posvete Predragocjene Krvi, na različite narodne jezike. Odgovore biskupskih konferencija proučile su dvije vatikanske kongregacije te je podastrto izvješće Svetome Ocu.

Prema Papinome naputku ova Vam kongregacija sada obznanjuje sljedeće:

1. Tekst s izričajem pro multis pripada crkvenoj predaji. U njemu su utvrđene riječi koje se u rimskome obredu Latinske crkve primjenjuju od prvih stoljeća. Tijekom proteklih trideset godina neki su službeno odobreni prijevodi na narodne jezike primjenjivali tumačiteljski izričaj »za sve«, »per tutti« ili izričaj ovome ekvivalentan.

2. Ne postoji nikakva sumnja o valjanosti Misa koje su slavljene sa zakonito odobrenim riječima te su sadržavale izričaj »za sve«, kao što je Kongregacija za bogoštovlje već obznanila [godine 1974]. Izričaj »za sve« nesumnjivo stoji u skladu s ispravnim tumačenjem namjere našega Gospodina na način kako je izražena u tome tekstu. Vjerska je dogma da je Krist na križu umro za sve ljude.

3. Ipak, postoji mnogo argumenata koji govore u prilog preciznijega prijevoda tradicionalnoga izričaja pro multis:

a) Sinoptička Evanđelja (Mt 26, 28; Mk 14, 24) izričito govore o »mnogima« za koje Gospodin prinosi žrtvu. Ovaj su izričaj različiti bibličari povezali s riječima proroka Izaije [»Sluga moj pravedni opravdat će mnoge«, usp. Iz 53, 11]. U evanđeoskim tekstovima lako je bilo moguće reći »za sve« (tako npr. Lk 12, 41). Ipak, riječi pretvorbe doslovce glase »za mnoge«. Zbog toga su te riječi prevedene na taj način i u suvremenim prijevodima Biblije.

b) Rimski obred je kod pretvorbe vina na latinskome uvijek sadržavao riječi pro multis, nikada pro omnibus — za sve.

c) Anafore — euharistijske molitve — različitih istočnih obreda, bilo na grčkome, sirijskome, armenskome ili slavenskome jeziku, sadržavaju ekvivalent latinskih riječi pro multis.

d) »Za mnoge« jest točan prijevod pro multis, a »za sve« predstavlja svojevrsno tumačenje kakvo, pravo uzevši, pripada katehezi.

e) Izraz »za mnoge« otvoren je za uključivanje svakoga čovjeka te svjedoči o činjenici da se ovo spasenje ne događa na mehanički način, bez pristanka ili sudjelovanja pojedinca. Vjernik je, zapravo, pozvan s vjerom prihvatiti dar koji mu je ponuđen i primiti nadnaravni život koji se daje onima koji sudjeluju u tome otajstvu te svjedoče o njemu svojim životom, kako bi bili ubrojeni među »mnoge« o kojima ovaj tekst govori.

f) U smislu Upute Liturgiam authenticam valja uložiti napore da se u izdanjima na narodnome jeziku točnije drži latinskoga teksta.

4. Stoga se mole biskupske konferencije zemalja u kojima se trenutno upotrjebljava izričaj »za sve«, ili njemu ekvivalentan, da u idućoj godini ili dvije godine održe vjernicima potrebne kateheze o toj stvari, kako bi se pripravili na uvođenje točnoga prijevoda izraza pro multis na narodni jezik, primjerice »for many«, »per molti« itd. To će se učiniti kod sljedećih prijevoda Rimskoga misala, koje će biskupi i Sveta Stolica odobriti za upotrjebu u raznim zemljama.

O točki 3.e) detaljnije govori Rimski katekizam (v. original):

The additional words for you and for many, are taken, some from Matthew, some from Luke, but were joined together by the Catholic Church under the guidance of the Spirit of God. They serve to declare the fruit and advantage of His Passion. For if we look to its value, we must confess that the Redeemer shed His blood for the salvation of all; but if we look to the fruit which mankind have received from it, we shall easily find that it pertains not unto all, but to many of the human race. When therefore ('our Lord) said: For you, He meant either those who were present, or those chosen from among the Jewish people, such as were, with the exception of Judas, the disciples with whom He was speaking. When He added, And for many, He wished to be understood to mean the remainder of the elect from among the Jews or Gentiles.

With reason, therefore, were the words for all not used, as in this place the fruits of the Passion are alone spoken of, and to the elect only did His Passion bring the fruit of salvation. And this is the purport of the Apostle when he says: Christ was offered once to exhaust the sins of many; and also of the words of our Lord in John: I pray for them; I pray not for the world, but for them whom thou hast given me, because they are thine.

I u hrvatskom je izdanju misala u upotrebi izraz "za sve ljude" umjesto "za mnoge":

Ovo je kalež moje krvi novoga i vječnoga saveza koja će se proliti za vas i za sve ljude na otpuštenje grijeha.

Izgleda da je ova odredba iz Rima bačena u Hrvatskoj, kao i mnoge druge, a osobito one koje se tiču liturgije, u zaborav. Primjenjeno je najefikasnije sredstvo protivljenja, a to je naprosto ignoriranje. Takav je zid šutnje samo nakratko bio rastvoren da bi se opravdalo korištenje sadašnjeg prijevoda i upozorilo da je dopis bio za prijevode na engleski jezik, dakle, za neke tamo daleko koji imaju problema, a ne za nas kojima je super. Slično je i motuproprij Summorum Pontificum bio predstavljen kao nekakav ustupak za šizmatike u dalekom i mračnom svijetu. U međuvremenu se naširoko kod nas raspreda (1, 2, 3) o gotovo nebitnoj promjeni izraza "Riječ je Gospodnja" u "Riječ Gospodnja", mjesto da se posvetimo puno važnijem ispravku koji se nalazi u najvažnijem i najsvetijem dijelu mise. Možda bi bilo dobro i poučiti vjernike o toj promjeni koja će se nužno zbiti kako se ne bi dogodilo da ih zatekne nespremne, pa da kao u spomenutom primjeru, počnu rogoboriti zbog promjene "tradicije" koja ima životni vijek par desetaka godina i zamijenila je onu koja seže u početke Crkve.

Vrlo detaljnu obradu ove tematike možete naći kod Father Z-ja:
Rimski kanon - "Simili modo": dio prvi, dio drugi, dio treći, dio četvrti; Ratzinger i pro multis.

Gostujući autor - Gregorijanska glazba

Posebno mi je drago da po prvi puta imamo na ovom blogu gosta koji je pripremio kratki, ali sadržajni tekst o gregorijanskoj glazbi. Pozivam i ostale čitatelje našeg bloga da nam se jave ako bi željeli napisati nešto što je bliže ili dalje vezano uz tematiku ovog bloga.

***

Pisac teksta koji donosim u nastavku je Ivan Kovačić, Hrvat koji se rodio (prije 34 godine) i živi u Švedskoj. Ivan je vrlo dobar poznavatelj hrvatske narodne glazbe i tamburaš, ali i ekspert u gregorijanskoj glazbi. Svake nedjelje i blagdana pjeva na misi u Göteborgu, gdje živi. Budući da je nedavno bio u posjetu Hrvatskoj, mogao sam se i sam uživo uvjeriti kako lijepo i profesionalno zvuči njegovo pjevanje. Za vas sam odabrao dvije pjesme s CD-a koji mi je poklonio, a u budućnosti možete očekivati više:

Kyrie (Lux et Origo)

Sanctus (Orbis Factor)

Ukoliko imate kakvih pitanja za Ivana, možete ih napisati u komentarima ovog posta, a ako ga želite kontaktirati, javite se na našu email adresu tomablizanac na gmail.com, pa ću vas povezati.

S obzirom na učmalo stanje u Hrvatskoj u pogledu očuvanja i vrednovanja tradicionalne katoličke baštine, a pogotovo liturgije koja ju je oblikovala i nadahnjivala, možemo se utemeljeno nadati da će Hrvati koji su upoznali i zavoljeli tradicionalnu misu u inozemstvu presudno utjecati na njezin povratak u domovinu.

Slijedi Ivanov tekst.

***

Gregorijanska glazba i njezina ljepota
Uzeo sam priliku da pišem o gregorijanskoj glazbi. Mnogi ljudi obožavaju tu glazbu, ne samo kršćani nego i ljudi koji nisu pobožni ili ne žive nekakav aktivan kršćanski život. Uživaju u njezinoj sposobnosti da smiri tijelo i dušu.
Nemam danas namjeru opisivati tu glazbu iz neke povijesne ili drugih teoretskih perspektiva gdje bi koristio tešku terminologiju, nego sam odlučio pisati o njezinoj ljepotu i kako biste se mogli dubinski upoznati s tom glazbom. Također bih želio pokazati kako bi se moglo bolje razumjeti njezinu veličanstvenost i kako nam ta glazba može dati još veće poštovanje prema Bogu.

Gregorijanska glazba se najčešće koristi za molitvu
Svatko tko ima neku gregorijansku pjesmaricu (npr. Liber Usualis) ili snimku takve glazbe brzo će primjetiti da se tekstovi često razlikuju od onih crkvenih pjesama iz kasnijih vremena. Tekstovi iz gregorijanske glazbe često su molitve ili citati iz Biblije. Naravno, i u srednjem vijeku su postojale crkvene pjesme koje, kao i danas, slave Boga, ali te pjesme rijetko će se naći u gregorijanskim pjesmaricama. Kada se pjeva pjesme iz Libera Usualisa, posebno je važno na umu imati da se radi o molitvama. Tek tada se može bolje razumjeti tu glazbu.

Gregorijanska glazba nam pomaže razmatrati o Božjoj veličanstvenosti
Vjerojatno nije nikakva novost reći da se katolici razlikuju od mnogih drugih kršćanskih grupa i po tome što često razmatramo božanske misterije. Kada molimo krunicu razmatramo neke događaj iz života Isusa Krista i Gospe, npr. Isusovo rođenje. Kroz duhovne vježbe razmatramo događaje iz Biblije.
Na ovaj način funkcionira također i gregorijanska glazba. Ta glazba hoće da se zaustavimo u pojedinim rečenicama ili riječima. Glazba želi da sebi damo vremena za promatranje njezine sadržajnosti. Zdravo Kraljice je jedna predivna molitva koja se često kod nas moli. Koliko dugo traje izmoliti tu molitvu? Većini ljudi treba vjerojatno manje od 20 sekundi. Veličanstvenost koju posjeduje gregorijanska glazba nam daje mogućnost da produžimo tu molitvu na 4-5 minuta! Svatko tko ima snimku s nekom gregorijanskom glazbom sigurno je primjetio da često nema puno teksta u pjesmama. Obična pjesma često nema više od par rečenica, a glazba može potrajati 5-6 minuta. U tome i leži njezina snaga. Kada iz ove perspektive gledamo na tu glazbu, postaje razumljivo kako nam glazba na svoj poseban način može pomoći da promatramo Božju veličanstvenost.
Vjerojatno ste primjetili da pjevači često produže vokal u sredini ili na kraju riječi ornamentacijama. Mnogi ljudi pogrešno misle da se tu radi o virtuoznosti pjevača koji su ostavljali svoj povijesni trag u glazbi. Nije u gregorijanskoj glazbi cilj da pjevač svojim ornamentacijama pokaže slušateljima kakav je virtuoz, nego pjesma želi da se mi zaustavimo oko određene riječi i da uz meditaciju promatramo tekst; da nam uđe kroz uho, kroz mozak i da nam se usadi u srcu.

Dajte sebi priliku bolje upoznati gregorijansku glazbu
Mnogi od nas redovito čitaju Bibliju ili drugu duhovnu literaturu. Ja bih vam želio predložiti da neki put to pokušate raditi uz pomoć gregorijanske glazbe. Umjesto da čitate neku duhovnu knjigu, ja vam predlažem da na miru sjednete i uključite CD s gregorijanskom glazbom. Dajte si vremena da na miru pratite tekst uz tu predivnu glazbu.
Eto, da bi vam bilo malo jednostavnije, dodao sam dva linka s Youtubea: Introit: Dominus dixit ad me i Communio: In splendoribus sanctorum:
http://www.youtube.com/watch?v=xFzgfCzfSQg
http://www.youtube.com/watch?v=HswNka-jXU8

Obje pjesme su stari napjevi iz vremena Grgura Velikoga i još uvijek se te tekstove obavezno čita ili pjeva uz tridentinsku misu na Badnjak uz ponoćnu misu. Poslušajte pažljivo tih nekoliko rečenica što se pjeva. Kada sposobni pjevači prave ornamentacije, zastanite i vi i dajte si vremena da te divne riječi uđu u vaše srcu. Ako na ovaj način budete slušali glazbu, ja vam garantiram da ste na putu da se upoznate sa starom gregorijanskom glazbom bolje, nego da ste pročitali bilo koju knjigu o toj temi.
Evo vam i teksta i prijevoda ovih dvaju pjesama koje sam vam stavio za primjer:

Introit: Dominus dixit ad me
Dominus dixit ad me, filius meus es tu, ego hodie genui te.
Vers: Quare fremuerunt gentes et populi meditate sunt inania?
Gloria patri et filio et spiritui sancto, sicut erat in principio et nunc et simper et in secula seculorum amen.

Gospodin mi reče: ti si sin moj, danas te rodih.
Redak: Zašto se bune narodi, zašto puci ludosti snuju?
Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu. Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.

Communio: In splendoribus sanctorum
In splendoribus sanctorum ex utero ante luciferum genui te.
Gloria patri et filio et spiritui sancto, sicut erat in principio et nunc et simper et in secula seculorum, amen.

U svetom sjaju, iz utrobe prije Danice, rodih te.
Slava Ocu…

Dietrich von Hildebrand - O ljepoti u religiji

Hitler ga se bojao, a pokojni papa Pio XII. nazvao ga je "Naučitelj Crkve iz dvadesetog stoljeća". Kroz više od šest desetljeća, Dietrich von Hildebrand - filozof, duhovni pisac i borac protiv nacizma - vodio je filozofske, religijske i političke grupe, držao predavanja po čitavoj Europi i Amerikama i objavio više od trideset knjiga i mnogo više članaka. Njegov utjecaj bio je jako rasprostranjen i održao se i do današnjih dana.

Iako je von Hildebrand bio dubok i originalan mislilac o temama koje su obuhvaćale čitav spektar ljudskih interesa, ipak je, u svojim predavanjima i tekstovima, instinktivno izbjegavao ekstravagantne spekulacije i zamršene teorije. Umjesto toga pokušavao je osvijetliti narav i značenje naizgled svakodnevnih elemenata ljudske egzistencije koje je lako krivo razumjeti i prečesto ih se uzima zdravo za gotovo. Zato se većina von Hildebrandove filozofije bavi ljudskom osobom, njezinim nutarnjih etičkim i afektivnim životom te odnosima koji bi trebali postojati između osobe i svijeta u kojem se nalazi.

Von Hildebrandovo porijeklo učinilo ga je jedinstveno kvalificiranim da proučava ove teme. Rođen je u prelijepoj Firenci godine 1889. kao sin slavnog njemačkog kipara, Adolfa von Hildebranda. U to je vrijeme dom von Hildebrandovih bio središte umjetnosti i kulture, posjećivali su ga najveći europski umjetnici i glazbenici toga vremena. Poznanstvo mladog Dietricha s ovim vitalnim, kreativnim ljudima pojačalo je njegov žar za životom.

U Firenci je von Hildebrand bio okružen ljepotom - silna prirodna ljepota firentinskog krajolika i bogata ljepota umjetničkog blaga koje joj je namrla renesansa. Svo je to firentinsko ozračje prožimao katolicizam: u umjetnosti, u arhitekturi, u svakodnevnom životu ljudi. Ove rane godine u Firenci potaknule su u mladom von Hildebrandu strastvenu ljubav prema istini, dobroti, ljepoti i kršćanstvu.

Kako je odrastao, razvio je duboku ljubav prema filozofiji, učeći pod vodstvom nekih od najvećih njemačkih filozofa 20. stoljeća, uključujući Edmunda Husserla, Maxa Schelera i Adolfa Reinacha. Obrativši se na katoličku vjeru 1914., von Hildebrand je poučavao filozofiju mnogo godina na Sveučilištu u Münchenu.

No, ubrzo nakon kraja prvog svjetskog rata, nacizam je zaprijetio njegovoj voljenoj južnoj Njemačkoj. Svojom karakterističnom pronicljivošću , von Hildebrand je odmah razlučio njegovu suštinsku zloću. Od najranijih dana, gromoglasno je optuživao nacizam u svojim člancima i govorima diljem Njemačke i ostatka Europe.

Izjavivši da nije sprema nastaviti živjeti u zemlji kojom upravlja kriminalac, von Hildebrand je sa žaljenjem napustio svoju rođenu Njemačku i otišao u Austriju gdje je nastavio poučavati filozofiju (na Sveučilištu u Beču) i boriti se protiv nacista s još većim žarom, osnovavši i izdavajući godinama istaknute antinacističke novine Christiche Ständestaat.

Ovo je razljutilo i Heinricha Himmlera i Adolfa Hitlera koji su bili odlučni u namjeri da ušutkaju von Hildebranda i ugase njegove antinacističke novine. Izdane su naredbe da se na njega izvrši atentat u Austriji, ali je von Hildebrand izbjegao ubojice i, zahvaljujući švicarskoj putovnici, uspio pobjeći iz zemlje upravo kada je pala pred nacistima.

Tipična je odlika von Hildebranda da je, i dok je bio usred ove po život opasne borbe protiv nacista, zadržao svoj duboki duhovni život i tijekom tog vremena napisao jedno od svojih najznačajnijih djela, uzvišeni i od mnogih hvaljeni duhovni klasik, Preobražaj u Kristu.

Izbjegavši iz Austrije, von Hildebranda su progonili kroz mnoge zemlje i na koncu je preko Francuske, Španjolske, Portugala i Brazila završio 1940. u Americi.

Potpuno siromašna u New Yorku, nakon herojske borbe protiv nacista, von Hildebranda je zaposlilo Sveučilište Fordham kao profesora filozofije i ondje je predavao do mirovine. Mnoga od njegovih najboljih djela napisana su tijekom tog vremena te nakon umirovljenja. Umro je 1977. u New Rochelleu, država New York.

Dietrich von Hildebrand bio je upečatljiv po svom britkom intelektu, iznimnoj originalnosti, golemoj produktivnosti, velikoj osobnoj hrabrosti, dubokoj duhovnosti i intenzivnoj ljubavi prema istini, dobroti i ljepoti. Ove rijetke kvalitete učinile su da Dietrich von Hildebrand bude jedan od najvećih filozofa i najmudrijih ljudi dvadesetog stoljeća.

***

Prethodni životopis Dietricha von Hildebranda, kao i izvadak koji slijedi donosim u vlastitom prijevodu iz knjige "Trojanski konj u gradu Božjem" (Trojan Horse in the City of God) koja je izdana 1967., dakle neposredno nakon završetka drugog vatikanskog sabora. Rastakanje vjere, nauka i bogoslužja koje je von Hildebrand u ovom djelo izvrsno predvidio i opisao pokazuje, kad se iz ove naše današnjice osvrnemo unatrag, koliko je njegov govor bio proročki i koliko malo su "progresivni" katolici slušali ovaj glas razuma. Inače, Dietricha von Hildebranda spomenuo sam i u podužem postu o tradicionalnoj latinskoj misi jer argumenti koje je iznio u obranu latinske mise u svome članku The Case for Latin Mass vrijede jednako i danas.

Nekoliko tehničkih napomena. Izbacio sam sve fusnote iz teksta osim posljednje koja je dodana na samom kraju manjim slovima (a na tom mjestu je i u knjizi). Ostale fusnote tiču se većinom literaturnih referenci koje sam dodao kao linkove na prikladnim mjestima. Dodao sam i linkove uz neke riječi i pojmove gdje sam mislio da bi mogle poslužiti čitaocu. Podnaslovi su autorovi i pripomažu boljem razumijevanju i strukturiranju teksta. Ostavio sam velika početna slova u riječima u kojima ih je i autor koristio (primjerice Misa) osim u slučaju kada to izričito ne bi bilo u skladu s hrvatskim pravopisom.

Na kraju ovog uvoda zahvaljujem se prijatelju koji mi je darovao knjigu Troyan Horse in the City of God, a o njemu i njegovom djelovanju sigurno ćete jednom čitati i na ovom blogu.

***

Uloga ljepote u religiji

Ljepota igra važnu ulogu u religioznom štovanju. Sam čin štovanja božanstva povlači želju da se kult posvećen tom božanstvu okruži ljepotom. Žigosanje brige za lijepim u religioznom obredu kao esteticizam (što neki katolici sve oštrije čine u novije vrijeme) otkriva izobličeno shvaćanje i religioznog štovanja kao i prirode ljepote. Ovo postaje jasno kada promotrimo prirodu esteticizma umjesto da taj pojam koristimo samo kao destruktivnu parolu.

Esteticizam je izopačeni pristup ljepoti
Esteticizam je izopačenje pristupa ljepoti. Esteta uživa u lijepim stvarima kao što bi netko uživao u dobrom vinu. Ne pristupa im s poštovanjem i razumijevanjem njihove vlastite vrijednosti koja bi zahtijevala prikladan odgovor, nego jedino kao izvor subjektivnog zadovoljstva. Čak i ako on ima profinjen ukus i izniman je znalac, pristup estete nikako ne odaje priznanje naravi ljepote.
On je, prije svega, ravnodušan prema svim ostalim vrijednostima koje mogu biti prisutne u predmetu. Koja god bila tema neke situacije, on na nju gleda isključivo s gledišta vlastitog estetskog zadovoljstva ili užitka. Njegova pogreška ne leži u prenaglašavanju vrijednosti ljepote, već u zanemarivanju ostalih fundamentalnih vrijednosti - prije svega, moralnih vrijednosti.

Dobra treba cijeniti u skladu s njihovom vrijednošću
Pristupiti nekoj situaciji s gledišta koje ne odgovara njezinoj objektivnoj temi je uvijek veliko izopačenje. Primjerice, izopačeno je da čovjek pristupi ljudskoj drami koja poziva na suosjećanje, sućut i pomoć kao da je to samo predmet psihološkog proučavanja. Tako učiniti od znanstvene analize jedino stanovište u svakom pristupu ne samo da je izrazito neobjektivno, nego čak i odbojno; time se ne uvažava te poništava objektivna tema. Osim što zanemaruje sva ostala gledišta osim "estetskog" i sve ostale teme osim ljepote, esteta također izobličuje pravu narav ljepote u njezinoj dubini i raskoši. Kao što smo pokazali u drugim knjigama, svako idoliziranje dobra nužno onemogućuje razumijevanje njegove prave vrijednosti. Najveće i najvjerodostojnije uvažavanje dobra moguće je samo ako ga vidimo na njegovom objektivnom mjestu u Bogom danoj hijerarhiji bitka.

Poštovanje treba povećavati ljubav prema ljepoti
Ako bi netko odbio ići na Misu jer je crkva ružna ili glazba osrednje kvalitete, bio bi kriv zbog esteticizma, jer bi zamijenio religiozno gledište estetskim. Ali, upravo je suprotnost esteticizmu cijeniti veliku funkciju ljepote u religiji, shvaćati i legitimnu ulogu koju treba imati u obredu i želju religioznih ljudi da ulože najveću ljepotu u sve stvari koje se tiču štovanja Boga. Ovo ispravno vrednovanje ljepote je zapravo prirodni izdanak štovanja, ljubavi prema Kristu, sam čin klanjanja.

Ljepota se ne protivi evanđeoskom siromaštvu
Nažalost, neki katolici danas tvrde da je ova želja da se obred obdari ljepotom u suprotnosti s evanđeoskim siromaštvom. Izgleda da ovu tešku pogrešku podstiču osjećaji krivnje zbog ravnodušnosti prema društvenim nepravdama i zanemarivanja legitimnih traženja siromaha. U ime evanđeoskog siromaštva nam se, onda, govori da crkve trebaju biti ogoljene, jednostavne, lišene svih nepotrebnih ukrasa.
Katolici koji ovo predlažu brkaju evanđeosko siromaštvo s prozaičnim, jednoličnim karakterom našeg modernog svijeta. Izgubili su iz vida činjenicu da je zamjena ljepote komforom i luksuzom koji on često povlači za sobom mnogo više u suprotnosti s evanđeoskim siromaštvom no što bi ljepota, čak i u svojim najbujnijim oblicima, ikada mogla biti. Funkcionalistički pojam toga što je suvišno je vrlo neodređen, puki izdanak utilitarizma. Proturječi riječima našeg Gospodina: "Ne živi čovjek samo o kruhu."
U knjizi Novi toranj babilonski pokušali smo pokazati da je sva kultura preobilan dar, nešto što se mora činiti suvišnim utilitarističkom umu. Ali, Bogu hvala, to nije bio stav Crkve i vjernika kroz stoljeća. Sveti Franjo, koji je u vlastitom životu prakticirao evanđeosko siromaštvo do krajnosti, nikad nije tvrdio da crkve trebaju biti suhoparne, ogoljene i bez ljepote. Baš naprotiv, crkva i njezin oltar za njega nikad nisu mogli biti previše lijepi. Isto se može reći i za župnika arškog, svetog Ivana Vianneyja.

Luksuz je u sukobu s evanđeoskim siromaštvom
Dolazi do besmislenog paradoksa kada se, u ime evanđeoskog siromaštva, umjetnički najdragocjenije crkve ruše i zamjenjuju - uz velike troškove - prozaičnim i ogoljenim crkvama. Nije ljepota i sjaj crkve, kuće Božje, u neskladu s duhom evanđeoskog siromaštva i ne sablažnjava ona siromahe, nego nepotrebni luksuz i komfor koji su danas tako rašireni. Ako se klerici žele vratiti evanđeoskom siromaštvu, trebali bi uvidjeti da u zemljama poput Sjedinjenih Američkih Država i Njemačke upravo kler posjeduje najelegantnije automobile, najbolje kamere, najnovije televizijske uređaje. Mnogo pića i pušenja je sigurno u suprotnosti s evanđeoskim siromaštvom, a zasigurno ne ljepota i sjaj crkava.
S jedne strane se tvrdi da bi crkve trebale biti ogoljene, a s druge strane se u župama i na kampusima katoličkih sveučilišta grade ružne zgrade za društvena okupljanja obdarene svakom vrstom nepotrebnog luksuza; i sve to čini se u ime društvene brige i zajedničarskog duha. Čak se i u samostanima događaju slične promjene. Ova nova zdanja ne samo da se protive evanđeoskom siromaštvu, nego upravo odišu izrazito svjetovnom atmosferom. Udobni naslonjači i debeli tepisi imaju nezdravu mekoću. Ove zgrade znalački sjedinjuju tri negativne osobine: skupoću (koja je u direktnoj suprotnosti s evanđeoskim siromaštvom), ružnoću i poziv na ugađanje samome sebi koji predstavlja degeneriranost koja prijeti čovjeku u našem dobu.

Liturgija treba stvoriti sveto ozračje
Ponekad argumenti za ikonoklazam dolaze iz drugog smjera. Povremeno se može čuti svećenike koji tvrde da je Sveta Misa nešto apstraktno i da zato crkve, a posebice oltar, trebaju biti ogoljene. No, u stvari, Sveta Misa je nevjerojatno otajstvo koje nadilazi naše razumsko shvaćanje, ali ni u kojem smislu nije nešto apstraktno.
Apstraktno je specifično nešto racionalno i u suprotnosti je s realnim, konkretnim, individualnim. Svijet nadnaravnog, stvarnost koja je objavljena, nadilazi svijet racionalnog, ali to ne povlači oprečnost realnome ili konkretnome. Naprotiv, to je krajnja, apsolutna, iako nevidljiva, realnost. Misa je zato utjelovljena konkretna realnost jer je sam Krist istinski prisutan.
Moć i životni učinak svete Liturgije ukorijenjeni su upravo u tome što ona nije ni na koji način apstraktna i obraća se ne samo našoj intelektualnoj ili goloj vjeri, već govori čitavoj ljudskoj osobi na nebrojene načine. Ona uranja vjernika u u sveto ozračje Kristovo kroz svetu ljepotu i raskoš crkava, kroz boju i ljepotu ruha, kroz stil svog jezika i uzvišenu glazbu gregorijanskih napjeva.

Oblik Liturgije treba odražavati njezinu važnost
Ponekad progresivni katolici tvrde da se oni koji se bore protiv modernog ikonoklazma brinu oko "nebitnog".
Uistinu, nije suštinski bitno da crkva u kojoj se slavi Sveta Misa i u kojoj vjernici primaju Svetu Pričest bude lijepa. Jedino su riječi po kojima se događa pretvorba (transupstancijacija) bitne. Ako se misli na ovo, onda ne možemo imati primjedbi. Ali ako se pod nebitnim misli "beznačajno", ako se smatra da su stvari poput ljepote crkve, Liturgije i glazbe nevažne, onda je ova optužba izrazito pogrešna jer postoji duboki odnos između biti nečega i njegova prikladnog izražaja. Ovo je posebno istinito za Svetu Misu.
Način na koji se ovo otajstvo predstavlja, njegov vidljivi izgled, igra određenu ulogu koja ne može biti predmet proizvoljnih promjena usprkos činjenici da je stvar koja se izražava neusporedivo važnija od njezinog izražaja. Iako je stvarna tema Mise posadašnjenje otajstva Kristove žrtve na Križu i otajstvo Euharistije, veliku važnost treba ipak pridati i svetom ozračju koje je rezultat riječi, djelovanja, prateće glazbe te crkve u kojoj se sve to zbiva. Za nijednu od ovih stvari ne može se smatrati da ima samo estetsko značenje.
Za razliku od svih gnostičkih omalovažavanja materije i vanjskog izražaja, izričito je kršćansko načelo da duhovni stavovi trebaju naći primjereni izražaj u držanju našeg tijela, našim pokretima i stilu naših riječi. Čitava je Liturgija prožeta ovim načelom. Analogno, prostorija ili zgrada u kojoj se odvijaju svečane i svete stvari treba zračiti ozračjem koje tim stvarima pristaje. Svakako da stvarnost ovih otajstava nije povrijeđena ako im izražaj nije prikladan. Ali postoji definitivna vrijednost u tome da im se dadne prikladan izražaj.

Ljepota podiže naše duše Bogu
Koliko je, dakle, pogrešno smatrati da bi nam ljepota crkve i Liturgije mogla odvratiti pažnju i odvući nas od stvarne teme liturgijskih otajstava prema nečemu površnom! Oni koji galame da crkva nije muzej i da je uistinu pobožan čovjek ravnodušan prema takvim sporednim stvarima, samo pokazuju svoju sljepoću prema velikoj ulozi koju igra prikladan (i lijep) izražaj. U konačnici je to sljepoća prema ljudskoj naravi. Iako tvrde da su "egzistencijalne", te osobe ostaju vrlo apstraktne. Zaboravljaju da istinska ljepota sadrži specifičnu Božju poruku koja podiže naše duše. Kako je rekao Platon: "Kad opazi ljepotu, našoj duši rastu krila."
Usto, sveta ljepota povezana s Liturgijom nikada ne tvrdi da je tematska, kao u umjetničkom djelu; radije, ona kao izražaj ima službeničku ulogu. Nimalo ne zamračujući ili zamijenjući religijsku temu Liturgije, ona joj pomaže da još jasnije zasja.

Ljepota ima vrijednost čak i kad nije suštinski bitna
Vrijednost nije sinonim za neophodnost. Osnovni principi preobilnosti u svemu stvorenju i svoj kulturi očituje se upravo u vrijednostima koje nisu neophodne za određeni cilj ili temu. Ljepota prirode nije neophodna za prirodni okoliš, jednako kao što ljepota arhitekture nije neophodna za naš život. Ali vrijednost ljepote u prirodi i arhitekturi nije umanjena time što je čisti dar, koji preobilno nadilazi samu korisnost.
Stoga, ljepota ima vrijednost ne samo kad je tema (kao u umjetničkom djelu), nego također kad ima samo službeničku funkciju za neku drugu temu. Naglasiti da Liturgija treba biti lijepa ni u kojem slučaju ne znači da religiju bojamo estetičkim pristupom. Čežnja za ljepotom u Liturgiji jednostavno izrasta iz osjećaja specifične vrijednosti koja leži u prikladnosti takvog izražaja.

Sveta ljepota promiče naše posvećenje
Ljepota i sveto ozračje Liturgije nisu samo dragocjeni i vrijedni sami po sebi (kao odgovarajući izražaji bogoštovnih čina), nego su i vrlo važni za razvoj vjerničkih duša. Mnogo puta se u liturgijskim pokretima naglašavala činjenica da sladunjave molitve i pjesme izobličuju religiozni duh vjernika; obraćajući se centrima u čovjeku koji su vrlo daleko od religioznog, one ga uvlače u ozračje koje zamračuje i zamućuje Kristovo lice. Sveta ljepota je zato od velikog značenja za formiranje ispravnog duha vjernika.
U knjizi Liturgija i osobnost detaljno promatram duboku ulogu koju Liturgija ima u našem posvećenju, unatoč tome što je prava tema Liturgije zapravo štovanje Boga. U Liturgiji hvalimo i zahvaljujemo Bogu; sudionici smo Kristove žrtve i molitve. Pozivajući nas da se s Kristom molimo Bogu, Liturgija igra temeljnu ulogu u našoj preobrazbi u Krista. Ova uloga nije ograničena samo na nadnaravni dio Liturgije, već se tiče i njezinog oblika, svete ljepote utjelovljene u riječima i glazbi Svete Mise ili Božanskog Časoslova. Previđanje ove činjenice je znak velike primitivnosti, mediokriteta i nedostatka realizma.

Za svjetovnu umjetnost i glazbu nema mjesta na Misi
Jedan od velikih ciljeva liturgijskih pokreta bio je zamijena neprikladnih molitvi i himana svetim tekstovima službenih liturgijskih molitvi i gregorijanskim napjevima. No, danas smo svjedoci sakaćenja tog liturgijskog pokreta jer mnogi pokušavaju uzvišeni latinski tekst Liturgije zamijeniti prijevodima na žargonski narodni jezik. Čak i samu Liturgiju mijenjaju po volji kako bi je "prilagodili našem vremenu". Gregorijansko pjevanje zamijenjuje se u najboljem slučaju osrednjom glazbom, a u najgorem jazzom ili rock and rollom. Takve groteskne zamijene zastiru Kristov duh nemjerljivo više od prijašnjih sentimentalnih tipova pobožnosti.
Takve su pobožnosti sigurno bile neprikladne, ali jazz ne samo da nije prikladan, nego je upravo proturječan svetom ozračju Liturgije. To je više od izobličenja; takva glazba povlači ljude u izrazito svjetovno ozračje. Ona se obraća nečemu u ljudima što ih čini gluhe za Kristovu poruku.

Crkve trebaju imati sveto ozračje
Čak i kad je sveta ljepota zamijenjena, ne profanom vulgarnošću, nego neutralnim apstrakcijama, to ima ozbiljne posljedice na vjernički život. Jer, kao što smo već spomenuli, katolička Liturgija ističe se svojom privlačnošću prema čitavoj ljudskoj osobnosti. Vjernike u Kristov svijet ne privlači samo njihova vjera ili strogi simboli. U taj viši svijet privlači ih i ljepota crkve, sveto ozračje, krasota oltara, ritam liturgijskih tekstova i uzvišenost gregorijanskih napjeva ili druge uistinu sakralne glazbe - primjerice, misa Mozarta ili Bacha. Čak i miris tamjana ima svrsishodnu ulogu u ovom smislu. Upotreba svih kanala koji nas mogu uvesti u svetište je istinski realistična i istinski katolička. Ona je zaista egzistencijalna i znatno nam pomaže da uzdignemo svoja srca.

Drugi vatikanski sabor je favorizirao latinsku misu
Iako je istina da pastoralni razlozi mogu učiniti upotrebu narodnog jezika poželjnom, ipak latinska Misa (bilo kao tiha Misa, dijaloška Misa ili, pogotovo, pjevana Misa s gregorijanskim napjevima) ne smije nikad biti napuštena. Ne radi se o tome da bi se latinskoj Misi ostavilo određeno mjesto kroz vrijeme koje je potrebno da se svi vjernici priviknu na Misu na narodnom jeziku. Kao što Konstitucija o svetoj Liturgiji jasno veli, narodni jezik je dopušten, ali latinska Misa i gregorijansko pjevanje zadržavaju svoju puni značaj.
To je bila i nakana motuproprija svetog Pija X. koji je rekao da jedinstveno sveto ozračje latinske Mise, kao i gregorijanskog pjevanja, trebaju oblikovati pobožnost vjernika. Stoga, zahtijevi mnogih katolika i Una Voce pokreta nisu usmjereni protiv upotrebe narodnog jezika, nego protiv rastućeg uklanjanja latinske Mise i gregorijanskog pjevanja. Oni samo traže da se Konstitucija o Liturgiji uistinu slijedi.

Liturgija nikada ne smije biti sekularizirana
Pa ipak neki katolici izražavaju danas svoju želju za promjenom vanjske forme Liturgije koju bi željeli prilagoditi stilu života našeg doba u kojemu je uklonjeno sveto. Takva želja nagoviješta sljepoću prema naravi Liturgije kao i nedostatak poštovanja i zahvalnosti za uzvišene darove dvaju tisućljeća kršćanskog života. Ona otkriva smiješnu samouvjerenost i umišljenost jer se misli da tradicionalne forme mogu biti uklonjene da bi se napravilo mjesta za nešto bolje. Takva umišljenost posebno je nesrazmjerna kod onih koji optužuju Crkvu za "trijumfalizam". Oni s jedne strane smatraju da da je nedostatak poniznosti tvrdnja Crkve da Ona jedina posjeduje puninu božanske objave (mjesto da uvide kako je ova tvrdnja ukorijenjena u samoj prirodi Crkve i proistječe iz Njezine božanske misije). S druge strane, pokazuju besmislenu oholost kad smatraju da je naša moderna epoha nadmoćna nad prethodnima.

Danas možemo čuti protestne glasove da je, primjerice, izričaj Glorie i drugih djelova Mise prepun dosadnih izraza koji hvale i slave Boga, a trebao bi se baviti našim svakodnevnim životom. Vidi primjerice argumente za "relevantan" prijevod Mise u članku Garetha Edwardsa o modernom engleskom u Misi u časopisu America 115 (1966): 483-86. Takve besmislice ponovno otkrivaju koliko je u pravu bio Lichtenberg kada je rekao da bi majmun koji bi pročitao poslanice sv. Pavla, vidio vlastitu sliku kako se u njima odražava. Čovjek se pita hoće li nam naši moderni teolozi uskoro predstaviti novu verziju Očenaša, kao što je učinio Hitler. Očenaš očito naglašava apsolutno prvenstvo Boga koje je tako strano tipičnom modernom mentalitetu. Samo jedna molba ("Kruh naš svagdašnji daj nam danas") odnosi se na čovjekovo zemaljsko blagostanje. Ostatak molitve usmjeren je na Boga, Njegovo Kraljevstvo i našu vječnu dobrobit.

Presveto Trojstvo

Danas se u oba oblika rimskog obreda slavi nedjelja Presvetog Trojstva. Evo predslovlja koje se moli većinu nedjelja u godini na tradicionalnoj misi:

Vere dignum et justum est, æquum et salutáre,
nos tibi semper et ubíque grátias ágere: Dómine
sancte, Pater omnípotens, ætérne Deus: Qui
cum unigénito Fílio tuo, et Spíritu Sancto, unus es
Deus, unus es Dóminus: non in uníus singulariáte
persónæ, sed in uníus Trinitáte substántiæ. Quod
enim de tua glória, revelánte te, crédimus, hoc de
Fílio tuo, hoc de Spíritu Sancto, sine differéntia
discretiónis sentímus. Ut in confessióne veræ sempiternæque
Deitátis, et in persónis propríetas, et in
esséntia únitas, et in majestáte adorétur æquálitas.
Quam laudant Ángeli atque Archángeli, Chérubim
quoque ac Séraphim: qui non cessant clamáre quotídie,
una voce dicéntes

odnosno u prijevodu

Uistinu je dostojno i pravedno, pravo i spasonosno,
da vazda i svagdje zahvaljujemo Tebi,
Gospodine sveti, Oče svemogući, vječni Bože: Ti
si s Jedinorođenim Sinom svojim i Duhom Svetim
jedan Bog, jedan Gospodin; ne u jedinstvu jedne
osobe, nego u Trojstvu jedne bîti. Što naime o
Tvojoj slavi po Tvojoj objavi vjerujemo, to i o Sinu
Tvome i o Duhu Svetome bez razlike i razlikovanja
držimo; da bi se u ispovijedanju istinitoga i
vječnoga Božanstva častila i vlastitost osoba i
jedinstvo naravi i jednakost veličanstva. Nju hvale
Anđeli i Arkanđeli, Kerubini i Serafi, koji ne
prestaju svakodnevno klicati, govoreći jednim
glasom

O molitvama ove nedjelje možete pročitati puno toga kod neumornog Father Z-a: Collect (1), Collect (2), Super Oblata, Post Communion (sve iz novog misala) te kako zvuče predslovlje, molitve i čitanja iz starog misala. Izdvojit ću samo sljedeći ulomak:

In the early Church no special day was designated for the Most Holy Trinity, but to combat the Arian heresy Catholics developed Creeds as well as an office for Sundays having canticles, responses, a preface, and hymns. In the ancient Gregorian Sacramentary we find prayers and the Preface of the Trinity. Pope John XXII (+1334) ordered a universal feast in honor of the Trinity on the first Sunday after Pentecost. This day was raised to the dignity of a First Class feast by Pope St. Pius X (+1914). It was made a Solemnity for the Novus Ordo. There is a wonderful logic to the timing of this feast. We focus on the Son’s Ascension to the Father, then the Holy Spirit on Pentecost, and then the Triune God the Sunday after. Today we celebrate our constant profession of belief in doctrine of a Holy Trinity, the most fundamental of Christian truths and most mysterious of all dogmas. God the Father created us through the Son. God the Son redeemed us and revealed us more fully to ourselves (GS 22). God the Holy Ghost sanctifies us in our Holy Church.

Posebno je prikladno da danas izmolimo takozvano Atanazijevo vjerovanje. Pozivam i vas da to učinite!

Atanazijevo vjerovanje (Symbolum Athanasianum)

Ant. Glória tibi, Trínitas æquális, una Déitas, et ante ómnia sǽcula, et nunc, et in perpétuum. (T.P. Allelúia)

1. Quicúmque vult salvus esse, ante ómnia opus est, ut téneat cathólicam fidem:

2. Quam nisi quisqui íntegram inviolatámque serváverit, absque dúbio in ætérnum períbit.

3. Fides autem cathólica hæc est: ut unum Deum in Trinitátem in unitáte venerémur.

4. Neque confundéntes persónas, neque substántiam separántes.

5. Alia est enim persóna Patris, ália Fílii, ália Spíritus Sancti:

6. Sed Patris, et Fílii, et Spíritus Sancti una est divínitas, æquális glória, coætérna maiéstas.

7. Qualis Pater, talis Fílius, talis Spíritus Sanctus.

8. Increátus Pater, increátus

Filius, increátus Spíritus Sanctus.

9. Imménsus Pater, imménsus Fílius, imménsus Spíritus Sanctus.

10. Ætérnus Pater, ætérnus Fílius, ætérnus Spíritus Sanctus.

11. Et tamen non tres ætérni, sed unus ætérnus.

12. Sicut non tres increáti, nec tres imménsi, sed unus increátus, et unus imménsus.

13. Simíliter omnípotens Pater, omnípotens Fílius, omnípotens Spíritus Sanctus.

14. Et tamen non tres omnipoténtes, sed unus omnípotens.

15. Ita Deus Pater, Deus Fílius, Deus Spíritus Sanctus.

16. Et tamen non tres Dii, sed unus est Deus.

17. Ita Dóminus Pater, Dóminus Fíllius, Dóminus Spíritus Sanctus.

18. Et tamen non tres Dómini: sed unus est Dóminus.

19. Quia, sicut singillátim unamquánque persónam Deum ac Dóminum confitéri christiána veritáte compéllimur: ita tres Deos aut Dóminos dícere cathólica religióne prohibémur.

20. Pater a nullo est factus: nec creátus, nec génitus.

21. Fílius a Patre solo est: non factus, nec creátus, sed génitus.

22. Spíritus Sanctus a Patre et Fílio: non factus, nec creátus, nec génitus, sed procédens.

23. Unus ergo Pater, non tres Patres: unus Fílius, non tres Fílii: unus Spíritus Sanctus, non tres Spíritus Sancti.

24. Et in hac Trinitáte nihil prius aut postérius, nihil maius aut minus: Sed totæ tres persónæ coætérnæ sibi sunt et coæquáles.

25. Ita ut per ómnia, sicut iam supra dictum est, et únitas in Trinitáte, et Trínitas in unitáte veneránda sit.

26. Qui vult ergo salvus esse, ita de Trinitáte séntiat.

27. Sed necessárium est ad ætérnam salútem, ut Incarnatiónem quoque Dómini nostri Jesu Christi fidéliter credat.

28. Est ergo fides recta, ut credámus et confiteámur, quia Dóminus noster Jesus Christus, Dei Fílius, Deus et homo est.

29. Deus est ex substántia Patris ante sǽcula génitus: et homo est ex substántia matris in sæculo natus.

30. Perfectus Deus, perféctus homo: ex ánima rationále et humana carne subsístens.

31. Æquális Patri secúndum divinitátem: minor Patre secúndum humanitátem.

32. Qui, licet Deus sit et homo, non duo tamen, sed unus est Christus.

33. Unus autem non conversióne divinitátis in carnem; sed assumptióne humanitátis in Deum.

34. Unus omníno, non confusióne substántiæ: sed unitáte persónæ.

35. Nam sicut ánima rationális et caro unus est homo: ita Deus et homo unus est Christus.

36. Qui passus est pro salúte

nostra: descéndit ad ínferos: tértia die resurréxit a mórtuis.

37. Ascendit at cælos, sedet ad dexteram Dei Patris omnipoténtis: inde ventúrus est judicáre vivos et mórtuos.

38. Ad cuius advéntum omnes hómines resúrgere habent cum corpóribus suis: et redditúri sunt de factis própriis ratiónem.

39. Et qui bona egérunt, ibunt in vitam ætérnam: qui vero mala, in ignem ætérnum.

40. Hæc est fides cathólica, quam nisi quisque fidéliter firmitérque credíderit, salvus esse non póterit.

Glória Patri et Fílio et Spirítui Sancto.

Sicut erat in princípio, et nunc et semper, et in sǽcula sæeculórum. Amen.

Ant. Glória tibi, Trínitas æquális, una Déitas, et ante ómnia sǽcula, et nunc, et in perpétuum (T.P. Allelúia).

V. Dómine exáudi oratiónem meam.

R. Et clamor meus ad te véniat.

Sacerdotes addunt.

V. Dóminus vobíscum.

R. Et cum spíritu tuo.

Oremus.

Omnípotens sempitérne Deus, qui dedísti fámulis tuis, in confessióne veræ fídei, ætérne Trinitátis glóriam agnóscere, et in poténtia maiestátis adoráre unitátem: quǽsumus; ut, eiúsdem fídei firmitáte, ab ómnibus semper muniámur advérsis. Per Dóminum nostrum Iesum Christum Fílium tuum: qui tecum vivit et regnat in unitáte Spíritus Sancti Deus, per ómnia sǽcula sæculórum.

R. Amen.

***

Ant. Slava tebi, Trojstvu jednaku, jedinu božanstvu, i prije svih vijekova i sada i u vijeke vijekova. (V.V. Aleluja)

1. Tkogod se želi spasiti, taj mora prije svega čvrsto ispovijedati katoličku vjeru,

2. a tko je ne sačuva u cijelom njenom sadržaju, taj će biti zauvijek izgubljen.

3. Ovo je katolička vjera: Slavimo jednoga Boga u Trojstvu i Trojstvo u jedinstvu

4. bez miješanja osoba i bez dijeljenja biti.

5. Jedna je osoba Oca, druga osoba je sinovljeva, a treća je osoba Duha Svetoga.

6. Ali i Otac i Sin i Duh Sveti imaju samo jedno božanstvo, istu slavu i jednako vječno veličan­stvo.

7. Kako Otac, tako Sin, tako Duh Sveti.

8. Nestvoren je Otac, nestvoren je Sin, nestvoren je Duh Sveti.

9. Neizmjeran je Otac, neizmjeran je Sin, neizmjeran je Duh Sveti.

10. Vječan je Otac, vječan je Sin, vječan je Duh Sveti.

11. A ipak nisu tri vječna nego je jedan vječni.

12. Tako nisu ni tri nestvorena, ni tri neizmjerna, nego je jedan nestvoreni, jedan neizmjerni.

13. Tako je svemoguć Otac, svemoguć Sin, svemoguć Duh Sveti,

14. a ipak nisu tri svemoguća nego je jedan svemogući.

15. Tako je Otac Bog i Sin je Bog i Duh Sveti je Bog,

16. a ipak nisu tri Boga, nego je samo jedan Bog.

17. Tako je Otac Gospodin, Sin Gospodin, Duh Sveti Gospodin,

18. a ipak nisu tri Gospodina, nego jedan Gospodin.

19. Jer kako po kršćanskoj vjeri ispovijedamo svaku osobu kao Boga, tako nam katolička vjera zabranjuje priznati tri Boga i tri Gospodina nego jednog Gospo­dina.

20. Oca nitko nije učinio, niti stvorio, niti rodio.

21. Ni Sina Otac nije učinio, niti stvorio nego rodio.

22. Duha svetog nisu učinili ni Otac, ni Sin, niti stvorili, niti rodili, nego iz njih proizlazi.

23. Tako je jedan Otac, a ne tri Oca, jedan Sin, ne tri Sina, jedan Duh Sveti a ne tri Duha Sveta.

24. U tom Trojstvu ništa nije prije ili poslije, ništa više ili manje nego su sve tri osobe u sebi jednako vječne, jednako velike,

25. tako da u svemu, kako je prije rečeno, poštujemo kako jedinstvo u Trojstvu, tako Trojstvo u jedinstvu.

26. Tko, dakle, želi biti spašen, mora vjerovati to o Svetom Trojstvu.

27. Ali za vječno spasenje potrebno je vjerovati u utjelovljenje našega Gospodina Isusa Krista.

28. A ovo je prava vjera: moramo vjerovati i ispovijedati da je Gospodin naš Isus Krist Sin Božji, Bog i čovjek.

29. On je Bog jer je iz Očeve supstancije od vječnosti rođen, čovjek jer je od supstancije majke rođen u vremenu.

30. Potpuni Bog, potpuni čovjek, koji se sastoji od razumske duše i čovječjeg tijela,

31. Ocu jednak u božanstvu, manji od Oca po ljudskoj naravi.

32. A jer je istovremeno Bog i čovjek, tako ipak nisu dva Krista nego jedan Krist.

33. Jedan pak, ne kao da bi se božanstvo pretvorilo u tjelesnost, nego jer je Bog uzeo ljudskost.

34. Jedan potpuno i čitav, ne po povećanju bića nego po jedinstvu osobe.

35. Jer kako razumska duša i tijelo tvore jednog čovjeka, tako je Bog i čovjek samo jedan Krist.

36. On je zbog našeg spasenja trpio, sišao nad pakao i treći je dan opet uskrsnuo,

37. uzašao na nebo, sjedi s desne strane Boga, svemogućeg Oca, odatle će doći suditi žive i mrtve.

38. Kod njegovog ponovnog dolaska svi će ljudi uskrsnuti u svojim tijelima i dati račun o svojim djelima.

39. Oni koji su činili dobro, ući će u vječni život, koji su činili zlo, u vječni oganj.

40. To je katolička vjera. Tko je vjerno i čvrsto ne čuva i vjeruje, ne može se spasiti.

Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu.

Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.

Ant. Slava tebi, Trojstvu jednaku, jedinu božanstvu, i prije svih vijekova i sada i u vijeke vijekova. (V.V. Aleluja)

R. Gospodine, usliši molitvu moju.

O. I vapaj moj k tebi da dođe.

Svećenik doda.

R. Gospodin s vama.

O. I s duhom tvojim.

Pomolimo se.

Svemogući vječni Bože, koji si nam, svojim slugama, udijelio

milost da u svjetlu prave vjere veličanstvo Vječnoga Trojstva znamo i u tom veličanstvu Jedinstvu klanjamo, udijeli nam čvrstu vjeru, da i u najtežim nevoljama od staze kr­jeposti ne odstupimo i da nas ni­šta od Tvoje ljubavi ne odijeli. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu Tvojemu, koji s Tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Sve­toga, Bog, po sve vijeke vijekova.

O. Amen.