Nestalo je u njegovoj duši smetnje, koja ga je tištila

Strossmayer prema dogmatu nepogrješivosti papine poslije proglašenja saborskih dekreta u dijecezanskom glasniku god. 1873. 

Otkako je Strossmayer proglasio saborsku konstituciju, nestalo je u njegovoj duši smetnje, koja ga je tištila. Uvidio je Strossmayer i shvatio, koliki je zamašaj saborske definicije; upoznao je, da nije moguće,  e bi Duh Sveti dopustio, da Crkva Njegova ma samo i za čas skrene s pravoga puta istine, jer joj je to zajamčio sam njezin božanski utemeljitelj, Isus Hrist, obećavši joj, da je vrata paklena ne će nadvladati. Zato sada on spremno pristaje uz definiciju papinske nepogrješivosti, te je odsele svakom zgodom brani. Osobito lijepo čini to, Strossmayer desetak godina kasnije u svojoj pastirskoj poslanici 4.II.1881., gdje govori o sv. braći Ćirilu i Metodiju. U II. dijelu te poslanice dotiče se Strossmayer pitanja papine nepogrješivosti. Povod, da o tom progovori, daju mu česti krivi pače i smiješni prigovori proti sv. rimskoj stolici. Ponajprije upozoruje na hrvatski izraz, "nepogrješivost", koji daje povoda neispravnim pojmovima, te sam veli, da ni on nije zadovoljan s tim izrazom, jer bi mogao koga zavesti na pomisao, da papa ne može pogriješiti uopće ni u kojoj stvari. Strossmayeru se čini, e bi taj pojam jasnije i točnije označivala riječ nezabludivost. Po tom veli, da Crkva ovom naukom ne uči ništa novo. Crkva Božja — veli on — kao i sam vječiti zaručnik njezin, nepromjenljiva je, ostaje danas, i uvijeke jedna te ista. Divni nutarnji sustav njezin se ne može razvrći, jer je ona pravo otajstveno tijelo Isusovo. Nezabludivost Crkve i nezabludivost pape jedna je te ista stvar, niti je ikomu u Crkvi dano razdvojiti u Crkvi Božjoj tijelo od glave ni glavu od tijela. Kad Crkva proglašuje i tumači sv. nauk, čini to uvijek po ustima glave, kad glava to isto čini, crpe vječnu istinu iz istih svetih i nepromjenljivih izvora, crpe je istim duhom opojena, kao i Crkva sama. Kad sabor kalcedonski slušajući poslanicu sv. Lava Velikog s ushićenjem kliče: "Svi to isto držimo, to je prava vjera Crkve Božje, po ustima Lava sam sv. Petar govori", tada po ustima papinim čuva Crkva i štiti kršćanski svijet proti bludnji i prevari. Prema tome ludo je govoriti, da je poslije proglašenja dogme nepogrješivosti sve u Crkvi samovolji izvrženo, proti kojoj se nikakvo osobito pravo ili običaj obraniti ne može, ili prebacivati, "da rimska Crkva teži za svjetskim despotizmom." 

Dalje izvodi potrebu egzistencije ove istine. "U Crkvi Božjoj, kao i svakom društvu mora biti vrhovna moć i sudište, koja razmirice, što se u toli širokom svijetu događaju odlučnim i neopozivim načinom rješava. Narav pak same stvari jamči nam, da su te odluke vazda mudre, pravedne i istinite. U Crkvi je Božjoj upravo rukom sve tako u jedno spojeno, da prirođenim pravcem jedno drugo veže, pazi, čuva, podupire i popunjuje tako, da se nigda zabluditi ne može. Kad sv. otac papa u rijetkim slučajevima sam kano glava i vrhovni naučitelj kršćanskih naroda koji nauk člankom vjere proglašuje, mi katolici držimo i vjerujemo, da je to nedvojbena istina Bogom objavljena, poglavito zato, jer smo uvjereni, da po ustima njegovim sam sv. Petar govori, koga je Isus vječitim i neporušivim temeljem Crkve svoje postavio, komu je osobitim načinom ključe nebeske i pastvu ovaca i jaganjaca povjerio." 

Ovu misao ističe opet kasnije Strossmayer u svojim listovima, što ih piše biskupu Maesu u sjevernoj Americi 18.VI.1889. i nadbiskupu Brüxenskomu 19.VIlI.1890. prigodom, kad se opet pojavio u njegovom okružju lažni Strossmayerov govor. Strossmayeru je pisao neki svećenik iz Buenos-Airesa u Južnoj Americi, kako se kod njega na samrti ispovjedio neki apostata svećenik, te mu u ispovijedi otkrio, da je on bio pisac onih iskrivljenih govora, što ih je podmetnuo Strossmayeru. Taj jadnik zamoli svoga ispovjednika, da umoli Strossmayera za oproštenje. U njegovom arhivu da se čuva izvornik toga lista. Hvali u svom listu Brüxenskom biskupu, što smatra taj govor patvorinom, što mu je zlobno i sramotno podmetnuta. On smatra svojom najvećom srećom, što je rođen u krilu sv. majke Crkve, jer bi tisuću puta volio umrijeti, nego da je igda izgovorio ili napisao ikoju riječ, koja ne bi odavala njegovo klanjanje, počitanje, ljubav, pouzdanje i poslušnost pram sv. Crkve Božje i njezine časne vrhovne glave.

(izvor)

Dum veneris judicare sæculum per ignem

℟. Oslobodi me, Gospode, od smrti vječne, u dan onaj strašni: Kad se stanu kretati nebesa i zemlja: Dok budeš dolazio suditi svijet ognjem. 

℣. Uzdrhtao sam ja, i strašim se, dok dolazi pretresanje i buduća srdžba. 

℟. Kad se stanu kretati nebesa i zemlja. 

℣. Dan onaj, dan srdžbe, bijede i nevolje, dan velik i gorak jako. 

℟. Dok budeš dolazio suditi svijet ognjem. 

(...)

Cernik

Povodom skore 800. obljetnice bule Solet Annuere kojom je papa Honorije III. potvrdio pravilo svetog Franje koje je u franjevačkom redu i danas na snazi, odlučili smo posjetiti našeg dragog franjevca, p. Roberta. On je već nekoliko mjeseci na službi u Cerniku, pa smo se vlakom zaputili u Novu Gradišku i odande prošetali do samostana. 

Ako postoji jedna istina naše vjere koju bi bilo bolje da u potpunosti prihvatimo i jasno razumijemo, onda je to vječnost pakla.

Prvo treba istražiti i spoznati zašto Crkva nije mogla podnijeti umovanje onih ljudi koji obećavahu očišćenje ili oproštenje samom đavlu, nakon najstrožije i najdugotrajnije kazne. Naime, mnogi sveti ljudi, upućeni u Sveto pismo i Staroga i Novoga zavjeta, nisu nimalo zavidjeli ni na očišćenju ni na blaženstvu kakvim god i kolikim god bilo anđelima, a nakon bilo kakve kazne. Nego su prije uvidjeli kako se ne može obesmisliti i obeskrijepiti božanska osudba, jer je Gospodin pretkazao da će na sudu prozboriti i reći: »Idite od mene, prokleti, u oganj vječni, što je pripravljen đavlu i anđelima njegovim.« Time zaista pokazuje kako će đavao i njegovi anđeli gorjeti u vječnom ognju. A ovo što je pisano u Otkrivenju: »A njihov zavodnik, đavao, bi bačen u ognjeno i sumporno jezero, kamo i Zvijer i lažni Prorok. I bit će mučeni dan i noć, u vijeke vjekova.« Što je ondje nazvano "vječno" (aeternum), ovdje je “u vijeke vjekova“ (in saecula saeculorum), a Sveto pismo tako običava označivati samo ono što nema konca u vremenu.

I zbog toga ne može se naći nikakav drugi, pravedniji i bjelodaniji razlog (zašto najistinskija pobožnost vjeruje čvrsto i postojano, da đavlu i njegovim anđelima neće biti nikakva povratka u pravednost i život svetih) od samoga Svetoga pisma, koje nije nikoga obmanulo, i koje kaže da ih Bog nije poštedio, nego ih je u međuvremenu tako unaprijed osudio, te »ih je strmoglavio u pakao i predao mračnim bezdanima gdje ih čuva za Sud«, kad će ih primiti vječni oganj, gdje će se mučiti na vijeke vjekova. Ako je tomu tako, kako da se onda svi ljudi ili samo neki — nakon bilo kojeg vremena — izuzmu iz te vječne kazne, a da se odmah ne oslabi vjera, kojom se vjeruje kako će kazna zlodusima biti vjekovječna? Ako oni kojima se kaže: »Idite od mene, prokleti, u oganj vječni što je pripravljen đavlu i anđelima njegovim«, ili svi ili neki neće ondje uvijek biti, zašto onda i vjerovati kako će đavao i njegovi anđeli ondje vječno boraviti? Ili možda Božja osudba, koju je izrekao opakima: i anđelima i ljudima, za anđele će biti istinita, a za ljude lažna? Tako će zaista biti, ako bude prevladalo, ne ono što Bog reče, nego što čovjek nagađa. A budući da takvo što ne može biti, oni koji se žele osloboditi vječne kazne, trebaju — dok je još vremena - prije poslušati Božju zapovijed negoli raspravljati protiv Boga.

(O državi Božjoj, XXI, 23)

Kazne Čistilišta

Glavna kazna: odlaganje blaženog gledanja Boga. 

Glavna kazna što je duše podnose jest odlaganje blaženog gledanja. 

1. Duše muči glad i žeđ za Bogom, neusporedivo s glađu i žeđom što je osjetimo i iskusimo na zemlji. Nastaje zbog nadnaravne težnje, čežnje. Kako je mučno za umirućeg od gladi i žeđi vidjeti pred sobom izvor vode ili pripremljenu gozbu! Vidjeti, a ne dohvatiti. Mitologija priča o mučnini Tantala pred vodom na dohvatu ustiju. Mnogi opisuju patnju žeđi zalutalih u pustinji. Svaki put izmakne Tantalu voda čim je pokuša dohvatiti, a putniku u pustinji izgleda da mu je voda blizu. Dovodi ga do ludila. Fata morgana — priviđenje. 

2. Želja za Bogom nastaje iz nadnaravne nade i ulivene ljubavi od Boga. Ta želja priteže na Božanski način. 

3. Želja već ne pozna granice, jer je ne usporava težina tijela, zanimanje i rastrešenost zemaljskog života, ni prekidi sna. Zato potpuno i jasno duša shvaća vrijednost neposrednog gledanja Boga. Ulivena ljubav uvećava mučnost uslijed odlaganja neposrednog posjedovanja. Bistro uviđa duša da je njezina krivnja što se sve to odlaže. 

4. Trpljenje koje, i u malom stupnju, nadvisuje najveće iskustvene bolove na zemlji. 

5. Ipak podnose u radosti, jer se svijesno žele pročistiti. Utvrđene u milosti, njihova je nada sigurnost cilja a ne kao naša sigurnost težnje. 

Osjetna kazna. 

1. Osim trpnje zbog odlaganja gledanja Boga, postoje u Čistilištu druge kazne koje izravno duši otežavaju breme odgovornosti. 

  a) Za lake grijehe, koji još postoje u času posebnog suda. 

  b) Dugovi Božjoj Pravdi koji se postupno podmiruju. 

  c) Postepeno oslobađanje od neurednih sklonosti. 

2. Duše u Čistilištu ne samo da prihvaćaju ispaštanje, nego ga prikazuju činom ljubavi i pokoravanja planovima Božje Pravde.

(izvor)