petak, 4. studenoga 2022.

Crven fesić, joj, nanice

 Nakon odmora krećemo dalje. 

Borj Nord sada je muzej oružja u kojemu je prikazan povijesni razvoj s posebnim naglaskom na oružje u Maroku. Imam hrpe fotografija iz muzeja, ali neću vas njima zamarati. 

Kaže wikipedija da je ovaj veliki top desno korišten u bitci trojice kraljeva 1578. 





Naprijed naši!




U ljevaonici topova radi crni rob. 



Barutnice. 

Na krovu utvrde. 




To je to, spuštamo se nazad "u grad". Oko Fesa zidina ima ko u priči. 





Ove rupe nastale su valjda zbog načina gradnje zidova (nabijanjem zemlje u slojevima), a sada u skoro svakoj rupi ima smeća. 

Baš lijepo izgleda glavni park, savršeno mjesto za odmor tijekom vrućeg dana. 

No izgleda da neki budžovani dolaze, pa je park tih dana bio zatvoren za javnost. 



Ovo je tržnica izvan stare medine, svidjela mi se jer izgleda više za domaće, nego turiste. Jedino mi se nije svidjelo što motoristi jure po njoj. 


Wydad de Fès, nikad čuo. 

S obzirom da u džamije ne smijem, hajde da posjetim sinagogu. U Fesu je prije živjelo dosta Židova, među ostalima i onih koji su došli iz Španjolske. Nekoliko godina je ondje boravio i poznati židovski filozof Majmonid. Danas Židova u Fesu više praktički nema, a sinagoga je ostala kao muzej. 










U podrumu je obredno kupalište.


Na gornjoj etaži je prostor za žene. 



S terase se vidi židovsko groblje. 

U blizini bivše židovske četvrti je velika palača marokanskog kralja od koje se može pogledati samo ornamentalna brončana vanjska vrata. 


Cilj moje šetnje prema novom dijelu grada bila je katolička crkva sv. Franje Asiškog. 



Policajac me ljubazno pustio u dvorište, pa sam prošao oko crkve tražeći kako da uđem. 




Na koncu sam našao vrata na koja mogu pozvoniti i pojavio se stariji gospodin u kratkim hlačama koji se predstavio kao župnik i pustio me da pogledam crkvu i pomolim se. O povijesti te crkve možete čitati ovdje






Kako reče svećenik, šteta što niste u Fesu koju nedjelju, imamo izvstan bend. Hm.







Župnik koji je Talijan srdačno me primio i poslije smo malo popričali. Svi župljani su mu studenti katolici koji dolaze iz crne Afrike, tako da ih svake godine dosta dolazi i odlazi. Pitao sam ga ima li što obraćenika s islama, ali kaže da nema i da ne bi nikoga krstio premda ga traže. Navodno nemaju ispravnu nakanu jer gledaju samo da im to krštenje bude putovnica za odlazak u inozemstvo i bolji posao. Možda je zaista u pravu, ali ipak mi je to tužno da kategorički odbija ikoga krstiti. Ne kažem da mora u današnje vrijeme postupati kao sveti franjevački prvomučenici koji su ubijeni baš u Maroku, ali potpuno isključiti svako misionarsko djelovanje je suprotno duhu i nauku naše vjere.  


Nazad do medine vratio sam se petit taxijem. Kad ih uspijete uhvatiti, to je izvrstan prijevoz, ali nažalost, često je teško naći prazan taxi ili barem neki sa slobodnim mjestom koji ide u smjeru koji trebate. Za razliku od osobnih vozila gdje je korištenje pojasa na prednjim sjedalima obavezno (i nevezanje se kažnjava), u taxijima se pojas po zakonu ne mora koristiti. Bilo mi je smiješno kada sam jednom taxistu koji me vozio pokazivao isprintani naziv sveučilišta koje mi je odredište (Fes ima više sveučilišta. Čak tvrde, ne baš uvjerljivo, da je najstarije sveučilište osnovano upravo kod njih.) Uglavnom, taj me vozač tražio da mu pročitam naziv sveučilišta jer on ne vidi sitna slova (font je bio veličine barem 20). 

Ovo su poznata plava vrata, Bab Boujloud. 




Sada slijedi vaša omiljena rubrika: Što sam jeo?

Ovi su još živi tako da njih nisam jeo. 

Ovi više nisu živi, ali nisam baš bio raspoložen da si sam nešto kuham. 


Izgleda primamljivo. 

Vrlo dobra povrtna juha i pogled na automobilski i pješački promet odmah izvan plavih vrata. 

Marokanski tajine, no samo od povrća, pa djeluje dosta jadno. Da, trebao sam uzeti normalni s mesom, ali mi je bilo dosta mesa za ručak. 

Čaj od mente sam redovito pio i uvijek je bio fin. 

Ovo je samo predjelo u jednom restoranu gdje su nas drugi dan vodili na ručak. Glavno jelo je bilo nešto poput roštilja, ali nisam se sjetio slikati jer sam bio zauzet jedenjem. 

Od slatkih stvari koje mi obično nisu preprivlačne jer ih rade preslatke, svidjeli su mi se ovi rafioli u prvom planu te mekani keksi odmah iza njih (a potvrdila mi je jedna Marokanka da to i jesu njihove domaće slastice). 

Doručak uz vrt u riadu. 

Obavezni čaj. 

Kus-kus je bio vrlo ukusan. 

A ni ove vegetarijanske lazanje nisu bile loše. 

Nažalost, jedno od ovih zadnjih dvaju jela mi je izazvalo poteškoće što ne bi bio neki posebni problem (jer nisam imao nikakvih bolova) da nisam morao skoro cijeli idući dan putovati nazad u Hrvatsku. No, ne žalim. Jeo sam što sam htio i sve mi je bilo ukusno. 

Prizor s kampusa sveučilišta.

Kod nas U ima druge konotacije.


Djelić reda studenata koji pod vrelim suncem čekaju ulazak u menzu. 

Jedan dan vozio sam se natrag do medine starim raspadajućim busom. Bila je gužva, a svi putnici bili su studenti i studentice. Dok smo čekali u redu za ukrcaj, nasumce sam nekog studenta upitao ide li bus tamo gdje meni paše i koliko košta karta. Ljubazno se ponudio da mi pokaže kada trebam izaći i malo smo popričali. On je druga godina fizike i zove se Ayub (ako sam dobro zapamtio). Dečko djeluje iskreno, ali pomalo naivno, no to nije iznenađujuće za studenta fizike. Naravno da bi volio ići u inozemstvo i da vježba engleski slušajući glazbu i gledajući serije (više obrazovanje im je i dalje na francuskom). Kaže da su ljudi u Maroku jako željni novaca, ali Ayub, tako ti je svuda, i u Hrvatskoj. Inače, kad spomenete nekome (npr. taksistu ili policajcu na carini, ne studentu fizike) da ste iz Hrvatske, prva asocijacija im je Modrić i da igramo u istoj grupi na svjetskom prvenstvu. 

Općenito, moram priznati da uopće nisam imao neugodnih iskustava na koja brojni blogeri (ili bolje rečeno, blogerice) upozoravaju. Priznajem da se žene možda moraju nositi s napasnicima, ali meni su mnogi ljudi pomogli savjetom, smjerom, zaustavljanjem taxija i sličnim. Ni od koga nisam ništa ružno doživio. Jasno da prodavači pokušavaju prodati svoje stvari, ali nikad nisam osjećao neki neugodan pritisak ili nešto još gore. Primjerice, jedan berber me pozvao u svoj dućan srebrnog nakita i tamo mi pet-šest minuta objašnjavao čega sve ima te demonstrirao kako provjeriti pomoću kemikalija i nekog kamena da li je nešto pravo ili patvoreno srebro. Na kraju čitave te priče, ja sam mu pristojno zahvalio jer mi se ništa u njegovim izlozima nije svidjelo i normalno smo se razišli. Ista stvar ako nisam postigao prihvatljivu cijenu za neki suvenirčić. A ljudi koji su mi se učinili sumnjivima jer su mi samoinicijativno prišli na ulici, uglavnom su htjeli prozboriti koju riječ, a ne odvući me u razbojničku špilju. Naravno da treba imati razbora u svemu i da uvijek treba biti oprezan, ali oprezan treba biti i kad te cigančić mimoilazi u zagrebačkom tramvaju. 


Neka igra na sreću za djecu. 

Imali smo i organizirano razgledavanje starog grada koje se svelo na vođenje od prodavaonice kožnih predmeta preko prodavaonice tekstilnih predmeta do prodavaonice začina. Žao mi je kolega smještenih u hotelu u novom dijelu grada kojima je ovo bio jedini susret s medinom, ali meni nije bilo loše jer sam sam već obišao dosta toga što me zanimalo, pa mi je ovaj izlet po dućanima uz prigodne demonstracije proizvoda bio prikladna nadopuna onoga što sam već vidio. 

Iz prodavaonice kožnih artikala dobar je pogled na kace iz kojih dopire smrad kravljeg urina i golubljeg izmeta koji stoljećima koriste pri obradi kože. Nije ugodno, a posjetiteljima daju stručak mente da stave pod nos i tako prikriju odbojni miris. Meni to djeluje pomalo kao kad se smrdljiva osoba našprica nekim parfemom. I dalje smrdi, a parfem samo čini stvar još gorom. Puno je bolje naprosto se oprati.  


Koža je stvarno ugodna te ima jako veliki izbor artikala. Možda bih si i kupio nešto da sam imao mjesta u prtljagi, novaca i prvenstveno volje za shoppingom. 



U prodavaonici tekstilnih proizvoda vjerojatno bih si ovo kupio. 



Začini su valjda najzabavniji za razgledavanje i mirisanje. 


Nakon tog "obilaska medine", razišli smo se i ja sam otišao u svoj riad. 




Simpatično je kako stupove za mobilnu mrežu kamufliraju u "palme". 

Kasno navečer odmarao bih se na terasi uživajući u blagom povjetarcu koji je osušene latice jasmina šuštajući nosio preko pločica amo tamo.


Prije zore započeo bi pjev mujezina. Kako bi se jednom glasu pridruživali drugi, podsjećali su me ti zvuci na duše koje jecaju iz nekog tamnog mjesta, zazivajući opet i opet daleko nijemo božanstvo jer nisu upoznale ni prihvatile utjelovljenje Spasiteljevo. 



Za razliku od zračne luke u Fesu koja je prilično ugodna, ona u Barceloni djeluje depresivno. Tome pridonose golemi redovi, ali i neka bezlična bež nijansa ploča kojima su pokriveni svodovi. 


Doživljaju nije pomoglo ni to što na dionici Barcelona-Zagreb ozbiljno traže da se maskira. Potpuno sam zaboravio na te budalaštine (pri ulasku u Maroko treba ispuniti neki zdravstveni formular, ali ga pogledaju točno jednu sekundu da vide je li popunjen). Jedna stjuardesa mulatkinja tri puta me pri ulasku u avion zaustavljala: da stavim masku, pa da je stavim preko lica, pa da je stavim preko nosa. Naravno da sam masku čim sam sjeo spustio, a kad se avion počeo kretati i skinuo, ali ta jadnica je čak i kad su ljudi izlazili iz aviona vrištala za njima da moraju do zadnjeg trenutka dok su u avionu nositi masku. Zaista je čudovišno što su napravili od nekih ljudi posljednjih godina i što su ti ljudi dali da se od njih napravi.  I onda se I.Dž. (da, nisam već dugo komentirao njegove tekstove) čudi kao pura znate čemu što Muskove transhumanističke ideje nisu "izazvale snažniju reakciju javnosti". Pa dušice draga, ako je nekome prihvatljivo da mu se u ime korone zabranjuje normalno disati i redovito obavezno uštrcava novokomponirana cjepiva, zašto bi reagirao na planove ubacivanja čipova u mozak? A tek ono iščuđavanje o ukidanju privatnosti. Da nije i I.Dž. studirao fiziku?

No malo sam odlutao, ali tako je to na putovanju, bilo fizičkom bilo umnom. Ponekad se neočekivana skretanja pokažu zanimljivijima od onoga što smo isplanirali. 

Znam da za kraj očekujete i nešto glazbe. Bio sam u autu s nekoliko kolega i svaki je imao po jedan prijedlog što da poslušamo. Poprilično im je bezvezan izbor, ali evo što su predložili Senegalac, Kamerunac i Marokanac. Ima i neka "marokanska Edith Piaf", ali meni to tako slabo zvuči da ću ovo putovanje ipak povezivati s ovim ili ovim

2 komentara:

  1. Čisto onako kao koristan savjet off topic (jer znamo što je on topic) kako količina nabacanih slika raste obrnuto proporcionalno opisima i vlastitim doživljajima, tako putopis postaje dosadniji. Zato je i prošli putopis i početak ovoga poprilično dosadan, hrpu fotografija Feza ljudi mogu na netu pronaći i sami.

    OdgovoriIzbriši
  2. Meni je ovo baš bilo zanimljivo i zabavno. Osim onog dijela o talijanskom svećeniku.

    OdgovoriIzbriši

Upute za komentiranje

Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.

Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.