Crven fesić, nano

 U Zagrebu je tog jutra padala kišica.

Primijetite sjenu aviona.

U Parizu sam imao nešto više od šest sati pauze prije idućeg leta, pa sam odlučio skoknuti do Sainte-Chapelle koju sam već duže vremena želio vidjeti uživo. 

Sveti Mihael je uvijek dragi lik.

Na Notre-Dame su radovi u punom zamahu. 

Ovo (ploča, ne puž) je objašnjenje zašto smo vidjeli sv. Mihaela na toj ulici. Slikano iz kuta jer sam čekao dvadesetak minuta u redu za ulaz. 

Nakon sigurnosne provjere, ulazi se u dvorište. 

U donjoj razini je sad trgovina suvenira. 

Kapela je, dakako, najpoznatija po svojim brojnim vitrajima, od kojih su mnogi još uvijek originalni iz 13. stoljeća. Na njima su prikazani razni prizori iz Starog i Novog zavjeta. Sv. Ljudevit kralj dao je izgraditi kapelu kako bi ondje pohranio relikvije Gospodinove muke koje je otkupio od križarskog latinskog cara preko Mlečana kod kojih su bile založene. 

Najpoznatija relikvija je svakako Trnova kruna koja se nakon francuske revolucije sve do požara 2019. čuvala u katedrali, a odonda je u Louvreu. 

Navratio sam i u obližnju crkvu Saint-Nicolas du Chardonnet kojom upravlja Svećeničko bratstvo sv. Pija X. 

Pred Kraljicom klera pomolio sam se za sve dobre i loše klerike, da dobri ustraju, a loši se poprave.  

Navečer sam stigao na svoje odredište, grad Fes u Maroku. 

Od aerodroma sam morao uzeti taxi jer navečer bus više ne vozi. Takozvani grand taxi vozi do aerodroma i između gradova te nije baš jeftin, a petit taxi nije nešto manji, ali je dosta jeftiniji. Za pretvaranje iz marokanskog dirhama (mad) u kune pomnožite iznos s 0.7 (ili, ako ste već navikli na eure i dovoljna vam je približna cifra, podijelite s 10). Vožnja od aerodroma do starog grada je 200 mad, vožnja preko cijelog grada petit taxijem nije više od 15 mad, a vožnju busom unutar grada platio sam 2.5 mad. 

Uzeo sam smještaj pet minuta hoda od najpoznatijeg ulaza u stari grad (medinu). Ulaz se zove Bab Boujloud iliti plava vrata. Smještaj je jedan bed&breakfast uređen u klasičnoj manjoj zgradi s unutrašnjim dvorištem. Naziv za takav hotelčić je riad, a ima ih hrpa u medini i dosta su povoljni. 

Najprije sam promašio svoj riad, pa sam se nakon pedesetak metara vratio nazad. Izgleda da sam portira koji je nakratko izišao baš mimoišao, pa nitko nije otvarao kad sam zvonio. No susjed koji se pojavio odmah ga je nazvao na mobitel i sve se brzo riješilo. 

Ulaz u moj riad. 

Soba je dosta prostrana i otvara se na terasu. 

Ok, u kupaoni su me dočekali neželjeni domaćini, ali sumnjam da je drugdje bolje, a i nismo se poslije susretali. Dogovorili smo se da ja ne smetam njih i oni ne smetaju mene, a prema onima koje sam vidio kasnije na ulicama, ovo su male bebe. 

Odmah sam se otišao prošetati. Općenito je ugodnije šetati se kasno navečer jer je svježije i nema tako puno trgovaca i turista na ulicama. Alternativa je rano ujutro, ali za to se treba i probuditi. Jedino treba paziti da ne idete dalje od onog područja gdje se snalazite jer je medina u Fesu najveća na svijetu i mnogi dijelovi su pravi labirinti uličica. 

Navečer ima i dosta smeća po ulicama, pa sam se odmah osjećao kao u Zagrebu. Jedino što do ujutro ulice opet osvanu čiste. 

Ima dosta mačaka po ulicama. Pretpostavljam da je to ipak bolje od alternative. 

Jedan od najzanimljivijih aspekata posjeta Fesu bilo je promatrati raznolike uzorke pločica kojima su ukrašeni podovi, zidovi, ulazi, česme i slično. Neke su izvedbe, naravno, kvalitetnije, a neke grublje, ali mene su prvenstveno zanimale boje, oblici i geometrijska pozadina tih popločavanja. Evo samo nekoliko primjeraka koje sam zabilježio. 

Kada bismo veliki trg popločali ovakvim uzorkom, koji bi otprilike bio omjer površina popločanih tamnim i svijetlim pločicama?

Dokažite Pitagorin teorem i identitet (a+b)² = (a-b)² + 4ab koristeći ovo popločavanje. 

Evo i nekoliko jutarnjih fotografija riada u kojem sam boravio. Bilo mi je smiješno kad sam se sjetio jednog osvrta koji sam pročitao prije rezervacije gdje gost malo zamjera što nisu na zidove izvjesili još i umjetničke slike lokalnih slikara. Naprotiv, bijeli dijelovi zidova su dobrodošao odmor od silnih uzoraka koji ih okružuju. 

Doručak je bio ukusan i obilan (na fotki fali kruh i čaj)

Prvi dan sam imao slobodan, pa sam se odlučio prošetati uokolo i posjetiti ono što mi se učini zanimljivim. Prva je na redu bila palača obitelji Glaoui iz 19. stoljeća. Izgleda da je za vrijeme francuske vlasti glava te obitelji bio "suradnik okupatora", pa ga je nakon povratka nezavisnosti 1956. kralj (a Maroko je još itekako kraljevina) lišio svih pozicija. Palača je započela svoje polagano propadanje koje je danas dosta vidljivo, ali i dalje je uistinu vrijedna posjete. Ondje već više desetljeća živi neki moderni umjetnik koji je sada starčić i ustaje se sa svog otomana samo da pokupi 30 dirhama za ulaznicu. 

Bivša fontana sada je zasrani bazen u kojemu živi pas. Stalno ga izazivaju mačke koje se onuda prešetavaju. 

Neki prolazi zapriječeni su kreativnije...

a drugi primitivnije. 

Kaže wikipedija da je ova palača prva u Maroku imala električnu struju.  

Žensko dvorište.

Nastavljamo dalje. 

Više puta sam u labirintu uličica zalutao. Taj prvi dan mi je internet štekao pa ni Google maps nisu radile kako treba. Zato sam uz e-sim nabavio i fizičku karticu za mobitel. Drugi dan je oboje dobro funkcioniralo. Uglavnom, jednom sam se zapletao u sve uže i uže ulice, ali sam onda ugledao ovog gospodina s aktovkom. Slijedio sam ga jer sam znao da sigurno ide negdje izvan medine i tako je i bilo.  

Jedini štakor kojega sam ugledao, izgleda da mačke ipak obavljaju svoj posao. 

Osim na arapskom i latinici, nazivi ulica su i na berberskom jeziku i pismu. 

Petit taxi ima karakterističnu crvenu boju, a gore možete staviti i prtljagu koju npr. nosite s tržnice.

Jedna od brojnih vrata kroz koja se ulazi i izlazi iz starog grada, u ovom slučaju Bab Rcif. Posjet ovakvim mjestima malo posvijesti čovjeku zašto Biblija često govori o vratima.

Iznenadio sam se naišavši na ovaj potok/rječicu iako sam vodeni tok, pretpostavljam, trebao očekivati s obzirom na drevne kožare po kojima je Fes i danas poznat. 

Nisam išao u hamame ni kupovao hašiš iako su me dobronamjernici uz putove više puta pozivali. Nije mi to privlačno.  

Srećom sam imao samo ručnu prtljagu, pa uopće nisam bio u iskušenju da se cjenkam za ovaj ikosaedar.

Kako sam kasnije čuo, sa zabranom rada za djecu mlađu od 14 godina, dosta je opala obrtnička proizvodnja. Sada se, navodno, država brine za to da podrži i dalje razne obrte. Unutar starog grada ima mnoštvo prodavaonica kožnih, tekstilnih, metalnih, drvenih, prehrambenih, začinskih i kojekakvih drugih proizvoda od kojih se mnogi i dalje proizvode u Maroku. To mi se i čini kao najveća atrakcija Fesa. Glavni muzej je zatvoren jer se već godinama obnavlja, u džamije i medrese se ne smije ako niste musliman (a sumnjam i da se nešto posebno ima za vidjeti). Najinteresantniji dio posjeta sigurno je šetnja po tim uličicama i tržnicama, razgledavanje arhitekture i proizvoda te eventualno cjenkanje i kupovina. S obzirom na velik broj prodavača i dućana nije posebno teško steći osjećaj koja bi bila realna (ili prihvatljiva) cijena za stvari koje vas zanimaju, pa je za one koji vole kupovinu ovo vjerojatno predivno mjesto. 

Ne čujete udaranje nekoliko čekića po bakru. 

I ovdje se dela. 

Medina je pješačka zona zbog širine ulica, pa je stari način prijevoza još uvijek koristan. 

No koriste se oni i motorima i kamionetima gdje mogu. 

Bab Guissa, trenutno zatvorena zbog radova ispred tih vrata. 

Kože se suše nakon bojanja. 

Odlučio sam posjetiti neke ruševine i utvrdu na uzvisini sjeverno od starog grada. Do tamo sam išao preko groblja, a iako je bilo oblaka, bilo je i dosta vruće. Temperature u hladu su išle do 35 stupnjeva. 

Pored finog hotela, smetlište.

Čak i ovo nepravilno popločavanje betonskim kvadrima bilo mi je zanimljivo. 

Pogled na medinu. Dim u daljini je valjda od spaljivanja smeća.

Potoci plastike slijevaju se iz svakog kvarta. Valjda ljudi još nisu navikli da ono što bace ne istrune/propadne kao što je bilo kroz čitavu našu povijest. 

Dobrodošao odmor i osvježenje u nekoj birtiji sjeverno od tvrđave Borj Nord.

Budući da je muzej u tvrđavi zatvoren od 12 do 14, odlučio sam ručati u nekoj prčvarnici za koju mi se činilo da ima dobar promet lokalaca. Jest da istovremeno stavljaju rukama piletinu na električni roštilj, broje i uzvraćaju novce i slično, no dvojica radnika su se činili simpatičnima, puno ljudi je dolazilo kupiti tople sendviče, a i sumnjam da su higijenski standardi bolji u pravim restoranima (osim što tamo ne vidim što se događa u kuhinji). Sendvič s piletinom i pomfrit bili su sasvim ok i koštalo je sve skupa manje od 10 kuna. A s obzirom da nisam imao od toga nikakvih probavnih poteškoća, mislim da zaslužuju 5 zvjezdica na google reviews. Nažalost, njihov lokal nije ondje zabilježen. 

Ostatak fotografija i opisa ostavljam za drugi (završni) dio.