Gdje da sutra zaustavimo svoje misli?

Svijećnica 

Mi ćemo sutra s osobitom pažnjom i pobožnošću pratiti Mariju u hram. Marija s Čedom na rukama i u pratnji Josipa, u čijem su naručju gukale dvije grlice. Doista divna slika! Uvijek svježa iako već stara dvije tisuće godina. Nije slikana rukom ni kistom već dušom Marijinom i zato ne može ni izblijediti ni nestati.

Gdje da sutra zaustavimo svoje misli? 

Na liku Marijinu, koja tako ponizno vrši zakon Mojsijev iako to nije dužna? 

Na pojavi Josipovoj, koji tako brižno vrši ulogu Zaštitnika i Čuvara? 

Ili na samom Božanskom Čedu, kojega Djevica otkriva da bi ga stavila na ruke starca Šimuna i da bi se čule njegove riječi hvale Bogu: „Sada otpuštaš u miru slugu svojega, Gospodine, jer vidješe oči moje spasenje tvoje“ (Lk 2, 29-30).

Sve je to tako dirljivo, lijepo i utješno da čovjek mora doista pobožno i s udivljenjem gledati u sjaj i čistoću osoba koje nam evanđelje spominje i događaj koji apostol Luka tako plastično opisuje.

***

Ali ja bih vas osim toga htjela upozoriti na dvije sasvim liturgijske misli.

Danas se Svijećnica uzima nekako kao Marijin blagdan. Blagdan očišćenja Marijina, blagdan u koji je Marija svoje Čedo prikazala Bogu Ocu, blagdan u koji je čula da će joj mač probosti dušu.

Ali u prva kršćanska vremena, na blagdan Svijećnice središnja točka bio je on sam, Isus Krist u liku djeteta na Marijinim rukama. Zašto? Zato, jer on je Svjetlo koje je u taj dan Marija otkrila čitavom svijetu. On je Kralj kojega Marija pokazuje cijelom svijetu.

„Nakiti ložnicu svoju, Sione, i primi Kralja Krista, zagrli Mariju koja je dver nebeska, jer ona nosi slavnog Kralja nove svjetlosti.“

I opet: „Zastaje Djevica noseći na rukama Sina rođenoga prije Danice.“

To i jest doista središnja misao ovoga blagdana. Tȁ Marija je tako ponizna, tako jednostavna da ne želi ništa nego pozadinu, trpljenje i žrtvu u pozadini. A sve drugo pripada Sinu. On je objavljenje Očevo, Riječ Očeva, on je onaj koji treba da se prikaže svijetu i narodima. A ona je samo tiha službenica Gospodinova koja vjeruje, koja se pouzdaje, koja služi, koja je samo sredstvo Božjih planova.

I tako upravo po njezinoj želji, po najdubljoj osobini njezina bića – u sutrašnjem blagdanu nije središte ona, već onaj koji je rođen prije Danice, Kralj nove svjetlosti, Krist Kralj.

***

A zar nas na to ne podsjeća i sutrašnji blagoslov svijeća? 

Ta svijeća je simbol Krista. 

Svjetlo njezino simbol Kristova svjetla. 

Bjelina njezina simbol Kristove bjeline. 

Vatra njezina simbol Kristove vatre ...

Ta će svijeća, od Crkve na Svijećnicu blagoslovljena, svijeća koja je simbol svjetla Kristova, plamsati u našim rukama kad budemo na zemlji slali svoje posljednje uzdahe Isusu i Mariji i ona će nas uvesti onomu koji je izvor svake svjetlosti, pred čijim licem ne treba više ni znakova ni simbola, jer on je svjetlost sama, svjetlost u sebi, svjetlost čijim je tracima obasjano za svu vječnost i prelijepo Marijino lice.

1. II. 1954.

(Marica Stanković, Adventska čežnja)

Na Bogojavljenje objavio se Bog i nama

Prođimo stranice svoga života. Koliko puta nam se na tim stranicama, u tim godinama i u tom većem ili manjem tijeku vremena Bog objavio. 

U ljepoti prirode objavljivao nam je svoju ljepotu. Kako nam je otkrivao svoju dobrotu u dječjem oku koje nas je gledalo bezazleno i priprosto, u blagoj riječi koja je padala kao melem na naše jade, u prijateljskoj vezi, po kojoj nas je On zvao i milovao. 

Kako nam se objavljivao u svim dobrima koja smo sretali na svom životnom putu: u radosti koja nas je pratila u mnogim časovima naše ovozemske putanje. 

A kako nam se objavljivao u križevima, patnjama i bolovima koji su nas čistili od nas samih; u siromaštvu i neimaštini koji su nas liječili od priljepljenosti na mnogo toga nepotrebna; u gubicima koji su nas oslobađali od privezanosti i sebičnosti. 

Kako nam je govorio i kako nam se objavljuje po divnim primjerima kršćanskog života oko nas, po djevičanskim dušama, po mučeničkim i herojskim likovima. A kako nam govori i kako nam se objavljuje i po biču ovoga rata i po krvi i plamenu ovoga vremena. 

***

Ali pustimo sad vanjske stvari i objavljivanje Božje preko njih. Mogli bismo ih nizati svatko od nas cijelu vječnost. Pogledajmo radije u dubine svoje duše, u one najintimnije i najnutarnije stranice naše, da vidimo kako se na njima Bog objavljivao, kako je na njima svoje Lice i svoju ruku otkrivao i kakvi su ti najnutarniji bogojavljenski darovi. O tim stranicama bi mogao tek svatko sam govoriti. Ali sigurno je da su poneke stranice ipak iste, ili bar vrlo blizu. 

Koliko nam se puta Bog duši otkrivao i objavljivao! 

I radost i bolove upotrijebio za svoju objavu. I sretne dane i dane plača i suza. I časove mira i časove uzburkanosti. I časove velikih uspona ali i časove velikih padova.

Sve situacije, sve događaje, sve vrijeme, sve okolnosti, sva unutarnja stanja duše upotrijebio je On da nam se objavi, da nam se bolje otkrije. 

Objavljivao nam se u molitvi i dao nam da ga bolje upoznamo, da ga jasnije vidimo. 

Objavljivao nam se kad smo se služili sakramentima koje je samo On mogao izmisliti. 

Objavljivao nam se u šutnji i sabranosti jer to je čas u koji On rado i mnogo govori. 

Objavljivao nam se kad nam je dao svjetlo u kojemu su nam vjerske istine bile tako jasne. 

I onda nam se objavljivao kad nas je upoznavao s našim slabostima, kad nam je otkrivao naše pogreške, kad nas je vukao u vlastite, ali još nepoznate bezdane naše duše. 

I onda kad nam je pokazivao nastranosti našega temperamenta, krive izrasline naše naravi, naslijeđena svojstva s kojima se moramo uhvatiti u koštac.

Sve, sve je upotrijebio za naše dobro. Sve je upotrijebio da bude trajno bogojavljenje našoj duši. Jednom je govorio tiho, jednom glasno. Jednom nam je poslao zvijezdu da rasvjetljuje put naše duše, a jednom nas je ostavio da tapamo u mraku. Ali sve je bilo za naše dobro i sve je u mome, tvome i svačijem životu bilo veliko bogojavljenje.

Samo ako smo ispravno gledali! I ako smo htjeli da Gospodina u njegovoj bogojavljenskoj ulozi vidimo.

***

Jedno moramo svakako od triju mudraca u ovaj dan naučiti. Kako oni vjerno Gospodina traže! S kojom ustrajnošću! S kojom hrabrošću! S kojom vjernošću! On ih je pozvao i oni idu naprijed. Ne plaši ih duljina puta, nepoznate zapreke, težina zime; nije ih smutilo što nitko ne zna za tajnu koja je njima povjerena; što i Herod sumnja u nju i što ih ne prima ljubazno kao svoje drugove. Ne, oni su ugledali zvijezdu, njih vodi zvijezda i oni idu. Vjerno idu! Ali im je vjernost nagrađena jer su gledali Onoga, pred čijim sjajem i veličinom sve pada u prah.

A mi? Jesmo li mi tako vjerni Božjem pozivu, Božjemu glasu koji smo toliko puta čuli? Zvijezdi koju je Bog stavio i pred naš životni put?

Samo vjernima se Bog objavljuje. Samo vjernima otkriva svoje tajne. Samo vjerni gledaju njegovo lice. 

***

Bogojavljenje! Blagdan u koji se Bog svima javio! U koji se svima pokazao! U koji se svima otkrio. I dao da gledamo u njega kao prava djeca njegova! 

Ali to gledanje u njega ovdje na zemlji jest gledanje u magli, jest gledanje po vjeri, nejasno i nepotpuno. I ne može nas zadovoljiti. I zato smo danas molili u liturgiji da budemo privedeni do gledanja krasote visosti Božje. 

Do gledanja potpune krasote njegove.

To će biti u nebu, u kome neće više trebati Bogojavljenja, u kojemu nam se neće trebati Bog javljati jer ćemo ga gledati licem u lice i posjedovati kao što on nas sada posjeduje.

I tako će biti kroz vjekove! 

Tamo Bogojavljenje prelazi u gledanje,
traganje za Bogom u posjedovanje,
a čežnja za Bogom u pravu i potpunu ljubav.

6. I. 1945.

(Marica Stanković, Adventska čežnja)

Ne sami po sebi, ni po svojoj krhkoj naravi

Što? Zar se možemo još radovati

U današnju nedjelju, koja se zove Gaudete – Radujte se, Isus je opet prošao našim gradom. Prošao je da vidi jesu li se duše uskladile s liturgijskim mislima ove nedjelje. Jer ove je nedjelje Crkva njegova molila: "Radujte se uvijek u Gospodinu, opet vam kažem, radujte se." Dva puta je sveta liturgija ponavljala ove tako svijetle i vedre retke. Zašto? "Jer Gospodin je blizu." On je tu. K nama je upravio svoje korake ... već stoji pred vratima naše kuće. Dignuo je ruku svoju da pokuca, a na licu mu sja prijatan smiješak jer se nada da će biti ljubezno primljen.

***

Ali kad je Isus danas prošao ulicama našega grada da potraži svoje, da se zagleda u oči svojih najbližih, ne bi li u njima našao radost treće adventske nedjelje, nekako se neobično dugo zadržao pred jednom kućom. Velika je to siva zgrada u sredini grada. Danas je bila nekako neobično tiha i mirna. Nekud snuždena i tmurna. (Riječ je o Palmotićevoj 3, gdje je bila smještena središnjica križarske organizacije. Tu je stanovala i Marica Stanković s najbližim suradnicama do prisilnog iseljenja početkom 1947. – nap. prir.) Pa ipak baš u nju uđe Isus. Pozna on dobro stanovnike te kuće.

Pozna svakoga pojedinog. Zna on da ih ima u toj kući koji mu vjerno služe, ima ih koji su zaboravili na nj, a ima ih koji su prešli u njegove neprijatelje.

Ali u današnje jutro Isus se posebno zaustavio pred desnim krilom prizemlja. U tim se prostorijama već dugi niz godina slavi njegovo ime. U tim se prostorijama već dugi niz godina isklesuje njegov lik u dušama mladosti. U njima se lomi kruh njegove nauke i njegova evanđelja. Njegov je lik duboko utisnut u duše svih koji te prostorije nastavaju i koji su uz njih vezani.

Što je Isus danas vidio u tim prostorijama? Što je našao na licima njezinih stanovnika? U njihovim dušama i njihovim srcima?

Našao je mnogo sitnih pojedinačnih tjeskoba. Ali nije se zaustavljao na njima, jer ih već predobro pozna. Mnogo ih je puta gledao i mnogo puta pokazao kako ih se treba riješiti.

***

Njegov se pogled danas zadržao na nečem drugom. Na jednoj općoj tjeskobi. Na tjeskobi koja je zajednički sve pritisla. Na kušnji koja je sve zadesila. Na neizvjesnosti koju je on sam pripustio. Na krizi koja je sve pogodila, ali ne bez njegova znanja i volje.

To je tjeskoba pred rasulom. To je kušnja kidanja i rastajanja. To je neizvjesnost sutrašnjice. To je križ beskućništva.

Jer sve je stavljeno u pitanje u toj kući. Sve, baš sve. I dosadašnji način života. I materijalni uslovi. I međusobne veze. I odgojni momenti. I rad s omladinom. I karitativna nastojanja.

Ma ni jedna točka nije ostala pošteđena. Ni jedno uporište sigurno. Ni jedna perspektiva svijetla. Ni jedan nacrt stalan. Ni jedno rješenje bar nekako utješljivo.

***

I Isus prođe tom kućom. Prođe i ponovi ono što je jutros liturgija molila: "Radujte se u Gospodinu uvijek. Ponavljam: radujte se! Gospodin je blizu!" (Fil 4, 4. 5).

Što? Zar se može čovjek radovati kad stoji pred takvom kušnjom? Zar može srce biti razigrano kad ga para takva tjeskoba? Zar to nije iznad sila ljudskih?

Pa ipak: Što se može čovjeku dogoditi, a da nije predviđeno u nacrtima Božjim?

I može li nam dobri Otac poslati tjeskobu koja nadilazi naše sile? Kušnju od koje duša umire? Neizvjesnost koja donosi smrt? Križ koji od težine ne možemo ponijeti?

Ne, doista ne! Nikad se dobri Otac s nama tako ne poigrava da bi nas u kušnji ostavio same, da bi dozvolio da tjeskoba uništi sav naš životni elan. Da neizvjesnosti izjede naše stvaralačke snage, a križ, teški križ da bude na našu propast.

Ne, nikad to nije Bog dozvolio niti će dozvoliti.

I zato je Isus danas ujutro u toj kući ponovio riječi svoje liturgije: "Radujte se i opet vam kažem: radujte se."

Radujte se jer vas Otac vaš nebeski neće ostaviti. Jer bez njega ni vlas s glave ne pada.

Jer se on brine za ljiljane poljske i za travu koja se u peć baca.

Jer su i vrapci vrijedni u njegovim očima, a kamo li neće biti čovjek.

Tȁ radi čovjeka je stvarao svijet. Radi čovjeka je sašao na zemlju. Radi čovjeka je poslao Duha svojega.

I zato je k prvim riječima koje potiču na radost Isus dometnuo i druge:

"Ništa se ne uznemirujte, nego sve svoje molbe očitujte pred Bogom po molitvi i prošnji sa zahvalom."

***

Ništa se ne uznemirujte! Pa ako vas i bace iz ove kuće. Pa i ako vas razbacaju po raznim dijelovima grada. Pa i ako ćete trpjeti zimu i neimaštinu. Pa i onda ako će vas mučiti dugi putevi do vaših stanova. Ili poteškoće u vašem pozivu. Ili neprilike u vašem apostolatu.

Jer sve će biti dobro. I još više, sve će biti najbolje. Sve će se ispuniti točno po Božjim planovima i Božjim nacrtima.

Naši se planovi ne podudaraju uvijek s Božjim planovima. Naši nacrti s Božjim nacrtima. Naše želje s Božjom voljom. Naše misli s Božjim mislima.

I upravo zato taj nesklad u nama; ta tjeskoba, taj strah, ta potištenost, ta malodušnost u nama.

A kad bismo uvijek bili svjesni da je ono što iz Božje ruke dolazi najbolje, tad ne bi bilo toga komešanja, toga nemira u nama.

Pa ni onda kad su Božji putevi takvi da ih ne samo ne razumijemo, već nam se u našoj ljudskoj uskoći čine upravo neopravdani i čudni.

***

"Ništa se ne uznemirujte", govorio je jutros u toj kući Isus. Ništa se ne uznemirujte!

Jer i ta tjeskoba pred rasulom, i ta kušnja kidanja i rastajanja, i ta neizvjesnost sutrašnjice, i taj križ beskućništva može biti samo na jedno veliko čišćenje i svake pojedine i čitavog djela.

Čišćenje, kojim će Gospodin očistiti svoje od svake privezanosti, svake priljepljenosti, svakoga komfora, pa i onoga koji je naoko potreban.

Jer Bog da izvede neko djelo ne treba posebne životne uslove, određene prostorije, određene tradicionalne običaje, određene nacrte i posebne planove.

Istina je, on se redovito ljudskim silama i ljudskim nacrtima i ljudskim sposobnostima služi, ali kadgod pokazuje da može veliko djelo izvesti i bez svega toga.

Na način koji samo on pozna.

U prilikama, koje je on izabrao i koje kadgod naoko ne izgledaju povoljne i podesne.

"Ništa se ne uznemirujte!" Tȁ zar nije svoje najbliže Gospodin stavljao u takve i još teže kušnje? Zar nije njegova Majka upravo u ovo doba bila prognana u zimu, u neizvjesnost; zar je nije drmala tjeskoba i strah pred onim što ima doći; zar nije Josip u vrijeme poroda Marijina proživio tjeskobu, križ, beskućništvo, a malo kasnije i strah bijega?

Pa ipak je tako moralo biti i na kraju je sve bilo dobro. I najbolje.

Jer je bilo tako kako je Bog htio.

A Božje je uvijek najbolje.

***

I zato je Isus danas na pohodu velike sive kuće u središtu grada doviknuo i ove riječi:

"Naviještajte malodušnima da budu jaki i da se ne boje, jer gle, naš će Bog doći i spasit će nas." (usp. Iz 35, 4).

Jest, nikako, nikada, ni u čemu čovjek u tjeskobi ne ostaje sam. I onda kad mu se čini da je potpuno sam i da je zlo došlo do vrhunca, tad Bog dolazi da pomogne i da spašava...

Šta još imamo iza ovoga kazati?

Ništa, nego s liturgijom ponoviti: "Radujte se, i opet vam velim: radujte se, jer Gospodin je blizu!"

I baš po križevima i po kušnjama je blizu.

15. XII. 1946.

(Marica Stanković, Adventska čežnja)

Prosvijetli nam razum, ojačaj nam volju, očisti nam srca

Samo je jedan Bog jer je u Bogu samo jedna narav, ali su tri božanske Osobe: Otac, Sin i Duh Sveti. To jasno uči Sv. Pismo i usmena predaja. Prije nego je Isus uzišao na nebo, naložio je apostolima: Idite i naučavajte sve narode krsteći ih u Ime Oca i Sina i Duha Svetoga (Mt 18,18). Tu Krist jasno govori o trima Osobama u Bogu. Duh Sveti, treća božanska Osoba, izlazi od Oca i Sina kao iz jednog izvora. Sam Krist kaže na posljednjoj večeri: Duh Sveti će me proslaviti jer će od moga uzeti (Iv 16,14). Prije toga kaže: Kad dođe Duh Sveti Tješitelj koji od Oca izlazi, on će svjedočiti za me (Iv 15,26). I opet na drugom mjestu: Duh Sveti Tješitelj, koga će Otac poslati u moje ime, on će vas naučiti svemu i napomenut će vam sve što vam god rekoh (Iv 14,26). Kao što je vječno rođenje Božjeg Sina posve duhovne naravi, tako je i izlaženje Duha Svetoga. Ne možemo ga shvatiti, ali ga možemo donekle usporediti sa slikom čovječjeg duševnog života: kao što čovjek, spoznavajući sama sebe, voljom proizvodi čin ljubavi prema sebi, tako na otajstveni način Bog Otac spoznavajući sama sebe odvijeka rađa Sina; a Duh Sveti - kako kažu sv. oci - cjelov je Oca i Sina, dakle, njihova neizmjerna međusobna ljubav. Zato se Duh Sveti u Sv. Pismu i naziva Ljubav (Gal 5,13-22). Kako Božja misao i ljubav postaju božanske Osobe, za nas je, doduše, nedokučiva ali neizrecivo plodonosna tajna. Duh Sveti je kao Bog svagdje, ali kao djelitelj milosti osobito je u Crkvi kao mističkom Kristovu tijelu i u svakoj pravednoj duši. Duh Sveti pravednika prosvjetljuje, posvećuje, jača i tješi; zato se zove Prosvjetitelj i Tješitelj. Duh Sveti nas posvećuje vrhunaravnom milošću koju po sakramentima i molitvi ulijeva u našu dušu da bude dostojan stan Duha Svetoga. Sv. Pavao kaže: Braćo, zar ne znate da ste Božji hram i da Duh Sveti stanuje u vama? Tko oskvrne Božji hram, Bog će ga kazniti, jer je Božji hram svet a to ste vi (1 Kor 3,16-17). 

Duše Sveti, ispuni naša srca svojom božanskom milošću i ljubavlju! Amen. 

(izvor)

To da učenici padoše na lice svoje, znak je svetosti, jer za svetce se kaže da padaju na lice, a za bezbožnike, da padaju na leđa

Zapovieda nam Bog, da Krista kao zakonodavca slušamo t. j. da mu se pokoravamo. Veli bo: njega slušajte, kano da bi se drugimi riečmi kazalo: Neka odstupe sjene zakonske i slike proročke ter idite jedino za sjajnim svjetlom evangjeoskim. Ili zato veli: Njega slušajte, da dokaže, kako je on onaj, o kom je Mojsij prorokovao govoreći: Proroka će vam Bog podignuti izmedju braće vaše kao što sam ja, njega slušajte. Tako dakle Gospodin imaše odasvud svjedokâ: s neba glas Otčev, iz raja Iliju, iz predpakla Mojsiju, izmedju ljudi apostole: da se u ime Isusovo svako koljeno pokloni na nebu, na zemlji i pod zemljom. 

[...]

A oni podignuvši oči svoje, nikoga ne vidješe do Isusa sama. A to bi razborito, da nebi, kad bi Mojsij i Ilija ostali s Gospodinom, Otčev glas bio neizvjestan, za koga upravo svjedoči. Vidješe takodjer Isusa gdje stoji, kada je nestalo oblaka, kada je nestalo Mojsija i Ilije; jer kada je nestalo sjene zakona i proroka, nadje se i jedno i drugo u evangjelju.

(izvor)

Sv. Toma, pomozi nam spoznati da je vjera velik dar Božji i da se nikad odviše ne uzdamo u svoj razum.

„A Toma, koji se zove blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bješe s njimi, kad dodje Isus. Rekoše mu dakle drugi učenici: Vidjesmo Gospodina. A on im reče: Dok ne vidim na ruku njegovih probodka od čavala, i ne metnem prsta svojega u mjesto od čavala, i ne metnem ruke svoje u rebra njegova ne ću vjerovati“ Eto kako se onaj, koji se odalečuje od dobroga družtva, lišava milosti. Nego sv. Tomi to još ne bi dosta. On nikomu ne htjede vjerovati, da je Isus uskrsnuo, ni onim pobožnim ženam, ni sv. Petru, ni Mariji Magdaleni, ni onim dvjema učenicima iz Emausa, ni svim apostolom, a valjda ni Majci Isusovoj. Eto, kako jedna pogreška vuče sa sobom drugu. Dapače sv. Toma ne samo ne vjeruje, nego još i tvrdokorno kaže, da ne će vjerovati tako dugo, dok upravo ne opipa Isusove rane. Dakle njemu nije dosta vidjeti ih, nego hoće i da ruke na njih stavi. Koliko ima krivnja u ovih nesmotrenih riečih: nevjerstvo, tvrdoglavost, oholost, sablazan i preuzetnost u propisivanju načina, kako mu se ima Isus javiti! Kad bi bili pogani sve te uvjete stavljali apostolom, koji im navieštahu uskrsnuće Isusovo, ni jedan se njih ne bi bio obratio. Odatle spoznajte, dragi kršćani, da je vjera velik dar Božji; a učite se ujedno, da se nikad odviše ne uzdate u svoj razum. Dopustio je to Bog, da se mi učvrstimo u vjeri. Sv. Grgur Veliki kaže, da nam je za naše vjerovanje više koristilo nevjerstvo Tomino, nego vjera ostalih učenika; jer čim on uzvjerova pipajući, naša se pamet, odbacivši svaku sumnju, učvršćuje u vjeri.

Preostaje mi jošte, da vam kažem, kako se Isus javio apostolom, kad bješe i sv. Toma s njimi. „Poslie osam dana opet bijahu učenici njegovi unutra, i Toma s njimi. Dodje Isus, kad bijahu vrata zatvorena, i stade na sredinu i reče: Mir vam! Po tom reče Tomi: Metni prst svoj ovamo, i vidi ruke moje, i pruži ruku svoju i metni u rebra moja; i ne budi nevjeran nego vjeran!“ Dakle poslie osam dana javi se Isus opet apostolom kao i prvi put. Da, osam dana čekao je Isus na obraćenje sv. Tome. Apostoli su mu to vrieme govorili, da je Isus uskrsnuo, i nagovarali ga da vjeruje, ali on nije hotio. Jao svakomu, koji se ogluši spasonosnim opomenam! I Bog zna što bi se još bilo dogodilo sa sv. Tomom, da se nije sam Isus pobrinuo za njegovo spasenje. Kako dobar je Isus! Kad svetoga Tomu nitko nije mogao obratiti, poslie osam dana dodje sam Isus da ga obrati. Ali kako ljubežljivo postupa s njim! Ne spočituje mu nevjerstvo, već ga drži za rieč. Isus je znao sve, što je on kazao apostolom, da ne će vjerovati dok ne vidi i ne opipa njegovih rana. E pa dobro! Isus u svojoj dobroti i milosrdju javlja mu se upravo onako, kako je sam sv. Toma hotio. Isus mu pokaza svoje rane i opetuje sve što je sv. Toma rekao apostolom, veleći mu: »Metni prst svoj ovamo, i vidi ruke moje, i pruži ruku svoju i metni u rebra moja; i ne budi nevjeran nego vjeran.« Što si je morao misliti sv. Toma, metnuvši prst u rane na njegovih ruku, i ruku svoju u njegove prsi, kojom je mogao lako doseći do srca Isusova, toga ognjišta sve ljubavi i dobrote!? Tada bijaše sigurno izliečen od svakoga nevjerstva i užgan ljubavlju prema tako dobrome Isusu. Sad mu se razsvietli um, i srce mu se ugrije milošću. Pade Isusu pred noge i nije više nevjeran i otvrdnut.

»Toma odgovori i reče mu: Gospodin moj i Bog moj. Reče mu Isus: Pošto me vidje, Toma! vjerovao si; blago onim, koji ne vidješe a vjerovaše.« Dvjema riečima: »Gospodin moj i Bog moj« izpravlja sv. Toma zadanu sablazan, i očituje svoju tvrdu vjeru ne samo u uskrsnuće Isusovo, nego i u njegovo božanstvo. Da, tako moćno djelovahu Isusove rane na svetog Tomu. A djelovahu tako za cielo i na druge apostole. Pa upravo zato ne javi se Isus sv. Tomi na samu, već kad bijaše u družtvu s drugimi apostoli, da se na ime i oni još bolje učvrste u vjeri. I zbilja, jačega im dokaza Isus za svoje uskrsnuće nije mogao dati, nego da im pokaže svoje rane, i dopusti im da ih opipaju. Mi do duše ne vidimo Isusovih rana niti ih pipamo, ali zato ipak tvrdo i stalno vjerujemo, da je on pravi Bog i pravi čovjek, koji je za nas umro i uskrsnuo iz mrtvih. Pa upravo zato nazivlje nas blaženimi, kad veli: »Blago onim, koji ne vidješe a vjerovaše.«

(izvor)

Približio se dan, jasni dan kršćanskog života, u protivnosti s prijašnjim životom u noći poganstva

»Približio se dan.« Sudnji dan. Svakim časom, svakim dahom približujemo mu se za jedan korak. Dan naše smrti bit će prvi sudnji dan. Tada ćemo biti spokojni i utješeni, ako se sada, danas odvažno prenemo oda sna, od svake mlitavosti i polovičnosti, te se povratimo k prvašnjoj revnosti. Može se dogoditi, da ne osjećamo čuvstvo revnosti, ali revnost volje nikad ne smije nestati ni u jednoličnosti duhovnog života, niti u napastima niti u poteškoćama; revnost volje čini, da budemo točni i savjesni i onda, kad nismo raspoloženi za molitvu ili spremni za nauke i dnevne križeve; i ondje, gdje ne uspijevamo, kad smo slabi ili umorni. Posjedujemo li revnost volje? Koliko smo se obukli u Gospodina Isusa Krista? Mi se mnogo molimo, dnevno razmatramo, i čitamo svoje duhovno štivo; dnevno prisustvujemo svetoj Misi i svaki dan primamo svetu pričest. Od Boga dobivamo toliko milosti i poticaja. A ipak, kako smo još daleko od toga, da budemo drugi Krist, da mislimo, ljubimo i živimo kao Krist Gospodin. Krajnje je vrijeme da se prenemo oda sna te iznova i ozbiljno nastojimo bolje živjeti.

(izvor)

Kršćanska ljubav

Te niže vrste ljubavi nadmašuje kršćanska ljubav. Ona je sadržana u riječima našeg Spasitelja: »Novu zapovijed dajem vam. Ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio sve vas.« Što je novo u toj zapovijedi? Ne zapovijeda li i Stari Zavjet: »Ljubite jedni druge?« Nisu li se svi moralisti tokom tolikih vjekova zalagali za nesebičnost? Što je dakle u tomu novo? Dvije su stvari nove: Prvo način, na koji nas je ljubio naš Gospodin; naime sve do žrtvovanja samoga sebe. Drugo: novo je, što je to postala zapovijed. Time što je Krist ljubav uzdigao na zapovijed postavio je razliku između: biti naklonjen i ljubiti. Naklonost je stvar osjećaja, temperamenta, žlijezda, ćutila, a nad svim tim nemamo nimalo ili samo malo nadzora. Ljubav je međutim, stvar volje, i zato podložna svladavanju. Postoje izvjesne stvari koje ne podnosimo, i mi ne možemo silom napraviti, da nam se one sviđaju. Jedan primjer: neki ne mogu podnijeti debele žene u vunenoj odjeći; drugi nipošto ne trpe maslinu u Martini-koktelu. Ja ne volim kokoši. To su instinktivne reakcije koje ne možemo potpuno nadzirati. Ako naprotiv naklonost pretvorimo u volju možemo ju kontrolirati, čak je protegnuti i na ono što inače ne podnosimo. Tada više ljubav nije nikakvo uobražavanje, nego krepost; nikakvo grčevito oduševljenje nego trajna veza spremnosti za pomoć, sklonosti i predanosti.

Zapovijed nije nova samo zato jer se odnosi na volju, nego i zato što je predslika te ljubavi sam Bog. »Kao što sam ja vas ljubio.« Ljubio nas je mada smo bili grešnici. Kad nam netko načini nekakvu nepravdu brzo kažemo: »Ti si proigrao moju ljubav; promijeni se tada ću te opet ljubiti«. Naš Božanski Spasitelj naprotiv kaže: »Ljubi svog bližnjeg i on će se promijeniti. Neka tvoja ljubav bude stvaralačka snaga njegova popravka.« To je bila ljubav koju je on iskazao Petru u onoj noći kad ga je ovaj zanijekao, i koja je u Petru izvela divnu promjenu. Predano nam je, da je Petar, nakon zatajenja tako gorko plakao, da su mu se u lice utisnule brazde od suza, izdao je naime nekoga, koji ga je ljubio.

Gospodin nam je dao iskušenje za ljubav kad je rekao: »Ljubite svoje neprijatelje.« Ne smijemo od toga ništa očekivati, nego upravo usred neprijateljstva i progonstva i dalje ljubiti. Ljubav je nesebična kad se održi usprkos mržnje. Time što je Spasitelj ljubav prema bližnjemu načinio zavisnom od volje, a ne od osjećaja, istrgao ju je naš Otkupitelj iz uskog kruga sebičnosti, prognao ju je iz tvrđave egocentričnosti i u njezinoj cjelini ju je presadio na stranu bližnjega. On je zahtijevao da se u samozataji ide tako daleko, da se za drugog brinemo samo radi Njega, a ne radi nekog drugog obzira. Tako ćemo premostiti jaz i bit ćemo svojina nekog drugog. Da li je naša ljubav zaista nesebična, možemo spoznati tako, da je usporedimo s ljubavi koju iskazujemo mrtvima. Ovdje zaista ne postoji nikakva mogućnost plaće, naknade prijateljstva, radosti za dobitkom. Ako je ljubav ustrajna i bez uzvraćanja ljubavi s druge strane, onda je ta naklonost ispravna. Narav traži od nas da pazimo na druge; Krist nam zapovijeda, da ljubav širimo tamo, gdje je ne nalazimo. Tako ćemo uvidjeti da je svatko vrijedan ljubavi.

(Izvor: Fulton J. Sheen, Isplati se živjeti)

Što si bio? Ništa. Što si? Posuda puna nečisti. Što ćeš biti? Hrana crvima.

Augustin Maria Ilg

Četvrta nedjelja došašća

O evanđelju

Predoči si danas onoga silnog propovjednika pokore o kojemu nam sveto Evanđelje piše: "Dođe riječ Božja Ivanu, sinu Zaharijinu, u pustinji. On obiđe svu okolicu jordansku propovijedajući pokorničko krštenje na otpuštenje grijeha, kao što je pisano u Knjizi besjeda Izaije proroka: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje." (Lk 3,2–6)

Zamisli da te ozbiljne riječi veliki prorok govori tebi, i razmatraj:

1. "Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!" dovikuje ti Ivan danas. Gle, Gospodin je već sasvim blizu. Sveta noć puna milosti sve više se približava. Jesi li već pripravio put, stazu već poravnio za Spasitelja koji dolazi? Odnosno jesi li već spreman? Ništa nije tako važno kao upravo ta priprava. Ne želi nas Bog spasiti bez naše suradnje; pa da ti skori milosni blagdan bude zaista na spasenje, moraš prije toga "pripraviti put". Milost koje na božićni blagdan trebamo postati dionici prispodobiva je suncu, prispodobiva zraku, prispodobiva ognju. Dobro je sunce, dobar je zrak i dobar je oganj; ali gle: drukčije djeluje sunce na blato, a drukčije na vosak, drukčije djeluje svježi zrak na zdravoga, a drukčije na bolesnoga, drukčiji učinak ima oganj na zlato nego na slamu, njega čisteći, a nju uništavajući, i začas plane suho drvo, dok mokro i vlažno tek tinja. Zato "pripravi put", dušo moja, ukloni sve zapreke, budi u molitvi, trapljenju i povučenosti mekana poput voska i čista poput zlata; gledaj kako su se sveci pripravljali za velike blagdane, vidi kako su apostoli od Isusova uzašašća neprekidno ustrajali u molitvi i postu da bi se pripravili za dolazak Duha Svetoga, te se tako i ti od danas pripravljaj za došašće Sina.

2. "Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne!" opominje dalje Ivan. "A gorama", kaže sveti Ivan Zlatousti, "nazvao je ohole i nadute, koje je Krist ponizio." O, neka bi i tebe Krist koji dolazi ponizio, neka bi te skori dolazak Gospodinov potaknuo da zaravnaš goru svoje oholosti, brežuljak svoje ispraznosti i taštine!

Pomisli samo i razmatraj, tko to ima doći?

To je ponizni Sin Božji. Dragovoljno se ponizivši do lika sluge, u nepojmljivom udostojanju leži on, siromašno ponizno djetešce, u jaslama. Ogledaj se po povijesti samo, ne nadaje li ti se istina da su ovo otajstvo poniznosti razumjeli i razumiju samo ponizni, a oholima i nadutima njegova je milost bila i jest skrivena. Gnjevan stoji uz jasle Herod, ništa ne sluteći o spasu koji se svima ukazao, kao ni oholi farizeji svih vremena, dočim ponizna Djevica i skromni pastiri razdragano motre djetešce Isusa, a još stoljećima nakon toga samo od uspomene na blaženu noć jedan je ponizni Franjo zanijemio od nebeske radosti. Zato ustani, dušo moja, zaravnaj "gore i brežuljke", ovaj tjedan vježbaj se još u poniznosti; a da bi lakše stekla ovu krepost, ispuni dolinu svoga srca. Gledaj, duša je kršćaninova dubok ponor pun duhovnih slaboća i nesavršenosti. Siđi u taj ponor, ispuni ga samospoznanjem, priznaj svoje grijehe i nesavršenosti, pa ćeš ubrzo postati poniznija; dapače, i ne trebaš misliti na svoju moralnu, nego samo naravnu nesavršenost i ništavnost da bi te nadutost minula. "Uspomena na vlastitu grdobu", kaže sveti Grgur, "čuvarica je poniznosti", a sveti Bernard opominje: "Ovo troje imaj uvijek na umu: Što si bio? Ništa. Što si? Posuda puna nečisti. Što ćeš biti? Hrana crvima."

3. "Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade!" Time nam pustinjski propovjednik daje novu opomenu o tome kako da pripravimo put Gospodinu koji dolazi. "Hrapavo", kaže sveti Grgur, "pretvara se u gladak put kada se gruba i srdita srca obraćaju pod utjecajem nebeske milosti u mirnoću krotkosti." Evo, dušo moja, pojavit će se Isus, Božja dobrota i čovjekoljublje, doći će poslan od Očeve ljubavi, iz ljubavi prema nama sirotama i da bi ljudima dao novu zapovijed: "ljubite jedni druge" (Iv 13, 34). No ako sad promisliš o tome, ako makar nakratko razmotriš pobudu i svrhu Kristova dolaska, mora ti postati jasno da ono što je hrapavo trebaš izgladiti kako bi pripravila put Dolazniku, jer kod jasala u kojima Ljubav leži ne smiješ stajati tvrdog srca, svadljivog, punog mržnje, niti možeš ikada očekivati božićni blagdan pun milosti ne budeš li više nego dosad obdržavala od serafskog oca tako često nam i toliko na srce stavljenu "bratsku ljubav".

(Augustin Maria Ilg, "Tugendspiegel für Priester und Ordensleute, d. i. Betrachtungen über das Leben, die Lehre und das Leiden Jesu Christi auf alle Tage des Kirchenjahres", 1873.)

Među kojima ćeš biti ti, dušo moja? Među odabranima ili prokletima?

Augustin Maria Ilg

Prva došašća nedjelja

O neopozivoj konačnoj presudi Sučevoj protiv bezbožnikâ

U skladu s opomenom iz evanđelja prve nedjelje u došašću, uživi se, dušo moja, u onaj trenutak kada počinje posljednji čin strašnoga suda. Božanski Sudac okreće se lica usplamtjelog srdžbom onima s lijeve strane te izriče presudu za svu vječnost, riječju koja tjera u očaj: "Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim!" (Mt 25,41) I pošto si duboko u srce utisneš prizor Suca koji tako govori, razmatraj:

1. Kako li je neizmjerno žalosna ta jedna riječ Spasiteljeva: "Odlazite od mene!" Odlazite od mene, vašega Boga i Stvoritelja; odlazite od mene, vašega Otkupitelja i Posvetitelja; odlazite od mene i od mojih, od moje preslavne Majke, koja je uzalud molila za vas, tvrdokorne grešnike; od mojih anđela i svetaca, za vječno blaženstvo s kojima sam vas stvorio. Kako bih vas k sebi privukao, dopustio sam da me okrutno trnjem probodu, čavlima na križ pribiju, koplje mi u srce zariju. O trnje, uzalud si me mučilo; o čavli, uzalud ste mi ruke i noge probili; o krvi, uzalud si za ove tekla! – "Odlazite od mene!" O dušo moja, promišljaj što to znači: biti zauvijek odijeljen od najvećeg dobra, biti zauvijek odijeljen od Marije, preslavne nebeske Kraljice, i od svih svetih – i onda vječno prebivati s đavlima, vječno živjeti u neprestanom bogohuljenju i vječno boraviti u paklenoj jari.

Sada, u došašću, dovikuje Spasitelj tebi, ubogom grešniku: "Dođi k meni!" Ako se sada ne odazoveš tom milostivom pozivu, slušat ćeš jednom onu strahovitu osudu: "Odlazi od mene!"

2. Razmatraj što slijedi nakon izrečene presude: "Odlazite od mene!" U Evanđelju piše: "I otići će ovi u vječnu muku, a pravednici u život vječni." (Mt 25,46) Neviđenog li prizora! U istom trenutku kad se odabranici, pozdravljeni od svojih anđela čuvara i od sviju svetih, kličući i pjevajući "hosana" u nebeskoj povorci s Isusom posred njih dižu k nebu – otvara se pod odbačenima pakleni ponor sa svojom grozovito crnom tminom i neugasivim ognjem. Još jednom, posljednji put baca prokleti sin zdvojan pogled na svoga u nebo uzlazećeg oca, još jedanput gleda prokleta sestra razdrtog srca svojega spašenog brata, još jedanput, na umnoženje svojih paklenih muka, gleda redovnik nebo, koje da bi zadobio, bijaše obukao redovničku halju i koje je uz pomoć redovničkog pravila tako lako mogao osvojiti, poput stotina svoje braće koje ovoga časa uzlaze, dok se on sred srceparajuće kuknjave prokletih i zdvojne dreke vragova stropoštava u bezdan, koji se nad njima zatvara da se nikada, nikada više ne otvori.

Među kojima ćeš biti ti, dušo moja? Među odabranima ili prokletima? Da bi o tom stekla sigurnost, razmatraj:

3. Zašto moraju prokleti čuti nepromjenljivu osudu: "Odlazite od mene"? – Zato što Bog mora zauvijek odbaciti od sebe one koji njega zauvijek mrze; a zauvijek mrzi Boga onaj tko u mržnji prema Bogu umre, tko umre u stanju smrtnoga grijeha. "Kako stablo padne, onako i leži." (Prop 11,3)

Dušo moja, sad ovo razmatraš, a znaš li hoćeš li doživjeti sljedeće razmatranje? I uzmimo da ga ne doživiš – kamo bi onda, na koju stranu palo danas tvoje stablo? I što dakle danas moraš i hoćeš još učiniti?

(Augustin Maria Ilg, "Tugendspiegel für Priester und Ordensleute, d. i. Betrachtungen über das Leben, die Lehre und das Leiden Jesu Christi auf alle Tage des Kirchenjahres", 1873.)

Svjetlo oko nje kao da joj je probijalo put na nebeskom svodu

Bila je sva od svjetla

"Trčala su obojica zajedno, ali je onaj drugi učenik prestigao Petra i stigao prvi na grob. On se sagne i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar za njim i uđe u grob, i ugleda povoje gdje leže..." Riječi uzete iz današnjeg evanđelja. U ime oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Obrátimo pozornost na to da je Ivan prestigao Petra; on je mlađi među dvojicom učenika, apostola. No njegovo je ponašanje vrlo znakovito ocima. Znak je da je poštivao autoritet, uviđao da je Petar prvi među apostolima. Zato će pričekati do Petrova dolaska prije nego što i sam uđe u grob da vidi gdje je Gospodin bio položen, a sad ga nema. To je važno jer Petar bijaše pao, zanijekavši našega Gospodina tri puta, a Ivan je bio toga svjestan, jer Petar i Ivan išli su vidjeti suđenje u Aninoj i zatim u Kajfinoj kući. Smatra se da je Petra uveo u dvorište Ivan, kojega je veliki svećenik, kažu neki, poznavao zbog njegova obiteljskog, ribarskog posla. U svakom slučaju, Ivan je znao za Petrova posrnuća, ali nije rekao: "Što umišljaš, Petre, tko si!? Ti si zakazao! Ja sam te prestigao, i nastavit ću sam." Ne, čekao je papu, iako je papa bio u grdnoj neprilici jer je triput zatajio Gospodina. Prema tome uzimajmo to uvijek za primjer iz samih početaka, te poštujmo one na vlasti čak i kada čine velike pogreške. Čak i tada mi priznajemo da su obdareni dostojanstvom službe koju im je dodijelio Bog, preko Svoje Crkve, ali u Petrovu slučaju dodijelio Bog izravno.

U redu, ostajem.

Sveti Josip, čovjek od Boga odabrani

Dan 19. ožujka blagdan je svetog Josipa. Zato ćemo sad provesti nekoliko minuta u razmatranju o velikom svetom Josipu, čovjeku kojeg je odvijeka Bog izabrao za supruga Blaženoj Djevici Mariji, za glavu Svetoj obitelji te kojega je sam naš Gospodin stvorio posebice da bude savršen primjer muževnosti u koji će se On, iako Utjelovljena Riječ, uglédati te najsavršeniji mogući ljudski zastupnik Njegova nebeskog Oca. Iza našega Gospodina i Blažene Djevice Marije nijedna čast, služba i dostojanstvo nisu usporedivi s onima svetog Josipa. Kao što kaže sveti Alfonz Liguori: "Dostojanstvo svetog Josipa iznad je dostojanstva svih drugih svetaca osim Djevičanske Bogomajke. Budući da je Bog odredio svetog Josipa za ispunjenje službe oca Utjelovljenoj Riječi, valja smatrati sigurnim da mu je dodijelio sve darove mudrosti i svetosti koji dolikuju takvoj službi." Govoreći o istom predmetu, sveti Jeronim tvrdi da sveti Josip posjeduje sve kreposti u punoj mjeri. Zapravo je opći nauk crkvenih naučitelja da nijedan dar udijeljen bilo kojem drugom svecu, izuzev Majku Božju, nije uskraćen svetom Josipu. Sveti Alfonz ističe tri najveća od tih darova svetom Josipu.

Radujte se u Gospodinu uvijek!

Apolinarizam i spašavanje životinja

"Braćo, radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se!" U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Budemo li činili pokoru zbog svojih grijeha

Tada će ugledati Sina Čovječjega u oblaku 

s velikom moći i slavom. (Lk 21,27)

Prijeđosmo eto opet prag nove crkvene godine, jer, kako znadete, Crkva ne počinje godine prvim siječnja, već prvom nedjeljom adventa. Advent je latinska riječ i znači došašće, tj. dolazak Isusa Krista na zemlju radi našega spasenja. Crkva je sveto adventsko vrijeme ustanovila zato da se na dolazak Isusov, kojega spomen svečano svetkujemo na Božić, dostojno pripravimo. Isus Krist, dakako, sada više ne dolazi na svijet da nas otkupi, više se neće roditi da za nas trpi i umre, jer djelo otkupljenja dovršeno je. Ali da postanemo dionici milosti otkupljenja, mi moramo, baš kao i ljudi prije dolaska Isusova, dostojne plodove pokore donijeti. Uvijek je vrijedila i vrijedi riječ božanskog Spasitelja: "Ako ne budete pokoru činili, svi ćete zajedno propasti." (Luk 13,3) Baš zato je adventsko vrijeme vrijeme pokore. Zabrana svih svjetovnih zabava, propis posta u srijedu i petak, ljubičasta boja pri službi Božjoj i druge razne crkvene naredbe bile su jasan dokaz da u adventu moramo pokoru činiti. I evanđelja koja se čitaju na četiri adventske nedjelje sadržavaju ili razloge za pokoru ili pozive na nju. Vrlo važan razlog pokore imademo u svetom evanđelju prve adventske nedjelje, koje govori o koncu svijeta i posljednjem sudu. Crkva nam dovikuje u tomu evanđelju: "Promislite dobro, djeco, što vas čeka. Nebo i zemlja jednom će propasti, sve što čovjek toliko ljubi, za čim toliko željno teži, radi čega Boga tako teško vrijeđa – u prah i pepeo će se pretvoriti, Isus Krist će doći, božanski Sudac s velikom moći i slavom, te nas na najstrožu odgovornost pozvati zbog života i djelovanja našega. Jao onima onda koji radi vremenitog zaboravljaju vječno i u grijesima i opačinama provode dragocjene dane svoga života: stići će ih prokletstvo od božanskog Suca i vječna propast. Sjećajte se dakle kraja i živite tako da mognete opstati u veliki dan suda."

Tu ozbiljnu opomenu naše sv. Majke Crkve slijedimo i nastojmo oko bogobojaznoga i skrušenoga života. Ako smo proteklu godinu mnogim grijesima okaljali, odlučimo sa svom ozbiljnosti sljedeću bolje upotrijebiti. Sada je još vrijeme milosti, Isus Krist se još ne javlja kao naš Sudac, nego kao naš Spasitelj i Posvetitelj, on nam je pripravan udijeliti plodove otkupljenja darežljivom rukom, budemo li činili pokoru zbog svojih grijeha.

Prema "Katehetičkim propovijedima" Ivana Ev. Zollnera (sv. 3., str. 1-2, god. 1905.)

Uskrsnuće mrtvih

Jona je spavao u oluji, kao i naš Gospodin. Onaj je spavao u opakom samozadovoljstvu, a ovaj u Božjem miru, koji nadilazi svako poimanje. ...Ako to primijenimo na religioznost današnjeg obrazovanog svijeta, u svem njezinu sjaju, sigurnosti, veselju i dobrohotnosti, opet moramo reći da ti vanjski znaci mogu potjecati ili od obilja vjere ili od njezina pomanjkanja. ...Što se mene tiče, kad promatram ovaj svijet, nimalo ne sumnjam da se tu radi o Joninu spavanju, krivotvorini vjere... ...Dok niste iskusili strah mornarâ i apostolâ u oluji, ne možete spavati s Kristom do nogu svog Nebeskog Oca. Koliko god bijedno bilo praznovjerje mračnih stoljeća, koliko god bila odvratna mučenja kojih se i danas nađe u neznabožaca na Istoku, ipak je bolje, daleko bolje, čak i mučiti svoje tijelo sve svoje dane i pretvoriti svoj život u pakao na zemlji nego ostati u kratkom miru ovdje, dok se pod nama ne otvori ponor i probudimo se na vječnu svijest o vlastitoj opakosti i vječno samopredbacivanje.

J. H. Newman: Današnje kršćanstvo

*

Martin von Cochem (1634. – 1712.)

Četiri posljednje stvari: smrt, sud, nebo i pakao

7.

Uskrsnuće mrtvih

Što se pripovijeda i tumači u prijašnjem poglavlju, to bi moglo možda ovoga ili onoga slabo zastrašiti, jer se svaki nada da neće doživjeti onoga časa. Pa zato se možda puno i ne brine, makar će se prije sudnjega dana pojaviti i strašni znakovi, nego prepušta tu brigu onima koji budu živjeli u ono vrijeme. Ako te sve to, okorjeli grješniče, ne može zastrašiti i odvratiti od grješnoga tvoga puta, neka te snađe spasonosni strah zbog onog što će se sada iznijeti, jer se to sve i tebe tiče. I ti ćeš sam, koji si da si, osjetiti osobno ove strahote. Pročitaj stoga pozorno ovo poglavlje i razmišljaj dobro, da već sada saznaš što će te u budućnosti sigurno čekati.

Prvo što će se dogoditi poslije propasti svijeta jest sveopće ustajanje mrtvaca. To je tako strahovito otajstvo, pa kad bi tko temeljito o tome razmišljao, morao bi nesumnjivo izgubiti pamet. Uskrsnut će svi ljudi, što god bili i gdje god bili. Ustat će i ona djeca koja su živjela ma samo jedan čas u majčinoj utrobi. Znak za uskrsnuće tjelesa dat će sam Bog strašnim zvukom trublje. Na znak ove trublje bit će pozvani k općem sudu svi, anđeli i ljudi, svi blaženi i prokletnici, svi vragovi i nekrštena djeca.

O tome čitamo kod svetoga Mateja Isusove riječi:

"I poslat će anđele svoje s trubljom i velikim glasom, te će oni sabrati izabranike sa svih četiriju vjetrova, od kraja do kraja nebesa."

Sveti Pavao veli u svojoj poslanici Korinćanima:

"Evo vam kazujem tajnu: Svi ćemo, doduše, uskrsnuti, ali nećemo se svi promijeniti. U jednom času, u trenuću oka, na posljednju trublju; zaječat će naime trublja i mrtvi će ustati neraspadljivi."

Čim bude zemlja izgorjela, a vatra ugasla, poslat će Bog arkanđela Mihaela sa strašnom trubljom. On će zatrubiti u tu trublju tako strašno i silno da će taj zvuk nadnaravskom silom prodrijeti kroz nebesa i zemlju, te će se čuti sve dolje u ponore paklene. Ovaj zvuk bit će tako nenaravan i užasan da će od njega uzdrhtati zemlja i potrest će se čitav pakao. Osim svetoga Mihaela zatrubit će i mnogi drugi anđeli na raznim mjestima svijeta tako strašno da će se ljudi neizrecivo uplašiti. To se razabire iz riječi Isusovih: "On će poslati anđele s trubljom."

Ovaj će zvuk trublje tužnim, polaganim i strašnim glasom dozivati dulje od jedne ure ovako: "Ustajte, mrtvi, i dođite na sud!" Ovaj će glas biti sve jači i žešći, a užasno će preplašiti osobito prokletnike u paklu, te će očajavati na taj zvuk. Bože, kakvo će biti začuđenje na nebesima, a kakav strah u paklenim dubinama! Tada će nečisti duhovi početi s osuđenim dušama strašno jadikovati, vikati i vapiti, jer je nadošao dan užasa, koga su se bojali tolike tisuće godina. Oni bi željeli da mogu utonuti u najdublji ponor paklenske tamnice nego da se pokažu pred rasrđenim sucem. No zaludna im želja! Strahoviti zvuk trublje, što bude dulji, bit će sve strašnije jeke, pa će ih nadnaravskom silom istjerati iz pakla i potjerati svaku dušu na mjesto gdje joj leži tijelo.

Dok bude ječala strašna anđeoska trublja po čitavom svijetu, dogodit će se sveopće uskrsnuće mrtvih. Bit će to jedne nedjelje rano ujutro. Nato će sabrati sveti anđeli po zapovijedi Božjoj prah od ljudskih tjelesa koji je rastepen na sve strane. Taj će se prah sabrati na ono mjesto gdje su tjelesa ukopana, smaknuta, spaljena ili utopljena. To će se dogoditi jako čudesnim načinom. Pa ako su koje tijelo izjeli crvi ili proždrle ptice, opet će se sastati iste tjelesne čestice, koje su se promijenile, pa će se pripojiti prvotnom svom tijelu. Tako će svaki čovjek dobiti opet isto tijelo, istu krv, isti lik koje je imao u životu. A bit će to zato da isto tijelo i isto meso koje je prije činilo dobro ili zlo primi i u vječnosti dobro ili zlo. Kad bude svaki anđeo čuvar sabrao za kratko vrijeme prah tijela koje je imao štititi za života, tada će ta prašina Božjom snagom postati u jednom časku opet čovječje tijelo, te će ležati neraspadnuto u grobu. Tjelesa pravednika bit će lijepa, preobražena, mirisna, dok će tjelesa osuđenih biti sasvim ružna i smrdljiva.

Bogoljubni kršćanine koji to slušaš ili čitaš, promotri sa mnom kako će to biti strašan dan općenitoga uskrsnuća i kako će to biti strahovita tuga u čitavom svijetu. Posljednji dan ovoga vremena, koji smo spominjali, bit će tako grozan da će zadrhtati sve sile nebeske. Onaj pak dan koji bude prvi buduće vječnosti bit će tako strahovit i grozan da njegove grozote nije kadar dovoljno objasniti ni sam anđeo na nebesima. Čuj kako ga opisuje prorok Sefanija, kad govori:

"Blizu je veliki dan Gospodinov, blizu je, vrlo blizu. Glas dana Gospodnjega gorak je. Tada će strah zaokupiti i jakoga. Dan srdžbe, dan žalosti i strave, dan nevolje i bijede, dan tmine i tame, dan magluštine i oluje, dan trublje i jeke! I ja ću dovesti ljude u stisku, te će tumarati kao slijepci. A tada ih neće moći osloboditi od srdžbe Božje njihovo srebro ni zlato."

Nisu li to strahovite riječi? Nije li tu jasno opisan najbjedniji onaj dan, kada budemo svi ustali iz mrtvih? O ovome danu govori i Katolička Crkva:

"Strašan je onaj dan, kad bude ustao čovjek iz pepela i kad bude suđen od strogoga suca. Kakav će to biti strah, kad bude došao sudac da sve ispita najpomnije. Trublja će čudno zajeknuti, prodrijet će do sviju grobova, pa će ih sve zajedno privesti na sud."

Pomisli živo kakva će to biti nevolja kad na sudnji dan ožive svi mrtvaci, pa se podignu iz svojih grobova. Sveti Ivan kazuje u svome Otkrivenju ovako:

"I more dade mrtve koji bijahu u njemu. I smrt i pakao dadoše svoje mrtvace, koji su bili u njima."

Što li će pomisliti tijelo u prvom času svoga novog života? Kako li će se začuditi kad opazi sebe samog u grobu! Neće znati gdje se nalazi i otkuda to da se mora probuditi iz dubokoga i dugoga smrtnog sna. No to čuđenje neće dugo trajati, pa će odmah opaziti gdje se nalazi i zašto je opet postalo živo. Čim se probudi iz mrtvih, zajeknut će mu u ušima strašan zvuk trublje, koji će prolaziti poput gromkoga glasa neprestano do sviju grobova: "Ustajte, mrtvi, i ajte na sud!"

Prvi glas trublje koji bude čuo probuđeni u grobu tako će ga strašno uplašiti te bi odmah poginuo naglom smrću kad bi bio opet smrtan. Kako će mu glavom proletjeti strahovita misao da je tu sudnji dan, da je tu strahoviti onaj čas kada će morati pristupiti pred sveznajućeg suca i kad će morati položiti strogi račun o čitavom svom životu. Pa zato će i biti sudnji dan po riječima proroka Sefanije "dan žalosti i strave, dan nevolje i bijede", dan plača i jauka, kakvoga nije bilo od početka svijeta i kakvoga više neće ni biti.

Zamisli se malo nad tim, bogoljubni kršćanine, i ne prelazi preko toga lakoumno. Tiče se to tebe samoga. Vjeruj i znaj: kao što sada živiš, tako ćeš onda početi opet živjeti. Pomisli kako ćeš tada dozivati i vikati. Pomisli kako ćeš tada drhtati i strepiti. Ako si i pobožan, pa ako umreš i u milosti Božjoj, to te ipak neće mimoići ova nevolja. U taj će se dan bojati također pobožni i pravednici, prema svjedočanstvu svete Crkve:

Što ću ja nevoljnik tada reći? Kojega ću si zagovornika tada uzeti, kad je pravednik jedva siguran? Pravednici će vidjeti kako će strog biti sud i kako će pravedni sudac istraživati i ispitivati sve i najmanje kod pobožnih i nepobožnih. Vidjet će kako će sudac suditi sve prema zakonu najstrože pravde, pa će se pobojati u svojim srcima da neće moći opstati na strogom sudu. Ako se boje pravednici i pobožni, kako li ćeš se bojati onda ti, nesretni grješniče, koji si kroz čitav svoj život činio malo dobra, a mnogo zla? Gledaj stoga kako ćeš popraviti svoj grješni život i kako ćeš umiriti strogoga suca pokorničkim djelima. A da što bolje upoznaš uskrsnuće, pa da to što dublje primiš k srcu, tu ćemo točnije ocrtati kako će uskrsnuti pobožni, a kako bezbožni.

Strašan zvuk trublje pozvat će sve duše s nebesa. Ove će sići u pratnji svojih anđela čuvara na ono mjesto gdje im je ležalo ukopano tijelo. Na to će se otvoriti svi grobovi, a u njima će ležati tjelesa neraspadljiva, ma još mrtva. Tijelo svakog pravednika ležat će u grobu kao da sniva. Cvjetat će poput ružice, mirisat će poput ljiljana, sjat će se kao zvijezda, bit će lijepo kao anđeo, a na svim člancima bit će savršeno i zdravo. A što misliš, kršćanine, što će pomisliti i reći duša kad bude vidjela pred sobom svoje tijelo u tolikoj ljepoti? - Zdravo da si, blagoslovljeno tijelo moje! - reći će. - Od srca se radujem što dolazim opet k tebi. Miljeni moj zaručniče, kako si divan, kako si milotan, kako si mirisav. Dođi stoga k meni, ja ću te zagrliti i poljubiti, vjenčat ću se s tobom zauvijek! - Na to će se silom Božjom sjediniti tijelo opet s dušom, pa će oživjeti.

Kako li će se tijelo začuditi kad se nađe opet živim i u tako lijepom i krasnom liku! Kakvo će biti udivljenje duše i tijela kad se budu u veselju opet sastali, dok su se davno rastali jedno od drugoga u velikoj žalosti. Kako će se srdačno međusobno pozdraviti i kako će se usrdno zagrliti i obujmiti. Tada će reći duša tijelu: "Zdravo da si, tijelo moje! S velikom sam te čežnjom čekala, s velikom željom očekivala sam ovaj dan! Ja sam bila mnogo već ljeta u nebeskom slavlju, pa ću sada onamo i tebe povesti, da se ondje odsad zajedno radujemo kroza svu vječnost." Tijelo će na to odgovoriti: "Zdravo da si, blagoslovljena moja dušo! Od srca se radujem što sam opet kod tebe. Što je veća bila moja bol pri rastanku, to je sada veće moje veselje pri našem sastanku."

Na to će duša reći opet tijelu : "Blagoslovljeno da si, odabrano tijelo moje, što si me tako vazda slušalo i što si obavljalo dragovoljno pokornička djela. Blagoslovljene da su oči tvoje, uši, usta, blagoslovljeni da su svi udovi tvoji, što su se suzdržali od svake zloće i što su se navraćali samo k dobru." A tijelo će na to kazati : "Mnogo puta da si blagoslovljena, dušo moja, jer si samo ti uzrok i poticaj svega ovoga dobra. Ja sam bilo sklono svakom zlu i ne bih učinilo nikada ništa dobra da me ti nisi nagonila dan i noć. Ti si to sve tako lijepo uredila, ti si uzrokom moje sreće. Pa zato te hvalim, slavim i blagoslivljam, a hvalit ću te i slaviti kroza svu vječnost." Tako će se radovati međusobno duša i tijelo neizrecivim načinom.

Svaki anđeo čuvar koji bude kod svoga blaženika zajedno će se s njime radovati, te će čestitati od svega srca sretno i blaženo uskrsnuće. Da će ustati najprije pravednici, o tome imamo jasno svjedočanstvo iz usta samoga Isusa Krista, kako je zabilježeno u evanđelju svetoga Ivana: "I ne čudite se tome, jer će doći ura u kojoj će čuti svi koji su u grobovima glas Sina Božjega. I izići će, koji su činili dobro na uskrsnuće života, a koji su činili zlo na uskrsnuće suda."

Tada će se podići i oživjeti na svakom groblju mnogo pobožnih ljudi koji su stanovali u jednom mjestu i koji su se međusobno poznavali. Oni će se sastati na grobljima u lijepim svojim tjelesima. Svatko može lako zamisliti kakvo će tu biti veselo iznenađenje, kako će se sretnici međusobno pozdravljati i klicati. Kamo sreće da budem i ja ubrojen među ove sretnike! Kako bih bio sretan, kako bih od svega srca zahvaljivao svome Stvoritelju!

Nakon uskrsnuća pravednika ustat će grješnici, no jao, oni će ustati sasvim drugačijim načinom. Na svakom pojedinom groblju sastat će se one osuđene duše čija su nesretna tjelesa ukopana ondje. Zajedno s osuđenom dušom poći će na groblje onaj između đavola koji je tu dušu slijedio danju i noću i koji ju je doveo do prokletstva. Ovi će vragovi voditi dušu do groba u kojemu leži njezino tijelo, pa će je prisiliti da primi opet tijelo. No tjelesa prokletnika bit će odurna, ružna i gadna, pa će prilikovati više đavlima nego ljudima. Duše će se uvelike zgroziti i prestrašiti, pa će biti pripravnije oboriti se u paklene dubljine nego primiti svoje tijelo. No proklete duše bit će prisiljene da se ujedine s nesretnim svojim tijelom.

Čim bude tijelo ovim ujedinjenjem opet oživjelo, pa čim se bude našlo u ovako nevoljnoj prilici i kad bude upoznalo svoje vječno osuđenje, kako li će biti tome tijelu strašno i grozno! Tko bi to mogao izreći ili zamisliti? Jakim i očajnim glasom zavapit će tada : "Jao meni nesretnome, jao kroza svu vječnost! Prokleta ura kad sam začeto! Proklet dan kad sam se rodilo! Kamo sreće da nisam nikada ni došlo na svijet! Da sam barem stvoreno kao nerazumna životinja ili kao kamen negoli što me stiglo nesretno ovakvo uskrsnuće!" Duša će pak jaukati: "Prokleto tijelo, ja sam već gorjela u paklu tolike stotine i tisuće godina, pa ću morati opet onamo s tobom sjedinjena. Ti si krivo čitavoj mojoj nevolji i nesreći, ti me nisi nikada htjelo slušati kad sam te putila na dobro. Zato si sad prokleto i bit ćeš prokleto kroza svu vječnost! Ti si me dovelo u ovu bijedu, nesretno tijelo, zato neka budu prokleti svi oni časovi kad sam došla prvi put k tebi."

Na to će opet reći tijelo: "Prokleta dušo, kako me smiješ proklinjati kad si ipak ti kriva čitavoj ovoj mojoj nesreći? Ti si trebala mnome bolje upravljati i suzdržavati me od zla, jer si mi bila zato i dana od Boga. No ti si se htjela radije sa mnom naslađivati u grijesima nego da činiš sa mnom pokoru. Prokleta bila stoga od mene i od svih vragova kroza svu vječnost, jer si dovela i sebe i mene u vječnu propast. Proklet da je tvoj razum, pamet i volja, proklete da su sve tvoje sile, želje i namisli. Nisam ja, nego si baš ti jedini uzrok moje propasti i zbog tebe moram ja sada biti zauvijek u prokletstvu."

Tako će se međusobno pozdraviti tijelo i duša i tako će se proklinjati kroza svu vječnost, pa će i ostati najljući neprijatelji. Na taj će način tjelesa prokletnika na svim grobljima svijeta opet oživjeti i ustati iz svojih grobova. Na svim će grobljima biti zajedno mnogo tisuća osuđenika, podići će se paklenska vika zdvojnosti. Može stoga svatko zamisliti kakva će to biti žalost, kakva nevolja i strahota.

Pomisli još, bogoljubni kršćanine, što će reći nesretni ovi ljudi pri prvom susretu i kako će se ponašati jedni prema drugima. Bit će tu zajedno muževa i žena, braće i sestara, roditelja i djece, rođaka, prijatelja i znanaca, koji su stanovali u jednom gradu, u jednom selu ili u jednom kraju i poznavali se od malih nogu. Pomisli, grješniče koji to čitaš ili slušaš, kad bi i ti bio jedan između ovih prokletnika, što bi onda mislio, što bi rekao, kako bi jadikovao i što bi učinio? Ne bi li i ti vapio, plakao, jaukao, drhtao i očajavao? Ne bi li tvoje srce moralo puknuti u tijelu od same tuge i nevolje, kad bi samo mogao umrijeti? Kako li će zajedno jaukati muž i žena, braća i sestre, rođaci i znanci, kako li će si u prevelikoj boli međusobno govoriti:

"Što li smo učinili? Kakva nas je nevolja zadesila? Jao nama bijednima i nesretnicima! Zar smo doživjeli strašan ovaj dan suda zato da ustanemo na nesretno uskrsnuće? Zar smo dočekali ovaj dan srdžbe Božje da budemo dovijeka prokleti? Jao nama nesretnicima, tisuću puta jao! Da se nismo nikada ni rodili!"

Promotri, grješniče, ove vapaje prokletnika, pa daj da tvoje tvrdo srce na to umekša. Kad prolaziš mimo groblja, a osobito ondje gdje ti stanuješ, pomisli kako ćeš za koje vrijeme biti tu i ti ukopan. Pomisli kako će doći jednom dan kad će strašna trublja posljednjega suda i tebe probuditi iz groba. Upotrijebi stoga ovo kratko vrijeme što ti je još dosuđeno za život tako da budeš ubrojen među blaženike i da ne budeš morao stajati među prokletnicima.

Kad god prolaziš kraj groblja, reci iz sve duše s uzdahom ovo:

Predobri Gospodine Isuse, Spasitelju moj i Otkupitelju! Molim Te, obazri se na gorku svoju muku i smrt i na posljednji sud, koji ćeš održati jednom nad čitavim svijetom. Udijeli mi milost da živim tako da mognem sretno i blaženo uskrsnuti. Amen.



Prema knjizi Martina von Cochema "Isus, Marija i Josip, naša zaštita u životu, naša utjeha na samrti" (Beč, 1905., prev. Franjo Suša).

Požrtvovna ljubav božanskog Sina

O većoj slavi koju Sin Božji dobiva time što nas je htio otkupiti baš u Adamovu obličju

Ima li što sirotije od novorođenčeta i možeš li, moja dušo, bez ganuća promatrati svemogućeg Sina Božjega kako upravo u ovom bijednom obličju leži u betlehemskim jaslicama? Da, neka te pri pogledu na Božjeg Sina odjevenog u Adamov lik obuzme duboko ganuće, jer upravo u tom obličju većom slavom sjaji mudrost, samozataja i požrtvovna ljubav božanskog Sina. Razmotri samo:

1) kako je Otkupitelj uzeo ljudsko obličje da ne bi protiv Sotone ratovao u svojoj neodoljivoj Svemoći, nego u ljudskoj slabosti, zato da se Sotona ne može žaliti na onu prvu kao preveliku i da se, ovom drugom poražen, utoliko više osramoti. Ponosni, a tako jadni duše tame! Kako te je ponizna mudrost Sina postalog čovjekom prevarila! Sotoni se dogodilo kao ribi u vodi kada pohlepno zagrize slastan zalogaj na skrivenoj udici i time se ulovi; prevaren Kristovim ljudskim obličjem Sotona ga je njegovom smrću na križu, koju je svim sredstvima promicao, paklenski pohlepno pokušao tako reći progutati, ali se zakvačio na udicu božanstva skrivenog pod Adamovim likom te mu je tako prevaru počinjenu nad prvim Adamom naplatio drugi Adam.

2) Razmotri kako Sin Božji ne sliči kralju koji se dok mu podanike napada neprijatelj odaje užitcima u svojoj mramornoj palači, nego kako s plemenitom, velikodušnom samozatajom osobno odlazi u rat, preko kraljevske odjeće svoga božanstva oblači bojni oklop od Sotone napadnutog čovještva te, i sam trpeći glad i žeđ, studen i vrućinu i mnoge druge nedaće, bori se za svoje podanike i s njima kao jedan od njih protiv neprijatelja, da bi ih oslobodio od njegove vlasti. Zar slava Isusa Krista tom samozatajom i odricanjem, očitovanima u preuzimanju ljudskog obličja, ne sjaji neusporedivo ljepše i veličanstvenije nego da je, ljudski kazano, sa svoga nebeskog prijestolja samo sipao ubojite munje na zlog neprijatelja?

3) Razmotri naposljetku kako je postavši čovjekom Božji Sin u požrtvovnoj ljubavi daleko nadmašio atenskoga kralja Kodra, o kojemu se pripovijeda da je na proroštvo, poznato neprijatelju, da će Atenjani pobijediti ako im kralj bude u bitci ubijen, svukao svoju kraljevsku odjeću i zakrio se u običnu vojničku te boreći se na prvoj crti bojišta dragovoljno poginuo za svoj narod; jer naš kralj postavši čovjekom nije sišao sa zemaljskoga prijestolja, nego s nebeskoga i nije puko ljudsko dostojanstvenije ruho zamijenio nižim, nego se premda božanske naravi ipak odjenuo u ljudsko obličje te u njemu pretrpio smrt za podanike koji nisu oduševljeno pristajali uza svoga kralja i s njim išli u borbu, nego su, kažnjivo neposlušni, njegovu vladavinu mrzili i buntovno protiv njega ratovali.

Kako ćeš, moja dušo, tu ljubav uzvratiti? Pogledaj: u svom postanju čovjekom Gospodin dragovoljno na sebe uzima tako gorka lišavanja ne zato što bi to bilo nužno, nego zato što je njegovu božanskom dostojanstvu primjerenije. A ti se opireš prihvatiti poneko odreknuće i lišenje ili propustiti stanovite radosti, igre, posjete i sl., odricanje od kojih nije baš nužno za spas, ali je tvojem svećeničkom i redovničkom staležu priličnije.


Augustin Maria Ilg, "Tugendspiegel für Priester und Ordensleute, d. i. Betrachtungen über das Leben, die Lehre und das Leiden Jesu Christi auf alle Tage des Kirchenjahres", 1873.

Prestani se tužiti na Adama

Ne smijemo se previše tužiti na Adama

Već se sasvim uobičajilo da se mi ljudi, s obzirom na strašnu bijedu koju je istočni grijeh donio na zemlju, srdimo na svog praoca Adama više negoli je opravdano. A ipak imamo puno više razloga tužiti se na sebe nego na Adama. Evo, predoči si našeg praoca kako u dubokoj starosti, iscrpljen brigama i nevoljama, u znoju lica svoga još obrađuje zemlju te bez gunđanja i srdžbe, u duhu pokore obavlja svoje dnevne poslove, i onda razmotri:

1) Adam nije počinio više od jednoga teškoga grijeha, ali za taj jedan grijeh cijelog je života činio pokoru. Punih 930 godina on je u znoju svog lica jeo kruh vlažen pokajničkim suzama i, počevši od umorstva njegova ljubljenog Abela pa sve do vlastite smrti, strpljivo prigibao šiju pod teški križ što ga je za pokoru Gospodin položio na ramena našem praocu. A ti, koji se tužiš na Adama, možda ne možeš izbrojiti svoje teške grijehe, a kako je u usporedbi s Adamovom tvoja pokora sićušna! 930 godina ispaštao je Adam, a ti smatraš nečim osobitim činiti pokoru poneki dan ili mjesec, i to često tako smiješno malu! O, moja dušo, baci pogled na broj svojih grijeha i kukavnost svoje pokore, pa ćeš se prestati tužiti na Adama.

2) Adam je samo jedanput upozoren na grijeh, kada mu je Bog rekao da će okusi li plod zabranjenog stabla umrijeti. Ti međutim, koji se tužiš na Adama, već si stotinu i tisuću puta upozoren na grijeh; upozorava te grijeh sam, čiju rugobu i nesreću svakodnevno gledaš, a Adam je još nije bio vidio; upozorava te ne samo Bog Otac nego i Bog Sin u svome svetom Evanđelju, Duh Sveti svojim nadahnućima, apostoli i njihovi nasljednici svojim propovijedima; dapače, imaš vlastitog anđela čuvara koji te upozorava; a ipak, jedanput upozoreni Adam sagriješio je samo jedanput, dok ti, tisuću puta upozoren, tisuću puta i griješiš. Zato se prestani tužiti na Adama. Da si ti bio na njegovu mjestu, o, naša bi bijeda bila uslijed tvoje lakomislenosti još veća.

3) Razmotri kako ti se još beskonačno milosrdnijim sad mora ukazati Kristovo utjelovljenje. Čak i da su svi ljudi poput Adama tisuću i više godina činili pokoru za istočni grijeh, ne bi time bili mogli zaslužiti milost otkupljenja. Međutim nipošto ne nasljedujući Adamovu pokoru, živjeli su i žive ljudi kao da su i dalje u posjedu rajske nevinosti. Pa ipak je Bogu žao ove lakoumne, neskrušene ljudske vrste i, da bi je otkupio od istočnoga grijeha, postaje čovjekom.

Moja dušo, možda ti još nikad nije palo na pamet da bi Adama, čiji blagdan svetog pokornika Crkva slavi na završetku došašća, nasljedovala i u dobru. Budi u ovome došašću ne samo grešni nego i skrušeni Adam, te se od danas odluči ne samo na propisana nego i dragovoljna odricanja i pokore, da bi ih onda na dan svetog Adama mogla kao boguugodnu adventsku žrtvu položiti na jasle božanskog Djeteta, koje će se još istu noć pojaviti.


Augustin Maria Ilg, "Tugendspiegel für Priester und Ordensleute, d. i. Betrachtungen über das Leben, die Lehre und das Leiden Jesu Christi auf alle Tage des Kirchenjahres", 1873.

Tko si ti?

O temeljitom i marljivom ispitivanju savjesti

Kad u Evanđelju odaslanici svećeničkih glavara pitaju Ivana: "Tko si ti?", predoči si svojega vječnog Suca u onome strašnom času u kojem tvoja sirota duša, netom iseljena iz tijela, drhteći stoji pred Njim čije plameno oko ispituje srce i bubrege i koji tada tebi postavlja kobno pitanje: "Tko si ti?" Kakav li će biti tvoj odgovor? To povoljniji za tebe što si češće i temeljitije u životu sam sebi to pitanje postavljao u ispitu savjesti. A da bi se za taj ispit nanovo oraspoložio, promisli:

1) Kada te vječni Sudac upita: "Tko si ti?", možeš odgovoriti samo po istini, a u tom je odgovoru već zapečaćena tvoja sudbina za svu vječnost. No kada sam sebi, ispitujući svoju savjest, postavljaš to pitanje, tvoja je sudbina još u tvojim rukama i odgovor po istini može ti biti spasonosan, ako se popraviš.

Zato probudi se, moja dušo, i neka, prije negoli strašni Sudac progovori, govori tvoja savjest, da ti kaže ne samo one izrazitije, ionako upadljive pogreške, nego, što je neizmjerno važno, kako si se vladala u svom pozivu i službi, koje si misli i žudnje skrivala u dubini srca, koje nakane upravljaju tvojim po sebi dobrim djelima, a posebno kako upotrebljavaš dar redovničkog staleža, zamataš li ga u rubac, poput onog sluge koji je zato, pazi dobro: samo zato što nije uložio, proklet.

2) Kao što za tijelo teško da ima većeg zla od sljepoće, tako i za duh teško da ima većeg zla od duhovnog sljepila, od nepoznavanja sebe. Zato su sveci tako često uzdisali sa svetim Augustinom: "Gospodine, daj da upoznam Tebe i samog sebe!" Međutim do tog poznavanja stiže se samo temeljitim, marljivim ispitivanjem savjesti. Kako je žalosno vidjeti sušičavce koji će već za dva-tri dana ležati u grobu, a ipak drže sebe zdravima i kuju velike planove za budućnost! Takvi su duhovni sušičavci svi oni koji zbog zapuštanja ispita savjesti ne znaju stanje svoje duše. Jao njima kad najednom odjekne strašno Sučevo pitanje: "Tko si ti?" i rastjelovljena duša odjednom ugleda sebe u ružnoći koju nije ni slutila.

3) Kad su pobožnu redovniku Stjepanu, odanu molitvi, postu i samoći, na samrtnoj postelji došli u pamet njegovi grijesi, za utjehu i umirenje ispričavao se pokajničkim suzama, bičevanjima i drugim pokorama što ih je za te grijehe činio. No kad ga je njegova na pragu između vremena i vječnosti krajnje izoštrena savjest iznenada optužila za jednu krivicu koju u životu uopće nije bio spoznao, bolno je uzviknuo: "Da, istina je! Što da na to odgovorim? Ne mogu ništa. Ali u Boga je milosrđe!" Pa ako se tako pobožnu, svetu čovjeku, tako pažljivu u ispitivanju savjesti, moglo dogoditi da potpuno smetne s uma jednu svoju krivicu, koliko ćeš svojih krivica ti previdjeti, koji često ispit savjesti propuštaš zbog ništavnih razloga ili prespavaš, i uvijek si tako brzo gotov s njim! No ako se onaj redovnik smio tješiti Božjim milosrđem jer je inače sa svetom revnošću ispitivao svoju savjest, možeš li se i ti, slugo nemarni, time tješiti?

Moja dušo, od danas se svakodnevno pitaj u ispitu savjesti: "Tko si ti?" I postaneš li u tom važnom poslu opet nemarna, sjeti se da raj i pakao, da čitava tvoja vječnost ovisi o tom jednom pitanju: "Tko si ti?"


Augustin Maria Ilg, "Tugendspiegel für Priester und Ordensleute, d. i. Betrachtungen über das Leben, die Lehre und das Leiden Jesu Christi auf alle Tage des Kirchenjahres", 1873.

Čeka njezin odgovor

O pristanku Blažene Djevice Marije na Kristovo utjelovljenje

Možda se čudiš ovom naslovu i zapanjen pitaš zar je za ispunjenje božanske odluke bio potreban pristanak sirotoga ljudskog stvorenja. Da, moja dušo, Bog je u svom umilostivljenju išao čak dotle da je i u tako uzvišenoj stvari, o kojoj je ovisio sveukupni spas čovječanstva, poštivao čovjekovu slobodnu volju, eda bi kao što je od slobodne volje poteklo prokletstvo grijeha započela od slobodne volje i sreća otkupljenja. Predoči si, moja dušo, taj važni, od stvaranja svijeta najvažniji trenutak, u kojem je arkanđeo Gabriel donio svetoj Djevici nebesku poruku, i razmotri:

1) Anđeo je prenio blaženoj Djevici ono što mu je Bog naložio, te sad čeka njezin odgovor. I ne samo Gabriel nego, kako kaže sveti Bernard, pristanak Marije da postane Majkom Sina Božjega čekaju Presveto Trojstvo na nebesima, svi anđeoski zborovi u blaženoj domovini, dragi patrijarsi u pretpaklu, da, nastavlja svetac, "cijeli svijet, o, Djevice, leži pred tvojim nogama i očekuje milostiv odgovor, nimalo neopravdano, jer o tvojoj riječi ovisi sva naša utjeha i spas".

O, kako se u ovom trenutku, kad nebo i zemlja iščekuju Djevičinu riječ, sveta Marija ukazuje velikom, kako uzvišenom! Ako ti se duša ispunila dojmom toga veličanstva, tad razmotri:

2) Nakon zrela promišljaja oglašava se plemenita Djevica riječju nad kojom se nebo i zemlja raduju, riječju: "Evo sluškinje Gospodnje, neka mi bude kako si rekao." O, riječi spasonosna, na koju odmah slijedi Kristovo utjelovljenje, ali i riječi puna poniznosti! Gle, Djevica čijoj se uzvišenosti i veličini nisi mogao načuditi u prvoj točki ovog razmatranja, sada krajnje ponizno naziva sebe sluškinjom Gospodinovom, sluškinjom ona koja je upravo izabrana za Bogomajku, sluškinjom – ona koja je upravo uzdignuta na najviše dostojanstvo, koju čak i arkanđeo pozdravlja sa strahopočitanjem.

Moja dušo, koja se u današnjem razmatranju s jedne strane diviš veličini, a s druge poniznosti Marijinoj, razmisli: Postoje trenutci u kojima Svevišnji po tvojem anđelu ili po tvojim poglavarima govori tebi, otkrivajući ti o nečemu Svoju volju, i onda – u tome je tvoja, kršćaninova veličina – čeka i tvoj pristanak. Jao tebi ako ga oholo uskratiš, umjesto da ponizno s Marijom izraziš svoju poslušnost riječju koja je i cijelom svijetu i pojedincu na spas: "Evo sluškinje Gospodnje."


Augustin Maria Ilg, "Tugendspiegel für Priester und Ordensleute, d. i. Betrachtungen über das Leben, die Lehre und das Leiden Jesu Christi auf alle Tage des Kirchenjahres", 1873.

Zbogom kršćanskom životu

II. nedjelja došašća

O Ivanu Krstitelju u tamnici

Danas, kad nam Evanđelje pred oči stavlja zasužnjenog Ivana Krstitelja, zamisli, dušo moja, ovoga svetog čovjeka gdje okovan teškim verigama, bačen u tamnicu, očekuje svakog časa smrt, i onda razmatraj:

1) Zašto je Herod bacio Ivana u tamnicu? Ovaj je prorok živio u pustinji životom tako čudesno svetim da je sav svijet iz grada i sela grnuo k njemu. Nemalen broj njih smatrao ga je ustalim prorokom Ilijom, a neki čak obećanim Mesijom. Njegov primjer kao i njegova riječ, dvosjekla poput mača, obraćali su najokorjelije grešnike, pa i sam Herod divio se pustinjskom propovjedniku i rado ga slušao. No sada Heroda obuzima duh nečistoće, i svršeno je sa svim dobrim nakanama što su ih u njemu možda pobudili lik i riječi propovjednika pokore, dapače nečisti ga duh tjera dotle da on ne preza ni pred tim da velikog, nedužnog Ivana, kojemu se i sam divi, baci u tamnicu. O, dušo moja, ništa neka ti ne bude tako zazorno kao duh nečistoće. Dopustiš li mu da makar samo mišlju i željom prodre u tvoje srce, zbogom kršćanskom životu, a kamoli savršenosti. Za stablo u cvatu nisu tako opasne gusjenice kao što je za kršćanina, a pogotovo za svećenika, duh nečistoće i u najblažem obliku.

2) Zašto Herod, premda je i zasužnjenog Ivana volio čuti i čak ga se bojao, ipak nije odustao od svoje strasti? Zato što je njegov strah bio čisto ljudski. Herod se, kako to pokazuje njegov život i njegovo ponašanje kad je od njega zatraženo smaknuće Krstitelja, bojao samo ljudi, a Boga ne. Taj ljudski strah međutim, kaže sv. Krizolog, ne odnosi grijehe, ne suspreže zlu volju. Pravi pak strah Božji popravlja osjećaje i pribavlja nedužnost. Ogledaj se, dušo moja, u Herodu. Sve dok te samo ljudski strah, bojazan pred poglavarima, strah od sramote, dakle puki ljudski obzir odvraća od grijeha ili od ispunjenja pritajene strasti koju gajiš u mislima i željama, nisi sigurna od grijeha i nećeš se osloboditi svojih zlih sklonosti. Boj se Boga, "koji vidi u skrovitosti i može dušu i tijelo baciti u pakao"; tada ćeš se, samo tada, očuvati i biti slobodna od grijeha.

3) Razmatraj neistraživi sud Božji koji se očituje pri utamničenju Ivana Krstitelja. Herod, poročan čovjek i stalna sablazan svim svojim podanicima, živi i dalje u blagostanju i uživa slatki život, a Ivan, zrcalo kreposti i izvor duhovne okrepe svemu narodu, nedužan je progonjen zbog istine i nalazi se u okrutnoj tamnici. Tako Bog običava postupati s pobožnima da bi ih pročistio kao zlato u ognju te pripremio za nebesko svjetlo i sjaj vječne slave. S druge strane prepušta bezbožnike strašnom sudu kad, umjesto da ih pohodi spasonosnim kaznama i nevoljama, pušta da žive u sreći i blagostanju. To je obilan posljednji obrok, kakav priređuju osuđeniku na smrt; nagrada od pravednog Boga za ono malo dobra koje i zli čine. Ali, jao, to je osuđenički objed pred strovaljenje u pakao.

Dušo moja! U svojoj mračnoj, bijednoj tamnici Ivan je pun pouzdanja i spokojno se suočava sa smrću, jer se čedan i bogobojazan nema čega bojati. Zašto si onda ti unutar prijateljskih zidova svoga samostana ili redovničke kuće nezadovoljna, mrzovoljna? Možda zato što, ma i u najneznatnijoj mjeri, podbacuješ s obzirom na prve dvije točke ovog razmatranja?

Augustin Maria Ilg, "Tugendspiegel für Priester und Ordensleute, d. i. Betrachtungen über das Leben, die Lehre und das Leiden Jesu Christi auf alle Tage des Kirchenjahres", 1873.