utorak, 29. prosinca 2009.

Odgovor komisije Ecclesia Dei

Uskoro ću staviti i skeniranu kopiju, a u međuvremenu evo prijepisa. Pismo je stiglo danas, 29.12.2009. Nakon originala slijedi prijevod. Osobne informacije sam izbacio i na njihovu mjestu stoji ---.

***


Pontificia Comissio "Ecclesia Dei"
N. ---
Rome, 22 December 2009

Mr. ---
---
10000 ZAGREB
CROATIA


Dear Mr. ---,

We wish to acknowledge receipt of your letter of 9 November 2009 regarding the celebration of the Mass according to the extraordinary form.

We have made contact with the Cardinal Archbishop of Zagreb regarding the application of the Motu Proprio.

With all best wishes for this Christmastide, I remain

Sincerely yours in Christ,

Rev. Msgr. Guido Pozzo
Secretary                        

***

Dragi g. ---,

želimo potvrditi primitak Vašeg pisma od 9. studenog 2009. u vezi slavljenja Mise prema izvanrednom obliku.

Kontaktirali smo kardinala nadbiskupa zagrebačkog u vezi primjene motuproprija.

S najboljim željama za ovo božićno vrijeme, ostajem

iskreno Vaš u Kristu,

preč. Guido Pozzo
Tajnik                   
 

DODANO 21.1.2010.
Evo i kopije pisma iz koje su izbrisani osobni podaci:

utorak, 22. prosinca 2009.

Gostujući autor - Božićne mise

Naš prijatelj Ivan pripremio je vrlo lijep članak o Božićnim misama koji donosim u nastavku.
Samo kratki tumač slova u naslovu većine videa:
E - Ensemble Organum
H - Cistercienserabtei Stift Heiligenkreuz
M - Choralschola der Benediktinerabtei Münsterschwarzach

***

U srcu kršćanske vjere leži otajstvo Utjelovljenja Riječi. Slavi se upravo nakon najduže noći u godini kada se (na sjevernoj polutki) dani počinju produžavati dok ne stignemo k ljetnom solsticiju koji je povezan s osobom Ivana Krstitelja. Kako bi proslavila ovaj trenutak, Crkva koristi izniman - gotovo neprekinuti - liturgijski ciklus u kojemu su uobičajeni Časovi prepleteni sa četiri Mise.

Prva Misa započinje odmah nakon devetog časa, kada je sunce na polovici puta između svog zenita i sumraka. Zatim se, u posljednjim odsjajima dana, pjeva prva Večernja Rođenja Gospodnjega. Kada nastane tama, Povečerje slavi prvi sat noći. Nakon kratke stanke započinje velika služba Bdjenja čija svečana ceremonija traje više od tri sata dok noć ne prispije svome epicentru; u to vrijeme slavi se Polnoćka. Kako se razdoblje tame približava kraju, sat prije prvog svjetlucanja zore, započinje služba Jutarnje čija posljednja dva korala - himan i evanđeoski hvalospjev - moraju odgovarati dolasku svjetlosti u svetište. Tada služba Prvog časa, koja traje samo dvadesetak minuta, uvodi Misu u zoru. Kratak predah i kad sunce dospije na pola puta između obzora i zenita - tj. o trećem času - započinje služba Trećeg časa koja uvodi Četvrtu Misu. Između početka ciklusa - nakon devetog časa 24. prosinca - i početka posljednje Mise - nakon trećeg časa 25. prosinca - proteklo je šest sati dana i dvanaest sati noći. Ova geometrija vremena, koja naše suvremenike ostavlja ravnodušnima, sačinjavala je za naše pretke temelj litugijskog čina.

ponedjeljak, 21. prosinca 2009.

Sveti Toma, moli za nas!


Da nobis, quaesumus Domine, beati Apostoli tui Thomae solemnitatibus gloriari: ut eius semper et patrociniis sublevemur, et fidem congrua devotione sectemur. Per Dominum nostrum, Iesum Christum, Filium tuum, qui tecum vivit et regnat in unitate Spiritus Sancti Deus, per omnia saecula saeculorum.

Give us, Lord, we beseech Thee, a share in the glory of today's festival of Thy blessed Apostle Thomas: and grant that we may be uplifted by his patronage and drawn with fitting devotion to equal him in faith. Through our Lord ...
(ostali promjenjivi dijelovi)



Sveti Ivan Zlatousti:

I sada, svi su se bojali napada Židova, ali Toma više od ostalih; zato i reče:
Hajdemo i mi da umremo s njime!
Neki kažu da je i sam želio umrijeti; ali nije tako; ovaj je izričaj više znak kukavičluka. Pa ipak, nije prekoren jer je Krist još podupirao njegovu slabost, ali kasnije postade jači od svih i nepobjediv. Jer divna je stvar u ovome: da gledamo onoga tko je bio tako slab prije raspeća, kako poslije raspeća, i nakon što je povjerovao u uskrsnuće, postaje revniji od svih. Tako je velika moć Kristova. Isti čovjek koji se nije usuđivao u društvu Kristovu otići do Betanije, isti je, Krista ne videći, protrčao kroz skoro čitavi naseljeni svijet i prebivao usred naroda koji su bili puni umorstava i željni da ga ubiju.

četvrtak, 17. prosinca 2009.

O komentarima

Izvjesni komentator koji se ne predstavlja (čak ni nekim izmišljenim nadimkom) ostavlja na starim temama različite komentare. Budući da nemam volje moderirati komentare na starim postovima, osim ako je to nužno, ostavljam ovdje mogućnost da ponovi svoje komentare. Iako mi se ne sviđa način na koji oblikuje svoje primjedbe i riječi koje pri tome koristi, ne vidim ništa osobno uvredljivo u komentarima koje je do sada dao, pa ga pozivam da ih na ovom mjestu ponovi. Na taj način će moći diskutirati s čitateljima kojima je do toga stalo, a ja ću samo na ovom postu malo oslabiti moderiranje komentara. To ne znači da ću dopustiti vrijeđanje, nego samo eventualno, žustriju raspravu.

Ne trebate zaboraviti da svoje misli uvijek možete ostavljati u potpunoj slobodi (naravno, ako ne kršite vrlo liberalne propise Googlea) na svom blogu koji vrlo jednostavno možete otvoriti OVDJE. Ovdje, u Markovoj i mojoj "avliji", imam pravo odrediti što može, a što ne.

srijeda, 16. prosinca 2009.

Fotografije Gaudete nedjelje

Već sam spomenuo u prethodnom postu kako se na 3. nedjelju došašća može koristiti ružičasta misnica. Takvo ruho koristi se još samo na 4. nedjelju korizme i zapravo se odatle po analogiji i proširilo na ovu nedjelju. Više o nastanku te tradicije pročitajte kod pater Z.-a, izdvajam samo nekoliko rečenica (dodao sam i par linkova):
The tradition of rosacea vestments grows from the history of the Roman Stations. The Station church today is the Basilica of the Holy Cross of Jerusalem, where the Emperor Constantine’s mother St. Helena placed relics of Cross and Passion brought back to Rome from Jerusalem. At this basilica on this day, Popes blessed roses made of gold to be sent to Catholic monarchs and distinguished sons and daughters of Holy Mother Church. Therefore Laetare was also nicknamed Dominica de rosa.... Sunday of the Rose. This is how rose-colored vestments developed for that church on this Sunday. The color spread to the rest of Rome, and then spilled over to the corresponding Sunday in Advent, Gaudete. Rosacea was diffused to the whole world with the promulgation of the Missale Romanum by St. Pope Pius V in 1570.
S obzirom da se koristi samo dva dana u godini, većina župa ne posjeduje ružičasti set (misnicu, štolu, veo,...). No, bojim se da je u Hrvatskoj puno veći problem siromaštvo duha, nego materijalno siromaštvo. Većina svećenika (a i vjernika laika!) i ne razmišlja da je ljepota jedan od putova koji nas vode k Bogu, već su za liturgiju spremni izdvojiti samo nužni minimum, za misnicu je najvažnije da ne košta puno, da je lagana i da se može lako održavati (po mogućnosti nikako), pa je najčešći izbor nekakva sintetička plahta s rupom u sredini koja obično nije bizarno ružna, ali je daleko ispod standarda koji većina ljudi ima u biranju svoje (svečanije svjetovne) odjeće.

Dosta je bilo moga jadikovanja! Ono i ne bi zavrijedilo vlastiti post, nego služi kao (poprilično loš) uvod u jedan primjer iznimke od one većine koju sam spominjao. Nadam se da će vam se fotografije koje slijede svidjeti, nastale su u različitim uvjetima i od različitih fotografa (kojima puno hvala!). Kliknite na slike koje želite vidjeti detaljnije!











nedjelja, 13. prosinca 2009.

Gaudete

Treća nedjelja došašća naziva se Gaudete (=radujte se) nedjelja prema ulaznoj pjesmi koja ističe radost u Gospodinu. Ova tema provlači se kroz čitavu liturgiju, pa i liturgijsko ruho umjesto pokorničkog ljubičastog može biti svjetlije, tj. ružičasto (1, 2).

***

Liturgija svete mise ove nam nedjelje donosi preporuku koju sveti Pavao stalno upućuje prvim kršćanima u Filipima: "Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se!" I odmah apostol daje i glavni razlog za ovu duboku radost: "Gospodin je blizu!" To je i razlog adventske radosti, kao i one svakodnevne: Isus nam je jako blizu. I svakim nam je danom sve bliži. Sveti Pavao nam tako daje ključ za razumijevanje izvora naših žalosti: žalosni smo kada nas naši grijesi ili mlakosti udaljavaju od Boga.

Gospodin nam uvijek dolazi u radosti, ne u tuzi. "Njegova otajstva su sva radosna otajstva; žalosna otajstva smo mi izazvali."

"Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!" "Zdravo...": grčki tekst doslovno kaže "Raduj se...". Božja blizina razlog je radosti Blažene Djevice. I Ivan Krstitelj, još nerođen, u utrobi Elizabetinoj pokazat će svoju radost zbog blizine Mesije. Anđeo će reći pastirima: "Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod. Danas vam se rodio Spasitelj..." Radost je posjedovati Isusa, žalost je izgubiti ga.
...
Veselje svijeta je slabašno i prolazno. Veselje kršćanina je duboko i sposobno izdržati posred poteškoća. Spojivo je s boli, bolesti, neuspjesima i nevoljama. "Ja ću vas opet vidjeti i srce će vam se radovati i radosti vaše nitko vam oteti neće", obećao je Gospodin. Nitko i ništa nam ne će oduzeti ovaj radosni mir, ako se ne odvojimo od njegova izvora.
...
U mnogim okolnostima, kao u ovom trenutku molitve, bit će potrebno da mu se obratimo u intimnom i dubokom razgovoru pred svetohraništem; i da otvorimo svoju dušu u ispovijedi, u osobnom duhovnom vodstvu. Tu ćemo pronaći izvor radosti; naša zahvalnost pokazat će se u življoj vjeri, u većoj nadi koja će ukloniti tugu, i u boljem davanju za druge.
...
Žalosna duša prepuštena je mnogim napastima. Koliko grijeha je počinjeno u sjeni tuge! Kad je duša radosna, ona se otvara prema drugima, potiče ih; tuga potamnjuje okružje i nanosi mu štetu. Tuga se rađa iz sebičnosti, iz brige o samome sebi koja zaboravlja na druge, od nemara u poslu, slabog mrtvljenja, traganja za zadovoljstvima, neurednosti u odnosu s Bogom. Zaboraviti sami sebe, ne dati se posve zaokupiti vlastitim interesima, neophodan je uvjet za upoznati Krista, predmet naše radosti, i služiti mu.

Tko je pretjerano zaokupljen samim sobom, teško će pronaći radost otvaranja Bogu i drugima. A da bismo došli do Boga i rasli u krjepostima, moramo biti veseli.
...
Pripravimo Božić zajedno s Marijom. Nastojmo ga pripraviti u svojoj sredini stvarajući ozračje kršćanskog mira i darujmo mnogo malih pažnja i izraza ljubavi onima koji su oko nas. Ljudi trebaju dokaze da je Krist rođen u Betlehemu, a malo je dokaza toliko uvjerljivo kao što je stalna radost kršćanina, pa i onda kada se pojave bol i poteškoće.

Blažena Djevica ih je imala mnogo na putu u Betlehem. Umorna od duga putovanja nije nalazila dostojna mjesta na kojem bi se rodio njezin Sin; ali zbog ovih problema nije izgubila radost promatranja Boga koji "tijelom postade i nastani se među nama".

***

Većina ljudi koji su posjetili zagrebačku katedralu u jutarnjim satima radnim danom primjetili su da je pred jednom ispovjedaonicom malo duži red koji se ne prekida ni u trenutku kada je određen kraj termina za ispovijedanje. Ako su prišli bliže, mogli su na vratima primjetiti pločicu s imenom J. Ramos. Velečasni Jorge Ramos je vikar Opusa Dei u Hrvatskoj. Evo i nekoliko intervjua s njime ako vas zanima više: 1, 2, 3, 4, 5. Pater Ramos je jedan od najpopularnijih ispovjednika u Zagrebu, a i šire, jer je uvijek na raspolaganju za ispovijed i uvijek ima vremena za saslušati onoga koji se ispovijeda te daje dobre savjete.

Spominjem pater Ramosa jer vam želim preporučiti njegova kratka tjedna razmatranja koja možete poslušati na internetu. Možda nije zgorega spomenuti da se preko internete može slušati i Hrvatski Katolički radio i Radio Marija.

***

Ukoliko se, poput mene, ne interesirate previše za politička zbivanja, mogu vam pri nadolazećim izborima za predsjednika države pomoći odgovori kandidata na nekoliko pitanja koje je postavio Glas Koncila: prvi dio, drugi dio. Sigurno da sve te odgovore treba uzeti sa šakom soli, ali ako netko primjerice čak i u odgovoru pripremljenom za katolički tjednik jasno kaže da se zalaže za pravo na pobačaj, onda za takvu osobu ja u savjesti ne mogu glasati. Naravno, to nije jedini kriterij, ali je sigurno eliminirajući.

***

Moram priznati da me obradovala sljedeća rečenica iz teološkog osvrta o svećeništvu i euharistiji:
Zabrinjavajuća činjenica da određeni broj svećenika odbija koncelebraciju u ime »tradicije« ili pak da euharistiju slave sami u ime »funkcionalnosti«, dovoljno govori o oslabljenom stanju crkvenosti euharistije, a tako i o nedozreloj svijesti o općem svećeništvu svih vjernika.
Iako je koncelebracija bila kroz povijest Crkve česta i na istoku i na zapadu, stoljećima prije 2. vatikanskog sabora na zapadu je ta praksa gotovo iščezla osim u slučaju ređenja svećenika i biskupa, a i tada u drugačijem obliku od ovog kojeg sada poznajemo. Tko je god bio na istočnoj liturgiji, lako će primjetiti da koncelebracija najčešće izgleda puno drugačije od onoga što smo navikli gledati u novom obredu latinske crkve. Dok je u božanskoj liturgiji zadržana transcendentnost i uzvišenost otajstva koje se slavi (čemu sigurno pridonosi smjer slavljenja i usklađeno pjevanje), na novoj misi se koncelebracija najčešće prepoznaje po zbrci i improvizacijama koje su gotovo neizbježne: svećenici se na licu mjesta dogovaraju i pokazuju tko će gdje stati, tko će što pročitati, tko treba reći imena kojih pokojnika i slično, a to sve, naravno, okrenuti prema puku.

Poseban problem su masovne mise kada stotine svećenika koncelebriraju tako da neki od njih jedva i vide oltar na kojemu su darovi koje posvećuju. Potrebno je nešto u tom smislu promijeniti i "nužno je vratiti se izvornom smislu koncelebracije, a to je znak jedinstva svećenstva".

Ja se slažem s pater Z.-om koji kaže da bi koncelebracije trebale biti "sigurne, legalne i rijetke". U svakom slučaju ne bi se smjelo nekog svećenika prisiljavati da koncelebrira iz bilo kakvog razloga. Uostalom i Zakonik kanonskog prava kaže:
Kan. 902 - Svećenici mogu euharistiju koncelebrirati, osim ako drukčije traži ili savjetuje korist vjernika; ipak je svaki posve slobodan slaviti euharistiju pojedinačno, ali ne u vrijeme kad se u istoj crkvi ili kapeli slavi koncelebracija.

***

Za kraj vam ostavljam dvije verzije popularne adventske pjesme - Rorate Caeli desuper - Nebesa, odozgor rosite (prva verzija, druga verzija, prijevod). Ako hoćete, možete i vi ostaviti link na omiljenu pjesmu iz došašća.

subota, 5. prosinca 2009.

Pro multis?

Još prije tri godine uputio je tadašnji pročelnik Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, kardinal Francis Arinze, sljedeći dopis svim biskupskim konferencijama (dopis donosim u cjelosti jer stranica latinska-misa.com s koje je ovaj prijevod uzet više ne funkcionira).
Uzoriti / prečasni gospodine,

Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata je u srpnju 2005. godine, uz pristanak Kongregacije za nauk vjere, pisala svim predsjednicima biskupskih konferencija, kako bi od njih zatražila dobro promišljenu prosudbu prijevoda izraza pro multis, prilikom posvete Predragocjene Krvi, na različite narodne jezike. Odgovore biskupskih konferencija proučile su dvije vatikanske kongregacije te je podastrto izvješće Svetome Ocu.

Prema Papinome naputku ova Vam kongregacija sada obznanjuje sljedeće:

1. Tekst s izričajem pro multis pripada crkvenoj predaji. U njemu su utvrđene riječi koje se u rimskome obredu Latinske crkve primjenjuju od prvih stoljeća. Tijekom proteklih trideset godina neki su službeno odobreni prijevodi na narodne jezike primjenjivali tumačiteljski izričaj »za sve«, »per tutti« ili izričaj ovome ekvivalentan.

2. Ne postoji nikakva sumnja o valjanosti Misa koje su slavljene sa zakonito odobrenim riječima te su sadržavale izričaj »za sve«, kao što je Kongregacija za bogoštovlje već obznanila [godine 1974]. Izričaj »za sve« nesumnjivo stoji u skladu s ispravnim tumačenjem namjere našega Gospodina na način kako je izražena u tome tekstu. Vjerska je dogma da je Krist na križu umro za sve ljude.

3. Ipak, postoji mnogo argumenata koji govore u prilog preciznijega prijevoda tradicionalnoga izričaja pro multis:

a) Sinoptička Evanđelja (Mt 26, 28; Mk 14, 24) izričito govore o »mnogima« za koje Gospodin prinosi žrtvu. Ovaj su izričaj različiti bibličari povezali s riječima proroka Izaije [»Sluga moj pravedni opravdat će mnoge«, usp. Iz 53, 11]. U evanđeoskim tekstovima lako je bilo moguće reći »za sve« (tako npr. Lk 12, 41). Ipak, riječi pretvorbe doslovce glase »za mnoge«. Zbog toga su te riječi prevedene na taj način i u suvremenim prijevodima Biblije.

b) Rimski obred je kod pretvorbe vina na latinskome uvijek sadržavao riječi pro multis, nikada pro omnibus — za sve.

c) Anafore — euharistijske molitve — različitih istočnih obreda, bilo na grčkome, sirijskome, armenskome ili slavenskome jeziku, sadržavaju ekvivalent latinskih riječi pro multis.

d) »Za mnoge« jest točan prijevod pro multis, a »za sve« predstavlja svojevrsno tumačenje kakvo, pravo uzevši, pripada katehezi.

e) Izraz »za mnoge« otvoren je za uključivanje svakoga čovjeka te svjedoči o činjenici da se ovo spasenje ne događa na mehanički način, bez pristanka ili sudjelovanja pojedinca. Vjernik je, zapravo, pozvan s vjerom prihvatiti dar koji mu je ponuđen i primiti nadnaravni život koji se daje onima koji sudjeluju u tome otajstvu te svjedoče o njemu svojim životom, kako bi bili ubrojeni među »mnoge« o kojima ovaj tekst govori.

f) U smislu Upute Liturgiam authenticam valja uložiti napore da se u izdanjima na narodnome jeziku točnije drži latinskoga teksta.

4. Stoga se mole biskupske konferencije zemalja u kojima se trenutno upotrjebljava izričaj »za sve«, ili njemu ekvivalentan, da u idućoj godini ili dvije godine održe vjernicima potrebne kateheze o toj stvari, kako bi se pripravili na uvođenje točnoga prijevoda izraza pro multis na narodni jezik, primjerice »for many«, »per molti« itd. To će se učiniti kod sljedećih prijevoda Rimskoga misala, koje će biskupi i Sveta Stolica odobriti za upotrjebu u raznim zemljama.

O točki 3.e) detaljnije govori Rimski katekizam (v. original):
The additional words for you and for many, are taken, some from Matthew, some from Luke, but were joined together by the Catholic Church under the guidance of the Spirit of God. They serve to declare the fruit and advantage of His Passion. For if we look to its value, we must confess that the Redeemer shed His blood for the salvation of all; but if we look to the fruit which mankind have received from it, we shall easily find that it pertains not unto all, but to many of the human race. When therefore ('our Lord) said: For you, He meant either those who were present, or those chosen from among the Jewish people, such as were, with the exception of Judas, the disciples with whom He was speaking. When He added, And for many, He wished to be understood to mean the remainder of the elect from among the Jews or Gentiles.

With reason, therefore, were the words for all not used, as in this place the fruits of the Passion are alone spoken of, and to the elect only did His Passion bring the fruit of salvation. And this is the purport of the Apostle when he says: Christ was offered once to exhaust the sins of many; and also of the words of our Lord in John: I pray for them; I pray not for the world, but for them whom thou hast given me, because they are thine.
I u hrvatskom je izdanju misala u upotrebi izraz "za sve ljude" umjesto "za mnoge":
Ovo je kalež moje krvi novoga i vječnoga saveza koja će se proliti za vas i za sve ljude na otpuštenje grijeha.
Izgleda da je ova odredba iz Rima bačena u Hrvatskoj, kao i mnoge druge, a osobito one koje se tiču liturgije, u zaborav. Primjenjeno je najefikasnije sredstvo protivljenja, a to je naprosto ignoriranje. Takav je zid šutnje samo nakratko bio rastvoren da bi se opravdalo korištenje sadašnjeg prijevoda i upozorilo da je dopis bio za prijevode na engleski jezik, dakle, za neke tamo daleko koji imaju problema, a ne za nas kojima je super. Slično je i motuproprij Summorum Pontificum bio predstavljen kao nekakav ustupak za šizmatike u dalekom i mračnom svijetu. U međuvremenu se naširoko kod nas raspreda (1, 2, 3) o gotovo nebitnoj promjeni izraza "Riječ je Gospodnja" u "Riječ Gospodnja", mjesto da se posvetimo puno važnijem ispravku koji se nalazi u najvažnijem i najsvetijem dijelu mise. Možda bi bilo dobro i poučiti vjernike o toj promjeni koja će se nužno zbiti kako se ne bi dogodilo da ih zatekne nespremne, pa da kao u spomenutom primjeru, počnu rogoboriti zbog promjene "tradicije" koja ima životni vijek par desetaka godina i zamijenila je onu koja seže u početke Crkve.

Vrlo detaljnu obradu ove tematike možete naći kod Father Z-ja:
Rimski kanon - "Simili modo": dio prvi, dio drugi, dio treći, dio četvrti; Ratzinger i pro multis.

subota, 28. studenoga 2009.

Glagoljaško pjevanje - Pjevana baština

U nedostatku pisanih izvora, o srednjovjekovnom nam postojanju glagoljaškoga pjevanja tek posredno svjedoče sekundarni izvori: srednjovjekovni zapisi u kronikama, arhivski dokumenti i putopisni zapisi. Najpoznatiji takav zapis je onaj kardinala Bosona (biografa i pratioca pape Aleksandra III.) iz biografije pape Aleksandra III. Prigodom Papina pohoda Zadru godine 1177. lokalno ga je pučanstvo i svećenstvo dočekalo pjevajući laude i kantike koje gromko odzvanjahu na njihovu slavenskom jeziku — cum immensis laudibus et canticis altissime resonantibus in eourum slavica lingua.
Nedavno je pokrenuta internet stranica Pjevana baština na kojoj uz kratku povijest glagoljaškog pjevanja možete naći i projekte kojima se istoimena udruga bavi kako bi ispunila svoj cilj, a to je "očuvanje i promicanje kulturne baštine, s naglaskom na hrvatsku pjevanu baštinu, osobito na glagoljaško pučko crkveno pjevanje." Najprije nekoliko riječi o glagoljaškom pjevanju:
Glagoljaško pjevanje. Liturgijsko pjevanje katoličkih svećenika i klerika glagoljaša na hrvatskoj redakciji crkvenoslavenskog jezika te potom iz toga proizišlo liturgijsko i paraliturgijsko pojedinačno i zborno pjevanje na hrvatskom jeziku. Uobičajilo se u hrvatskim krajevima od Istre, Hrvatskoga primorja, Like i sjevernojadranskih otoka do južne Dalmacije. Pretpostavlja se da se pojavilo na kraju IX. i početku X. stoljeća u bizantskoj Dalmaciji (primorska Hrvatska), te da se od početka posebno njegovalo u benediktinskim glagoljaškim samostanima. Održalo se u pojedinim župama do 1965., kada su odlukom II. vatikanskoga sabora u liturgiju uvedeni narodni jezici, a otada se izvodi tek u svečanim prigodama. Napjevi su se prenosili uglavnom usmenom predajom (poznata su samo dva notna zapisa, i to u hrvatskom glagoljaškom kodeksu iz 1556., koji se čuva u Arhivu HAZU), te su, pretrpjevši mnogostruke preinake, očuvani u različitim inačicama. Slobodnoga su ritma, jednoglasni ili višeglasni (uglavnom dvoglasni), nastajali su u starim tonalitetima, a novije inačice također u duru. Sadržavaju značajke bizantskog liturgijskoga pjevanja (A. Gastoué), gregorijanskoga korala i hrvatskih folklornih napjeva, poglavito od XVIII. stoljeća, od kada su u glagoljaškom pjevanju sve više sudjelovali i laici. Njihova povezanost s crkvenim pjevanjem na latinskom jeziku ogleda se u rubrikama glagoljskih kodeksa.“
G. Doliner i Đ. Križman-Zorić
Posebno su zanimljivi audio materijali koji su do sada snimljeni u raznim župama Šibenske biskupije gdje se takvo pjevanje još zadržalo. Svakako vam preporučujem da poslušate pjesme koje su dostupne na internetu. Možete i usporedi kako se napjevi za primjerice 'Gospodine, smiluj se' razlikuju od župe do župe.

petak, 27. studenoga 2009.

Crkva u Aljmašu

Stara crkva

vs

nova crkva


Ugodan vikend!


Dodatak od 16.7.2010. Stari oltar i novi oltar:


utorak, 24. studenoga 2009.

Sveti Ivan od Križa


Naš vrijedni suradnik Ivan (koji nam je za skoru budućnost pripremio još jednu poslasticu) uputio nas je na stranicu karmelićanki iz Colorada u SAD-u. Vrijedne sestre (monahinje) izrađuju svakojake lijepe stvari kao što možete vidjeti na njihovim stranicama, a Ivan iz iskustva jamči da ćete kad naručite koji artikl (poput recimo krunice) od ovih sestara biti ne samo zadovoljni jer ste pomogli u materijalnim potrebama ovim redovnicama tradicionalnog kova, nego ćete ostati zadivljeni i kvalitetom i ljepotom dobivenog.

Danas je prema tradicionalnom kalendaru blagdan svetog Ivana od Križa, pa posebno čestitamo Ivanu njegov imendan i molimo za njega zagovor ovog velikog sveca. Pridružite se i vi našoj molitvi barem kratkim zazivom.

Sestre karmelićanke šalju onima koji to žele i newsletter čiju arhivu možete pronaći ovdje. Izdvajamo samo nekoliko zanimljivih rečenica iz najnovijeg pisma u kojemu pokušavaju ispraviti ne posebno točnu sliku koju mnogi katolici imaju o sv. Ivanu od Križa:
Doctor of Mystical Theology (1542-1591) …When a young woman came very fearfully to his confessional at Avila, he encouraged her: “…The holier the confessor, the gentler he is, and the less he is scandalized at other people's faults, because he understands man's weak condition better." Sometimes as superior in the monastery he coughed or rattled the rosary hanging from his belt, to warn an offending friar of his approach. This was St. John of the Cross, often and even commonly thought of as the utmost in severity.

St. John was essentially a very gentle person, yet very intense. If he drove a generous and well-disposed penitent and spiritual child hard, it was only to lead him to greater union with God. He was not anxious to catch anybody breaking silence or infringing on some other monastic rule. He was willing to look the other way; yet he never closed his eyes to what really needed correcting. His strong sense of justice and the desire to see others advance led him to impose punishments that were on occasion severe.

… He could never compromise, but his sense of balance between justice and love was delicate… St. John of the Cross dipped deeply into the wells of contemplation, and his union with God reflected some of the justice and mercy of God, which to most mortals often seem apparently contradictory—unless a person can look far below the surface of things.

DODATAK: Uzmite u obzir informacije iz komentara ovog posta. S obzirom da u citatu koji je osnova ovog posta nema ništa problematično, ostavit ću sve kako jest. Hvala anonimnom komentatoru!

nedjelja, 22. studenoga 2009.

Svinjska gripa

Ovih dana u Hrvatskoj hara gripa, ona obična i još više svinjska. Medij nas žele uvjeriti da se ove sezone živi opasno i na rubu epipandemije koja će poput terminatora zavladati ako ne cijelim svijetom, a ono barem regijom. Jutarnji list čak ima krizni stožer svinjske gripe. Ne želim podcijenjivati protivnika, ali prema nekim člancima obična gripa tipa vulgaris je jednako opasna, ako ne i opasnija od svinjske. Nigdje ne mogu naći krizni stožer za običnu gripu???
Cijela ova medijska pompa oko svinjske gripe navela me da razmislim o prijašnjim pandemijama puno smrtonosnijih bolesti, a to baš neveselo razmišljanje zainteresiralo me na jedan konkretan, katolički aspekt tih pandemija. Počeo sam razmišljati koji su točno svetci pomagali, bilo svojom fizičkom prisutnošću, bilo svojim zagovorom, u doba velikih zaraza.
Tražeći na mreži, naišao sam na dobar članak Željka Dugaca iz Odsjeka za povijest medicinskih znanosti HAZU-a u Zagrebu. U njemu spominje četrnaest svetih zaštitnika:
Od 16. se stoljeća u Europi ustalilo i četrnaest svetačkih likova koji su štitili od raznih tjelesnih patnji. Toj su skupini pripadali sveti Akacij, Barbara, Blaž, Cirijak, Dionizije, Egidije, Erazmo, Eustahije, Juraj, Katarina, Kristofor, Margareta, Panteleon i Vid. Na našem su području štovanje navedene skupine svetaca najvjerojatnije proširili franjevci. Od doba baroka prikazuju se ti sveci na oltarnim slikama u brojnim crkvama sjeverne Hrvatske. O štovanju četrnaestero svetih pomoćnika na našem području nalazimo pisane tragove u 18. stoljeću, te iz pera Hilariona Gašparotija čije propovijedi govore o tim pobožnostima. Obraćanje svecima zaštitnicima, osobito svetom Roku, Sebastijanu i Fabijanu, tradicionalnim zaštitnicima od kužnih bolesti, doživljava svoj uspon u 19. stoljeću zbog pojave do tada nepoznate bolesti u Europi — kolere.
Moj stariji brat blizanac je već u jednom od prvih članaka na blogu preporučio nekoliko dobrih stranica o životima svetaca od kojih je na hrvatskom izdvojio svetac dana i biografije svetaca.
Prošao sam na ovim stranicama kroz kratke biografije gore spomenutih svetaca i nekako najprikladniji za ovo vrijeme učinio mi se sveti Rok...
Na svome hodočašću u Rim, Rok se zaustavio u Acquapendente gdje se dao na dvorenje okuženih bolesnika u bolnici, a učinio je s Božjom pomoću i nekoliko čudesnih ozdravljenja. Dvoriti okužene značilo je izložiti se stvarnoj opasnosti po vlastiti život...

...U Piacenzi se Rok razbolio od kuge. Građani su ga zbog toga prognali iz svog grada i on se osjetio osamljen kao Krist na križu, ali nije očajavao. Sklonio se u jednu šumu i ondje hranio biljem, uzdajući se u Božju providnost. Neki životopisci spominju da mu je tada svaki dan dolazio jedan pas noseći mu komad kruha.
Ovaj dio sa psom koji je prema legendi pomagao svetom Roku da preživi bio mi je posebno zanimljiv. U vrijeme kada je jedna životinja, svinja, nenamjerno "kriva" za novu bolest nekako se prikladno čini spomenuti sveca kojemu je u bolesti pomagala druga životinja. Biografija ide dalje:

Talijanski patricij Gottardo Pallastrelli, naišavši na bolesnog Roka u šumi, upusti se s njim u razgovor. Inače baš nije bio čovjek duboke vjere. Sveti je patnik učinio na njega izvanredan dojam. On se pod njegovim utjecajem obratio, prihvatio ga, njegovao ga, dok Rok nije ozdravio. Zadobivši zdravlje, Rok se vratio u svoj zavičaj, ali njegovu trpljenju još nije bio kraj. Iscrpljen od teške bolesti, bio je posve izobličen tako da ga nisu mogli prepoznati. Uhvatili su ga te zatvorili. U zatvoru je proveo pet godina. Tada ga je još jedanput pohodila kuga. Svećeniku, koji mu je podijelio svete sakramente, otkrio je tko je. Preminuvši odano u Gospodinu 16. kolovoza 1327., bi od Gospodina odmah proslavljen raznim čudesnim znakovima
Gledajući samo ovozemaljski Rokova priča završila je tužno-izobličen i bolestan umro je u tamnici. No mnogobrojnim dobrim dijelima, čvrstom vjerom i milošću Božjom zadobio je privilegiju vječnoga života, svjetla što niti jedna tamnica ne može ugasiti...
sveti Roko moli za nas!!!

Za kraj još samo da se jednom spomenem svinjske gripe... moram naglasiti da uskoro dolazi vrijeme za osvetu:
svinjokolja!!!

petak, 20. studenoga 2009.

www.latinska-misa.com

Internet stranica www.latinska-misa.com je (do sada bila) veliki i dragocjeni izvor informacija na hrvatskom jeziku. I ja sam puno puta linkao na tu stranicu. Budući da već duže vremena nije bilo novih sadržaja na njoj, webmaster se nije javljao na mailove, a forum je bio zatvoren za nove članove, pretpostavljam da su u nekom trenutku osobe koje su tu stranicu uređivale bile zbog vremenskih ili nekih drugih razloga u tome spriječene. Unatoč tome, stranica je i dalje (bila) najvažnije mjesto za ljude koji traže informacije o tradicionalnoj liturgiji na hrvatskom.

Zato mi je žao što pristup stranici www.latinska-misa.com više nije moguć. Nadam se da će se takvo stanje vrlo skoro popraviti, a u međuvremenu vam predlažem dvije mogućnosti. Neke od sadržaja možete i dalje naći na Internet arhivi. Jedan dio sadržaja nije više ni tako dostupan, pa sam najvažnije tekstove kopirao i pohranio OVDJE. Ovo je dakako samo privremeno rješenje, ali osigurava dostupnost barem nekih, po mom sudu najvažnijih, materijala koji su na stranici www.latinska-misa.com (bili) dostupni.

nedjelja, 15. studenoga 2009.

Kardinal Newman o liturgiji


Iz odabranih Misli o kršćanskoj vjeri kardinala Johna Henryja Newmana donosim nekoliko ulomaka o liturgiji po svom izboru. Uz svaki ulomak je skraćena oznaka izvora kojoj sam dodao link na dotično poglavlje sa internetske stranice Newmanovih sabranih djela, a u zagradi je godina kada je taj tekst izrečen ili objavljen.

***

...nije čudo da tamo gdje misao na sebe zakriva misao na Boga molitva i slavljenje kopne, a jedino propovijedanje cvate. Štovanje Boga jest prije svega nutarnje motrenje našeg Stvoritelja, Otkupitelja, Posvetitelja i Suca, dok raspravljanje, razgovaranje, držanje govora, dokazivanje, čitanje i pisanje o vjeri teži k tome da ga zaboravimo u sebi.
Jfc. 337 (1838.)

Vjerovati, a ne iskazivati poštovanje, štovati s prisnošću i kako komu godi, jest anomalija i čudna pojava nepoznata čak i lažnim religijama, da i ne spominjemo pravu... Štovanje i oblici pobožnosti - poput prigibanja koljena, skidanja obuće, ostajanja u tišini, propisna odijevanja i slično - smatraju se obveznima za dužno pristupanje Bogu.
PS VIII 5 (30.10.1836.)

...Blagoslov Presvetog Sakramenta jedan je od najjednostavnijih crkvenih obreda... Naš Gospodin svečano blagoslivlja svoj narod kao kada je uzdignuo svoje ruke nad djecom ili kada je blagoslovio svoje odabranike uzišavši s Maslinske gore. Kao što sinovi mogu doći pred roditelja po blagoslov prije počinka, tako... velika katolička obitelj dolazi pred svog vječnog Oca, nakon dnevne žurbe i mukotrpna posla, a on se nad njima smiješi, obasipljući ih blagom svjetlosti svoga Lica. To je potpuno ispunjenje onoga što je svećenik zazvao nad Izraelce: "Neka te blagoslovi Gospodin i neka te čuva! Neka te Gospodin licem svojim obasja, milostiv neka ti bude! Neka pogled svoj Gospodin svrati na te i mir ti donese!"
Prepos. 255 (1851.)

Svaki pozoran čitatelj Biblije uočit će kolik se naglasak stavlja na obvezu da javno bogoslužje bude bogato i raskošno.
PS VI 295 (23.9.1839.)

...je li naš Spasitelj rekao da je veličanstvenost pri štovanju Boga, veličanstvenost u njegovoj kući, pokućstvu, ukrasima, neprikladna, neprimjerena otkada je on došao na svijet? Odvraća li nas od izgradnje lijepih crkava ili uljepšavanja vjerskih obreda? Je li nas nagovarao na oskudnost? Je li se s omalovažavanjem izrazio o vještini graditeljstva? Je li dao naslutiti da bismo ga više obradovali time što bismo manje nastojali i trudili se oko vanjštine štovanja? Je li odbijanjem Herodove žrtve zabranio pobožnost kršćanima?
Mnogi ljudi tako misle. Ne pretjerujem kada kažem da misle: što je njihovo štovanje priprostije i neusiljenije, ono postaje duhovnije. Tvrde da nastojati oko vanjske ljepote bogoslužja znači ponašati se poput farizeja, biti lijep izvana, a prazan iznutra; kao što su farizeji hinili izvanjsku svetost i religioznost ne imajući nutarnju, da tako svaki onaj koji nastoji oko izvanjske religioznosti njoj žrtvuje nutarnju.
PS VI 298-299 (23.9.1839.)

On je osudio davanje prevelike pozornosti vanjštini, zanemaruje li se pri tome nutrina, koja je važnija. On je sam opomenuo farizeje rekavši im: "Ovo je trebalo činiti", a ono nutarnje "ne propuštati".
PS VI 301-302 (23.9.1839.)

Oni koji odbacuju dostojanstvo i doličnu vanjštinu pri bogoštovlju, da bi mogli što duhovnije moliti, zaboravljaju da je Bog Stvoritelj svih stvari, kako nevidljivih, tako i vidljivih; da je on Gospodar kako naših duša, tako i naših tijela, da ga treba štovati kako u skrovitosti, tako i javno... ne postoje dva Boga, jedan materijalni, a drugi duhovni, jedan Zakona, drugi evanđelja. Bog je jedan i Gospodar je svega što jesmo i svega što imamo; stoga sve što činimo mora biti opečaćeno njegovim pečatom i potpisom. Sa srcem, doista, moramo započeti jer iz srca proizlazi sve dobro i zlo. No započnemo li sa srcem, ne smijemo samo na srcu i ostati.
PS VI 304 (23.9.1839.)

Naši jezici moraju o njemu propovijedati, naši glasovi pjevati o njemu, naša mu se koljena prigibati, naše se ruke pred njim sklapati, naše glave pred njim klanjati, naša lica njime sjati, a naš ga hod navješćivati. Odatle izvire zajedničko štovanje, oblici molitve, pobožne ceremonije, tijek bogoslužja, svećenička ređenja, svećeničko ruho, svečana glazba i druge stvari slične naravi; sve su one, kao što i bijahu, prispijevanje nevidljivoga Kristova kraljevstva na ovaj svijet...
PS VI 287-288 (22.9.1840.)

Dok Katolička Crkva ne dopušta nikakve proizvoljne prosudbe o vjeri, ona dopušta... veliku širinu u pogledu štovanja.
LD XXVIII 150 (25.12.1876.)

...običaji i obredi, daleko od toga da su bez značenja, po svojoj su naravi kadri utiskivati u naše pamćenje i maštu temeljne i trajne istine; daleko od toga da bi bili praznovjerni, izričito su ozakonjeni u Bibliji u pogledu njihova temeljnog načela, a tradicija ih je predala Crkvi takvima kakvi jesu. Nadalje, oni se razlikuju u različitim zemljama po utemeljitelju Crkve u svakoj pojedinoj zemlji.
Tracts I 34,7 (9.9.1833.)

Takva je bila pažnja iz poslušnosti koju je naš Spasitelj pridavao religioznom sustavu pod kojim je bio rođen, i to ne samo u onoj mjeri u kojoj je taj sustav bio izravno božanski ustrojen, nego i kada su bili posrijedi vjerski obredi nenadahnutih, premda pobožnih ljudi, koji su se temeljili samo na crkvenom autoritetu. Njegovi apostoli slijedili su njegov primjer... Istina je da su naučavali kako obdržavanje židovskih obreda nije više ni od kakve koristi u smislu pridobivanja Božje naklonosti, da je Kristova smrt dana sada kao puna i dostatna otkupnina za grijeh... No oni sami niti su napustili židovske obrede niti su na to obvezivali druge koji su se na njih naviknuli. Obdržavanje običaja bilo je posve dovoljnim razlogom da ih se zadrži...
PS II 70-71 (1.1.1831.)

Može se, dakle, za Bibliju reći da nam je udijelila vjerski duh, a Crkva je ta koja se mora skrbiti za tijelo u kojemu će se taj duh nastaniti. Vjera mora biti ostvarivana u određenim činima, da bi trajno bila živom.
PS II 74 (1.1.1831.)

Ne postoji nešto poput apstraktne religije. Kada ljudi pokušavaju štovati Boga na taj (kako oni kažu) više duhovan način, zapravo završe tako da prestanu sa svakim religioznim štovanjem. To se događa često... Mladi, na primjer (a vjerojatno i oni koji bi trebali imati bolje znanje od njih), ponekad raspravljaju sa sobom: "Koja korist od redovite molitve ujutro i navečer? Zašto moliti riječima? Zašto klečati? Zašto ne bih mogao moliti u krevetu, ili u šetnji, ili oblačeći se?" pa završe tako da uopće ne mole. Ponavljam: kako bi izgledalo bogoslužje seoskim ljudima kada bismo s vjere poskidali vanjske simbole i naložili im da traže Nevidljivoga i da zure u nj?
PS II 74 (1.1.1831.)

Obrede koje je uvela Crkva, i to s razlogom - jer autoritet Crkve potječe od Krista - a obdržavaju se od davnina, ne mogu se ukinuti, a da se ne naudi našim dušama.
PS II 77-78 (1.1.1831.)

Ponekad se susrećemo s ljudima koji pitaju zašto čuvamo ove ili one obrede ili običaje; zašto se, na primjer, tako oprezno i strogo pridržavamo molitvenih obrazaca?; ili zašto ustrajavamo pri klečanju za vrijeme sakramenta večere Gospodnje?...; ili zašto ustrajemo na javnom slavljenju Boga samo na posvećenim mjestima?... Ta, i mnoga druga pitanja mogu se postavljati, a sva s istim obrazloženjem: "Sve su te stvari nevažne; o njima ne čitamo u Bibliji."
Izravan odgovor na takav prigovor jest da Biblija nikada nije ni bila naumljena da nam propiše te stvari, već one koje se tiču vjere; iako se u njoj ponegdje spominju naše stvarne dužnosti i navode neke točke koje se tiču ponašanja i stege, ona ipak ne polazi od toga što da činimo, već što da vjerujemo...
PS II 72 (1.1.1831.)

utorak, 10. studenoga 2009.

Istraživanje: religija i predsjednički kandidati

U pokušaju da pronađem stavove predsjedničkih kandidata o pitanjima koja su meni kao vjerniku bitna, naišao sam na vrlo zanimljiv članak.
Radi se o istraživanju koje je za tportal provela agencija Puls i već u članku naveden je niz "kurioziteta" kao:
- 60 posto ispitanih smatra da svećenici ne ispunjavaju svoj zavjet skromnosti,
- 73 posto birača smatra da svećenici ne žive u skladu s crkvenim naukom,
- tek 16 posto pripadnika katoličke vjere redovito pohađa bogoslužja,
- više od 60 posto ispitanih brak ne smatra svetom institucijom,
- gotovo 70 posto ispitanih smatra da se abortus ne treba zabraniti,
- gotovo 70 posto ispitanih podržava iz
vanbračne zajednice.
Prilično poražavajuće.
Na dnu članka je i excel tablica sa cjelokupnim rezultatima istraživanja. Trebat će mi nešto vremena da je proanaliziram, ali uskoro možete očekivati update sa komentarima...

UPDATE 11/11/2009:

Unatoč nestabilnosti excel tablice koja se par puta srušila uspio sam izvući nekoliko zaključaka. Prvo i osnovno, shvatio sam kakva sam to ja osoba i zato vam predstavljam sebe kako bih trebao izgledati prema statistici...

Ja sam žena starija od 60 godina.
Slavonka sam, imam osnovnu školu i glasat ću za Nekoga Drugoga.

Moji stavovi o pobačaju, umjetnoj oplodnji, zamrzavanju jajnih stanica i braku najviše se poklapaju sa ovom demografskom skupinom i zato mi se od sada na dalje možete obraćati sa šokica Marko!
Druga stvar koju mogu vidjeti u istraživanju jest da su muškarci samouvjereniji i upućeniji u svim pitanjima od žena (odnosno manje ih je odgovorilo sa ne znam), osim kod tvrdnje "Brak je sveta institucija i partneri ga nemaju pravo samovoljno raskinuti" gdje jednostavno jadni muški ne znaju u puno većem postotku nego žene. U gotovo svim drugim pitanjima manje muškaraca "nije znalo" od žena, osim u pitanju braka. Hm? Možda da pitaju svoje žene? Kad smo već kod muškaraca i žena, oko uloge muškarca i žene u obitelji i jedan i drugi spol ima apsolutno iste postotke odgovora... da nisu možda ispitivali bračne parove?
Odmah da se razumijemo Ličani su mi super, pa i neki od gostujućih autora na TBIBM su u duši Ličani, ali njihovi odgovori (Ličana, ne gostujućih autora) jednostavno su, barem meni, kontradiktorni. Sa jedne strane najviše se protive zamrzavanju jajnih stanica, sa sa druge strane najviše podržavaju umjetnu oplodnju.
Ljudi iz sjeverne Hrvatske, od kojih većinu, pretpostavljam, čine Zagorci, vrlo su kritični prema svećenicima. Više od 80% Zagoraca smatra da svećenici ne žive u skladu sa naukom koji propovijedaju, a njih gotovo 90% smatra da svećenici ne žive skromno kako bi trebali. Sjevernjaci istovremeno (uz Istru i Primorje) najrjeđe idu u Crkvu. Jesu li im se zamjerili njihovi svećenici ili ih nisu niti stigli zaista upoznati ostavljam za neko drugo istraživanje.
Da zaključim ovo kratko bušenje podataka izrazit ću nadu kako se u skoroj budućnosti neće uvesti "crkveni porez" jer ga trećina redovitih vjernika koji na misu idu barem jednom tjedno neće plaćati. Ja bih recimo odmah potpisao da se moj krizni porez umjesto Kosorici uplati Crkvi.

četvrtak, 5. studenoga 2009.

Svetac kojemu Amerika duguje svoje ime

Danas 5. studenog, a u nekim mjestima jučer 4. studenog bio je spomendan sv. Emerika, mađarski Imre, a hrvatski Mirka. On je bio mađarski princ u 11. stoljeću i više o tom svetcu pročitajte ovdje: na hrvatskom, na engleskom, na njemačkom. Evo što o njemu donosi Rimski martirologij:
Die 4 Novembris.
Apud Albam Regalem, in Pannonia, depositio beati Emerici Confessoris, qui fuit filius sancti Stephani, Hungarorum Regis.
(In Hungary at Alba Regalis, the death of blessed Emeric, confessor, the son of St. Stephen, king of Hungary.)
A evo i objašnjenja naslova ovog posta:
How did our Hungarian Szent Imre become the name giver of two continents? In the Middle Ages, Szent Imre’s popularity spread across Europe. He was universally regarded as the patron of youth. Churches were named after him. So was the Florentine explorer and cartographer Amerigo Vespucci. A painting in San Martino a Mensola in Settiguano, less than two miles outside the walls of medieval Florence, portrays Szent Imre – depicted with moustache, royal robes, and a lily in his hand – and his bride taking a vow of chastity before a crucifix (while St. Stephen looks on through an opening.) The inscription, dated 1391, identifies him as “Sco Amerigo d’Ungheria”, i.e., St. Emeric of Hungary.

Vespucci (1454 – 1512) made several voyages, trying, like Christopher Columbus, to find a passage to the Indies. He explored the northern coast of South America, and on his second voyage there, realized he had reached not India, but a new continent, a new world.

His name was picked up by an amateur geographer, Martin Waldseemüller, who, in 1507, printed a wood block map, with the name “America” [a Latinized version of Amerigo”] indicating the southern continent of the new world. A thousand copies of this map were sold. Later, a similar large continent was found, located to the north, and the name was extended to apply to it as well.

...

When Gerardus Mercator published a map of the world in 1538, he was the first to use the terms “North” and “South America.” And the names stuck.

Inače, sveti Emerik je uz svetog Ladislava suzaštitnik zagrebačke katedrale kojoj je prvi patron sv. Stjepan, mađarski kralj i Emerikov otac. Evo jednog zgodnog isječka zamišljenog razgovora iz kolumne Zvonimira Berkovića u Vjesniku:
Osim toga ja se i zovem –
Zvonimir.«
»Čudno ime!«
»Tako se zvao i posljednji
hrvatski kralj narodne krvi. Vi
biste ga mogli i osobno poznavati.
Njegova je žena bila sestra
ugarskoga kralja Ladislava,
onoga koji je odlučio da na hrvatskoj
zemlji sagradi mađarsku
katedralu.«
»Demetrije! Tako mi kažite.
Znao sam da ima još jedno ime
ali sam ga zaboravio. Jako fin
čovjek. Pravi kavalir.«
»I previše kavalir, ali za Mađare!
Zamjeram mu da nije osnovao
bar jednu biskupiju na
hrvatskom sjeveru, nego je to
prepustio Mađarima, a oni su
sve napravili po svome i za sebe.
Zagrebačku katedralu nazvali
su po svetom Stjepanu Arpadoviću,
svom kralju; drugi
oltar posvetili su sinu tog istog
Ištvana, svetom Emeriku, koji
nije postao mađarski kralj samo
zato što je umro prije oca;
treći je veliki oltar pripao
kralju Ladislavu, također svetom
Arpadoviću.
Svaki od njih ima u katedrali
i svoj likovni izraz. Stjepan se
oslanja na štit na kojemu je
križ, Ladislav drži u ruci kuglu,
a mlađahni Emerik – ljiljan.
Trebam li uopće napomenuti
da je Zagreb skoro tisuću godina
imao kraljevski sajam, 20.
kolovoza, na dan okrunjenog
Stjepana, a ne mučenika Stjepana.
Kada Zagrepčani danas u
teatru gledaju Krležino Kraljevo,
više se i ne sjećaju da je i ta
razbibriga bila u znaku slavlja
mađarskoga prijestolja. Nije li
to ipak previše, recite!«

(photo)

utorak, 3. studenoga 2009.

Katolik.hr - hrvatska katolička apologetska stranica


Već sam se u početku ovoga bloga dotaknuo teme katoličke apologetike, a ta tema provlačila se i u drugim postovima. Kod predstavljanja hrvatskih blogova u našoj rubrici Nedjeljna blog preporuka (NBP 14), bilo je jasno vidljivo da velik dio kvalitetnijih katoličkih blogova na hrvatskom čine upravo apologetski blogovi. Zato mi je drago predstaviti i preporučiti onim našim čitateljima koji za nju još nisu čuli stranicu katolik.hr koja se svojim podnaslovom "razlozi nade koja je u nama" poziva na temeljno usmjerenje koje je katoličkoj apologetici dao još sv. Petar Apostol (usp. 1 Pt 3,15-16).

Evo nekoliko izabranih rečenica iz teksta koji odgovara na pitanje "Što je katolik.hr?"
Katolik.hr je plod apologetskog entuzijazma nekolicine praktičnih vjernika udruženih u Udrugu "Katolik". Uvidjevši kako je naša vjera učestalo osporavana s najrazličitijih strana, a ujedno duboko svjesni njezine vrijednosti, željeli smo pružiti odgovore na one opaske koje tu vrijednost negiraju.
[...]Naš cilj nije nikoga prisiljavati da prihvati katoličku vjeru. No, kako je vidljivo da mnogi tu vjeru odbacuju poradi svoje neupućenosti i dezinformiranosti, osjećamo se dužnima ukazati na njezinu vjerodostojnost. Jednako tako, cilj nije nikoga osuđivati zbog difamiranja vjere, ali vrijedi ukazati na neutemeljenost takvih optužbi.
Nema što, ideja je vrlo vrijedna, stranica je ugodna za oko (što, nažalost, za mnoge hrvatske vjerske stranice nije istina) i pregledna. No, ono na čemu ova ideja stoji ili pada je, dakako, kvaliteta tekstova. Na svakom od vas je da sam prosudi - pogledajte naslovnicu stranice i prelistajte stare članke. Ja sam zadovoljan. Ima prosječnih, dobrih, ali i vrlo dobrih članaka. Izdvojit ću samo jedan koji se meni posebno svidio - kratki životopis svetog Antuna Marije Clareta. Možda sam ja pristran prema biografijama svetaca, ali siguran sam da ćete i vi naći nešto po volji.

Na kraju nekoliko napomena/prijedloga za autore ove stranice. Trebali bi pokušati sakupiti s hrvatskih blogova kvalitetnije tekstove koji se tiču apologetske tematike i uklapaju se u koncepciju katolik.hr-a. Takve tekstove bi, uz dozvolu autora i jasno vidljivi link na originalnu stranicu, mogli staviti na katolik.hr. Mogući je i drugi način, gdje se izbjegava problematika copyrighta, a to je staviti popise linkova na zanimljive tekstove s drugih blogova i internet stranica uz vrlo kratak sažetak. Takav popis, ukoliko bi bio dobro strukturiran, bio bi velika pomoć svim hrvatskim korisnicima interneta, a ujedno bi i unaprijedio poziciju stranice katolik.hr kao glavnog mjesta za sve koji traže informacije o katoličkoj vjeri na hrvatskom jeziku.

Drugi savjet osnivačima stranice je da svakako u vidu imaju i "gladne godine" kad će autori biti zauzeti drugim stvarima, te da pripreme tekstove koje će redovito moći objavljivati i u tim razdobljima. Nije lijepo vidjeti stranice koje se obnavljaju u vrlo neredovitim vremenskim intervalima jer, uz sva opravdanja koja mogu biti vrlo legitimna, odaju dojam da autoru (a još gore ako ih je više) nije posebno stalo do čitatelja. Pri tome ne mislim na nekakva umjetna i nekvalitetna nabijanja broja tekstova ili posjetitelja, nego na to da čitatelju koji odluči dio svoga vremena posvetiti upravo vašoj stranici date nešto od onoga po što je i došao ako niste u tome potpuno spriječeni.

To bi bilo to, a vi produžite i razgledajte katolik.hr.

(Slika na početku posta.)

četvrtak, 29. listopada 2009.

Odgovor nadbiskupije

Prenosim sa stranica peticije:
Stigao je odgovor Nadbiskupskog duhovnog stola koji je negativan i ne pruža ikakvu nadu da je moguće ispuniti uvjete čl. 5 motuproprija prema (nepreciziranom) tumačenju predsjednika Povjerenstva za liturgiju Zagrebačke nadbiskupije.

Pisma će biti prevedena i poslana na uvid i prosudbu papinskom povjerenstvu Ecclesia Dei.
Pomolite se za ovu nakanu.

DODANO 9.11.2009.: Poslano!

Biskup Josip Lang - O modernizmu

Zahvaljujem se osobi koja je priredila i poslala mi govor biskupa Josipa Langa koji donosim u nastavku. Najprije nekoliko riječi o biskupu Langu s hrvatske wikipedije.
Josip Lang (Lepšić kraj Ivanić Grada, 25. siječnja 1857. - Zagreb, 1. studenog 1924.), zagrebački biskup, sluga Božji, kandidat za sveca, dobrotvor.

Rodio se u selu Lepšić kraj Ivanić Grada. Bogosloviju je studirao u Rimu i doktorirao na Papinskom sveučilištu Gregorianum. Za svećenika je zaređen u Zagrebu 1883. Bio je duhovnik u Bolnici sestara milosrdnica u Zagrebu, duhovnik i propovijednik u matičnoj kući sestara u Frankopanskoj ulici, odgajatelj i rektor Bogoslovnog sjemeništa i župnik Župe sv. Marije na Dolcu. Uvijek zauzet pastoralnim i karitativnim radom, imenovan je kanonikom, a zatim pomoćnim zagrebačkim biskupom. Puno je posjećivao bolesnike, većinom sirotinju i dijelio duhovnu i obilnu materijalnu pomoć. Silazio je u vlažne podrume, penjao se na tavane i potkrovlja da pomogne ljude u teškoj materijalnoj situaciji. Svoju je mjesečnu plaću podijelio siromasima i često se morao zadužiti. Umro je 1924. te je pokopan u crkvi sv. Marije na Dolcu. Narod ga je poštivao kao sveca. Vodi se postupak za njegovo proglašenje blaženim. Nakon njegove smrti osnovana je Zaklada "Biskup Josip Lang" za pomoć siromašnim starijim ljudima.

Govor prenosim kako je zapisan u arhivi kauze, a jedina promjena je da se umjesto potcrtavanja riječi koristi podebljavanje.

***

(Hvaljen Isus i Marija i sveti Josip!)

Što je modernizam? Pod modernizmom razumjevamo onaj krivi smjer u Katoličkoj crkvi, koji tvrdi, da je kršćanstvo u svojoj sadašnjoj formi zastarjelo i da ne odgovara više potrebama modernoga naprednoga vremena; treba stoga, da se u mnogim dijelovima promjeni i da se prilagodi sada vladajućoj struji duševnoj. Tako n. p. vele modernisti, mogli bismo protestantskim učenjacima mirno dopustiti, da sv. Pismo sadržaje mnoge povjesne i naravoslovne bludnje. I rečenice sv. Otaca ne smijemo odveć cijeniti, jer im bijaše nepoznata moderna povjesna znanost i kritika. Još je manje držati do sredovječnih teologa i crkvenih učitelja, jer ti muževi bijahu skroz zadahnuti lažnim nazorima svojega vremena. To isto valja kazati o nauci i zaključcima općenitih crkvenih sabora, u kojim ima mnogo bludnja. Da, gdjekoji modernisti idu u svojem popuštanju prema nevjernicima i krivovjernicima tako daleko, da ne štede Bož. Osobe našega Spasitelja: oni bez oklijevanja dopuštaju protestantskim učenjacima, da je i sam Isus Krist u mnogim točkama prevario se i da se niti Njegovo božanstvo niti Njegovo uskrsnuće iz mrtvih ne da znanstveno dokazati.

To je nekoliko tvrdnja i nazora ovih čudnih katolika.

Na praktičkom polju idu ovi modernisti za tim, da naobrazbu i uzgoj mladih teologa u biskupskim seminarijima dobije slobodniji smjer; onda: da se utjecaj višega klera u Crkvi umanji, a nižega klera i svjetovnjaka povisi, da se Indeks zabranjenih knjiga odstrani, jednako i beženstvo svećenika. Tako hoće modernisti i pristaše modernizma, da posvuda popravljaju i reformiraju, ali samo ob onoj reformi ne će ništa da znaju, koja je za nas najvažnija: O reformi samoga sebe.

Po ovom, što je rečeno, ne smije nikomu biti čudno, što je sv. Otac modernizam označio kao najgoru bludnju od svih bludnja, da što više zove ga spravištem, u koji se izlio otrov svih drugih nauka. A to osobito povećaje pogibelj, kojom nas ovaj otrov može da okuži, što su pristaše ovoga lažnoga smjera najvećim dijelom katolički svećenici, dapače profesori iz teologije, koji u krilu sv. Crkve najvećim oprezom i lukavošću svoj razorni posao obavljaju. U srcu su mnogi od njih već odavna u bitnim stvarima od katoličke vjere odstupili; ali se oni dobro čuvaju, da ne bi i izvana od Crkvi otpali, eda mogu tako uspješnije svoje bludnje širiti. Za to im dobro dođe onaj ugled, što ga kod katolika, a osobito kod učeće mladeži uživaju poradi svoje učenosti, strogosti života, lažne revnosti. Napokon umiju ovi ljudi tako brižno svoje mišljenje prikriti riječima dvojbenim, koje mogu da razno znače, i umiju svagdje u pozadini ostaviti otvorena vratašca, da uteknu, tako te je Crkvenoj oblasti veoma teško očito im dokazati, da su pogriješili u stvarima sv. vjere.

subota, 24. listopada 2009.

Greška u komunikaciji

Sa bloga Splendor Domini donosim izvadak iz prijevoda intervjua s monsignorom Guidom Pozzom, novim tajnikom Papinskoga povjerenstva Ecclesia Dei. Izvornik ovoga intervjua nalazi se na stranici messainlatino. Dakle intervju, uz moj naglasak:
- Monsinjore, naširoko rasprostranjeno restriktivno tumačenje motuproprija glasi da se Papina odredba prvenstveno, ako ne i isključivo, odnosi na one skupine i ustanove koje su već bile vezane uz tradicionalni oblik, a da joj nije nakana ni na koji način promicati izvanredni oblik. Na to je već odgovorio kardinal Castrillón Hoyos u Londonu, u lipnju 2008., kada je rekao da bi Papa htio 'Gregorijanski obred' u svim župama. Koje je Vaše mišljenje?

- Motuproprij je upućen svim katoličkim vjernicima koji žele izvanredni oblik rimske liturgije, a ne samo onima koji su prije njegove promulgacije bili vezani uz drevni oblik rimskog obreda. Svakako da je bila namjera izaći u susret potonjima i izliječiti stare rane, ali svrha je dokumenta također omogućiti širenje izvanrednog oblika, za dobro onih koji ga još nisu upoznali (jer su bili premladi da bi ga iskusili), ili onih koji su s radošću ponovo otkrili misu svoje mladosti. Sve veće širenje ovoga liturgijskoga blaga, nasljeđa Crkve, može donijeti mnogo koristi, u vidu duhovnosti i zvanjâ, i po međusobnom obogaćivanju između dvaju oblika rimskog obreda.
Dok sam čitao intervju na pamet mi je palo nešto drukčije tumačenje Motuproprija (naglasci moji):

Dakle, uvijek je riječ o skupini vjernika koji su definirani privrženošću ranijoj liturgijskoj tradiciji...

... Jasno je da "privrženost" o kojoj govori Motuproprij nije puka znatiželja, nego podrazumijeva stanovitu ukorijenjenost u cjelokupnu duhovnost iz koje proizlazi dobro vjernika, kao i poznavanje obreda i njegova jezika (latinskog)...

... No, važno je napomenuti da nije točna tvrdnja iz Vašeg dopisa koja kaže da "kod nas u Hrvatskoj, na žalost, još uvijek nemamo tu mogućnost" (misleći na slavljenje takve liturgije). I u Hrvatskoj postoji mogućnost, ali za ostvarivanje mogućnosti do sada nisu podastrti valjani zahtjevi, te se ta mogućnost nije iskoristila.

Do sada se u Zagrebačkoj nadbiskupiji nije pojavila potreba za korištenjem te mogućnosti, što je iznimno indikativno. Koliko je nama poznato, na području Zagrebačke nadbiskupije takve skupine do sada nisu bile prisutne, a pitanje je koliko budući naraštaji mogu biti privrženi ranijoj liturgijskoj tradiciji. Budući da ih u našoj Nadbiskupiji ni u Hrvatskoj sada nema, postavlja se pitanje samo glede onih koji bi došli iz drugih zemalja. Na takva hipotetska pitanje ne možemo odgovoriti, ali ćemo se, ponavljam, strogo držati odredaba Motuproprija.

Gornji citat je iz odgovora koji je pomoćni biskup zagrebački Ivan Šaško, predsjednik povjerenstva za liturgiju Zagrebačke nadbiskupije, dao mom bratu Tomislavu kada je Nadbiskupiju pitao "kako se planira u našoj Zagrebačkoj nadbiskupiji implementirati papin motuproprij?".

Sad sam zbunjen, jedan od ljudi koji su odgovorni za tumačenje motuproprija kaže da je on upućen svim katoličkim vjernicima koji žele izvanredni oblik rimske liturgije, a ne samo onima koji su prije njegove promulgacije bili vezani uz drevni oblik rimskog obreda. Biskup Šaško, s druge strane, kaže da je uvijek riječ o skupini vjernika koji su definirani privrženošću ranijoj liturgijskoj tradiciji.
Mislim da ovdje imamo grešku u komunikaciji...


nedjelja, 18. listopada 2009.

Tamo gdje palme cvatu...

...tamo ja želim poć',
ja želim svijetu reći:
kraljuje Gospod Bog.

I njima svanut će sunce
i njima svanut će dan,
nestat će zavjesa tame,
nestat će varljivi san.

Otkrit će istinu pravu,
okrit će Gospoda svog,
radost će smijeniti tugu,
prekriti svaku će bol.
Ovu veselu pjesmicu prikladno je zapjevati danas, na Svjetski misijski dan. Po mogućnosti izvan mise jer znamo kakva bi glazba na misi trebala biti. Na žalost, nisam našao note ili snimku na internetu za one koji ne znaju melodiju. No, ako ste je jednom čuli, sigurno ćete se prisjetiti.


Veliki hrvatski misionar, pokojni don Ante Gabrić, kratko nam objašnjava:
Što znači biti misionar? Znači: dati Isusa drugima, dati život za druge. Isus je najveći misionar. Draga je Gospa također misionarka, jer je nama dala Isusa.
Isusova poruka prije nego je uzašao jasna je i nedvosmislena:
Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! (Mt 28,19-20)

Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se. (Mk 16,15-16)
Krivo shvaćeni religiozni dijalog i ekumenizam može dovesti do toga da se ova presudna aktivnost Crkve zanemari i potisne u drugi plan. I novi(ji) Katekizam Katoličke Crkve objašnjava važnost misijskog djelovanja, pogledajte točke 849-856, a papa Benedikt XVI. u ovogodišnjoj poruci za Svjetski misijski dan ističe:
Poslanje je Crkve "zaraziti" nadom sve narode. Zbog toga Krist poziva, opravdava, posvećuje i šalje svoje učenike da naviještaju Božje kraljevstvo, kako bi sve nacije postale Božji narod. Samo se u takvome poslanju razumije i potvrđuje pravi povijesni put čovječanstva. Sveopće poslanje mora postati osnovna konstanta života Crkve. Naviještati evanđelje za nas mora biti, kao što je prije bilo za apostola Pavla, neminovna i prvotna obveza.
Što nam je dakle činiti? Prije svega trebamo moliti! Ne zaboravimo da je uz svetog Franju Ksaverskog koji je osobno pridobio za Krista i krstio desetke tisuća ljudi, zaštitnica misija i misionara i sv. Terezija iz Lisieuxa koja od ulaska u karmel s petnaest godina nije više iz njega izlazila, ali je molitvom i žrtvom pratila svećenike u misijama, a i danas im je moćna zagovornica s neba. Dobro je da se u našim svakodnevnim molitvama sjetimo i papine misijske nakane za tekući mjesec.

Nadalje, ne smijemo zaboraviti da misionarsko djelovanje nije potrebno samo u nekim dalekim krajevima. Danas je vidljivo kako iz onih zemalja koje tradicionalno smatramo misijskim područjima dolaze svećenici u moralno i vjerski opustjela područja, posebno u Europi, odakle su do prije pedeset godina kretali revni misionari i misionarke.
No, misije na neki način počinju i prije nego što prijeđemo prag vlastitog doma. Dovoljno je pogledati oko sebe i vidjet ćemo ili u obiteljima ili među kolegama ili onima koje svakodnevno susrećemo tolike koji jedva da su čuli za Isusa, a kamoli za njegovo evanđelje. U djelovanju među njima treba poslušati dobre savjete koje nam Crkva daje preko brojnih svetaca poput primjerice sv. Josemarije Escrive.


Konačno, misionarima je potrebna i naša ekonomska pomoć. Naravno, svatko daje koliko može, a Bog ljubi vesela darivatelja. I papa nam kaže
... pozivam sve da daju vjerodostojni znak zajedništva među Crkvama ekonomskom pomoću, osobito u razdoblju krize kroz koje prolazi čovječanstvo kako bi mlade Crkve došle u položaj da narode prosvijetle evanđeljem ljubavi.
Možete pomoći preko različitih ustanova, a ja bih vam preporučio CNEWA-u (papinsku misijsku agenciju za humanitarnu i pastoralnu potporu) o kojoj možete više pročitati na njezinoj internetskoj stranici. Jedan vrlo dobar način pomoći je tako da date da se služi misa za vaše pokojne ili na druge nakane, a vaš dar će biti proslijeđen svećenicima u siromašnim zemljama koji će na tu nakanu služiti svetu misu.

Na internetu postoje brojna poticajna svjedočanstva misionara i misionarki i opisi misijskih zajednica, ja vas danas upućujem samo na Zenitovu priču o jednom engleskom svećeniku koji djeluje u Amazoniji, te film o životu katolika na dalekom istoku Rusije. Slobodno ostavite i svoje linkove u komentarima.


Neka nas u našem misijskom djelovanju vodi Djevica Marija, zvijezda nove evangelizacije, koja je na svijet dala Krista, postavljenog za svjetlo naroda, da donese spasenje "do nakraj zemlje".