Za umetanje u vaš molitvenik, misalčić, brevijar, menologij, efemeride itd.

Društvo za promicanje tradicionalne Mise "Benedictus" izdalo je sličice s fotografijom, sažetim podatcima i molitvom na latinskom i hrvatskom za papu Lava XIV. Sličica je sličnog formata kao i one za prethodnu dvojicu papa, ali debljina papira slijedi srednji put, pa nije ni rigidna kao Franjina ni fleksibilna kao Benediktova. 

Ugrabite svoj primjerak sličica prvom prilikom dok ste na tradicionalnoj misi u crkvi sv. Blaža. Količine nisu neograničene. Pohvala odgovornima iz Benedictusa!

Oremus pro pontifice nostro Leone

Pozitivno: slijedio je tradiciju uzevši lijepo ime nekog prijašnjeg pape (i to ne Franje ili Pavla) i obukavši odjeću koja je pripremljena (moceta), pozdravio zaželjevši mir, a ne dobru večer(u), uputio razumnu poruku jedinstva, dobro izgovarao latinski i pristojno se ponašao; završio je preddiplomski studij matematike i doktorirao kanonsko pravo.

Negativno: kardinal Čupić i homoisusovac James Martin su oduševljeni, navodno im je on bio prvi izbor; važna mu je sinodalnost, zalaže se za migracije, tijekom teološkog studija u Americi i biskupovanja u Peruu bio je uronjen u liberalnu i teologiju oslobođenja, postoje pitanja oko mogućeg zataškavanja zlostavljanja. 

Kako za smrt pape Franje, tako i za izbor novog pape saznao sam za vrijeme božanske liturgije. Ovoga sam puta tijekom pjevanja kerubinske pjesme postao svjestan da crkvena zvona zvone i ne prestaju. Mislio sam si da tako brzi izbor nije dobar nagovještaj, a pomisao na Parolina, Taglea i još gore malo me izdeprimirala. No, kada smo došli do dijela "Vsjakuju ninje žitejskuju otložim pečal", kao i puno puta dotad, prisjetio sam se da bih brige trebao prepustiti dragom Bogu i usredotočiti se na svetu službu koja se upravo odvijala. Poslije liturgije, prolazio sam Trgom i začuo uobičajenog dosadnog protestantskog propovjednika koji je, danas pred Namom, histerično vikao da dolazi svršetak svijeta. Na tramvajskoj je stanici čovjek koji je svirao sintesajzer prešao iz vesele u tužnjikavu melodiju. U tramvaju je neki lik zapuštenog ciganskog izgleda uz gitaru zapjevao "odem li, uvenuću, ostanem li, poludjeću". Nešto kasnije, počeo je svojoj družici glasno govoriti "Lav, Lav, da, Lav". Srednjoškolac je srednjoškolkama uzbuđeno objašnjavao da je neki njihov drug predvidio Trumpa, a sad i papu. 

Svakako, molit ćemo se za Leona XIV., kao što smo i za Franju. Sad, u početku pontifikata, nešto jače, da ga pogurnemo, da se zakotrlja u pravom smjeru. A više nemam ni puno izlika za odgađanje, morat ću početi čitati enciklike Leona XIII. 

..., P, I, P, IP, IP, B, F, ...?

Prošlo je nekoliko dana od Franjine smrti, sabrali smo dojmove, pa možemo, nastavljajući se moliti za njegovu dušu, razmišljati o prošlom i budućem papi. 

Ako bih morao ukratko sažeti kako ću se sjećati proteklog pontifikata, vjerojatno bih rekao "slično kao i razdoblja korone". Dakle, neugodne uspomene koje su ipak bile korisne jer su se razotkrile "namisli mnogih srdaca". Ono što je bilo prešućeno, pokriveno plaštem ugleda, finih građanskih i crkvenih obzira, provalilo je kao lavina blata. Naizgled kvalitetno obnovljene fasade pokazale su kao nakon zagrebačkog potresa da su iza njih zapravo bile straćare. Meni je bilo vrijedno i vidjeti tko ima što pametno za reći, pa makar i svojom šutnjom, a tko je obični pozer čije analize ne vrijede vremena potrebnog da ih se pročita ili posluša. Ipak, slično kao i za događaje korona-histerije, ne vjerujem da ću se posebno navraćati na Franjine odluke i spise. Budući papa ili će nastaviti u liberalno-modernističkom smjeru ili će se pokušati vratiti nekom konzervativnijem putu. I u jednom i u drugom slučaju, Franjine fusnote, dvoznačna tumačenja, skandalozni intervjui, stotine stranica ispunjenih pomodnim frazama i geste "bez presedana", ostat će nebitni. 

Covid i Franjin pontifikat naučili su me i kako se držati u takvim crkvenim ili građanskim okolnostima. Ne obraćati previše pozornosti na službene upute te tumačenja ili komentare stručnjaka osim u mjeri u kojoj je potrebno biti informiran da bi ih se moglo najjednostavnije zaobići. Ne brinuti se previše o legalnosti nekih čina, nego po savjesti procijeniti što je veće i važnije dobro. Ne slijediti one koji uvjeravaju da treba poći za konformističkom masom, ali ni one koji na nekakvom "otporu" grade svoj imidž i biznis spasitelja. Paziti prvenstveno na osobe koje su nam bliske: članove obitelji, posebno djecu, i eventualno ljude koje svakodnevno susrećemo i dužni smo im pomoći. 

Prije svega, ne oslanjati se na čovjeka, nego na Boga. Njemu se moliti za mudrost i razboritost u odlučivanju, a u ljudskim odnosima (zadržavajući, naravno, moralnost!) biti pragmatičan. Ljudi su ranjeni istočnim grijehom, sebični, lažljivi i pokvareni. Sve to prepoznati prije svega u sebi, pa nas onda neće iznenaditi ni u drugima. Tri puta promisliti prije nego dademo savjet, čak i ako je zatražen, i skoro uvijek bolje odšutjeti. Ne gledati toliko što netko govori, nego što i kako čini, s kakvim se ljudima okružio i što iza silnih riječi konkretno ostaje. 

S praktične strane, osim prvenstva redovite molitve, treba se držati onoga što je provjereno i tradicijom potvrđeno. Nema apsolutno nikakve potrebe pristajati uz novotarije u vjeri i moralu. S druge strane, napredak u znanosti i tehnologiji iskoristiti u svim pozitivnim aspektima. Isto tako, nema potrebe druge uvjeravati u nešto osim ako su to osobe za koje ćemo morati polagati račune. 

Komentator bitno.neta u nedavnom se članku žalio koliko je malo Franjinih inicijativa zaživjelo u Crkvi u Hrvatskoj. Vjerojatno mu fali beskorisnih tribina i sastanaka te besmislenih publikacija kojima bi mogao dati svoj doprinos. Poput one sprdačine koja se zove Franjina ekonomija. Ali meni je nesklonost prihvaćanju sablažnjivih pričesti osoba u javnom teškom grijehu, blagoslivljanju homoparova, ispraznom blebetanju o ekologiji, feminizmu i migracijskoj zamjeni stanovništva zapravo vrlo pohvalna karakteristika velikog dijela hrvatskih klerika i vjernika laika. A tko može reći da nama u Zagrebačkoj nadbiskupiji netko treba objašnjavati iskustvo beskonačne beskorisne sinodalnosti. 

Razmišljao sam i što bih pozitivno mogao reći o papi Franji, ima li i nekih dobrih karakteristika osim one glavne da je jasnije otkrio kamo vodi drugovatikanska vizija Crkve. Palo mi je na pamet sljedećih nekoliko točaka. 

Franjo je pokazao da papa može djelovati po svom nahođenju bez pridržavanja onoga što se znalo predstavljati kao bitna ograničenja papinskoj moći. Ako je smatrao da mu neki pokret, crkveni red ili biskup smeta, jednostavno ih je raspustio, ukinuo, smijenio. Nije se libio ni pokušati zabraniti vjekovni liturgijski obred ili zajednice koje su uz njega vezane. Dakle, kad se hoće, onda se i može. Budući papa ne može uvjerljivo tvrditi da iz ovih ili onih razloga mora podnositi heretične pastire, nauke ili prakse. 

Franjo je primjerom pokazao da papa ne mora biti učenjak koji će pisati knjige i davati dobro odmjerene i izvagane izjave, a u ostalo vrijeme će ga dvorjani vozati ovamo i onamo kao neku lutku. Naprotiv, može odabrati osobe po svom ćeifu, može govoriti sve što mu padne na pamet, pa kom' pravo kom' krivo. Ako mu se spava u hotelu umjesto palači, ako želi sam odlučiti gdje će se odšetati ili kakvu sliku će davati u javnosti, to je potpuno njegovo pravo. 

Papa Franjo mi se činio kao dosta pristupačna osoba. Vjerujem da se s njime moglo normalno razgovarati bez uplašenosti zbog intelektualne nadmoći Benedikta XVI., superstar karizme Ivana Pavla II. ili rezerviranosti papa poput Pavla VI. i Pija XII. Imam osjećaj da mu se moglo prići i u metrou i ispred noćnog kluba te naći zajedničku temu za porazgovarati, a možda i nasmijati se. 

Hoće li papa Franjo jednoga dana biti kanoniziran? Naravno da to ne znam, ali moje nekakvo mišljenje je da neće, ipak nije bio posebno popularan. No ne bih se iznenadio ni da postane svetac. Nakon Pavla VI. i njegove destrukcije koju i dan danas itekako osjećamo, sumnjam da bi me mogla iznenaditi bilo koja buduća kauza. 

Opet sam malo zabrazdio u različitim smjerovima, no ostalo je reći barem nekoliko rečenica o budućnosti. Ne tvrdeći da imam ikakve uvide veće od vas koji ovo čitate. Tko bi mogao biti idući papa? Ljudski gledajući, ne piše nam se dobro. Tu je Parolin od kojega me hvata jeza i nadam se da će ga sramotni tajni sporazum s Kinom ipak zaustaviti. Zatim Tagle, vjerojatno najizgledniji kandidat ako kardinali odluče da je kontinuitet poželjan. Nadam se da će ipak biti dovoljno stare garde kojima neće pasati Azijat, a usto star samo 67 godina. Ako se kardinali odluče za još jednog Talijana, kažu da je Zuppi relevantan izbor. Pizzaballu neki spominju kao mogućeg kandidata, no meni se čini da južnoameričkim, afričkim i azijskim kardinalima on ništa ne znači, a europski i američki neće za njega lobirati. Konzervativniji članovi kardinalskog zbora poput Erdoa, Mullera, Saraha, Ranjitha, Eijka i Burkea možda mogu svojim dovoljno glasnim vrištanjem spriječiti katastrofu, ali teško mi je povjerovati da imaju ikakvih izgleda. 

Neovisno o nagađanjima, dobra stranica za informirati se o kardinalima je The College of Cardinals Report. Zanemarite njihovu listu favorita, ali možete dosta toga pročitati o kandidatima za koje možda niste ni čuli ili znate samo kako se zovu i odakle su. 

Umro je papa Franjo

Danas ujutro preminuo je papa Franjo. Ja sam bio na božanskoj liturgiji kod grkokatolika, pa nas je župnik na kraju o tome obavijestio te smo se svi pomolili za pokoj njegove duše. I danas smo se na liturgiji, naravno, spominjali "svetoga sveopćeg prvosvećenika našega Franje, pape rimskoga" ne znajući da je to zadnji put. O. Nenad imao je lijepu, a očito i znakovitu propovijed, u kojoj je spomenuo Aleksandra Velikog i Napoleona, čiji su grobovi zaboravljeni ili zanemareni, i usporedio ih s grobom Gospodina našega Isusa Krista, jedinim grobom koji je mjesto radosti i ljubavi za bezbrojne ljude što ga posjećuju. 

I tako, dok mi još odzvanja u ušima uskrsni tropar, toliko puta ponovljen u liturgiji, razmišljam o pokojniku. Nije tajna kakvo je moje mišljenje o njegovim riječima i djelima. Nema nikakve potrebe sada to ponavljati. Njegova ostavština ostaje na procjenu ovoj i budućim generacijama. A pomisao na to da je sada pred Sudom Božjim, spontano nas potiče da se za Franju revnije molimo jer ćemo se i mi jednom naći na tom strašnom mjestu pravednosti. Kako se možemo nadati milosrđu ako ga ne možemo iskazati ni tako jednostavno, molitvom za oproštenje grijeha Jorgea Marija Bergoglia. Uostalom, Krist nas je poučio da molimo čak i za svoje neprijatelje, tj. one koji nam ne žele dobro. Nadamo se da ćemo zadobiti milosrđe jer nismo anđeli, nego krhki, slabi i grešni ljudi za koje je Gospodin prolio svoju krv i kroz čitavu vječnost nosi u nebu znakove muke koju je za nas podnio. Neka se Gospodin smiluje i jadnom pokojniku, neka mu oprosti grijehe i prijestupe, hotimične i nehotične i neka mu dopusti da, očišćen, smije jednom ući u Božje kraljevstvo. A neka i nama dade da tako živimo da jednom onamo dospijemo. 

Bože, koji si htio svojom neizrecivom odredbom slugu svoga Franju ubrojiti među vrhovne Svećenike; podaj, molimo te, da se on, koji je bio na zemlji namjesnikom jedinorođenoga Sina tvoga, pridruži na vijeke zboru svetih Nadsvećenika tvojih. Po istom Kristu Gospodinu našemu. Amen. 

Ne cveta cveće

Prema informacijama na stranicama Messa in Latino, Paix Liturgique i Rorate Caeli, papa Franjo je ovog ponedjeljka na zatvorenom dijelu zasjedanja talijanske biskupske konferencije najavio da će izdati dokument kojim se ograničavaju prava koja su potvrđena u motupropriju Summorum Pontificum Benedikta XVI. iz 2007. Tako bi se vratili u stanje prije liberalizacije služenja (i slušanja) mise po starom obredu te bi se za to tražilo dopuštenje mjesnog biskupa ili čak Vatikana. 

Za hrvatske vjernike privržene tradicionalnoj misi ne predviđam neke veće promjene. Ionako je jedina redovna dijecezanska misa ona koja se trenutno služi nedjeljom u crkvi sv. Blaža u Zagrebu kojoj možemo pridodati i misu (najčešće) utorkom u Sigetu. S obzirom da su se za te mise i kod pokretanja tražila i dobila milosrdna dopuštenja crkvene vlasti (formalno nepotrebna, ali faktički neizostavna), ne čini mi se izglednim da ih lokalni biskup ili oni koji ga savjetuju po izlasku Franjinih odredbi naprasno ukinu. S druge strane, u 14 godina od izlaska Benediktova motuproprija pokazalo se sasvim jasnim da biskupi koji ne žele imati javne tradicionalne mise u svojoj biskupiji to sasvim lagano mogu spriječiti bez obzira na eventualne pravne uredbe u široj Crkvi. 

Najveći problem predviđam za svećenike kojima će možebitna Franjina ograničenja otežati potpunu realizaciju njihova svećeničkog poziva. Jasno je da će modernistička struja ohrabrena ovakvim potezom tražiti nove ili barem efikasnije načine da uništi vjeru, a svećenici i vjernici koji žele djelovati unutar okvira "institucionalne" Crkve morat će se suočiti s još većim šikaniranjem te boriti protiv napasti ogorčenosti i defetizma. 

Zato je važno da svi vjernici kojima su tradicionalni katolički nauk i liturgija na srcu podrže one svećenike, redovnike i grupe koji se svojim radom i žrtvom suprotstavljaju nadirućoj modernističkoj močvari. U tom smislu treba razmišljati kako strukturirati svoj molitveni i vjerski život u promijenjenim okolnostima, a također i planirati na koji način organizirati materijalnu potporu otporu protiv agresije kako sekularne tako i drugovatikanske agende. Jasno da postoje grupe svećenika poput onih iz Bratstva sv. Pija X. koje su već dobro organizirane i nadolazeće oluje ih neće posebno uzdrmati. Ali, zainteresirani vjernici laici trebaju razmišljati i na vrlo praktičnoj razini kako bi primjerice primili i potpomogli "obične" svećenike koji žele nastaviti barem u tajnosti dijeliti sakramente po vjekovnom obredu. 

Naravno,  ogromnoj većini katolika ništa od ovoga ne predstavlja velik, a kamoli nepremostiv problem. Mnogi od njih su uostalom sasvim poslušno i dobronamjerno prihvatili obaveznu pričest na ruke (dakako, uz sve "starije" devijacije novus orda), pa čak i ukidanje misa ukoliko to zahtijeva veće dobro poput obećanog umanjenja brojeva pozitivnih testova na specijalnim uređajima punim znanosti. 

Kažu da Franjo kao pravi isusovac uopće nije zainteresiran za ikakvu liturgiju i to mogu lako povjerovati. Ali on je okružen ljudima sumnjivog morala i još sumnjivijeg svjetonazora koji uviđaju da je (poslužit ću se riječima kardinala Šepera) "tradicionalna misa stijeg" naše vjere oko kojeg se okupljamo u borbi protiv zla. Prvenstveno unutrašnjih napasti i padova koji nas žele odvući od Isusa, ali i od vanjskih napasnika koji uporno naturaju svoje iskvarene nazore. Takva bulumenta kojom se Franjo okružio i koja se već davno prije Franje proširila po svim katoličkim strukturama očito više nema strpljenja čekati da Ratzinger umre te smatra da je upravo sada zgodan čas da ponište vjerojatno najvažnije djelo prošloga pape. 

Kao i obično, dobro je završiti na optimističnoj noti, pa evo dvije-tri. 

Najprije, čestitam o. Mladenu na svećeničkom ređenju na Duhovski ponedjeljak u križevačkoj grkokatoličkoj katedrali. Prije mnogo godina znao je komentirati na ovom blogu. Naravno, to je bilo prije nego je prezreo zemaljsko i zaputio se potpuno za nebeskim. Preporučujem i sebe i vas u njegove molitve, a mi ćemo ga se, jasno, spominjati u svojima. 

Jako mi se svidjela kratka knjiga o životu svete Margarete od Castella čiju je ekvipolentnu kanonizaciju papa nedavno odobrio. Znam da postoji i film o svetici koji nisam gledao, ali siguran sam da je knjiga koju je napisao dominikanac Bonniwell puno bolja. Možete je posuditi ovdje ili "posuditi" ovdje. 

"Čitajte često, sinci, život Svetaca, slušajte riječ Božju, polazite sv. misu i ostale crkvene pobožnosti, jer su jako mile Božjem Veličanstvu." (sv. Filip Neri kojega danas slavimo)

Gostujući autor - Abyssus abyssum invocat

ABYSSUS ABYSSUM INVOCAT

Indiskrecije zmija u raju ili nemogućnost mozga da objasni samoga sebe

Nedugo nakon što je za generalnog direktora multinacionalne kompanije sa sjedištem u Rimu bio izabran argentinski neotupamaros, u sjevernom Trasteveru su počele prave brige. Rastući broj nezadovoljnika unutar poduzeća kao i u podružnicama diljem svijeta iz godine u godinu nadao se rješenju problema na prirodan način, primjerice, prilikom njegova putovanja u Tursku ili Irak. Međutim, notorna banalnost zla i neefikasnost sudbine dosad nisu ispunili nadanja i tako kompanjero i dalje, od megafona do mikrofona, od sakristije do kancelarije, od filijale do kurije, veći revolucionar od revolucije, pokusni reformator vremešne vječnosti, tješitelj potlačenih i šarmer moćnika, putuje kroz povijest kazuističkom pomirdbom nepomirljivog.

Viganò o Bergogliu i cijepljenju

Sanitas corporum suprema lex

Prije nekoliko dana prikazan je na Canale5 intervju u kojem je Jorge Mario Bergoglio nastupio u neobičnoj ulozi pokrovitelja farmaceutskih tvrtki. Već smo ga bili vidjeli u ulozi političara, sindikalista, promicatelja useljavanja bez nadzora, kao i u ulozi podupiratelja dobrodošlice nezakonitim useljenicima te u ulozi filantropa. U svim tim preobrazbama uvijek je, uz njegovu sposobnost da se potpuno ukloni svojoj institucionalnoj ulozi, izlazila na vidjelo mnogoplošnost značaja ovog Argentinca, koji je, kako sad otkrivamo, i promidžbenik farmaceutskih tvrtki, osvjedočen pobornik cjepivâ i zdušan navijač onih koji već godinu dana iskorištavaju COVID za nadziranje masa i za nametanje Velikoga ponovnog pokretanja što ga želi Svjetski ekonomski forum.

Usput, u studenom je molitvena nakana da roboti i umjetna inteligencija budu čovječni

Sveti Otac govori

"Non temo nulla, agisco in nome e per conto di nostro Signore. Son' un incosciente? Difetto di un po'di prudenza? Non saprei cosa dire. Mi guida l'instinto e lo Spirito Santo."

Budući da sam puki obraćenik, i ne čak ni iz Bedina zavoda, moj je talijanski krajnje oskudan. Dolje dodajem navedene nedavne riječi pape Franje u svojem prijevodu, najboljem što ga smogoh, nakon mnogo truda, s nadom da će jezikoslovni stručnjaci biti kadri ispraviti svaku tanahnost koju sam preveo pogrešno.

Evo dakle prijevoda:
"Nemam blagog pojma o naravi Službe koju obnašam. Jednostavno je smatram nekom vrstom ogradice u kojoj mogu razbacivati svoje igračke ili ih razbijati, kad god i kako god mi puhne. Buaaaa..."

http://liturgicalnotes.blogspot.com/2020/11/the-holy-father-speaks.html

Sveta Ano, oprosti mu

Osobno jedinstvo i međunaravna razmjena svojstava

Je li Presveta i Vazda Djevica Marija uistinu Majka Božja, i jesu li stoga njezini roditelji uistinu baka i djed Isusu? – Franjo kao da nije sasvim siguran

To je barem – naime da kanda nije posve siguran – najdobrohotnije ili makar najobzirnije objašnjenje uporabe navodnika u njegovu službenom tvitu na blagdan sv. Ane:

"Na spomendan svetog Joakima i Ane, Isusovih 'djeda i bake', pozivam mlade da učine neko djelo nježnosti prema starijim osobama, pogotovo onim najosamljenijim, u njihovim domovima ili boravištima. Dragi mladi, svaka starija osoba vaš je djed ili baka!"

No, kako je definirano na Efeškom saboru, Blažena Djevica Marija uistinu je Majka Božja, dakle očito su njezini roditelji uistinu djed i baka našega Gospodina Isusa Krista, a ne Njegovi "djed i baka"...

Eh, isusovci...


https://rorate-caeli.blogspot.com/2020/07/is-all-holy-and-ever-virgin-mary-truly.html

Podmetnik

Podmetnuti papa. Bergogliov rat protiv svega katoličkog

U enciklici Evangelii praecones 2. lipnja 1951. godine časni sluga Božji papa Pio XII. upozorio je da “gotovo sav ljudski rod danas teži podijeliti se u dva protivnička tabora: za Krista ili protiv Krista. Čovječanstvo je danas upalo u najtežu krizu, iz koje će proizići ili njegov spas po Kristu ili strašno uništenje.”

Bez nesporazumâ

Ovako govori Bog, Gospodin,
koji stvori i razastrije nebesa,
koji rasprostrije zemlju i njeno raslinje,
koji dade dah narodima na njoj,
i dah bićima što njome hode. (...)

"Ja, Jahve mi je ime,
svoje slave drugom ne dam,
niti časti svoje kipovima. (...)"

(...) Kao junak izlazi Gospodin,
kao ratnik žar svoj podjaruje.
Uz bojni poklik i viku ratnu
ide junački na svog neprijatelja.

"Šutjeh dugo, gluh se činjah,
svladavah se;
sad vičem kao žena kada rađa,
dašćem i uzdišem.

Isušit ću brda i bregove,
sparušiti svu zelen po njima,
rijeke ću u stepe pretvoriti
i močvare isušiti. (...)

Uzmaknut će u golemu stidu
koji se uzdaju u kipove,
koji ljevenim likovima govore:
'Vi ste naši bogovi.'"

(...) Tko je pljačkašu izručio Jakova,
i otimačima Izraela?
Nije li Gospodin,
protiv koga smo griješili,
čijim putima ne htjedosmo hoditi,
čiji zakon nismo slušali?

Zato izli na Izraela žarki gnjev svoj
i strahote ratne:
plamen ga okruži odasvud,
al' on ni to nije shvatio;
sažeže ga,
al' on ni to k srcu ne uze.

(Iz 42,5–25)

Bezgrešna Djevice i Majko Marijo, Acies Ordinata, ora pro nobis

"Postoji li u srcu Blažene Djevice Marije išta osim imena našega Gospodina Isusa Krista? Mi također želimo u srcu imati samo jedno ime, Isusovo, kao i Presveta Djevica."

U lice

Otvoreno pismo Papi Franji

Rim, 26. listopada 2019.

Vaša Svetosti,

moje je ime Michael Matt. Katolik sam od rođenja, obrazovan u katoličkim školama od prvog razreda do sveučilišta. Također sam otac, imam sedmero djece.

Contra nequitiam et insidias diaboli

Contra recentia sacrilegia

Prosvjed protiv svetogrdnih djela Pape Franje

Mi, potpisani katolički svećenici i laici intelektualci, prosvjedujemo protiv svetogrdnih i praznovjernih djela koja je Papa Franjo, Petrov nasljednik, počinio na upravo završenoj Amazonskoj sinodi u Rimu i osuđujemo ih.

To su ova svetogrdna djela:

– Dana 4. listopada Papa Franjo je pribivao činu idolopoklonstva poganskoj božici Pachamami.

– Dopustio je da se to klanjanje održi u Vatikanskim vrtovima, čime je oskvrnuo okolicu mučeničkih grobova i crkve Petra apostola.

– Sudjelovao je u tom idolopoklonstvenom štovanju blagoslovivši drvene kipove Pachamame.

– Dana 7. listopada idol Pachamame postavljen je pred glavni oltar u Svetom Petru, a zatim je u procesiji donesen u sinodnu dvoranu. Papa Franjo molio je u svečanosti koja je uključivala taj kip i zatim se pridružio procesiji.

– Kad su drvene kipove toga poganskog božanstva svetogrdno smještene u crkvu Santa Maria in Traspontina katolici zgroženi tim obeščašćenjem crkve uklonili odatle i bacili u Tiber, Papa Franjo se 25. listopada ispričao za to uklanjanje te je u crkvu smješten novi drveni kip Pachamame. Tako se obeščašćivanje nastavilo.

– Dana 27. listopada na misi kojom je sinoda završena primio je zdjelu upotrijebljenu u idolopoklonstvenom štovanju Pachamame i postavio je na oltar.

Papa Franjo osobno je potvrdio da su ti drveni kipovi poganski idoli. U isprici zbog njihova uklanjanja iz katoličke crkve izričito ih je nazvao Pachamamom, imenom lažne božice majke zemlje prema južnoameričkim poganskim vjerovanjima.

Razne aspekte toga događanja osudili su kao idolopoklonstvene i svetogrdne kardinal Walter Brandmüller, kardinal Gerhard Müller, kardinal Jorge Urosa Savino, nadbiskup Carlo Maria Viganò, biskup Athanasius Schneider, biskup José Luis Azcona Hermoso, biskup Rudolf Voderholzer i biskup Marian Eleganti. Naposljetku ih je u intervjuu jednako ocijenio i kardinal Raymond Burke.

To sudjelovanje u idolopoklonstvu nagovijestila je “Izjava o ljudskom bratstvu”, koju su potpisali Papa Franjo i Ahmed el-Tajeb, veliki imam džamije Al-Azhar, 4. veljače 2019. U njoj se tvrdi:

“Mnoštvenost i raznolikost religija, boja, spolova, rasa i jezika jest mudra božanska volja, kojom je Bog stvorio ljudska bića. Ta je božanska mudrost izvor iz kojeg proizlazi pravo na slobodu vjerovanja i slobodu biti drugačiji.”

Uključenost Pape Franje u idolopoklonstvene svečanosti pokazuje da je tu izjavu shvatio u inovjernom smislu, koji omogućuje da se pogansko štovanje idolâ smatra dobrom što ga Bog aktivno hoće.

Štoviše, iako je privatno rekao biskupu Athanasiusu Schneideru: “Možete reći da taj izričaj o raznolikosti religija znači permisivnu Božju volju…” , Franjo nikad nije abudabijsku izjavu ispravio u skladu s time. U govoru na općoj audijenciji nakon toga, 3. travnja 2019., u odgovoru na pitanje “Zašto Bog dopušta da postoji tako mnogo religija?” uputio je uzgred na “permisivnu Božju volju” kako je tumači skolastička teologija, ali je pojmu pridao pozitivno značenje, izjavivši da je “Bog to želio dopustiti”, jer iako “postoji tako mnogo religija”, “one uvijek gledaju u nebo, gledaju u Boga”. Tu nema ni najmanje naznake da Bog dopušta postojanje lažnih religija na isti način na koji dopušta postojanje zla uopće. Naprotiv, jasno se podrazumijeva da Bog dopušta da postoji “tako mnogo religija” jer su one dobre, zato što “uvijek gledaju u nebo, gledaju u Boga”.

Još gore, Papa Franjo je odonda potvrdio neispravljenu abudabijsku izjavu osnutkom “međuvjerskog povjerenstva”, poslije službeno nazvanog “Visoko povjerenstvo”, smještenog u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i zaduženog za promidžbu “ciljeva” abudabijskog dokumenta, kao i promidžbom smjernice Papinskog vijeća za međuvjerski dijalog voditeljima svih rimokatoličkih visokoobrazovnih ustanova, a neizravno i katoličkim sveučilišnim profesorima, da “što šire razglase taj dokument", pa tako i njegovu neispravljenu tvrdnju da Bog hoće “raznolikost religija” kao što hoće raznolikost boja, spolova, rasa i jezika.

Klanjanje bilo komu i bilo čemu osim jedinom pravom Bogu, Presvetom Trojstvu, povreda je prve Božje zapovijedi. Baš svako sudjelovanje u bilo kojem obliku štovanja idolâ osuđeno je tom zapovijeđu i objektivno je težak grijeh, bez obzira na subjektivnu odgovornost, koju može prosuditi samo Bog.

Da žrtva poganskim idolima nije prinesena Bogu, nego đavlima, ranu je Crkvu poučio sv. Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima:

“Što dakle hoću reći? Idolska žrtva da je nešto? Ili idol da je nešto? Naprotiv, da pogani vrazima žrtvuju, ne Bogu. A neću da budete zajedničari vražji. Ne možete piti čašu Gospodnju i čašu vražju. Ne možete biti sudionici stola Gospodnjega i stola vražjega.” (1 Kor 10,19–21)

Tim je djelima Papa Franjo na sebe navukao prijekor izrečen na Drugom Nicejskom koncilu:

“Mnogi pastiri opustošiše moj vinograd, onečistiše nasljedstvo moje. Jer slijedili su bezbožne ljude i uzdajući se u njihove mahnitosti klevetali su svetu Crkvu, koju je Krist, Gospodin naš, Sebi zaručio, te nisu lučili sveto od svjetovnog, nego su tvrdili da se ikone našega Gospodina i Njegovih svetaca ne razlikuju od drvenih kipova sotonskih idola.”

S neizmjernom tugom i dubokom ljubavlju prema Stolici sv. Petra, molimo svemogućeg Boga da krivce među članovima Svoje Crkve na zemlji poštedi kazne koju zaslužuju za te strašne grijehe.

S poštovanjem tražimo od Pape Franje da se javno i nedvosmisleno pokaje za te objektivno teške grijehe i za sve javne uvrede koje je nanio Bogu i pravoj vjeri te da za njih dade zadovoljštinu.

S poštovanjem tražimo od svih biskupa Katoličke Crkve da Papi Franji upute bratsku opomenu zbog tih sablazni te da upozore svoje vjernike da se prema od Boga objavljenom katoličkom vjerskom nauku izlažu opasnosti od vječnog prokletstva ako slijede Franjin primjer kršenja prve Božje zapovijedi.

9. studenoga 2019.

In Festo dedicationis Basilicae Lateranensis

“Terribilis est locus iste: hic domus Dei est et porta cæli; et vocabitur aula Dei”

https://www.contrarecentiasacrilegia.org/

Međutim nije vaš ni moj posao odlučivati da on više nije papa

Okrutni ubojica i krivovjerni papa

Bit ću što kraći, jer je kasno i umoran sam, ali osjećam da ne mogu na spavanje dok ovo ne napišem.

Recimo da su nekog čovjeka – poznatoga kriminalca, pri zdravoj pameti – vidjeli kako na ulici hladnokrvno ubija troje djece, u po bijela dana, jer ga nisu pozdravila.

Nema sumnje da je on ubojica. Ako ondje gdje živi postoji smrtna kazna, nema nikakve razumne sumnje u to da je zaslužuje.

Je li on dakle u tom trenutku ubojica. Sigurno jest. Kad netko nepravedno ubije nekoga, ipso facto je ubojica. On to već jest, prije potrebe ikakve presude.

Smijemo li ga zato linčovati? Naravno da ne smijemo.

U njega je malko protestantski um

“Uzevši” ono što nije prije bio, a ne izgubivši što je bio, nego sakrivši to.

Ivan Ev. Šarić

Ponizio se uzevši čovječju narav, a da nije odložio božansku narav.

Sv. Toma Akvinski

Je li Papa Franjo porekao Kristovo boštvo? Vjerojatno jest i nije

I opet je Papa Franjo dao intervju svojem ateističkom prijatelju i pouzdaniku Eugeniju Scalfariju. I opet je Scalfari objavio nešto krivovjerno što pripisuje Franji. A Vatikan je i opet objavio lukavo sročeno ne-opovrgnuće.

Scalfari piše: “Oni koji su imali priliku, kao što sam ja imao u razna vremena, susresti ga i s njim razgovarati s najvećim kulturnim pouzdanjem, znaju da Papa Franjo Krista shvaća kao Isusa Nazarećanina, čovjeka, a ne kao utjelovljenog Boga. Utjelovivši se, Isus prestaje biti Bog i postaje čovjek do svoje smrti na križu.” Navodno citirajući doslovno Franju o teološkom značenju Kristove samrtne tjeskobe u Getsemaniju i jadikovke na križu: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”, Scalfari piše: “Kad sam raspravljao o tim rečenicama, Papa Franjo mi je rekao: ‘One su jasan dokaz da Isus iz Nazareta, kad je postao čovjekom, iako je bio čovjek iznimne kreposti, nije uopće bio Bog.’”

Draže su mu saturnalije, nego saturno

Chris Ferrara

Papa Franjo u Mozambiku. Još poruge i demagogije od Milosrdnog Pape

“Papa milosrđa”, kako ga zove John Allen, proteklih je šest i pol godina nemilosrdno obasipao katoličke vjernike porugom i demagoškim klevetama. Nedavni papinski izlet u Mozambik nije bio iznimka. Pošto je skupini isusovaca rekao neka sjednu ukrug oko njega da počuju njegove opaske, optužio je ženu koja mu je ranije toga dana predstavila dvoje obraćenika. Nakon toga ismijao je svećenike u tradicionalnoj svećeničkoj odjeći, optuživši ih za nemoralnost i duševnu neuravnoteženost.

Glede sirote žene Franjo je kazao:
“Danas sam osjećao stanovitu gorčinu nakon susreta s mladima. Jedna žena pristupila mi je s dvoje mladih ljudi. Bilo mi je rečeno da pripadaju jednom pomalo fundamentalističkom pokretu. Na savršenom španjolskom rekla mi je: ‘Vaša Svetosti, ja sam iz Južnoafričke Republike. Ovaj dječak bio je hindus i obratio se na katolicizam. Ova djevojka bila je anglikanka i obratila se na katolicizam.’ Ali to mi je rekla slavodobitno, kao da se hvali lovačkim trofejima. Osjetio sam nelagodu i rekao joj: ‘Gospođo, evangelizacija da, prozelitizam ne!’”

Primjećujete kako “Papa milosrđa” pripisuje najniže pobude – lov na trofeje – ženi koja je samo pokušala podijeliti s njim radosnu vijest o dvoma novih obraćenika u jedinu pravu Crkvu, kojoj je, na nesreću epohalnih razmjera, od Boga dopuštenu, Franjo postao zemaljska glava. Kako li se ta žena morala osjećati videći da je njezin navodni duhovni otac optužuje pred cijelim svijetom uz dovoljno naznaka da njezin identitet bude očit svakomu tko je poznaje! I kako li se moralo osjećati ono dvoje obraćenika pročitavši kako Franjo dalje objašnjava da su porobljeni “prozelitizmom”:

“Hoću reći, evangelizacija oslobađa! Prozelitizam pak oduzima slobodu. Prozelitizam je nesposoban za stvaranje vjerskog puta u slobodi. On uvijek vidi ljude podjarmljenima na ovaj ili onaj način... Sv. Franjo Asiški rekao je svojim fratrima: ‘Idite u svijet, navješćujte evanđelje. A ako je nužno, upotrijebite i riječi.’ Evangelizacija je u biti svjedočanstvo. Prozelitizam je uvjerljiv, ali se svodi na broj članova i oduzima ti slobodu…. No, na žalost, ne samo u sektama nego i unutar Katoličke Crkve ima fundamentalističkih skupina. One naglašavaju prozelitizam više nego evangelizaciju... Pouzdanje evangelizirane osobe, djetinje pouzdanje, sjećanje je na milost koju ti je Bog dao. Prozelit, naprotiv, ne pouzdaje se poput djeteta, nego poput roba, koji naposljetku ne zna učiniti ništa osim onog što mu se kaže.”

Na stranu besmislena tvrdnja da je nekakvo zlo nastojati uvjeriti ljude u istinitost katoličke vjere, za razliku od neodređenog “privlačenja” (dakako, Božja milost privlači obraćenju, ali mogući obraćenik treba čuti istinu prije nego što je mogne prihvatiti) – opažamo kako “Papa milosrđa” također pretpostavlja najgore o dvoma obraćenika: da su lakovjerci pretvoreni u robove Crkve prepredenim uvjeravanjem od strane katoličkih “fundamentalista” koje Franjo vidi na svakom koraku.

Ne zadovoljivši se sipanjem tih kleveta, Fanjo je ono najgore pričuvao za tradicionalne katoličke svećenike, koje on tako očito prezire:
“Izravna je posljedica klerikalizma krutost. Zar nikad niste vidjeli mlade svećenike skroz ukrućene u crnim talarima i šeširima u obliku planeta Saturna? Iza svega tog krutog klerikalizma kriju se ozbiljni problemi. Nedavno sam morao intervenirati u tri biskupije zbog problema koji su se očitovali u tim oblicima krutosti koji su skrivali moralne probleme i neuravnoteženost.”

Da, namjesnik Kristov javno optužuje tradicionalno odjevene svećenike da su i moralno i umno poremećeni. Po Franjinu mišljenju takvi svećenici boluju od “isključive moralne fiksacije na šestu zapovijed. Jednom mi je jedan isusovac, veliki isusovac, rekao da budem oprezan pri davanju odrješenja, jer najozbiljniji su oni grijesi koji su više angelistički: oholost, umišljenost, gospodstvo... Usredotočujemo se na seks i onda ne pridajemo važnost društvenoj nepravdi, kleveti, ogovaranju i lažima. Crkvi je danas potrebno temeljito obraćenje na tom području.”

Upravo je to tema čitavog ovog katastrofalnog pontifikata: grijesi protiv šeste zapovijedi, za koje je Gospa Fatimska upozorila da su uzrok propasti većeg broja duša nego bilo koji drugi grijesi, Franji su puki grješčići u usporedbi s “društvenom nepravdom, klevetom, ogovaranjem i lažima”. Usprkos tome on kao da nije svjestan “klevete, ogovaranja i laži” u vlastitim opaskama! No ovo teško da je prvi put da vidimo ovog Papu kako počinja upravo one krivice koje pripisuje drugima.

I to Papa okružen homoseksualnom iskvarenošću među zaista netradicionalnim, neutalarenim svećenstvom kojemu on daje prednost, uključujući i zloglasnoga homoseksualca kojega je postavio nad svojim kućanstvom u Svetoj Marti, homoseksualnoga grabežljivca kojega zaklanja u vatikanskoj sinekuri dok ga argentinske vlasti kazneno gone zbog spolnih zlodjela te sramotnoga bivšega kardinala kojega je rehabilitirao usprkos dugoj povijesti njegova grabeža nad dječacima i mladićima. A tu je i prohomoseksualni aktivist o. James Martin, isusovački subrat kojega je Franjo upravo primio napadno u privatnu audijenciju, fotografiranu za svijet, baš u trenutku kad su neki američki biskupi podvrgli kritici Martinovo podrivačko prohomoseksualno djelovanje.

U svakom slučaju, evo jedan primjer one vrste svećenika koju Franjo prezire:
“Pođite u šetnju ulicama St. Josepha u Missouriju, i možda naiđete na nezaboravan prizor visokoga mladoga svećenika u crnom talaru i svećeničkom šeširu saturnu, s krunicom u jednoj i velikim raspelom u drugoj ruci. To je o. Lawrence Carney, zaređen za svećenika wichitske biskupije (Kansas), koji je u protekle tri godine posvetio velik dio svojega vremena uličnom naviještanju evanđelja: kružeći ulicama u centru grada, moleći krunicu i dijeleći Radosnu vijest s onima koji mu priđu.”

Takvi “prozelitizantski” svećenici budućnost su Crkve. Čak i svojim načinom odijevanja, koji Franjo ismijava u stilu jeftinog političara, oni se izdvajaju od ovoga paloga svijeta. Time stvaraju upravo ono privlačenje o kojem Franjo govori, ali koje se gotovo potpuno izgubilo u poliesterskoj površnosti pokoncilske “obnove”, koja je poduzela sve da ukloni vidljive znakove onosvjetskosti Crkve baš zato da bi se pridružila svijetu i bila od njega usisana.

Sadašnja crkvena kriza predstavlja kao nijedna druga u povijesti Crkve pokušaj da se izgradi ono što nadbiskup Viganò opravdano naziva “novom Crkvom” na ruševinama stare. Pokušaj neće uspjeti, a kriza će se razriješiti u korist Tradicije. To je samo pitanje vremena. No u međuvremenu će vjernici morati podnositi pontifikat nemilosrdnoga Pape milosrđa, koji gotovo svakodnevno postiđuje Crkvu svojim grubim i okrutnim polemikama.


https://fatima.org/news-views/fatima-perspectives-1341/

Zašlače!

Katolički intelektualci papi Franji daju crveni karton

Jedna skupina katoličkih intelektualaca papi Franji daje crveni karton

Je li papa Franjo heretik? Jedno tako tjeskobno pitanje o jednome papi nije postavljano na ozbiljan način u Crkvi već duže od jednoga tisućljeća. Papa Franjo upravlja Crkvom malo više od šest godina, no ovo se pitanje već pune dvije godine javno postavlja. Eminentni katolički znanstvenici, laici i klerici sada su dali odgovor na ovo pitanje. U otvorenome pismu optužuju otvoreno Franju za svjesnu i upornu herezu. Ovaj čin poprima povijesne dimenzije.

Na 20 stranica potpisnici dokumentiraju hereze koje stavljaju na teret vladajućemu papi. Njihov dokument daljnji je korak u nizu kojemu prethodi Correctio filialis de haeresibus propagatis iz 2017. godine te Izjava o vjernosti crkvenome nauku o braku i obitelji iz 2016. godine.

Otvoreno pismo dvadeset katoličkih intelektualaca obavio je portal LifeSiteNews na kojemu ga je predstavila njemačko-američka povjesničarka Maike Hickson, a objavljeni su i prijevodi na više jezika. Prvi je potpisnik Georges Buscemi, predsjednik Campagne Québec-Vie i član Akademije Ivana Pavla II. za život i obitelj.

Otvoreno pismo kojim se Franju optužuje za herezu

Ono predstavlja „treću fazu“ jednoga procesa koji je počeo u ljeto 2016. godine, napisali su potpisnici. Tada se jedna skupina poznatih katoličkih učenjaka „osobnim i privatnim pismom“ obratila kardinalima Crkve i patrijarsima ujedinjenih istočnih Crkava. U tome pismu upozorili su na „hereze i druge teške zablude“ koje po njihovome mišljenju potiče kontroverzna posinodska pobudnica Amoris laetitia.

Budući da je Franjo ipak u „nagovorima, djelima i propustima“ ponavljao ove hereze, ista je skupina zajedno s drugim laicima i klericima godinu dana kasnije objavila Correctio filialis. Prijekori su jasnije formulirani, pri čemu su potpisnici naglasili da ne optužuju Franju da „svjesno širi hereze“. Držali su Correctio služenjem Crkvi i Petru time što su Papu upozorili na pogibelji i rizik i opomenuli ga. Njihovo pismo trebalo je biti jasan poziv Franji i crkvenome vodstvu.

Otvorenim pismom Franju se izravno optužuje za herezu

Sada objavljeno Otvoreno pismo pooštrava optužbu jer je za prethodna dva dokumenta Franjo bio posvema nezainteresiran, ignorirao ih je i iste je „hereze i zablude“, kako navode potpisnici, ravnodušno i dalje širio i promicao.

Otvorenim pismom Franju se sada izravno optužuje za herezu.

„Ovo zlodjelo“, kažu potpisnici, „nastupa onda kada katolik svjesno i uporno niječe jednu istinu o kojoj zna da Crkva uči da je posrijedi bogoobjavljena istina“.

Potpisnici Franji predbacuju – za razliku od Correctio filialis – da svjesno širi i potiče hereze koje mu se stavljaju na teret. Do nekoga drugog zaključka, kažu potpisnici, ne može se dospjeti na temelju papinskoga držanja nakon razdoblja od dvije godine od objave pobudnice Amoris laetitia.

Sveukupno, stoji u Otvorenome pismu, riječi i djela pape Franje predstavljaju „cjelokupno odbacivanje katoličkoga nauka o braku, spolnim odnosima, moralnome nauku, milosti i otpuštanju grijeha“.

Potpisnici „iznose dokaz povezanosti“ između ovoga Franjina odbacivanja katoličkoga nauka i promicanja biskupa i drugih klerika koji su se teško ogriješili u svezi sa seksualnim zloporabama kao bivši kardinal McCarrick ili takvih koji su prikrivali krivce, kao nedavno preminuli kardinal Danneels.

Ne može se trpjeti heretični pontifikat

Potpisnici predbacuju Franji da nije riječ o pojedinačnim slučajevima, nego o ciljanome, političkome usmjerenju vladajućega Poglavara crkve. On provodi strategiju da cijeloj Crkvi nametne ovo odbacivanje crkvenoga nauka. Provođenje toga u praksu vrši se i imenovanjem osoba dvojbenoga načina života na visoka i najviša mjesta.

„Heretični pontifikat“ ne može se ni trpjeti ni ignorirati, čak ni pod izlikom da se time „sprječavaju gore stvari“. Takav pontifikat napad je na „temelje“ pologa koji je povjeren Crkvi. Potpisnici time potkrjepljuju tradicionalna teološka i pravna načela koja su „primjenjiva“ u takvoj situaciji i koja se po njihovu mišljenju trebaju primijeniti.

Traže od svih biskupa Crkve da ispitaju optužbe koje su navedene u Otvorenome pismu. Ako navedene optužbe drže valjanima, „mogu Crkvu izbaviti iz sadašnjih nedaća“, tako što će se pridržavati načela Salus animarum prima lex (Spas je duša vrhovni zakon) i „opomenuti papu Franju da se odrekne svojih hereza; a ako bi se i dalje tvrdoglavo odupirao, da izjave da se je sam svojevoljno lišio svoga papinstva.“

Svećenici i katolički intelektualci koji žele potpisati Otvoreno pismo, mogu to učiniti šaljući e-mail na: openlettertobishops [at] gmail.com

Na Change.org svi mogu potpisati Otvoreno pismo.


Tekst: Giuseppe Nardi
Izvor: https://katholisches.info/2019/05/01/katholische-intellektuelle-zeigen-papst-franziskus-die-rote-karte/

Biskup Schneider o papi heretiku

O krivovjernu papi

Problemu kako se u konkretnom slučaju odnositi prema krivovjernu papi nije se dosad pristupilo na način koji bi se približio ičemu nalik na opće suglasje u cijeloj katoličkoj tradiciji. Dosad nijedan papa i nijedan koncil nisu objavili bitne doktrinarne proglase ili obvezujuće norme o tome kako bi se moglo izići na kraj s krivovjernim papom za vrijeme njegove službe.

Veselo, veselo, ej veselo je sve selo

Naš Franjo
Ne kleči pred Presvetim, na koljena se baca pred političarima.
Ne voli da mu se ljubi prsten, slobodno cjeliva tuđe ruke za kamere.
Zgrozio bi se da tko pokuša poljubiti papinu papuču
(koje nema),
kad mu puhne, skreće na sebe pozornost ljubljenjem cipela.
Mnogo je ponizan kad treba banalizirati papinsku službu,
bez zadrške ukida i mijenja tradicije koje mu se ne sviđaju.
Uvijek je spreman na dijalog, izuzev s vjernim katolicima.
Svi su mu ljudi braća, osim onih kojima može zapovijedati.
U grešnim situacijama i drugim religijama vidi samo dobro,
U vjernim obiteljima, redovničkim zajednicama i Kristovim riječima
vidi samo što treba promijeniti.

***

Abu Dhabi-gate. Okolo-naokolo kere

Najprije je papa Franjo službeno izjavio u potpisanoj zajedničkoj izjavi s velikim imamom el-Tajebom u Abu Dabiju da "mnoštvenost i raznolikost religija, boja, spolova, rasa i jezika jest mudra božanska volja, kojom je Bog stvorio ljudska bića. Ta je božanska mudrost izvor iz kojeg proizlazi pravo na slobodu vjerovanja i slobodu biti drugačiji."

Potom, kad ga je za posjeta ad limina biskup Athanasius Schneider suočio s njegovom krivovjernom tvrdnjom, Franjo je biskupu privatno kazao: "Može se i to reći, da je raznolikost religija dopusna Božja volja" – što može značiti samo to da, kako Crkva naučava, Bog podnosi "raznolikost religija" punih zablude i praznovjerja kao zlo iz kojeg može u konačnici izvući neko dobro. Ne može se ni u kojem pravovjernom smislu božansko podnošenje lažnih religija izjednačiti s božanskom potvrdnom voljom da postoji različitost "boja, spolova, rasa i jezika" među ljudima.

Nakon toga, međutim, Franjo je pojačao prvobitnu krivovjericu time što je naložio neka se zajednička izjava, bez ispravka, pusti u optjecaj među "profesore, svećenike i sestre na sveučilištima da 'olakšaju raspačavanje, proučavanje i prijam' dokumenta, pri čemu je Papinsko vijeće za međureligijski dijalog 'unaprijed zahvalno na svakome mogućem poticaju, u okviru ove ustanove, koji smjera širenju ovog dokumenta".

No sad je Franjo objavio "razjašnjenje", u obliku nepripremljene opaske na općoj audijenciji 3. travnja. "Razjašnjenjem" se međutim u biti tvrdi da je "raznolikost religija" nešto dobro, a ne samo podnošeno zlo. Citirajmo Franju (engleski prijevod Diane Montagna, LifeSiteNews):

"Mogao bi tkogod upitati zašto papa ide u posjet muslimanima, a ne samo katolicima. Jer postoji tako mnogo religija, ali zašto postoji tako mnogo religija?"

"Mi i muslimani potomci smo istog oca, Abrahama. Zašto Bog dopušta da postoji tako mnogo religija? Bog je želio to dopustiti: skolastički teolozi govore o Božjoj voluntas permissive. Htio je dopustiti tu stvarnost: postoje mnoge religije; neke su rođene iz kulture, ali sve one uvijek gledaju u nebo, gledaju u Boga."

"Ali Bog hoće bratstvo među nama, a posebno – što je i razlog ovog putovanja – među Abrahamovom djecom, kao što smo mi i muslimani. Ne smijemo se bojati razlike: Bog je to dopustio. Trebamo se bojati ako ne radimo bratski, za zajednički hod kroz život."

Dakle prema razjašnjenju:

"Mi i muslimani potomci smo istog oca, Abrahama."

Ne, nismo. Religija koju je izumio Muhamed nema pravo na Abrahamovu duhovnu baštinu, koja pripada sljedbenicima Isusa Krista, "sina Davidova, sina Abrahamova" (usp. Mt 1,1–17), koji pripadaju Crkvi što ju je On utemeljio i "stekao krvlju svojom" da bi ustanovio Novi i Vječni Savez s Bogom.

"Bog je želio to dopustiti [raznolikost religija]."

Opet pogrešno. Bog ne "želi dopustiti" nikakvo zlo, pa tako ni laži i praznovjerja religija izumljenih od ljudi. Željeti nešto znači čežnju, nagnuće, potrebu za nečim. Takva se duhovna stanja ne mogu prireći Bogu, čija sama narav isključuje bilo kakvu čežnju, nagnuće ili potrebu dopustiti da bude učinjeno zlo. Sveti Toma piše: "Bog prema tome niti hoće da zlo bude učinjeno niti hoće da ne bude učinjeno, nego hoće pustiti da zlo bude učinjeno; a to je nešto dobro." Isto tako ne može se reći da je Bog "želio dopustiti" umorstvo, sodomiju, rat, uopće bilo koji ljudski grijeh.

No, s druge strane, razgovorno "želi" bilo bi prikladno u objašnjavanju objavljene istine da Bog "hoće ["želi"] da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine. Jer jedan je Bog i jedan je posrednik između Boga i ljudi, čovjek Krist Isus (1 Tim 2,3–5). Tu objavljenu istinu, trebalo bi to već svima biti očito, Franjo nipošto ne želi navijestiti.

Doduše, mogao bi ovo biti samo još jedan slučaj nepreciznoga razgovornoga govora u beskonačnoj struji Franjine teološke improvizacije. Međutim prenosi neistinit dojam da je Bog "želio dopustiti" dotična zla jer postoji nešto dobro u tim zlima kao takvima. A Franjo upravo to misli, kako sljedeće riječi objašnjavaju.

"(...) postoje mnoge religije; neke su rođene iz kuture, ali sve one uvijek gledaju u nebo, gledaju u Boga."

Drugim riječima, Franjo zapravo vjeruje da sve religije "uvijek gledaju u nebo, gledaju u Boga" – bez obzira na to kakve laži i praznovjerja sadržavaju. Tj. da su sve one više-manje dobre i sviđaju se Bogu, a nisu tek podnošena zla. Franjo tako prihvaća upravo onu zabludu koju je Pio XI. osudio kao put k napuštanju jedine vjere od Boga objavljene. Radi se, kaže Pio XI., o "krivome mišljenju koje smatra sve vjere više-manje dobrima i hvalevrijednima, jer da svaka od njih na svoj način očituje i označava onaj osjećaj koji nam je svima urođen te nas dovodi k Bogu i poslušnome priznavanju Njegove vlasti. Oni koji imaju takvo mišljenje nisu samo podlegli zabludi i obmani nego, štoviše, iskrivljujući ideju istinite vjere oni je odbacuju, te malo-pomalo upadaju u naturalizam i ateizam, kako se naziva. Otuda jasno proizlazi da tko god podržava one koji zastupaju te teorije i pokušavaju ih ostvariti, potpuno napušta od Boga objavljenu vjeru."

I napokon:

"Bog hoće bratstvo među nama (...). Ne smijemo se bojati razlike: Bog je to dopustio. Trebamo se bojati ako ne radimo bratski, za zajednički hod kroz život."

Dakle, prema Franji, Bog je dopustio postojanje lažnih religija radi našega bratstva i "zajedničkog hoda" s njihovim pristašama, čijih se osude vrijednih zabluda ne smijemo bojati. Bratstvo nadomješta istinu u Božjem naumu, prema Franji. To je religija slobodnih zidara, a ne evanđeoska religija.

Franjo je, svakako, razjasnio svoj stav. Vrlo je jasno dao na znanje da ne vidi nikakvog zla u raznolikosti religija ni ikakvu nužnost da se njihove pristaše "spase i dođu do spoznanja istine" jer "jedan je Bog i jedan je posrednik između Boga i ljudi, čovjek Krist Isus".

Šest godina voza Franjo vjernike unaokolo, i uvijek se, izgleda, vratimo na mjesto gdje je vožnja počela. I gdje nalazimo ono što Franjo stvarno misli, za razliku od onog što Crkva naučava.

Chris Ferrara

https://fatima.org/news-views/fatima-perspectives-1291/

Protiv sedisvakantizma

Biskupova lekcija iz povijesti

Gostujući uvodničar na "Rorate Caeli" biskup Athanasius Schneider iznio je argument koji pobornici sedisvakantizma ili nisu sposobni ili nisu voljni shvatiti: da bez obzira na to što oni misle o crkvenom položaju navodno krivovjernog pape, bez obzira na to koliko dokaza vjeruju da mogu zgrnuti o njegovu "očitom krivovjerju", njihovo mišljenje u toj stvari nema nikakvu pravnu važnost za Crkvu. To je zato što ne postoji nikakav postupak kojim bi se Crkvi u cjelini mogla priskrbiti kakva konačna i obvezujuća izjava da je papa sam sebe svrgnuo krivovjerjem te mora biti zamijenjen.

Citiram biskupa Schneidera: "Problemu kako se u konkretnom slučaju odnositi prema krivovjernom papi nije se dosad pristupilo na način koji bi bio blizu ičemu nalik na opći pristanak u cijeloj katoličkoj tradiciji. Dosad nijedan papa i nijedan koncil nisu objavili bitne doktrinarne proglase ili obvezujuće norme o tome kako bi se moglo izići nakraj s krivovjernim papom za njegova službovanja." U skladu s tim biskup piše: "U povijesti ne postoji nijedan slučaj da je papa za svojeg službovanja ostao bez papinstva zbog krivovjerja ili navodnoga krivovjerja."

Ponovit ću: nijedan slučaj u povijesti – nijedan u 2000 godina – da je papa zbog krivovjerja ostao bez službe.

Biskup Schneider osvrće se na slučaj koji bi bio najbliži presedanu, a koji samo pokazuje neodrživost sedisvakantističkog stajališta: riječ je o papi Honoriju I., koji je izričito podupro monoteletsko krivovjerje, a ipak je priznavan papom iako su "tri uzastopna sveopća koncila (Treći Carigradski koncil 681., Drugi Nicejski koncil 787. i Četvrti Carigradski koncil 870.) te papa sv. Lav II. 682. izopćili Honorija I. zbog krivovjerja (...)". Štoviše, u tim autoritativnim crkvenim presudama "nije se ni uključno izjavilo da je Honorije I. izgubio papinsku službu ipso facto zbog krivovjerja. Ustvari, smatralo se da je pontifikat pape Honorija I. bio valjan i nakon što je on u svom pismu patrijarhu Sergiju 634. podržao krivovjerje, jer nakon toga vladao je još četiri godine, do 638."

Što je još neobičnije, piše biskup, "Liber diurnus romanorum pontificum, raznovrsna zbirka formulara upotrebljavanih u papinskoj kancelariji do 11. stoljeća, sadržava tekst papinske prisege prema kojemu se svaki novi papa pošto preuzme službu morao zakleti da 'priznaje šesti sveopći koncil, koji je vječnom anatemom udario Sergija, Pira i ostale pokretače krivovjerja (monoteletizma), a s njima i Honorija'. (PL 105, 40-44)." A ipak je Crkva uvijek uvrštavala Honorija na popis papa!

Biskup donosi i još razorniji povijesni dokaz, za koji npr. pisac ovog članka nije uopće znao:

"U nekim brevijarima do 16. ili 18. stoljeća papa Honorije spominje se kao krivovjerac u čitanjima matutina za 28. lipnja, blagdan sv. Lava II.: 'In synodo Constantinopolitano condemnati sunt Sergius, Cyrus, Honorius, Pyrrhus, Paulus et Petrus, nec non et Macarius, cum discipulo suo Stephano, sed et Polychronius et Simon, qui unam voluntatem et operationem in Domnino Jesu Christo dixerunt vel praedicaverunt.'

Višestoljetni opstanak toga časoslovnog čitanja pokazuje da brojni naraštaji katolika nisu smatrali sablažnjivim što je nekom papi, vrlo rijetko, bila utvrđena krivnja za krivovjerje ili za podržavanje krivovjerja. U ona vremena vjernici i crkvena hijerarhija znali su jasno razlikovati nerazorivost katoličke vjere božanski zajamčenu Učiteljstvu Petrove stolice te nevjernost i izdaju nekoga pape u izvršavanju svoje učiteljske službe."

Nadalje, čak ni u slučaju Honorija nije bilo nikakvog proglasa anateme dok je živio, nego tek posmrtno, i to samo autoritativnim odlukama sveopćih koncila i papa.

Naposljetku, kako nas biskup upozorava, sama ideja da krivovjeran papa sam sebe svrgava – a, ponavljam, ne postoji nikakav način konačnog proglašenja toga sveopćoj Crkvi – puko je teološko mišljenje koje je bilo "strano prvom tisućljeću, javivši se tek u kasnome srednjem vijeku, u doba kad je papocentrizam dosegnuo stanovit vrhunac i papu se [pogrešno] poistovjećivalo s Crkvom... To je i dalje samo teološko mišljenje, a ne crkveni nauk."

Što je onda lijek Crkve protiv jednog pape koji, a takvi su slučajevi krajnje rijetki, ugled svoje službe ustupa nekoj teološkoj zabludi? Lijek je ispravljati ga, a snositi njegovu nazočnost do kraja njegove vladavine, prepuštajući sud o krivnji budućem papi ili koncilu. Baš ispravljanje Franje biskup i provodi u svom članku:

"Teološki revolucionarnu promjenu uveo je papa Franjo odobrivši to što neke mjesne Crkve u pojedinim slučajevima pripuštaju seksualno aktivne preljubnike (koji žive u tzv. neregularnim zajednicama) svetoj pričesti. Sve ako te mjesne norme i ne predstavljaju opću normu u Crkvi, one u praksi znače poricanje božanske istine o bezuvjetnoj nerazrješivosti valjane i izvršene sakramentalne ženidbe."

"Druga se njegova doktrinarna preinaka sastoji u promjeni biblijskoga i stalnoga dvotisućljetnog nauka glede načela opravdanosti smrtne kazne."

"Još je jedna doktrinarna promjena to što je papa Franjo odobrio rečenicu u međureligijskom dokumentu iz Abu Dabija (4. veljače 2019.) kojom se tvrdi da različitost spolova, različitost rasa i različitost religija jest mudra Božja volja. Toj je rečenici potreban službeni papinski ispravak, jer bi inače očevidno bila protivna prvoj Božjoj zapovijedi te jasnom i izričitom naučavanju našega Gospodina Isusa Krista, dakle proturječila bi Božjoj objavi."

Biskupov članak obiluje daljnjim povijesnim gradivom koje razotkriva plitkoću sedisvakantističkih argumenata, pa stoga preporučujem da se u cijelosti i pažljivo pročita. Dovoljno je citirati biskupov zaključak: "Čin svrgnuća pape zbog krivovjerja ili proglašenje papinske stolice praznom zbog gubitka papinstva ipso facto papinim krivovjerjem bila bi revolucionarna novost u životu Crkve, i to u jednom nadasve važnom pitanju glede njezina života i ustrojstva. U tako osjetljivoj stvari – makar bila praktične, a ne strogo doktrinarne naravi – valja ići sigurnijim putem (via tutior) trajnoga osjećaja za Crkvu."

Trajnom pak osjećaju za Crkvu posve je tuđe mišljenje da vjernici mogu naprosto za sebe odlučiti da se neki papa raspapio krivovjerjem. Taj je nazor beskoristan i nema temelja u crkvenoj povijesti ni u nauku Učiteljstva. Trajnom osjećaju za Crkvu međutim pripada ispravljanje zahirjelog pape kao stvar božanske objave. Tako je Bog nadahnuo Pavla da ispravi Petra kad je on ugrozio poslanje Crkve u Antiohiji hinjenjem neprekinutog obdržavanja židovskih zakona o prehrani:

"Doista, prije nego stigoše neki od Jakova, blagovao je zajedno s poganima; a kad oni dođoše, počeo se povlačiti i odvajati bojeći se onih iz obrezanja. Za njim se povedoše i ostali Židovi te je i Barnaba zaveden tom prijetvornošću.

Ali kad vidjeh da ne hode ravno, po istini evanđelja, rekoh Kefi pred svima: 'Ako ti, Židov, poganski živiš, a ne židovski, kako možeš siliti pogane da se požidove?'" (Gal 2,12–14)

Zahirjeli papa podliježe ispravku. Ne podliježe mišljenju sedisvakantistâ da više nije papa, na temelju kojeg mišljenja današnji sedisvakantisti, znatno premašujući okvir problema s Franjom, proglašavaju da nemamo papu još od 1958.

Neka mišljenja toliko su besmislena da sama sebe pobijaju.

Chris Ferrara

https://fatima.org/news-views/bishop-schneiders-history-lesson/