petak, 30. srpnja 2021.

Uz lagano osvježavajuće piće

Kao mali predah nakon ozbiljnijih tema, evo nekoliko ljetnih preporuka knjiga i filmova ili serija. Prošle tekstove s preporukama naći ćete preko navedenih poveznica. Kako je već uobičajeno, ograđujem se od svake odgovornosti ako vam se određeno djelo ne svidi, za obavijesti o indikacijama, mjerama opreza i nuspojavama provjerite ocjene i osvrte na stranici IMDb ili Goodreads. 


Crooked Letter, Crooked Letter - jedan od boljih romana s atmosferom američkog juga; nestanak nestašne djevojke dvadesetak godina ranije te nova ubojstva pozadina su za priču o dvojici ljudi koji su jednom bili prijatelji

A Wreath For the Enemy - pisano iz nekoliko isprepletenih perspektiva od kojih je najvažnija i najčešće se pojavljuje ona djevojke s boemskim roditeljima koji imaju neobičan hotelčić na francuskoj rivijeri; oko sredine zadnjeg dijela knjige zanimljivost pomalo opadne; važnije životne teme o kojima razmišljaju likovi prikazane su pristojno, a katolička vjera pojavljuje se dosta često u pozadini, prirodno i nepretenciozno, kako su to već znali napraviti anglofoni spisatelji sredinom prošlog stoljeća 

The Loved One - crna, ali zabavna satira u kojoj Evelyn Waugh opisuje američku pogrebnu industriju

The Best of Archy and Mehitabel - žohar Archy koji je jednom bio pjesnik i mačka Mehitabel koja sebe drži damom pripovijedaju svoje dogodovštine u formi slobodnog stiha uz neobične prijelome teksta i bez velikih slova jer Archy piše redovitu novinsku kolumnu skačući i udarajući glavom tipke na pisaćoj mašini

The Dog of the South - glavni lik Ray je praktičan i načitan, ali izrazito dosadan dvadesetšestogodišnjak (premda ga svi smatraju starijim) koji objektivno opisuje svoje neuspjehe od kojih je zadnji bijeg njegove žene i kolege u Rayevu autu; Ray se s time ne miri i kreće za njima preko Meksika do Britanskog Hondurasa; humor je suptilan, ali toliko dobar da sam se više puta glasno nasmijao. 


***

La isla mínima - neloš španjolski krimić, ne treba ga baš predetaljno proučavati, ali malo za promjenu ambijenta je ok 

Never Take No For An Answer - simpatičan film o dječaku koji voli svoju magaricu dovoljno da zbog nje ishodi audijenciju kod pape (još u vrijeme kad su pape bili ozbiljni i pobožni ljudi)

The Secret World of Arrietty - crtani film studija Ghibli o malim i velikim ljudima; prikladan za cijelu obitelj 

Mr. Inbetween - serija - jako dobra australska serija o no-nonsense plaćenom ubojici kojega savjest sustiže puževim korakom

This Country - serija - izvrsna britanska humoristična serija o dvoje mladih danguba

Dodatno:
Wellington Paranormal - serija - pogledao sam nekoliko epizoda koje su bolje ocijenjene na imdbu; laka zabava
The Outsider i Defending Jacob - (mini)serije - "šokantan" zločin u uspavanom američkom gradiću i "neočekivani" obrati u istrazi; gledljivo

četvrtak, 22. srpnja 2021.

Čvrsto stiskaju pest



Čitao sam ovih dana raznorazne strane, a i nekoliko domaćih komentara o Franjinom napadu na tradicionalnu liturgiju. To me potaknulo da zabilježim još nekoliko misli o ovoj prekretnici koja mi se, čak i  kad je pokušavam objektivno promatrati, čini dosta važnom. Zato mi vjerojatno nećete zamjeriti što već evo treći tekst za redom ima istu temu. Dakle, bez nekog slijeda i organizacije, u nastavku iznosim par opservacija.

Znam da će neki pomisliti kako sam bezosjećajan, ali zaista ne vidim kakve veze ima to što je Benedikt XVI. još živ s time što je Franjo ukinuo njegov motuproprij. Neki kažu da ga je time ružno uvrijedio, ali ne vidim po čemu bi bilo bitno bolje da je trenutni papa pričekao da bivši papa najprije umre, pa tek onda krenuo s dekonstrukcijom vjerojatno najvažnije ostavštine svoga predšasnika. Naravno, može biti da se neki nadaju kako će Benedikt nadživjeti Franju, pa bi kurtoazija zapravo bila brana za poplavu kojoj je ime Franjo. Ali to je onda potpuno druga argumentacija i nije ju pošteno podvoditi pod bonton. 

Benedikt je, dakako, vrlo zaslužan što su na neko vrijeme skinuti okovi s tradicionalne liturgije te se mogla pomalo stidljivo pomoliti na brojnim mjestima, pa tako i kod nas u Zagrebu. I one mudre misli koje je tako prikladno izrekao poput poznate rečenice o "svetom i velikom" ostaju vrijedne i sada kada su pravne odredbe ukinute. No, filozofsko-teološka opravdanja koja se skraćeno nazivalo "hermeneutikom kontinuiteta u reformi" izdahnula su i teško je zamisliti da ih itko osim par simpatičnih ekscentrika i dalje uzima zaozbiljno. 

Na hrvatskom jeziku pročitao sam nekoliko kraćih osvrta na Traditionis custodes. S ispravne strane, tu je intervju predsjednika Društva Benedictus za koji je urednik portala dosta loše izabrao naslov, ali sami odgovori na pitanja su svakako vrijedni čitanja! Također se pojavio razgovor s p. Markom Tilošancem koji bi isto trebalo pažljivije proučiti (ja znatno preferiram tekstove u odnosu na video ili audio snimke razgovora). Naravno, moji komentari više su potaknuti onim tekstovima u kojima se brani dokument pape Franje. Uvijek imam zadršku kod kritičkog komentiranja tekstova koji nisu objavljeni u novinskom obliku koristiti puno ime i prezime njihovih autora jer mi se ne čini zgodnim da netko pretražujući internet naiđe baš na ovaj blog i onda ih prezre kad vidi njihove glupotvorine koje sam istaknuo. Zato se ponekad služim inicijalima, a ovaj puta ću autore razlikovati opisno. 

Jedan svećenik koji je bio rimokatolički bogoslov, ali je postao grkokatolikom, oženio se (istovremeno?) i zaredio napisao je komentar u kojemu pomalo žali zbog toga u što se pretvorio novi rimski obred. Usto, nije baš jako entuzijastičan oko Franjinog motuproprija, no s obzirom da su ga u facebook raspravama pojedini tradicionalisti "pljuvali", smatra da ipak "reda mora biti" i dobro je da se pokaže da vlast, pa i ona crkvena, "ne nosi uzalud mača". Pri tome spominje da je veliki grijeh osoba i zajednica privrženih staroj misi u tome što se protive 2. vatikanskom saboru ne navodeći, naravno, čemu se to konkretno tradicionalisti u tom saboru protive i zašto protivljenje pojedinim kontroverznim odlomcima nije dopušteno. Drugi veliki problem mu je što neki svećenici FSSP-a nisu htjeli novoobredno koncelebrirati s biskupom, pa ih je dotični biskup "opravdano sprašio iz biskupije" (terminologija tog svećenika). U komentarima na taj facebook post javio se sasvim argumentirano laik tradicionalist, pa ga je svećenik upozorio da je upravo zbog takvog tona kojim se obraća kleriku papa Franjo morao postupiti kako je postupio. Čak je i neki nesjedinjeni istočnjak vrlo razumno komentirao o važnosti liturgije i koliko neekumenska je bila Franjina gesta ukidanja Summorum Pontificuma. Na prvu bih rekao da se ovdje radi samo o povrijeđenoj taštini toga svećenika koji se vjerojatno na taj način želi i zaštititi zbog svojih ponešto "konzervativnijih" stavova. Sama kritika tradicionalista je uopćena i bespredmetna, ali potaknula je neku karizmatsku zajednicu i njenog laičkog gurua da prenesu članak kao preporučenu ozbiljnu reakciju na motuproprij. Čini mi se da spomenuti pop osim grkokatoličke prakticira i tu pentakostalnu pobožnost, a guru se vjerojatno ljuti jer su se na tradicionalističkim stranicama znali pojaviti članci u kojima se kritiziraju duhovi koji pušu kod karizmatika. 

Naš omiljeni crkveni kanonist koji bi se radije "klanjao antikristu i belzebulu i da [ga] opsjednu sve legije demona", nego da bude tradicionalist, staloženo nam je objasnio zašto su Papine odredbe bile nužne. Svoj tekst završava riječima "Papa Benedikt dopustio je svim svećenicima redovito slavlje latinske Mise. Da nije bilo vrijeđanja Papa i pljuvanja po učenjima Crkve moglo je tako i ostati." Naravno, čak i potpunoj neznalici koja nema poput njega doktorat kanonskog prava nameće se pitanje tko su bili ti pljuvači koji su Franju nazivali "sotonom i antikristom", a onda išli na tradicionalnu misu unutar biskupije ili čak FSSPX-a gdje se Franju nesumnjivo priznaje papom i za njega moli? Jasno, iduće je pitanje kako točno zabrana i ograničavanje tradicionalnih misa pomaže takvim problematičnim dušama da se poprave? Prijespomenuti grkokatolički svećenik razjasnio je taj problem napisavši negdje da je bolje da se takvi maknu od Crkve i osnuju svoju crkvu savršenih. Nadasve pastoralno.

Nažalost, poznati hrvatski chestertonijanski kolumnist nije ovu temu počastio svojom pažnjom, ali se javio bivši urednik njegova portala koji je dao svoje viđenje stvari. Izgleda da je selidbom u drugu državu stekao veće uvažavanje za tradicionaliste u Crkvi upoznavši neke od njih koji nisu toksični kao oni s kojima se prije susretao na internetu. Tako mu je i zaključak o štetnosti i kontraproduktivnosti novog motuproprija zaista na mjestu. Čini mi se da ga je na svojevrsnu solidarizaciju (stavio je i jednu od onih znački koje ljudi lijepe po fotografijama) potaknulo to što pripada ili proučava (?) određene glazbene supkulture koje su obilježene naglašenim buntom protiv autoriteta. Ipak, s obzirom da se referira na svoj članak od prije tri godine, ima smisla da se i ja pozovem na svoju kritiku toga teksta. 

Od sekularnih novina, osim agencijskih vijesti, jedino što se može izdvojiti je komentar uobičajenog pametnjakovića iz Rima za Jutarnji list. Taj vrlo upućeni komentator koristi riječ "obrednik" umjesto "obred" ili "misal", a premda priznaje da postoje i druge razlike osim jezika između starog i novog rimskog obreda, jedina koju navodi su "zaostatci antisemitizma". Dakako da ne kaže koji su to zaostatci jer ovako zvuči zlokobnije, a vjerojatno i nema pojma što priča. Za prosječne čitatelje njegove tiskovine i ovakva naznaka nacizma je dovoljna. Piše taj dopisnik: "teza antikoncilskih grupa je [...] da su mise na narodnim jezicima nevažeće", a nekoga tko takvo što napiše može se nazvati samo izrazito neupućenim, glupim ili zlobnim. Odmah zatim iz tvrdnje "papa Frane je prvo ukinuo odobrenje da se misa po starom obredu služi u Vatikanskoj bazilici svetog Petra" izvodi napad na kardinala Burkea. U stvarnosti, Franjini poslušnici su ukinuli individualno celebriranje misa u vatikanskoj bazilici, a to uključuje mise po novom obredu koje su se ondje većinom služile. S druge strane, u maloj kapelici u kripti bazilike tradicionalne mise se i dalje služe dok novus ordo mise u bazilici ne smiju biti na latinskom. Da li taj tutlek zaista ne zna ove činjenice ili ga one naprosto ne zanimaju. Začuđujuća je količina krivih informacija u članku koji sadrži tek nešto više od kartice teksta. 

U, nadam se, zadnjoj točki ovog razvedenog razmišljanja i naklapanja, istaknut ću očevidnu činjenicu zašto baš tradicionalisti u modernoj Crkvi toliko smetaju, a kler i profesionalni katolici osjećaju da su im se svojim primjedbama već popeli na glavu. Naravno da kad neka vidjelica objavi kako je Franjo prethodnik zvijeri iz Apokalipse ili kad novusordovci kažu da je njima stvarni papa Benedikt, a uzor Ivan Pavao II. Veliki ili kad liberali organiziraju svoje ljetne škole krivovjerja ništa od toga ne stoji na putu progresa i nužne transformacije Crkve. To je sve dio istog paketa. S druge strane, kada tradicionalisti pokažu da je moguće živjeti i zastupati ono blago koje nam je Predano, onda je to izravna opasnost za čitavu paradigmu kojoj je sve prethodno mrtvo i mora takvim ostati. Katolici i šire društvo ne smiju vidjeti da to nisu samo muzejski eksponati. A na argumente tradicionalnih katolika koji se pozivaju kako na razum, tako i na bezbrojne svetce, protivnici zaista ne mogu ništa odgovoriti osim da je njihova crkva nešto novo i drugačije. To se većina ipak ne usudi reći jer bi time potkopali sav autoritet koji im je potreban za knut poslušnosti. 

nedjelja, 18. srpnja 2021.

Na Zapadu ništa novo


Danas je u crkvi sv. Blaža služena redovita nedjeljna tradicionalna misa u 16:45. Prije propovijedi vlč. Borna nas je ohrabrio, te je odgovorio na upite vjernika koji se pojavljuju u prošla dva dana da se za sada ništa ne mijenja, tj. misa ostaje u istom terminu i lokaciji. Usput, prvi sam put vidio lijevi dio crkve (na strani oltara BD Marije) nakon obnove i skidanja skela te sada izgleda vrlo lijepo. Puno bolje i usklađenije od svetišta!

Vezano uz motuproprij Traditionis custodes, evo nekoliko linkova na tekstove na hrvatskom koji vam mogu biti od interesa: 

Tekst motuproprija i popratnog papinog pisma,

Niz članaka s bloga Splendor Domini:  Summorum Pontificum ~ MMVII - MMXXI, Pater Sancte, sic transit gloria mundi!, Benediktova ostavština u plamenu i pepelu, Custodes, Pod većim teškoćama, Petrovo bratstvo o restrikcijamaNije satiraDruga vremena, Čin protiv milosrđaPapa liturgijskog rataGetoizacija, ...

Reakcija FSSPX-a: Od Summorum pontificuma do Traditionis custodes ili od rezervata do zoološkoga vrta.

petak, 16. srpnja 2021.

Objavljen motuproprij pape Franje kojim ukida Summorum Pontificum

Nakon uspješne operacije debelog crijeva, papa Franjo je danas, na blagdan Gospe Karmelske, objavio motuproprij Traditionis Custodes (1, 2) kojim ukida velikodušne odredbe bivšeg pape Benedikta XVI. Uz motuproprij je Franjo, po uzoru na Benedikta, priložio pismo kojim nešto detaljnije obrazlaže razloge svoje odluke. Od odluka izloženih u novom dokumentu najvažnije su sljedeće.  

Novus ordo misal definiran je kao jedini lex orandi, tj. pravilo molitve rimskog obreda. Time je dokinuta pravna fikcija Benediktova motuproprija o dva oblika rimskog obreda, redovitom i izvanrednom. 

Dijecezanski biskup je jedini ovlašten odobriti svećenicima gdje i kada da služe tradicionalnu misu. Pri tome, naravno, mora poštovati ograničenja na takvu misu, tj. ne smije biti previše dobrohotan. 

Biskup treba provjeriti da dosad postojeće grupe u kojima se slavi misa po "misalu prije reforme 1970." ne negiraju valjanost i zakonitost liturgijskih reformi te odrediti jednu ili više lokacija gdje se vjernici iz takve grupe mogu okupiti na takva slavlja. Pri tome se eksplicitno isključuju župne crkve. Biskup treba fiksirati i dane kada se te celebracije mogu održati. Čitanja moraju biti na narodnom jeziku. 

Biskup, dakako, određuje i svećenike koji će služiti tradicionalne mise za navedene grupe. Svećenik mora biti dovoljno poučen u latinskom, a treba imati i uobičajene pastoralne karakteristike. 

Biskup ne smije ustanovljavati nove personalne župe za tradicionalni obred, a one koje već postoje treba provjeriti i odlučiti da li ih zadržati ili raspustiti. U popratnom pismu Franjo kaže da su takve župe vezane više uz ono što žele i žude pojedini svećenici, nego uz stvarne potrebe "svetog Naroda Božjeg". Očito Franjo nikad nije posjetio jednu od takvih župa koje, po mom sudu i poznavajući povijest nekoliko njih, predstavljaju jedan od najsvjetlijih primjera laičkog angažmana u postkoncilskoj Crkvi. 

Biskup ne smije odobriti formiranje novih grupa zainteresiranih vjernika. 

Svećenici koji će biti zaređeni nakon objave Franjinog motuproprija i žele služiti misu po starom obredu moraju pismom zatražiti dozvolu od svog biskupa koji se treba o tome konzultirati s Vatikanom. Svećenici koji već služe misu prema misalu iz 1962. trebaju tražiti od svog biskupa da im odobri kako bi i dalje imali tu dozvolu. Ovdje vidim jednu zgodnu pravnu rupu u tome da se svećenike koji su već zaređeni, a još nisu služili staru misu zapravo ničim ne ograničava, tj. u načelu oni mogu slobodno započeti služiti privatne mise po tradicionalnom obredu. 

Sve zajednice koje su bile pod bivšom ustanovom Ecclesia Dei prelaze pod upravu kongregacije za redovnike. Ingerencija nad takvim zajednicama i tradicionalnim obredom prelazi s Kongregacije za nauk vjere na spomenutu Kongregaciju za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života te Kongregaciju za bogoštovlje i disciplinu sakramenata. U vodstvu obje kongregacije su ljudi koji preziru tradicionalnu liturgiju Crkve. 

Sve prethodne i suprotne odluke i običaji se, dakako, ukidaju. 


Iz popratnog pisma izdvojit ću samo par detalja. 

Franjo vidi jedini smisao prijašnjeg dopuštanja stare liturgije u tome da se izliječi raskol sa sljedbenicima monsignora Lefebvrea. Budući da to nije postignuto, a s druge strane javili su se novi sukobi unutar Crkve zbog tradicionalne mise i obreda, trebalo je odlučiti kao u dispozitivu. 

Utjehu u svojoj odluci kojom znatno ograničuje korištenje tradicionalnim rimskim obredom Franjo pronalazi u "činjenici da je nakon Tridentskog koncila sv. Pio V. također ukinuo sve obrede koji nisu mogli dokazati svoju drevnost". Naravno, ovo je vrhunsko trolanje jer je Pio V. dopustio sve obrede koji su bili stariji od 200 godina što je u mnogim mjestima i zajednicama i iskorišteno. Cilj je, jasno, bio isključiti misale sumnjive pravovjernosti, a ne nametnuti jedan takav misal čitavoj Crkvi. 

Kaže papa Franjo da se biskupi u svojim odlukama moraju posebno voditi dvama principima. Drugi je već spomenuta zabrana ustanovljavanja novih personalnih župa, a prvi da "proviđaju za dobro onih koji su ukorijenjeni u prethodnim oblicima slavlja i trebaju se u dogledno vrijeme vratiti rimskom obredu koji su promulgirali sv. Pavao VI. i sv. Ivan Pavao II."


***

Na koncu nekoliko kratkih komentara. 

Vjerujem da će ovaj motuproprij posebno osnažiti Svećeničko bratstvo sv. Pija X. koje, Bogu hvala, ima svoje kapele i u Zagrebu, Splitu i Rijeci.  Žao mi je svećenika i svećeničkih kandidata tzv. "Ecclesia Dei" ustanova koje služe samo tradicionalni obred. Pretpostavljam da će tu biti teških odluka, pa trebamo moliti da one budu ispravne, na slavu Božju i spasenje duša. 

Zabrana formiranja novih grupa pogodit će i vjernike koji žive u Hrvatskoj, posebno izvan Zagreba. Treba im pomoći materijalno i duhovno da ipak barem potajice i povremeno imaju tradicionalnu misu. Dobri kandidati za svećenike koji im eventualno mogu povremeno celebrirati misu su oni koji su u koronaludilu zadržali mogućnost pričešćivanja na jezik. Dakako, i među takvima će biti mali broj onih koji su spremni naučiti stari obred. 

Za zajednicu okupljenu trenutno u crkvi sv. Blaža jedini problematičniji dio motuproprija čini se onaj o zabrani korištenja župnih crkvi. Ako se i u Zagrebu koji nikada nije imao puno crkava, a nakon potresa ih ima još i manje, bude inzistiralo na toj odredbi, možda se možemo premjestiti npr. u crkvicu sv. Roka. Vidjet ćemo. 

Pročitao sam prošlih dana negdje misao koja kaže otprilike da Papa može zabraniti stari rimski obred, ali da to ne bi bilo u skladu s kršćanskom ljubavlju i pravednošću. Ja smatram da Papa nema takvu moć. On može urediti pojedine rubrike, uvesti nove svetce i blagdane, ali nema autoritet ukinuti katolički obred koji se služio vjekovima. U skladu s time, poštujući i papu i biskupe, neću se dati vratiti "obredu Pavla VI. i Ivana Pavla II." Poslužit ću se riječima koje stoje napisane u apsidi crkve sv. Blaža: "Kako može oko koje je ugledalo svjetlo, opet uzljubiti tminu?"

ponedjeljak, 12. srpnja 2021.

Odgajanje i obučavanje



Slika o opljačkanoj i okovanoj slobodi vidi se osobito u otimačini roditeljskih prava. Prvo je kraljevstvo obitelj! Otac je rođeni vladar, i po razumu i po Bibliji! Najvažniji odsjek te po Bogu postavljene vladavine je odgajanje i obučavanje. Ženidba je prvo učiteljsko i učiteljičko sjemenište! Svaki je otac po službi učitelj! Svaka majka po zvanju učiteljica! Kad je Bog ustanovio prvu obitelj, osnovao je prvu pučku školu. To su naravnopravne početne istine. Prvi školski zakon. 

Iz toga ovo izlazi. Ne može li otac da zbog kojeg razloga vrši učiteljsku službu ili je ne može da dovoljno izvršuje, tad treba da se pobrine za zamjenika. Svako izvan obitelji državno učiteljsko lice ima po prirodnom pravu samo toliko pravo da odgaja i obučava, koliko mu je dano od oca. Pravo i ovlaštenje za učiteljsku službu daje otac. Učitelji i učiteljice imaju vlast nad djecom samo kao njegovi zamjenici i zastupnici. Oni su obiteljski namještenici. 

Dalje otud izlazi. Pravo učitelje birati je neotuđivo obiteljsko pravo. Otac bira. Otac treba da ima povjerenje u učitelja, koji daje potpuno jamstvo, da će nastaviti odgajanje u obiteljskom duhu. Prema tome je otac i rođeni prvi školski nadzornik. To je osnovni nacrt svakoga školskog prava. A temelj mu je: najsvetije od svih roditeljskih prava, najuzvišenija od svih sloboda pored religijske slobode, sloboda odgoja i obuke. 

A sad, gdje je očeva sloboda? Gdje su ti moderni školski zakoni, koji bi svoje ovlaštenje izvodili od obitelji? Gdje je pravo birati učitelje, gdje slobodan izbor škole, gdje se daje pravo da roditelji određuju školski duh i odgoj? Prvo, najstarije i najčasnije kraljevstvo svijeta, obitelj opljačkala je liberalna i socijalistička državna svemogućnost. 

Otac još ima pravo da od zore do mraka radi, svoju djecu hrani i odijeva, plaća poreze i da se pokorava stotinama zakona i naredaba. Ali on je s obzirom na svoje dijete od njegove 6. do 14. godine bez vlasti i prava. Otac je kralj bez vlade i to u najvažnijoj stvari: u odgoju i obuci. Dijete je postalo državno vlasništvo, a učitelj od namještenika obiteljskog državni. Obitelj došla je među razbojnike, koji je svukoše i izraniše i ostaviše napo mrtvu. 

Došlo je još i do gorega. Pošto je država postala kao bog, hoće da osnuje i religiju. Nije bila zadovoljna da samo uči čitati, pisati i računati. Htjela je biti i profesor bogoslovlja. Predavala je dogmatiku, moralku, crkvenu povijest i crkveno pravo. Silila je nasilnim sredstvima djecu da čitaju knjige i slušaju učitelje, koji vrijeđaju i tlače savjest i vjeru. Postala je Herod, a njezino bezvjersko školovanje novi betlehemski pokolj djece, od kojega je tek malo roditelja moglo pobjeći sa svojom djecom u Egipat. 

Silništvo je tako veliko u mnogim državama, te zakon zabranjuje da tko bez oblasne dozvole uči djecu čitati, pisati, računati i nešto katekizma. Cilj je evropskoj školskoj politici bezvjerska prisilna škola! Osam godina ropstva! 

Dopuštam, da i moderna državna škola ima učitelja, kojima priznajemo dobru volju i plemenitost. Ali ne radi se o tom, da li mogu vrijedne osobe i u najtežim prilikama dobro činiti, već se radi o cijeloj unutarnjoj biti moderne škole. Ona je silništvo države prema roditeljima, djetetu i Crkvi. Ona je napadaj na putu od Jerusalema prema Jerihu. Ona je dokaz, da je sloboda odgoja i obuke, iako još nije mrtva, ipak teško izranjena i opljačkana. 

Bit će još gore. Silništvo i ropstvo nijesu najnedostojnije stvari za čovjeka, već onaj opći nehaj, kad narod, kome su ruke i noge okovane, više ne osjeća svojih veriga i okova. To je duhovno stanje, u kojem se nalaze današnji evropski narodi.


(Izvor: Robert Mäder, Misli natražnjaka, Zagreb 1928.; Gedanken eines Reaktionärs, Mainz 1921.)

nedjelja, 4. srpnja 2021.

Kršćanska ljubav


Te niže vrste ljubavi nadmašuje kršćanska ljubav. Ona je sadržana u riječima našeg Spasitelja: »Novu zapovijed dajem vam. Ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio sve vas.« Što je novo u toj zapovijedi? Ne zapovijeda li i Stari Zavjet: »Ljubite jedni druge?« Nisu li se svi moralisti tokom tolikih vjekova zalagali za nesebičnost? Što je dakle u tomu novo? Dvije su stvari nove: Prvo način, na koji nas je ljubio naš Gospodin; naime sve do žrtvovanja samoga sebe. Drugo: novo je, što je to postala zapovijed. Time što je Krist ljubav uzdigao na zapovijed postavio je razliku između: biti naklonjen i ljubiti. Naklonost je stvar osjećaja, temperamenta, žlijezda, ćutila, a nad svim tim nemamo nimalo ili samo malo nadzora. Ljubav je međutim, stvar volje, i zato podložna svladavanju. Postoje izvjesne stvari koje ne podnosimo, i mi ne možemo silom napraviti, da nam se one sviđaju. Jedan primjer: neki ne mogu podnijeti debele žene u vunenoj odjeći; drugi nipošto ne trpe maslinu u Martini-koktelu. Ja ne volim kokoši. To su instinktivne reakcije koje ne možemo potpuno nadzirati. Ako naprotiv naklonost pretvorimo u volju možemo ju kontrolirati, čak je protegnuti i na ono što inače ne podnosimo. Tada više ljubav nije nikakvo uobražavanje, nego krepost; nikakvo grčevito oduševljenje nego trajna veza spremnosti za pomoć, sklonosti i predanosti.

Zapovijed nije nova samo zato jer se odnosi na volju, nego i zato što je predslika te ljubavi sam Bog. »Kao što sam ja vas ljubio.« Ljubio nas je mada smo bili grešnici. Kad nam netko načini nekakvu nepravdu brzo kažemo: »Ti si proigrao moju ljubav; promijeni se tada ću te opet ljubiti«. Naš Božanski Spasitelj naprotiv kaže: »Ljubi svog bližnjeg i on će se promijeniti. Neka tvoja ljubav bude stvaralačka snaga njegova popravka.« To je bila ljubav koju je on iskazao Petru u onoj noći kad ga je ovaj zanijekao, i koja je u Petru izvela divnu promjenu. Predano nam je, da je Petar, nakon zatajenja tako gorko plakao, da su mu se u lice utisnule brazde od suza, izdao je naime nekoga, koji ga je ljubio.

Gospodin nam je dao iskušenje za ljubav kad je rekao: »Ljubite svoje neprijatelje.« Ne smijemo od toga ništa očekivati, nego upravo usred neprijateljstva i progonstva i dalje ljubiti. Ljubav je nesebična kad se održi usprkos mržnje. Time što je Spasitelj ljubav prema bližnjemu načinio zavisnom od volje, a ne od osjećaja, istrgao ju je naš Otkupitelj iz uskog kruga sebičnosti, prognao ju je iz tvrđave egocentričnosti i u njezinoj cjelini ju je presadio na stranu bližnjega. On je zahtijevao da se u samozataji ide tako daleko, da se za drugog brinemo samo radi Njega, a ne radi nekog drugog obzira. Tako ćemo premostiti jaz i bit ćemo svojina nekog drugog. Da li je naša ljubav zaista nesebična, možemo spoznati tako, da je usporedimo s ljubavi koju iskazujemo mrtvima. Ovdje zaista ne postoji nikakva mogućnost plaće, naknade prijateljstva, radosti za dobitkom. Ako je ljubav ustrajna i bez uzvraćanja ljubavi s druge strane, onda je ta naklonost ispravna. Narav traži od nas da pazimo na druge; Krist nam zapovijeda, da ljubav širimo tamo, gdje je ne nalazimo. Tako ćemo uvidjeti da je svatko vrijedan ljubavi.

(Izvor: Fulton J. Sheen, Isplati se živjeti)

ponedjeljak, 28. lipnja 2021.

subota, 26. lipnja 2021.

Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu. Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu. Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu...

Povodom četrdeset godina "ukazanja" u Međugorju, evo nekih relevantnih tekstova i rasprava na ovom blogu: 

Još jedan koristan članak: O međugorskim zelotima ili gospom protiv Gospe

***

Naravno, postavlja se pitanje ima li uopće potrebe ulaziti u diskusije s ljudima koji podupiru i propagiraju međugorske objave? Ako isključimo primitivne lokalnopatriotske ili gospodarske motive, većina takvih ljudi je doživjela "obraćenje" ili neko slično emotivno iskustvo vezano uz Međugorje, pa im racionalna razlaganja neće previše koristiti. Mislim da nekima od njih analize među kojima su i gore navedene ipak mogu pomoći da ekstrahiraju iz svoga iskustva one elemente koji su konzistentni s katoličkom vjerom i tradicijom (molitva, post, pokora i slično), a napuste likove zavedenih ljudi (kako vidjelaca, tako i svećenika) i zavodećeg duha. To je uostalom najviše što se može očekivati i od vjernika zahvaćenih drugim antiracionalnim pokretima koji su se kao požar proširili ledenim postdrugovatikanskim katoličanstvom, poput neokatekumena ili karizmatika. 

subota, 19. lipnja 2021.

Škola skromnosti i prijegora, izmirenja i obraćenja


[...] »Vas imade vrlo mnogo u obitelji?« Doista. Po majčinu kazivanju bilo nas 24, a ja sam 19. po redu; dok nas danas imade 16. Da je tu bilo dosta i veselih i tužnih zgoda, lako se pojmi. Jedna od potonjih ostavila je duboke tragove u mom srcu. Sestra Marija, koja je stekla naobrazbu u Hernalsu, udala se za mjernika poljačke narodnosti, koji je došao u Krapinu na katastralno izmjerivanje, a onda bio premješten u Siget u Ugarskoj. Nakon dvogodišnjeg boravka ondje bude opet premješten sa ženom i dvoje djece u marmarošku županiju. Na tom putu trebalo je splavom prijeći preko rijeke Talabora, koja je silno nabujala od snijega, koji je u ono proljetno doba kopnio. Splav se usred rijeke razbio i čitava se obitelj utopila. Kad je o tom stigla vijest u Krapinu, istrči otac iz kuće u obližnja polja bez šešira; a majka bojeći se, da si kakvo zlo ne nanese — jer je onuda Krapinica imala dubokih mjesta i virova — posla mene po nj. I doista ga nađoh, gdje luta uz vodu držeći se obim rukama za glavu, a duga mu kosa, kojom je običavao prekrivati ćelu, leprša po zraku. S te me slike shvati jeza, i ne mogoh drugo reći, nego da ga majka kući zove, jer nas jošte imade malih. I danas, kad se toga sjetim, prolazi me zima; a potanki službeni neobičnom čuvstvenosti pisani izvještaj ne mogu primiti u ruke, a da mi se oči ne zamute suzama.

[...]

U Krapinu smo stigli još za bijela dana, Moglo je biti oko sedam sati. [...] Kad nema mojih živih, pomislim — ajde da posjetim mrtve svoje. I ja se uputim ravno prema župnoj crkvi sv. Nikole, uz koju se steralo groblje. Za groblja sam vrlo rano stekao takvu simpatiju, da ni danas ne mogu doći ni u kakvo mjesto, a da ne potražim groblje. Groblje mi se čini najboljom školom skromnosti i prijegora, izmirenja i obraćenja. Čemu se naduvati bilo s česa, čemu gramziti bilo za čim, čemu zavidjeti bilo na čem — kad si ipak samo prah i u prah se opet promećeš? Ako čovjeku nije ništa vrednije od života (recimo primjerice domovina) — onda mu ni život ne može biti mnogo vrijedan. Ima li pak čovjek koje drago biće i sam na groblju — onda mu je kao da živi u dva svijeta.

Kad sam na groblje pao, sunce je baš zalazilo zlatilo još samo vršak zvonika tako, da se ovaj pričinjao velikim zapaljenim duplirom. Kod gdjekojeg sam groba stao i pomolio se, kod mnogih sam čitao samo napise; a kod jednog s hrastovim križem i dvije tuje — prošla me svega zima. Na zaprašenoj ploči stajalo je ime Beata, a kad sam ploču rupcem otro i razabrao godine — nestade za mene sumnje, da se ovdje smirila družica iz doba moga djetinjstva. I kako me čudna spopala slabina, sjednem podno humka i zavezem se u uspomene. Bila je to prava utrka misli i čuvstava; a da to nutarnje talasanje staložim, segnem za bilježnicom svojom i stanem žurno pisati. Kad sam svršio i pogledao opet na kobnu ploču — činilo mi se, da se pred njom postavila sjena male Beate. Skočim, raširim ruke, da je zagrlim — ali obujmim samo hladan križ. U to se sa crkve oglasi zvono na pozdrav Gospin, a ja moleći se ostavim groblje, da potražim svog dobrotvora...

Nije me iznenadilo, da sam noć proveo nemirno i da mi se Beata javila na snu. Bila je u bjelini, a dugu zlatnu kosu rasprosula po ramenima. Gdje si tako dugo, upita me drhtavim glasom i pruži mi ruku. Bila joj hladna kao led. To me je dovelo na misao, da je pitam: kako je ondje? Tebe nema — otpovrne ona bolno se smiješeći — i nestade je. Pripominjem ovdje, da uvijek, kad se na snu sastanem s kojim od svojih pokojnika, ne propustim pitati ga: kako je u onostranom svijetu?; ali svaki se uklanja odgovoru ili se posluži simboličkom izjavom.

Probudio sam se vrlo rano, otišao na groblje, a odavle k misi. Tu sam bio dosta rastresen, jer sam gledao, ne bi li našao koga, koji bi mi znao nešto kazati o Beati. Ali uzalud.

(Đuro Arnold, Oko moje prve pjesme)

petak, 11. lipnja 2021.

"Srce Isusovo, obrati bijedne psovače!" (Oprost 300 dana)


Ekspijacija je usko vezana s kultom Srca Isusova. Pače bit tog kulta mora se bazirati na ekspijaciji. To potvrđuje povijest i praksa, liturgija i sv. Oci. Isus govoreći sa svojom službenicom Marijom Margaritom isticao je „infinitatem suae caritatis”. I izrazivši svoju žalost i bol potuži se na uvrede i crnu nezahvalnost ljudi ovim riječima: ,,Evo ovo Srce, koje je toliko ljude ljubilo i napunilo ih je svim dobročinstvima; ali u zamjenu za svoju neizmjernu ljubav mjesto zahvalnosti susreta zaboravnost, ravnodušnost, uvrede, što mu često nanose i osobe, koje mu duguju posebnu ljubav.” I uprav da se repariraju ovi grijesi on između drugih preporuka istaknu ovu: da se vjernici s namjerom da repariraju za ove grijehe približe sv. Pričesti, „Communio reparatrix”, i da cijeli sat kleče i mole pred izloženim Svetotajstvom, „Hora sancta”. 

Reći će tkogod: onda Isus u raju nije blažen, ako mu je potrebna utjeha naše kukavne reparacije. Tima je već Augustin odgovorio: „da amantem et sentit. quod dico”. Treba ti u srcu imati ljubav, da shvatiš velike istine. Pravi ljubimac Isusov pomišlja na bol, muku Spasiteljevu za čovjeka. Opio se je krvlju i bolju „propter nos homines et propter nostram salutem”. Žalosti, uvrede, tjeskobe skršiše Boga-Čovjeka. Te svete istine uvijek promatraju pobožne duše: grijesi ljudi prije i poslije Muke prouzrokovali su Muku Isusovu. Svaki grijeh ponovno propinje Sina Božjega. Krist je trpio, silno trpio, jer je predvidio i naše grdne, smrtne grijehe. Predvidio je i akt naše reparacije: ona mu je bila Anđeo, koji Ga je tješio, kad se je krvlju znojio. Uprav zato mi moramo pokorom tješiti Presveto Srce. Grijesi Ga dnevno bodu — naša reparacija ima da Ga dnevno tješi. 

Usto, veli Augustin, Isus je trpio kao Poglavica Crkve. I Crkva mora da trpi, jer je tijelo Njegovo. U njoj trpi Krist. Zar Isus nije rekao Saulu, koji je progonio učenike Njegove: „Ja sam Krist, kojeg ti progoniš”. Progonitelji Crkve — Krista progone. Krist trpi u svojem mističnom tijelu. Hoće da mu se u trpljenju pridružimo. Hoće sa svojom i našu ekspijaciju. Kao članovi mističnog tijela Kristova moramo trpjeti s Njim.





subota, 5. lipnja 2021.

Europski parlament želi pobačaj proglasiti "ljudskim pravom"

Potpišite peticiju protiv izvještaja koji nosi naslov “Situacija seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava u EU u okviru ženskog zdravlja”. U Europskom parlamentu žele pobačaj proglasiti "ljudskim pravom" i zalažu se za pobačaj bez ikakvih ograničenja. Svaki Hrvat i Hrvatica trebali bi potpisati ovu peticiju posebno zbog toga što je glavni izvjestitelj besramnog izvještaja došao iz Hrvatske. Trebamo se barem simbolički ograditi od sotonskih sila koje stoje iza tog hrvatskog eurozastupnika i onih koji ga podržavaju. 

Peticija

Kakvi su im planovi



I. nastavak 

(http://summorum-pontificum.de/themen/gemeinschaften/2029-was-kommt-da-auf-uns-zu.html)


Još nema pouzdanih informacija o "interpretacijama" motuproprija "Summorum pontificum" koje je Franjo najavio, ali postoje brojna nagađanja. Neka od njih treba shvatiti posve ozbiljno.

Možda najinteresantnije je sljedeće: budući da je riječ o "interpretaciji", sâm bi tekst motuproprija mogao ostati nedirnut - planirane bi se promjene ostvarile revidiranjem provedbenih odredaba dokumenta "Universae Ecclesiae" iz 2011. godine. Time duboki zahvati isprva ne bi bili potrebni - dakako, morala bi se prihvatiti izvjesna nesuglasja između motuproprija koji kao takav ima zakonsku snagu i provedbenih odredaba. Upravo se s time mora računati u pogledu prezira formalnoga zakona i njegovih normi koji se u Rimu sve više demonstrira.

Prema ustaljenom bi postupanju odgovaralo da se promjene shvate ne kao obvezujući propisi, nego - pod izlikom decentralizacije i jačanja biskupskoga auktoriteta - kao "proširene mogućnosti", ili "opcije", čije bi se provođenje u potpunosti ili dijelom stavilo na volju mjesnih biskupa. Očekivalo bi se kao sigurno da će mjesni ordinariji imati puni auktoritet u tom smislu hoće li i kada, i u kojem smislu, dijecezanski kler moći celebrirati po starom obredu. Ali i svećenici staroobrednih družbi mogli bi potpasti pod dijecezanske propise o celebracijama u crkvama dotične biskupije. S tim bi u svezi moglo doći do toga da se relativizira do sada vrijedeća zabrana "miješanja oblikâ", tako da bi se prema potrebi moglo računati s čitanjima po novom lekcionaru i kalendaru, ministranticama, izvanrednim djeliteljima pričesti i ostalim postignućima novog obreda. Pa i podjela sakramenata - posebno bi bila pogođena krštenja, ženidbe i potvrde - navodno bi bila još jače regulirana nego do sada. Ordinarijati već sada imaju zamjetne mogućnosti utjecaja glede unosa u crkvene knjige - sve dotle, primjerice, da podjelu potvrde učine nemogućom na svom području moći.

Postoje, ne samo u Njemačkoj, brojne dijeceze čiji biskupi pripadnicima svećeničkih družbi općenito ne daju dopuštenje za djelovanje na njihovu jurisdikcijskom području - što skreće pozornost na ozbiljne "mane pri rođenju" u dokumentima o osnutku tih skupina. Prema do sada vrijedećem motupropriju "Summorum pontificum", dijecezanski svećenici, koji su kao umirovljenici manje ovisni o dobrohotnosti biskupa, mogli su celebrirati za zainteresirane vjernike prema tradicionalnoj liturgiji. Prema novim pravilima koja se očekuju, mjesni bi ordinariji na svom području mogli potpuno spriječiti celebraciju svete mise i podjelu sakramenata prema tradicionalnom obredu te tako postići ideal "zona slobodnih od Tridenta" čemu teže brutalni reformatori.

Širenje biskupskih ovlasti, odnosno odgovarajuća ograničenja mogućnosti celebriranja svećenika, bila bi u središtu "nove interpretacije". Svakako bi bila zamisliva i očekivala bi se znatna ograničenja za svećeničke družbe tradicionalnog oblika, kako to već dugo zahtijevaju odgovarajući lobiji u Vatikanu. Vrlo je vjerojatno da bi kao zajednice bile potpuno podvrgnute Kongregaciji za redovnike. To bi onda pogodilo, da navedemo samo veće, Petrovo bratstvo, Institut Krista Kralja i Vrhovnog Svećenika, kao i Institut Dobrog Pastira te samostane i monaške redove tradicije. Kongregacija za nauk vjere, možda također Kongregacija za bogoštovlje, bila bi tada nadležna za reguliranje liturgijskih pitanja, a sve ostalo, posebno "zakonski i stegovni nadzor", bili bi u momčadi prokušanog razoritelja redova Braza de Aviza.

Tada ta trupa ne bi samo mogla postavljati povjerenike i posegnuti za imovinom družbi - kako je uzalud pokušala kod franjevaca Bezgrješne - nego bi nesumnjivo nadzirala i bogoslovije, formirala ih ili čak raspuštala, a bogoslove upućivala na dokazana dijecezanska učilišta. Tamo bi se već postojeće visokokvalificirano vodstvo studija i borbene feminističke redovnice u profesorskom zboru pobrinuli da osposobe kandidat(kinj)e za izgradnju Crkve toliko obećavanog svitanja novog proljeća.

Daljnji već postojeći stegovni element za "staroobredne" družbe, o kojem se uopće govori samo potajno, mogao bi se iskoristiti još oštrije: tim se zajednicama već desetljećima uskraćuje pravni oblik koji bi im dao "vlastite" biskupe. Dakle, za svećenička ređenja upućeni su na biskupe izvana, dijecezanske ili kurijalne koji su pozitivnog stajališta prema motupropriju "Summorum pontificum". Proteklih je već godina više puta biskupima koji su nastupili kao reditelji neformalno, pa time bez mogućnosti žalbe, priopćeno da se lijepo ograniče na ređenja svećeničkog podmlatka vlastitih dijeceza. Zamislivom bi legalizacijom te smjernice družbe vjerne Rimu efektivno bile ograničene ili čak posve blokirane u pogledu ređenja kandidata koji im obilno pritječu.

Takvim bi instrumentom militantni protivnici tradicionalne liturgije, koje bez grižnje savjesti možemo identificirati kao neprijatelje Crkve Kristove, mogli likvidirati unutar Crkve omražene relikte iz vremena i duha dvotisućljetne tradicije. Svećeničke i vjerničke tradicijske zajednice mogle bi djelovati samo tamo gdje im biskupi dopuste - sve dok se ne postavi biskupov naljednik koji bolje shvaća znake vremena. Tako bi u "tolerantnim i raznolikosti sklonim" dijecezama tjedno na dva mjesta bez spajanja na autocestu možda bila po jedna misa prema misalu Ivana XXIII., utorkom u 7:45 i petkom u 21:15. Nikako nedjeljom jer su tada dijecezanski svećenici potrebni u pastoralnim prostorima ili za koncelebracije u biskupskom sjedištu. Stvaranje tradicijske vjerničke zajednice djelotvorno bi bilo spriječeno. Atraktivnost družbi čije bogoslovije sada diljem svijeta godišnje bilježe preko 200 novih ulazaka, s nekoliko bi se poteza perom reducirala na nivo učilišta modernih biskupskih konferencija...

Nesumnjivo je da rimski krugovi koji stoje iza "nove interpretacije" motuproprija "Summorum pontificum" smjeraju upravo na to, a i da će im papa Franjo - kojem apostolski nauk znači malo, a crkvenopolitički snovi puno - usprkos ili upravo zbog svoje nezainteresiranosti za sve što je liturgijsko u konačnici udovoljiti. Za zajednice tradicionalnih vjernika i za tradicijske svećeničke družbe dolaze teška vremena i strašne kušnje. Tu nadu može dati samo pouzdanje u Božju pomoć i spremnost da se na sebe preuzme žrtva za očuvanje prave vjere i spas vlastite duše i svoje obitelji pred čim blijede napori prošlosti.



II. nastavak 

(http://summorum-pontificum.de/themen/gemeinschaften/2034-was-kommt-da-auf-uns-zu-ii.html)


Prema aktualnim informacijama i glasinama o predstojećim ograničenjima uporabe tradicionalne liturgije, Vatikan planira djelovati u dva koraka. U prvom, koji se očekuje prije za koji tjedan nego za koji mjesec, trebala bi biti sastavljena nova pravila za uporabu liturgije među dijecezanskim klerom i pod odgovornošću mjesnih biskupa. U drugom koraku, koji ne treba očekivati prije jeseni, trebalo bi snažno, a po potrebi i prisilno, pozvati svećeničke zajednice starog obreda da svoj pastoral, svoj svećenički život i svoju svećeničku formaciju usklade sa smjernicama II. vatikanskog koncila.

Takva podjela na dva koraka čini se logičnom i s crkvenopolitičkoga gledišta korisnom za snage koje žele potisnuti tradicionalni obred te tradicionalni nauk i duhovnost. Dokumenti od motuproprija "Summorum pontificum" - nakon samoga motuproprija to su popratno pismo biskupima i konačno s četiri godine zakašnjenja provedbene odredbe iz 2011. - bave se u bitnom pravilima za kler odnosno vjernicima u dijecezama, a samo izuzetno (npr. glede ređenja) pitanjima prakse u družbama koje možda nisu dovoljno pojašnjene u njihovim osnivačkim dokumentima.

Prednost takve podjele za kurijalni aparat bila bi prvenstveno u tomu što bi mogli rascjepkati prigovore i otpor koji se očekuju u pogledu zabrinutosti i interesne situacije te ih s vremenom u dužem razdoblju izgladiti.

Što se tiče očekivanih pravila za dijecezanski kler, osim onoga o čemu smo već ovdje izvještavali, nema bitno novih informacija. Biskupi dobivaju praktički punu vlast nad svojim svećenicima, kao i nad svojim dijecezanskim crkvama i vjerničkim zajednicama, u pogledu mjesta, vremena, broja i kruga sudionika te načina celebracije tradicionalne liturgije. Bilo kakva vlastita prava klera i vjernika, ili takva za koja bi mogli uložiti žalbu, čini se da nisu predviđena. Hoće li se - osim sv. mise - uopće još podjeljivati sakramenti prema tradicionalnom obliku, neizvjesno je - ključna riječ crkvene knjige - i ovisilo bi o dobrohotnosti mjesnog ordinarija.

U pogledu ophođenja sa svećeničkim družbama čija je posebna karizma tradicionalna liturgija, postoji malo informacija. Ugrubo se ocrtava sljedeća slika:

Kaže se da će poglavari družbi istodobno s promulgacijom novih dijecezanskih pravila dobiti pismo koje u bitnom ima dvije točke. Prva bi bila poziv da u potpunosti surađuju s biskupima kod provođenja očekivanih novih smjernica i da se ne upuštaju ni u kakve pokušaje njihova zaobilaženja ili suprotstavljanja.

Kao drugo, pismo bi trebalo sadržavati najavu ili poziv poglavarima na susret na jesen u Rimu, gdje bi im se dale nove upute za primjenu tradicionalne liturgije u pastoralu. U središtu bi bila stroga obveza pridržavanja zaključaka II. vatikanskoga koncila - ako je itko u Rimu u stanju iz mnogostruko višeznačnih i proturječnih tekstova destilirati jednoznačno "odluke", što nije uspjelo, kako je poznato, ni za više od 50 kaotičnih godina od završne ceremonije. Igrači skata znaju kako tako nešto završava: jača karta nadjačava slabiju. Zamislivo bi bilo da se prema novim pravilima očekivano "podzaposleni" svećenici družbi privuku u župno dušobrižništvo - vjerojatno u skladu s odredbama dotičnih liturgijskih odbora. Konačno, govori se i o tomu da će se na jesenskom sastanku najaviti vizitacije družbi s ciljem da se ispita vjernost Koncilu. Prema brojnim Papinim strjelicama protiv navodno rigidnih oblika pobožnosti i obrazovanja u bogoslovijama, i one bi mogle biti u središtu rimske pozornosti.

Tako kažu poslovično plodne rimske glasine. Ništa još nije službeno, ali i ovi pojedinačni orisi pokazuju potpuno uvjerljivu ukupnu sliku. Diskusija o tomu kako bi zajednice vjernika i svećeničke družbe trebale postupati s novim pravilima takve vrste ima smisla tek kada budu postojali dokumenti. Nasuprot tomu, već se sada može postaviti pitanje: kako to izvršitelji ovakvog povratka u vrijeme nevoljko danog indulta mogu i hoće pomiriti svoje postupke s činjenicom da su tradicijski orijentirane zajednice, prvenstveno u razvijenim zapadnim industrijskim zemljama, često jedini otoci rasta u pustinji poslijekoncilske zbrke? O tom su u planu novi nastavci.


petak, 4. lipnja 2021.

Deset godina od posjeta Benedikta XVI.


Jučer smo imali u crkvi sv. Blaža lijepu pjevanu misu i nakon nje blagoslov s Presvetim oltarskim sakramentom. Ako ste iz Zagreba ili okolice valjda ste i vi bili, pa vam ne trebam posebno opisivati. 

Danas je točno deset godina od posjeta pape Benedikta Zagrebu. U tu subotu 4. lipnja 2011. ujutro don Ante Sumić je služio privatnu misu na Gospinom oltaru u bazilici Srca Isusova. Kasnije smo u tom kišnom danu čekali prolazak pape držeći natpis "Sveti Oče, hvala za Summorum Pontificum", dokument pomoću kojeg smo dobili misu u Zagrebu, a čije ukidanje se upravo ovih dana planira u Rimu. Navečer te subote Marko je sudjelovao u euharistijskom klanjanju mladih na Trgu bana Jelačića koje je ostavilo duboki utisak na njega. Ja nisam išao jer nisam više bio mlad. Idućeg dana, u nedjelju, papa je održao misu na hipodromu. Budući da su u gradu Zagrebu bile zabranjene prijepodnevne mise, morali smo tradicionalnu misu u crkvi sv. Martina imati u polutajnosti. Poslije redovite mise je i don Ante odslužio svoju privatnu misu. Izvatke iz govorâ koje je Benedikt održao tijekom svog posjeta kao i brojne fotografije možete pogledati u ovom postu

U sv. Blažu se postavlja i isprobava novi razglas koji trenutno nije spojen na zvučnike u sakristiji i hodniku iza nje. Ja sam jučer vršio službu kadioničara, pa tijekom propovijedi nisam skoro ništa čuo jer sam za to vrijeme čistio kadionicu i potpaljivao novi ugljen kako je i uobičajeno. Ipak, kad sam se na trenutak približio vratima iz sakristije u svetište, čuo sam da vlč. Borna govori kako moramo biti zahvalni. Među ostalim i za to što smo u proteklom razdoblju, usprkos poteškoćama, mogli prisustvovati svetoj misnoj žrtvi i pričešćivati se Presvetim Tijelom Isusovim. Ta je tema zahvalnosti Gospodinu jako bitna tako da mislim da sam ipak uhvatio najvažniji moment iz te propuštene propovijedi. Čini mi se da se često moramo podsjetiti biti zahvalni, ne samo zbog toga što je nezahvalnost izuzetno ružna, nego i zato što bez zahvalnosti teško da možemo imati nadu koja nam je i u osobnom i u zajedničkom životu presudno potrebna. 

srijeda, 2. lipnja 2021.

Mi čekamo da s nama podijelite dar koji proglašavate tako neizmjerno vrijednim


Georges Bernanos

Propovijed jednog agnostika na spomendan svete Terezije od Djeteta Isusa*


Svijetu će suditi djeca. Duh djetinjstva sudit će svijetu!

Naravno, svetica iz Lisieuxa nikad nije napisala takvo što. Ona možda nikad nije imala sasvim jasnu predodžbu o proljeću kojega je vjesnicom. Teško da je naime mogla očekivati da će se ono jednog dana proširiti svijetom i prekriti svojom miomirisnom plimom i snježnobijelom pjenom gradove od čelika i armiranog betona, nevina polja ustravljena pred mehaničkim čudovištima, pa čak i crnu zemlju grobalja. “Poslat ću pljusak ruža”, rekla je dvadeset godina prije 1914.

Ali nije znala kojih ruža.

*

Ponekad zamišljam što bi kakav čestit agnostik prosječne inteligencije mogao govoriti kad bi mu na spomendan svete Terezije iz Lisieuxa kojim čudom jedno od onih nepodnošljivih blebetala nakratko ustupilo svoje mjesto na propovjedaonici. Primjerice:

srijeda, 26. svibnja 2021.

Ne cveta cveće

Prema informacijama na stranicama Messa in LatinoPaix LiturgiqueRorate Caeli, papa Franjo je ovog ponedjeljka na zatvorenom dijelu zasjedanja talijanske biskupske konferencije najavio da će izdati dokument kojim se ograničavaju prava koja su potvrđena u motupropriju Summorum Pontificum Benedikta XVI. iz 2007. Tako bi se vratili u stanje prije liberalizacije služenja (i slušanja) mise po starom obredu te bi se za to tražilo dopuštenje mjesnog biskupa ili čak Vatikana. 

Za hrvatske vjernike privržene tradicionalnoj misi ne predviđam neke veće promjene. Ionako je jedina redovna dijecezanska misa ona koja se trenutno služi nedjeljom u crkvi sv. Blaža u Zagrebu kojoj možemo pridodati i misu (najčešće) utorkom u Sigetu. S obzirom da su se za te mise i kod pokretanja tražila i dobila milosrdna dopuštenja crkvene vlasti (formalno nepotrebna, ali faktički neizostavna), ne čini mi se izglednim da ih lokalni biskup ili oni koji ga savjetuju po izlasku Franjinih odredbi naprasno ukinu. S druge strane, u 14 godina od izlaska Benediktova motuproprija pokazalo se sasvim jasnim da biskupi koji ne žele imati javne tradicionalne mise u svojoj biskupiji to sasvim lagano mogu spriječiti bez obzira na eventualne pravne uredbe u široj Crkvi. 

Najveći problem predviđam za svećenike kojima će možebitna Franjina ograničenja otežati potpunu realizaciju njihova svećeničkog poziva. Jasno je da će modernistička struja ohrabrena ovakvim potezom tražiti nove ili barem efikasnije načine da uništi vjeru, a svećenici i vjernici koji žele djelovati unutar okvira "institucionalne" Crkve morat će se suočiti s još većim šikaniranjem te boriti protiv napasti ogorčenosti i defetizma. 

Zato je važno da svi vjernici kojima su tradicionalni katolički nauk i liturgija na srcu podrže one svećenike, redovnike i grupe koji se svojim radom i žrtvom suprotstavljaju nadirućoj modernističkoj močvari. U tom smislu treba razmišljati kako strukturirati svoj molitveni i vjerski život u promijenjenim okolnostima, a također i planirati na koji način organizirati materijalnu potporu otporu protiv agresije kako sekularne tako i drugovatikanske agende. Jasno da postoje grupe svećenika poput onih iz Bratstva sv. Pija X. koje su već dobro organizirane i nadolazeće oluje ih neće posebno uzdrmati. Ali, zainteresirani vjernici laici trebaju razmišljati i na vrlo praktičnoj razini kako bi primjerice primili i potpomogli "obične" svećenike koji žele nastaviti barem u tajnosti dijeliti sakramente po vjekovnom obredu. 

Naravno,  ogromnoj većini katolika ništa od ovoga ne predstavlja velik, a kamoli nepremostiv problem. Mnogi od njih su uostalom sasvim poslušno i dobronamjerno prihvatili obaveznu pričest na ruke (dakako, uz sve "starije" devijacije novus orda), pa čak i ukidanje misa ukoliko to zahtijeva veće dobro poput obećanog umanjenja brojeva pozitivnih testova na specijalnim uređajima punim znanosti. 

Kažu da Franjo kao pravi isusovac uopće nije zainteresiran za ikakvu liturgiju i to mogu lako povjerovati. Ali on je okružen ljudima sumnjivog morala i još sumnjivijeg svjetonazora koji uviđaju da je (poslužit ću se riječima kardinala Šepera) "tradicionalna misa stijeg" naše vjere oko kojeg se okupljamo u borbi protiv zla. Prvenstveno unutrašnjih napasti i padova koji nas žele odvući od Isusa, ali i od vanjskih napasnika koji uporno naturaju svoje iskvarene nazore. Takva bulumenta kojom se Franjo okružio i koja se već davno prije Franje proširila po svim katoličkim strukturama očito više nema strpljenja čekati da Ratzinger umre te smatra da je upravo sada zgodan čas da ponište vjerojatno najvažnije djelo prošloga pape. 

Kao i obično, dobro je završiti na optimističnoj noti, pa evo dvije-tri. 

Najprije, čestitam o. Mladenu na svećeničkom ređenju na Duhovski ponedjeljak u križevačkoj grkokatoličkoj katedrali. Prije mnogo godina znao je komentirati na ovom blogu. Naravno, to je bilo prije nego je prezreo zemaljsko i zaputio se potpuno za nebeskim. Preporučujem i sebe i vas u njegove molitve, a mi ćemo ga se, jasno, spominjati u svojima. 

Jako mi se svidjela kratka knjiga o životu svete Margarete od Castella čiju je ekvipolentnu kanonizaciju papa nedavno odobrio. Znam da postoji i film o svetici koji nisam gledao, ali siguran sam da je knjiga koju je napisao dominikanac Bonniwell puno bolja. Možete je posuditi ovdje ili "posuditi" ovdje

"Čitajte često, sinci, život Svetaca, slušajte riječ Božju, polazite sv. misu i ostale crkvene pobožnosti, jer su jako mile Božjem Veličanstvu." (sv. Filip Neri kojega danas slavimo)


petak, 21. svibnja 2021.

"Ako na njegovu poruku gledate" žmireći na jedno oko i iz žablje perspektive, "onda bi i poziv na vodstvo trebali čitati kao njegov poziv da svi prihvate cjelinu crkvenog nauka."

Nisam namjeravao komentirati poruku biskupa Uzinića povodom "Međunarodnog dana borbe protiv homofobije, transfobije i bifobije" u kojoj je biskup potpuno izostavio, moglo bi se reći nepravedno diskriminirao, biseksualne, transrodne i interseksualne osobe. No, javio se svojim tekstom apologet neokonzervativnog opusovskog pogleda na Katoličku Crkvu, I.Dž. i ponovno pokušao zamutiti vodu. Budući da su komentari G.A. na portalu narod.hr i S.M-G. na stranici Vjera i djela sasvim prikladna reakcija na prvotni biskupov tekst, ne vidim potrebu da strukturirano i potpuno kritiziram bilo taj tekst bilo ovu najnoviju apologiju. Zadržat ću se na nekoliko izdvojenih točaka. 

U ključnom dijelu svoje poruke preuzvišeni gospodin Uzinić kaže 

"Od homoseksualnih osoba molim oproštenje što se zbog ovoga mogu i dalje osjećati odbačeni i od Crkve, ali i što oni i obitelji kojima pripadaju još uvijek u Crkvi, koja kao „obitelj obitelji“ treba biti obitelj za sve svoje članove, ne mogu dobiti ono obzirno pastoralno vodstvo koje im prema ‘Amoris laetitia’ treba biti zajamčeno."

Pod "ovoga" zbog kojeg se ispričava biskup spominje prije toga "diskriminaciju, agresiju i nasilje, uvrede i pogrdne komentare na račun homoseksualnih osoba".  Nije jasno zašto bi se biskup ispričavao za "agresiju, nasilje, uvrede i pogrdne komentare" koje, pretpostavljam, nije sam učinio ili izrekao. Izgleda kao da je to jedna od onih jeftinih isprika koje osobu ništa ne koštaju, a signaliziraju superiornost u odnosu na one koji su takvo nešto činili ili bi po sudu javnosti činili kad bi mogli i smjeli. Zanimljivija je ova "diskriminacija" koja se pojavljuje u trenutku njemačkih blagoslova homoparova, proguravanja na hrvatskim sudovima homootimanja djece i preuzimanja vlasti u glavnom gradu od strane "teoretičara lezbijskog sindikalizma". No meni je još zanimljivije da to govori novi nadbiskup grada u kojemu se odvio jedan sada već gotovo zaboravljeni skandal kada je uprava bogoslovije suočena s nepobitnim dokazima bila prisiljena otpustiti nekolicinu homoseksualnih bogoslova. Je li to signal da se pod novom upravom u ionako laksnoj mjesnoj crkvi neće više vršiti čak ni takva isforsirana diskriminacija? 

Prije deset godina u Rijeci se otkrivao gore spomenuti slučaj, a u Dubrovniku je za biskupa posvećen rektor druge bogoslovije, one splitske. Može li nam biskup Uzinić ili netko od njegovih suradnika koji s oduševljenjem prenose kako su svjetski mediji pronijeli biskupovu antihomofobnu poruku, pojasniti što je mons. Uzinić poduzeo kako bi osobe s homoseksualnim sklonostima u njegovoj biskupiji dobile "obzirno pastoralno vodstvo" koje spominje? Pretpostavljam da nije čekao do Franjinog dokumenta da započne takav rad, ali ako i jest, od te pobludnice (i izdajničkih sinoda koje su joj prethodile) prošlo je već više od pet godina. Jesu li osnovane grupe potpore poput onih u inozemstvu? Jesu li barem imenovani biskupijski egzorcisti? Jer ako biskup nije ništa konkretnoga napravio, onda je Džebin patetični vapaj o "grijesima propusta" kojim završava svoj komentar osuda upravo samog biskupa. Kratka bezvezna poruka na Facebooku je laka i korisna za skupljanje bergoglio-bodova, ali od osobe koja u rukama ima popriličnu moć upravljanja, očekuju se djela. 

Pita se komentator u svojim žalopojkama: "A od čega bi se to pastoralno vodstvo na koje biskup poziva sastojalo ako ne od vođenja pojedinca do prihvaćanja punine istine o ljudskoj spolnosti o kojoj Crkva naučava?" De postavi to pitanje samom biskupu. Neka ti on pokaže gdje je u svojim prijašnjim porukama spominjao makar onaj slabašni dio iz novog katekizma "da su homoseksualni čini u sebi neuredni. Protive se naravnom zakonu. Oni spolni čin zatvaraju daru života. Ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti. Ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni." U protivnom, možemo sasvim opravdano pretpostaviti da se pastoralno vodstvo može shvatiti i u germansko-jamesmartinovsko-mccarrickovskom duhu ili pak smislu sinoda koje su iznjedrile Amoris Laetitiju:

I nemojmo zaboraviti da je upravo papa Bergoglio pročitao i odobrio zloglasni "međuizvještaj" s Lažisinode 2014., u kojem čitamo da "homoseksualci imaju darove i odlike koje mogu ponuditi kršćanskoj zajednici", da Crkva mora biti "u stanju pobrinuti se za to, prihvaćajući i vrednujući njihovo spolno usmjerenje", te da "istospolne zajednice" proviđaju "uzajamnu pomoć sve do samožrtvovanja" koja znači "dragocjenu potporu u životu partnerâ". Sjetimo se također da je Franjo ustrajao na tome da se taj grozni spis, sramota za Kristovu Zaručnicu, uključi u rad sinode 2015. iako su sinodski oci dokument odbacili.

Kaže Džeba da "kritiku koja povezuje Uzinića s pobunom nekih njemačkih biskupa nije teško pobiti jer se Uzinić o tom pitanju već ranije očitovao, kazavši kako Crkva ne može blagosloviti 'nijednu vezu koja je neregularna i nije u skladu s njezinim učenjem'". No pogledajmo cijelu Uzinićevu izjavu

Katolička crkva nijednu vezu koja je neregularna i nije u skladu s njezinim učenjem ne može blagoslivljati, ali to ne znači da ne može blagoslivljati osobe. Stav znanosti prema pitanju homoseksualnosti se promijenio što znači da i Crkva mora promišljati svoje odnose i stavove u odnosu na tu pojavu no ne znači da može olako zaobilaziti svoje naučavanje i koje o tom pitanju nije diskriminatorno jer se isto odnosi na druge veze koje nisu usklađene s naučavanjem i praksom katoličke crkve, rekao je Uzinić.

Najprije, ovo je nabliže što je biskup došao do osude homoseksualnih grijeha. Tipično modernističko zamućivanje. Trebamo "promišljati svoje odnose i stavove u odnosu na tu pojavu" jer se "stav znanosti promijenio" (haha, otprilike kao što se mijenjao i oko covida) bez da "olako zaobilazimo svoje naučavanje" (a ako to učinimo oteško i s brigom na licu?). I sve to skupa nije diskriminatorno jer se isto odnosi i na "druge veze koje nisu usklađene s naučavanjem i praksom katoličke crkve". Postoji ipak poneka bitna razlika između muškarca i žene koji žive nevjenčano ili čak u "drugom braku" u odnosu na par u homoseksualnoj vezi. Prvi u načelu mogu svoju vezu regularizirati i dobiti blagoslov, a drugi ne mogu nikad i ni u kojim uvjetima nastaviti sa svojom vezom i odnosima ako žele živjeti u milosti i blagoslovu Božjem. Da ne spominjem još bazičniju razliku rađanja i odgoja djece. 

Treba, naravno, eksplicitno reći za one koji možda nisu shvatili, da to što se Uzinić ili Džeba zakrivaju iza pobludnice Amoris Laetitia ili nekih drugih slabašnih rečenica iz modernih crkvenih dokumenata ništa ne govori o snazi njihovih argumenata ili utemeljenosti u katoličkom vjerskom i moralnom nauku. Biskup Uzinić očito i besramno šalje signale kojima poručuje da je na Franjinoj liniji i da je spreman preuzeti veće odgovornosti ako ga zadesi ta teška zadaća. Njegovo napredovanje do riječke nadbiskupije pokazuje da je dobro procijenio situaciju i prikladno se integrirao sa svjetovnim medijima i drugim Crkvi nesklonim elementima. Ostaje vidjeti hoće li mu se i dalje isplatiti takva igra i hoće li nam ga Franjo prebaciti u Zagreb. Više bih volio da si ga uzme u Rim, ali za sad mi se to ne čini izglednim. 

U međuvremenu će i Džeba i Uzinić trpjeti nerazumijevanja i vrijeđanja na Facebooku i drugim društvenim mrežama, ali ta strašna patnja učinit će da njihovi napori za drugačijom Crkvom, dijaloga i uvažavanja, poštivanja i empatije, zasjaju još jače na medijskom i influenserskom nebu. 

A tek kad se proširi spoznaja da je nakon notorne heretičarke, za ovogodišnju ljetnu školu nadbiskup Mate "nije mi drago što vas vidim u tolikom broju" Uzinić pozvao za predavačicu notornu antivaksericu, bit će mnoštvo prilika da se, što bi Džeba rekao "Crkva danas angažira". 

utorak, 18. svibnja 2021.

Nisu se u 50 godina puno promijenili ... osim što ih više baš i ne čitaju



[...] Ali su zato svi oni, koje katolički ljevičari svrstavaju među »tradicionaliste« i »integriste«, pred »Glasom Koncila« »vogelfrei«. Njihovo hodočašće, »pohod na Rim«, prispodablja on s onim »fašističkim«, ironizira ih, i kad mole, u Rimu, »za jedinstvo biskupa s Papom, za posluh vjernika Papi, za uspjeh Papina apela za mir«, govori posprdno o njihovim »komandosima« i njihovoj »tetki«. Potpuno se slaže sa opatom Franzonijem, da oni nijesu »tradicionalisti«: oni su naprosto »odsutni iz stvarnosti našega vremena«, govori o njihovu »agresivnom« i »brutalnom« načinu, ne vjeruje im, ni kad se pojavljuju u ruhu »pseudo-umjerenih pokreta«. 

Ne bira izraza, ne pazi na takt, ni kad se radi o kardinalima, živima ili mrtvima, ni kad se radi o čitavim »katolicizmima«, koji se još nijesu »posavremenili«. Kardinala Sirija, na primjer, tretira direktno hostilno, — morali smo tek iz »Glasa Koncila« doznati, da je i njegova nećakinja - gimnazijalka bila među omladincima i omladinkama, koje su bile osumnjičene za uživanje droga; — za pokojnog kardinala Browne-a piše u nekrologu, kako je pripadao »slavnoj manjini« na Koncilu i bio jedan od inspiratora integrističke organizacija »Fortes in fide«, kojoj je glavna zadaća »kočiti obnovu Crkve zacrtanu Koncilom«. 

Crkvi u Poljskoj i njezinu prvom čovjeku, pravom konfesoru i heroju vjere, kardinalu Wyszynskom, neštedice dijeli prijekore i cenzure kao krivcima »arhajičnosti i više socijalno-pučkoga nego intelektualnog značenja poljskog katolicizma«, koji se je sav utopio u »tradicionalnom pobožnom folkloru«, i nemogućnosti, da i poljska Crkva stupi »u tijek moderne katoličke misli«, izađe »iz bunkera arhajičkog klerikalizma«, »svjesno i hrabro depolitizirajući Crkvu«. »Herojska poljska Crkva naprosto se ne miče iz geta, stoji još uvijek u klimi bunkera, i to ne samo prema državi, nego i prema gibanjima Crkve u ostalom svijetu«. Svejedno, što su u njoj, i prema informacijama »Glasa Koncila«, »sjemeništa puna, novicijati puni, kriza svećeničkih i redovničkih zvanja nema«; svejedno što u njoj ima »14 tisuća župa, tisuću katehetskih centara, trideset i sedam tisuća svećenika, — gotovo dva puta više nego prije rata, — četrdesetak crkvenih listova —«. »Stoga se danas u Poljskoj već čuju glasovi da je glavna zapreka modernizaciji Crkve, pa u tom okviru i normalizaciji crkvenodržavnih odnosa, možda upravo kardinal prvostolnik«. Povlače i paralelu između njega i Gomulke: »neki ga već i zovu crnim Gomulkom«, jer je »tvrdoglav, autoritativan i zastario kao i Gomulka«. »Glas Koncila« pušta novinare, i to strance (Giorgio Fattori iz Turina), pa i one iz pokreta »mirotvornih svećenika« u Poljskoj, da mu, na stranicama »Glasa Koncila«, sude, što »pokušava zaustaviti proces obnove Crkve i tako izolirati katolike Poljske od općeg procesa obnove unutar svjetske Crkve«. Od svoje strane »Glas Koncila« sve to potpisuje zaključnom gnomom: »Postoji bojazan da će upravo zbog te herojske i zastarjele krutosti, crkvena obnova u Poljskoj biti još bolnija i napornija«. 

A slične bojazni pate »Glas Koncila« i za druge Crkve s onu stranu negdašnje željezne zavjese. I za Crkvu u Mađarskoj, i za Crkvu u Čehoslovačkoj. I one su u perpleksnoj situaciji »duge odsječenosti Crkve od savremenih struja crkvene misli«. A bilo je tako, dodaje »Glas Koncila«, »do nedavna i u nas«. Nema crkvene obnove zacrtane Koncilom, izlaska Crkve iz bunkera i geta, prestanka ozračja herojskog groblja u sjeni zastava križarskoga rata, deklerikalizacije i depolitizacije Crkve, preobrazbe »mentaliteta, kojemu je neuka pobožnost krepost a suvremena katolička informiranost napast«. 

»Glasu Koncila« je, eto, vidimo, centralni kriterij pri ocjenjivanju situacije u Crkvi uvijek samo jedan: koliko je u njoj prevladan svaki oblik »konstantinizma«, »kojim je Crkva dobila slobodu vjeroispovijedanja i javnog djelovanja, i ujedno se zaputila putem sprege s državnom vlašću, što je onda trajalo 11 stoljeća«, odnosno, koliko su u njoj prevladani »totalitaristički, ideologizirani, iracionalni, kompleksuozni, kondicionirani oblici religioznosti«, a u korist »oblika religioznosti oslobođenih u odgovornosti racionalne svijesti«. »Duhovnost vjernika u svijetu ne može biti kopija stare monaške duhovnosti, kako neki i u Crkvi još i danas misle«. Tko toga ne usvaja, svrstava se odmah među ljude »traumatičnih trijumfaliziranja«, »nekrofilije«, »sanfedizma« i među nosioce »terora u Crkvi groblja na kojemu gore lomače, i na kojemu je Crkva svedena na kraljevsku sjenu što plače nad svojim vlastitim grobom«.

  
(Izvor: Čedomil Čekada, Proigrana šansa, Đakovo 1971., str. 45-47;  radi bolje čitljivosti tekst je podijeljen u odlomke i ispuštene su brojne reference na članke iz Glasa Koncila)

četvrtak, 13. svibnja 2021.

Isto će tako sići kao što ste vidjeli da uzlazi

Zanimljiva je podudarnost da ove godine Spasovo pada upravo na blagdan Gospe Fatimske. I ne samo to, nego isti dan muslimani slave svoj ramazanski bajram kojim završavaju mjesec dana "posta" u kojemu preko dana nisu ništa ni jeli ni pili da bi to po noći nadoknadili. 

Budući da je Fatima po predaji bila najdraža Muhamedova kći, prirodno je da Blaženu Djevicu Mariju na ovaj dan molimo i za one koji još stenju pod jarmom sotonske objave toga lažnog proroka. Riječima posvetne molitve Srcu Isusovu molimo Sina Djevičina: "Kralj budi svim onima, koji se još u tami krivoboštva ili islama nalaze, i ne krati se privesti ih u svjetlo i kraljevstvo svoje." 

Naš Kralj uzašao je na nebo da nam pripravi mjesto u domu Oca svojega i našega. A njihov prorok ih upućuje da se mogu zbog svoga ramazanskog odricanja nadati beskrajnoj raskalašenoj orgiji koju on naziva rajem, no svatko tko ima i najmanje duhovnog instinkta prije bi ju prispodobio paklu. 

Gospa nam u Fatimi preko pastirića kaže da više duša ide u pakao zbog grijeha tijela nego ijednog drugog razloga, a grijesi tijela su upravo ono što Muhamed obećava svojim sljedbenicima u "raju". Toliko toga izobličenog u toj religiji zavšava najgorom od svih inverzija, dolje postaje gore! 

Na nekim slikama Isusa koji uzlazi na nebo oblaci su već gotovo cijelog sakrili te mu vidimo samo noge koje su koračale jedino za spasenje ljudsko. Na tim nogama su proslavljeni tragovi čavala koje Muhamed kao i toliki heretici prije i poslije njega negira. Ne žele prihvatiti da se Bog "udostojao postati dionikom našega čovještva", pa onda ne mogu ni vjerovati da se "uzdigao na nebo, da nas učini dionicima svoga božanstva". Zato jedino i znaju obećavati prolazne tjelesne naslade. 

Podaj, molimo, svemogući Bože, da mi koji vjerujemo da je tvoj Jedinorođenac, naš Otkupitelj, na današnji dan uzašao na nebesa i sami budemo duhom uvijek u nebeskim stvarima.

nedjelja, 9. svibnja 2021.

Samo polovično


Bog bolje pamti i zna bolje cijeniti veličinu naše žrtve nego bilo koji čovjek.

Prema tome ne smeta što su tvoje mogućnosti male, glavno je da imaš veliko srce. Zato Isus veli da je ona udovica s ona dva sitna novčića više učinila Bogu nego bogataš darivajući velike svote. Ne hvali Isus onu udovicu radi ona dva novčića koja je darovala, nego je hvali zbog njezine ljubavi prema Bogu. Dva novčića su sitnica, ali je velika i silna ljubav prema Bogu koju je pokazala svojim činom. Bogu je drag njezin dar, ne zato što je darovala Bogu dva novčića nego što je sebe Bogu darovala.

Mnogi su kršćani slični udovici, ali samo polovično. Daju ponajviše sitniš. Imaju malo srce, pa i mali dar. U nje je bio mali dar, ali veliko srce.

(izvor)  

utorak, 4. svibnja 2021.

Duhovna lirika utorkom 71



Fran Krsto Frankapan
ZORNICA NA DOBRO OPOMINJAJUĆ

Svitla zora jur ishodi,
žarko sunce dohodi
dati radost, veselje,
vsem stvorenju živlenje;
za milošću tak veliku
dajte, oh, Višnjem diku!

Jur ptice povsud pievaju,
cvitja lipo cvitaju,
još i zdenci tekući,
polja, loze blišćući,
Bogu hvalu nazvestuju,
dično skupa raduju.

Vse ribe v morskih glubinah,
vse zvirje u planinah,
kaj godre hrani vedrina,
vsega svita širina,
Stvoritelja ispoznaju,
slavu mogućnu daju.

Sam človik v grihu prebiva
ter Boga ne hvaliva,
nit zna grišnik promislit
da mora spet preminit
u zemlju, odkud je rojen,
u blatu, kak i stvoren.

Neg se listor posmihuje,
dok vura prebližuje
skradnje tuge i nevolje,
pijuć, jiduć, dobre volje;
kako milo po tom tuži
koji Bogu ne služi.

Digni v nebo tvoje oči,
gdi su ufat pomoći,
onde dobro je terpeće,
na zemlji premineće;
ovde jesu čalarnosti,
v nebu pak nasladnosti.

utorak, 27. travnja 2021.

Imadu se čuvati

Teme propovijedi neka u svojoj biti budu sakralne. Ako propovjednik bude htio propovijedati o drugim temama koje nisu strogo sakralne, no ipak prikladne domu Božjemu, mora zatražiti i dobiti dozvolu lokalnog ordinarija koji neka je nikada ne izdaje bez prethodnog zrelog promišljanja i uz jasno prepoznavanje potrebe. Svim pak propovjednicima potpuno je i apsolutno zabranjeno govoriti o političkim stvarima u crkvama.

Argumenta concionum sint essentialiter sacra (Cod. can. 1347). Quod si concionator alia argumenta tractare voluerit non stricte sacra, semper tamen domui Dei convenientia, facultatem a loci Ordinario petere et obtinere debebit; qui quidem Ordinarius eam numquam concedet nisi re mature considerata eiusque necessitate perspecta. Concionatoribus tamen omnibus de re politica in ecclesiis agere omnino et absolute sit vetitum.

(Sacra Congregatio Consistorialis, Normae pro sacra praedicatione, Caput III. Quid in sacra praedicatione servandum sit vel vitandum, AAS 1917, str. 331-332)



Predmet i način propovijedanja. — U propovijedima se ima tumačiti u prvom redu što je vjernicima potrebito vjerovati i djelovati za spasenje. Propovjednici se imadu čuvati od necrkvenih i visokih predmeta, koji nadilaze opće shvaćanje slušatelja; a evanđeosku službu imadu vršiti ne isticanjem ljudske mudrosti niti iznašanjem svjetovne slavohlepne i zavodljive govorničke vještine, nego u pokazivanju duha i istine, propovijedajući ne same sebe, nego Krista propetoga. Ako bi, što ne daj Bože, propovjednik sijao zablude ili sablazni, neka se primijeni kan. 2317; ako krivovjerstva, nek se protiv njega postupa prema propisu prava (k. 1347 §§ 1-3; gore br. 832, niže br. 1317-1319).

(A. Crnica, Priručnik kanonskog prava Katoličke Crkve, Zagreb, 1945., § 846)

ponedjeljak, 26. travnja 2021.

Svećenici više ne mole


[...]

Zašto je tako? I dokle će biti tako? Koliko će još trajati ova: »abominatio desolationis — in loco sancto«? Ja ne znam, šta drugi o tom misle, ali meni se čini, da je glavni razlog svemu: mi se svećenici danas više ne molimo. Malo se molimo. Rijetko se molimo. Rastreseno se i preko volje molimo. Ne slušamo Gospodinove opomene iz Vrta Maslinskoga: »Bdijte i molite se!«, pa stoga podliježemo napastima svijeta i vremena.

Već godinama, svi mi, koji imamo oči, sa žalošću, pratimo i opažamo taj simptom. Praktično se je skoro izgubio između nas tip svećenika-molitelja. Onoga spontanog. Sve više ograničujemo molitvu na obligatorni minimum. Nije nam više molitva potreba srca. Ne privlači nas razgovor s Bogom. Molitva nam je postala stvar oficioznosti. Sve više prihvaćamo teorije, da je »Ite, Missa est«, »Idite u miru!«, konačna točka pod naš dnevni red molitve: barem uz izuzetak časoslova. Iza Mise počinje »rad«, počinju »poslovi«, počinje »apostolat«. »Štedimo s vremenom«. Prvotno, pa katkada i jedino, u molitvi. U drugim stvarima s njim ne štedimo. Što god imamo manje vremena za molitvu, imamo ga, čini se, više, za razgovore, ručke i televiziju. Kako je danas teško vidjeti svećenika, da adorira pred Presvetim! A nije baš svagdanja stvar vidjeti ga ni s krunicom ruci. Živi s tobom u kući, gdje ima kapela i Presveto, — živi dvije, tri, četiri godine, — a nikada ga još u njoj nijesi zatekao. I župska nam je crkva, mnogima, po vas dan zaključana. Velik, — možda i najveći, — dio svećenika od srednje i nove generacije niti se za Misu pripravlja, niti se iza nje zahvaljuje. Već su u mnogim sakristijama poskidali i ploče sa »Orationes ante et post Missam«: ne daju ni svećeniku, koji bi to htio, da koju od njih izmoli. Kao da je to sramota, naivnost, praznovjerje!

Brzo će iz sakristija i prezbiterija ukloniti i klecala. Ne daju ni drugima oko sebe moliti. Ne daju im, da ih zamijene. Da se barem oni mole mjesto njih i za njih. Za njih i za njihovu župu. Sto sam puta već čuo, u ovo zadnje doba, gdje se sestre tuže, kako im svećenici govore: »Pa šta sam vas zvao na župu, ako ćete mi se vas dan samo moliti!« A to »vas dan«, to je sestarsko razmatranje, oficij, njihove propisane komunitarne molitve i adoracije, ispit savjesti. A ne misle, da su sestre još uvijek bolje od nas svećenika samo zato, što su poniznije i što se više i usrdnije mole.

Daju nam za to, te naše svećeničke kolege, i teoretsko objašnjenje. Može ga čovjek koji put i formalno pročitati: u inozemnoj »asketskoj« i »liturgijskoj« literaturi. Boga nosimo u srcu; i to je dosta. Predali smo mu se, jedamput za čitav dan, u žrtvi sv. Mise. On, vele, u nama dalje živi i djeluje. Naš je sav svećenički život i rad molitva. Samo ja ne dobivam dojam, ni da smo se mi, većina, Bogu »predali«, ni da on u nama živi i djeluje. Morali bismo za to biti sveci. Sveci su, iza molitve, ostajali u mističnom zanosu pred Bogom, gdje bi god bili i šta bi god radili: oni su Boga i Isusa uvijek pred sobom gledali i u sebi ga osjećali, osluškivali, »pipali«. I na njihovoj se je vanjštini to opažalo. Ta nutarnja milosna i nadnaravna koncentracija. No, nažalost, mi nijesmo sveci. Kad čovjek gleda naše mlade levite od oba klera, s koliko bezbrižne ležernosti zbacuju iza mise sa sebe albu i odmah iza toga, u punom civilu, izlaze na ulicu, ne dobiva nikako dojma, ni da oni nose u sebi Boga, ni da na njega misle. Ne vidi im se to ni u očima, ni u kretnjama, ni u riječima. Prije se čovjeku nametne misao, da im je glava puna svijeta i svjetskih želja i briga: auta, novina, ekonomije, društva. A koliko smo, i dok misimo duhom i srcem sjedinjeni sa Isusom i s njegovom križnom i otkupiteljskom žrtvom, to najbolje zna svatko od nas, samo ako hoće da bude iskren. Nijesmo mi sveci. Naša mašta, naše srce, bježe od Boga. Silom ih moramo, što češće, k njemu vraćati. Baš molitvom. Nema druge. Inače ćemo ostati vas dan bez njega. Prazni u duši, jalovi u djelima. Posvjetovnjačeni. Bez velikih misli. Bez ljubavi. Bez blagoslova. Bit ćemo »najamnici« u svetištu. [...]



(Izvor: Čedomil Čekada, Kuća na kamenu: pokoncilski problemi Crkve, Đakovo, 1970., str. 99-100.)

petak, 23. travnja 2021.

Sve bolje od boljeg

Pastorica Evangeličke crkve u Rijeci, Melanie Ivančević, uručila je u četvrtak 15. travnja u Nadbiskupskom ordinarijatu u Rijeci rektoru katedrale sv. Vida i povjereniku za ekumenizam i dijalog Riječke nadbiskupije, mons. dr. Matiji Matičiću, prigodan dar u znak zahvale za prostor za bogoslužje koje je Evangeličkoj crkvi ustupila riječka prvostolnica.

Riječ je o katedralnom prostoru koji se nalazi u neposrednoj blizini riječke prvostolnice i kojega za potrebe nedjeljnih Euharistija već dvije godine koriste riječki evangelici.  (1)

Nemojte se zabuniti zbog maski, pastoricu ćete prepoznati po kolaru.

Baš je lijepo vidjeti da svoj svome pomaže, tužno je što braća (sestre) još vjerojatno ne mogu javno zajedno sasluživati "nedjeljne Euharistije". Zbog bigota, dakako. 

***

Zanima me je li Djevica Marija rađala u porođajnim mukama i bolima? 

Don Damir Stojić: "Evanđelja ne spominju podrobnije kako je Marija rodila Isusa i zato na tvoje pitanje ne mogu dati siguran i jednostavan odgovor, nego ponuditi samo teološku spekulaciju.

...

Kao što vidiš, radi se samo o teološkim razmišljanjima jer ne postoji službeni nauk o ovom pitanju. Iako je pitanje zanimljivo, ono nam nije presudno. Ono najvažnije u evanđeljima ipak je jasno spomenuto: Krist je rođen kao čovjek od Marije, umro je i uskrsnuo donoseći nam spasenje." (2

Da li p. Stojić na ovaj način obrazlaže i druga pitanja vezana uz našu vjeru, odnosno specifično Blaženu Djevicu Mariju? "Biblija ne spominje podrobnije", pa možemo teološki spekulirati. Je li to doprinos ekumenizmu sa "sola scriptura" protestantima? Mi katolici imamo i drugih izvora (v. npr.). 


***

Porečko-pulska, šibenska, splitsko-makarska, a vjerojatno i još neke biskupije odgađaju krizmu. 

Bila su to opuštenija, lakša vremena kad se krizma mogla dijeliti i na otvorenom.  


***


Najava osnivanja nogometne Superlige jedna je od rijetkih vijesti koja je u proteklih 14 mjeseci uspjela skrenuti pažnju europske javnosti s pandemije i svega što se događa oko nje. Nije ni čudo. Jer ako je uistinu riječ o “smrti nogometa”, kako je vrištalo s brojnih sportskih listova, onda se zasigurno nakon koronakrize nećemo vratiti u isti svijet u kojem smo ranije živjeli u „starom normalnom“. (3)

Ne, ukidanje javnih misa i podijeljivanja sakramenata, uklanjanje sakramentala, zabrana vjekovnog načina pričešćivanja na vjerskom polju ili pak ukidanje temeljnih građanskih sloboda, preslikavanje komunističkih modela nadzora i kažnjavanja te uništavanje ekonomske i socijalne egzistencije na svjetovnom nisu ono zbog čega nema povratka na "staro normalno". Pravi problem je u tome što će se još malo više komercijalizirati profesionalni nogomet. 

Reakcija cijele nogometne javnosti na osnivanje Superlige poput kakvog svjetovnog “sensus fideliuma” bila je gotovo jednoglasna osuda.

Navijačko-sportska kultura napravila je od sporta, a posebno nogometa, novu religiju. Autor članka tome još povlađuje svojim usporedbama. Sreća da ondje barem nema pape i biskupâ koje bi morao slušati ili braniti. 

Bilo je i reakcija onih koji su uz negativne osjećaje prema Superligi ustvrdili da se ona uza sav idealizam čini neizbježnom sudbinom, ako ne sada onda u narednih 10 godina. Ne znam jesu li u pravu, ali znam da bih pokušao pobjeći od naoružanog napadača premda sam siguran da ću jednog dana umrijeti i htio bih proživjeti što više dana života, premda znam da će mi jednom biti odbrojeni.

Aha, da, usporedba je fakat realistična i dobro objašnjava tjeskobu koju autor osjeća. 

Ipak, uvjeren sam da se u mnogim propovijedima, tekstovima i intervjuima koje je papa Franjo dijelio sa svijetom očitovala bojazan upravo od ovakvih tendencija kakve se nalaze u ideji Superlige i to na puno široj razini od one sportske. Iako ostavljam slobodu drugima da po ovom konkretnom pitanju drugačije vide stvari, uvjeren sam da bi bilo posve sterilizirajuće ostaviti riječi Svetog Oca “zaključane” u homilijama i ne pokušati o njima razmišljati u kontekstu stvarnosti koje se pred nama odvijaju pa i ako mogu ostati na određenoj razini spekulacije.

Ajde reci iskreno da si htio malo zajahati na valu aktualnih "prijelomnih" vijesti, pa si iznašao poveznicu koliko god bila nategnuta. Čini mi se da bi bilo bolje da si pitao za komentar direktno Franju, on voli pričati o takvim temama. Sigurno će prije odgovoriti na takvu dubiju, nego neke nebitne koje mu postavljaju dosadni kardinali. 

Navijači i strast za nogometom, faktor kojeg je očito bilo nemoguće do kraja predvidjeti, ovog su puta pobijedili. Ipak, ne treba sjediti nad lovorikama jer znamo da kada zloduh izađe pokuša doći nazad sa sedam drugih duhova. 

Ah da, kad već zna što bi Franjo rekao o osnivanju Superlige, kako neće znati i što bi nam sâm Gospodin poručio. 

S nestrpljenjem očekujem iduće ovakve izrazito relevantne i poučne teme. Nema veze što ste recimo previdjeli vijest o tome da je zabranjeno služenje nekoncelebriranih misa i onih na pokrajnjim oltarima u bazilici sv. Petra. De vi nama recite važne stvari. Kao npr. koji nogometni transferi su u skladu sa socijalnim naukom crkve ili zašto je scenarij posljednje sezone Igre prijestolja u kontinuitetu s papinskim katehezama, a posebno teologijom tijela. 


***

Ipak, možda je bolje da pišu o Franjinom učiteljstvu o Uefi i Superligi, nego daju priliku prof. dr.  Tončiju Matuliću da se opet blamira. 

Profesor ističe kako ovakva pitanja ["Jel' Papa katolik?"] nisu dobronamjerna, a uzrok tome vidi u tome što smo naviknuti na Pape europskog stila i mentaliteta pa ne znamo što bismo s Papom latinoameričkog stila i mentaliteta. (4)

I opet je Profesor briljantno pogodio srž problema. Budimo iskreni, problem je - a što drugo - rasizam. Neke kao Bergoglija koji nema nikakve veze s Europom ili pak amazonske kardinale poput Kaspera, Schönborna i Marxa se vrijeđa i ponižava budući da dolaze s periferija, a europskim prinčevima kapitala i glamura poput Saraha i Schneidera se povlađuje samo zato što su rođeni u zlatnoj kolijevci sa srebrnom žlicom u ustima. Uvijek se zadivim kakve uvide čovjek dobije čak i ovako skraćeno iz jedne Profesorove rečenice. Ja se i ne usudim gledati video snimku jer se bojim da bi mi od količine prosvjetljujućih uvida eksplodirao um. Ili barem neka čakra.