subota, 23. listopada 2021.

Iskustvo sinodalnosti

Što kad bi osjećaji imali osjećaje?

Zahuktavaju se pripreme za Sinodu o sinodalnosti. U Rimu, centru Katoličke crkve, usisavaju se tapisoni u nebrojenim dvoranama koje će primiti rijeke sinodalaca. U katoličkim obiteljima pitanje kako provoditi sinode izaziva žučljive prijepore te samo zajednička molitva i pjesma za uspjeh Sinode olakšava usijanu atmosferu. 

Učinilo mi se zato kako je pravo vrijeme da malo stanemo na loptu i uzmemo si par trenutaka da predahnemo. Mi u Zagrebačkoj nadbiskupiji već smo prekaljeni sinodalci i oni koji prvi puta ulaze u igru trebali bi pozorno poslušati naše savjete. Ponajprije, sinoda nije sprint, nego maraton. Prošlo je tek  20 godina od prve najave sinode Zagrebačke nadbiskupije koja je, dakako, i prije toga sazrijevala u našim srcima. Imali smo predpripreme za sinodu, pripreme za sinodu, zasjedanja 2016.-2017., a trenutno se pišu i zaključci. Prva naklada završnih dokumenata ide direktno u ojačanje temelja potresom oštećene katedrale, ali druga i iduće naklade čitat će se s pažnjom koja dolikuje takvom monumentalnom pothvatu. 

Jedan od najznačajnijih uspjeha i trajna uspomena zagrebačke sinode je podnevna misa u dvorani pored crkve u Palmotićevoj. Na postsinodalnoj raspravi je osim brojnih zauzetih vjernika klerika sudjelovala i črna mati zemla koju se u rimskom panteonu naziva Pačamama, pa je došlo do izmještanja katedrale u neboder na Trgu. Nisu ostvarene ideje o restoranu u tornju katedrale, ali sada je barem lakše dostupna pizza na komade.

No, pustit ću da o globalnom utjecaju naše sinode pišu korienskim pravopisom poznati zagrebački historičari i arhivisti, a ja ću se prisjetiti samo nekih svojih iskustava. Pozivaju nas ovih dana sa svih strana jer Crkva želi čuti svakoga od nas, ali u Zagrebu je to bilo aktualno još davno, davno prije. Sjećam se kad je jedan prošli župnik (nisam siguran koji) u mojoj župi organizirao predpredsinodalne rasprave pa smo se našli u podrumu i raspravljali. Ne sjećam se točno o čemu jer bilo je stvarno davno, ali na kraju je netko nešto napisao u formulare i to je, ako se ne varam, poslano negdje u neki ured. Siguran sam da se svi sudionici toga događanja naroda Božjeg s jednakim entuzijazmom prisjećaju tih lijepih trenutaka. Pitao bi ih da to potvrde, ali pogađate... Eh, starost. Vrijeme je da neke nove generacije dožive iskustvo sinode. 

Čini mi se da nas je posebno nadbiskup Uzinić pozvao da mu pišemo sa svojim mislima i prijedlozima za ukidanje tradicije koja nas guši. Nije da sam zaboravio što je govorio, nego me nešto gušilo pa ga nisam dobro razumio. Ali meni komunikacija s našim pastirima nije strana. Uvijek se sjetim kako srdačno mi je preuzvišeni N. D. Stol znao odgovoriti na moje mailove, preporučena pisma s povratnicom (više drugo, nego prvo), pa čak i telegram koji sam slao iz pošte u Branimirovoj. Tada su već prešli u HP-u s morseovog koda na modernije metode, ali je još uvijek trebalo pisati štampanim slovima da operaterka razumije poruku (znate ono "TRADICIONALNA MISA STOP ŠALJI ZAMJENSKOG SVEĆENIKA STOP OVE NEDJELJE STOP" itd.)

Neki bi rekli da je Sinoda o sinodi vrhunac autoreferencijalnosti, pojma suprotnog od "vonja po ovcama" (osim za ovce). No nemojte im vjerovati! Tako su neki zloguki proroci govorili loše i o Koncilu, pa evo, iduće godine slavimo 60-tu godišnjicu i još uvijek beremo plodove. Tko je mogao prije 20 godina kada se počela organizirati Sinoda zagrebačke nadbiskupije, a papa Ivan Pavao II. se ispričavao za pedofilske skandale i imenovao kardinale poput McCarricka znati kakve duboke i trajne tragove će taj zagrebački susret koji još traje ostaviti na našem gradu. A koliko se tek toga dogodilo u općoj Crkvi. Ne samo Ivan Pavao II., ne samo Ivan XXIII., nego i Pavao VI. postali su sveti, a uskoro će im se pridružiti i onaj jedan koji je kratko bio papa, ali mu se i danas brojne bake mole za svoju unučad. 

Dakle, ako želite da se vaš glas čuje, odvojite nekoliko minuta i napišite svome biskupu što vam je na srcu. On će to proslijediti papi Franji i možete biti sigurni da će kao na Sinodi o obitelji, Sinodi o mladima, Anketi o tradicionalistima itd. vaše mišljenje biti uvaženo. Jer svatko je našem Papi i njegovim prijateljima važan: bio muslimanski migrant ili transvestit, homojezuit ili stručnjak za kontrolu populacije, klimatologica kojoj su ukrali djetinjstvo ili političarka koja se brine da trudne osobe ne budu trudne — svi imaju svoje mjesto u toj velikoj slagalici koju i vaša kaplja pomaže tkati. 

Istina, i ovaj službeni logo sinode lijep je i moderan: 

Ali, malo mi fali onaj krasni detalj loga godine milosrđa gdje više osoba dijeli isto oko. Ako igdje, mislim da bi taj motiv zajedništva ovdje bio posebno uspješan. Mogli su uzeti i ovako nešto gdje je dodatni bonus sudjelovanje žena u sinodalnom putu:



Ne vidim zašto sinode, koncile ili kako ih već zovete ne bismo imali svakih šest mjeseci, kao booster doze da naša Crkva ostane zdrava i relevantna. A između zasjedanja stignu se obavljati periodička okupljanja biskupijskih sinoda, sjednice povjerenstava biskupskih konferencija i apostolske vizitacije. Novi pokreti spremni su dati svoj obol animacijom slavlja, prevođenjem u jezicima,  skrutinijskim konvivencijama i sličnim. Postoji silna zapretena energija u vjernicima i njihovim pastirima, oslobodimo je kroz različite vrste sastanaka komisija. To je ono što današnji čovjek nasušno treba!

ponedjeljak, 18. listopada 2021.

Tko tamo pjeva, dvostruko moli

Naši vrijedni pjevači i pjevačice s tradicionalne latinske mise u crkvi sv. Blaža otvorili su kanal na youtubeu Schola Cantorum Sancti Blasii. Oni se trude da svojim pjevanjem pridonesu ispravnom, pobožnom, dostojanstvenom i uzvišenom bogoslužju, a mali znak vaše pažnje i zahvalnosti bio bi da se pretplatite na njihov kanal ili ga barem povremeno posjetite, poslušate snimke i označite da vam se sviđaju. Trenutno je dostupna tek prva od, vjerujem, brojnih snimki koje će vam pomoći da potaknete svoje poznanike i prijatelje da dođu na misu u kojoj je težište na klanjanju i zahvaljivanju Bogu na način koji zahvaća cjelokupnu ljudsku osobu, a ne tek pojedine njezine elemente. 

srijeda, 13. listopada 2021.

De poenis inferni et de profundo lacu


Nedavno sam slušao jednog propovjednika koji je rekao da ne govori o paklu jer je to za veliku većinu današnjih ljudi kao da im govori potpuno stranim jezikom, nerazumljiva tema koja im je irelevantna i ostavlja ih nezainteresirane. Moglo bi se reći da ostaju s druge strane goleme komunikacijske provalije na nepreglednoj obali posvuda raširenog prešutnog praktičnog ateizma.

Ima nešto u tome da je teško govoriti o vjerskim idejama, a posebno o zahtjevnijim točkama, ljudima kojima je pogled ograničen svakodnevnim samodostatnim materijalizmom. No, ne bih se baš složio kako tim ljudima ništa ne znači ako im se kaže da će, nastave li živjeti u teškom grijehu, pa u njemu i umru, završiti na mjestu vječnih muka. Istina, ljubav i milosrđe Kristovo su primarni i njih treba svaki svećenik naglašavati beznadnim ljudima kojima je poslan. Ali ta ljubav i milosrđe se ocrtavaju upravo na pozadini tamnih ponora u kojima gori neugasiva vatra. Uopće ne mislim da je teško današnjem čovjeku dočarati pakao. Naravno da nećemo pri tome koristiti karikaturalnu sliku vraga i pakla za koju uostalom ni ljudi prijašnjih generacija nisu bili puno prijemčiviji, a čisto sumnjam da su je čak i slabiji propovjednici evocirali u svom slušateljstvu. Zašto bi bilo teško današnjem čovjeku staviti pred oči hladnoću indiferentne okoline, samoću izoliranosti u svom “mjehuriću” prepunom neostvarenih ambicija i neispunjavajućih podražaja, besmisao života koji propada i gubi se u ništavilu? Pa je li onda zaista veliki pothvat prijeći od toga na bezimeni strah, nijemi krik duše koja se u svojim smrtnim grijesima sigurno bar ponekad u životu, slikovito rečeno, približila opni kroz koju su se nazirale pandže palih anđela? A za kolike “obične ljude” je ta opna barem jednom i raskinuta u susretu s okultnim ili perverznim? Ne, ne čini mi se da je teško govoriti o paklu i njegovim stanovnicima. Naprotiv.

Priznajem da ni ja ne pričam s kolegama i poznanicima o paklu. No, ako ćemo iskreno, o tome ne pričam ni s praktičnim vjernicima. A zapravo je ta tema uz ostale tri posljednje stvari puno zanimljivija i poticajnija od onoga što se provlači u vjerskim razgovorima. Stavite bilo koju aktualnu vijest ispod leća smrt-sud-pakao-raj i ono efemerno, sporedno će iščeznuti, a jasnije će se ocrtati prava bit problema te njegovo stvarno mjesto u problematici našeg spasenja.

Posjetio sam nedavno svoju župu jer je bilo oglašeno euharistijsko klanjanje. Došao je novi župnik i najavljeno je da će se klanjanje održavati svakog četvrtka nakon večernje mise, a ne samo prve srijede u mjesecu kao do sada. Očekivao sam da se svećenik koji vodi klanjanje neće gasiti, to su dominikanci i već sam na to navikao. Mladi župnik čak ima ugodan glas i lako ga je mentalno isključiti. Polumrak u kojemu se ne vidi jalova pustoš interijera i izobličeni kipovi Kuzme Kovačića dodatni je plus. Nisam očekivao da će glazbu animirati bend s protestantskim pjesmama izvedenim meditativnim zavijanjem koje se uz udaranje bubnjeva pojačava do delirija prikladnijeg nekom afričkom plesu oko vatre, nego katoličkoj crkvi u europskoj naciji koja tvrdi da se vjera u njoj ukorijenila prije više od tisuću godina. Nisam očekivao ni da svećenik ima kapuljaču habita na glavi i za vrijeme klanjanja i dok obilazi noseći monstrancu tamo amo po crkvi. Karizmatici nisu najgore što imamo u Katoličkoj Crkvi, pobožnost koju često imaju prema Presvetom može ih prirodno odvesti od protestantizma prema pravoj vjeri. Ali da ću se vratiti na takva klanjanja, definitivno neću. Ako slučajno netko iz župe čita ove retke, dajte, molim vas, potaknite župnika da pročita (npr. iz Malog Misala) i pogleda kojim redoslijedom se obavlja klanjanje, kako se postupa s humeralnim velom i posebno kako se koristi kadionica (hint: ne treba mahati s obje ruke).

Dođe mi žao kad vidim kako se loše i površno obrazuje mnoge buduće svećenike na bogoslovijama i teološkim fakultetima. Nije ni čudo da zastrane kad im i sami profesori usađuju ideje poput one da Bog ne kažnjava. Da barem ti mladi koji puta prisustvuju (pa onda i služe) rekvijemsku misu, te poslušaju i izmole tekstove poput Dies irae, znali bi zašto moraju, ne samo povremeno govoriti o paklu, nego se i istinski “zubima i noktima” boriti da nijedna od njima povjerenih duša ne dođe na to mjesto konačne Božje kazne.

četvrtak, 7. listopada 2021.

Krunica je doista najkrasnija molitva

Slavnom mučeniku krunica pomogla u nauku

Bl. Petar Chanel, prvi mučenik Oceanije, bude poslan na školovanje u Cras. Međutim naskoro osjeti tako nenadanu i duboku odbojnost prema učenju, i nije ju mogao svladati uza sve svoje velikodušne napore. Radi toga je bio tužan i zamišljen. A uslijed toga je očigledno i sa zdravljem propao. Nitko nije mogao da nađe razlog ovoj nagloj i neugodnoj promjeni. Svaki pokušaj da ga se nagovori ili rastrese bio je uzaludan. Napokon učenik donese odluku. Pokupi naime jednog dana svoje stvari i knjige, u nakani da napusti školu i da se vrati roditeljima.

Već je upravo bio na putu, kadno, prolazeći mimo jedne crkve, sretne jednu staru ženu. Njena pobožnost odmah osvoji potpuno njegovo povjerenje. On joj dakle naivno povjeri svoj slučaj. Međutim ni njene opomene i savjeti ne koristiše ništa. Za sve to on osta potpuno gluh. I on bi bio do kraja izvršio svoju odluku, da vješta savjetnica nije upoznala slabost njegova srca i da se nije utekla prijedlogu, koji on nije mogao odbiti. Ovako mu progovori: »Petre, slušaj me! Prije nego ćeš dalje proslijediti, pitaj za savjet bl. Djevicu. Uđi u crkvu i pred dobrom Majkom izmoli tvoju Krunicu. Sigurna sam, ona će ti reći, što imaš uraditi«.

Dječak posluša. Na ulazu u crkvu odloži svoju putničku prtljagu i otiđe da izmoli ugovorenu Krunicu. Jedva što je završio Krunicu, sav promijenjen povrati se dobroj ženi.

»Dobro dakle — reče mu ona nježnim glasom — što ti je rekla dobra Majka?«

Na to pitanje on se nasmiješi, a oči mu se međutim ovlažiše suzama... Dobra Majka ne bijaše doista rekla ništa njegovim ušima, ali je zato ona govorila njegovom srcu... I Petar ju bijaše potpuno razumio.

Sjećajući se toga, dvadeset godina kasnije, bl. Chanel je govorio: »Ja ne znam, što mi je tada bilo u glavi. Mislim, da se je đavao bio tamo uvukao. Nesretnik! malo se je htjelo, da mije sve bilo bačeno na kocku. Bio sam, a da to ne mogu objasniti, u muci i tjeskobi takve vrsti, da je to graničilo skoro s očajem. Ako sam opet postigao spokojnost i hrabrost, dugujem to bl. Djevici«.

I slavni mučenik nije nigda zaboravio ovu Gospinu milost, te nije jedan dan prošao, a da nije izmolio svoju Krunicu.





S prošlonedjeljne mise u čast Gospe od Ružarija u Ancignanu kod Vicenze.

četvrtak, 30. rujna 2021.

Gostujući autor - Popularna tradicionalistička destinacija u slovenskim Alpama i povijesni događaj za Crkvu u Beču

Nakon našeg vjenčanja supruga i ja smo se uputili u slovenske Alpe na već poznatu „trad“ destinaciju – u Vilu Koman. Vila Koman je vrlo šarmantna kuća iz 1930-ih nedavno preuređena u lijepi hotel. Ono što nam se najviše svidjelo jest to da je, za razliku od drugih hotela, vlasnik Alen ovdje stalno prisutan te smo stalno bili u kontaktu s njim. Pitao nas je kako smo, je li sve u redu i preporučio nam mjesta i aktivnosti u blizini. Hotel je prepun krasnih detalja poput raspela, kipića, pobožnih slika itd. U Jezerskom smo posjetili tri crkvice – staru crkvu sv. Ožbolta (Oswalda), novu crkvu sv. Oswalda i crkvu sv. Andrije. Jedino smo novu (župnu) crkvu sv. Oswalda imali priliku vidjeti iznutra. Crkva je prekrasna i u dobrom je stanju. Osim duhovnih sadržaja, posjetili smo jezero u blizini i popeli se na 1.500 m visine do planinarskog doma „Češka koča“, za što nam je trebalo tri sata u jednom smjeru. Sve u svemu, toplo preporučujemo Vilu Koman i boravak na divnom alpskom zraku u Jezerskom. Za vjernike postoji mogućnost odlaska na tradicionalnu Misu u Klagenfurt, koji je udaljen 50-ak minuta autom. Međutim, mi smo se spontano odlučili uputiti u Beč.










Dan prije mislili smo da ćemo u nedjelju s Alenom iz Vile Koman ići u Klagenfurt na svetu Misu. Tada smo vidjeli da će u Jezerskom cijelu nedjelju lijevati kiša. Pogledali smo vremensku prognozu za Beč; 25°C i sunce, pravi Kaiserwetter! U tom trenutku sam se sjetio da mi je p. Sebastian Kolinski, kojeg sam imao priliku upoznati par tjedana ranije u Beču, spomenuo da će se prva sveta Misa u nedavno od Svećeničkog bratstva sv. Pija X. preuzetoj Minoritenkirche slaviti 12. rujna.

Minoritenkirche je predivna i ogromna. Na svetoj Misi sudjelovalo je 600-tinjak ljudi, a na procesiji koja je uslijedila, oko 1.000. Bočni oltari su veliki kao glavni oltari u nekim drugim crkvama. Iznad lijevog oltara nalazi se mozaik težak 20 tona – kopija Da Vincijeve Posljednje večere u originalnim mjerama (sliku istog možete vidjeti na Tominoj prošloj objavi na blogu). Trojna misa bila je krasna, s odlično uvježbanim zborom i orguljama. Misu je slavio i na njoj propovijedao p. Waldemar Schulz, koji je preko 20 godina bio prior u Beču i koji je davno pokrenuo molitvenu nakanu da Bratstvo nađe neki drugi dom u Beču. Pritom si nije ni mogao zamisliti da će se to ostvariti na ovakvome mjestu. U propovijedi je ispričao neke detalje te priče. Svećenici su se uzdali u sv. Josipa i slavili 99 misa njemu u čast. „I što se onda dogodilo?“, pitao je pater s visina propovjedaonice, „Ništa. Po uobičajenom djelovanju Neba, Nebo je čekalo. Sveti Josip je htio da se vježbamo u strpljenju.“ Koliko sam shvatio iz propovijedi, p. Schulz je prošle godine premješten u Innsbruck, a prije svog odlaska mu je jedan vjernik laik, koji je po zanimanju povjesničar, kao oproštajni poklon ponudio da ga vodi po najstarijim crkvama u Beču. Posljednja crkva na tom razgledavanju bila je upravo Minoritenkirche. U tom trenutku nije mogao ni slutiti da će se ovamo vratiti otprilike godinu dana kasnije te da će njegovo Bratstvo biti u vlasništvu ove crkve. Upravo zato što je p. Schulz pokrenuo molitvenu akciju potrage za crkvom, pozvali su njega da slavi ovu Misu. Kako to s Providnosti uobičajeno biva, često se dogode neke „slučajnosti“ koje na kraju krajeva uopće nisu slučajne, nego proviđene, pa tako i datum na kojeg se slavila ova sveta Misa ima čak trostruko značenje: 12.9.1683. godine završila je druga opsada grada Beča od strane Turaka, 12.9. (2016., ako sam dobro čuo na propovijedi) bila je posljednja od onih 99 ranije spomenutih Misa u čast sv. Josipu, a kako sam upravo na ovom blogu saznao, tada je također bio rođendan p. Sebastianu Kolinskom, zahvaljujući kojem smo uopće saznali za ovu trojnu Misu.

Slike iz crkve je Toma već objavio u prošloj objavi na ovom blogu, ali u međuvremenu je izašao video svete Mise i procesije koja je uslijedila, u kojem se najbolje može dobiti dojam o atmosferi toga dana.

Za kraj bih samo iskoristio ovu priliku na blogu da svoju suprugu, sebe i naš još novi i mladi brak preporučim u molitve svim čitateljima ovog bloga te hvala Tomi koji me pitao da napišem izvještaj ovih događaja.

srijeda, 29. rujna 2021.

Poleti slika


Kršćani kažu, da je tu bila nekoć crkva, pa kad je Bosna fet učinjena (zauzeta od Turaka), onda su oni od nje napravili džamiju, a od zvonika munaru. Kad su oni orili (rušili) crkvu, u jedan čas poleti slika sv. Mihovila arkangjela sa oltara, koji je bio istom posvećen i uleti, kao munja, u jedan dolaf, za kojim se odmah vrata od dolafa zatvore, tako da se više nikad ne mogu otvoriti bez božijeg dopuštenja. Turci su poslije i silom i milom htjeli otvoriti taj dolaf, te su same fratre silili, da oni, pošto je to njihov sveti, otvore taj dolaf. No fratri toga nijesu htjeli učiniti, za to su mnogi i bili skresani na pače (rasječeni) i preko špilja bačeni u Neretvu. I taj dolaf ni dan danas nije otvoren, niti će se dotle moći otvoriti, dok se opet džamija ne pretvori u crkvu, onda će istom iz dolafa izići sveti Mihovil. Kad su tako turci razorili crkvu i napravili džamiju, odmah je došao vrag i zavrgao ljuljajku u jednome kubetu, te se ne prestano od dragosti ljulja, što su turci razorili crkvu, a namještili džamiju. 

utorak, 28. rujna 2021.

Neka ga stjegonoša sveti Mihovil povede u svetu svjetlost koju si nekoć obećao Abrahamu i potomstvu njegovu

U Sarajevu je nakon iznenadne hospitalizacije preminuo vlč. Adnan Petar Mihael Jašarević. O neobičnoj životnoj priči ovoga mladog svećenika možete pročitati ovdje ili ovdje. Izdvajam jedan detalj:

S nama je podijelio i zašto mu je važan njegov nadnevak krštenja – 7. srpnja 2007. „Papa Benedikt XVI. je tog nadnevka izdao motuproprij Summorum Pontificum kojim otvara vrata ponovnom služenju tradicionalne latinske mise. Tako i ja, kad sam u svojem traženju upoznavao Katoličku Crkvu – latinski jezik, tamjan i izrazita pobožnost su stvari koje sam smatrao svojstvenima njoj. Gospodin mi je 2011. dao mogućnost da nekoliko puta budem nazočan tridentskoj misi ili, kako ju je Benedikt nazvao, izvanrednom obliku Rimskog misala. Imao sam priliku i ministrirati tada, te je prvi put dovedena u pitanje moja želja postati policajcem“, ispričao nam je Adnan.

Vlč. Jašarević zbog svoje ljubavi prema tradicionalnom obredu dosta je i pretrpio, ali ovdje nije mjesto da ulazimo o tome u detalje. Evo dvije fotografije iz 2019. godine s njegove privatne mise u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Otinovcima dok je bio kapelan u Kupresu.



Podaj, molimo te, Gospode, da duša sluge tvojega Adnana, kojega si, dok je živio na ovom svijetu, svetim činima ukrasio, vazda se slavna raduje u nebeskom stanu. Po Kristu Gospodu našemu. Amen. 


utorak, 21. rujna 2021.

Vijesti iz Bratstva sv. Pija X.

Više baš ne objavljujem često novosti o djelovanju FSSPX-a jer postoji kvalitetan i često obnavljan blog Christus Rex. Ipak, mislim da barem povremeno vrijedi pribilježiti neke od važnijih informacija. 

***

U Beču je Svećeničko bratstvo svetog Pija X. dobilo veliku i važnu crkvu. Priču o ovom zaista iznenađujućem događaju možete pročitati u ovim člancima: 1, 2, a nešto više o povijesnoj ulozi te crkve ovdje: 3

Evo i nekoliko fotografija za vrijeme i nakon svečane trojne mise služene na blagdan Imena Marijina koji je toliko značajan za Beč, ali i sve nas. U trenutnoj svjetovnoj tiraniji (maske, cijepljenja, potvrde i sl.) i crkvenoj opresiji (papin motuproprij, tradiciji neskloni prelati itd.), lijepo je znati da ima ovakvih mjesta gdje možete prisustvovati normalnom bogoslužju. 







***

Na ispomoć p. Marku u Hrvatsku dolazi p. Sebastian Koliński, Poljak zaređen prošle godine u bogosloviji FSSPX-a u Zaitzkofenu (4, 5).


Pater Sebastian rođen je 12. rujna 1989. (opet Ime Marijino!) u Głogówu (Donja Šlezija, Poljska). U ovom gradu je 2008. maturirao, a kasnije je započeo studirati ekonomiju u Poznanju. Tamo je počeo prisustvovati tradicionalnoj misi. S Bratstvom sv. Pija X. povezan je od rujna 2011. godine. Nakon završetka studija 2013., ušao je u predbogosloviju te je godinu dana kasnije došao u Zaitzkofen, gdje je za svećenika zaređen 20. lipnja 2020. 

Podržite svojim molitvama ovog svećenika u misijskom djelovanju!

***

Navodno će se uskoro otvoriti kuća FSSPX-a malo zapadnije od grada Zagreba, ali o tom potom. Ovdje se ne prenose neprovjerene informacije :-)

nedjelja, 19. rujna 2021.

Repetitio est...

U subotu 18. rujna održano je 290. Zavjetno hodočašće vjernika grada Zagreba pod geslom „Dom nam čuvaj, Božja Mati!“ (uvijek kad čujem i pjevam tu pjesmu sjetim se jednog bivšeg svećenika kojemu je to bila omiljena marijanska pjesma). Išlo se standardnom trasom, a vrijeme je bilo idealno za hodočašće nakon što je kiša dan prije malo snizila temperaturu i slegla prašinu po putu. 

nedjelja, 12. rujna 2021.

Od subote do subote

Kroz prošlih osam dana bilo je lijepih zgoda koje bih u normalno vrijeme podijelio s čitateljima ovoga bloga. No, kao što zbog "epidemioloških preporuka" više baš i ne objavljujem slike s redovitih lokacija, tako (u još mnogo većoj mjeri) ne mogu nakon zloglasnog motuproprija objavljivati izvještaje s onih izvanrednih. Žalosno je da ljudi mogu nastradati samo zato što vrše boguugodna djela kakva su katolici prakticirali tisućljećima, ali tako je kako je. Ipak, mogu podijeliti s vama dva obična, a (barem meni) duhovno obogaćujuća događaja. Budući da su to potpuno laičke inicijative, ne podliježu željeznoj ruci čuvara tradicije. 

utorak, 7. rujna 2021.

Duhovna lirika utorkom 73


Zdenka Jušić-Seunik 

KRIŽEVI PATNIKA

Mislimo neki put, da smo dovoljno jaki da primimo na se križeve svih onih, koji pate. Povjerujemo, da bismo se mogli dati razpeti zbog bijede neznanih bližnjih i zbog njihovih krvavih tuga. 
A padamo i pod vlastitim križem i zazivamo spasenje. Strepimo i pred razpećem zbog svojih boli, a da ipak ne možemo otupiti oštricu ni jednom čavlu, koji će nas raniti do krvi. 
Naše je samo da približimo srdca jedni drugima i da ne pogasimo u njima svietlo utjehe, koju duša zna u bratstvu sa svima. 
Što mi možemo, samo je to, da si u pohodu pod križem pružimo ruke: ja i ti. 

utorak, 31. kolovoza 2021.

La Salette?


La Salette i ugroženost svijeta

Preko nas su protutnjali događaji tako siloviti i strašni kao nikad prije u povijesti čovječanstva. Ponori zla zinuli su pred nama. U topovskoj grmljavini i prasku bombi, u k nebu planulim propalim gradovima, s uništenom kulturom čitavih stoljeća, i u samrtnim kricima izmrcvarenih ljudi otvorio se pravi pakao, stravično bjesnilo niskih ljudskih nagona. Užas prošlosti i prijetnja nadolazećeg čini se da nadmašuju čak i Danteove opise. I veća je nego ikad strašna opasnost s Istoka, koji prijeti pregaziti kršćanski Zapad. Sotonina sila kao da je oslobođena.

Usred tog vihora čovječje opakosti i muke, u do neba nabujalom neopisivom nasilju i zločinu, protiv kojih čovjek kao da je bespomoćan, nanovo se u svim srcima probudilo teško pitanje: Zašto sva ta patnja? Kako je moguće da dobri Bog i Otac dopušta tako užasne količine nepravde? I još više: u kakvom je odnosu veliko Božje milosrđe s tom prekomjernosti strahota i prijetnji, koja čovjeka opterećuje do krajnjih granica?

Milijuni i milijuni u naše su se doba hvatali ukoštac s tim pitanjem i mnogi nisu došli do zadovoljavajućeg rješenja. A ipak, jedan događaj iz naše nedavne milosne povijesti mogao je dati odgovor na to potresno pitanje, i to onako kako uistinu nikad ne bi moglo puko ljudsko umovanje i shvaćanje. A zašto? ‒ Zato što taj događaj sasvim očito potječe iz jednoga drugog, višeg reda. Mislimo na veliki događaj iz 1846. u La Saletteu, gdje je dvoje priproste ljudske djece primilo "Veliku poruku" neba, poruku koja je bila tako izvanredna da tek sada, s obzirom na užasna zbivanja u zadnjim desetljećima, uspijevamo cjelovito pojmiti njezino značenje. Po svom značenju, danas to spoznajemo, ona stoji na čelu povijesti sličnih očitovanja iz prošloga stoljeća. U svakom slučaju, nije nam poznato ukazanje Blažene Djevice Marije u novijoj povijesti koje bi nama današnjim ljudima govorilo uvjerljivije i potresnije nego lasaletsko. Na posve osobit način ono obasjava veliki niz Marijinih ukazanja od Pariza (1830.) do Fatime (1917.).

utorak, 24. kolovoza 2021.

Duhovna lirika utorkom 72


Zdenka Jušić-Seunik 
KAKO DA MI POMOGNEŠ? 

Kako da mi pomogneš, Svemoćni, kad Te tiho zazovem? Dao si mi snagu, da stvaram iz nje, a na kraju će se vidjeti, da li učinih više dobra ili zla. I volju si mi dao, da odlučim, što ću odabrati, pa ako odabrah krivo, pravedna bit će moja patnja. 
Kako da mi pomogneš, kad ne znam, kamo da Te zovem, u svjetlost svoju ili u tamu? 
Razni putovi čekali su na me, iza svakoga od njih bijaše neki početak novi, a boli stare i čežnje znane.
Kako da staneš uza me, kada viknuh toliko puta, da sam i ponosna i jaka? 
Dopustio si, da gradim mučno i polako zaklon svoj, djelo svojih napora i težnja, a kad, prignuta pod teretom, ugledah, što je bilo moje, rušila sam to sviestno. 
Kako da mi pomogneš, Svemoćni? 
Kada Te ne bi bilo, lutala bih za Tobom, dok Te ne bih našla, a kad si mi blizu, rvem se s Tobom i hoću da budem od sudbine svoje jača.

petak, 20. kolovoza 2021.

Evo gdje dati nakane za tradicionalnu misu


Zahvalan sam čitatelju koji se, potaknut jednim mojim starijim tekstom, potrudio sastaviti popis web stranica na kojima možete zatražiti služenje tradicionalne mise na svoju nakanu te uplatiti za to odgovarajući dar. Stoga, ako ne možete dobiti termin za misu kod nekog od naših svećenika koji služe staru misu (npr. u sv. Blažu ili u Sigetu), evo načina da ipak "dođete na red". 


***

1.) Najviše opcija (mise i mise zadušnice i zadušnice s molitvom odrješenja, klementine i gregorijane)

https://introibo.net/messstipendium_bestellen.php


Ostale su sve iz Francuske i pretežno imaju jednostavniji način, odmah se može uplatiti.

2.) OSB (Le Barroux) ima i englesku verziju stranice

https://www.barroux.org/en/component/com_donation/Itemid,532/layout,mass/view,choice/


3.) CRMD (Lagrasse)

objašnjenje: https://www.lagrasse.org/nous-aider/faire-dire-des-messes-a-vos-intentions/

sama stranica: https://dons.lagrasse.org 


4.) ICRSP (Gricigliano)

https://donation.icrss.org/en/mass/


5.) FSSP (Bourges, District de France)

objašnjenje: https://don.fssp.fr/offrir-une-ou-plusieurs-messes/

sama stranica: https://don.fssp.fr/offrir-une-ou-plusieurs-messes/don/


6.) IBP (Courtalain, France)

https://www.institutdubonpasteur.org/nous-soutenir/offrir-une-messe/


Ovu opciju narudžbe ima i opatija Randol (https://randol.org/offrande-de-messe/) samo što im je malo kompliciranije nego kod drugih.


utorak, 17. kolovoza 2021.

Ad te levavi



Kardinal Burke je bolestan, nalazi se na respiratoru u bolnici u SAD-u. Prognoza bolesti za ovog 73-godišnjaka koji ima covid nije dobra. Siguran sam da će se i brojni hrvatski katolici pomoliti za zdravlje i blagoslov ovog pobožnog i pravovjernog kardinala. I tijekom svoga kratkog posjeta Hrvatskoj prije pet godina ostavio je, u neugodnim okolnostima koje su ga dočekale, vrlo dobre utiske na sve s kojima se susretao. 

 *** 

Objavljena je prva od planirane tri epizode dokumentarne serije "Misa vjekova". Tradicionalna misa predstavljena je kroz kratka i neopterećujuća tumačenja stručnjaka te iskustva vjernika praćena prekrasnom vizualnom i glazbenom podlogom. Posebno se kroz epizodu provlači priča o ženi kojoj je muž umro od raka te sama odgaja četvero djece, a u misi je našla utjehu i oslonac. Drago mi je da su centralno mjesto u svjedočenju o tradicionalnoj misi imali svećenici na koje je ona ostavila posebno jak dojam. 

To je jedna od stvari koje uvijek treba naglašavati kada se priča o starom i novom obredu: koliko je nužno za svećenika da služi misu na pravi način i kako će u takvoj misi (pa i drugim činima poput krštenja) otkriti smisao svojeg svećeničkog poziva. Treba iskreno reći da će svećenika koji služi i novu i staru misu vući dvije različite, često suprotstavljene sile, ali bolje je da se makar kao utopljenik u rijeci prihvati te čvrste grane tradicije koja se pruža s obale spasenja, nego da se prepusti bujici modernističkog nehaja da ga odnese.

***

Neke od stvari koje ćete vidjeti u gore navedenom videu možda će vam izmamiti osmijeh na lice jer se radi o američkom stilu i pristupu. Svakako da i elementima okruženja treba dati dužno poštovanje, ali vjerujem da će većina od nas koji volimo tradicionalnu misu moći prepoznati i kao svoja razmišljanja koja se pojavljuju u videu. Uostalom, nemamo se pravo previše hvaliti svojom baštinom kad smo dopustili da iščezne ili se pretvori u povremene koncertne izvedbe i muzejske eksponate lišene ikoje važnije poveznice sa stvarnim životom. Folklorne priredbe se mogu otkazati kad se nekom ćefne, životno važne stvari se ne predaju baš tako lako. 



***

Apologetska udruga blaženi Ivan Merz koja vodi stranicu katolik.hr organizira 20. studenog ove godine konferenciju o duhovnoj krizi Crkve. U konferenciji koja će se održati na Jordanovcu u Zagrebu sudjelovat će biskup Athanasius Schneider koji vjerojatno od biskupa najotvorenije i najjasnije brani tradicionalni nauk i liturgiju Crkve. Predavanja će održati i vlč. Dariusz Oko kojega je njemački sud nedavno kaznio zbog stručnog članka o homoseksualnom lobiju u Crkvi. Među hrvatskim predavačima su msgr. Ratko Perić, vlč. Josip Mužić i drugi, pa vjerujem da će konferencija biti vrlo zanimljiva. Ja sam se već prijavio, a preporučujem i vama da to što prije učinite. 

četvrtak, 12. kolovoza 2021.

Dok se još vjerovalo


Na sam blagdan svatko je želio dodirnuti i poljubiti Gospin oltar uzdišući: Gospe milostiva!, Gospe slavna! Zdravo Majko blagoslovljena! Djevice moguća! Prečista Djevice! Majko milosrđa! Gospe, moja mila! Nastao bi takav metež da bi svećenici jedva služili misu. Međutim, toga dana su i svećenici mnogo sabraniji. 

Posebno je ushićenje kada svećenici zapjevaju Zdravo zvijezdo mora i kada počnu iznositi Gospinu sliku. Tada mnogima poteku suze. Vjernici u procesiji Gospinu sliku prate s upaljenim svijećama i svetim barjacima. Na zvoniku zvona zvone, a na bedemima prangije pucaju. Ona čeljad, koja je morala ostati kući, na prozorima okićenim sagovima i barjacima sklopljenih ruku pozdravljaju Gospu. Kada bi procesija stigla do česme, Petrovac ondje bi stala, svećenik bi okadio i blagoslovio česmu. Četvorica bi nosila Gospinu sliku. Spustili bi ju s ramena na ruke te bi spuštajući i dižući ju okretali je desno i lijevo, čineći tako znak križa. Tako bi bila blagoslovljena Varoš kao i svi vjernici koji bi u to vrijeme naokolo klečali. Procesija bi svršila u jedan sat, a potom bi uslijedila Velika misa u crkvi u koju bi stalo do tri tisuće vjernika. 



ponedjeljak, 9. kolovoza 2021.

Antidot za novu religiju


Za blagdan Tijelova, 29. svibnja, pripravili smo se svečanom Večernjom u srijedu navečer. Neću niti pokušati opisati ljepotu, dostojanstvo, savršenstvo bogoslužja. Presveti je sakrament bio izložen cijelu noć. Imao sam tu sreću što sam mogao pohoditi kapelu baš prije pjevanja Matutina. U 3 sata ujutro baš ne zamjećujem dobro, ali iskreno mogu reći da jedino pitanje koje sam si postavio nije bilo: „Kada će to završiti?“ – nego: „Zašto mora završiti?“ Oko 4 sata izašao sam van na nekoliko minuta da vidim kako se javlja zora. Planine su bile jasno vidljive, njihovi snježni vrhunci su s prvim zrakama sunca postali crveni. Kor bezbroj ptica zapjevao je svoju verziju Matutina, gotovo nadglasavši šum velikog vodopada i spojivši se sa zvukom vječne pjesme koja je tiho prodirala kroz prozore kapele. U tom se trenutku vrla nova Crkva II. vatikanskog činila prilično daleka, gotovo nestvarna, i prilično irelevantna sa svojim dijalozima i diskusijama, svojim odborima i povjerenstvima, svojim političkim svećenicima i emancipiranim redovnicama, svojim smješkom i dobrom voljom prema svima koji ne pripadaju istom kućanstvu vjere, svojom grubošću i osvetoljubivošću prema svakom katoliku koji nije toliko entuzijastičan da ga ažuriraju. Velika obnova sa svim svojim djelima i pompom nije se činila ničim više od sjećanja na dalek i neugodan san. Ovdje je vječna i nepromjenjiva Crkva. Okrenuo sam se prema staroj kući kanonikâ sv. Bernarda Mentonskog. Ne bih se iznenadio da vidim jednog ili više njih kako u bilo kojem trenutku silaze stubama. I dogodi li se to i uđu u kapelu, bez obzira na to vratili se od prije pedeset, stotinu, dvije ili tri stotine godina, mogli bi zauzeti svoja mjesta pored bogoslova i početi pjevati Matutin baš kako su činili dok su živjeli podno ovih istih planina.

(iz knjige Michael Davies, Apologia pro Marcel Lefebvre)

petak, 6. kolovoza 2021.

Gostujući autor - Godišnji odmor na kraju svijeta

Dragi čitatelji, već dugo nisam ništa na ovome blogu pisao.  Ali nisam vas zaboravio! Redovito čitam ovaj blog i često vas se sjetim.

Evo, prošli mjesec sam putovao sa svojom suprugom i župnikom iz našeg grada Göteborga do kraja svijeta. Bolje rečeno, do najsjevernijeg dijela Švedske u malo mjesto koje se zove Lannavaara. Mjesto se nalazi više od 200 km iznad polarne crte. Koliko ja znam, to je najsjeverniji dio Europe gdje postoji katolički samostan, a toga sigurno nikada prije u povijesti nije bilo.

petak, 30. srpnja 2021.

Uz lagano osvježavajuće piće

Kao mali predah nakon ozbiljnijih tema, evo nekoliko ljetnih preporuka knjiga i filmova ili serija. Prošle tekstove s preporukama naći ćete preko navedenih poveznica. Kako je već uobičajeno, ograđujem se od svake odgovornosti ako vam se određeno djelo ne svidi, za obavijesti o indikacijama, mjerama opreza i nuspojavama provjerite ocjene i osvrte na stranici IMDb ili Goodreads. 


Crooked Letter, Crooked Letter - jedan od boljih romana s atmosferom američkog juga; nestanak nestašne djevojke dvadesetak godina ranije te nova ubojstva pozadina su za priču o dvojici ljudi koji su jednom bili prijatelji

A Wreath For the Enemy - pisano iz nekoliko isprepletenih perspektiva od kojih je najvažnija i najčešće se pojavljuje ona djevojke s boemskim roditeljima koji imaju neobičan hotelčić na francuskoj rivijeri; oko sredine zadnjeg dijela knjige zanimljivost pomalo opadne; važnije životne teme o kojima razmišljaju likovi prikazane su pristojno, a katolička vjera pojavljuje se dosta često u pozadini, prirodno i nepretenciozno, kako su to već znali napraviti anglofoni spisatelji sredinom prošlog stoljeća 

The Loved One - crna, ali zabavna satira u kojoj Evelyn Waugh opisuje američku pogrebnu industriju

The Best of Archy and Mehitabel - žohar Archy koji je jednom bio pjesnik i mačka Mehitabel koja sebe drži damom pripovijedaju svoje dogodovštine u formi slobodnog stiha uz neobične prijelome teksta i bez velikih slova jer Archy piše redovitu novinsku kolumnu skačući i udarajući glavom tipke na pisaćoj mašini

The Dog of the South - glavni lik Ray je praktičan i načitan, ali izrazito dosadan dvadesetšestogodišnjak (premda ga svi smatraju starijim) koji objektivno opisuje svoje neuspjehe od kojih je zadnji bijeg njegove žene i kolege u Rayevu autu; Ray se s time ne miri i kreće za njima preko Meksika do Britanskog Hondurasa; humor je suptilan, ali toliko dobar da sam se više puta glasno nasmijao. 


***

La isla mínima - neloš španjolski krimić, ne treba ga baš predetaljno proučavati, ali malo za promjenu ambijenta je ok 

Never Take No For An Answer - simpatičan film o dječaku koji voli svoju magaricu dovoljno da zbog nje ishodi audijenciju kod pape (još u vrijeme kad su pape bili ozbiljni i pobožni ljudi)

The Secret World of Arrietty - crtani film studija Ghibli o malim i velikim ljudima; prikladan za cijelu obitelj 

Mr. Inbetween - serija - jako dobra australska serija o no-nonsense plaćenom ubojici kojega savjest sustiže puževim korakom

This Country - serija - izvrsna britanska humoristična serija o dvoje mladih danguba

Dodatno:
Wellington Paranormal - serija - pogledao sam nekoliko epizoda koje su bolje ocijenjene na imdbu; laka zabava
The Outsider i Defending Jacob - (mini)serije - "šokantan" zločin u uspavanom američkom gradiću i "neočekivani" obrati u istrazi; gledljivo

četvrtak, 22. srpnja 2021.

Čvrsto stiskaju pest



Čitao sam ovih dana raznorazne strane, a i nekoliko domaćih komentara o Franjinom napadu na tradicionalnu liturgiju. To me potaknulo da zabilježim još nekoliko misli o ovoj prekretnici koja mi se, čak i  kad je pokušavam objektivno promatrati, čini dosta važnom. Zato mi vjerojatno nećete zamjeriti što već evo treći tekst za redom ima istu temu. Dakle, bez nekog slijeda i organizacije, u nastavku iznosim par opservacija.

Znam da će neki pomisliti kako sam bezosjećajan, ali zaista ne vidim kakve veze ima to što je Benedikt XVI. još živ s time što je Franjo ukinuo njegov motuproprij. Neki kažu da ga je time ružno uvrijedio, ali ne vidim po čemu bi bilo bitno bolje da je trenutni papa pričekao da bivši papa najprije umre, pa tek onda krenuo s dekonstrukcijom vjerojatno najvažnije ostavštine svoga predšasnika. Naravno, može biti da se neki nadaju kako će Benedikt nadživjeti Franju, pa bi kurtoazija zapravo bila brana za poplavu kojoj je ime Franjo. Ali to je onda potpuno druga argumentacija i nije ju pošteno podvoditi pod bonton. 

Benedikt je, dakako, vrlo zaslužan što su na neko vrijeme skinuti okovi s tradicionalne liturgije te se mogla pomalo stidljivo pomoliti na brojnim mjestima, pa tako i kod nas u Zagrebu. I one mudre misli koje je tako prikladno izrekao poput poznate rečenice o "svetom i velikom" ostaju vrijedne i sada kada su pravne odredbe ukinute. No, filozofsko-teološka opravdanja koja se skraćeno nazivalo "hermeneutikom kontinuiteta u reformi" izdahnula su i teško je zamisliti da ih itko osim par simpatičnih ekscentrika i dalje uzima zaozbiljno. 

Na hrvatskom jeziku pročitao sam nekoliko kraćih osvrta na Traditionis custodes. S ispravne strane, tu je intervju predsjednika Društva Benedictus za koji je urednik portala dosta loše izabrao naslov, ali sami odgovori na pitanja su svakako vrijedni čitanja! Također se pojavio razgovor s p. Markom Tilošancem koji bi isto trebalo pažljivije proučiti (ja znatno preferiram tekstove u odnosu na video ili audio snimke razgovora). Naravno, moji komentari više su potaknuti onim tekstovima u kojima se brani dokument pape Franje. Uvijek imam zadršku kod kritičkog komentiranja tekstova koji nisu objavljeni u novinskom obliku koristiti puno ime i prezime njihovih autora jer mi se ne čini zgodnim da netko pretražujući internet naiđe baš na ovaj blog i onda ih prezre kad vidi njihove glupotvorine koje sam istaknuo. Zato se ponekad služim inicijalima, a ovaj puta ću autore razlikovati opisno. 

Jedan svećenik koji je bio rimokatolički bogoslov, ali je postao grkokatolikom, oženio se (istovremeno?) i zaredio napisao je komentar u kojemu pomalo žali zbog toga u što se pretvorio novi rimski obred. Usto, nije baš jako entuzijastičan oko Franjinog motuproprija, no s obzirom da su ga u facebook raspravama pojedini tradicionalisti "pljuvali", smatra da ipak "reda mora biti" i dobro je da se pokaže da vlast, pa i ona crkvena, "ne nosi uzalud mača". Pri tome spominje da je veliki grijeh osoba i zajednica privrženih staroj misi u tome što se protive 2. vatikanskom saboru ne navodeći, naravno, čemu se to konkretno tradicionalisti u tom saboru protive i zašto protivljenje pojedinim kontroverznim odlomcima nije dopušteno. Drugi veliki problem mu je što neki svećenici FSSP-a nisu htjeli novoobredno koncelebrirati s biskupom, pa ih je dotični biskup "opravdano sprašio iz biskupije" (terminologija tog svećenika). U komentarima na taj facebook post javio se sasvim argumentirano laik tradicionalist, pa ga je svećenik upozorio da je upravo zbog takvog tona kojim se obraća kleriku papa Franjo morao postupiti kako je postupio. Čak je i neki nesjedinjeni istočnjak vrlo razumno komentirao o važnosti liturgije i koliko neekumenska je bila Franjina gesta ukidanja Summorum Pontificuma. Na prvu bih rekao da se ovdje radi samo o povrijeđenoj taštini toga svećenika koji se vjerojatno na taj način želi i zaštititi zbog svojih ponešto "konzervativnijih" stavova. Sama kritika tradicionalista je uopćena i bespredmetna, ali potaknula je neku karizmatsku zajednicu i njenog laičkog gurua da prenesu članak kao preporučenu ozbiljnu reakciju na motuproprij. Čini mi se da spomenuti pop osim grkokatoličke prakticira i tu pentakostalnu pobožnost, a guru se vjerojatno ljuti jer su se na tradicionalističkim stranicama znali pojaviti članci u kojima se kritiziraju duhovi koji pušu kod karizmatika. 

Naš omiljeni crkveni kanonist koji bi se radije "klanjao antikristu i belzebulu i da [ga] opsjednu sve legije demona", nego da bude tradicionalist, staloženo nam je objasnio zašto su Papine odredbe bile nužne. Svoj tekst završava riječima "Papa Benedikt dopustio je svim svećenicima redovito slavlje latinske Mise. Da nije bilo vrijeđanja Papa i pljuvanja po učenjima Crkve moglo je tako i ostati." Naravno, čak i potpunoj neznalici koja nema poput njega doktorat kanonskog prava nameće se pitanje tko su bili ti pljuvači koji su Franju nazivali "sotonom i antikristom", a onda išli na tradicionalnu misu unutar biskupije ili čak FSSPX-a gdje se Franju nesumnjivo priznaje papom i za njega moli? Jasno, iduće je pitanje kako točno zabrana i ograničavanje tradicionalnih misa pomaže takvim problematičnim dušama da se poprave? Prijespomenuti grkokatolički svećenik razjasnio je taj problem napisavši negdje da je bolje da se takvi maknu od Crkve i osnuju svoju crkvu savršenih. Nadasve pastoralno.

Nažalost, poznati hrvatski chestertonijanski kolumnist nije ovu temu počastio svojom pažnjom, ali se javio bivši urednik njegova portala koji je dao svoje viđenje stvari. Izgleda da je selidbom u drugu državu stekao veće uvažavanje za tradicionaliste u Crkvi upoznavši neke od njih koji nisu toksični kao oni s kojima se prije susretao na internetu. Tako mu je i zaključak o štetnosti i kontraproduktivnosti novog motuproprija zaista na mjestu. Čini mi se da ga je na svojevrsnu solidarizaciju (stavio je i jednu od onih znački koje ljudi lijepe po fotografijama) potaknulo to što pripada ili proučava (?) određene glazbene supkulture koje su obilježene naglašenim buntom protiv autoriteta. Ipak, s obzirom da se referira na svoj članak od prije tri godine, ima smisla da se i ja pozovem na svoju kritiku toga teksta. 

Od sekularnih novina, osim agencijskih vijesti, jedino što se može izdvojiti je komentar uobičajenog pametnjakovića iz Rima za Jutarnji list. Taj vrlo upućeni komentator koristi riječ "obrednik" umjesto "obred" ili "misal", a premda priznaje da postoje i druge razlike osim jezika između starog i novog rimskog obreda, jedina koju navodi su "zaostatci antisemitizma". Dakako da ne kaže koji su to zaostatci jer ovako zvuči zlokobnije, a vjerojatno i nema pojma što priča. Za prosječne čitatelje njegove tiskovine i ovakva naznaka nacizma je dovoljna. Piše taj dopisnik: "teza antikoncilskih grupa je [...] da su mise na narodnim jezicima nevažeće", a nekoga tko takvo što napiše može se nazvati samo izrazito neupućenim, glupim ili zlobnim. Odmah zatim iz tvrdnje "papa Frane je prvo ukinuo odobrenje da se misa po starom obredu služi u Vatikanskoj bazilici svetog Petra" izvodi napad na kardinala Burkea. U stvarnosti, Franjini poslušnici su ukinuli individualno celebriranje misa u vatikanskoj bazilici, a to uključuje mise po novom obredu koje su se ondje većinom služile. S druge strane, u maloj kapelici u kripti bazilike tradicionalne mise se i dalje služe dok novus ordo mise u bazilici ne smiju biti na latinskom. Da li taj tutlek zaista ne zna ove činjenice ili ga one naprosto ne zanimaju. Začuđujuća je količina krivih informacija u članku koji sadrži tek nešto više od kartice teksta. 

U, nadam se, zadnjoj točki ovog razvedenog razmišljanja i naklapanja, istaknut ću očevidnu činjenicu zašto baš tradicionalisti u modernoj Crkvi toliko smetaju, a kler i profesionalni katolici osjećaju da su im se svojim primjedbama već popeli na glavu. Naravno da kad neka vidjelica objavi kako je Franjo prethodnik zvijeri iz Apokalipse ili kad novusordovci kažu da je njima stvarni papa Benedikt, a uzor Ivan Pavao II. Veliki ili kad liberali organiziraju svoje ljetne škole krivovjerja ništa od toga ne stoji na putu progresa i nužne transformacije Crkve. To je sve dio istog paketa. S druge strane, kada tradicionalisti pokažu da je moguće živjeti i zastupati ono blago koje nam je Predano, onda je to izravna opasnost za čitavu paradigmu kojoj je sve prethodno mrtvo i mora takvim ostati. Katolici i šire društvo ne smiju vidjeti da to nisu samo muzejski eksponati. A na argumente tradicionalnih katolika koji se pozivaju kako na razum, tako i na bezbrojne svetce, protivnici zaista ne mogu ništa odgovoriti osim da je njihova crkva nešto novo i drugačije. To se većina ipak ne usudi reći jer bi time potkopali sav autoritet koji im je potreban za knut poslušnosti. 

nedjelja, 18. srpnja 2021.

Na Zapadu ništa novo


Danas je u crkvi sv. Blaža služena redovita nedjeljna tradicionalna misa u 16:45. Prije propovijedi vlč. Borna nas je ohrabrio, te je odgovorio na upite vjernika koji se pojavljuju u prošla dva dana da se za sada ništa ne mijenja, tj. misa ostaje u istom terminu i lokaciji. Usput, prvi sam put vidio lijevi dio crkve (na strani oltara BD Marije) nakon obnove i skidanja skela te sada izgleda vrlo lijepo. Puno bolje i usklađenije od svetišta!

Vezano uz motuproprij Traditionis custodes, evo nekoliko linkova na tekstove na hrvatskom koji vam mogu biti od interesa: 

Tekst motuproprija i popratnog papinog pisma,

Niz članaka s bloga Splendor Domini:  Summorum Pontificum ~ MMVII - MMXXI, Pater Sancte, sic transit gloria mundi!, Benediktova ostavština u plamenu i pepelu, Custodes, Pod većim teškoćama, Petrovo bratstvo o restrikcijamaNije satiraDruga vremena, Čin protiv milosrđaPapa liturgijskog rataGetoizacija, ...

Reakcija FSSPX-a: Od Summorum pontificuma do Traditionis custodes ili od rezervata do zoološkoga vrta.

petak, 16. srpnja 2021.

Objavljen motuproprij pape Franje kojim ukida Summorum Pontificum

Nakon uspješne operacije debelog crijeva, papa Franjo je danas, na blagdan Gospe Karmelske, objavio motuproprij Traditionis Custodes (1, 2) kojim ukida velikodušne odredbe bivšeg pape Benedikta XVI. Uz motuproprij je Franjo, po uzoru na Benedikta, priložio pismo kojim nešto detaljnije obrazlaže razloge svoje odluke. Od odluka izloženih u novom dokumentu najvažnije su sljedeće.  

Novus ordo misal definiran je kao jedini lex orandi, tj. pravilo molitve rimskog obreda. Time je dokinuta pravna fikcija Benediktova motuproprija o dva oblika rimskog obreda, redovitom i izvanrednom. 

Dijecezanski biskup je jedini ovlašten odobriti svećenicima gdje i kada da služe tradicionalnu misu. Pri tome, naravno, mora poštovati ograničenja na takvu misu, tj. ne smije biti previše dobrohotan. 

Biskup treba provjeriti da dosad postojeće grupe u kojima se slavi misa po "misalu prije reforme 1970." ne negiraju valjanost i zakonitost liturgijskih reformi te odrediti jednu ili više lokacija gdje se vjernici iz takve grupe mogu okupiti na takva slavlja. Pri tome se eksplicitno isključuju župne crkve. Biskup treba fiksirati i dane kada se te celebracije mogu održati. Čitanja moraju biti na narodnom jeziku. 

Biskup, dakako, određuje i svećenike koji će služiti tradicionalne mise za navedene grupe. Svećenik mora biti dovoljno poučen u latinskom, a treba imati i uobičajene pastoralne karakteristike. 

Biskup ne smije ustanovljavati nove personalne župe za tradicionalni obred, a one koje već postoje treba provjeriti i odlučiti da li ih zadržati ili raspustiti. U popratnom pismu Franjo kaže da su takve župe vezane više uz ono što žele i žude pojedini svećenici, nego uz stvarne potrebe "svetog Naroda Božjeg". Očito Franjo nikad nije posjetio jednu od takvih župa koje, po mom sudu i poznavajući povijest nekoliko njih, predstavljaju jedan od najsvjetlijih primjera laičkog angažmana u postkoncilskoj Crkvi. 

Biskup ne smije odobriti formiranje novih grupa zainteresiranih vjernika. 

Svećenici koji će biti zaređeni nakon objave Franjinog motuproprija i žele služiti misu po starom obredu moraju pismom zatražiti dozvolu od svog biskupa koji se treba o tome konzultirati s Vatikanom. Svećenici koji već služe misu prema misalu iz 1962. trebaju tražiti od svog biskupa da im odobri kako bi i dalje imali tu dozvolu. Ovdje vidim jednu zgodnu pravnu rupu u tome da se svećenike koji su već zaređeni, a još nisu služili staru misu zapravo ničim ne ograničava, tj. u načelu oni mogu slobodno započeti služiti privatne mise po tradicionalnom obredu. 

Sve zajednice koje su bile pod bivšom ustanovom Ecclesia Dei prelaze pod upravu kongregacije za redovnike. Ingerencija nad takvim zajednicama i tradicionalnim obredom prelazi s Kongregacije za nauk vjere na spomenutu Kongregaciju za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života te Kongregaciju za bogoštovlje i disciplinu sakramenata. U vodstvu obje kongregacije su ljudi koji preziru tradicionalnu liturgiju Crkve. 

Sve prethodne i suprotne odluke i običaji se, dakako, ukidaju. 


Iz popratnog pisma izdvojit ću samo par detalja. 

Franjo vidi jedini smisao prijašnjeg dopuštanja stare liturgije u tome da se izliječi raskol sa sljedbenicima monsignora Lefebvrea. Budući da to nije postignuto, a s druge strane javili su se novi sukobi unutar Crkve zbog tradicionalne mise i obreda, trebalo je odlučiti kao u dispozitivu. 

Utjehu u svojoj odluci kojom znatno ograničuje korištenje tradicionalnim rimskim obredom Franjo pronalazi u "činjenici da je nakon Tridentskog koncila sv. Pio V. također ukinuo sve obrede koji nisu mogli dokazati svoju drevnost". Naravno, ovo je vrhunsko trolanje jer je Pio V. dopustio sve obrede koji su bili stariji od 200 godina što je u mnogim mjestima i zajednicama i iskorišteno. Cilj je, jasno, bio isključiti misale sumnjive pravovjernosti, a ne nametnuti jedan takav misal čitavoj Crkvi. 

Kaže papa Franjo da se biskupi u svojim odlukama moraju posebno voditi dvama principima. Drugi je već spomenuta zabrana ustanovljavanja novih personalnih župa, a prvi da "proviđaju za dobro onih koji su ukorijenjeni u prethodnim oblicima slavlja i trebaju se u dogledno vrijeme vratiti rimskom obredu koji su promulgirali sv. Pavao VI. i sv. Ivan Pavao II."


***

Na koncu nekoliko kratkih komentara. 

Vjerujem da će ovaj motuproprij posebno osnažiti Svećeničko bratstvo sv. Pija X. koje, Bogu hvala, ima svoje kapele i u Zagrebu, Splitu i Rijeci.  Žao mi je svećenika i svećeničkih kandidata tzv. "Ecclesia Dei" ustanova koje služe samo tradicionalni obred. Pretpostavljam da će tu biti teških odluka, pa trebamo moliti da one budu ispravne, na slavu Božju i spasenje duša. 

Zabrana formiranja novih grupa pogodit će i vjernike koji žive u Hrvatskoj, posebno izvan Zagreba. Treba im pomoći materijalno i duhovno da ipak barem potajice i povremeno imaju tradicionalnu misu. Dobri kandidati za svećenike koji im eventualno mogu povremeno celebrirati misu su oni koji su u koronaludilu zadržali mogućnost pričešćivanja na jezik. Dakako, i među takvima će biti mali broj onih koji su spremni naučiti stari obred. 

Za zajednicu okupljenu trenutno u crkvi sv. Blaža jedini problematičniji dio motuproprija čini se onaj o zabrani korištenja župnih crkvi. Ako se i u Zagrebu koji nikada nije imao puno crkava, a nakon potresa ih ima još i manje, bude inzistiralo na toj odredbi, možda se možemo premjestiti npr. u crkvicu sv. Roka. Vidjet ćemo. 

Pročitao sam prošlih dana negdje misao koja kaže otprilike da Papa može zabraniti stari rimski obred, ali da to ne bi bilo u skladu s kršćanskom ljubavlju i pravednošću. Ja smatram da Papa nema takvu moć. On može urediti pojedine rubrike, uvesti nove svetce i blagdane, ali nema autoritet ukinuti katolički obred koji se služio vjekovima. U skladu s time, poštujući i papu i biskupe, neću se dati vratiti "obredu Pavla VI. i Ivana Pavla II." Poslužit ću se riječima koje stoje napisane u apsidi crkve sv. Blaža: "Kako može oko koje je ugledalo svjetlo, opet uzljubiti tminu?"

ponedjeljak, 12. srpnja 2021.

Odgajanje i obučavanje



Slika o opljačkanoj i okovanoj slobodi vidi se osobito u otimačini roditeljskih prava. Prvo je kraljevstvo obitelj! Otac je rođeni vladar, i po razumu i po Bibliji! Najvažniji odsjek te po Bogu postavljene vladavine je odgajanje i obučavanje. Ženidba je prvo učiteljsko i učiteljičko sjemenište! Svaki je otac po službi učitelj! Svaka majka po zvanju učiteljica! Kad je Bog ustanovio prvu obitelj, osnovao je prvu pučku školu. To su naravnopravne početne istine. Prvi školski zakon. 

Iz toga ovo izlazi. Ne može li otac da zbog kojeg razloga vrši učiteljsku službu ili je ne može da dovoljno izvršuje, tad treba da se pobrine za zamjenika. Svako izvan obitelji državno učiteljsko lice ima po prirodnom pravu samo toliko pravo da odgaja i obučava, koliko mu je dano od oca. Pravo i ovlaštenje za učiteljsku službu daje otac. Učitelji i učiteljice imaju vlast nad djecom samo kao njegovi zamjenici i zastupnici. Oni su obiteljski namještenici. 

Dalje otud izlazi. Pravo učitelje birati je neotuđivo obiteljsko pravo. Otac bira. Otac treba da ima povjerenje u učitelja, koji daje potpuno jamstvo, da će nastaviti odgajanje u obiteljskom duhu. Prema tome je otac i rođeni prvi školski nadzornik. To je osnovni nacrt svakoga školskog prava. A temelj mu je: najsvetije od svih roditeljskih prava, najuzvišenija od svih sloboda pored religijske slobode, sloboda odgoja i obuke. 

A sad, gdje je očeva sloboda? Gdje su ti moderni školski zakoni, koji bi svoje ovlaštenje izvodili od obitelji? Gdje je pravo birati učitelje, gdje slobodan izbor škole, gdje se daje pravo da roditelji određuju školski duh i odgoj? Prvo, najstarije i najčasnije kraljevstvo svijeta, obitelj opljačkala je liberalna i socijalistička državna svemogućnost. 

Otac još ima pravo da od zore do mraka radi, svoju djecu hrani i odijeva, plaća poreze i da se pokorava stotinama zakona i naredaba. Ali on je s obzirom na svoje dijete od njegove 6. do 14. godine bez vlasti i prava. Otac je kralj bez vlade i to u najvažnijoj stvari: u odgoju i obuci. Dijete je postalo državno vlasništvo, a učitelj od namještenika obiteljskog državni. Obitelj došla je među razbojnike, koji je svukoše i izraniše i ostaviše napo mrtvu. 

Došlo je još i do gorega. Pošto je država postala kao bog, hoće da osnuje i religiju. Nije bila zadovoljna da samo uči čitati, pisati i računati. Htjela je biti i profesor bogoslovlja. Predavala je dogmatiku, moralku, crkvenu povijest i crkveno pravo. Silila je nasilnim sredstvima djecu da čitaju knjige i slušaju učitelje, koji vrijeđaju i tlače savjest i vjeru. Postala je Herod, a njezino bezvjersko školovanje novi betlehemski pokolj djece, od kojega je tek malo roditelja moglo pobjeći sa svojom djecom u Egipat. 

Silništvo je tako veliko u mnogim državama, te zakon zabranjuje da tko bez oblasne dozvole uči djecu čitati, pisati, računati i nešto katekizma. Cilj je evropskoj školskoj politici bezvjerska prisilna škola! Osam godina ropstva! 

Dopuštam, da i moderna državna škola ima učitelja, kojima priznajemo dobru volju i plemenitost. Ali ne radi se o tom, da li mogu vrijedne osobe i u najtežim prilikama dobro činiti, već se radi o cijeloj unutarnjoj biti moderne škole. Ona je silništvo države prema roditeljima, djetetu i Crkvi. Ona je napadaj na putu od Jerusalema prema Jerihu. Ona je dokaz, da je sloboda odgoja i obuke, iako još nije mrtva, ipak teško izranjena i opljačkana. 

Bit će još gore. Silništvo i ropstvo nijesu najnedostojnije stvari za čovjeka, već onaj opći nehaj, kad narod, kome su ruke i noge okovane, više ne osjeća svojih veriga i okova. To je duhovno stanje, u kojem se nalaze današnji evropski narodi.


(Izvor: Robert Mäder, Misli natražnjaka, Zagreb 1928.; Gedanken eines Reaktionärs, Mainz 1921.)

nedjelja, 4. srpnja 2021.

Kršćanska ljubav


Te niže vrste ljubavi nadmašuje kršćanska ljubav. Ona je sadržana u riječima našeg Spasitelja: »Novu zapovijed dajem vam. Ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio sve vas.« Što je novo u toj zapovijedi? Ne zapovijeda li i Stari Zavjet: »Ljubite jedni druge?« Nisu li se svi moralisti tokom tolikih vjekova zalagali za nesebičnost? Što je dakle u tomu novo? Dvije su stvari nove: Prvo način, na koji nas je ljubio naš Gospodin; naime sve do žrtvovanja samoga sebe. Drugo: novo je, što je to postala zapovijed. Time što je Krist ljubav uzdigao na zapovijed postavio je razliku između: biti naklonjen i ljubiti. Naklonost je stvar osjećaja, temperamenta, žlijezda, ćutila, a nad svim tim nemamo nimalo ili samo malo nadzora. Ljubav je međutim, stvar volje, i zato podložna svladavanju. Postoje izvjesne stvari koje ne podnosimo, i mi ne možemo silom napraviti, da nam se one sviđaju. Jedan primjer: neki ne mogu podnijeti debele žene u vunenoj odjeći; drugi nipošto ne trpe maslinu u Martini-koktelu. Ja ne volim kokoši. To su instinktivne reakcije koje ne možemo potpuno nadzirati. Ako naprotiv naklonost pretvorimo u volju možemo ju kontrolirati, čak je protegnuti i na ono što inače ne podnosimo. Tada više ljubav nije nikakvo uobražavanje, nego krepost; nikakvo grčevito oduševljenje nego trajna veza spremnosti za pomoć, sklonosti i predanosti.

Zapovijed nije nova samo zato jer se odnosi na volju, nego i zato što je predslika te ljubavi sam Bog. »Kao što sam ja vas ljubio.« Ljubio nas je mada smo bili grešnici. Kad nam netko načini nekakvu nepravdu brzo kažemo: »Ti si proigrao moju ljubav; promijeni se tada ću te opet ljubiti«. Naš Božanski Spasitelj naprotiv kaže: »Ljubi svog bližnjeg i on će se promijeniti. Neka tvoja ljubav bude stvaralačka snaga njegova popravka.« To je bila ljubav koju je on iskazao Petru u onoj noći kad ga je ovaj zanijekao, i koja je u Petru izvela divnu promjenu. Predano nam je, da je Petar, nakon zatajenja tako gorko plakao, da su mu se u lice utisnule brazde od suza, izdao je naime nekoga, koji ga je ljubio.

Gospodin nam je dao iskušenje za ljubav kad je rekao: »Ljubite svoje neprijatelje.« Ne smijemo od toga ništa očekivati, nego upravo usred neprijateljstva i progonstva i dalje ljubiti. Ljubav je nesebična kad se održi usprkos mržnje. Time što je Spasitelj ljubav prema bližnjemu načinio zavisnom od volje, a ne od osjećaja, istrgao ju je naš Otkupitelj iz uskog kruga sebičnosti, prognao ju je iz tvrđave egocentričnosti i u njezinoj cjelini ju je presadio na stranu bližnjega. On je zahtijevao da se u samozataji ide tako daleko, da se za drugog brinemo samo radi Njega, a ne radi nekog drugog obzira. Tako ćemo premostiti jaz i bit ćemo svojina nekog drugog. Da li je naša ljubav zaista nesebična, možemo spoznati tako, da je usporedimo s ljubavi koju iskazujemo mrtvima. Ovdje zaista ne postoji nikakva mogućnost plaće, naknade prijateljstva, radosti za dobitkom. Ako je ljubav ustrajna i bez uzvraćanja ljubavi s druge strane, onda je ta naklonost ispravna. Narav traži od nas da pazimo na druge; Krist nam zapovijeda, da ljubav širimo tamo, gdje je ne nalazimo. Tako ćemo uvidjeti da je svatko vrijedan ljubavi.

(Izvor: Fulton J. Sheen, Isplati se živjeti)

ponedjeljak, 28. lipnja 2021.

subota, 26. lipnja 2021.

Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu. Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu. Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu...

Povodom četrdeset godina "ukazanja" u Međugorju, evo nekih relevantnih tekstova i rasprava na ovom blogu: 

Još jedan koristan članak: O međugorskim zelotima ili gospom protiv Gospe

***

Naravno, postavlja se pitanje ima li uopće potrebe ulaziti u diskusije s ljudima koji podupiru i propagiraju međugorske objave? Ako isključimo primitivne lokalnopatriotske ili gospodarske motive, većina takvih ljudi je doživjela "obraćenje" ili neko slično emotivno iskustvo vezano uz Međugorje, pa im racionalna razlaganja neće previše koristiti. Mislim da nekima od njih analize među kojima su i gore navedene ipak mogu pomoći da ekstrahiraju iz svoga iskustva one elemente koji su konzistentni s katoličkom vjerom i tradicijom (molitva, post, pokora i slično), a napuste likove zavedenih ljudi (kako vidjelaca, tako i svećenika) i zavodećeg duha. To je uostalom najviše što se može očekivati i od vjernika zahvaćenih drugim antiracionalnim pokretima koji su se kao požar proširili ledenim postdrugovatikanskim katoličanstvom, poput neokatekumena ili karizmatika. 

subota, 19. lipnja 2021.

Škola skromnosti i prijegora, izmirenja i obraćenja


[...] »Vas imade vrlo mnogo u obitelji?« Doista. Po majčinu kazivanju bilo nas 24, a ja sam 19. po redu; dok nas danas imade 16. Da je tu bilo dosta i veselih i tužnih zgoda, lako se pojmi. Jedna od potonjih ostavila je duboke tragove u mom srcu. Sestra Marija, koja je stekla naobrazbu u Hernalsu, udala se za mjernika poljačke narodnosti, koji je došao u Krapinu na katastralno izmjerivanje, a onda bio premješten u Siget u Ugarskoj. Nakon dvogodišnjeg boravka ondje bude opet premješten sa ženom i dvoje djece u marmarošku županiju. Na tom putu trebalo je splavom prijeći preko rijeke Talabora, koja je silno nabujala od snijega, koji je u ono proljetno doba kopnio. Splav se usred rijeke razbio i čitava se obitelj utopila. Kad je o tom stigla vijest u Krapinu, istrči otac iz kuće u obližnja polja bez šešira; a majka bojeći se, da si kakvo zlo ne nanese — jer je onuda Krapinica imala dubokih mjesta i virova — posla mene po nj. I doista ga nađoh, gdje luta uz vodu držeći se obim rukama za glavu, a duga mu kosa, kojom je običavao prekrivati ćelu, leprša po zraku. S te me slike shvati jeza, i ne mogoh drugo reći, nego da ga majka kući zove, jer nas jošte imade malih. I danas, kad se toga sjetim, prolazi me zima; a potanki službeni neobičnom čuvstvenosti pisani izvještaj ne mogu primiti u ruke, a da mi se oči ne zamute suzama.

[...]

U Krapinu smo stigli još za bijela dana, Moglo je biti oko sedam sati. [...] Kad nema mojih živih, pomislim — ajde da posjetim mrtve svoje. I ja se uputim ravno prema župnoj crkvi sv. Nikole, uz koju se steralo groblje. Za groblja sam vrlo rano stekao takvu simpatiju, da ni danas ne mogu doći ni u kakvo mjesto, a da ne potražim groblje. Groblje mi se čini najboljom školom skromnosti i prijegora, izmirenja i obraćenja. Čemu se naduvati bilo s česa, čemu gramziti bilo za čim, čemu zavidjeti bilo na čem — kad si ipak samo prah i u prah se opet promećeš? Ako čovjeku nije ništa vrednije od života (recimo primjerice domovina) — onda mu ni život ne može biti mnogo vrijedan. Ima li pak čovjek koje drago biće i sam na groblju — onda mu je kao da živi u dva svijeta.

Kad sam na groblje pao, sunce je baš zalazilo zlatilo još samo vršak zvonika tako, da se ovaj pričinjao velikim zapaljenim duplirom. Kod gdjekojeg sam groba stao i pomolio se, kod mnogih sam čitao samo napise; a kod jednog s hrastovim križem i dvije tuje — prošla me svega zima. Na zaprašenoj ploči stajalo je ime Beata, a kad sam ploču rupcem otro i razabrao godine — nestade za mene sumnje, da se ovdje smirila družica iz doba moga djetinjstva. I kako me čudna spopala slabina, sjednem podno humka i zavezem se u uspomene. Bila je to prava utrka misli i čuvstava; a da to nutarnje talasanje staložim, segnem za bilježnicom svojom i stanem žurno pisati. Kad sam svršio i pogledao opet na kobnu ploču — činilo mi se, da se pred njom postavila sjena male Beate. Skočim, raširim ruke, da je zagrlim — ali obujmim samo hladan križ. U to se sa crkve oglasi zvono na pozdrav Gospin, a ja moleći se ostavim groblje, da potražim svog dobrotvora...

Nije me iznenadilo, da sam noć proveo nemirno i da mi se Beata javila na snu. Bila je u bjelini, a dugu zlatnu kosu rasprosula po ramenima. Gdje si tako dugo, upita me drhtavim glasom i pruži mi ruku. Bila joj hladna kao led. To me je dovelo na misao, da je pitam: kako je ondje? Tebe nema — otpovrne ona bolno se smiješeći — i nestade je. Pripominjem ovdje, da uvijek, kad se na snu sastanem s kojim od svojih pokojnika, ne propustim pitati ga: kako je u onostranom svijetu?; ali svaki se uklanja odgovoru ili se posluži simboličkom izjavom.

Probudio sam se vrlo rano, otišao na groblje, a odavle k misi. Tu sam bio dosta rastresen, jer sam gledao, ne bi li našao koga, koji bi mi znao nešto kazati o Beati. Ali uzalud.

(Đuro Arnold, Oko moje prve pjesme)

petak, 11. lipnja 2021.

"Srce Isusovo, obrati bijedne psovače!" (Oprost 300 dana)


Ekspijacija je usko vezana s kultom Srca Isusova. Pače bit tog kulta mora se bazirati na ekspijaciji. To potvrđuje povijest i praksa, liturgija i sv. Oci. Isus govoreći sa svojom službenicom Marijom Margaritom isticao je „infinitatem suae caritatis”. I izrazivši svoju žalost i bol potuži se na uvrede i crnu nezahvalnost ljudi ovim riječima: ,,Evo ovo Srce, koje je toliko ljude ljubilo i napunilo ih je svim dobročinstvima; ali u zamjenu za svoju neizmjernu ljubav mjesto zahvalnosti susreta zaboravnost, ravnodušnost, uvrede, što mu često nanose i osobe, koje mu duguju posebnu ljubav.” I uprav da se repariraju ovi grijesi on između drugih preporuka istaknu ovu: da se vjernici s namjerom da repariraju za ove grijehe približe sv. Pričesti, „Communio reparatrix”, i da cijeli sat kleče i mole pred izloženim Svetotajstvom, „Hora sancta”. 

Reći će tkogod: onda Isus u raju nije blažen, ako mu je potrebna utjeha naše kukavne reparacije. Tima je već Augustin odgovorio: „da amantem et sentit. quod dico”. Treba ti u srcu imati ljubav, da shvatiš velike istine. Pravi ljubimac Isusov pomišlja na bol, muku Spasiteljevu za čovjeka. Opio se je krvlju i bolju „propter nos homines et propter nostram salutem”. Žalosti, uvrede, tjeskobe skršiše Boga-Čovjeka. Te svete istine uvijek promatraju pobožne duše: grijesi ljudi prije i poslije Muke prouzrokovali su Muku Isusovu. Svaki grijeh ponovno propinje Sina Božjega. Krist je trpio, silno trpio, jer je predvidio i naše grdne, smrtne grijehe. Predvidio je i akt naše reparacije: ona mu je bila Anđeo, koji Ga je tješio, kad se je krvlju znojio. Uprav zato mi moramo pokorom tješiti Presveto Srce. Grijesi Ga dnevno bodu — naša reparacija ima da Ga dnevno tješi. 

Usto, veli Augustin, Isus je trpio kao Poglavica Crkve. I Crkva mora da trpi, jer je tijelo Njegovo. U njoj trpi Krist. Zar Isus nije rekao Saulu, koji je progonio učenike Njegove: „Ja sam Krist, kojeg ti progoniš”. Progonitelji Crkve — Krista progone. Krist trpi u svojem mističnom tijelu. Hoće da mu se u trpljenju pridružimo. Hoće sa svojom i našu ekspijaciju. Kao članovi mističnog tijela Kristova moramo trpjeti s Njim.