Ovaj puta
Luka je priredio jednu duhovnu temu. Neki su naši čitatelji znali napisati da treba više takvih tema, a manje rasprava. Takvi će sigurno doći na svoje. Nemam što dodadati osim riječi koje prethode tekstu koji Luka donosi: "Ovaj se uvod mora čitav i opetovano pročitati, ako se hoće knjiga korisno upotrijebiti".
Dnevna sv. Pričest, razmatrajuća molitva, čest odlazak na sv. ispovijed, pokora i djela zadovoljštine, duhovno vodstvo, Gospina krunica. Bez obzira na stalež kojem pripada, ova nadnaravna sredstva predstavljaju pouzdan put ka osobnoj svetosti svakog kršćanina.
Sv. Josemaría Escrivá de Balaguer, utemeljitelj i duhovni otac
Opusa Dei, nikada se nije umorio srčano preporučavajući ova sredstva i učvršćujući vjernike u odluci da ih prihvate sa punim pouzdanjem i povjerenjem.
A da je riječ o uistinu univerzalnim sredstvima, duboko ukorijenjenima u tradiciji Crkve, svjedoči i uvod u knjigu
Put Srcu Spasiteljevu (izdanje 1934), izvrsne knjižice za kratka dnevna razmatranja, čiji je autor relativno nepoznati župnik g. Juraj Deubig. Pretisak knjižice možete za 30 kn nabaviti u crkvi sv. Martina u Zagrebu, neposredno prije ili poslije tradicionalne latinske Mise koja se prikazuje svake nedjelje i zapovijedanog blagdana s početkom u 11:30 h.
Uvod u ovu knjižicu toliko je jasan i po sebi sažet, da sam zaključio da je najbolje da ga ovdje donesem u cjelini. Uzeo sam si, međutim, slobodu
istaknuti neke djelove koje smatram vrijedne isticanja.
***
I.
Sv. je Otac Papa Pijo X. upravio na cijeli katolički svijet očinski poziv, da
katolici trebaju opet marljivo i često, štaviše dnevno, ići na sv. Pričest, kako su to prvi kršćani činili. Šta je sklonulo sv. Oca sa biskupima i svećeniima, da tako odlučno nukaju na čestu sv. Pričest?
Ovi razlozi: U naše je vrijeme bezbožnost strašno preotela mah. Mnogo ljudi ne vjeruje više u Boga, ne mole se više i žive bez Njega u grijehu i opačinama. Svagdje je progon Crkve, dekristianizacija škole, zabluda i podivljalost omladine, oskrvnuće bračnog i porodičnog života i strašni razmah najdrskije nećudorednosti. Svijet je pun zlih primjera i opasnosti za vjeru i ćudoređe.
Radi svih ovih iskušenja i opasnosti htio nam je sv. Otac pružiti jedno moćno krepko sredstvo - sv. Pričest.
Kada nam se Isus u sv. Pričesti navraća, kada smo s Njim na najtjesniji način sjedinjeni, onda ne trebamo biti plašljivi, ako se naša lađica života nalazi posred uzburkanog mora, jer Spasitelj neće dopustiti, da mi potonemo. On je doista rekao:
"Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ostaje u meni i ja u njemu." (Iv 6,57)
Doista, moramo često primati sv. Pričest, ako hoćemo, da proizvede svoj učinak. To je i naročita volja Spasiteljeva.
1. Zašto se Presv. Oltarski Sakramenat baš pod prilikama kruha nalazi? Kruh je svagdanja hrana, i to za sve ljude. Prilike kruha pokazuju, da Spasitelj želi, da se sv. Pričest prima često i svaki dan.
2. Zašto dopušta Spasitelj, da mi molimo u Očenašu:
"Kruh naš svagdanji, daj nam danas"? Da li je On doista samo na hranu tijela mislio, a ne mnogo više, i u prvom redu, na hranu duše, koja je njegovo sveto tijelo i krv?
3. Zašto stanuje Spasitelj neprestano u tabernakulu? Zašto silazi svaki dan u svetoj Žrtvi na oltar? Kada bi On htio, da Ga mi dvaput ili triput na godinu primamo, kako to nažalost gdjekoji kršćani čine, tada bi On doista tek dvaput ili triput u godini u svetoj žrtvi na oltare dolazio, a u ostalo bi vrijeme naše crkve bile prazne.
4. Tko je najbolje poznavao, kako se treba često pričešćivati? Tko je najbolje poznavao namjeru i volju Spasiteljevu? Doista kršćani apostolskih vremena i prvog kršćanskog vijeka. Oni su dnevno sv. Pričest primali ili pak tako često, kako su imali vremena da prisustvuju sv. Misi.
II.
Dva uvjeta
Svi se trebaju pričešćivati: muževi i žene, mladići i djevojke, pa i djeca.
Svi trebaju jesti kruh jakih i to često i dnevno. Zato su dva uvjeta:
1.
Treba biti u stanju milosti posvećujuće.
2.
S pravom nakanom ići Stolu Gospodnjem.
Tko je teško sagriješio, mora se ispovijediti pred sv. Pričest.
Tko je samo lake grijehe počinio, nije dužan ići na ispovijed, jer laki grijesi ne čine sv. Pričest nedostojnom. Nije pak tim rečeno, da protiv lakih grijeha ne treba ništa činiti, naprotiv treba ih uvijek promatrati kao veliku uvredu Božju i njih kao takove prezirati. Treba i na to misliti, da su učinci sv. Pričesti neznatniji, što smo više lakim grijesima okaljani. Stoga treba iz svih sila nastojati, da se očistimo od njih. Tomu može koristiti ispovijed, no nije neophodno potrebita. Mi imamo doista mnogo drugih sredstava, kojim se možemo očistiti od grijeha.
Da kažemo koju pokajnu molitvu odmah poslije učinjenog grijeha; da si nešto uskratimo u jelu, pilu, govoru, gledanju, slušanju ili da koje drugo pokorničko djelo izvršimo u pokorničkim mislima.
Pred svim je drugim sredstvima sv. Pričest jedno sredstvo za čišćenje i oslobođenje od grijeha. Kod svake se Pričesti oslobađa duša od lakih grijeha, kad ih mi od srca okajemo i pokažemo Spasitelju našu dobru volju.
Što se češće pričešćuješ, to čišća postaje tvoja duša i tim se bolje već unaprijed pripravljaš za svaku slijedeću Pričest.
Ti se možeš i ispovjedati, da budeš dionikom velikih milosti ovoga Sakramenta. Kako to često treba biti, da li svake sedmice ili svake četvrte ili još rjeđe, o tome se možeš sa svojim duhovnim vođom dogovoriti. No nigda ne smiješ radi toga Pričest izostaviti, što se već dugo nijesi ispovijedio. Također za dobivanje potpunog oprosta nije više potrebna česta sv. ispovijed, otkako je Pijo X. (4. II. 1906) dozvolio, da svi oni, koji se dnevno ili barem petput u sedmici pričeste, mogu sve potpune oproste zadobiti, za koje je ispovijed propisana.
Ima u ovoj stvari još vrlo mnogo krivih mišljenja. Netko ide n. pr. 15 i 20 put neprestano na sv. Pričest. No on kaže: ja se ne mogu više pričestiti, jer se nijesam već tri sedmice ispovijedio, ja moram najprije sakramenat pokore primiti.
To je skroz krivo.
Kada ti ozbiljno prihvaćaš sv. Pričest i svaki se dan kaješ za svoje pogreške i lake grijehe, kada probudiš dobru nakanu za svagdanji život, tad se tvoja duša sv. Pričešću sve više čisti i posvećuje. Dakle moraš li nakon primanja sv. Pričesti kroz više dana ili sedmica reći: Sad se ja ne mogu više bez ispovijedi pričešćivati, ili naprotiv: Sad se ja tek pravo pričešćujem, jer je moja duša svakom Pričešću postala čišća, svetija i u milosti rasla?
Zato je neopravdano i misliti, da se ne smije bez ispovijedi pričešćivati, jer je od zadnje Pričesti prošlo više dana i sedmica.
Tko nije počinio nijednog smrtnog grijeha, onaj treba da ide uvijek na sv. Pričest, kako mu je moguće prebivati sv. Misi. Pa ima li on lakih grijeha, tada se mora baš radi toga pričešćivati, da ga sv. Pričest očisti i u odlukama ojači.
Pričest nije samo sredstvo za posvećenje nego i za čišćenje, tako da je svaka primljena Pričest jednako i priprava za slijedeću.
Reklo se je već, da tim samim, što se dulje vremena bez ispovijedi neprestano pričešćuje, nestaje strahopočitanja pred Presvetim, pa da se sv. Pričest prima tek iz običaja i sve više mlako. To je opsjena, koja bi se mogla primijeniti i na svagdanju molitvu. Dakle ne treba tako često i tako mnogo moliti, da molitva ne prijeđe u običaj i da ne izgubimo strahopočitanje! Tko bi mogao takav savjet dati i slijediti ga? Pa nema li također dobrih i pobožnih običaja?
Tko ozbiljno svhaća sv. Pričest, ne će se zadovoljiti tim, da izmoli nekoje pričesne molitve. On će osobito misliti na svoj svagdanji život, na svoje pogreške, na različite dužnosti svoga staleža i zvanja, pa će neumorno nastojati da napreduje uz neprestan trud pomoću sv. Pričesti u kreposti. Nije li ova dobra volja najočitiji znak strahopočitanja pred euharistijskim Spasiteljem?
Sv. Otac želi i pravu nakanu za primanje sv. Pričesti. Tko se pričešćuje iz samodopadnosti, da ga drže bogobojaznim i pobožnim kao i druge, ili radi vremenite koristi, taj nema prave nakane. Nju ima
samo onaj, koji pristupa Stolu Gospodnjem, da se riješi svojih nesavršenosti i grijeha i da svaki dan postane bolji i svetiji.
III.
Priprava i zahvala
Svaka Pričest, koja se prima u stanju milosti, proizvodi svoj učinak, naima umnožava milost posvećujuću i milost ustrajnosti. No ovaj je učinak veći, što je bolja priprava i zahvala. Ali kako se ljudi razlikuju svojim sposobnostima, okolnostima, dužnostima, to se u ovoj stvari ne mogu odrediti točna pravila.
Slijedeće moraš zapamtiti:
1. Glavno je kod primanja sv. Pričesti dobra volja i pobožna nakana u ljubavi Božjoj napredovati, svojih se pogrešaka i grijeha otresti.
2. Pripravljaj se i zahvaljuj, kolikogod bolje možeš.
3.
Sve, što činiš od ustanja pa do ulaska u crkvu, čini s nakanom, da se pripraviš na sv. Pričest. Pobuđuj pri tome uzdahe Isusu u Presv. Oltarskom Sakramentu, vjeru, ufanje, ljubav. Pa ako bi se desilo katkad, da ne bi mogao više ništa prije sv. Pričesti učiniti, tada bi i ovo bilo dosta i mogao bi s velikom korišću primiti ovaj Sakramenat.
4. Tako je i sa zahvalom.
Žrtvuj sva djela cijelog dana u mislima, da zahvališ za primljene milosti, svaki korak i udisaj zraka. Lijep je i običaj, da se kroz dan mole
strelovite molitvice. To će nas često sjetiti sv. Pričesti.
5. Obično ćeš imati vremena za vrijeme sv . Mise da se pobliže pripraviš na sv. Pričest, a
poslije sv. Pričesti da se dobro zahvališ, možda četvrt sata.
Možeš upotrijebiti za pripravu i zahvalu usmene molitve, kakve se nalaze u tvojim molitvenicima. No možeš i razmatrati.
Razmatranje je teže od usmene molitve, ali mnogo korisnije i djelotvornije. Velika je korist razmatranja u tom, da se uz neprestano razmišljanje još bolje upoznaju istine svete vjere i da se nauči primjenjivati ih u svagdanjem kršćanskom životu.
Kao što već iz Katekizma znaš, razmatranje se sastoji u tom, da se misli o pojedinim istinama naše svete vjere, o životu i bolima Isusovim o životu svetih ili o svetim stvarima i
pri tom se tvore spasonosne odluke: Pa kad se kod sv. Pričesti razmatra, tada će ona biti mnogo djelotvornija i plodonosnija, jer su odluke mnogo čvršće!
Ako nije razmatranje tako jednostavno kao usmena molitva, ipak si ga ne smijemo odviše teško zamišljati. Hoćeš li kod sv. Mise za sv. Pričest jedno razmatranje udesiti, možeš ovako postupati:
Uzmi jednu zgodnu knjigu, n. pr.
"Nasljeduj Krista",
"Filoteju", životopis kojeg sveca ili što drugo. Pročitaj jedan odlomak, razmisli o tom postavljajući si uvijek pitanja:
Kako to meni pristaje i za moj život?
Kako sam do sad to činio?
Koju odluku mogu sad stvoriti?
6. U ovoj se knjizi nalaze razmatranja za svaki dan crkvene godine. Okoristi se njima na gornji način. Mnogo ćeš naći poznatog iz Katekizma i Biblije pa će ti to razmatranje zasigurno znatno olakšati.
7. Možeš se naviknuti, da ono, što ćeš razmatrati kod sv. Mise i Pričesti, već uveče pročitaš.
Usto još ovo možeš zapamtiti: Kada ti se nešto u razmatranju sviđa, ne trebaš dalje ići, pa i ako ovo bude trajalo za cijele Mise. Ustraj tako dugo, koliko ti bude moguće!
Glavno je i uvijek ostaje, da stvoriš praktične odluke, koje pristaju tvom svagdanjem životu. Njih uvijek prikaži u sv. Pričesti Spasitelju.
8. Ako do sv. Pričesti svršiš razmatranje, tad možeš kod zahvale još jednom kratko o tom promisliti i svoj glavne odluke dragom Isusu prikazati.
Kad si jednu stvar promotrio, onda možeš ići dalje.
Ne trebaš u razgovoru sa Spasiteljem u Presv. Oltarskom Sakramentu kovati lijepe riječi. Zabavljaj se, govori, izjadaj Mu se onako, kako ti srce osjeća. Njemu je stalo nadasve do dobre volje, a ne do lijepih riječi.
9. Ako katkada razmatranje ne uspijeva dobro, tada se možeš latiti usmene molitve. Uopće možeš svakiput prije i poslije Pričesti služiti se takovim molitvama, osobito pobuđujući vjeru, ufanje i ljubav.
10. Ako ti razmatranje na početku teško ide, ne budi malodušan! Ti to učiš malo pomalo sve bolje, pa ćeš crpsti veću korist iz toga za svoj kršćanski život.
Gdjekoje Pričesti zato donose malo koristi, jer se misli, da je dosta, ako se prije i poslije Pričesti nekoliko molitava izmoli. Trebaš svakom Pričešću svetiji i savršeniji biti. Zato i moraš kod svake Pričesti misliti na svoj život i uvijek se pitati, kako stoji kod tebe sa svagdanjim pogreškama, grijesima i dobrim djelima. Kod Pričesti nek budu ove glavne točke:
Prvo trebaš svakiput pobuditi pokajanje radi počinjenih lakih grijeha. Sv. Pričest potom čisti ove grijehe i čini tvoju dušu čistom.
Drugo trebaš stvoriti čvrstu odluku, ali prije svega u onoj stvari, u kojoj bi mogao nastradati.
Treće trebaš svakiput Spasitelja moliti, da On posveti čitavo tvoje djelovanje i učini zaslužno za vječnost: tvoje molitve, rad, zabavu, uopće svaki korak i svako djelo.
Četvrto možeš Spasitelju još i druge molitve iznijeti: za sebe samog i svoje posebne potrebe, za sve ostale ljude,
počevši od Pape pa do najmanjeg djeteta poganskog.
Sedmice i dane crkvene godine možeš po kojemgod katoličkom kalendaru pratiti. U svakoj je godini nešto drukčije. Također moraš slijed pojedinih razmatranja katkada malo promijeniti. Ovo mijenjanje ne će ti biti teško.
Naravno, razmatranja se mogu upotrijebiti i izvan sv. Mise i Pričesti. Tada se riječ "Pričest" u tekstu jednostavno ispušta.
