Dođite, štovatelji blagdana, veličajmo Svece, slavu slavenskih naroda, koji sjede na istom prijestolju s apostolima. Po njima smo, oslobodivši se đavolskoga lukavstva, primili svjetlo Kristovoga Evanđelja i spoznali vječnu Riječ izbavivši se iz tame grijeha.
Mnoštvu i svojim učenicima Isus izjavljuje: „Vi imate samo jednoga Oca“ (Mt 23, 9). Doista, postoji samo jedno očinstvo: očinstvo Boga Oca, jedinoga Stvoritelja svega vidljivoga i nevidljivoga. Ipak, čovjeku, stvorenu na sliku Božju, dano je da sudjeluje u tom jedinom Božjem očinstvu (usp. Ef 3, 15). Sveti Josip to na dojmljiv način pokazuje, on koji je otac a da nije vršio tjelesno očinstvo. On nije Isusov biološki otac, kojemu je jedini Otac sam Bog, a ipak će vršiti očinstvo potpuno i cjelovito. Biti otac prije svega znači biti u službi života i rasta. Sveti Josip u tom je smislu pokazao veliku predanost. Zbog Krista iskusio je progonstvo, izgnanstvo i siromaštvo koje iz toga proizlazi. Morao se nastaniti izvan svoga rodnoga mjesta. Njegova je jedina nagrada bila to što je bio s Kristom. Ta raspoloživost zorno pokazuje riječi svetoga Pavla: „Gospodinu Kristu služite“ (Kol 3, 24).
Riječ je o tome da ne budemo beskorisni sluge, nego sluge „vjerni i razumni“. Spoj tih dvaju pridjeva nije slučajan: on pokazuje da su i razum bez vjernosti i vjernost bez mudrosti nedostatne osobine. Jedno bez drugoga ne dopušta nam da u punini preuzmemo odgovornost koju nam Bog povjerava.
[...]
„Neka onaj koji zapovijeda bude kao onaj koji služi“ (Lk 22, 26), kaže Isus. A Origen piše: „Josip je razumio da je Isus veći od njega premda mu je bio podložan; i, znajući uzvišenost onoga koji mu je bio podložan, Josip mu je zapovijedao sa strahopoštovanjem i mjerom. Neka svatko o tome razmisli: često se čovjek manje vrijednosti postavlja nad ljude bolje od njega, a katkada se dogodi da je onaj koji je niži vrjedniji od onoga koji mu, čini se, zapovijeda. Kad onaj koji je uzvišeniji po dostojanstvu to shvati, neće se uzoholiti zbog svoga višega položaja, nego će znati da njegov podređeni može biti bolji od njega, kao što je Isus bio podložan Josipu“.
(Iz govora pape Benedikta XVI. u Yaoundéu, 18. ožujka 2009.)
Izvanje i općenito javno štovanje sv. Josipa nije se odmah od početka kršćanstva razvilo zbog vanjskih okolnosti. Razlog je ponajprije bio taj, što je trebalo da u dušu i srce duševno i ćudoredno iskvarenog svijeta uđe najprije ispravna spoznaja božanskog Spasitelja. Isticati u tim okolnostima štovanje sv. Josipa u mnogom bi pogledu oteščalo nastojanje da svijet u potpunoj veličini i dostojanstvu zagleda lik božanskog Spasitelja i njegove djevičanske majke. Drugi je razlog bio u tome, što su prvi vjekovi kršćanstva bila ispunjena krvavim borbama za čast i proširenje Kristova imena, pa je razumljivo da su pred oči vjernika jače iskočili uzvišeni likovi apostola i prvih mučenika, nego li, uzvišena doduše, ali tiha i skromna pojava sv. Josipa. No čim si je kršćanstvo jače učvrstilo korijen, odmah se javlja, osobito na istoku, štovanje sv. Josipa.
(S. Bakšić, Sv. Josip)
Namistnik imenom Aspasij dade drva naslagati i zapaliti, te nad njima postavi svetu Agnezu. Silna se vatra podiže, a posrid nje sveta divica uzdignutim rukama Bogu se moli, i vatra se od nje odbija. Ona ostade neozlegjena, dočim je mnogo od poganskih gledalaca od nje izgorilo. Napokon vatra se ugasi, a Agneza zdrava Bogu Svemogućemu hvale uzdiže. Pogani tada još i žešće stadoše vikati i urlikati; i zato je Aspasij dade mačem pogubiti. Tako je, na veliko čudo i samih pogana zadobila krunu mučenika i vikovitu slavu. Sveti Jerolim kaže: I pismom, i ričju, svi narodi a navlastito po crkvama, proslaviše život svete Agneze, koja je i nejakost svoje mladosti kao i tiranina nadvladala i pridobila, ter je mučeništvom posvetila bilig čistoće i divičanstva.
Bijaše sahranjena na Nomentanskom putu; nad njezinim grobom bijaše za vladanja cesara Konstantina Velikoga sagragjena lipa crkva, koju je sedmoga vika ponapravio sveti otac papa Honorij prvi. U njoj su sahranjeni njezini ostanci zajedno sa onima svete Emerencijane, i nalaze se u krasnoj raci.
U Rimu sveta Emerencijana, divica i mučenica. Ona bijaše dojna sestre svete Agneze, i katehumena jošte, to jest u viri pripravnica. Pogje jednom, da se na grobu svoje sestre svete Agneze Bogu pomoli, a pogani je odmah nad grobom kamenovaše, i tako je u krvi svojoj primila sveto krštenje.
(izvor)
Divi se neizmjernoj dobroti Isusovoj! Ljubezno traži izgubljenu ovčicu svoju; donese joj mir, otkrije svojim sveznanstvom rane Tomine, pozove ga, neka dođe i metne prste svoje u probotke čavala, i ruku u rebra njegova. Tako iscijeli Isus rane Tomine, izbavi ga od nevjerstva i tako od propasti; učini od njega stup žive vjere. Vjera je korijen i početak opravdanja, kako uči sv. sabor tridentski. Budi zato često djela vjere, ufanja i ljubavi prema Bogu.
(izvor)
Štujući svece imamo ponajviše paziti da ih nasljedujemo u krieposti, te se sami posvetimo
To nas uči Katolička crkva; jer kakvo bi bilo štovanje: štovati i ljubiti svece; a mrziti na svetost? Samo će nam onda biti spasonosno štovanje, ako se budemo trsili nasljedovati svece u krieposti, te se i sami posvetiti. Samo nasljedujući krieposti svetaca, uživat ćemo jednoć njihovo blaženstvo u nebu. Štovati svece: držeći samo mnogo do njih, slike im cieneći, zazivajući ih u pomoć; ali im nehoteći nasljedovati krieposti, nalik bi bilo voćki, koja tjera lišće i cvieće; a nerodi. Nebudi vam dakle dosta, ovako samo štovati svece. Štujte marljivo i dragovoljno svece, čitajući im željno životopise, slaveći im pokornost, poniznost, krotkost, ljubav Boga i bližnjega i druge krieposti; ali se trsite revno nasljedovati ih kriepostnim životom. I sami sveci žele goruće, da se klonimo grieha i služimo Bogu tako brižljivo, kao oni. Čitajući životopis kojega sveca i diveći se: kako se je brižljivo klonio grieha, kako je revno slušao roditelje, kada je bio diete; učitelje, kada je išao u učionu; kako se je pobožno vladao kao mladić ili, djevojka, pomislite svaki put, da vam govori svetac sa svetim apostolom: "Nasljedujte mene, kao ja Isusa." 1. Kor. 4, 16. Sveci nas uče bolje i krepčije svojim primjerom, nego li mnogimi riečmi. Posve pravo govori sveti Franjo Saleski: "da su djela svetaca, praktično (djelotvorno) evangjelje, pobudjujući nas da prionemo uza sve krieposti". Što nas evangjelje uči, to vidimo obavljeno u žiću svetaca, da se za tim povedemo. Nema dobi, roda, staleža, službe ili obrta; — posla, za što nebi imala Katolička crkva primjera medju svecima, koji nam pokazuju, kako se valja grieha kloniti, zapoviedi Božje i zapoviedi crkvene podpuno obdržavati, budi u kojoj dobi, budi u kojem staležu ili poslu. A da uzmognete sliediti junački primjer svetaca, bit će vam sveci u pomoći svojim zagovorom; ako ih budete samo zazivali goruće i uztrajno.
(izvor)
Papa Klement IX. imenuje Olivera Plunketta 9. srpnja 1669. nadbiskupom Armagha i primasom Irske. To je imenovanje kod irskih katolika probudilo sveopće oduševljenje. Znak je to da je za tako odgovorno mjesto i u tako delikatnim prilikama bio pogođen pravi čovjek. Novi je nadbiskup napustio Rim i uputio se put sjevera. Na blagdan svetog Andrije apostola primio je u Gentu u Belgiji biskupsko posvećenje. Odatle je otišao u London te nakon zadržavanja od tri mjeseca napokon je u ožujku 1670. stigao u Dublin, u svoju dragu i napaćenu Irsku.
Irska je kroz 18 godina bila bez redovite hijerarhije. Novi se primas dao odmah na posao, dakako, u veoma teškim i složenim okolnostima. Bez redovitih biskupa stega je u kleru prilično popustila. Plunkett je, da bi poboljšao kler i pastvu, održao dvije pokrajinske sinode. U kratkom roku obavio je kanonsku vizitaciju šest biskupija svoje crkvene pokrajine. Uklanjao je nerede, zloupotrebe, smirivao sukobe. Samo u četiri mjeseca podijelio je sakramenat potvrde velikom broju krizmanika. Računa se da ih je bilo 10 tisuća. Obavio je i nekoliko ređenja. Uz priličnu tolerantnost potkralja, mogao je čak u Droghedi otvoriti jednu školu i povjeriti je isusovcima. Bio je to veoma smio pothvat, ali kratka vijeka. Škola je mogla nesmetano raditi samo tri i pol godine.
Očito je u svom radu Plunkett postigao mnogo uspjeha koji pobudiše zavist kod onoga od koga bi se to najmanje smjelo očekivati. Dublinski nadbiskup Petar Talbot nije bio čovjek dosta širokogrudan pa je počeo zaviđati svome subratu u biskupstvu. Pokrenuo je spor o irskome primatu, osporavajući ga nadbiskupu Armagha. Nevjerojatno je kako baš klerička zavist znade biti bijedna i niska, i to u teškim prilikama, kad bi svi službenici Crkve morali biti jedno. U obranu primatskoga prava Armagha, koje potječe još od sv. Patrika, apostola Irske, Plunkett je napisao raspravu Jus primatiale (Dublin, 1672). Na nju je odgovorio Talbot svojom raspravom Primatus Dublinensis (Lille, 1674). I to se događalo dok je Engleska spremala ukaz o izgonu biskupa iz Irske.
Pogođen tim ukazom, Plunkett se u studenome 1673. morao sakriti i potajno djelovati. Na sreću, to razdoblje nije dugo trajalo pa je opet došlo do snošljivosti i nadbiskup je mogao izići iz tajnosti. Sad su ga dočekale neugodnosti jer se morao boriti protiv janzenističke opasnosti, zatim je doživio otvorenu bunu jednoga generalnog vikara, a bilo je i drugih »slučajeva«, da se poslužimo suvremenim pojmom.
Svim tim nedaćama unutar Crkve za Plunketta je došla još jedna izvana, koja će ga skončati. Bila je to tzv. »Popish plot« – papina zavjera. Povodom te izmišljotine o zavjeri, engleska je vlada izdala novi ukaz o izgonu biskupa. Plunkett je ostao u Irskoj unatoč tome ukazu i radio dalje, dakako, opet u potaji. Netko ga je izdao pa je otkriven te zatvoren u Dublinu. Protiv njega iznesoše krive optužbe nedostojni svećenik i otpali redovnik koji su se na taj način htjeli osvetiti nadbiskupu zbog crkvenih kazni kojima ih je bio udario.
[Iz svoje zatvorske ćelije nadbiskup Peter Talbot je 12. travnja 1679. napisao molbu da mu se dopusti posjet svećenika, jer je bio prikovan za postelju „posljednjih šest mjeseci” i sada je bio u neposrednoj smrtnoj opasnosti. Molba je odbijena, ali Oliver Plunkett, nadbiskup Armagha, koji je zbog vjere bio zatvoren u susjednoj ćeliji, kad je čuo da je Talbot blizu smrti, probio se kroz stražare i umirućem prelatu podijelio posljednje sakramente.]
U Dublinu se inače nitko ozbiljan nije usudio dignuti službenu optužbu protiv nadbiskupa Plunketta. Svima je ozbiljnim i pravdoljubivim ljudima bilo jasno da je on pravednik, vrijedan poštovanja, a ne zatvora i suda. No nasilnici su za to gluhi i slijepi. Zato su, da lakše optuže, osude i smaknu, utamničenog nadbiskupa prevezli u londonski zatvor Newgate. Godine 1681. u svibnju pokrenut je protiv njega sudski postupak zbog »veleizdaje«. Formulacija je kod sličnih sudskih čudovišnih postupaka uvijek ista. Postupak je završen 15. lipnja osudom na smrt. Porota se vratila nakon petnaest minuta s presudom „kriv je”, a nadbiskup Plunkett je odgovorio: „Deo gratias”.
Pisma, što ih je mučenik malo pred izvršenjem smrtne kazne pisao iz londonskog zatvora, odaju čovjeka hrabra, načelna i dosljedna, za svoje uvjerenje spremna na smrt. Pišući jednom svome rođaku, studentu Irskog kolegija u Rimu, rekao mu je i ovo: »Osuđen sam na smrt zbog svoga svećeničkog pečata, zbog ispovijedanja svoje vjere te zbog svojih svećeničkih funkcija. Drage volje idem u smrt, a budući da sam prvi od Iraca, bit ću primjer hrabrosti pred smrću.«
Smrtna je kazna izvršena na Tyburnu 11. srpnja 1681.
(tekst uglavnom preuzet iz Josip Antolović: Duhovni velikani)
Crkva sv. Leonarda ovaj je put otvorena, a takvu priliku ne smije se propustiti.
Na početku ovoga teksta navodim važnija mjesta vezana uz sv. Gemmu koja sam posjetio u Lucci. Najprije, evo karte Lucce na kojoj su numerirane lokacije gdje je Gemma boravila, molila se i primala sakramente.
 |
| kliknite na sliku za uvećanu verziju s boljom rezolucijom |
Takvo jedno držanje možemo protumačiti samo nadnaravnim darom jakosti, koji dolazi od Duha Svetoga. Ljudska volja i najenergičnije očeličena ne bi mogla ići do te prekomjerne odvažnosti i ustrajnosti. To je ostvarenje Isusova obećanja svojim apostolima: "Kad vas predadu, ne brinite se, kako ćete ili što ćete govoriti! ... Jer nećete vi govoriti, nego Duh će Oca vašega govoriti u vama".
I prema riječima svetoga Leona, božanska vatra, koju je On raspalio u mučeničkoj duši bila je žarča od materijalne vatre, koja je mučila njegovo tijelo. Duh je odnio pobjedu nad materijom, a mučenik je pobijedio svoga progonitelja.
Ovo se čudo ponovilo u bezbroj slučajeva kroz kršćanske vjekove. Isus je vječno vjeran svojem obećanju. Onima, koji imaju snage, da Ga priznaju pred ljudima, On daje jakost, da nadvladaju sva trpljenja, pa i samu smrt.
Ali Duh Sveti djeluje tako samo u onim dušama, koje su Mu se sasvim predale. Na mučeništvo se čovjek ne sprema mlitavošću i nevjernošću u Božjoj službi. Heroizam pred mučiteljima stječe se jednostavnijim heroizmom, naime ustrajnošću u običnim krepostima i velikodušnom vjernošću u redovitim dužnostima.
(izvor)
Nije trebalo mnogo vremena, da svi oni, koji su dolazili u saobraćaj s Augustinom Kažotićem, uvide njegovu nesebičnost, mudrost, pravednost i blagost. Takvoga je duhovnoga pastira trebao narod, koji je izlazio iz građanskoga rata, udarajući nanovo temelje moralnoga i pravnoga poretka. Kažotićeva duševnost ulijevala je povjerenje u duše raskidane nepravdama i osvetničkim željama. Ljudi su vidjeli, da on ne traži ništa za sebe ni za jačanje osoba ili skupina, koje bi ih htjele potlačiti. Osobna i staleška nesebičnost bila im je jamstvo, da Augustin ide za općim dobrom čitave zajednice.
Talijanski životopisac blaženog Augustina, lučerski kanonik mons. Alfredo Ciampi, ističe na jednom mjestu događaj, koji je zabilježio anonimni pisac, suvremenik blaženikov. Taj anonimni pisac pripovijeda, kako je Augustinu jedan velikaš ostavio u oporuci određenu svotu novaca. »Prošle su dvije godine nakon smrti oporučitelja, a njegov sin, neki velikaš, nije izvršio očeve volje. Braća dominikanci tjerali su Augustina, neka zahtijeva tu svotu, nadajući se također, da će on zbog svetačkoga poštivanja dobiti veću svotu. Augustin odgovori ovako braći svojega Reda: »Moj otac (t.j. sv. Dominik) ostavio mi je oporuku, da ne posjedujem zemaljskih dobara, a otac ovoga (t. j. velikaša, kod kojega su fratri imali potraživanje) odredio je u oporuci, da ih posjedujem. Radije želim i obvezan sam da vršim. volju svoga oca nego volju njegova (t. j. velikaševa) oca«. Rijedak primjer nekoristoljublja!«
Možda je tu tipiziranu anegdotu čitao Augustin gdje drugdje, ali mu je dobro došla, da je i sam na sebi realizira, povodeći se za drugim svetim ljudima.
(izvor)
Dana 7. svibnja 2025., u srijedu iza II. nedjelje po Uskrsu slavimo svetkovinu sv. Josipa, zaštitnika sv. Crkve.
Uzdajući se u zagovor zaručnika presvete Majke Tvoje molimo, Gospodine, milosrđe Tvoje, da učiniš, te naša srca prezru sve zemaljsko i savršenom ljubavlju ljube Tebe, pravoga Boga, koji živiš i kraljuješ s Bogom Ocem u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.(Tajna molitva mise blagdana)
Zaštitništvo sv. Josipa nad sv. Crkvom nije možda istom Pijo IX. stvorio i učinio i tada ga povjerio sv. Josipu, nego ono pripada sv. Josipu kao ocu božanskog Spasitelja, kao čistom mužu presv. Djevice i kao glavi sv. Obitelji po samoj naravi stvari. On će naravski u nebeskoj slavi sa svojim božanskim Sinom i njegovom prečistom Majkom velikim veseljem srca primiti ovo priznanje i poštovanje, koje mu daje Crkva, te će zacijelo svoju brigu i zaštitu prema Crkvi izvršiti to više, što više bude priznavan i čašćen kao njezin zaštitnik i patron.(izvor)
I tako eto vidimo sv. Josipa, gdje u svojoj radionici dogotavlja drvene plugove, jarmove, vile i drugo orudje poljodjelsko, a za kuću razne škrinje, što je u ono vrijeme bio posao tesari Nije naime trebalo na kućama krov slagati od od greda i rogova te daskama pokrivati, kako se u hrvatskim krajevima kuće grade; jer su većinom kuće bile posvodjene, a odozgor bila je ravan ili mali vrtić. Tako je bilo u ono vrijeme, a u djelaonici tesarskoj na istoku ne ćeš ni danas iza dvadeset stoljeća opaziti baš veliku razliku. Takov je eto zanat učio sv. Josip u mladosti svojoj i vježbao se u toj vrsti posla, dok se ne usavrši, da radom ruku svojih uzmogne poslije uzdržavati sv. Obitelj. To je bio takodjer i posao, kojim se je kod sv. Josipa bavio i sam Gospodin naš Isus Hrist.
I doista ni jedno drugo zanimanje nije tako zgodno bilo, da sv. Josip ispuni onu zadaću, koju mu bijaše Bog namijenio. Tesarski obrt bio je nuždan u gradu i na selu: mogao ga je dakle sv. Josip tjerati na svakom mjestu i tako uzdržavati sv. Obitelj. Osobito je pako vještina u tesarskom obrtu dobro došla sv. Josipu na putovanjima. Tako je mogao sv. Josip u Betlehemu na brzu ruku prirediti od one špilje kakav takav stan za Mariju i novorodjeno čedo Isusa, za koje nije bilo mjesta u gradu Betlehemu. Tako se i na dugotrajnom putu u Egipat i u samom Egiptu okoristio sv. Josip svojom vještinom tesarskom. Tako napokon i u Nazaretu, kad se je sveta Obitelj povratila iz Egipta i prijašnji svoj stan zatekla s nepogode vremena gotovo razrušen. Bilo je napokon to zanimanje najvećma primjereno onomu skromnomu životu sv. Josipa u zabiti nazaretskoj.
Osim tih razloga neki pisci navode i druge više razloge, zašto je sv. Josip obavljao upravo tu vrst obrta, koja radi drvom. U sv. Pismu naime čitamo, da je Noa po naputku Božjem sagradio ladju od drva. Ta je ladja bila pralik Crkve Hristove, izvan koje nema spasa, kao što se nije moglo ništa spasiti od općenitoga onoga potopa, što nije bilo u ladji Noinoj. A sv. Josip je imao biti glava one sv. Obitelji, koja je prva u novom zavjetu i iz koje je nastala Crkva Hristova, izvan koje nema spasa. I za škrinju zavjetnu svjedoči nam sv. Pismo, da je bila sagradjena od drva. A škrinja je opet pralik B. D. Marije zaručnice sv. Josipa. A i sam Hrist je svoju Crkvu po drvu križa otkupio. Nego, kako rekoh, to su viši razlozi, kojima se učeni ljudi zanimaju i dive se Providnosti Božjoj, a obično ih oko ne razabire.
(izvor)
Znamo da je papa Paskal I. (817.–824.), uzimajući u obzir „passio“ svete Agneze, dao donijeti tijelo svete Emerencijane u sadašnju crkvu Sant'Agnese i položio ga u mramorni oltar zajedno s kostima svete Agneze. On je odvojio lubanju svete Agneze i poslao je u Sancta Sanctorum u Lateranu. Lubanja svete Emerencijane darovana je crkvi San Pietro in Vincoli, gdje se i danas nalazi; jedna njezina kost prsta nalazi se u crkvi Santa Maria in Campitelli. Crkva ili oratorij svete Emerencijane, posljednji put obnovljen za vrijeme pape Hadrijana I. (772.–795.), prepušten je propadanju; nikakav trag od nje ne ostaje. Godine 1605. kardinal Paolo Emilio Sfondrati otvorio je devetstoljetni oltar u crkvi Sant'Agnese i u njemu pronašao lubanju i kosture dvaju malih tijela koja su ležala jedno uz drugo. Nakon što je izvadio nekoliko dijelova, papa Pavao V. dao je sve pokopati u srebrni kovčeg i ponovno položiti 1615. ispod glavnog oltara i ciborija koje je dao napraviti za crkvu. Tamo i danas leže. Godine 1901. kovčeg je otkriven i sada je vidljiv u kripti, ispod glavnog oltara crkve.
Godine 1255. podignut je oltar opisan kao „totum tessellatum“, sav prekriven mozaicima, napravljen u čast svete Emerencijane, te je postavljen u blizini sadašnje kapelice, na mjestu gdje se vjeruje da je bila kamenovana na smrt—kako kaže „passio“, pored groba svete Agneze. Tri nova oltara posvećena su u crkvi u to vrijeme, preostala dva za Ivana Krstitelja i Ivana Evanđelista. Freska iz 14. stoljeća u kanoničkom dijelu odražava postojanje ta tri oltara, prikazujući dva Ivana i Emerencijanu zajedno sa sv. Agnezom.
Oltare je posvetio papa Aleksandar IV. 17. ožujka 1256.; spomen natpis, koji se sada nalazi u prolazu prema crkvi, kaže da je posveti prisustvovala opatica Lucia (u to vrijeme u samostanskim zgradama živjele su benediktinke), zajedno s prioricom Teodorom i gospođom Jacobom.
Do 1620. oltari su nestali, a sadašnja kapelica za Emerencijanu je izgrađena. U njoj je bila kopija slike Guercina, čiji se original sada nalazi u Galleria Colonna u Rimu, koja prikazuje Emerencijanu kako je kamenovana. Godine 1895. svećenik Louis-Émérentien Le Mans (rođen u Le Mansu 1860.) živio je u Rimu. Bio je veoma predan svojoj zaštitnici i dao je novac talijanskom umjetniku Eugeniju Cisterna (1862.–1933.) da naslika tri slike u kapelici: portret Emerencijane za oltar i prikaze njezina mučeništva i njezina pogreba na dva bočna zida. Cisterna je odabran jer je nedavno ukrasio freskama neke zidove u kripti ispod crkve Sant’Agnese in Agone, na Piazza Navona. Također je postavljen novi oltar; kada je stari uklonjen, otkrivena su dva natpisa, jedan koji se odnosi na Terentiju Chryse, a drugi koji identificira nadgrobni kamen Inportunusa subđakona.
Kao svoj atribut, sveta Emerencijana drži kamenje svog mučeništva u naborima haljine. Možda zbog nespretnog prikaza toga, u dalekoj sjevernoj Francuskoj tijekom srednjeg vijeka kamenje je bilo shvaćeno kao crijeva svete Emerencijane koja izlaze iz njezina tijela, a njezino mučeništvo se smatralo rasporenjem utrobe. Stoga su je zazivali za bolesti trbuha.
Tvojim vjernim nevjerovanjem vjernima si objavio Boga i Gospoda cijele tvorevine, i počeo si blagoslivljati Onoga koji je radi nas zemnih primio tijelo, i pretrpio križ i smrt, i prikivanje čavlima i probadanje rebara iz kojih zahvaćamo život.
Kao sluga Boga-Riječi i njegovoga neizrecivoga utjelovljenja, zahvatio si u dubinu mudrosti apostole Tomo, pa si križem kao trskom ulovio duše i izvukao ih iz dubine obmane. Tako si mrežom svojih dogmi prosvijetlio cijeli svijet i prosvijetlio pomračene duše Hindusa svjetlošću bogospoznanja. Zato se radosno naslađuješ slave Kristove, pa ga moli da pomiluje duše naše.
(izvor)
Nebeska sreća je tako velika [...] tamo nema nikakovih muka ni suza, nikakve žalosti, nikakve tužbe, nikakve boli, nego samo radost i sreća. Tamo ćemo živjeti u društvu anđela, osobito u društvu našeg svetog Anđela Čuvara, u društvu naše drage Majke Marije, svetog Josipa, naših svetih zaštitnika, naših svetih roditelja i rođaka, prijatelja i znanaca. I sve će to uvijek trajati. O kako će to biti lijep i sretan život. Hoću li i ja sigurno u nebo doći?
(izvor)
[...] Zabilježeno je da je Augustin g. 1286. bio na putovanju u Pariz, »grad filozofa«, kako ga je bio nazvao sv. Albert Veliki.
Iz Rima je krenuo prema sjeveru sa suučenikom fra Giacomom Orsinijem, sinovcem kardinala De Rossi-Orsinija. Moralo je to biti u školskim praznicima, vjerojatno već u mjesecu kolovozu. Na papinskoj je stolici sjedio Honorije IV. (1285—1287), a dominikanskim je Redom kao magister generalis upravljao Munio Zamora (1285—1291).
S pismenim dopuštanjem generala išli su mladi studenti bez novaca od jednoga do drugoga samostana. Zadržali su se i u Bolonji, koja je bila važna za dominikanski Red ne samo zbog svoga sveučilišta, nego i zbog grobnice sv. Dominika, koju je bio do godine 1266, izradio kipar Nikola Pizanski uz pomoć nekih drugih umjetnika, a 1267. bijaše preneseno u nju svečevo tijelo uz velike svečanosti. Procesiju je vodio nadbiskup iz Ravene uz asistenciju više biskupa dominikanaca i pet stotina dominikanskih svećenika, koji su se sakupili na opći zbor Reda. U procesiji velikoga broja vjernika nalazio se i načelnik grada Bolonje s drugim odličnicima.
Pomolivši se na grobu patrijarke, krenuli su fra Augustin Kažotić i fra Giacomo Orsini dalje. U molitvi, u pobožnim razmatranjima i u razgovorima o Bogu i svecima prošli su kroz Modenu, Parmu i Piačencu. Prešavši rijeku Po približavali su se gradu Paviji, kad ih je iznenada zadesila nesreća.
Nijesu znali, da ih već od Rima slijede dva neprijatelja. Obitelj rimskih knezova Orsinija živjela je u krvavoj zavadi s rimskom kneževskom obitelji di Kazate. Orsini su otrovali jednoga rođaka knezova di Kazate, zato su se knezovi di Kazate zakleli na krvnu osvetu. Žrtva je imao biti fra Giacomo Orsini, koji je bio najmanje kriv i najmanje zaštićen.
Budući da su fra Giacomo (Ursius) i fra Augustin Kažotić čitav dan pješke putovali, bili su pred večer umorni. Sjeli su na obalu rijeke Ticina, da se odmore. Dok su pobožno molili, nasrnuše na njih dvojica zlikovaca, koji su, kako se kasnije saznalo, bili najmljeni od knezova di Kazate (Casate). Zlikovci »se baciše na njih kao dvije zvijeri na nedužne ovce, koje ne mogu da se obrane. Fra Giacomo Orsini, koji je bio prvi napadnut, proboden je bodežima, dok je njegov drug zadobio više teških rana. Kada su to izvršili, ubojice udariše kukavički u bijeg...«
Takva su krvava obračunavanja u 13. stoljeću bila u Italiji dosta česta. Da doskoči tomu zlu, osnovao je g. 1233. dominikanac fra Bartolomej iz Vičence svjetovnjački »Red braće vitezova Slavne Blažene Djevice Marije«. Red se brzo raširio u Bolonji, Mantovi, Modeni, Trevizu i u nekim drugim gradovima. Odobrio ga je papa Urban IV. 23. prosinca 1261. Članovi Reda, koje je narod kasnije prozvao veselom braćom (frati allegri ili frati gaudenti), imali su zadaću da stišavaju razmirice među krvno zavađenim obiteljima i da priskaču u pomoć u gradu i na javnim cestama onima, kojima je život bio u opasnosti.
Tako je u času, kad su u blizini Pavije najmljeni razbojnici ubili fra Giacoma Orsinija i ostavili na cesti izranjena fra Augustina Kažotića, prolazio onuda, vitez u bijeloj odori sa sivim plaštem, na kojem je bio izvezen crveni križ. Ime je vitezu bilo Pagano di Pietrasanta.
Vitez je uzeo Augustina Kažotića sa sobom u svoj zamak, gdje ga je liječio i izliječio, a Orsinija je dostojno pokopao. Ozdravivši, nastavio je Augustin Kažotić put u Pariz.
(izvor: Petar Grgec, Blaženi Augustin Kažotić i njegovo doba, preporučujem!)
Danas nosimo ime Petrovsko, a stoljećima se mjesto zvalo Konoba. Tragičan 28. studenoga 1943. kao da je izbrisao naše sjećanje na prošlost. U požaru su spaljena 94 domaćinstva, a ujedno su u spaljenom župnom dvoru nestali dokumenti i knjige koje su govorile o nama. Postali smo ne samo pogorelci, nego i ljudi bez prošlosti. Predanim radom, posebno franjevca i svećenika oca Paškala Cvekana prikupljeni su i sažeti mnogi povijesni podaci. [...] Razlog da se Petrovsko izvorno zvalo Konoba treba tražiti u inače poznatoj činjenici iz povijesti krapinskog kraja da su plemići iz Krapine i Kostela na području današnjeg Petrovskog na svojim posjedima imali vinograde, a uz njih i svoje ladanjske kurije, gdje se u podrumima čuvalo i dozrijevalo vino. Više takvih prostorija konoba na Petrovskom brijegu bile su i posebno poznate konobe pa je i taj prikladan brijeg zvan Konoba.
Konoba se spominje 1334.g. u najstarijem sačuvanom popisu župnih crkava u Zagrebačkoj biskupiji. Mjesto se svakako spominje i prije jer inače Arhiđakon Gorički Ivan ne bi u svojoj knjizi Statuta 1334.g. mogao zapisati: “ITEM ECCLESIA SANCTI PETRI DE CONOBA”. Na žalost, arhivska građa ne postoji za Konobu sve do 17.st.
Na današnjem mjestu u samom Petrovskom sagrađena je župna crkva u čast svetog Petra, a po nekim značajkama građena je u stilu gotike. Od 1661.g. se uz crkvu spominje i župni dvor. Nedaleko od same župne crkve na brdu iznad mjesnog groblja koje je na toj lokaciji od 1710-1730 g. nalazi se kapela svetog Benedikta, a sagrađena je između 1749. i 1758.g. U široj okolici nalazi se još nekoliko manje važnih kapelica.
[...] Pod konac 19. st. osnovana je općina Konoba sa sjedištem u Krapini. Dugo se vodila borba da Konoba postane samostalna općina sa sjedištem u Konobi, odnosno Petrovskom. Do odcjepljenja je došlo 1904. g. i u novooblikovanoj općini prvi načelnik je bio Mijo Hršak. Prijelomna je godina 1943. kada je u požaru spaljena i općinska zgrada, a općina je formalno dokinuta 1956. g. Općina Petrovsko je ponovno ustrojena 20. travnja 1993. g. u slobodnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj kao dio Krapinsko-zagorske županije.
(izvor)
