petak, 30. lipnja 2017.

Nema dovoljno viteških redova s kardinalima zaštitnicima

Papa Franjo otpustio je kardinala Gerharda Müllera


(Rim) Papa Franjo otpustio je kardinala Müllera koji više nije pročelnik Kongregacije za nauk vjere.

Müllera, koji je prije toga bio regensburški biskup, papa Benedikt XVI. doveo je u lipnju 2012. u Rimsku kuriju da preuzme središnju zadaću čuvara pravovjerja. Dana 2. srpnja 2012. preuzeo je svoju službu. Između pape Franje i njemačkog kurijalnog kardinala odnos je postajao sve hladniji. U sukobu oko Biskupske sinode o obitelji i posinodskoj pobudnici Amoris laetitia pao je na ništicu. Kardinal se žestoko usprotivio promjeni katoličkoga nauka o braku i moralu, a da pri tome nije izravno kritizirao Papu. U posljednje se vrijeme sve više špekuliralo o mogućem otpuštanju.

Zbog obrane tradicionalnog nauka kritiziran je kao „Papin protivnik“

Što su papa Franjo i njegovo izravno okruženje kojemu kardinal Müller nikada nije pripadao, očitije stvarali gotove činjenice glede pripuštanja rastavljenih ponovno civilno oženjenih Pričesti, to je njemački kardinal žešće potvrđivao da nitko ne može mijenjati Isusov tradicionalni nauk, čak ni sam papa. Činjenica da je on pobudnicu Amoris laetitia čitao u svjetlu tradicionalnoga nauka bila je dostatna da ga se uvrsti među „Papine protivnike“.

Na početku druge Biskupske sinode o obitelji kardinal Müller spadao je među 13 kardinala koji su podigli prašinu svojim spektakularnim protestnim pismom papi Franji. Podigli su svoj glas protiv sinodske režije koja im je htjela dodijeliti ulogu čistih statista, a činilo se da su rezultati već unaprijed bili određeni.

Odonda su Franjina vrata za pročelnika Kongregacije za nauk vjere bila zatvorena. Ne stoga što je kardinal bio u krivu, nego jer je tim pismom osujećena strategija papinskog okruženja.

Sukob koji se sve više zaoštravao

Franjo je čekao s otpuštanjem točno do isteka petogodišnjeg mandata. Otpuštanje se moglo dogoditi već u ožujku 2013. godine jer izborom novoga pape padaju sve kurijalne službe. Franjo se pak pribojavao odmah provesti radikalne zahvate i potvrdio je veći dio suradnika kako je i vatikanski običaj. Korak po korak potom je izmijenio vodeće predstavnike kurije. Prve glave koje su pale bile su glave eksponiranih „racingerovaca“ kao kardinal Piacenza, pročelnik Kongregacije za kler, državni tajnik Bertone, kardinal Cañizares, pročelnik Kongregacije za bogoštovlje i kardinal Burke, pročelnik Vrhovnoga sudišta Apostolske signature.

Mali formalizam da se kardinala Müllera ostavi cijeli mandat u službi i da se sada iskoristi tako reći legitimnu mogućnost za postavljanje novoga čovjeka, ne može zavarati o radikalnosti ovoga zahvata u sve žešćoj borbi oko usmjerenja Crkve.

Otpuštanjem pročelnika Kongregacije za nauk vjere ravnoteža u Vatikanu koju je papa Franjo već više puta prodrmao sada je opasno poremećena. S posljedicama koje se u ovome trenutku ne daju predvidjeti.

Tekst: Giuseppe Nardi

Izvor: http://www.katholisches.info/2017/06/kardinal-gerhard-mueller-von-papst-franziskus-entlassen/

četvrtak, 29. lipnja 2017.

Fatima

Negdje oko početka korizme ove godine našao sam se u kasnijim prijepodnevnim satima u crkvi Gospe Lurdske u Zvonimirovoj ulici u Zagrebu. Onamo inače dosta rijetko zalazim, ali toga dana mi je bilo usput, pa sam se otišao nakratko pomoliti. Vidjevši normalne postaje križnog puta te gotovo praznu crkvu, odlučio sam izmoliti tu pobožnost.

Za one koji nisu ondje bili, ovako izgleda unutrašnjost crkve (slika s interneta).

Negdje pred kraj križnog puta, podigao sam pogled i iznad jedne od postaja ugledao na zidu napisano
POKORA
POKORA
POKORA

Ove je riječi u Lurdu Gospa rekla Bernardici, a mene su odmah podsjetile na Fatimu gdje je anđeo iste riječi snažnim glasom kazao trima pastirićima.

Nije mi baš na čast, ali taj me događaj nije potaknuo na neku sitnu žrtvu ili mrtvljenje, nego sam još istoga dana isplanirao put u Fatimu kupivši kartu za avion i rezerviravši smještaj. Iako o tome nisam do tada razmišljao, zapravo je bilo prilično jasno da ove godine, na stotu godišnjicu Gospinih ukazanja, trebam ići onamo.

utorak, 27. lipnja 2017.

Gostujući autor - “A gle dima i tame!”

Najprije jedna napomena. U glavnoj tezi sljedećeg članka se potpuno slažem s autorom i to sam već, čini mi se, i spominjao usputno na ovom blogu. Mislim da nije osnovni cilj ovog teksta uvjeriti ikoga da se u Međugorju ukazuje đavao, a ne Gospa. Meni Međugorje ne predstavlja ništa u životu, ali oni kojima je bitniji dio življenja katoličke vjere teško da će promijeniti stav pročitavši članak na nekom blogu. Kako ja razumijem, autor želi naglasiti da se protivljenje međugorskom fenomenu ne može temeljiti samo na teorijama nekih čisto ljudskih zavjera: franjevci u stoljetnom sukobu s biskupima, pohlepa, duhovna oholost itd. To upozorenje je sasvim na mjestu i namjenjeno je prije svega onima koji su u pogledu Međugorja već skeptični ili ga negativno prosuđuju. (TB)


“(…) Što je vrijedilo za njih, vrijedi i danas kad smo gotovo pa uvjereni svi po redu da nema nečistih duhova. Počesto i sami pastiri – žeteoci Božji ne vjeruju da postoje takvi duhovi. Ili ih možda slabo prepoznaju i otkrivaju, te onda nisu od prave koristi svojemu puku. (…)”

Te riječi iz razmišljanja don Ivana Bodrožića koje su nedavno objavili neki portali padaju na pamet autoru ovoga teksta pošto je pročitao članak mr. Snježane Majdandžić-Gladić “O međugorskim zelotima…”. Članak je doista vrijedan hvale, zbog hrabrosti i sposobnosti autorice da neuvijeno kaže i bjelodano pokaže da se u Međugorju nikad nije ukazala Gospa, ali u tom tekstu kao da se uopće ne računa s mogućnošću da se ondje ukazao i ukazuje đavao. To pomalo podsjeća na čudno tumačenje koje o onom poznatom mjestu iz Poslanice Efežanima kako “nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego (…) protiv zlih duhova” možemo naći u knjizi Josepha Ratzingera “Isus iz Nazareta” (I., str. 186), a nije zanemariva ni činjenica da ćemo, recimo, u enciklikama Lava XIII., Pija IX., X., XI. i XII. spomen pakla i vražjeg djelovanja na ljude naći skoro pa nigdje. Prisjetimo se i poznatih amsterdamskih ukazanja takozvane Gospe Svih Naroda koja negda bijaše Marija: povjerenstvo koje ih je ispitalo bilo je zgroženo i zaključilo je da se ne radi o Gospinim ukazanjima, ali je pojavu pošto-poto htjelo svesti na naravne, ljudske uzroke, ne dopustivši mogućnost da su posrijedi mimonaravne, đavolske objave. Naposljetku je novi biskup ukazanje priznao. Kad se ustraje na tome da se ne ukazuje nitko, onda se ako se ispostavi da se netko ipak ukazuje zaključi da je taj netko zacijelo nebesnik.

“Sve sami izmišljaj i umišljaj!” kaže biskup Perić na jednome mjestu u svom nedavno objavljenom tekstu o međugorskim ukazanjima u prvih sedam dana. Ali što ako npr. nekom salezijancu u Kanadi zrnca međugorske krunice postanu zlatna, i neki se naš svećenik gledajući zanesenu međugorsku vidjelicu osvjedoči da sve ipak nije samo umišljaj i izmišljaj? Što se događa kad đavla “izbacimo iz jednadžbe”, pokazuje nam i jedan nedavno snimljen igrani film (“Sezona lova”), u kojem John Travolta (naime njegov lik, Srbin) Robertu De Niru (njegovu liku) priča kako se uvjerio u Božju opstojnost prisustvujući ljudskim zlodjelima prestrašnim a da bi mogla potjecati samo od čovjeka. “Travolta” je iz jednadžbe bio izbacio đavla, pa je naposljetku morao na njegovo mjesto ubaciti Boga, đavolske poticaje pripisati Bogu, đavla smatrati Bogom.

Ako đavla izuzmemo iz međugorske jednadžbe, na koncu ćemo božanskima početi smatrati npr. ekstaze međugorskih vidjelaca, međugorska sunca, pa i međugorski četvrtak jer štovatelju sunca Braci, o kojemu je nedavno film snimio autor igranog filma o Međugorju Jakov Sedlar, četvrtak je novi Dan Gospodnji, kao što je bio i Sai Babi, koji je o sebi rekao da je onaj isti koji se nalazi i u Međugorju…

Ovih dana aktualne su kod nas navodne Gospine objave predsjedniku Svećeničkoga marijanskog pokreta don Stefanu Gobbiju, čiji je nasljednik, don Laurent Larroque, uz pomoć vlč. Marinka Miličevića, bivšeg isusovca, a sada svjetovnog svećenika koji je kancelar Gospićko-senjske biskupije, duhovnik Zajednice Injigo i odgovorna osoba za Svećenički marijanski pokret u Hrvatskoj, 22. lipnja u Udbini posvetio hrvatski narod Bezgrešnom Srcu Marijinu. U jednom tekstu o tim objavama na početku se kaže: “Navodna unutarnja čuvenja o. Stefana Gobbija prošarana su tako brojnim obmanama, doktrinarnim zabludama i lažnim proročanstvima te će biti dovoljno navesti tek nekoliko izvadaka iz Plave knjige da se jasno pokaže kako taj spis nije, kao što se tvrdi, božanski nadahnut, nego su posrijedi osobna razmišljanja o. Stefana Gobbija.” No može li itko povjerovati da se doista radi o pukim Gobbijevim osobnim razmišljanjima, izmišljanjima ili umišljanjma? Teško. Pa znači li to onda da su ipak posrijedi nebeske, Gospine objave? Nipošto. Zato se u tom članku ipak, hvala Bogu, dodaje: “Ako pak o. Gobbi ustraje na tome da se ne radi o njegovim osobnim razmišljanjima, mora se zaključiti da su onda posrijedi đavolja duhovna očitovanja, jer neke od tih poruka oprečne su nauku Svete Crkve Katoličke.” (http://www.catholicdoors.com/isit/isit01.htm)

Poznati egzorcist mons. Andrea Gemma na pitanje o međugorskim vidiocima: “A ako navodni vidioci stvarno vide Gospu?” odgovara: “Onda vide Sotonu koji se lažno predstavlja. Jer Sotoni je jako stalo da raskoli Crkvu, suprotstavi dvije struje jednu drugoj: za Međugorje i protiv Međugorja. (…)” (http://unamsanctamcatholicam.blogspot.hr/2011/04/bishop-and-exorcist-andrea-gemma-on.html)

U “Ogledalu pravde”, na žalost, slabo se računa s tom mogućnošću. Ipak, na nekim je mjestima natuknuta. Na primjer:

“12. XI. 81: (…) Pod jednom od najsvetijih molitava Crkve, pod Vjerovanjem [i to na “rođen od Marije vazda Djevice”], pojava se ‘iz sveg grla’ smije. Tko će nas uvjeriti u ozbiljnost takve pojave i molitve? Da netko to sve ne ismijava?”

“8. XII: (…) ‘Ispod njezinih nogu i oko nje tama i dim tu se širili. (…)’ To se događa na svetkovinu Bezgrješnoga začeća! Dan Najčistije, bez iskonske ljage, a gle dima i tame! Tko to ubacuje tamu i dim oko najsvetije ljudske osobe?”

U “Međugorskim stranputicama”, članku biskupa Perića, možemo pročitati i ovo:

“(…) Ne čudimo se nekadašnjoj ‘međugorskoj djeci’ što svoje nesavršeno vjeronaučno znanje pripisuju Blaženoj Djevici Mariji, nego se čudimo tadašnjim svećenicima, župnim vikarima u Međugorju, fra Tomislavu Vlašiću (…) i fra Slavku Barbariću (…), kako su mogli upisivati takve upitne i heretične rečenice. Kao da su pretpostavljali da se radi o novim spoznajama koje će usvajati ne samo pojedinci i skupine vjernika, koji čeznu za ‘čudesima’ i ‘ozdravljenjima’, nego će i sama Crkva mijenjati svoj biblijski i učiteljski nauk!”

“Je li to samo psihogena proizvođevina dječje mašte i psihe? Ili je neka čudnovata sila uplela svoje prste u ovaj fenomen?”

Valja se upitati: Ako su fra Tomislav Vlašić i fra Slavko Barbarić zapisivali “Gospine” rečenice za koje su znali da su heretične, nije li to dokaz autentičnosti tih rečenica, dokaz da ih je prije će biti izrekla “neka čudnovata sila” nego smislili fratri ili djeca. I koja li bi to čudnovata sila bila? Zar nam je tako teško imenovati je, nazvati je đavlom? Očito jest.

A zapravo nam mnogošto postaje jasnije, pa i lakše, ako priznamo đavlovo postojanje i djelovanje na ljude. Zar nam nisu npr. Kuran i Muhamed jasniji i zar ne postajemo i sućutniji prema Muhamedu ako ne mislimo da je on smislio, nego da mu je đavao prerušen u anđela Gabriela objavio da Isus nije umro na križu, nije uskrsnuo, nije Božji Sin, nije Spasitelj i Otkupitelj, nije obećao poslati Duha Svetoga, nego Muhameda… Strašno je dopasti đavolovih kandža.

Oni koji brane istinu da se u Međugorju Gospa nikad nije ukazala u manjini su i plivaju protiv struje. Zaslužuju priznanje za hrabrost, pogotovo ako su iz Hrvatske. Njihov je put uzbrdast i trnovit, rekao bi biskup Žanić. Međutim istinu o međugorskom fenomenu cjelovitije bismo, suosjećajnije i djelotvornije branili kad bismo ozbiljnije uzimali u obzir mogućnost da međugorski vidioci doista vide, ali ne Gospu, nego đavla prerušenog u Gospu, i vjeruju da je to Gospa.

Molimo li se za njih? Njima je “Gospa” jednom rekla da se ne trebaju moliti za sebe, jer da ih je ona već najbolje nagradila. Ako se ni mi za njih ne molimo i zbog njih ne plačemo, na to nas je nagovorio đavao, a ne Gospa. O njemu znamo i da ga, kako kaže sv. Ivan od Križa u “Usponu na goru Karmel” (2. knjiga, 11. poglavlje), jako veseli čovjekova žudnja za privatnim objavama. U “Kršćanskom savršenstvu” (Živan Bezić, izd. 1986., str. 412) čitamo o karizmama da se tko ih ima nema čime dičiti, a tko ih nema, neka ih i ne želi, jer bi to mogao iskoristiti đavao da podmetne lažna viđenja i objave (ovo je, usput budi rečeno, sasvim dovoljan razlog za osudu karizmatskog pokreta, čim se taj pokret može zvati tako kako se zove). Znajući sve to, zar možemo ustrajati na tome da u Međugorju, kad je riječ o ukazanjima i objavama, nema ničega osim ljudskih izmišljotina i umišljaja?

srijeda, 21. lipnja 2017.

Tradicionalne mise u crkvi sv. Martina 23., 24. i 25. lipnja 2017.

Prenosim s google grupe Tradicionalna Misa:
Vlč. Jérôme Bücker iz Svećeničkog bratstva sv. Petra služit će u zagrebačkoj crkvi sv. Martina tradicionalne latinske mise po sljedećem rasporedu:

petak, 23. lipnja u 19 sati navečer (svetkovina Presvetog Srca Isusova),
subota, 24. lipnja u 9 sati ujutro (svetkovina sv. Ivana Krstitelja),
nedjelja, 25. lipnja u 11,30 sati - (anticipirana proslava blagdana sv. Ladislava, zaštitnika Zagrebačke nadbiskupije).

A ja dodajem: odite se u petak pomoliti u baziliku Srca Isusova u Palmotićevoj oko 18:30 (novusordo misa u 17 bi trebala već završiti dok je iduće slavljenje u 19 sati) i onda dođite u sv. Martina slušati misu koju je slušala sv. Margareta Marija Alacoque te proslaviti ovaj lijepi blagdan kako ga je slavio primjerice bl. Ivan Merz.

Dodano 24.6.2017. u 20:58. Evo samo jedna slika od petka.

utorak, 20. lipnja 2017.

Duhovna lirika utorkom 50


Paul Verlaine
(preveo Milan Pavelić)

MISTIČNI RAZGOVOR (izvadak)

I.
Moj Bog reče: »Ljubi me, moj sinko! Gle mi
Probit bok i Srce, što sja i krv lije,
Noge, što suzama Marija ih mije,
Bolna leđa, koja grijeh tvoj satire mi,

I ruke. I križ gle, žuč i čavle te mi,
I sve to te uči, da ti ljubiti je
U tom gorkom svijetu, gdje se tijelo smije,
Samo moje Tijelo, Krv i besjede mi.

Nisam li do smrti ja te milovao,
Moj brate u Ocu, Duhom dijete moje,
I nisam li strado ko što pisano je?

Nisam li tjeskobu svu ti projecao,
Znojio se znojem tvojih noćnih jada,
Prijatelju tužni, što me tražiš sada?

ponedjeljak, 19. lipnja 2017.

Sa smiješkom na licu i s obmanjivačkom retorikom


Nasmiješeno normaliziranje spolne izopačenosti
Najprije preljub, zatim sodomija

Christopher A. Ferrara
7. lipnja 2017.


Upoznajte o. Jamesa Martina, SJ, nadnaprednjaka, za LPBT-zajednicu i "homobrak" zauzetog prijatelja pape Bergoglia, koji ga je upravo imenovao savjetnikom vatikanskom Tajništvu za komunikacije, koje nadzire vatikansku televiziju, radio i društvene medije. Pratitelji ovoga crkvenog podrivača dobro poznaju njegov boležljiv smiješak i prilično tetkast način na koji odgovara na opravdane kritike od strane pravovjernih katolika dok radi na potkopavanju trajnoga naučavanja Katoličke Crkve o spolnim pitanjima, uključujući njezinu trajnu osudu unutarnjeg zla sodomije kao grijeha koji vapi u nebo za osvetom.

subota, 17. lipnja 2017.

Iskvaren

Robert J. Siscoe

Lutherove zablude o opravdanju


Dok se približavamo 500. godišnjici protestantske pobune i planiranoj "komemoraciji" toga događaja od strane modernistâ u Rimu, prigoda je da se podsjetimo na Lutherove zablude i krivovjerja o opravdanju, kao i na neposredne plodove koje su proizveli (Mt 7,20). Vidjet ćemo da Lutherovo naučavanje o opravdanju samo vjerom (sola fide) nije jednostavno "vjera bez djelâ", kako neki zamišljaju, nego je ukorijenjeno u posve različitom shvaćanju vjere, koja da opravdava i spašava čovjeka ne zahtijevajući posluh moralnom zakonu. Vidjet ćemo također da su te zablude bile ukorijenjene u preziru spram Božje svete pravde i Božjega moralnog zakona, ujedinjenom s posljedičnim iskrivljavanjem božanskog milosrđa – vrlo slično zabludama kojima su se zarazili mnogi današnji crkveni dostojanstvenici.

Na početku važno je napomenuti da protestanti kad rabe nazive "vjera", "milost" i "opravdanje" misle nešto sasvim drugo nego katolici. To je važno imati na umu ako ikad budemo raspravljali s protestantom.

Prije nego što se pozabavimo spomenutim zabludama, a da bismo pročistili svoje poimanje, prisjetit ćemo se ispravnih nazora o vjeri, milosti i opravdanju, kako ih naučava Bog preko svoje Crkve.

utorak, 13. lipnja 2017.

Tradicionalna misa na Tijelovo u 11:30 u sv. Martinu

Prenosim s google grupe Tradicionalna Misa:
Na Tijelovo 15.6.2017. u 11,30 sati bit će u crkvi sv. Martina u Zagrebu služena tradicionalna latinska Misa, a nakon mise i Blagoslov s Presvetim oltarskim sakramentom.

Dodano 15.6.2017. u 15:40. Dvije današnje fotografije, jedna s mise i jedna s blagoslova.


ponedjeljak, 12. lipnja 2017.

Pristanak razuma uz istinu slušanjem primljenu


Besmisao "pomirene različitosti"

Christopher A. Ferrara
6. lipnja 2017.

U svojoj proročkoj enciklici Mortalium animos, zabranjujući katoličko sudjelovanje u nastajućem "ekumenskom pokretu" protestantskog podrijetla, papa Pio XI. osudio je nazor, koji su tada promicali katolički praekumenisti, da će "razni narodi – premda se međusobno razlikuju u stanovitim vjerskim pitanjima – bez većih poteškoća ostvariti bratski sporazum ispovijedajući određene vjerske istine koje oblikuju nešto poput zajedničkoga temelja duhovnoga života". Taj nazor, kaže Pio, zasniva se na "krivome mišljenju koje smatra sve vjere više-manje dobrima i hvalevrijednima". Upravo tu zabludu, kao što mora priznati svaki pošten promatrač, u stvarnosti je glavnina crkvenog vodstva kroz proteklih pedeset godina prihvatila.

Tu zabludu nije moguće braniti ni obrazloženjem da se "ekumenizam" između Katoličke Crkve i onih koji ispovijedaju da su kršćani opravdano provodi poradi "promicanja kršćanskog jedinstva". Jer se, na čemu je Pio XI. s pravom ustrajao, a što bi i sam razum savjetovao, "jedinstvo kršćana može promicati jedino promicanjem povratka u jedinu istinitu Kristovu Crkvu onih koji su od nje odijeljeni, jer su je u prošlosti nesretno napustili. Jedinoj istinitoj Kristovoj Crkvi, kažemo, koja je svima vidljiva i koja treba ostati, u skladu s voljom svojega Utemeljitelja, točno jednakom kako ju je On utemeljio."

To jest: ne može biti kršćanskog jedinstva bez ispovijedanja iste vjere, koje znači pristanak uz iste nauke "božanski objavljene religije" koji bi, kako je upozorio Pio XI., bili odbačeni ako bi se "ekumenizam" dovelo do njegova logičkog zaključka. Jer božanska se objava sastoji baš u samim riječima koje su izrekli Utjelovljena Riječ, apostoli i Učiteljstvo Crkve utemeljene od Krista, koje je božanski objavljenu religiju tijekom stoljećâ vjerno prenosilo i objašnjavalo.

Prema tome, kao što je Protumodernistička prisega zahtijevala od bogoslovâ, svećenikâ i teologâ da priznaju – prije nego što je i ona odbačena nakon II. Vatikanskoga koncila, zajedno s naučavanjem Pija XI. – kršćanska je vjera "pravi pristanak razuma uz istinu slušanjem primljenu od vanjskog izvora. Tim pristankom vjerujemo, zbog autoriteta najistinoljubivijeg Boga, da je istinito ono što je kazao, posvjedočio i objavio osobni Bog, naš Stvoritelj i Gospodin."

No protestanti raznih vrsta, kako je Pio XI. s pravom primijetio, ne ispovijedaju istinu koja je slušanjem primljena od vanjskog izvora, koji je u konačnici sam Bog, nego mješavinu objavljene istine i ljudske zablude, ono što je papa Pio nazvao "osakaćenom i iskvarenom inačicom Kristova nauka". Tu neuvijenu prosudbu o mnogolikoj protestantskoj religiji također su međutim crkveni vođe odbacili jer "ekumenizam", kojemu je bilo omogućeno da provali u Crkvu, u praksi je zbrisao nužnost pravog nauka – onoga što je Bog objavio – za spasenje duša.

Ne bi nas trebalo iznenaditi što je taj bezmjerno razoran razvoj crkvenih zbivanja, koji do u slovo ispunjava zloslutne proročanske riječi Pija XI., sadašnji zaprematelj Petrove stolice uzdigao na novu razinu. Dana 3. lipnja u svojem obraćanju masovnom skupu bučnoga, svekršćanskoga "karizmatskog pokreta" papa Bergoglio pokazao je svoj uobičajeni prezir prema nauku objavljenom od Krista i apostolâ, izjavivši da je "mir moguće postići kroz našu ispovijed da je Isus Gospodin".

A što ćemo s golemim doktrinarnim razlikama između katolicizma i "osakaćene i iskvarene inačice Kristova nauka" u raznim protestantskim zajednicama? Kao što je Franjo priznao: "Ali ako naglašavamo razlike, u ratu smo, ne možemo naviještati mir." "Ekumenski" odgovor na taj "ekumenski problem" jednostavno je prilagodba razlikama! Tu je Franjo izložio konačnu zabludu "ekumenskog pokreta":
"Među nama postoje razlike. Ali to je očito. Postoje razlike. No želimo biti [s dramatičnim naglaskom, koji pokazuje da se očekuje pljesak] pomirena različitost. Ne zaboravite tu riječ, nego je recite svakomu: pomirena različitost! A ta riječ nije moja, nije moja. Izrekao ju je luteranski brat. Pomirena različitost."

"Pomirena različitost" potpuna je besmislica. Ne može biti pomirbe između nauka koji jedan drugomu proturječe. Stoga položaj jedine prave Crkve božanski dodijeljen Katoličkoj Crkvi, sedam od Boga ustanovljenih sakramenata, žrtveno svećeništvo, papino prvenstvo, nezabludivost Učiteljstva, nerazrješivost ženidbe i unutarnju nemoralnost kontracepcije, abortusa i sodomije nije moguće pomiriti s naukom religijskih sljedbi koje niječu svaku od tih istina. Jaz je nepremostiv, i upravo je zato Pio XI. ustrajao na tome da je jedini put ka kršćanskom jedinstvu povratak odmetnikâ u jedinu pravu Crkvu.

Nije Franjo izumio novotariju "pomirene različitosti", koja se pojavila s krivovjernim naučavanjem kardinala Lea Jozefa Suenensa, čiji spisi o toj temi pozivaju na nakaradu "teološkog pluralizma" u Crkvi. Nimalo iznenađujuće, papa Bergoglio rekao je gomili od 50 000 ljudi: "Važno je čitati djelo kardinala Suenensa o tome. Veoma važno."

Katolički um zgranut je pred prizorom ovog pontifikata, koji je vrhunac svakoga razornog crkvenog trenda u proteklih pedeset godina. Međutim ne možemo odvratiti pogled od toga prizora i ponašati se kao da nemamo papu. Možemo samo razotkrivati što se događa i zakonito prosvjedovati protiv toga radi istine koja nas oslobađa i moliti pritom za pospješenje božanski određenog obrata ove besprimjerne krize u Crkvi.

Početak toga veličanstvenog protuprevrata označit će posveta Rusije Bezgrešnom Srcu Marijinu koju će izvršiti svet papa u zajedništvu s hijerarhijom koja se vratila na put s kojega je toliki dio ljudskog elementa Crkve tako tragično zastranio počevši od kobne 1960., kada je Treća tajna imala biti objavljena, ali ju je umjesto toga zataškao sam papa koji ju je trebao objaviti.

http://www.fatimaperspectives.com/fe/perspective1022.asp

nedjelja, 11. lipnja 2017.

Pouke starca Pajsija o ekumenizmu


Primjetio sam da je bitno.net počeo sve češće objavljivati "pouke" nekog Starca Pajsija, istočnoraskolničkog grčkog monaha koji je živio u 20. stoljeću. Predlažem zato uredniku koji se tako oduševio starcem da prevede i pokoju njegovu riječ o ekumenskoj svejeresi i rimokatolicizmu. Vjerujem da će i sam naći grčke izvornike ili srpske prijevode, a meni je bilo najlakše potražiti nekoliko tekstova u engleskom prijevodu.

A Private Letter Concerning Ecumenism

An Invitation From The Pope To Elders Paisios and Porphyrios

Elder Paisios the Agiorite on Ecumenism

Elder Paisios of Mount Athos Against Ecumenism

Ecumenism and Tradition according to the Elder Paisios

subota, 10. lipnja 2017.

"Troppo santo!"

Postoje li u Crkvi proskripcijski popisi za „konzervativce“ i „tradicionaliste“

Postoji li novi „Sodalitium Pianum“, ovaj put pak s modernističkim predznakom? Talijanski tradicionalni blog Messa in latino govori o stvaranju jedne nove „mreže“ u Crkvi.

petak, 9. lipnja 2017.

Dogodi se, razumljivo je

Vijest Katoličke tiskovne agencije BK BIH o vjeronauku.

Lijepa fotografija koja je poslužila za ilustraciju. 

Izvor fotografije.


Ups!

Naravno, osoba koja je birala ilustraciju imala je sasvim normalnu katoličku intuiciju. Možda je i vama ova minorna situacija izmamila barem smiješak na lice, ali taj osmijeh brzo postane gorak kad razmislimo zašto je trebalo "potegnuti" u Ameriku za naći ilustraciju normalno odjevene časne sestre koja podučava djecu katekizmu.

četvrtak, 8. lipnja 2017.

Kardinal Robert Sarah: „To je dijabolično... oni uništavaju Crkvu“

Kardinal Sarah „To je dijabolično..., oni uništavaju Crkvu“ 
– Poziv na primanje Pričesti na usta klečeći


(Milano) Predavanjem kardinala Roberta Saraha, pročelnika rimske Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu jučer je u Milanu počeo četverodnevni međunarodni Kongres Sacra Liturgia o svetoj liturgiji. S posebnom napetošću u Svečanoj dvorani Katoličkog sveučilišta svetoga Križa očekivan je početak s kardinalom Sarahom, jednim od najpoznatijih predstavnika Crkve.

U svojem pozdravu biskup Dominique Rey iz Toulon-Frejusa upozorio je na pogovor koji je Benedikt XVI. napisao za najnoviju knjigu kardinala Saraha: „Snaga tišine“.

„Zbog ovog pogovora netko je izgubio samokontrolu.“

subota, 3. lipnja 2017.

Samo jedna

Pobjeda Bezgrješnog Srca: „samo jedna vjera, samo jedno krštenje, samo jedna Crkva, Sveta, Katolička, Apostolska“.

Dvije stogodišnjice:
Fatima i Oktobarska revolucija


Pobjeda Bezgrješnog Srca Marijina koju Gospa obećava u Fatimi, nije samo nagrada Neba onima koji slijede Mariju sve do vrha Kalvarije, nego pobjeda na zemlji „samo jedne vjere, jednoga krštenja, samo jedne Crkve, Svete, Katoličke, Apostolske“. To je odgovor koji je Gospa dala na protukršćansku Oktobarsku revoluciju uoči njezinog izbijanja 1917. godine. A to je, sto godina kasnije, naša bitka koja će se nastaviti sve do konačne pobjede.

Među mnogim obljetnicama koje se obilježavaju 2017. godine, dvije se ističu zbog vremenskog podudaranja, ali i zbog svoje očite oprečnosti: Fatima i Oktobarska revolucija.

U mjestu Cova da Iria, blizu Fatime, jednom zabitnom portugalskom selu, Gospa se ukazala trima pastirima šest puta uzastopce od 13. svibnja do 13. listopada 1917. godine, povjerivši im poruku za čovječanstvo. U Petrogradu, glavnome gradu Rusije, od veljače do listopada iste godine, dogodila se revolucija koja je ušla u povijest upravo jer je i ona umišljala da se obraća čovječanstvu. Ono što ova dva događaja koja su se zbila u istim mjesecima imaju zajedničko jest to da su oba nositelji sveopće poruke. Međutim, socijalistička i egalitarna poruka pokazala je tijekom jednog stoljeća svoj razorni domašaj. Fatimska poruka suprotstavlja zabludama koje će Rusija proširiti po svijetu poruku nade koja kulminira u riječima: „Na koncu će moje Bezgrješno Srce pobijediti“.

Revolucionarna gibanja koja su se iz Rusije proširila po cijelome svijetu dosegla su svoj vrhunac prodrijevši unutar same Crkve Katoličke koje je danas, čini se, najveći čimbenik pomutnje u svijetu. No samo će unutar Katoličke Crkve moći nastati – i već je nastao – pokret reakcije na ideološku Revoluciju čiji je glavni pokretač bila Rusija. Posljednja tajna koju je objavila sestra Lucija, Fatimska vidjelica, opisuje kaznu kozmičkih razmjera koja će se sručiti na neraskajano čovječanstvo, ali istodobno pokazuje koji je lijek ovoj kazni u povijesnom vremenu u kojemu živimo: „Samo jedna vjera, samo jedno krštenje, samo jedna Crkva, Sveta, Katolička, Apostolska“.

Ove riječi Majke Božje sestri Luciji znače da ne smijemo pronalaziti izvan Crkve odgovor na teške pogibelji koje prijete svijetu. Neki posvećuju svoju energiju proučavanju gospodarskih problema koji nas ugrožavaju: drugi gube svoje vrijeme u složenim geopolitičkim raščlambama: drugi opet ograničavaju svoje raščlambe na sukob kultura i civilizacija; na koncu: ima i onih koji upozoravaju na religiozni domašaj pitanja, ali se gube u samozavaravanju o ekumenskom zagrljaju među religijama. Svi oni, iako mogu uhvatiti djelomične vidike problema, varaju se na dubljoj razini.

Riječi „samo jedna vjera, samo jedno krštenje, samo jedna Crkva“ potvrđuju da samo Katolička Crkva može reći svijetu riječ istine. A ova istina ona je ista koju je Isus povjerio svojim učenicima, rekavši im: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se!“ (Mk 16,16)

Poslanje koje Isus povjerava apostolima i njihovim nasljednicima jest naviještanje cjelovite poruke istine i spasenja. Istinu Katoličke Crkve, njezino božansko podrijetlo, njezinu jedincatost, ono što nam daje ovlast reći da izvan nje nema spasenja, pokazuju njezina temeljna obilježja, njezine razlikovne crte koje ispovijedamo od IV. stoljeća u nicejsko-carigradskome simbolu vjere: Credo unam, sanctam, catholicam et apostolicam Ecclesiam. A Gospa se ne izražava drukčije kada jasno izriče ove riječi: „samo jedna Crkva, Sveta, Katolička, Apostolska“.

Crkva je od svojega utemeljenja jedna i nepodijeljena u svojemu nauku, u svojim sakramentima i u svojoj vlasti; ona je sveta, čista i bez mrlje, nikada grješna, premda u sebi obuhvaća grješnike; ona je katolička, to jest sveopća, predodređena za proširenje po svijetu samo jednoga Kristova Krštenja i jedinoga spasenja; apostolska je jer je utemeljena na neprekinutoj sukcesiji svojih pastira, od svetoga Petra, od apostola sve do dana današnjega.

Ovi pastiri nisu bezgrješni u svojemu ponašanju, ni nezabludivi u svojemu učenju, osim ako nije posrijedi Rimski Prvosvećenik koji neko učenje formulira na izvanredan način, ex cathedra, ili pak na redoviti način kojim potvrđuje trajno Učiteljstvo koje izriče Tradicija.

Može se dogoditi da se jedan papa zbilja odrekne svojega poslanja koje se sastoji u utvrđivanju braće u vjeri i u propovijedanju cjelovitoga Evanđelja svakome stvorenju. Isus nam pak jamči da vrata paklena nikada neće nadvladati, čak ni u slučaju nevjere njegova Namjesnika (Mt 13, 16-20). Sotonin dim može prodrijeti u Crkvu i obaviti Petrovu stolicu, ali tko i dalje ispovijeda svoju vjeru i živi u skladu s njom, ne treba se ničega bojati jer Gospine riječi sadržavaju i obećanje pomoći onomu tko ostane vjeran, kao što je Ona to bila na savršen način tijekom muke Kristove. U tim mračnim časovima cijela vjera Crkve koja se rađala bila je sadržana u Prečistom i Bezgrješnom Srcu Marijinom. A pobjeda Bezgrješnog Srca Marijina koju Gospa obećava u Fatimi, nije samo nagrada Neba onima koji slijede Mariju sve do vrha Kalvarije, nego pobjeda na zemlji „samo jedne vjere, jednoga krštenja, samo jedne Crkve, Svete, Katoličke, Apostolske“. To je odgovor koji je Gospa dala na protukršćansku Oktobarsku revoluciju uoči njezinog izbijanja 1917. godine. A to je, sto godina kasnije, naša bitka koja će se nastaviti sve do konačne pobjede.


Tekst: Roberto di Mattei, Radici Cristiane br. 124., svibanj 2017.
Izvor: https://www.radicicristiane.it/2017/05/editoriali/due-centenari-fatima-la-rivoluzione-ottobre/