Iako bi se čovjek rado suzdržao od stalnoga komentiranja riječi i čina pape Franje, to je s gledišta Fatime, na žalost, nemoguće. Upravo u svjetlu Fatimske poruke vidimo kako je papa onaj jedincati najvažniji član palog čovječanstva, jer njegova služba ima moć, doslovno, obnoviti lice zemlje: papinskom posvetom Rusije, dakako, ali i papinskim vođenjem Crkve, kako se to pokazuje u slučaju papa poput svetoga Grgura Velikog. I obrnuto: ista služba ima moć nanijeti strašnu štetu Crkvi i time čovječanstvu uopće.
Što me dovodi do još jednoga nedavnog čina pape Franje: do objavljivanja njegove knjige čiji naslov kaže: "Božje je ime Milosrđe". Zapravo, nije. Crkva nikad nije Bogu dala to ime. Nego, prema znamenitim riiječima svetog Ivana, "Bog je ljubav" (1 Iv 4,8). Citirajmo u vezi s tim Ivana Pavla II.: "Prije svega ostalog, upravo Ljubav sudi. Bog, koji je ljubav, sudi po ljubavi." No od Koncila nadalje, priznao je Ivan Pavao, "propovjednici, vjeroučitelji, odgojitelji... više nemaju hrabrosti prijetiti paklom". ("Prijeći prag nade", str. 195, 198)
Božja ljubav obuhvaća i Božju pravednost i Božje milosrđe, i Božje kazne i Božje nagrade. Božanska ljubav obuhvaća čitav svemir i djelovanje svega u njemu, a to zovemo vječnim zakonom. Zato Dante govori čak o božanskoj ljubavi koja "pokreće Sunce i sve zvijezde". Apsurdno je tvrditi da je Bog naprosto milosrđe prema grešnicima koji su ga uvrijedili i da je milosrđe Njegovo ime.
Dapače, ova knjiga potvrđuje da postoji nešto vrlo čudno u Franjinu pojmu sveobuhvatnog milosrđa, koji je praktički izjednačen s Bogom te na neki način svladava i poništava Njegovu pravednost. Doima se to kao podosta prizemno i ljudsko poimanje milosrđa: pokušaj da se nadmaši samog Boga proglašavajući Ga "milosrdnijim" nego što je to čak i On objavio dok Ga Franjo još nije bio preimenovao.
Pokazuje to crtica iz knjige citirana u prikazu koji je objavio liberalni katolički internetski časopis "Crux". U knjizi se prepričava zgoda s nekim kapucinskim ispovjednikom koji je Franji jednom rekao: "Odem u našu kapelicu, stanem pred svetohranište i kažem Isusu: Gospodine, oprosti mi ako sam previše oprostio. Ali upravo si mi Ti dao loš primjer!" Franjo svoju reakciju izražava ovako: "Nikada to neću zaboraviti. Kad svećenik tako proživljava milosrđe prema sebi samom, može ga iskazivati drugima."
Ta je anegdota silno uznemirujuća:
Prvo, Franje se dojmio svećenik koji se šali s Bogom da mu je On dao loš primjer time što je "previše oprostio". Uzmimo da je taj komentar ironičan. Svećenik nije mogao misliti da je naš Gospodin griješio u prosudbi, odnosno da je Njegov primjer stvarno bio loš. Naprotiv, ako se grešnik skruši zbog svojih grijeha, osjećajući ono što zovemo "savršeno pokajanje", tj. ako mu je žao zato što je uvrijedio Boga, a ne samo zato što se boji vječne kazne, tada je nemoguće da Bog "previše" oprosti, jer svi grijesi za koje se počinitelj tako kaje oprostivi su, ma kako teški bili. Žena uhvaćena u preljubu najpoznatiji je takav primjer.
Drugo, sakramentom pomirenja udjeljuje se dragocjen dar katolicima, koji još dalje proteže božansko milosrđe: ako se pokornik kaje nesavršeno, dakle iz straha od božanske kazne više nego iz ljubavi prema Bogu, ipak mu je, od Boga, a preko svećenika, oprošteno, pod uvjetom da je čvrsto odlučio popraviti se.
Pa kad je tako, zar je moguće da ijedan svećenik previše oprosti u ispovijedi ako se grešnik kaje i odlučan je popraviti se. Na kraju krajeva, oprašta Bog, a ne svećenik, koji samo podjeljuje sakrament pomirenja i daje odrješenje u Božje ime ispuni li grešnik ono što Crkva zahtijeva za odrješenje. Papina anegdota imala bi smisla samo ako je citirani svećenik bio preblag te nije zahtijevao pokajanje i čvrstu nakanu popravka. No to bi značilo da je svećenik zaista htio reći da je Krist doslovce dao loš primjer postupajući na isti način, premda znamo da je On svoje oproštenje uvijek popraćao ovom opomenom: "Idi i više nemoj griješiti... Više ne griješi da te što gore ne snađe." (Iv 8,11; 5,14)
Na koncu, što da mislimo o Franjinoj tvrdnji da "ako svećenik tako proživljava milosrđe prema sebi samom, može ga iskazivati drugima"? Otkada milosrđe koje grešnik u ispovjedaonici prima od samog Boga, ovisi o tome je li svećenik "proživio milosrđe" prema sebi samom? Što bi to trebalo značiti?
Svećenik ispovjednik posrednik je između Boga i grešnika, te mora, prema stalnoj crkvenoj praksi, dati odrješenje u skladu sa sakramentom, osim ako je očito da grešnik pred njim niti se kaje niti namjerava popraviti svoj život. Čini se da je međutim na djelu neka vrsta skrivenog kvazidonatizma, koja odrješenje pretvara u funkciju svećenikove osobne milosrdnosti ili njezina pomanjkanja.
Kakve li ironije, da Franjo preimenovanjem Boga u Milosrđe nekako uspijeva zamagliti milosrđe oduvijek dostupno u sakramentu pomirenja svakom katoliku koji je prikladno raspoložen, bez obzira na ispovjednikove osobne kreposti ili karakter. S Franjom sakrament uzmiče u pozadinu, a "milosrđe" postaje ljudska djelatnost prema nahođenju, "količinom" razmjerna "milosrđu" svećenika u ispovjedaonici.
To spada u ovaj pontifikat koji je nakanio ostaviti svoj osebujan pečat na Crkvi: pečat čiji je otisak mutan i gotovo nepojmljiv, zamračujući jednostavne istine na račun kojih se gotovo svakodnevno nameće.
Christopher Ferrara
29. siječnja 2016.
http://www.fatimaperspectives.com/fe/perspective825.asp
