Bila je u nesvijesti

U kategoriji "moja sudbina" bitno.net donosi ispovijest gospođe koja je uspjela dobiti poništenje za svoj prvi crkveni brak. Moglo bi se izdvojiti puno detalja iz te priče. Od toga kako je nakon početnog neuspjeha na sudu, našla pravnicu koja ju je uputila što mora navesti u tužbi da bi joj brak ipak bio proglašen ništavnim. Preko toga kako je rasla u vjeri sve dok nije postala novus ordo čitačica koja "zna da sveta misa bez pričesti nije potpuna". Pa do toga koliko je mnogo trpjela od zločestih vjernika koji je nikad nisu direktno kritizirali, ali su mnogo šuškali i prijeko je gledali. Izborivši se za svoju potvrdu da je slobodna žena, odlučila je uz pomoć bitno.neta svoje "svjedočanstvo napisati kako bi potaknula i ohrabrila druge vjernike da pokrenu postupak za proglašenje ništavosti braka". Zaista plemenit cilj. Doduše, malo zastario jer su takve stvari bile aktualne prije pet-šest godina, sad se rješava pitanje pravilne pripreme i zaručničkog tečaja za istospolne parove. No važno je srediti stvari kako danas-sutra ne bi bilo novih šuškanja i ružnih pogleda ako se gospođi (i drugima poput nje) otvori put prema đakonatu i prezbiterijatu. 

Iako bi se mogli šaliti s katoličkim razvodom i onima koji uopće danas posežu za njime (većini preljubnika to i nije posebno bitno pitanje), mislim da je ipak zanimljivije promotriti kako je odjednom valjanost katoličke ženidbe postala tako općeprihvaćeno upitna. Do te mjere da valjda svatko tko ima vremena i volje uz pomoć kanonskog pravnika može naći elemente zašto njegov ili njezin brak nije valjan. Jednu od najsablažnjivijih stvari koje sam čuo od svećenika kazao je jedan koji i sam priprema mlade za ženidbu rekavši da misli kako više od 50% crkvenih ženidbi nije valjano. I nikom ništa. Zaručnički tečajevi se pretpostavljam odvijaju kao i prije deset ili dvadeset godina da se zadovolji forma, a ne da se eliminiraju ili znatno umanje razlozi zbog kojih bi brak bio ništavan. Svaka čast dobrim katolkinjama koje na takvim tečajevima objašnjavaju kako koristiti trakice da se spriječi začeće (vjerojatno korisno, ali meni pomalo neprikladno kad predavačica stoji pred svetohraništem). Mislim da bi ipak bilo važnije jasno i glasno objasniti stvari poput svrhe i temeljnih obilježja katoličke ženidbe. Tako da nitko ne može slučajno "upasti" u ništetan brak jer eto nije baš pazio na vjeronauku u zimskom semestru 6. razreda. Nego da se za ništetnost traži izričito odbijanje jednog od supružnika tih temeljnih postavki kršćanskog braka. Kao što recimo zločesti svećenik može misu učiniti nevaljanom ako izgovarajući riječi pretvorbe u sebi ipak ima intenciju da ne čini ono što izgovara. To bi onda ipak bio znatno manji postotak nevaljanih ženidbi slično kao što imamo i relativno mali postotak nevaljanih krštenja ili ređenja (barem za sad). 

Vječni život je važan

Poruka biskupima i kardinalima Katoličke Crkve

Sedma je godišnjica [11. 2. 2020.] kako je papa Benedikt XVI. objavio da daje ostavku. U sljedećih sedam godina kriza je u Crkvi eksponencijalno rasla, a jedna je od najzamjetnijih pojava u tom vremenu bila bezglasnost većine naših biskupa i kardinala.

Upućujemo stoga poziv našim pastirima neka vode svoje stado.

Pogriješili smo što smo premalo uzeli u obzir osobne okolnosti

Chris Ferrara

Nasljednici apostatâ?

Dakle počelo je. Tri talijanska biskupa, od kojih je dvojicu na biskupsku čast uzdigao Papa Franjo, najavila su pripuštanje javnih preljubnika u „drugom braku“ k Svetoj Pričesti.

Papa Trik

Hilary White

Patuljci su za patuljke!

Što ne očekivati od Svjetskog susreta obiteljî

Tirijan, posljednji narnijski kralj, u pratnji Eustacea i Jill, djece iz našeg svijeta, susreće skupinu narnijskih patuljaka kako ih Kalormenci odvode u roblje u Tisrocove rudnike. Zaustavi ih, a kalormenski vojnici ništa ne sumnjaju, jer su se kralj i njegova pratnja prerušili.

Vaša Svetosti, širite hereze!

27.9.2017. navečer - objavljen potpuni prijevod

***

U nastavku donosim najvažniji dio opomene koju su papi Franji uputili teolozi i drugi ugledniji katolici zbog toga što promiče hereze. Dio teksta koji ne prenosim djelomično je sadržan u teološkoj kritici apostolske pobudnice "Amoris laetitia" objavljenoj prije više od godinu dana.

Zahvaljujem prevodiocu koji je brzo i stručno učinio ovaj tekst dostupnim na hrvatskom jeziku. Na vama je da upozorite vjernike koji se još uvijek drže katoličke vjere i nisu se odrekli Bogom danog razuma da postoji staložen, razborit i jasan odgovor na zlodjela kojima Jorge Mario Bergoglio, rimski biskup, ranjava Crkvu i gura duše koje bi trebao štititi, u propast.

***

Sinovska opomena zbog širenja hereza

16. srpnja 2017., na blagdan Gospe Karmelske

Jedan po jedan

I najednom ostadoše trojica
Što sad?

Christopher A. Ferrara
17. srpnja 2017.

Iznenadnom smrću kardinala Joachima Meisnera četvorica “kardinala dubijaša” postala su trojicom, a da još nitko od njih nije poduzeo nikakvu akciju za ispravak zabluda iz “Amoris laetitia”, koje se sada šire Crkvom na besprimjeran, istinski apokaliptičan način, lomeći sveopću, dvotisućljetnu euharistijsku stegu ukorijenjenu u objavljenoj istini o nerazrješivosti ženidbe i beskrajnoj svetosti Presvetog Sakramenta. S obzirom na dob preostale trojice (kardinal Brandmüller 88, kardinal Caffarra 79 i kardinal Burke 69) daljnje smanjivanje njihova broja u kratkom roku stvarna je mogućnost. Čovjek se pita hoće li svi oni naprosto preminuti s ovoga svijeta a da ne objave obećani “formalni ispravak”. Što je onda bila svrha prvotne javne intervencije, zahtjeva za odgovorom na pet dvojbi, koje su naišle na grobnu šutnju Pape Bergoglia kroz više od pola godine (kao da odgovore nismo već znali)? I što je bila svrha javnog traženja audijencije kod Pape, kad on, što preživjeli kardinali sigurno znaju, nema namjeru da ikad pristane biti suočen sa svojim zabludama, nego, naprotiv, da ih promiče namigivanjem, kimanjem, privatnim izjavama i strateškim imenovanjima u episkopat i Kardinalski zbor?

U međuvremenu Benedikt XVI., jedini “papa emeritus” u povijesti Crkve (novotarija koju je sam izumio), dao je svoj doprinos onome što moramo nazvati farsičnom dimenzijom ove besprimjerne situacije. U pismu pročitanom na sprovodu kardinala Meisnera on kaže:

“Znamo da je ovom strastvenom pastiru i dušobrižniku bilo teško napustiti službu, pogotovo u vrijeme kad Crkva naročito hitno treba uvjerljivih pastira koji se mogu oduprijeti diktaturi duha vremena i odlučno žive i misle iz vjere. No tim više ganulo me je što je on, u tom posljednjem razdoblju života, naučio pustiti se i živjeti u dubokoj sigurnosti da Gospodin ne napušta svoju Crkvu, čak ni ako je lađa toliko puna vode da se gotovo već prevrnula.”

Razmotrimo golemo skriveno značenje toga kratkog teksta:

- Benedikt je napustio svoju službu iako je znao da se Petrova barka “gotovo već prevrnula”.

- Benedikt hvali Meisnera kao jednoga od “uvjerljivih pastira koji se mogu oduprijeti diktaturi duha vremena”, a itekako zna da je Meisner s ostalim trima kardinalima dubijašima nikoga drugog nego sveopćeg pastira sučelio s moralnim zabludama čiji je učinak katastrofalan, koje predstavljaju upravo predaju diktaturi duha vremena, ali o kojima Benedikt ne želi ništa reći.

- Benedikt kaže da “Gospodin ne napušta svoju Crkvu”, baš u trenutku kad se zbog ponašanja sadašnjeg zauzimatelja Petrove stolice javlja strah da je Crkvu, iako je to nemoguće, Gospodin napustio. On piše kao da nemamo Papu čije je upravljanje izvor toga straha.

- Benedikt hvali Meisnera da je “naučio pustiti se” i predmnijeva da će Krist štititi Crkvu čak i ako kardinali i ostali članovi njezine hijerarhije ne učine ništa kako bi ispunili svoju dužnost braniteljâ vjere protiv Pape očevidno odlučnog nametnuti katastrofalne “reforme” na kakve se nijedan Papa prije njega ne bi usudio ni pomisliti. Je li Meisner, s kojim je Benedikt razgovarao malo prije njegove smrti, bio odustao od svake težnje za upućivanjem vajnoga “formalnog ispravka”?

U istom duhu, Benedikt je prošlog mjeseca iznio ovu tajnovitu primjedbu kad su ga u njegovu vatikanskom prebivalištu posjetili Papa Bergoglio i petorica novih, prikladno popustljivih kardinala što ih je Bergoglio pridodao rastućem tijelu svojih reformističkih udarnih četa: “Gospodin na kraju pobjeđuje.” Vrlo je čudno uputiti takvu primjedbu grupi novokreiranih kardinala. Je li Benedikt htio reći — teško je izbjeći to značenje — da će Gospodin poraziti njih i Papu koji ih je kreirao?

U toj prigodi, budi usput rečeno, “papa emeritus”, koji se Petrove stolice odrekao jer navodno nije više mogao izvršavati papinske dužnosti, s novim je kardinalima razgovarao bez napora, tečno, na njihovim različitim materinskim jezicima. Nakon toga im je zajednički s Papom Bergogliom podijelio blagoslov, izgovarajući riječi blagoslova, dok je Bergoglio šutio, što je potkrijepilo dojam da sada imamo dvojicu Papa koji su iznad kardinalâ i mogu im podijeliti apostolski blagoslov.

Sve čudnija i čudnija biva situacija. S čisto povijesnoga gledišta bilo bi fascinantno. No s fatimskoga gledišta posrijedi je odvijanje strašnog proroštva o našem vremenu. Vjernici se pitaju “Što sad?”, očekujući dramatični odgovor što će ga Nebo zacijelo providjeti.

http://www.fatimaperspectives.com/fe/perspective1050.asp

Papa na zadatku: uništi, uništi, uništi!

Bergoljanska apokalipsa (ažurirana)
"Tajno" povjerenstvo za "ponovno rastumačenje"
enciklike Humanae vitae zasnovano na Amoris laetitia

Christopher A. Ferrara
16. lipnja 2017.

Ugledni Roberto de Mattei, odvažan protivnik razornog nadiranja bergoljanstva, potvrdio je postojanje tajnog povjerenstva zaduženog od pape Franje da pronađe zaobilaznicu oko trajnoga crkvenog nauka o unutarnjem zlu kontracepcije, potvrđenog od Pavla VI. u Humanae vitae.

On grli grijeh, a grešnike gura prema paklu

Bergoljanstvo = primanje preljuba, sodomije i abortusa u Crkvu

Christopher A. Ferrara

14. lipnja 2017.

"Upomoć! To je član Papinske akademije za život!" (izvor)

Nakon četiri godine muke sa sadašnjim zauzimateljem Petrove stolice jasno je da se papa Bergoglio, koliko god to zvučalo nevjerojatno, planski zalaže za prihvat preljuba, sodomije, pa čak i tolerancije prema abortusu u život Crkve. Ako vam se ta tvrdnja čini krajnje pretjeranom, razmotrite sljedeće nepobitne dokaze:

Ángel José Macín (50 godina), biskup u Reconquisti u Argentini, kojega je za biskupa zaredio Franjo u prvoj godini svoga pontifikata, upravo je predvodio svetogrdnu misu "na kojoj je tridesetak građanski vjenčanih parova rastavljenih osoba pripustio natrag u 'puno sakramentalno zajedništvo' s Crkvom", čime je odbacio dvotisućljetnu euharistijsku stegu kojom Crkva brani svoj nezabludivi nauk o nerazrješivosti sakramentalne ženidbe.

Ti će parovi sada smjeti uredno sudjelovati u Presvetom Sakramentu dok nastavljaju svoje spolne odnose s ljudima s kojima nisu vjenčani. Citirajući Amoris laetitia kao svoj jedini autoritet, Macin je stvorio tobožnji "put raspoznavanja" sastavljen od subotnjih sastanaka na kojima su preljubnički parovi "raspoznali" da su spremni primati Svetu Pričest dok nastavljaju živjeti u preljubu.

Više uopće nije upitno – ako je ikad bilo – da je baš tu grozotu uvesti u život Crkve papa Franjo snovao i rotio se od trenutka kad je izronio iz papinske konklave 2013. Sjetimo se da je počeo hvalom knjizi natkrivovjerca kardinala Kaspera o "milosrđu" u svom prvom papinskom obraćanju s balkona papinskoga stana koji je kao svoje prebivalište napustio. Nakon namještene "Sinode o obitelji" krug je zatvorio time što je buenosaireske biskupe, u odgovoru na njihovo pitanje (koje je vjerojatno sam zatražio), obavijestio da "ne postoji nikakvo drugo tumačenje" pobudnice AL nego ovo što ga je sad dao Macin.

Pošto je razvalio Papinsku akademiju za život Ivana Pavla II. nogiravši svakoga od njezinih članova te joj novi predsjednik, prohomoseksualni nadbiskup Vincenzo Paglia (poznat po besramnome muralu), sastavlja nova pravila, papa Bergoglio odobrio je imenovanje Nigela Biggara jednim od njezinih članova, anglikanskoga oksfordskog profesora "moralne i pastoralne teologije" koji je, kako izvješćuje Edward Pentin, "u prošlosti podržavao ozakonjenje abortusa u prvih 18 tjedana trudnoće i uvjetno podupirao eutanaziju".

Imajmo na umu da je papa Bergoglio ukinuo zakletvu za život koju su polagali članovi Akademije. Štoviše, u pismu u kojem tobože daje svećenicima vlast koju oni već imaju da odrješuju od grijeha abortusa on govori da je abortus "tjeskobna i bolna odluka" – kao da je namjerno ubijanje nedužnog samo "odluka" (ma kako grešna) koja muči majku, a ne čin umorstva koji je jedan od grijeha što vape u nebo za osvetom. Papa Bergoglio distancirao se i od talijanskog pokreta za život, a u Argentini je biskupa nepokolebljivo zauzetog za život, kojega je kao vojnog ordinarija odbijala lijeva argentinska vlada, zamijenio prikladno popustljivim crkvenim dostojanstvenikom na kojega se vrhuška neće kostriješiti.

Među novoimenovanima u Akademiju također je nitko drugi nego Anne-Marie Pelletier, profesorica Svetog pisma, Biblije i liturgije na École Cathédrale u Parizu, koju je papa Franjo angažirao da mu napiše razmatranja ovogodišnjega Križnog puta u Koloseju. Kako piše Edward Pentin, Pelletier je – kojeg li iznenađenja – "zagovornica pripuštanja nekih ponovno vjenčanih razvedenih Svetoj Pričesti".

Još gore, Pelletier je 2015. sudjelovala na "sinodi u sjeni". Ta je "sinoda" "tragala za načinima boljeg prihvaćanja onih koji žive u stabilnim istospolnim zajednicama". Da mu "stabilne istospolne zajednice" nisu nikakav problem, Franjo je dao na znanje primajući homoseksualne i "transrodne" parove u privatne audijencije, i pritom u zagrljaj, te odbijajući se suprotstaviti ozakonjenju "homoseksualnih zajednica" u Italiji.

I nemojmo zaboraviti da je upravo papa Bergoglio pročitao i odobrio zloglasni "međuizvještaj" s Lažisinode 2014., u kojem čitamo da "homoseksualci imaju darove i odlike koje mogu ponuditi kršćanskoj zajednici", da Crkva mora biti "u stanju pobrinuti se za to, prihvaćajući i vrednujući njihovo spolno usmjerenje", te da "istospolne zajednice" proviđaju "uzajamnu pomoć sve do samožrtvovanja" koja znači "dragocjenu potporu u životu partnerâ". Sjetimo se također da je Franjo ustrajao na tome da se taj grozni spis, sramota za Kristovu Zaručnicu, uključi u rad sinode 2015. iako su sinodski oci dokument odbacili.

S čisto povijesnoga gledišta Bergogliov bi pontifikat, znatiželjnom povjesničaru, bio fascinantna nepravilnost u cijeloj crkvenoj povijesti: papa koji napada temelje moralnog zdanja Crkve podrivajući njezin nauk o ženidbi, rađanju i spolnosti. No katoličkim je vjernicima ovaj pontifikat besprimjerna crkvena katastrofa doista apokaliptičnih razmjera. Ne smijemo si nikada dopustiti da se priviknemo na ovu moralnu nakaradu, nego je moramo razotkrivati i suprotstavljati joj se, moleći pritom za izbavljenje Crkve od uprave najzabludjelijeg pape kojeg je Crkva ikad vidjela.

Gospo Fatimska, zagovaraj nas!

http://www.fatimaperspectives.com/fe/perspective1028.asp

Nema dovoljno viteških redova s kardinalima zaštitnicima

Papa Franjo otpustio je kardinala Gerharda Müllera

(Rim) Papa Franjo otpustio je kardinala Müllera koji više nije pročelnik Kongregacije za nauk vjere.

Müllera, koji je prije toga bio regensburški biskup, papa Benedikt XVI. doveo je u lipnju 2012. u Rimsku kuriju da preuzme središnju zadaću čuvara pravovjerja. Dana 2. srpnja 2012. preuzeo je svoju službu. Između pape Franje i njemačkog kurijalnog kardinala odnos je postajao sve hladniji. U sukobu oko Biskupske sinode o obitelji i posinodskoj pobudnici Amoris laetitia pao je na ništicu. Kardinal se žestoko usprotivio promjeni katoličkoga nauka o braku i moralu, a da pri tome nije izravno kritizirao Papu. U posljednje se vrijeme sve više špekuliralo o mogućem otpuštanju.

Zbog obrane tradicionalnog nauka kritiziran je kao „Papin protivnik“

Što su papa Franjo i njegovo izravno okruženje kojemu kardinal Müller nikada nije pripadao, očitije stvarali gotove činjenice glede pripuštanja rastavljenih ponovno civilno oženjenih Pričesti, to je njemački kardinal žešće potvrđivao da nitko ne može mijenjati Isusov tradicionalni nauk, čak ni sam papa. Činjenica da je on pobudnicu Amoris laetitia čitao u svjetlu tradicionalnoga nauka bila je dostatna da ga se uvrsti među „Papine protivnike“.

Na početku druge Biskupske sinode o obitelji kardinal Müller spadao je među 13 kardinala koji su podigli prašinu svojim spektakularnim protestnim pismom papi Franji. Podigli su svoj glas protiv sinodske režije koja im je htjela dodijeliti ulogu čistih statista, a činilo se da su rezultati već unaprijed bili određeni.

Odonda su Franjina vrata za pročelnika Kongregacije za nauk vjere bila zatvorena. Ne stoga što je kardinal bio u krivu, nego jer je tim pismom osujećena strategija papinskog okruženja.

Sukob koji se sve više zaoštravao

Franjo je čekao s otpuštanjem točno do isteka petogodišnjeg mandata. Otpuštanje se moglo dogoditi već u ožujku 2013. godine jer izborom novoga pape padaju sve kurijalne službe. Franjo se pak pribojavao odmah provesti radikalne zahvate i potvrdio je veći dio suradnika kako je i vatikanski običaj. Korak po korak potom je izmijenio vodeće predstavnike kurije. Prve glave koje su pale bile su glave eksponiranih „racingerovaca“ kao kardinal Piacenza, pročelnik Kongregacije za kler, državni tajnik Bertone, kardinal Cañizares, pročelnik Kongregacije za bogoštovlje i kardinal Burke, pročelnik Vrhovnoga sudišta Apostolske signature.

Mali formalizam da se kardinala Müllera ostavi cijeli mandat u službi i da se sada iskoristi tako reći legitimnu mogućnost za postavljanje novoga čovjeka, ne može zavarati o radikalnosti ovoga zahvata u sve žešćoj borbi oko usmjerenja Crkve.

Otpuštanjem pročelnika Kongregacije za nauk vjere ravnoteža u Vatikanu koju je papa Franjo već više puta prodrmao sada je opasno poremećena. S posljedicama koje se u ovome trenutku ne daju predvidjeti.

Tekst: Giuseppe Nardi

Izvor: http://www.katholisches.info/2017/06/kardinal-gerhard-mueller-von-papst-franziskus-entlassen/

Život melje

Talijanski nadbiskup: Papa Benedikt povukao se zbog „golemog pritiska“

Nadbiskup Negri razgovara s kardinalom Burkeom na rimskom Maršu za život u svibnju 2016.

Jedan talijanski nadbiskup u blizini pape Benedikta XVI. kaže da se je bivši papa odlučio povući zbog „golemog pritiska“.

(LifeSiteNews) Nadbiskup Luigi Negri koji kaže da je papu Benedikta posjetio „više puta“ od njegovog odreknuća 2013. godine, jedini je talijanski biskup koji je uopće sudjelovao na rimskome Maršu za život koji se održava svake godine. Negri je odstupio kao nadbiskup Ferrare-Comacchija u veljači nakon što je napunio 75. godinu života i time dosegnuo propisanu dob za umirovljenje.

U jednom članku koji je u ponedjeljak objavio News-Outlet Rimini 2.0 nadbiskup Negri je rekao da malo zna o unutarnjem radu Kurije, ali „Siguran sam da će jednog dana na površinu izići teške odgovornosti u Vatikanu i izvan njega“.

„Nije slučajno da su u Americi, također i na temelju onoga što je objavljeno od Wikileaks-a, neke katoličke skupine zahtijevale od predsjednika Trumpa da oformi istražno povjerenstvo koje bi provjerilo je li vlada Baracka Obame vršila pritisak nad Benediktom“, dodao je. „Zasada to ostaje vrlo teška tajna, ali siguran sam da će se pronaći odgovorni.“

„Bliži se moj osobni 'kraj svijeta' i prvo pitanje koje ću uputiti svetome Petru bit će upravo vezano za ovu stvar.“

Nadbiskupa je upitan i o dubia (dvojbama) četvorice kardinala: Burkea, Brandmüllera, Caffarre i Meisnera koji su tražili pojašnjenje od pape Franje u svezi pobudnice Amoris Laetitia.

„Amoris Laetitia treba pojašnjenja, nažalost sadašnji poglavar Crkve još uvijek šuti“, rekao je. „Mislim da bi Sveti Otac trebao odgovoriti premda se čini da se odlučio za suprotan stav.“

„Nažalost, izbila je prava histerija protiv ove četvorice kardinala koje se optužuje za sve moguće. Čak se dospjelo do toga da su neki pozivali da im se oduzme kardinalski biret. To su velike odvratnosti. Nekadašnji antipapisti postaju hiperpapisti radi svoje vlastite koristi“, dodao je.

Izvor: gloria.tv, Rimini 2.0.

1773.

"Po mojoj procjeni Isusovački se red (ukupno uzevši, a ne svaki pojedini član) okrenuo gnozi. Ona se unutar Crkve pojavljuje pod raznim maskama: na socijalnoetičkom području marksizam, u duhovnom praćenju psihoterapija, psihoanaliza i grupna dinamika, a u teologiji i misijama (ili onome što je od toga preostalo) međureligijski dijalog. Više ili manje prešutno podrazumijeva se pritom monistički sustav: Sve je jedno, ne postoji nikakvo raspuknuće u zbilji padom anđela, padom ljudi i istočnim grijehom. 'Polarizacije' treba izbjegavati, važna je samo 'integracija'. Eshatologija ne igra nikakvu ulogu."

(Wolfram Schrems, "Isusovac na papinskom prijestolju.

O dvjema katastrofama u jednoj osobi")

Lice novoga, beznaukovnoga katolicizma

Christopher A. Ferrara


24. veljače 2017.

Oličenje modernističke uglađenosti, novoizabrani, slatkorječivi i besprijekorno odnjegovani poglavar Družbe Isusove Arturo Sosa Abascal upravo je proglasio svršetak katoličkog nauka. Nikoga ne bi trebalo iznenaditi što je, kako nas izvješćuje Sandro Magister, Abascal “vrlo blizak Jorgeu Mariju Bergogliu”. Ta bliskost papi Bergogliu objasnila bi Abascalovu istaknutu ulogu u promicanju bergoljanske novotarije “razlučivanja”, ubačene u Crkvu preko Amoris laetitia (AL) kao sredstvo izvrdavanja šeste Božje zapovijedi.

Zen koji ima smisla

Kardinal Zen: kardinali „imaju pravo dobiti odgovor“

(Hong Kong) Kardinal Joseph Zen, hongkoški nadbiskup u miru, slovi kao siva eminencija katakombne Crkve u komunističkoj Narodnoj Republici Kini. Borbeni purpurnik u jednom je intervjuu javno podržao dubia (dvojbe) kardinala Brandmüllera, Burkea, Caffarre i Meisnera.

Četvorica kardinala zatražila su od pape Franje pojašnjenje spornih i dvosmislenih formulacija u VIII. poglavlju posinodske pobudnice Amoris laetitia. Premda su dubia, koja su formulirana u obliku pet pitanja, Papi poznata od 19. rujna 2016., on odbija odgovoriti na njih. Dosada je uopće izostala bilo kakva službena Papina reakcija na ova goruća pitanja o središnjim temama vjere.

Poznato je samo da je Franjo „kipio od bijesa“ kada su četvorica kardinala, zbog izostanka papinskoga odgovora, 14. studenoga 2016. svoja dubia objavili u javnosti.

Raymond Arroyo s EWTN-a vodio je intervju s kardinalom Zenom. Pri tome je bilo govora i o temi dubia koja trenutačno javno ili potiho dominira svime u Crkvi. Na pitanje što misli o tome, kardinal je odgovorio:
„Mišljenja sam da je to upit pun poštovanja koji su uputili ovi biskupi i kardinali kako bi dobili pojašnjenje. Držim da oni imaju pravo dobiti odgovor.“

Kardinal se već desetljećima bori za pravo na slobodno ispovijedanje vjere u Hong Kongu otkako je Velika Britanija ovo područje vratila Narodnoj Republici Kini i za dobivanje toga prava u pravoj komunističkoj Kini. On slovi kao glasnogovornik katoličke katakombne Crkve i progonjenih kršćana. Tim i više jer Vatikan trenutačno traži približavanje s Pekingom i zbog toga zanemaruje temu katakombne Crkve (Crkve u ilegali) i povrjede prava na ispovijedanje katoličke vjere. Takozvana Nova Ostpolitik (Istočna politika) katakombnu je Crkvu iznimno uznemirila. U kardinalu Zenu, jednom od beskompromisnih branitelja prava na život nerođene djece, oni pronalaze čvrsto uporište.


Tekst: Giuseppe Nardi
Izvor: http://www.katholisches.info/2017/02/21/kardinal-zen-die-kardinaele-haben-ein-recht-eine-antwort-zu-bekommen/

Apologeti bergoljoizma

Glede Müllera i Amorisa, 
Jimmy Akin diže ruke

Jimmy Akin, "viši apologet" u "Catholic Answers", zadnjih je nekoliko godina proveo pišući članak za člankom o svakoj novoj bergoljovskoj senzaciji, pod naslovom "... stvari koje valja znati te prenijeti drugima". Broj stvari na "znanje i prenošenje" o onome što je Franjo rekao ili učinio mijenjao se ovisno o teškoći pokušaja da se na dobro istumači proizišla sablazan i pomutnja.

Međutim najnoviji nastavak Akinove uljepšavaće serije odaje čovjeka koji je potpuno smeten i ne zna kojim bi putom krenuo. Akin ima ništa manje nego dvanaest "stvari koje valja znati te prenijeti drugima" o onome čime sam se pozabavio u svom jučerašnjem članku, naime o kriomičnom ispravljanju pobudnice Amoris laetitia od strane kardinala Müllera, koji se, čak i dok napada tumačenje što joj ga je dao sam Franjo, i dalje pretvara da je ona sasvim zdrava i pravovjerna. Do kraja svojega popisa međutim Akin se zapetljao i ne nudi ništa osim daljnje pomutnje.

Članak počinje nevoljkim priznanjem, u podnaslovu, kako se čini "da kardinal Müller ima vlastite poglede na to kako tumačiti pobudnicu 'Amoris laetitia' te da se ti pogledi ne slažu s tumačenjem koje bi papa Franjo volio da joj damo". Kažem nevoljkim jer nam kardinal Müller nije izložio svoje "poglede", nego vjerodostojni nauk Učiteljstva, pri čemu se, na veliku žalost, kardinal pretvara da AL tomu nauku ni na koji način ne proturječi niti ga potkopava.

Akin priznaje — u drugoj od svojih "dvanaest stvari koje valja znati te prenijeti drugima" — da bi tumačenje AL-a koje bi nekim ljudima što žive u drugom braku dopustilo da nastave sa svojim odnosima i primaju Svetu Pričest "bilo u neskladu s povijesnim katoličkim shvaćanjem jer takvi parovi ne bi bili valjano vjenčani te bi njihovi spolni odnosi bili preljubnički". Poput kardinala Müllera međutim on propušta spomenuti da je upravo to tumačenje odobrio Franjo u pismu buenosaireskim biskupima.

"Stvari koje valja znati te prenijeti drugima" br. 3-11 nimalo ne rasvjetljuju taj prijepor. Baš naprotiv, Akin (pod br. 6) priznaje da ga "pomalo zbunjuje" Müllerova izjava da je "nemoguće da smrtni grijeh supostoji s posvetnom milosti. Da bi prevladali to besmisleno protuslovlje, Krist je za vjernike ustanovio sakrament pokore i pomirenja s Bogom i s Crkvom."

Akin tu mudruje o tome jesu li pri svakom objektivno smrtnom grijehu ispunjeni uvjeti za subjektivnu krivnju (teška stvar, potpuna svijest, slobodan pristanak), ali Müller očito misli na objektivno stanje preljuba i nemogućnost po sebi da onaj tko trajno ima izvanbračne spolne odnose sudjeluje u Presvetom Sakramentu dok svjesno nastavlja činiti isti grijeh. A tko nije svjestan da Crkva, slijedeći uputu našega Gospodina, poučava da razvod i "ponovno vjenčanje" uvijek jest preljub?

Pri kraju članka, ne stigavši svojom uzaludnom analizom ama baš nikamo, Akin (pod br. 11) konačno priznaje: "Čini se dakle da kardinal Müller iznosi vlastite poglede o tome kako tumačiti taj spis te da su ti pogledi drukčiji nego što bi papa Franjo volio da spis tumačimo". Upravo tako! Samo što su, kako smo već napisali, Müllerovi "pogledi" zapravo nepromjenjivi crkveni nauk.

I onda stižemo do Akinova naprosto smiješnog zaključka: 

"12) Ako se papa i pročelnik Kongregacije za nauk vjere ne slažu o nečemu takvom, stvar je, izgleda, vrlo ozbiljna. Što nam je činiti? 

Moliti za obojicu — i za Crkvu u cjelini."

Stvarno? Moliti za obojicu? Hvala ni na čemu, gosp. Akine. Ipak, nameće se nekoliko očitih opaski:
• Zašto "moliti za obojicu" ako je Müller u pravu da je AL sukladna s njegovim tradicionalnim tumačenjem toga spisa? Ako je AL naprosto tradicionalan spis, kako Müller tvrdi, za što bismo onda trebali moliti? Prije bismo trebali zahvaljivati što nam je Franjo posve tradicionalno izložio crkveni nauk.

• Ako se pak Franjo, autor AL-a, ne slaže s Müllerovim tradicionalnim čitanjem toga teksta, onda AL ne može biti ništa drugo nego inovjeran spis, a u tom slučaju zašto moliti i za Müllera, a ne samo za papu, koji je Crkvi uvalio inovjernu apostolsku pobudnicu? 

• Ako se papa i Müller "ne slažu o nečemu takvom", zar onda ne mora jedna strana biti u pravu, a druga u krivu? 

• Kako znamo koja je strana u pravu, a koja u krivu?

Akin se izmiče svim tim pitanjima tvrdnjom da "papa Franjo nije objavio nikakvo autentično tumačenje spornih točaka pobudnice Amoris laetitia niti je Kongregaciju za nauk vjere ovlastio za objavljenje takvog tumačenja".

Dakle Akinov je konačni ishod nula: nitko — čak ni čelnik Kongregacije za nauk vjere! — ne može znati stvarno značenje pobudnice dok nam ga Franjo ne priopći "autentičnim" tumačenjem. Ali što ako Franjo nikad ne objavi "autentično" tumačenje, nego jednostavno dopusti širenje svojega inovjernog "privatnog" tumačenja diljem Crkve, namigujući, kimajući i na druge načine naznačujući da želi upravo to? Ili, još gore, što ako bi Franjo objavio "autentično" tumačenje i ono bi se podudaralo upravo s onim što je napisao buenosaireskim biskupima — da neki javni preljubnici, na temelju "razlučivanja", smiju primati Svetu Pričest a da se ne odreknu svojih preljubničkih odnosa — a rušilo bi nauk Benedikta XVI., Ivana Pavla II. i nauk sve Tradicije? Koliko bi tada stvari gosp. Akin želio da "znamo i prenesemo" drugima?

Kako vidimo iz Akinova jalovoga komentara, afera Amoris laetitia apsurdna je koliko i štetna za Crkvu. To je posljedica pretvaranja da je bjelodano inovjeran spis ili pravovjeran (Müller) ili nedokučiv (Akin). Nikada u 2000 godina nije Crkva bila suočena s ovako strašnom zbrkom poteklom od Svete stolice.

http://www.fatimaperspectives.com/fe/perspective939.asp

To su samo ideali

Papa govori o bračnom životu...    Naravno da ne. O Super Bowlu.

Krivovjerje "raspoznavanja"

Christopher A. Ferrara

U stihovima iz 1768. da bolje razumijete 2017.

(izabrani stihovi iz Vid Došen, Aždaja sedmoglava bojnim kopljem udarena i nagrđena)

Kardinal Müller progovara

Pentin: Kardinal Müller „rekao je potpunu suprotnost 

svemu onomu što je dosada govorio“

kardinal Müller na TGcom 24

(Rim) Dopisnik National Catholic Register-a u Rimu, Edward Pentin, u svojem je članku „Televizijski intervju kardinala Müllera stvara pomutnju“ sažeo razloge za ove iritacije zbog najnovijih izjava Pročelnika Kongregacije za nauk vjere.

Članak se odnosi na Televizijski intervju kardinala Müllera s TGcom 24 od 8. siječnja. Kardinal je tada rekao:
„Svatko, a osobito kardinali Rimske Crkve imaju pravo napisati pismo Papi. Međutim, mene je začudilo da se ono objavilo u javnosti kako bi se Papu prisililo da kaže da ili ne. To mi se ne sviđa. I bratska opomena čini mi se jako dalekom, u ovome trenutku ona nije moguća jer nije posrijedi opasnost za vjeru kako je rekao sveti Toma.“

Potom je nastavio: „Amoris laetitia vrlo je jasna u svojemu nauku.“

Takve stvari Pročelnik Kongregacije za nauk vjere dosada nije govorio. Uz isključenje javnosti dospio je štoviše do posve oprečnog zaključka.

Pentin navodi jednog visokog službenika koji je nedavno povjerio National Catholic Register-u da su službenici Kongregacije za nauk vjere koji su pregledavali jedan nacrt pobudnice Amoris laetitia imali „slične“ dvojbe poput onih „dubia“ koje su na jesen podastrla četvorica kardinala. Dvojbe su postale dijelom prijedloga za ispravke koje je Papi predložila Kongregacija za nauk vjere. Kako je Jean-Marie Genois izvješćivao za Le Figaro već 7. travnja, dakle jedan dan prije tiskovne konferencije na kojoj je kardinal Schönborn predstavio javnosti pobudnicu Amoris laetitia, posrijedi su bile ispravke koje su se hitno preporučivale, i to oko „20 stranica teksta“.

„Jedan drugi službenik“, rekao je Pentin, priznao je prošli tjedan National Catholic Register-u da mu je kardinal Müller osobno rekao da je „Kongregacija za nauk vjere [Papi] dostavila puno, puno ispravaka [pobudnice Amoris laetitia], ali nijedna od njih nije prihvaćena“.

S obzirom na to biva jasnije zašto su najnovije izjave kardinala Müllera za TGcom 24 izazvale velike iritacije. Pentinov izvor o tome kaže:
„To je potpuna suprotnost svemu onomu što je dosada govorio i stekao sam dojam da je to netko tko ne govori u svoje ime, nego ponavlja što mu je netko drugi naredio da kaže.“


Tekst: Giuseppe Nardi
Izvor: http://www.katholisches.info/2017/01/10/pentin-kardinal-mueller-sagte-das-genaue-gegenteil-von-allem-was-er-bisher-gesagt-hat/

Pismo potpore

Pismo potpore katoličkih učenjaka i dušobrižnika

"Dvojbama" četvorice kardinala

Objavljeni tekst potpore govori sam za sebe. Ja [Joseph Shaw] sam jedan od potpisnika. Dao sam izjavu za Lifesitenews:

"Dok mnogi ugledni crkveni dostojanstvenici i učenjaci smatraju da su u ovom vremenu krize dužni šutjeti, četvorici kardinala palo je u dio da zatraže očinsko vodstvo od Svetog Oca, moleći ga da izvrši ono što je središnja papinska karizma: da svoju braću učvrsti u vjeri (Luka 22,32).

Ja i ostali potpisnici želimo podržati tu molbu. Sveti Otac jedini ima vlast razriješiti sadašnju pomutnju, i hitno to mora učiniti radi dobrobiti duša.

Poruka nekih od onih koji tvrde da podržavaju stav pape Franje čini se da je ova: katolici bi trebali istodobno vjerovati i da nauk pape sv. Ivana Pavla II. i njegovih prethodnika ostaje točan i da nije više nije primjenjiv u konkretnim situacijama. Zahtijevati od ljudi takvu dvomisao nije ponašanje dobroga oca; to je zloupotreba običnih katolika i istine. I vjera i zdrava pamet nalažu da se takva obrana pobudnice Amoris laetita odbaci."

Izjava potpore za Dubia četvorice kardinala

Mi, katolički učenjaci i dušobrižnici, želimo izraziti duboku zahvalnost i punu potporu četvorici članova Kardinalskog zbora glede njihove odvažne inicijative: Nihovim Uzoritostima Walteru Brandmülleru, Raymondu Leu Burkeu, Carlu Caffarri i Joachimu Meisneru. Kao što je općenito poznato, ti kardinali formalno su podnijeli dubia papi Franji tražeći da razjasni pet temeljnih točaka katoličkog nauka i sakramentalne stege, u obradi kojih točaka 8. poglavlje nedavne apostolske pobudnice Amoris laetitia kao da se sukobljava sa Svetim pismom i(li) Tradicijom te naučavanjem u prijašnjim papinskim spisima – osobito enciklici Veritatis splendor sv. Ivana Pavla II. i njegovoj apostolskoj pobudnici Familiaris consortio. Papa Franjo zasad odbija odgovoriti četvorici kardinala; ali budući da ga oni u stvari pitaju dugujemo li spomenutim važnim učiteljskim spisima i dalje potpun posluh, mislimo da bi nastavak šutnje Svetog Oca otvorio mogućnost da ga se optuži za nemar u izvršavanju petrovske dužnosti učvršćivanja braće u vjeri.


Značenje papinske šutnje

Šutnja ne mora značiti neutralan odgovor na pitanje. Ima o tome zanimljiva rasprava u sudnici u filmu "Čovjek za sva vremena". Šutnja podrazumijeva pristanak; ali pristanak uza što, to ovisi o kontekstu. Šutnja može podrazumijevati odobravanje i susretljivost, ili suprotno tomu: prezir, ili pak posvemašnji nedostatak zanimanja.

Svakako, pitanje značenja valja lučiti od pitanja o motivaciji. Motivi za djelovanje mogu biti skriveni duboko u srcu; značenja su javna, i uspostavljena su javnim razumijevanjem riječi, gesta i konteksta u kojem se one pojavljuju. Time ne želim reći da je ičije razumijevanje značenja neke izjave, ili simboličkog čina, ili propusta, nezabludivo, nego istaknuti očito: da nitko ne može upotrijebiti riječ "ne" u značenju "da" pukim mislenim činom koji nikom drugom nije dostupan. Njegova izjava može biti neiskrena, ali svejedno znači "ne".

Kad je riječ o papi Franji, teško je ne sjetiti se političarske upotrebe fraze "moj je stav vrlo jasan", nakon koje obično slijedi unaprijed pripravljena izjava koja ne odgovara na pitanje. Možemo reći da je papin stav "vrlo jasan" na sličan način. Put do sadašnje krize posut je napomenama da se nauk o nerazrješivosti braka očuvao. Ali ništa manje ustrajno tvrdi se i da Amoris laetitia nije naprosto ostavila stanje onakvim kakvo je bilo. Uvela je nešto novo, nešto što će donijeti veliku promjenu golemom broju ljudi, nešto što omogućuje da se mnogi dosad, službeno, smatrani nepripustivima Svetoj Pričesti sada pričešćuju, pošto su sa svojim dobrohotnim mjesnim svećenikom to "raspoznali".


Pomutnja je tolika da ni pristašama novog stanja nije jasno koju kategoriju ljudi taj novi popust obuhvaća. Jedan bergoljovac kaže nam da se sve to odnosi na ljude koji su na rubu moralne odgovornosti, nadomak ludilu zbog, recimo, ucjene od strane paklenski zloga drugog partnera. Drugi bergoljovac kaže da je riječ o ljudima u milošću ispunjenim sretnim novim vezama koji mogu raspoznati put natrag do pričesne ograde. Za oba mišljenja mogu se naći naznake u spisu, ali nisu svi samozvani Franjini pristaše spremni ići do kraja.

U toj zbrci Franjo odbija intervenirati. Zbrku su stvorile njegove izjave, njegovi spisi i njegovi glasnogovornici i suradnici, pa je prirodno što ne želi intervenirati, barem dok ona ne ispuni svoju svrhu. Ali koja bi to svrha bila, i što sve to znači?

Ponajprije treba imati na pameti da je materinska politička kultura pape Franje peronizam, u kojem su lukavo stvaranje, održavanje i u zgodan čas razrješavanje dvoznačnosti i unutarnjeg sukoba – upravljanje krizom – sasvim udomaćen način postizanja ciljeva. Doista, ne treba ni biti peronistom da se shvati prednost takvog pristupa. Ljudi će prihvatiti kao cijenu razrješenja zaoštrene krize nešto što u normalnim prilikama ne bi prihvatili. Ako želiš pomiriti ušančene stranke, ili progurati bolne reforme, ili obustaviti vladavinu zakona, takav pristup može biti jedini način da se to postigne.

Drugo što valja imati na pameti jest da se crkvenopolitička kultura od Drugoga vatikanskoga koncila nekako s time nadopunjuje. Slom vjerovanja u zbiljsku Prisutnost i slom prakse ispovijedi, da spomenem samo dva primjera, neposredna su posljedica onoga što se katolike učilo da čine i misle, dok su nam službeni crkveni spisi svejednako govorili da "tridentski nauk ostaje netaknut", pri čemu ga nisu baš zagovarali s prevelikim osvjedočenjem. Dvosmislenosti i izbjegavanja u najautoritativnijim spisima tumačili su se kimanjem i namigivanjem na prvoj nižoj razini, razini papinskih govora i kurijskih naputaka i smjernica. Kimanja i namigivanja postajala su stroge upute za izbjegavanje spomena tradicionalnog nauka na sljedećoj razini, razini biskupskih konferencija i sjemenišnih nastavnih programa. A na župnoj razini svećenici na liniji mogu otvoreno propovijedati protiv starog nauka.

Ilustrirat ću to.

Korak 1.: Drugi vatikanski koncil rekao je da bi nešto Mise moglo biti na narodnom jeziku jer "nerijetko će to biti vrlo korisno puku".

Korak 2.: Papa Pavao VI. u nagovoru je rekao da bi narodni jezik bio "glavni jezik Mise" ako bi nas latinski (zar to nije krasno: ključna je rečenica kondicionalna!) "udaljavao od djece, od mladeži, od svijeta rada i poslova", kao "tamni zaslon".

Korak 3.: Biskupske konferencije širom svijeta prestale su se skrbiti za poučavanje bogoslova služenju Mise na latinskom. Nedavno sam čuo da Allen Hall, bogoslovija vestminsterske nadbiskupije, nema primjerak misala Novus Ordo na latinskom. Američki biskupi bili su oslobođeni obveze, koja još postoji u crkvenom zakoniku, da bogoslove poučavaju latinskom, jer, kako su objasnili, moraju svoje svećenike poučavati španjolskom.

Korak 4.: Župni svećenik može danas u župnom vjesniku (imam jedan nedavni primjerak) napasti ideju o latinskom bogoslužju kao posve besmislenu.

Ali to se ne odnosi na nauk! čujem čitatelje kako mi govore. Stvarno? E pa, evo 9. kanona Tridentskoga koncila:
"Tko kaže... da Misu valja služiti samo na narodnom jeziku... neka se kazni anatemom."

Da, iskreni, ali ne osobito učeni svećenik koji u svom vjesniku javno govori ono za što su njegovi nadređeni samo dali mig zapravo je zaveden u krivovjerje: u izravno protuslovlje nezabludivom nauku sveopćega koncila.

Za potrebe prakse izveden je "salto unatrag" (izraz kardinala Pella) u naučavanju, ali to se ne može jasno reći na najvišoj razini, barem ne isprva. Kad na novi stav budu, sloj za slojem, upućivali službena dvosmislenost, poluslužbeno kimanje i namigivanje i neslužbeno naučavanje i praksa, onda će se moći otvoreno izići u javnost i izreći ga službeno: takav je barem, pretpostavljam, bio plan, ili makar nada.

Situaciju s pobudnicom Amoris laetitia nije tako teško razumjeti, ako je sagledamo na toj pozadini. U jednu ruku postoji utaban put dopuštanja sukoba i pomutnje kako bi nešto posve neprihvatljivo postalo najprije zamislivo, zatim moguće, a onda i najbolje čemu se možemo nadati da bi se izbjegla potpuna katastrofa. U drugu ruku tu je i čak još bolje utaban put službenoga kazivanja nečega što se vjerojatno ne protivi tradicionalnomu crkvenom nauku, nečega što će se poluslužbeno tumačiti da pokazuje, znate, u određenom smjeru, i naprosto nemojmo govoriti ništa o starom nauku, a svećenici u bazi, nepatvoreno težeći dobru duša, preuzet će to na način koji jednostavno i otvoreno proturječi — ma što Tridentu? — riječima našega Gospodina.

Hoćemo li dobiti razjašnjenje? Samo ako se dogodi obrat u politici — što nije očekivati pod papom Franjom — ili, umjesto toga, politika prestane nailaziti na protivljenje. Dok se može govoriti o nekakvoj oporbi, dok postoji bilo tko važan i dovoljno neugodan da upozorava na one stare tekstove iznoseći stari nauk i shvaćajući ga ozbiljno, neće još biti pravi trenutak za ujednoznačenje situacije na službenoj razini.

Je li ovo cinično čitanje nedavne povijesti? Ja mislim da je suosjećajno. Ne kažem da itko od sudionika nije imao najbolje namjere. Ulozi su veliki, oporba se ušančila, vrijeme istječe: što biste vi učinili? Isus je rekao svojim učenicima neka budu lukavi kao zmije; uvijek je u Rimu je bilo manevriranja i političarenja. Problem je u tome što ako je On uopće išta rekao, ako je dao ikakvo učenje Crkvi da bi vodila svoju djecu, onda trebamo te stare nazore i tekstove shvatiti ozbiljnije nego što ih ovakva politika shvaća. Zato, imajući na pameti da papa nije voljan javno se očitovati i otvoreno reći da je Isus imao krivo glede razvoda, osjećam dužnost da se suprotstavim papinim takozvanim podupirateljima koji to čine.

Kršten sam u katoličku vjeru, i nadam se da ću u njoj umrijeti. Neka bi svi katolici rekli tako.


http://www.lmschairman.org/2016/12/the-meaning-of-papal-silence.html

Tri stvari koje Papa ne može reći

Papa ne može reći da je 2 + 2 = 5. I ne može opozvati logičke zakone. Pa ako papa izrekne dva međusobno proturječna iskaza, nemoguće je da su oba točna. A kako svaki rimski prvosvećenik ima istu učiteljsku vlast, nešto nije u redu ako jedan papa proturječi drugom papi. Prema tome ako pobudnica Amoris laetitia proturječi spisima Veritatis splendor i Casti connubii — enciklikama prijašnjih papa, a enciklike imaju viši stupanj učiteljske vlasti — onda vjernici ne mogu biti obvezani progutati to proturječje.

Papa vam ne može reći što mislite. Može vam, unutar određenih granica, reći što trebate misliti. Međutim ne može, jednostavno silom svoje vlasti, promijeniti vaše mišljenje. Otac Antonio Spadaro, blizak savjetnik pape Franje, ustraje na tome da je Amoris laetitia potpuno jasna. "Papa ne ostavlja mogućnost dvojbe o crkvenom nauku", kaže on. No čak ni kad bi ta tvrdnja dolazila izravno od pape (a ne dolazi, naravno), ne bi mogla biti autoritativna. Ako imate dvojbi, onda očito postoji mogućnost dvojbe; čak ni papa ne može poreći tu činjenicu. Idealno bi bilo da vam papa i njegovi zastupnici pomognu dvojbe razriješiti, a ne da vas navode na pomisao da one podrazumijevaju neposlušnost.

Papa ne može s vlašću naučavati pukim nagovještajem. O najprjepornijoj temi sa zadnjih dvaju zasjedanja Biskupske sinode Amoris laetitia govori nejasno, omogućujući potpuno različita tumačenja. O. Spadaro, kardinal Schönborn i argentinski biskupi mogu uvjerljivo tvrditi da znaju što je papa imao na umu — pogotovo jer je sam Sveti Otac podržao Schönbornovo i tumačenje argentinskih biskupa. Međutim ono što je papa imao na umu nema jednaku težinu kao ono što je papa stvarno napisao. Pogotovo kad postoji obilje dokaza da je Sveti Otac to pitanje namjerno ostavio neriješenim...

http://www.onepeterfive.com/phil-lawler-things-pope-cant-say/

Biskup Schneider u obrani kardinala i istine

"Ništa ne možemo protiv istine, nego samo za istinu." (2 Kor 13,8)

Proročki glas četvorice kardinala Svete Rimske Katoličke Crkve

Iz "duboke pastoralne zabrinutosti", četvorica kardinala Svete Rimske Katoličke Crkve Njegova Uzoritost Joachim Meisner, nadbiskup emeritus kelnski (Njemačka), Njegova Uzoritost Carlo Caffarra, nadbiskup emeritus bolonjski (Italija), Njegova Uzoritost Raymond Leo Burke, zaštitnik Suverenoga vojnog malteškog reda, i Njegova Uzoritost Walter Brandmüller, predsjednik emeritus Papinskog povjerenstva za povijesne znanosti, objavili su 14. studenog 2016. godine pet pitanja, nazvanih dubia (latinska riječ za "dvojbe"), koja su prije toga, 19. rujna 2016., poslali Svetom Ocu i kardinalu Gerhardu Mülleru, pročelniku Kongregacije za nauk vjere, zajedno s popratnim pismom. Kardinali traže od pape Franje da raščisti "tešku pomutnju i veliku zbunjenost" glede tumačenja i praktične primjene apostolske pobudnice Amoris laetitia, posebice VIII. poglavlja, i njezinih odlomaka koji se odnose na pripuštanje ponovno vjenčanih razvedenih k sakramentima i na crkveni moralni nauk.