subota, 17. rujna 2022.

On i lijepo nebo vrijedni su svega

Časna sestra milosrdnica Leopoldina Čović (1901.-1926.)


Izvanredna milost sjedinjenja s Bogom donosi redovito sa sobom drugu izvanrednu milost: čežnju za trpljenjem. Pojavila se ta čežnja u njoj osobito u vrijeme, kad je još u djetinstvu od ljubavi k Srcu Isusovu častila Njegov kip. „Već sam u to vrijeme zavolila trpljenje pa sam se na svaki način svladavala... Postila sam mnogo“. O tom priča njezina majka: »Bilo je to godine 1913. ili 1914. Kroz cijelu je zimu jela samo jednom na dan i to uveče. Jutrom je primala sv. Pričest i ne bi uzela ništa. Kad bi o podne došla iz škole, nije ručala, već bi sjela u jedan kut u sobi i smiješeći se promatrala, kako mi ostali jedemo. Kad bi došlo doba za večeru, onda bi jela«. Zašto je ona to činila, majka ne zna. No Marija piše: »To sam činila na neko nutarnje nadahnuće. Nisam nikad ni pomislila, da činim možda nešto izvanredno, jer sam u sebi osjećala poticaj, da mi tako valja činiti.«

Želja za trpljenjem ostat će do kraja njezina života jednom od najtežih muka. Trpljenjem je htjela dokazati svoju ljubav, a što je više željela trpjeti, to joj se više činilo, da Isus udaljuje od nje križ i muku. U toj boli se je tješila svojom neznatnošću. Govorila bi: »Trpljenje je hrana jakih i velikih duša, a ja sam slaba i malena«.

Pošto je nekoliko dana lebdjela između života i smrti, odvezli su je u sestrinsku bolnicu u Vinogradskoj cesti. „Ah bolnica!“ kliče. „Više od 3 godine proživjela sam dosta toga u njoj! Mnogo sam tu trpjela od želje za smrću, a da nisam nje željela, trpjela bih još više. Tako mi je ona bila lijek u mojim bolima. Koliko me je napunjala želja za njom, vidi se iz toga, što nisam marila, kad nisu postupali sa mnom po liječničkom naputku i odredbi". Za sve tri godine u toj bolnici pomagala je ona sestrama u bolničkoj kancelariji, kad je god ikako mogla. Samo kad bi je jače stisla bolest, ostajala bi u postelji.

Njezina želja za trpljenjem postajala je sve veća. Češće je i plakala od žalosti, što tako malo trpi. Još dok je polazila učiteljsku školu, vidjela ju je jednog dana sestra M.V. gdje plače. Kad ju je upitala, čemu te suze, odgovori ona: „S kojom god sestrom govorim, svaka mi se tuži, koliko ima trpjeti. I vi se tako tužite. A ja baš ništa ne trpim. Dokle će meni biti ovako lijepo.“

»I ja moram umrijeti, ako i ne od ljubavi, a to od želje, da ljubim. Po mom mnijenju, ljubiti znači isto što i trpjeti. Iskusila sam, da željeti trpljenje znači više nego uistinu trpjeti. Jer zaista, ništa ne prouzrokuje toliku bol, koliko pomanjkanje onoga, što cijenimo i svom dušom tražimo. Meni je koji puta srce htjelo pući od žalosti, kad sam čula i vidjela, da neke duše toliko trpe. Njima jedinima bila sam skoro zavidna. Nikad ih nisam žalila, nego sam ih smatrala za svete i toliko uzvišene nada mnom, da sam se osjećala pred njima kao smrvljena u prah... «

Kako znamo, bila je njezina poglavita želja: umrijeti i poći dragom Bogu. Protiv te se želje i borila. Pohodivši jedamput prije sa sestrom Alfonzom šestinsku crkvu, rekla je svojoj pratilici, da je u šestinskoj crkvi nešto ostavila na oltaru. Poslije joj je o tom pisala: „Vi ste me često pitali, što sam to ostavila, no ja toga nisam mogla reći, jer sam još u velikoj mjeri posjedovala, što sam htjela ostaviti... Bila je to želja za smrću. Gospodin je tražio, da je ostavim... To mi je prouzrokovalo više bola i tuge, no što ga drugima prouzrokuje strah od smrti. To više, što o tom nisam mogla nikomu govoriti. Ta tko bi me razumio, tko bi shvatio moju nenaravnu želju. Borila se eto protiv te želje, prinijela je Bogu kao žrtvu, no ona se vazda vraćala. Primirivala se ipak vazda podlažući se volji Božjoj i u tome...

U bolesti joj je bila najvećom utjehom sveta Pričest; nikad nije htjela ostati bez nje. Jednom je bacala iza ponoći žuč. Hvatala ju je velika muka; usta i grlo bili su puni gorčine, ali ona nije htjela da gutne vode i tako ispere grlo, jer nije htjela da ostane ujutro bez sv. Pričesti. U vrijeme svoga najvećeg trpljenja primala je isto Tijelo Gospodnje svaki dan, pa joj je On kadikad bio taj dan jedinom hranom. Svetu Hostiju je tada mogla gutati samo s vodom, a i to je išlo vrlo teško. Češće je rekla, da ne zna, što bi učinila u onaj dan, kad ne bi primila Isusa. Taj bi dan bio za nju mučeništvo. Svagdanjoj sv. Pričesti pripisuje — u bilješkama posljednjih duhovnih vježba — milost, što nije nikada teško uvrijedila Boga.

U bolesti bila je uzorom strpljivosti. Nikad se nije potužila ni na koga, ni na što. Kad bi je liječnik upitao, kako joj je, odgovorila bi: „Dobro". — „Vama je uistinu uvijek dobro, vi se nikad ne tužite na svoje boli", odgovorio bi liječnik diveći se. Kad je već znala, da joj nema pomoći, nije htjela uzimati lijeka. „Čemu da se troši, kad je bez koristi?" govorila bi. No kad je posluh tražio, da uzme lijek, pokorila bi se mirno.

Dan 11. X. bio je danom smrtne borbe. Oko 6½ h poslije podne, dok se u crkvi vršila listopadska pobožnost, pozlilo joj jako i zavapi: „Dragi Isuse, ili me ljubiš, ili me kazniš, da tako strašno trpim!" Kao da je htjela reći: je li ovo vrhunac ljubavi Tvoje prema meni, kojom hoćeš da me što više uzdigneš, ili je šiba pravde Tvoje, kojom me šibaš radi mojih pogrešaka i sitnih nevjera? Bilo joj je nesnosno i osjećala je kao da joj se u prsima nešto odkinulo. Sestra bolničarka sjeti se njezine želje za trpljenjem. Na bolesničinu se licu pojavi obični mali smiješak i ona stade isprekidano ponavljati: „Hoću... da za Isusa... trpim... sve..." Iza toga se smiri.

Broj komentara: 6:

  1. Čudna je ta želja svetaca za trpljenjem. Čini se kao neki mazohistički poremećaj gdje patnja postaje imperativ na putu do svetosti. Kakvu to sliku stvara o Bogu? Čuo sam nedavno svjedočanstvo neke starije žene, protestantkinje. Kaže da je imala teški oblik raka i doktori su joj prognozirali brzi kraj. Ona im je na to odgovorila da će je Isus izliječiti jer Ga je to zamolila. Tako je i bilo, pozvala je pastora kući, skupa su molili i ona je ozdravila. Bilo je to veliko svjedočanstvo za njenu zajednicu, doktore i sve ostale. I što je sad na Slavu Božju? Ozdravljenje starice koja s rukama u zraku svake nedjelje pjeva Isuse hvala Ti ili smrt u mukama mlade žene koja se hrani patnjom?

    Oblačan

    OdgovoriIzbriši
  2. Odgovor je u nebu. Pa Gospodin nam je obecao nebo u koje se dolazi po trpljenju i putem koji je on prosao. Lijepo je da bakica dize ruke i slavi Isusa, ali ...

    OdgovoriIzbriši
  3. Ni meni baš nije jasno što se želi reći i postići ovakvim člancima. Znamo da su mnogi sveci trpjeli i kroz ta se trpljenja suobličavali s Kristom, ali što bi mi kao laici trebali? Moliti za što gore boleštine, rasturati sve oko sebe i izazivati patnju, željeti da krene 3. svjetski rat...?
    Koliko je Krist govorio o križevima i uskim putovima, govorio je i o nadi, sreći i čudesnim obratima. Također je rekao kako moramo imati djetinju vjeru u dobrog Oca, a djeca baš i nisi mračnjaci u svojim očekivanjima.

    Vrijedi li uputstvo iz Jakovljeve poslanice ili ne?
    "Boluje li tko od vas neka zove glavare Crkve. Neka ga mažu uljem i mole za njega, a Bog će podići nemoćnika".

    OdgovoriIzbriši
  4. ja sam, malo je reći, oduševljen kada postaviš ovakve postove..motivirajuće, svete..

    evo primjera radi dugo vremena imam želju (nadahnuće-jer ipak dugo traje..) jesti obrok dnevno, kao pokoru, uspio sam neko vrijeme i nije bilo nekih problema osim sto sam emotivno prolazio odredene kusnje..

    zelju za trpljenjem ne razumiju ljudi koji u principu i nisu puno trpjeli u zivotu pa ne znaju plodove, ili ne razumiju da smo pozvani "razapeti" svoje tijelo poput Krista, predati ga kao žrtvu jer prije su se žrtvovale životinje a sada nakon Kristove žrtve prinosimo sebe kao žrtvu na oltar mrtvljenjem tijela i rastom u krepostima slijedeći Isusa..

    reci cu evo da mi je pri tim psiho emotivnim kusnjama pomogao anthony de mello, mnogima kontroverzan isusovac iz indije, medutim za mene je on svetac novog doba

    i ako netko moze dati koji savjet kako se borio sa kusnjama u dugim postovima, bio bih mu zahvalan

    pozdraav,Lino

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Samo nemojte pomijesati njegova sinkretisticka vjerovanje s katolickim naukom.

      Izbriši
    2. Reko, ajde da vidim tko je taj Anthony de Mello i iskoče mi njegove knjige o samopomoći i to u izdanju Ljevaka. Već to je dovoljno za znati o kakvom se mudracu radi. A kao dodatna potvrda, u opisu sadržaja jedne od knjiga:"Miješajući kršćansku duhovnost, budističke parabole, hinduističke vježbe disanja i psihološke uvide, Anthony de Mello, jedan od najvećih duhovnih učitelja našega vremena,..."
      Živjeli!

      Izbriši

Upute za komentiranje

Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.

Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.